DRUGI O NJEMU

Komemorativno

Primorac je bio do krajnjih ljudskih granica ispravan i uspravan, ponosit i uznosit, postojan i svake časti dostojan. Kad bi smrt priznavala bilo kakvu logiku, on bi umro kao de Gaulle. Pokošen u trenutku. Oboreni hrast. Umjesto takvoga gordog ishoda, on se morao dugo nositi s najgadnijom, najupornijom i najpodmuklijom bolešću. Ali kako se nosio! Nije joj dao gušta da mijenja njegove planove, pa čak ni navike. Na svaki novi ugriz u vlastitu utrobu, on bi odgovorio kakvom jakom izjavom za »Stojedinicu« ili »Glas Amerike«. Na hirovite, nepredvidljive eskalacije bolova on odgovara upornom redovitošću svojih kolumni.

* * *

Iako su ga za Dražena Budišu i Vladu Gotovca vezivale snažne uspomene i najčistije prijateljstvo, Primorac se nije ustručavao da javno protestira kad su počela izvjesna, njemu nezamisliva, muljanja s HDZ-om. Također ih je sa sarkastičnim gnjevom prozvao kad mu se činilo da su njihovi rivaliteti sasvim potisnuli smjernost pred visokim ciljevima.

* * *

Goethe je govorio. »Lako je misliti; teško je raditi; raditi onako kako se misli teže je od svega na svijetu.« A ja bih rekao da je lako Goetheu misliti da je samo teško raditi a lako misliti kad su njegov narod mišljenju učili najveći meštri filozofske povijesti. Neka dođe u Hrvatsku i počne misliti! Osobito u samoj Hrvatskoj.

Zvonimir Berković, »Globus«, br. 510., 15. rujna 2000.

Bolno ga je pogodio raskol u stranci, što ga je uzaludno pokušavao spriječiti. Nelagodno se osjećao u procjepu između dviju strana, s osobnim prijateljstvima na obje strane, s istomišljenicima u vodstvu ni na jednoj. Za Primorca je prevršilo mjeru kad je vodstvo njegove stranke u veljači 1998. ušlo u neprincipijelne nagodbe s vladajućom strankom oko zamjene nekih zastupničkih mandata, neopozivo je istupio iz stranke.

Kao čovjek od principa, kao zastupnik izabran na listi stranke, a ne pojedinačno, vratio je svoj zastupnički mandat. Nije to bio dužan učiniti ni po kakvome propisu. Nitko to od njega nije tražio, mnogi su ga čak odgovarali, ali on je ostao dosljedan: zaslugom stranke stekao je mandat, on ga stranci i vraća. Bez obzira na gubitak znatnih materijalnih beneficija i gubitak posla koji je zavolio.

* * *

U kolumnu »Pravorijek« Primorac je ugradio svoje životno iskustvo, trajni interes za pojave u javnome životu, dosljednu demokratičnost u političkim opredjeljenjima, pronicljivu analitičnost, veliko pravničko znanje i umijeće, strastvenu privrženost moralnim načelima i pravdi, netrpeljivost prema autokraciji, zakulisnim manipulacijama, trulim kompromisima, bezakonju i nepravdi, a sve to prožeto habitusom ponekad uviđavnog, ali uvijek i strogog suca. »Pravorijek« je postala jedna od najzapaženijih komentatorskih rubrika hrvatskog novinarstva, za brojne čitaoce čvrsti kriterij za ocjenu aktualne politike i perturbacija u javnome životu.

* * *

Bez »Pravorijeka« Feral više nije isti. Nisu bez Vlade više iste ni sljemenske staze, ni zagrebačka Šalata, ni Zagreb. Ni Hrvatska.

Slavko Goldstein: Čovjek koji je sudio diktaturama, »Feral Tribune«, br. 783., 16. rujna 2000.

Kroz niz kolumni gotovo kao lajtmotiv provlači se sukob državotvornosti i legaliteta, ponekad otvoreno, a ponekad latentno, kao u nizu drugih tekstova gdje je to samo spomenuto, ali nije nevažno. Isto tako, zakonitost će u svakoj prilici suprotstaviti ksenofobiji i diktaturi, ponavljajući da zločin treba suditi i, ako ima dokaza, osuditi, a da su floskule o nemogućnosti da se u obrambenom ratu počine zločini, pravno gledano, nonsens.

Osobita je vrijednost Primorčevih tekstova ono njihovo zahvaćanje u opću kulturu, u Shakespearea i Desnicu, u metaforu i bajku, kad opisuje golotinju sudaca opletenih pleterom, u društvu koje se diči ljušturom, a nutrine nema, kao isisana muha. Ili još gore: prazna čahura.

Za izuzetne ljude smrt uvijek dolazi prerano. Te sam se poslovice sjetio u rujnu prošle godine pročitavši u novinama vijest o preranoj smrti ovoga izuzetnog čovjeka, prema kojemu osjećam duboko poštovanje.

Zoran Ferić, »Republika«, 23. ožujka 2001.