Fragmenti ljubavnoga diskursa

Fragmenti ljubavnoga diskursa

»Između«

Početkom 1993. godine u »Neue Züricher Zeitungu« mogao se pročitati članak posvećen začudnoj generaciji autorica. Književnice njemačkoga govornoga područja u Švicarskoj, rođene šezdesetih godina, predstavljaju novi stav — nisu ni odane društvene djelatnice ni gorljive feministice.* Ne teže ostenzivno samorealizaciji. Njihovo je spisateljstvo obilježeno nonkonformizmom, ali punim opuštenosti, ironije, smisla za grotesku i osjećaja za apsurdne situacije. Među književnicama čiji se novi ton jasno čuje, švicarske su novine navele Milenu Moser, Andreu Simmen i, osobu koja nas posebno zanima, Nicole Müller, a koju su predstavili kao autoricu suptilnih umjetničkih ambicija. Ipak, ona ne može nastupati tako bezbrižno — čitamo u članku Beatrice von Matt — kao druge književnice, jer više nego preostale — piše sa sviješću da pripada manjini. Recenzentica smatra da manjinu čine sve žene koje pišu; uostalom, žene se, općenito, moraju osjećati kao manjina, ali je u ovom slučaju riječ o seksualnoj manjini koja teži književnoj artikulaciji. »Zato možda mlade žene koje pišu, više nego mladi muškarci koji pišu, pronalaze danas novi jezik.«

U romanu Nicole Müller Jer je to u ljubavi najstrašnije (1992), diskurs koji se sastoji od 498 odlomaka, smeta pojedinim čitateljima zbog svoje neromanesknosti, a čak i izvjesne protokolarnosti. To je sigurno cijena traženja novoga jezika. Roman postaje poprištem borbe za pisanjem koje bi težilo životu, njegovom ritmu. Borba se odvija u ozračju najveće ozbiljnosti. »192. Pisati onako kako se diše«. »193. O pisanju ovisi moj život. Neka nitko nema iluzija u odnosu na to.« Spisateljsko »ja« ne zazire od tih velikih riječi. Pisanje postaje životnom funkcijom, ali je život istodobno nešto neuhvatljivo. Zbog toga što se sve, što je najvažnije, stalno nalazi »između«.

Na početku romana vidljivo je samoodređenje pripovjedačice: »16. Između dvoje. Ja sam između dva spola. Između dvije države. Između dva jezika. Ili, bolje rečeno, između tri. Njemačkoga, švicarskog njemačkog i francuskog«. Ovo »između« u poimanju Müllerove ima samo nepovoljne osobine. Prijeti kontinuitetu, ali upravo to može biti spoznajnom snagom. Fragmenti postaju dijelom novoga diskursa, slično kao u knjizi Rolanda Barthesa Fragments d'un discours amoureux.

Mülleričini »Fragmenti ljubavnoga diskursa«, jednako kao kod Barthesa, smještaju se u načelu u polje govora seksualnosti. On je — prema Müllerovoj1 — snažno obilježen vlašću; to je diskurs vladavine i hijerarhije. Mit Zapada svodi se na mit Logosa, stvorenoga na konceptualizaciji stvarnosti kao sustavu podređenih suprotnosti; također nereduciranih suprotnosti među spolovima, koje su uvijek postavljene u korist onoga što je muško. Binarnost i hijerarhija trebaju biti osnovne osobine Logosa. Žene koje pišu kritiziraju ovaj sustav, ali ne mogu iz njega izići. Dodajmo, ideja l'écriture féminine se nastoji razvijati izvan navedene suprotnosti, ali izgleda da takav poduhvat nije zanimao Müllerovu. Radije stoji pri stanovištu da su žene koje pišu kritičarke, ali i žrtve Logosa Zapada. Neizbježno se, dakle, nameće problem: može li se i kako pisati izvan diskursa autoriteta?

S tim je povezano i drugo pitanje: može li se pisanje odvijati izvan diskursa općenito prihvaćenoga u društvu? Navedimo nekoliko fragmenata koji se odnose na homoseksualnost:

»268. Samo malobrojni mogu razumjeti da je homoseksualnost katastrofa prije svega za homoseksualca. Nitko to ne postaje vlastitom voljom.«

»269. Potrebna je neobična hrabrost da se ne nastrada kršeći načela.«

»434. Trpi, ali u tišini, molim. Vrišti od boli, ali poštuj naše uši, budi tako dobra. Ako moraš biti homoseksualka, budi onda tako ljubazna i budi to u svoja četiri zida.«

Iz redoslijeda primjera proizlazi da je pojedinac koji je pogođen homoseksualnošću izložen i opasnosti društvene katastrofe; društvo insistira na diskreciji koja treba okruživati seksualni tabu. Ali se istodobno govori o nekakvom fatalizmu seksualnoga pojedinca (»ne vlastitom voljom«). Možda ovdje ostaje zacrtana tragična kolizija: fatalne nužnosti i prijeteće propasti za koju pojedinac nije kriv? Jedno se sa sigurnošću može tvrditi — homoseksualnost ne znači prekršiti pravila, tako kao što je to kod Geneta koji općenito stvar postavlja na potpuno drugu razinu, homoseksualnost je potpuno neupletena u tragične suprotnosti i dramatične nesklade. Čista poezija genitalija, kakva kod njega vlada, isključuje bilo kakve podjele i zabrane. Ništa čudno što Hélčne Cixous smješta Geneta na stranu l'écriture féminine.

Drukčije je načelo Nicole Müller: ne poginuti i napisati ili ne poginuti da bi se napisalo. Homoseksualnost koja se ostvaruje izvan prokreacije, smatra nužnim zamisliti se nad »djecom«, njima je ipak posvećen Mülleričin roman. Ali se uopće ne smješta u krug prihvaćenog metaforičkog rađanja riječi i množenja potomstva. »475. Ja sam majka mojim tekstovima. Ali tekstovi nisu moja djeca.« Paradoks potječe iz ovoga »između« što je glavna egzistencijalna tema romana Nicole Müller.

Prepričavana fabula može se brzo sažeti što i sama autorica radi u kratkom objašnjenju naslovljenom Povijest, nakon koje slijedi 498 odlomaka. Ali istodobno upozorava: »to što je najvažnije, nalazi se između redaka.« Slične su formulacije opsesija romana Nicole Müller, gdje prihvaćeni načini književnoga praćenja života varaju. »272. To što je bilo između nje i mene, ne može se sažeti u anegdote, ne može se reducirati na dijaloge. I ničemu ne služi nabrajanje tjelesnih ugoda. Sve što je bilo, nalazi se između redaka«. Unutarnji rad pamćenja i žalosti za izgubljenom ljubljenom ostvaruje se izvan jezika. Ništa čudno što se upravo u liku voljenih koji su umrli budi čežnja za drugačijim govorom. »381. Izvan govornoga jezika koji govori između redaka, koji bi uhvatio čudo života i njegove rane, ne ostavljajući taj otužan okus praznine, okusa nečega »još neizrečenoga« i nečega što »nikad neće biti izrečeno«. »U tom ključnom fragmentu koji na njemačkom glasi: eine Sprache zu finden, zwischen den Zeilen, die das Wunder und die Wunden des Lebens erfassen könnte, osjeća se eufonija svojstvena poetskom jeziku koja dodatno naglašava magično značenje riječi za tekst.

L'écorché

To što je najvažnije mora ostati između redaka, ali istodobno autorica ipak razvija svoj romaneskni diskurs. Montaža odlomaka, kratkih pasaža — struktura je romana Nicole Müller. Već sam spomenula djelo Rolanda Barthesa Fragmenti ljubavnoga govora. U romanu je izrečena aluzija na toga pisca: »'ja' dobiva od ljubavnice upravo Barthesova sabrana djela«. »341. Voljela sam je kao nikada do sada.«

U djelu objavljenom 1977. godine, Barthes je opravdavao nužnost njegova izdanja sljedećim riječima: »Ljubavni diskurs je danas diskurs krajnje samoće. Tim diskursom možda govore tisuće subjekata (tko to zna?), ali ga nitko ne podržava. Taj su diskurs potpuno napustili jezici koji ga okružuju, ignoriraju ga, potcjenjuju, ismijavaju, odvojen je ne samo od vlasti, već također i od njezinih mehanizama (znanosti, znanja, umjetnosti). To je jezik protjeran izvan svakoga stada. Preostaje mu samo biti mjesto afirmacije. Ona je zapravo subjekt ove knjige«. Barthesova pretpostavka proizlazi iz uvjerenja da treba dopustiti da se čuje to što zaljubljeni nepodnošljivo, tvrdoglavo, nepopustljivo ima u svom glasu. Odatle izbor »dramatične« metode. Pojavljuje se ona na taj način da je opis ljubavnoga diskursa zamijenjen njegovim imitiranjem i da je tom diskursu dana njegova fundamentalna osoba, tj. »ja«, ali je to tako napravljeno da se »na pozornicu uvede rečenica, a ne analiza«. Nastao je ne psihološki portret već strukturalni. »To je mjesto nekoga tko govori u sebi, s ljubavlju prema drugom [voljenom objektu], koji ne govori«.

Da bi postigao svoj cilj, Barthes je abecednim redom sastavio rječnik diskursa ljubavnoga subjekta. Pojedine natuknice dopunjuju objašnjene fragmente iz klasičnih ljubavnih djela, Goetheovih Patnji mladoga Werthera, Platonove Gozbe, ali se također pojavljuju i fragmenti iz Zena, psihoanalize, nekih mističara, Nietzschea, njemačkih stvaratelja Lieda. A još su tu »stvari koje potječu iz razgovora s prijateljima. Postoje i takve koje potječu iz moga vlastitoga života«, piše Barthes.

Njegova je knjiga jedna od najčudnije interpretiranih antologija koje znam. Predstavlja, naravno, fragmente ljubavnog diskursa, osamljenog, napuštenog, demonstrativno vođenoga u imenu »ja«. Sve su to karakteristike romana Nicole Müller, koja se bori sa zadatkom da se ispuni poruka jedine posvete koju je pripovjedačica dobila od voljene: »Qui, les mots pour LE dire« — »Da, riječi da se izgovori TO«.

Pojavljuju se razni projekti metode s izuzetnim osjećajem. »272. Poslije 271 odlomka, od kojih je svaki trajao po nekoliko redaka, poželjela sam govoriti onako kako, nad svojim kriglama, govore oni koji ispijaju pivo, kada gledajući krigle staklenim očima i kaotično gestikulirajući, počinju prepričavati svoju priču. Nesigurni hoće li ta priča do nekoga doprijeti. U zadimljenim barovima, naslonjeni na laktove, ne pogađajući cigaretama pepeljare, govore u prazno, izotkrivajući djeliće svoje sudbine. Htjela bih tako sjediti tražeći oslonac u krigli piva i pričati o ljubavi stoljeća, sebi, nikomu drugom, jer komu bih?« Dakle, razvučena, kaotična, pivska priča ni za koga? Ali ne... ne uopće tako...

Važan je pokazatelj opis izvlačenja škampa iz ljuskice, iz 351. fragmenta: »Kupujem škampe. Moj gost, mladi muškarac još ih nikada nije jeo. — Oprostite — pita — ali kako se to radi? — Podižem skuhanu životinjicu. — Prvo odlomiš glavu, zatim noktima razdijeliš ljusku na trbuhu i skineš je. Na kraju uzmeš repove između prstiju, stisneš i hop! — škamp je vani«. Odmah doznajemo da »pisati znači tako dugo udarati u stvar, dok ne pokažu svoju unutrašnjost.« Izreka: »Škamp ti je vani«, izvučeni škamp, oderan u nekom smislu — oderan od kože, od ljuske, od ljušture, podsjeća na poznate likove l'écorché — oderanoga od kože. Najprije su ga predstavljali anatomski crteži koji pokazuju raspored obnaženih mišića na čovjeku, i koji su se ipak, kako to jasno pokazuje Roger Caillois, okrznuli o baroknu fantastiku, a zatim, l'écorché je postao amblem nekog tipa pisanja (na primjer Michela Tourniera). Pretpostavljam da je priča o škampu priča o nekom tko je oderan od kože. Kod Barthesa je također i fragment pod naslovom »L'écorché« kao posebna natuknica u rječniku. Pozivajući se na Sokrata iz Platonova dijaloga, naglašava Barthes, moglo bi se reći da je zaljubljeni l'écorché, oderan od kože, a ne-pernat, kao kod Platona. Bilo bi to bliže goloj stvarnosti, dodajmo.

Zadatak kakav pred sebe stavlja Nicole Müller, našao se u unutrašnjosti stvarnosti, otvaranje činjenica. Dobiva i značenje tjelesnoga. Metafora tijela otkriva svoje veze s procedurom pisanja. Michel Tournier citira Paul Valérya: »La vérité est nu, mais, sous le nu, il y a l'écorché« — »Istina je gola, ali pod golotinjom je l'écorché«.

Homoseksualna romantična ljubav

Vrsta osjećaja predstavljenoga u romanu može se definirati kao romantična ljubav. Sigurno je, upravo zbog toga, to model ljubavi koji je u najvećem stupnju oslobođen okova patrijarhalne vlasti. Slično kao i u mnogo slučajeva ženska homoseksualnost. Iako neki smatraju (kao na primjer Božena Chožuj), da je matrica heteroseksualne ljubavi snažno prisutna u Mülleričinu romanu, a cijela se knjiga temelji na banalnoj priči bračnoga trokuta. Ipak, mnogo toga potvrđuje da je homoseksualna romantična ljubav bila najbolji način odvajanja od postojećega društvenoga ustrojstva i stvaranja diskursa izvan prihvaćenih konvencija kontinuiteta, u duhu Barthesovih fragmenata.

U svome romanu i istodobno eseju, pod naslovom Besmrtnost, Milan Kundera proučava veze između ljubavi i kopulacije. Romantičnu ljubav, najtrajniju u europskoj kulturi smješta izvan kopulacije. »Europski pojam ljubavi pustio je korijenje u izvankopulacijskom tlu«. U neko drugo vrijeme navodi velike europske ljubavne priče, koje se odvijaju u izvankopulacijskome prostoru — Princezu de Clčves i Werthera. »XX. stoljeće koje se diči oslobođenjem seksa i rado se podsmjehuje romantičnim osjećajima, ipak nije znalo dati pojmu ljubavi nikakav novi smisao«. To je stalno ta ista romantična ljubav. To je jedan od poraza ovoga stoljeća — prema Kunderinu mišljenju — da u takvom sustavu XX. stoljeće baš ništa novo nije uspjelo izmisliti. Kundera se najkritičnije odnosi prema doživljaju romantične ljubavi kao svojevrsne lažne svijesti. Predstavljeni su ljubavnici, koji su oboje živjeli pod utjecajem predkopulacijske misli, a upravo ona teži srodnosti ljubavi s Apsolutnim. »Ljubav, da bi dokazala da je prava, želi izmaknuti razumu, ne želi poznavati granice, želi biti nevjerojatna, drugim riječima: želi biti luda«. Na tom polju Kundera kritizira romantičnu ljubav služeći se primjerom odnosa Bettine von Arnim prema Goetheu. Uzrok i smisao Bettinine ljubavi, prema Kunderinome mišljenju, nije bio Goethe, nego baš ljubav, sama ljubav, ljubav sama u sebi. I vrlo podrugljivo definira, što je Bettini bila »die wahre Liebe«. Ali da bi se podsmjehivao Bettini von Arnim, Kundera je morao napraviti nekakav falsifikat. Izobličio je Bettinin karakterističan odnos prema smrti i besmrtnosti zbog toga što je napisala u korespondenciji s Goetheom i u svojoj knjizi o Günderrode. Uopće nije primijetio da je to čime se Bettine bavila u svojim knjigama, utemeljenima na stvarnoj korespondenciji, ali koju je, ona kao prepisivala (vrsta reécriture), zapravo — i tako je to definirano u radu Eve Horn, posvećenom upravo, između ostalih, Bettini von Arnim — radnja oplakivanja. To je određeni stil melankolije koji se služi fantazmom, mrtvu se osobu ne može potpuno napustiti, ali je se također ne može potpuno vjerno čuvati. Pojavljuje se paradoksalna strategija: »ja« štiti i istodobno uništava umrloga. Bettinino se spisateljstvo definira kao pokušaj očuvanja diskursa Drugoga, dakle Goetheova diskursa ili diskursa Caroline von Günderrode, a istodobno kao destrukcija toga diskursa, njegova apsorpcija u govoru »ja«. Na taj način Bettine von Arnim izvršava nemoguću radnju: radnju, koja se ipak ne temelji na tome da se uhvati za Goetheovu besmrtnost i zajedno s njim stigne do te besmrtnosti, nego radnju povezuje s posebnom koncepcijom vjernosti umrlima i posebnom idejom žalosti. Uostalom, neke se analogije u tom području mogu opaziti u Mülleričinu romanu, čija je naracija dosljedno provedena u perspektivi nepovratnoga gubitka.

Romantična ljubav — o tome svjedoče najveći tekstovi europske književnosti — opisuje se kao izgubljena ljubav, ili predodređena da bude izgubljena, osuđena je na propast. Uvijek je prati osjećaj nesreće. Jedan od fragmenata Mülleričina romana citat je Cesarea Pavesea: »To, čega se bojimo u najvećoj skrivenosti duha, javlja se uvijek.« To je vrsta fatalizma. Karakteristično obilježje toga diskursa je razumijevanje stanja koji Barthes predstavlja u jednoj od svojih parola: »Lud sam«. Takva tvrdnja označava da »zaljubljenu osobu prožima misao da jest ili postaje luđakom«. Na koji se način može to shvatiti? »Lud sam, bivajući zaljubljen«. Nisam to budući da to mogu reći. Razdvajam dakle vlastitu sliku. Luđak u vlastitim očima, jer znam svoje ludilo, a jednostavno nerazuman u očima nekoga drugoga, komu vrlo razumno pričam o ludilu, svjestan toga ludila, raspravljajući o ludilu«. Ili: osnovno obilježje rečenice: »ja sam lud-luda« postaje

razdvajanje. U slučaju koji nas zanima, to označava da onaj tko je lud od ljubavi, može o njoj govoriti.

Romantična se ljubav javlja u knjigama i djeluje preko knjiga. Patnje mladoga Werthera i nekoliko Mickiewiczevih tekstova također će nas voditi u prepoznavanje njezinih temeljnih obilježja.

Primarno je značenje da romantična ljubav u svojim akcijama podsjeća na opasnoga, grabežljivoga napasnika — slično uostalom kao u antičkim i biblijskim pričama o božjim bićima, koja napadaju svoje izabranike. Na taj se fizički način izražava nadmoć apsolutnoga. Werther je tako opisivao posljedice dužega boravka s voljenom: »U mojoj se mašti više ne pojavljuje nikakav drugi lik osim nje i već sve uokolo vidim samo u vezi s njom [...] kad tako uz nju posjedim dva, tri sata i opijam se njezinim likom, njezinim ponašanjem, nebeskom ljepotom njezinih riječi, postupno se raspaljuju sva moja čula, u očima mi je mračno, jedva što čujem i nešto me hvata za grlo poput skrivenoga ubojice«.

Efekt zasljepljujućega i zaglušujućega ljubavnoga transa mora biti

rana sjećanja koja neće zacijeliti. Uspomene su, prema Müllerovoj, kao dum-dum meci, koji padaju na tijelo i nakon što naiđu na otpor, »počinju se vrtjeti u kolu i kidaju teške rane« (fragment 54). U Mickiewiczevim Krimskim sonetima snaga uspomena je uspoređena s »hidrom uspomena, što spava između loših šuma i nasilne oluje. A kad je srce mirno, utapa u njima kandže«. Mir je dakle prividan: uvijek vrebaju dum-dum meci i hidrine kandže, stalno skriveni ubojica hvata za grlo.

»Granični trenuci naše ljubavi«, kako to definira Müllerova, jesu knjige, inspiratorice i predvoditeljice romantične ljubavi, ta nezamjenjiva mjesta apsolutnoga razumijevanja među ljubavnicima, ali i ustaljenost osjećaja. Sve to zapisano može biti uzrokom velikih emocionalnih i intelektualnih poteškoća. Ljubav gubi svoj karakter i izričaj, kad postaje nekako usmrćena zapisom jednom zauvijek zaustavljenim, ali istodobno zapis omogućuje prepoznavanje, podsjećanje i žalost, neizostavne sudionike romantične ljubavi. Werther sa suzama u očima govori Lotti »Klopstock« ili »Osijan« i to je dovoljno za duge ljubavne tirade. Nicole Müller nabraja nekoliko takvih autoritativnih knjiga, a među njima nalazimo Princezu de Clčves gospođe de la Fayette. Ljubljena ju je naglas čitala pripovjedačici, koja komentira taj događaj riječima: »Općenito sam od nje dobivala isključivo knjige koje su govorile o ljubavi koja završava rezigniranošću«. »Rezignacija« kao gubitak dio je romantične ljubavi. O njoj govori Princeza de Clčves — još prije potpune preciziranosti toga pojma — raspravlja o apsolutu osjećaja. Princezin muž de Clčves umire od ljubavi, a ona se ne želi udati za svoga obožavatelja kojega ludo voli, gospodina de Nemoursa, jer smatra da će brak biti opasnost za ljubav koja treba ostati nedirnuta. »Mogu li se, udajom za Vas — govori mu — izložiti opasnosti smrti moje ljubavi koja je bila sva moja sreća? Gospodin de Clčves je bio možda jedini muškarac na svijetu koji je bio sposoban sačuvati ljubav u braku«. Ovdje su — što je vrlo karakteristično za romantizam — suprotstavljeni ljubav i brak. Gospodin de Clčves je bio »jedini«, ali on je umro i nema više nikoga, kroz sva stoljeća nema više takvoga... U tom smislu nije to samo ljubav koja završava rezigniranošću već pokušaj očuvanja apsoluta ljubavi kroz vrstu zaustavljanja. Nietzsche je govorio o tome, da ubijamo objekt svoje ljubavi zbog toga da se nikada ne promijeni. Slično u Goetheovim Srodnim dušama, Otilija i Eduard umiru zbog ljubavi, povezani jednom zauvijek nepokretnim idealnim osjećajem.

Romantična ljubav na nužan način graniči sa smrću, to je ljubav smrti, biva smrću.

Narativno »ja« Mülleričina romana provodi generalnu probu samoubojstva. »Nevjerojatno s koliko problema praktične prirode treba izići na kraj da bi se izvršilo samoubojstvo. Nožem za rezanje tepisona otvorila sam sebi aortu, samo centimetar, da se uvjerim da ću u slučaju potrebe pogoditi to mjesto. Sluzava, krvava rupa izgledala je dosta čudno, ali mjesto je bilo pravilno izabrano, jer je krv štrcnula u skladu s ritmom rada srca« (fragment 378, istaknula M. J.). Naturalnost, a štoviše trivijalnost toga opisa krvavoga pokušaja samoubojstva, podsjeća na Wertherovu mučeničku smrt. Ljubavnik-samoubojica ili ljubavnica-samoubojica, ali dolazi kao živi? Duh? To je stalni topos romantične poezije. Slično je nesiguran i status izgubljene voljene, odnosno, ne znamo je li ona živa ili je umrla. Svećenik u IV. dijelu Dušnoga dana govori Gustavu: »al ona, koju plačeš zacijelo je živa?« na što taj ironično replicira:

Živa? Ima zašto hvaliti Bogu!

Živa? Kako? Ne vjeruješ? Što li ti se čini?

Klečeći se kunem na propeće:

umrla je, oživjet nikad ne će.

(preveo Julije Benešić, NZH, Zagreb 1948)

Zatim, nakon razmišljanja, kaže: »Ali, različite su vrste smrti«. Ona živi, a umrla je filistarskom smrću, moglo bi se reći. Gustav podsjeća na situaciju kad je usred svjetine opisivao svoju nesreću: »jedan govori da ja lažem. Drugi ga dotakne i povikne: »Pogledaj luđače, ona živi«. A ipak je umrla.

Već na početku Mülleričina romana javlja se zapovijed smrti: »Moja je ispružena ruka ležala na plahti. Već smo u sebi nosili smrt« (51. odlomak). Mnogo dalje, riječ je o tome da je ona možda umrla, ali pripovjedačica to ne zna. Javlja se ovdje romantična podvojenost: možda je ona umrla i to je razlog očaju, ali možda bi ipak bilo dobro da je umrla. Rousseauov fragment iz Nove Heloize sjajno otkriva ambivalentnost osjećaja: »Zašto nije umrla — usudio sam se viknuti u trenutku ludila — ne bih bio tako nesretan. [...] Ali ona živi i sretna je! Živi, a njezin je život moja smrt, njezina sreća moja tortura, a Nebo nakon što mi je nju oduzelo, oduzima mi čak čari oplakivanja! Živi, ali ne za mene: živi za moj očaj. Ja sam sto puta dalje od nje nego da je nema«. 410. fragment Mülleričina romana zvuči kao svjesno trivijaliziran, bijesna parafraza citiranoga odlomka iz Rousseaua: »To je strašno, strašno, strašno. Ona je lijepa, smije se, raduje, ima slobodnoga vremena, jede, radi, igra se s djecom, jebe se, kratko govoreći: egzistira bez mene«. Dakle, možda bi bilo bolje da je stvarno umrla, postala nepokretna, ukočila se i omogućila relativno mirnu radnju oplakivanja.

Oplakivanje i spas

Redoslijed triju početnih rečenica Müleričina romana uvodi u tajnu vezu između homoseksualnosti i pisanja:

»17. U mojoj se homoseksualnosti ne može podnijeti to da mi ona stalno naređuje da mislim o smrti.«

»18. Što ti ne želiš shvatiti — rekla je V. — to, da dijete izlazi iz majčina tijela«.

»19. Misao, da ću cijeli svoj život rađati samo suhe stvari s oštrim rubovima, strašna je.«

Misao o smrti može ovdje biti misao o nedostatku potomstva. Dijete izlazi iz tijela majke — kaže Nicole Müller — a osoba, koja piše tu knjigu posvećenu »djeci«, donosit će na svijet samo »suhe stvari oštrih rubova«. Možda je to cigla, o kojoj će kasnije biti govora, možda je to knjiga. Je li onda homoseksualnost roditelj takvoj djeci?

Ali pripovjedačica istodobno naglašava da običaj da se »djelo poistovjećuje s djetetom i da se njime služi prigodno odgovarajućim rječnikom, kao: roditi, donositi na svijet, porođajni bolovi i tako dalje, u meni izaziva najveće gađenje. Spontano mi pada na pamet samo jedno: dijete je nešto potpuno drugo« (fragment 147). Mit muškarca Stvoritelja koji piše, pokreće tu metaforiku — naknada je za nemogućnost rađanja stvarnoga djeteta. Prema Müllerovoj, tvorac je ne samo majka i otac istodobno, ali i dijete svoga čina stvaranja.

Ako djelo nije uspjelo, onda to ni najmanje nije zbog homoseksualnosti. Pripovjedačica predstavlja spisateljstvo također kao i nešto, što nagriza iznutra. »206. Kroz sve godine pratila me jedna slika. Spisateljstvo mi je ležalo kao kamen na grudima. Da sam ga pokušavala ispljunuti potpuno, izložila bih se opasnosti da ću razderati grlo. S druge strane, njegovi su me oštri rubovi na svakom koraku bolno udarali u rebra. Sada ga konačno ispljuvavam. Razbijenog na homeopatske doze«. Cigla — to nije napisano djelo, izlazi iz grla kao ciglasta prašina. Inače bi ubila. Cjelina se iskustva ipak ne može prenijeti. Kako piše autorica na kraju romana: »riječi uvijek stižu prekasno. Riječi se uvijek pojavljuju kasnije. Najprije je život« (fragment 494). Život ne zna pisati, ona je uzela taj zadatak na sebe, ali ga nije izvršila pošteno. U tom je smislu roman dokument poraza, ali ne ljubavnoga poraza, već spisateljskoga. Bolna spoznaja dopušta autorici utvrditi da nije uhvatila istinu života u činu pisanja — onako, kako bi htjela. Uostalom, možda je to zadatak koji se ne može ispuniti. Pismo se uvijek pokazuje nečim vanjskim, a čak ubojitim u odnosu na životno disanje, o čemu govori Müllerova u već citiranom fragmentu 192: »Pisati onako kako se diše«.

U završnici romana ipak se ostvaruje spas kroz književnost. Pripovjedačica je do tog trenutka provodila radnju oplakivanja. Prolazi ona u svojoj bezvremenosti i ne dopušta da se nacrta nijedna slika budućnosti. »Hidra uspomena« čini od prošlosti vječno sada. »Jer je to u ljubavi najstrašnije, da je voljena osoba u nama, postaje dijelom nas i ne može se, oh, da, iščupati, a da se ne zaniječe samoga sebe«. (fragment 272). Ljubljena je postala dijelom njezinoga vlastitoga »ja«. Paradoks žalosti je u tome da je oživjela tu osobu, ali istodobno nije mogla povratiti njezin život. Trajala je s ljubljenom, istodobno mrtvom i živom osobom u sebi. Ali evo, što se događa: »Čula sam kako je moja ljubav s dugo ne utišanim, nježnim glasom rušila led površnosti i utopila se u ponoru. Trebala je tamo ostati usidrena zauvijek«. (fragment 478). Kada — uslijed nedokučivih presuda sudbine — oplakivanje završava, izgubljena ljubav može pasti na dno. Taj dio »ja« ostaje pokopan u dubini. Slijedi rastanak s djelićem samoga sebe, koji je bio mrtav.

I ovdje se javlja spasonosna rečenica Hélčne Cixous: »Bježi, ne okreći se: nije vrijedno, iza tebe nema ničega, sve je stvar budućnosti«. Pripovjedačica se osjeća lišena situacije trajanja samo u prošlosti. Spašava se od prijeteće katastrofe, noseći u sebi oplakivanu ljubav, ali na dnu ponora. Ide s teretom uspomena, ali ide u budućnost. Ispostavilo se da su riječi Hélčne Cixous njoj upućene, da ju se izvuče iz prošlosti u budućnost.

Omiljeni uzor Nicole Müller, kao što smo to već rekli, jest Roland Barthes. Margueritte Duras mu je jednom posvetila oštar pasus: »Pisac, koji nije imao žena, koji ih nikad nije dodirivao, a možda čak nikad nije pročitao ni knjigu ni stih koji je napisala neka žena, griješi ako misli da je pisac u pravom smislu riječi. Ne može netko biti intelektualni autoritet — makar samo sebi ravnima — ako nema pojma o takvim osnovnim stvarima«. Roland Barthes joj se uvijek činio »previše oprezan i profesorski, sterilno akademski«. Fragmente ljubavnoga govora ocijenila je kao »umjetno 'papirnato' djelo«. »Ipak, činjenica da ga je napisao, ne znači da je ikada volio«. Duras Barthesu prigovara da nije mogao pisati o ljubavi ne poznavajući žene. Ne smeta to Müllerovoj koja pak — uz Barthesa — obožava Duras zbog umjetnosti povezivanja Logosa sa životom, što smatra jednom od najvažnijih težnji suvremene književnosti.

Ali ipak spas potječe od Cixous. Iako Müller ne koristi poetiku i stil l'écriture féminine, preuzima od Cixous zalet i hrabrost za bunt protiv Logosa. Usamljena i prognana — slično kao Cixous — čuje glas žene, koja je prešla na onu stranu i to njoj daje snagu. Pripovjedačica Mülleričina romana spasonosnu je rečenicu čuvala najprije kao tajnu riznicu, ali je sad pokazuje svima i osebujna literatura Hélčne Cixous govori sa snagom za utopljene u oplakivanju i melankoliji: ne okreći se.

Prevela Ivana Vidović

* M. Janion: Kobiety i duch innoci, Wydawnictwo Sic!, Varšava 1996, Fragmenti ljubavnoga diskursa (str. 136-150)

1 Tijekom seminara koji sam vodila — u prisutnosti književnice — 21. ožujka 1996, posvećenoga romanu Jer je to u ljubavi najstrašnije, koji je izdala izdavačka kuća Sic! u prijevodu Alicije Buras.