Dragojla Jarnević u raljama vremena

Dragojla Jarnević u raljama vremena

bilješka uz čitanje Dnevnika Dragojle Jarnević

Još od vremena kada je zajednička pramajka svojom naivnošću priskrbila univerzalni kriterij prosuđivanja žena, onaj koji govori da im se ne može vjerovati, žene su bile prisiljene kroz čitavu povijest otklanjati ga i uvjeravati svijet u vlastiti integritet. Od tih davnih vremena i navedenoga suda izrodila se borba koja je ženu smještala u arenu u kojoj je uvijek u jednom kutu stajala sama u iščekivanju znaka za početak neke nove borbe. Kroz stoljeća arene su mijenjale modele, ali su uvijek legitimirale ženu koja ih je označavala. Sasvim sigurno bi se u nekoj od njih našlo mjesta i za Dragojlu Jarnević.

U predgovoru Dnevnika,1 Dragojla Jarnević naglašava da želi čitateljima dnevničkim bilježenjem prenijeti svoj svjetonazor, da ga piše kako bi si olakšala bijedu i dala svome životu neku stalnu svrhu. Horizont očekivanja tadašnjih čitatelja nije imao osiguran dovoljno velik prostor za toliku količinu iskrenosti. Ne samo zbog nekih osobnih predrasuda nego i zbog objektivne društvenopolitičke situacije i položaja žene u devetnaestom stoljeću. To je vrijeme u kojemu se još ne može govoriti o Freudu i njegovim teorijama o ljudskoj seksualnosti. Zagonetna sfinga će tek biti eksponirana. Od žena se očekivalo da se udaju i imaju djecu.

1860-tih godina u Velikoj Britaniji neudana tridesetogodišnjakinja nazivana je usidjelicom dovodeći se time u jedan sramotan položaj. Kada bi djevojci umrli roditelji, preostajala bi joj samo dva izlaza; ako je imala brata, mogla je živjeti kao vječno neželjena gošća u njegovoj kući ili se morala sama uzdržavati što je istovremeno podrazumijevalo pad na »niske grane« egzistencije. Jedino plaćeno žensko zanimanje bilo je postati guvernanta, u poražavajućim uvjetima i s vrlo niskom plaćom. Žene se dugo nisu mogle školovati na visokim učilištima, nijedno im zanimanje nije bilo otvoreno, nisu mogle sudjelovati u političkom životu niti obavljati činovničke poslove. Čak je i posao njegovateljice bio krajnje neugledan i neorganiziran, dok Florence Nightingale nije 1862. godine organizirala školu za njegovateljice i pretvorila ga u pravu profesiju. Stoga ona 1852. godine piše Cassandru, ali je, prema savjetu prijatelja, ne objavljuje. U njoj se između ostaloga kritički ističe činjenica kako su žene naviknute da je njihov intelektualni interes određeni oblik sebične zabave i da je njihova dužnost da ga se odreknu. One nisu nikada imale ni pola sata slobodnoga vlastitoga vremena (osim kada su odsutni svi ukućani) za koje bi mogle reći da je isključivo njihovo, bez bojazni da bi nekoga uvrijedile ili povrijedile. U obitelji devetnaestoga stoljeća žena je bila osuđena na gubitak prostora za samoostvarenje što je i zakonski bilo regulirano. Iz takve socijalne situacije mogle su proizaći samo dvije stvari: da žena ostane vječno na nivou razmišljanja malog djeteta ili da vječno pati u tišini. Teresa Billington je 1907. godine napisala zanimljiv članak pod nazivom Sloboda žena i muški strah. U njemu kaže kako se muškarci zapravo boje žena, te navodi kao primjer ovu priču: »Dvoje djece sprema se utrkivati. Jedno kaže drugome: Ti ne možeš trčati tako dobro kao ja, zato ću ti užem svezati noge! Utrka je krenula i ono dijete govori: Ti ne možeš trčati, ne možeš trčati. Ja sam pametnije i jače od tebe! Odveži mi noge, čuje se odgovor, tako da barem dobijem šansu! Ali ono dijete slobodnih udova poskakuje uokolo i govori: Da te odvežem? Ni slučajno! Ti ne možeš doći tako daleko kao ja. Ti ne znaš trčati. Ali kada me stigneš, odvezat ću ti noge!«

Prema ovoj autorici, ženama su uskraćivana prava jer se muškarci boje konkurencije žena. Dakle krajem devetnaestoga stoljeća biti žena koja si daje pravo slobode vlastitog izbora, značilo je imati idealne preduvjete za javno obilježavanje. Čak i u našem vremenu kada se razbacujemo izjavama kako demokracija bez žena nije demokracija, možemo itekako pronaći primjerke koji žele jasno pokazati ženi gdje joj je mjesto ako poželi ući u »muški svijet«, posebno npr. u politiku. Problemi s kojima se žena može pri tome susresti, često je navode, ako je riječ o deklariranoj feministici, na nužnost marginaliziranja njezine ženske subjektivnosti. Pa nije sigurno može li i suvremena žena izazvati kakvu promjenu, a i društveni život se i danas svodi samo na jedan spol.

Ipak već u devetnaestom stoljeću jasno su se čule feminističke ideje. Dragojla Jarnević je odbijala definiranje same sebe kao feministice, ali je bez sumnje riječ o ženi koja je rušila stereotipe, pa i granice javnog i privatnog života. Razmišljajući o braku, ona bilježi: »Svojevolji supruga se podati, svaki i najmanji živac se u meni uzopira; a da nezakonitog muža ogerlim, tomu se moja dievojačka stid, moje slavohliepje nepustja. Za užitak, jedini samo puteni užitak i nasladja moje serce nezna; — neosieti nikada požudu u objatju ikakvog muža raskošj tražiti. »Na jednom drugom mjestu nastavlja: »...nisam rado orudalje razblude muža. — Njemu podložna biti? — o bože zašto sam ja žena!!!? — Derzoviti se moje serdce uzbune, kada pomislim, da bi mužu podložna biti morala, da bi samo za njegovu volju u sviuh diela i mnenjah pitati morala; a ja i ne znam što je pokornost! Ovdie izhadjam iz medje koja je svakoj ženi kao dužnost stavljena; ...«

Treba spomenuti i trenutak u Dnevniku gdje autorica povrijeđena postupcima muškarca koji je želio iskoristiti njezinu ćudorednost, izražava misao o potrebi za solidarnošću među ženama: »Osvetiti se moram na njemu cielog ženskog spola radi ili onih barem radi, koje jedna ćutjenja sa mnom goje, i koje baš ipak jošt za svaku cienu jeftino nisu...« Jarnevićeva je dakle imala nezasitan, širok, fluidan, zainteresiran i snažan duh pa je trošila golemu energiju kako bi ga zadovoljila. No, njezina žudnja nailazila je na brojna ograničenja kao što su fizička slabost, bolest, tjelesna mana, borba za egzistenciju, briga za majku i obitelj, stalan osjećaj usamljenosti, zli jezici. U takvom odnosu želje i mogućnosti možemo uočiti izvor autoričinog vječnog pesimizma, prikrivene bezvoljnosti i stalne rubnosti. Osnovna crta njezine osobnosti bila je čežnja. Čežnja koju često ni sama nije uspijevala točno definirati, a koja se ipak najviše ogledala kao čežnja za ljubavlju. Pitajući se što je to ljubav odgovor je pronašla upoznavši Moravljanina Franju Redingera. Čežnja je često dobivala svoje obličje i kao čežnja za obrazovanjem koje je nasilno prekinuto u njezinoj četrnaestoj godini. Nakon toga samoobrazovala se kradući knjige koje je sestra pred njom zaključavala i učeći noću da majka ne bi pronalazila opipljivih dokaza za prigovore upućene na račun učenja kojim samo gubi vrijeme. Čeznula je za boljim odnosima s majkom koja je nikada nije dovoljno voljela, kao i za harmonijom u obitelji koja je unatoč mnogobrojnim njezinim žrtvama nije dovoljno cijenila. Njezina čežnja dobiva svoje izrazito romantičarsko obilježje u osjećaju skučenosti zavičajnim livadama i brijegovima, što je često odvodi iz domovine. Putovanja su je navela spoznavanju nacionalnoga (susret sa Ivanom Trnskim i njegovom poezijom), a ukazivala su i na važnost vlastitoga obiteljskog porijekla. To je posebno došlo do izražaja u njezinom odlučnom odbijanju da je se prepoznaje kao Njemicu čak i kada joj je ta pozicija mogla osigurati dobivanje dobrog radnog mjesta. Jarnevićevu je prvi naveo na pisanje Ivan Trnski, osoba koju je dugo smatrala svojim »bratom po duši«. Međutim, Trnski je kasnije napisao negativne kritike o njezinoj poeziji. Upravo na tome mjestu može se primijeniti teorija o strahu muškarca pred ženom. Nije teško zamisliti ni lice Ivana Filipovića dok čita Dragojlin Dnevnik. Jedna žena govori o svojim čežnjama, o svojoj strasti, o nemoralu najrazličitijih slojeva društva, podjednako svjetovnjaka i redovnika. Ona iznosi svoje mišljenje o osobama kao što su Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, Ivan Trnski, i drugi, izražavajući se dosta nepovoljno o njima. Dakle, žena je to koja misli, osjeća, daje samoj sebi pravo izbora. A čini se da je Filipović kako bi izbjegao preuzeti recepcijsku odgovornost nakon objavljivanja Dnevnika podigao buku nazvavši ga pornografskim štivom. Naime, u njemu Jarnevićeva opisuje npr. kako se zaljubila u redovnika, a to bi značilo iznevjeru nekih do tada nesalomljivih ideala. Kako bi se shvatilo zašto se kretala u društvu redovnika, zaljubljivala se u njih, važno je naglasiti filigransku istančanost njezine duhovnosti. Prije svega, bila je nepravedno karakterizirana kao žena koje ljubuje s redovnicima. Ona se jest zaljubljivala u njih (u Mlinarića i Kirchlechnera), ali ona se s njima nije upustila u tjelesne strasti. U takvim trenucima vodila se teška borba u njoj između osjećaja, nagona i razuma, da bi pobjedu odnijela njezina ćudorednost i nadasve strog moralni sud i jaki principi kojih se držala. Sama kaže: »slaba sam ipak pored svoje ćudoredne snage, slaba, to duboko osietjam; nu jesam li zla, ako sam u jednom izkušavajućem trenutku ludo slast okusiti poželila, koju nam priroda u našoj mladosti ponudja, u tome nisam umirena.«

Svakako treba u toj njezinoj okrenutosti redovnicima prepoznati logične razloge. To je bila žena koja je Hrvate, u svojim mladenačkim danima smatrala glupacima i poprilično nazadnim ljudima, a kako su u to vrijeme jedino svećenici i pravnici bili obrazovani, ne bi trebalo biti čudno što se upravo u njihovom društvu osjećala najugodnije. U njima je pronalazila razumijevanje za svoje intelektualne strasti koje su je odvajale od sredine — uz njih je ostvarivala i materijalizirala svoju želju za čitanjem i obrazovanjem, a potom i uključivanjem u javni život. Iako i sama svjesna da ženi nije mjesto u saboru ili vladi, ona istovremeno razmišlja što bi učinila kad bi se našla na takvoj poziciji. No, vrijeme je i od Jarnevićeve uzelo svoj danak.

U današnjem multimedijskom svijetu, pa i u ovoj našoj djelomično konzervativnoj zemlji, poimanje ljudske strasti postalo je općeprihvaćeno. Postalo je poprilično jednostavno živjeti svoj život, ali određene predrasude ipak stvaraju arenu u kojoj se sučeljavaju s jedne strane oni koje glavna junakinja romana Helen Fielding, Bridget Jones, naziva »between relationships«, i oni koji su u paru. Bridget Jones je primjer neudane žene tridesetih godina, obrazovane, sa nekoliko veza iza sebe od kojih se umorila i koja se možda konačno želi »smiriti«, ali se nije spremna udati za bilo koga nego ipak traži ljubav i razumijevanje. Ona se također nalazi u rubnoj poziciji pa se s njom znatan broj žena može identificirati. »Samo« treba odlučiti — biti slobodna, imati samostalan život ili izabrati obiteljske vrijednosti. U toj njezinoj odluci nalazi se promjena svjetonazora gdje se pravo izbora ne smatra drskošću, ali postavlja glavnu junakinju u vrlo nezavidan položaj. Ona sama protiv prostorije pune parova, koji joj postavljaju neugodna pitanja, a između ostalih i najbolnije — zašto je još uvijek »sama u trideset i nekoj«. Bridget nema zdravstvenih problema koji bi je kočili u njezinoj potrazi za nekim »tko neće biti protivan njezinoj duši«, ne strahuje za svoju materijalnu egzistenciju — pomak u odnosu na Jarnevićevu napravljen je i na razini socijalnog statusa na kojem je žena dobila priliku za potvđivanjem, pružena joj je mogućnost da sama stvara i ostvaruje uvjete za samostalni život. Dakle, svjetonazorski se odnosi mijenjaju ovisno o evoluciji ljudske svijesti i prostorno-vremenskom kontekstu. Velika je razlika između onoga što muči Dragojlu Jarnević i Bridget Jones. Ova posljednja donosi novogodišnje odluke kao što su; tri puta tjedno vježbati i biti u formi, ne prečesto kupovati sendviče, smanjiti količinu alkohola i cigareta, izbjegavati tipove koji se panično užasavaju obveza, ...Bridget je žena koja je svjesna svojih »nedostataka«, ali uspijeva pozitivno razmišljati, svaki puta ispočetka donoseći odluke koje bi ju prema njezinu mišljenju učinile poželjnijom. U Dnevniku Dragojle Jarnević ne možemo pronaći mjesta na kojima ona iznosi podatke o vlastitom izgledu ili raspravlja o njemu. Postoji slika koja prikazuje Dragojlu u njezinoj pedeset i osmoj godini života. Samo u predgovoru Dnevnika, autorica kaže da je »struka osriednje veličine, ravnog i bez svake mane«. Žena devedesetih godina dvadesetoga stoljeća svjesna je svog izgleda, svjesna je činjenice da je dobar izgled poželjno oružje u postizanju ciljeva, iako je taj fenomen »dobrog« izgleda putem medija zadobio vrtoglave kriterije, namećući određeni manekenski ideal ljepote koji realno vrlo mali broj žena može postići. Tako da on i modernoj ženi postaje jedno novo »prokletstvo«. Kako su se žene tijekom stoljeća rješavale određenih oblika frustracija, uvijek bi se nametali neki drugi koji bi popunjavali prazninu onih nestalih. Tako su Dragojla i Bridget zapravo prava djeca svoga vremena.

Bridgetine nedoumice, neugodne situacije, pobjede i katastrofe uspijevaju izmamiti smijeh u čitatelja. U osmijehu čitateljica često se prepoznaju i njihove osobne, bolne uspomene na majku koja nastoji pronaći i njima dostojnog muža, na strah od trudnoće, na probleme na poslu, bračne krize u obitelji kao i teška panika da i neka od njih puni tridesetu. Kao epilog tomu, pojavljuje se muškarac u smiješnom džemperu i čarapama s motivom bubamare. On se u međuvremenu može preobraziti u princa na bijelom konju, ali to već pripada raspravi o tome isprepliću li se razine zbilje s razinom bajke; ili je li ona mitološka priča o prvobitnom jedinstvu muškarca i žene dovoljno dobar razlog da se cijeli život provede u potrazi za drugom polovica koja se jednom davno izgubila. Možda je prava sreća što su neke žene doživjele katarzu, pa se, umorne od strahovanja i neizvjesne budućnosti, ostavile uloge pasivnih dama u nevolji i same počele preskakati tvrđave koje su ih dijelile od slobode.

Dragojla Jarnević u raljama svoga vremena, unatoč pesimizmu naglašenom tijekom cijeloga Dnevnika koji proizlazi iz realnih životnih okolnosti, ima u sebi onu vrstu strasti koja predstavlja posebnu vezu između nade za boljim i poricanja njezine osobnosti u zbilji koja teško tolerira bilo koji oblik pretjeranosti. Strast je isto tako potrebna i čitatelju kako bi oslobodio svoj duh pritiska tradicionalnih predrasuda koje ga navode da ponekad nakon pročitanoga teksta i sam stekne dojam kako se nalazi izvan svojega vremena. Kada dođe do spajanja tih dviju strasti na polju percepcije, književno djelo pobjeđuje jednog mogućeg neprijatelja — vrijeme. Čitateljeva strast nailazila je često na različite pokušaje racionalizacije, tumačenja njezina učinka, a često su upravo žene bili glavni njezini provodnici. Dva dnevnika koja su se pojavila na policama knjižara gotovo istovremeno, otkrit će jednu novu strast — onu između devetnaestostoljetne Bridget Jones, Dragojle Jarnević, i njezinih čitateljica.

1 Dragojla Jarnević, Dnevnik, priredila Irena Lukšić, Matica hrvatska, Karlovac, 2000.