Filozofski feminizam

Nadežda Čačinović: U ženskom ključu; Centar za ženske studije, Zagreb, 2000.

Tradicija žena koje se u nas profesionalno i na akademskoj razini bave filozofijom započinje s Marijom Bridom, utemeljiteljicom zadarskog studija filozofije i dugogodišnjom profesoricom tamošnjega Filozofskog fakulteta. Slijede je Heda Festini, Ljerka Schiffler, Rada Iveković, znatan broj mlađih filozofskih spisateljica, od kojih su neke već stekle ime i ugled. Među njima istaknuto mjesto pripada Nadeždi Čačinović (prije Puhovski), koja je kao nasljednica Danka Grlića dugogodišnja predstojnica Katedre za estetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predavačica na više europskih i američkih sveučilišta, plodna prevoditeljica i izvorna autorica. A uza sve to Nadežda Čačinović je i jedna od prvih teoretičarki feminizma u Hrvatskoj.

Svoj feministički svjetonazor oplodila je nedavno u knjizi znakovita naslova: U ženskom ključu (podnaslov glasi: Ogledi u teoriji kulture). Knjiga, ukupnog opsega 180 stranica, sastoji se od uvoda, izdavačke povijesti, četiri osnovna dijela (koja obuhvaćaju 19 poglavlja), završne napomene i bibliografske bilješke.

Knjiga jest izraz autoričina feminističkog svjetonazora, ali ona je u prvom redu filozofska knjiga, koja iz radne perspektive (»u ženskom ključu«) sudjeluje u rješavanju središnjih problema suvremenih društvenih i humanističkih disciplina. U tom smislu ona ostvaruje autoričinu ambiciju da pridonese poslu kojim se zajednički bavimo, a to je napredovanje u spoznaji. Posao teorije sastoji se prema Nadeždi Čačinović u radikalnoj samorefleksiji koja je trajno suočena s onim neidentičnim. Istinu dokazujemo jer je proizvodimo, pokazujemo dvosmislenosti, razjašnjavamo zbrku, pretpostavke pojedinih stajališta kao i slijepe pjege analize.

Na koji način je to iz ženske perspektive moguće dokazuju ovi tekstovi (uz par iznimki nastali 1999. i 2000. godine i objavljeni u različitim edicijama, od »ozbiljnih« teorijskih časopisa i knjiga pa do hrvatskog izdanja časopisa Cosmopolitan).

Prvi dio knjige posvećen je filozofskoj refleksiji feminističke teorije. Od prvog teksta koji je pod gotovo kantovskim naslovom Odgovor na pitanje: kakva je sudbina ženstvenosti s obzirom na emancipaciju? izvorno objavljen 1978. godine u časopisu Žena, a u kojem upozorava na temeljnu ograničenost tada dominantne tendencije niveliranja muških i ženskih uloga, pa do kratkog ogleda U obranu ženskih kulturnih inicijativa posvećena argumentaciji u prilog ženskim inicijativama odnosno organizacijskim oblicima koji su obilježeni pridjevom ženski, autorica ustraje na afirmaciji ženske posebnosti. To nije posebnost u separatističkom ili segregacionističkom smislu, nego ona vrsta posebnosti koja će onemogućiti da se bilo koja partikularnost nametne kao univerzalnost: općeniti (ili emfatički) pojam čovjeka nositelj je ideološke funkcije prikrivanja konkretne smještenosti u društvu — i zato se taj pojam mora rodno razložiti a da se pritom ne apsolutiziraju spolne razlike kao vječne i nepromjenjive.

Autorica se u tom smislu protivi i nekim feminističkim apsolutiziranjima i neutemeljenim idealiziranjima. Tako ona npr. opovrgava tezu koja dolazi iz feminističkih krugova da su žene manje sklone nacionalizmu i agresivnom ponašanju. Antitezu pojednostavljenim esencijalističkim solucijama ona nalazi u zauzimanju za takvu vrstu svijesti o ženskoj kontekstualnosti i utjelovljenosti koja će dovesti do politike prepoznavanja, a izbjeći i relativizam i harmonizirajuće mišljenje. Nadežda Čačinović ne bježi od toga da jasno definira cilj te politike prepoznavanja i priznavanja: »Slabljenje političke moći, utjecaja (itd.) rasista ili fundamentalista poželjan je cilj i ne valja žrtvovati zbog antiuniverzalizma« (str. 25). Ne apsolutizirajući ženski identitet, ona se zauzima za priznavanje ženskog udjela u identitetima, uz istodobno odbacivanje esencijalizma i biološkog determinizma. Identitet se upostavlja isključivo procesualno, on posjeduje karakter otvorenosti. Osobitu pozornost privlači još jedan kantovski intoniran naslov: Odgovor na pitanje postoji li ženska poetika/estetika. Po svojoj formalnoj strukturi postmoderan (pripovijest o jednom davno neobjavljenom tekstu + sačuvani fragmenti samog teksta + nadopune i komentar), ogled koji se krije iza tog naslova propitivanje je naslovnog pitanja. Definirajući teorijsku rascijepljenost feminističke scene na dekonstruktivističku i esencijalističku stranu, na stranu koja vjeruje u postojanje ženske biti (onoga nečega specifično ženskoga) i na stranu koja vjeruje u konstruiranost ženskog identiteta (»žensko« može biti sada ovakvo, sada onakvo), Nadežda Čačinović dolazi do zaključka prema kome je afirmativan odgovor na postavljeno pitanje moguć, ali svako potanko objašnjenje relativizira pozitivnost (posebno valjda jednoznačnost) sintagmi poput ženske poetike ili ženske estetike. Što bi to značilo, može se vidjeti iz autoričina osporavanja mogućnosti kauzalnog djelovanja spolne razlike na karakter umjetničkog djela, uz istodobno priklanjanje tezi prema kojoj kulturne konstrukcije rada određuju dostupnost sredstva za proizvodnju, mogućim jezicima i paradigmama koje definiraju umjetnost.

Drugi dio knjige posvećen je kritičkim komentarima, čiji su predmeti u devet primjera žene (od japanskih književnica iz X. stoljeća preko Karlone von Günderode, Rahel Varnhagen, Hanne Arendt, dva puta Simone de Beauvoir, Luce Irigaray i Judith Butler, pa do Rade Iveković), a u preostalom primjeru jedan muškarac: John Stuart Mill. No, i Mill se nije našao na popisu autoričinih »žrtava« kao politički filozof, teoretičar liberalizma ili logičar, nego kao autor spisa Ženska podređenost. Millova jasna argumentacija protiv nejednakosti u položaju žena i muškaraca u mnogo čemu je i danas aktualna, vjeruje autorica, dapače, u mnogome anticipira odgovore kojima se i danas moramo služiti, iako se mnogo toga promijenilo u 140 godina proteklih od objavljivanja tog spisa (osobito u zakonskim odredbama). No, članak o Millu, zauzevši spomenutu ocjenu, ne nadmašuje u bitnome karakter kratke prigodne bilješke uz autoričin prijevod spomenutog spisa.

To, međutim, ne vrijedi za neke druge oglede u ovom dijelu knjige.

Ogled o Hanni Arendt jest produbljeno razmatranje u filozofiji utemeljeno na ulomku iz posmrtno objavljenog Života uma. Posebnost je Hanne Arendt u tome što opisuje mišljenje kao neobično krčenje puta što ga u neinstrumentaliziranom, neusmjerenom mišljenju otimamo prošlosti i budućnosti, dajući pritom uvjerljiv opis iskustva što ga možemo prevesti u izvjesnost radikalne samorefleksije. Autorica rekonstruira misaoni kontekst u okviru kojeg se tvrdnja o posebnosti može uvjerljivo braniti. Bit te posebnosti sastoji se u tome što Život uma polazi od predteorijske neophodnosti da se takva pitanja kao što su pitanje o odnosu duha i tijela, odnosa svijesti i mozga, itd. postavljaju, da se pitanje »što je to mišljenje?« postavlja neovisno o tome što se događa s tzv. velikom filozofijom ili metafizikom. Empirijski subjekt podređen je kod Kanta empirijskim zakonima ili animalnim danostima, ali one ne utječu na kategorički imperativ. Hanna Arendt polazi od tog stajališta, ali iz konteksta filozofa koji su izgubili povjerenje u bezuvjetnost morala, pa preostaje paradoksalna figura potvrđivanja vlastitog ideniteta mišljenja.

Svi ti ogledi i članci drugog dijela knjige iskazuju Nadeždu Čačinović kao autoricu koja filozofski pristupa filozofskim i prividno izvanfilozofskim i nefilozofskim temama i spisateljicama, kako bi iskrčila puteve novoga, duhu epohe i njezinih boljih mogućnosti primjerenog mišljenja, koje nadmašuje obzore tradicionalne filozofije ali čvrsto ostaje ukorijenjeno u duhu danas pomalo marginalne (premda kao struke još uvijek veoma ugledne, vjeruje naša autorica) filozofije.

Treći dio, koji se sastoji od dva manja osvrta ili ogleda, prvoga posvećenog problemu pornografije, drugoga problemu abortusa, pripada tzv. primijenjenoj filozofiji. No, tu je riječ o takvoj aplikaciji filozofije na pitanja svakodnevice koja zaslužuje pažnju i poštovanje. Autorica tu ispituje i propituje, odvaguje argumente i donosi sudove kojima se samo uz krajnju zlonamjernost može pripisati neutemeljenost ili nedovoljna utemeljenost (a o nedomišljenosti da se i ne govori). Nisu to specijalističke rasprave namijenjene uskim stručnim krugovima, nego tekstovi napisani za širu obrazovanu publiku, ali lišeni svakoga mogućega koketiranja pojednostavljivanjima, vulgarizacijama ili pomodnim formama javnoga komuniciranja. U tome je možda njihova najveća vrijednost.

Četvrti, posljednji dio knjige, sastoji se od jednog ogleda ili od deset ogleda. Naime, pod jedinstvenim naslovom Čitajući klasike Nadežda Čačinović prezentira svoje komentare deset djela klasične književnosti, pet spisateljica (Gospođa de La Fayette, George Eliot, Jane Austen, Emily Brontë) i petorice pisaca (Stendhal, Lav Tolstoj, Gustave Flaubert, W. M. Thackeray i Henry James). Ono što je rečeno o prethodnom dijelu knjige u potpunosti vrijedi i za taj četvrti dio: riječ je o primijenjenoj filozofiji u najboljem smislu riječi, s time da je ovdje riječ o primijenjenoj filozofiji umjetnosti, gdje aplikacija posjeduje i elemente popularizacije (a svakako i iluminativne edukacije), ali nikad na štetu razine i vrsnoće. Namijenjeni ženskoj publici, ti kraći komentari pokazuju svu nadmoć filozofskog pristupa književnosti nad suhoparnim znanstvenoknjiževnim ili književnoteorijskim pristupom.

Može se s visokom dozom vjerojatnosti tvrditi da je Nadežda Čačinović ovu svoju vrijednu (i o mnogo čemu vrhunsku) knjigu namijenila ženskoj publici. To je njezino pravo. No, pravo je autora ovog prikaza ustvrditi da je primjeren adresat knjige u prvom redu onaj dio naše intelektualne i općenito obrazovane javnosti koji, s iskustvenim opravdanjem ili bez njega, ima predrasude glede feminističke toerije kao tobože dogmatične, uske, nekomunikativne, segregacionističke, itd. U ženskom ključu jest knjiga koja će pokazati svu neutemeljenost i besmislenost takvih predrasuda. Bar kad je o profesorici Nadeždi Čačinović riječ.

Zvonko Šundov