Dnevničke bilješke

Dnevničke bilješke

Četvrtak ujutro: 20. veljače

Ovo jutro, sivo, dosadno (lijeno!), trostruko bolno, bol u mlazu krvi, (bolno) groznica umornog tijela, & estetska & moralna bol zbog loše skrpana nepripremljenog početka tragedije — zbog čega?* Zbog papira tijekom vikenda, večere& kuhanja u ponedjeljak? Ne znam. No ne očajavati. Najgore dosad, da gore ne može biti. Moram usporiti: odlučiti nekako se nositi s Edipom & završiti & ostaviti Antigonu do sljedećeg tjedna. Možda je tako najbolje: mislim da hoću. Moram nekako poraditi na pojedinostima Edipa prije 15 h & onda ću pročitati više radova na prvim predavanjima. Jučerašnji sastanak katedre odvratan & pomalo anarhističan bez čovjeka mašine Hilla. Nitko nije znao što se događalo ili kako to definirati — Alvin, Fisher, Dunn izostali su dajući mjesta staroj dami i grupi mladih predavača za sastanak. Samo ja & možda svojevoljno — otišla — i jako bih voljela znati kako biti opuštena i društvena — no kako da znam rituale ovih ljudi — pića & posjeta & kave? Nikad s njima ne razgovaram o nastavi, što bi bilo zanimljivo, ili o bilo čemu drugom... Miss Drew je predložila, kao i ostali, da ostanem (predavati) i tražim skraćeni program ako Ted voli predavati? U zadimljenoj večernjoj atmosferi, sa svojim istrošenim sjajem, njezino ugodno usko sivo lice sa sjajnim smeđim očima (a prešla je sedamdesetu!) činilo se bez odgovora, a moji odgovori izrazito glupima — želim sve svoje vrijeme, godinu dana, prve godine od moje četvrte, raditi i čitati sama. I podalje od Smitha. Daleko od prošlosti, od ovog ostakljenog, djevojkama pretrpanog i prijateljskoga grada. Anonimnost Bostona. Ovdje jedino mogu vidjeti dvadeset ljudi na fakultetu, a njih jednostavno ne želim gledati sljedećih godinu dana. Hoću li napisati ijednu riječ? Da.

Kad sljedeći put budem pisala, ovaj grozni dan će završiti, ja ću se izvući iz sanjiva, drogirana stanja & bit će gotova tri predavanja, nepripremljena i nesigurna. Sljedeća ću se tri tjedna, pak, divljački & temeljito pripremati unaprijed, kao da mi je to posljednje.

O, odluke. Izazivaju me tri crvene jabuke, sa žutim i smeđim mrljama. Ja, baš ja, sadržim tragično iskustvo. Ne kontempliram dovoljno o tajnama Edipa — izmorena, birajući najbolje & izlažem, zbog lijenosti, slabosti i zavisti, svoje osobne krhotine. Što traže bogovi? Moram se oblačiti, ustajati & slati tijelo van. Godina pisanja: stvarat ću ljude, ljigave & smiješne & plemenite, & imat ću godinu mog života: također i pjesme: The Earthenware Head & Falcon Yard. Tajna prošlog vremena: čujem Redpatha, niskog, uljudnog & pravno — logičnog u njegovu crnom ogrtaču kako izgovara na francuskom »Antigona« & i zaplakala bih — zbog njega, zbog njegove sijede crnooke profinjene stare majke, zbog blagoga zelenoga proljetnog vremena u akvarelima vrba pored rijeke. Ne želim biti sentimentalna, neka mi izuzetost iz vremena podari humor i ironiju i mudrost, možda vid — neka ljudi: Jane Baltzell (kojoj sam upravo pisala, dođi i preuzmi moje mjesto) i Barry Fudger & Chris Levenson & Ildiko Hayes & Judy Linton & Dan Massey & Ben Nash — neka sva njihova imena — Gary Haupt — Mallory Wober — John Lythgoe — Keith Midllemass — Luke Meyers — uzmu auru svetih predmeta, magnetičnu i sjajnu, i kreću se sigurno u vremenu i prostoru Cambridgea. Pa čak i Sally Sears (Sarah Burns) & Joan Bremwell moraju biti uključene, upletene u tajne vremena prošlog & identiteta. Paul Klee — u umjetnosti — cvrkutavi stih — »The ghosts departure« — oproštaj od plavih prostranstava, od hrpe listova & novog mjeseca & zelenog planeta. Treća za Rousseaua & Gauguina — cvrkutavi lisnati svijet. »Goat and the end of the Marionette«, mala žućkasta duša u plovidbi zvjezdanozlatnim beskrajem.

Petak uvečer, 21. veljače

Sama činjenica da sam ovo pisala uspijevajući držati olovku dokazuje, pretpostavljam, mogućnost nastavka življenja. Iz nekog razloga iscrpljenost ovog tjedna doseže vrhunac, poput olovnog taloga u koji tonem. Trube iz zastrašujuće zelenoga limenog svjetla, krici, smijeh i isprekidana ponavljana rečenica »If you can't hear us, we'll yell a little louder«. I glasnije je. Neumorna brza jurnjava automobilskih guma, prigušeni zvuk mašina. Kako čovjek gleda jutro, rano jutro, šest, pet, dok veliki grad nijemo leži, uronjen u duboki san pred svanuće. Ta svježa plava, cvrkutava svanuća u Cambridgeu — nema ovdje ptica, samo iscrpljeni & sneni muškarci žure na posao. Ups, sada. I ljudi se u svako doba guraju unutra i van crkve od cigala.

Danas — zadnji spoj, zahvaljujući Georgeu Washingtonu. Probudila se nakon devet sati spavanja još uvijek iscrpljena & pobunjenički raspoložena, ne želeći odvući svoje drogirano tijelo do predavačkog podija: problem identiteta: Ted kaže: »Za dvadeset pet minuta govorit ćeš pred studentima.«

Tratila sam vrijeme uz masivnu smeđu šalicu kave, čekajući objavljenje koje se još nije dogodilo, uskočila u odjeću, iznošene mrežaste čarape, van u dosadno besjajno sivo jutro, sirovo poput ostrige, nagazila gas do parkirališta, a zlatna kazaljka na tornju koledža pokazivala je devet.

Jurnjava sleđenom stazom, posutom pijeskom, ding, zazvonilo je, u učionici omamljena, oči uprte u mene očekuju da nešto kažem, a ja odsutna, prazna, nezainteresirana, čujem svoj glas kako govori gluposti o ironičnoj strukturi Edipa i shvaćam da ne razumijem samu sebe: besmisleno je pokušati nadmudriti bogove. Ili: svi smo određeni sudbinom — ili još: imamo slobodnu volju & moramo biti odgovorni. Kako mi je bilo drago kad je zazvonilo. Slobodna za kupovinu. Baš kad sam se dovezla na snijegom prekriven parking iza prve Nacionalne & krenula do stražnjih vrata, golih ruku uvučenih u rukave kaputa koji se na vjetru rastvarao & vjetar po golom vratu, teška metalna šarka na vratima se otkačila & udarila neku ženu u glavu: stajala je u kaputu boje blatnjava kestena, ružna, podivljala: »Udarila sam glavu« & kako sam se ugurala u trgovinu, pored promatrača, neki grozan zao čovjek, usana zamrljanih hranom, prsa istaknutih ispod plave jakne s monogramom, a lice prištićavo & blijedo poput pokvarene kobasice, progurao se da bi popravio, ispravio načinjenu štetu.

Nakon kupovine, odvezla se u grad, tražeći kavu, dragstor na kraju ulice zatvoren, otišla u drugu gdje sam ugledala visoke crvene kožne stolice & stroj za pravljenje sladoleda: »Nema kave« nasmiješio se tobože suosjećajno poslužitelj & ja sam išetala van, sve do blještavog Newberryja ispunjenog toplim zrakom koji je mirisao na jeftine cvjetne parfeme, slane indijske oraščiće i umjetnu kožu, sjedila sam uz tričetvrt šalice dosta dobre »Newberryjevske poznate kave« i malenog staklenog vrča s mlijekom, ispila još vruće & odvezla se natrag u kampus & na predavanje u 11 sati, u maloj bijeloj sobi koju najviše volim jednostavno zbog njezine intimnosti, čiste bjeline & ugodna svjetla. Sigurna sam da bolje predajem u toj sobi, kao što sam sigurna da bolje predajem u haljinama boje i materijala koji su u skladu s mojim tijelom i umom. Kući, slomljena, padajući, na ručak od hladne piletine i krumpira, s umakom od sira, zelene salate & bijelog vina, drogirana, polupijana, srušila sam se u krevet k zvucima kucanja, kapljanja i lupanja na katu ispod, noćne more s hodnicima kojima odjekuje lupanje čekićem & buđenje svakog sata da bih ponovno utonula u ljepljivi, znojni baršun, loši gorki i kiseli okusi, teška vinska glavobolja — da bih se odvukla mamurna & pogana jezika s naslagama u 4:30 & napravila čaj, očistila se vrućom vodom boje jantara. Potom šetnja, u sumrak, toplije je, dovoljno toplo za šetnju parkom crno-zelenog drveća tamnog spram snježnog fosfora i plava vodenastog neba. Najednom: mladi mjesec poput šalice izranja iz oblaka & sakuplja u sebi bijeli i pročišćen odsjaj zalazećeg sunca koje još uvijek obasjava zapad.

Sjajni polumjesec oblikovao je pehar između visokih crnih borovih grana: tek ćemo vidjeti takav mjesec u Rimu. Opet prolazi auto, ne mijenjajući brzinu u drugu ili treću — možemo vidjeti Freda, žilava, gruba mehaničara zloćudna pogleda, kako se igra s autom da bi ga pokvario, bezobrazno, s mržnjom, poput vampira koji kuha u sonati duhova, držao je bocu iz koje je lijevao sojino ulje u auto. Kako smo u milosti onoga koji »zna kako«. Jedan dan u životu — kakva snaga, a ja se osjećam prepolovljeno, slabo kao sjena, i kad pomislim na ono što sam poučavala i ono što ću tek poučiti, naslovi još uvijek imaju sjaj & uzbuđenje, a ne smrtno iscrpljujući napor današnjeg dana. Uspjela sam povratiti životnu viziju, što god to značilo, a omogućava ljudima da žive svoje živote & ne polude. Udana sam za muškarca kojeg čudesno volim, kao što volim život & imam odličan posao & zanimanje (ove godine), tako je čahurica djetinjstva i adolescencije slomljena — imam dvije sveučilišne diplome & sada ću se baviti svojim zanimanjem & posvetiti godinu dana marljivom naukovanju, i simboličnoj neodjeljivoj drugoj polovici, našoj djeci. Katkad zadrhtim pri pomisli na bol & strahote rađanja, no i to će doći na red & preživjet ću.

Subota navečer: 22. veljače

Povremeno se začuju zvukovi automobila, kao jučer, danas. Prozor se zatrese, noć je crna & mladi je mjesec. Cijeli dan sam odgađala rad na tezi o D. H. Lawrenceu čitajući »The Marble Faun« & poradit ću na tezi večeras prije spavanja, provjeriti sutra, referat napisati do sutra u podne & i odnijeti u knjižnicu & pročitati ponešto iz 17. st. & napraviti studentima zabilješke do ponedjeljka navečer: knjiga je razrješenje koje se pretvara u slom & očaj. »The Marble Faun«, zamoran rimski vodič, a ipak sa šumskim i gotičkim šarmom — mjesečinom obasjan koloseum, lubanjama obzidane kripte, statue & slike, maske & karnevali & Donatello s izduženim dlakavim ušima — uživala sam čitajući zbog svojega rimskog doba & šetnje katedralom sv. Petra & kamene i zlatne mase i teških dragulja koji se spajaju u golemu šaku koja mi prijeti udarcem.

Rođendan je Georgea Washingtona & samo jedno osjećam: strašna srdžba jer nema pošte. Najmanje triput sam trčala gore-dolje, a onda su oko 2 ulice opustjele, pa sam nazvala poštu i potvrdila svoje sumnje.

Smušen i dosadan dan — odgovor na pitanje: što je život?

Bijesnimo li uvijek na sadašnjost, osuđeni da uzdižemo draga sjećanja iz prošlosti — (vidim sebe, na primjer, tog travanjskog dana u Parizu na Place du teatre, vino & teletina u sumrak i Tony, kad sam bez sumnje bila najočajnija prije užasa Venecije i Rima i rađanje mog najuspješnijeg proljeća u Cambridgeu & vizije ljubavi) ili da idemo naprijed u nepoznatu budućnost, i u gustoj magli raspredajući o snovima iz romana & knjiga &pjesama & Rimu s Tedom. Cijeli dan sam jurila naokolo, po sto puta, da bih ga poljubila gdjegod da se nalazio, da bih osjetila njegov na kruh i grožđe i ljubila slasna mjesta na njegovu tijelu.

Nedjelja navečer: 23. veljače

Ovo je zasigurno dvadeset i šesti 23. veljače koji sam proživjela: više od četvrt stoljeća veljača, i mogu li iz njih izrezati dio sjećanja & pratiti uspon spiralnim stepenicama vlastite zrelosti — ili pad? Mislim da sam dovoljno dugo živjela u razmišljanjima, tragovima susreta s ljudima, ludima i razumnima, glupima i inteligentnima, lijepima i grotesknima, mladima i starima, hladnima i vatrenima, preopterećenima i vođenim snovima, mrtvima i živima. Moj broj dana i maski vrlo je velik pa bih mogla, a i morala provesti godine pecajući i izvlačeći golema bijesna čudovišta bisernih očiju, potonula duboko, duboko u mojoj mašti. Osjećam da sam ščepala prošlost kao da mi ona znači život: napravit ću od toga nekakav posao: svaki nehotičan bezvezan urez u drvetu, svaki okvir narančasto-purpurna neravnog stakla na prozoru u dnu stubišta moje bake, svaka bijela heksagonalna kupaonska pločica koju smo pronašli Warren & ja na našem putu kopajući do Kine, postaje sjajna, magnetična, dobivajući značenje i izražavajući čudnu važnost: riješi zagonetku: zašto je svaka vezica na cipeli lutke otkriće/otkrovenje? Svaki san iz kutije želja navještenje? Zato jer su to potonule krhotine mojih izgubljenih jastava koje moram utkati, riječima, u buduće tkanine. Danas, od kave pa do čaja u šest, čitala sam »Lady Chatterlley's Love«, povučena srećom žene koja živi sa svojim lugarom, i »Women in love« & »Sons & Lovers«. Ljubav, ljubav: zašto mislim da bih poznavala & voljela Lawrencea — koliko žena ovako osjeća & sigurno griješi! Otvorila sam »The Rainbows« što nikada do sad nisam čitala & uvukla se u zaključnu epizodu Ursule & Skrebenskog & utonula, dah mi je zastao dok sam čitala o njihovu londonskom hotelu, putu u Pariz, njihovu ljubovanju pored rijeke dok je Ursula bila na koledžu. Ovo je dio mog života — moj život, drugačiji, ne lošiji & ne manje kvalitetan, ali tijek moje priče će me odvesti izvan ove na moj put — arogantno? Postoji nešto mistično u čitanju Wirginije Woolf, Lawrencea — (ovo dvoje, zašto? — njihove vizije, tako različite, tako su slične mojoj) — mogu biti potaknuta i gorjeti od želje da napišem veliko djelo: bujno, s bogatom strukturom, životno: ovaj moj poziv, moj rad: on mojem biću daje ime, značenje: »od jednog trenutka načiniti vječnost«: ja, u svojoj sferi, pronalazim svoje mjesto pored Ruth Benscher & Doris Krock u njihovim sferama — ni psihologinja — svećenica ni filozofkinja — nastavnica, ali odražavam oba vrijedna poziva u svojem osobnom svijetu riječi. Knjiga posvećena i jednoj i drugoj. Budala. Sanjar. Kada moj prvi roman bude napisan & prihvaćen (za godinu dana? duže?) dopustit ću si luksuz da napišem: »Nisam lažljivica«. Radila sam na dvije stranice pažljivo napisane kritike na Lawrenceovu tezu »osjećam da sam u pravu, no pitam se kao i uvijek: hoće li oni to uvidjeti? hoće li me prezrivo ismijati tvrdeći suprotno? Ne: jasno sam potvrdila svoj stav i mislim da je sasvim dobar. Šalica vrućeg čaja: tako me opušta. Odšetali smo oko sedam u ugodnu, blago hladnu noć do knjižnice; kampus snježno-plav, baca svjetlo s bezbroj prozora, napušten. Razbistreni, osvježeni, zategnutih hladnih obraza, smrznuti, hodali smo škriputavim daščanim stazama kroz botanički vrt: dok je Ted predao tezu i knjigu, četiri puta sam prešla trokut koji su činili Lawrence Hause, studentski dom & ulica koja je sezala od Paradise Ponda do samoga koledža, ne srećući nikoga, potajno vesela & imajući sve pod kontrolom, prizivajući prošlost zelenu, pozlaćenu, sivu, tužnu, pijanu i bez ljubavi, ekstatičnu & kad sam voljela sebe i bila sretna. Došli smo kući gladni, da bi progutali crveni odrezak, ohlađenu salatu, vino, odlično pripremljene svjetlucave zelene smokve u gustoj hladnoj kremi.

Ponedjeljak navečer: 24. veljače

Izmorena, posao nezavršen, tjedan jedva da je počeo: takvi strašni padovi, toplina traje kratko. Danas se poklopila (otprilike kao i druga godišnjica, točnije 25, našeg susreta na zabavi kod Botolpha i godišnjica prihvaćanja, telegramom, Tedove knjige pobjednice natjecanja NYC pjesničkog centra) neka simbolična višestruka sreća. Gospođica, pod imenom Cyrilly Abels, napisala je da prihvaća po jednu pjesmu svakog od nas za $ 60. Tedova pjesma »Pennines in April« & moja »November Graveyard« — proljeće i zima u pustopoljinama, rođenje & smrt, ili radije obratno, smrt & uskrsnuće. Prvi put u godini dana da mi je nešto prihvaćeno: osjećam poletan početak srpnja — objaviti 5 ili 6 preostalih pjesama dok ne nađem neko mjesto za one najbolje: no dogodilo se ovo, povezujući našu književnu sreću na najbolji način: moram još pisati da bih imala knjigu pjesama do najkasnije sljedeće veljače. Ted me odvezao u toplo vlažno sivo malodušno jutro na Arvinovo predavanje — sigurna sam da »The Scarlett Letter« znam napamet. Potom: odličan uvod u Picassa — plavi period (Stari gitarist, Pralja, Starac za stolom) i veličanstveno razdoblje ružičastog i cinobera — blijedo, profinjeno, odmjereno & ljupko. Uopće mi se ne sviđaju izopačenosti 40-ih — svijet otvorenih satova s kukavicama — sve sama mašinerija & vriska & šizofrenici, razdijeljeni linijama, zakrpani poput obične robe: stravična vizualna igra riječima. Kopkala pomalo po kritikama Webstera & Tourneura — ironično: baš gdje sam bila prije dvije godine s Tedom! Tada vruća kupka, šampon — hitno počistiti kuću — sutra usisavanje: nadomjestiti duhovno čišćenje — cijelo poslijepodne raditi bilješke. Iscrpljena. Napravila mesnu štrucu, sočnu, & pripremila dva punjena pileta za sutra. Ted & ja smo šetali kratko po bljuzgavici. Sutra bilješke za nastavu: moram — & večera.

Četvrtak ujutro: 27. veljače

Ugrabljeni trenuci, & očajnički ugrabljeni, između obaveze & obaveze. Vani, preko tupoga piramidalnoga krova crvena crijepa odmah do naših prozora gomilaju se velike pahulje snijega, vučem se na nastavu u 9 sati, još jedna drama za pročitati & zabilježiti, »The Duchess of Malfi« jedva završena oko 1 nakon ponoći, a ja bez sna, prosanjala tih kratkih pet jutarnjih sati, u jastuku bodlje dikobraza, od brojanja zvijeri i ptica i stavljajući ih na nikad ispunjen list papira. Očajna sam zbog »The Duchess« jer je tako bogata, sva blista, s dijamantima i biserima, a ne mogu se duže baviti s njom. Moram požuriti s »The Revenger's Tragedy« — sutra samo 20 minuta tako da je sljedeći tjedan rezerviran za Ibsena. Poprilično dosadna večera ovoga tjedna — nikada nemojte imati tri muškarca & jednu ženu koja mora kuhati — Antoine je mršavi naborani jadni komadić Francuza — ide u Maroko — sljedeće godine u Holyoke. Ned Spofford sramežljiv, bistar — mršav, krhak mladić — vjerujem da su mu u glavi stalno djevojke — iznenađeno govori o svom »šarmu«, ili »šarmu« koji njima godi. Nema više večera. Možda samo Max & Sylvan, i kvragu s Marlies i svima njima. Mi smo im uzvratili, a ona ne zaslužuje ni jedan moj dan. Jednom tjedno sam tratila vrijeme. Nema više. Arvinov ispit će mi zadati tjedan dana ispravljanja. Nisam s pravom ljuta jer sam mislila da ću za posao koji se plaća $ 100 dobiti 300, a još i moja pjesma, ako je napišem, možda ću nešto i kupiti za ugodno protraćeno vrijeme. Duga fakultetska sjednica, zadimljeno, kontroverzno — Bill Scott, profesor fizike, kratkovidan, blijed, spuštene brade izgleda kao Mad Hatter s odgrizenim komadom kruha s maslacem. Katkad se pitam jesu li svi oni fosili? Iznenađenje: Stanley je »ispalio« — jedogodišnja služba završava sljedeće godine: on, lakouman, entuzijast, »nezreo«, oni ljubomorni na njega provode više od godine na »neakademskom« projektu — romanu. A što oni misle o meni? Zadnja izdajica. Namjeravam očvrsnuti od snijega u čizmama i po odjeći. Molite se za moj sretan povratak.

Četvrtak navečer (27. veljače nastavak)

Iscrpljena, plače mi se od umora, jedva držim olovku — šetnja po toplijem zraku i vlažnom snijegu, kližući se samo što nisam slomila nogu, četiri, pet puta, po staklenastim ulicama. »Antigona« dobro prošla na jutarnjoj nastavi, unatoč zakašnjelima — simetrično, završila na zvono, i dobrodošao odmor za kavu prvi put okrepljujući. Uživala u društvu Fishera (stalno tupi jedno te isto, kao senex amans, o svojoj prvoj ženi — »Onaj koji je napisao kuharice«, Pelham i Belchertown su »legla incesta u okrugu Hempshire«, veljača je skup mjesec »zbog Valentinova«, žene su opscenije od muškaraca —) Joan, luckasta i poprilično nepromišljena, & simaptična Sally ako to želi biti — Dan & anegdotama — i tada moje blagoslovljeno zvono u 11 sati. No onda je počela kiša, poput kamenčića, čekala Teda u sparnoj čitaonici s časopisima, umorna, sve umornija, janjeći odresci za ručak & Dan Aaron, beskrajno drag & beskrajno dobronamjeran — iskušenje: da ovdje predajem pola radnog vremena, čak da predloži Tedu da predaje, i još bonus — predujam za moju knjigu. Moju knjigu. I, bez daha, zakasnila, promukla glasa, s mojom blještavom Duchess i grupom mutavih tupoglavaca, nenačitanih i glupih — moram naći druge ljude da postavljaju pitanja, odgovaraju & ne pokušavati odgovarati na njihove idiotarije — iscrpljujuća strava od dana — a sutra pak podnošljivo jer onda dolazi subota & s božjom pomoći pripremit ću Ibsena. Večeras slušala Paula u prepuoj Browsing Room, geadski tip, kovrčav, Dante Gabriel Rosetti ili prerafaelit — svjež poput ljiljana & zahvalan, »Virginia« — po meni hladna lica, no stapa se s ritmovima dana & riječi. Govor. Samrtna želja. I tako, bolnih očiju & mrzovoljna, u krevet & sutra manje mračna.

Petak navečer: 28. veljače

Mrlje od vina, janjeća masnoća i krv zgrušani u blijedi trag po razbacanim tanjurima, vinski talog na dnu čaša. Danas, iz nekog razloga sretna, dan završio sjajno, & nagrada da za sutra nema posebnih priprema, pa se ozbiljno okrećem pisanju — ponovno čitanje najdetaljnijih dijelova moje knjige pjesama — »The Earthenware Head« & osjećam, s ponosom, koliko su odmjerene pjesme s kojima nastavljam — sigurnih dvadeset, od kojih je šesnaest već objavljeno (osim prokletog, prokleto zaostalog London Magazinea). Moj poduži ekscerpt »Friday Night in Falcon Yard«, preopširno, lagano, neprirodno, previše toga: no ipak: ovo ću prepraviti, sažeti, tijekom proljetnih praznika, dok pišem onu pjesmu, sažeti u kratku priču za objavljivanje, počevši od »Sewanee«: stavila sam previše nebitnih likova, poput Zaide i Evelyn i gospođe Guinea — da bi priča bila zgusnuta: mislim da ih roman može podnijeti: no moraju djelovati, moraju biti funkcionalni, a ne samo nevažne karikature kao što su sada: moram pokrenuti Garya, i Rachel — oni nisu samo statične figure koje se motaju po glavi Dodyja Sargassa. Danas: »posljednji dan u veljači« rekla je gospođica Lincoln, & u meni je niknula zelena mladica kad sam napisala: 1. ožujka, piše na mojem pismu s pjesmama za »Partisan« — neumorno ću slati pjesme — još najmanje 4 moraju biti prihvaćene da bi ih bilo bar 20 — »Lady & Earthenware Head«, »Lesson in Vengeance«, »All the Dead Dears«, & »Resolve« — nadam se. Nastava bolja: u 9 sati bez kašnjenja, no prilično spora. U 11 sati potpuna sreća. U 3 sata, poluodsutna — nije ni čudo zbog mojih smušenih riječi o jučerašnjem ispitu — prvo što ću im napraviti sljedeći tjedan je jedan brzi šok. Ha, ha kako je privlačna zloba. Kiša. Mokra kiša. Bljuzgavica i šljunak pod mojim čizmama. U gradu nema parkirnih mjesta. Do banke. Potom čaj & topla kupka, i veličanstveno uživanje u večeri & slobodnom vremenu.

Subota ujutro: 1. ožujka

Teški uzdasi na samom početku: nebo sivo, zrak siv kao i dan — u kuhinji suđe u prljavoj vodi, sve one šalice s talogom i zamašćene čaše. Pokrivači namješteni, no nepostojani, otimaju se, isklizuju. Budna, plahta čvrsto omotana oko mog vrata. Bez zraka, bolno, nadražene kože, pila kavu dok je Tedova gornja usna ispuštala krupne crvene kapi krvi: porezao ju je. Mučnina me odvratila od meda & tosta: prazna želuca idem na nastavu: kad se vratim pokretačka energija od prošlog tjedna će nestati. Žudim za pisanjem: moram raditi da bi glavno poglavlje romana bilo objavljeno kao priča. Sada je obrađena površina: mora ostati takva, sjajna, duboko u mojoj duši, s čvrstim ovojem, sa simbolima sjedinjene snage. Zakasnit ću na nastavu: mogu li se oprijeti nebu? Jutros nakon što je Ted otišao blagoslovila sam njegovu odlazeću crnu figuru — pretvorila u stihove & dobila veličanstven osjećaj moći: mudrost je u sažetosti »call for the robin redbreast & the wren«, »Thou art a box of wormseed«, a započela s »Hark now everything is still« — kako to opisati? Val sreće i nadmoći kao da sam otkrila posebno učinkovitu molitvu: neki demoni i dobri duhovi postaju jedno, kad ja recitiram. Proučit ću Eliota, Yeatsa, Dumbara — izrecitirala »Lament of the Makaris« u toaletu. Proučit ću i Ransomea, Shakespearea, Blakea i Thomasa i Hopkinsa — sve one koji su odgovorili na riječi »budi nepokolebljiv« i od trenutka, od sudaranja i guranja sivih, anonimnih i pomičnih riječi, stvorili rječnik koji će ublažiti rane, povezati slomljene udove i »okrenuti kostur unatrag oko glave« — riječi mog spruga — po — poeziji: vjenčana sam s pjesnikom; čudo mojih nezrelih godina. U čijem to tijelu diše i pjesnik i pravi muškarac, ako ne u Tedovu?

Nedjelja navečer: 2. ožujka

Opet, kasno: bit će ponoć dok zaspim. Čudan, prekinut, zastao dan: Ted & ja popili jutarnju kavu — crnu & pomalo gorku s Bramwellovima u njihovu neudobnom stanu na drugom katu, stolica okrenutih na krivu stranu, razbacanih ploča, kutnog & nefunkcionalnoga kamina od bijelog mramora. James sutra odlazi njihovoj kući u Francusku. Ted ga je sreo jučer u knjižnici, nekoliko trenutaka prije no što sam ušla u čitaonicu periodike nakon zadnjeg sata nastave u tjednu: pogledala sam u čitaonicu kroz staklena vrata prije nego što sam ih otvorila, ne ugledah Tedov crni kaput, gurnem vrata, vidim Jamesova leđa u smeđebijelom kaputu od tvida, potom Teda, mračna, raščupana & s onim čudnim električnim sjajem koji izlazi iz njega kao i onoga dana prije dvije godine kad sam ga prvi put vidjela: kad pomislim, ironija nad ironijama, da sam prije dvije godine grozničavo učila Webstera & Tourneura (čije drame ovaj tjedan dajem studentima u ispitu) i panično, očajnički se besmisleno uvjeravala da ću nekako uspjeti vidjeti Teda & ostaviti na njega neizbrisiv dojam prije nego što ode u Australiju i ubije svoju blijedu, pjegavu ljubavnicu imenom Shirley. Neka se sve suparnice zovu Shirley. Sjedim, sada, ovdje u praznom mirnom dnevnom boravku gdje pijemo čaj, osjećam da sam pretvorila kaos i očaj — i sve promašene slučajeve u životu — u snažan i značajan stih — svjetlo kroz ova vrata, kroz mračnu nišu ružičastih tapeta, dopire do naše spavaće sobe & sjaj njegova pisanja u sparnoj prostranoj sobi, odaje ga snop svjetla kroz pukotinu u vratima: & odjednom svih, ili većina, 35 stranica toga dugačkog poglavlja koje bi trebalo biti — bar događaji — srž mog romana, čini se jeftino i trivijalno — sve to senzacionalno blebetanje o vjetrovima & vratima & zidovima koji se otvaraju i zatvaraju. Ali to je bio ekvivalent cjelokupnom događaju: kako to radi Woolf? Kako to radi Lawrence? Sišla sam dolje da bih još nešto o njima naučila: Lawrence, zbog previše fizičke strasti — polja sile — i stvarne prisutnosti lišća i zemlje i zvijeri i vremena, slasnobogato, a Woolf zbog te gotovo bespolne, neurotične bistrine — hvatanje predmeta: stolice, stolovi & likovi na uglu ulice, i dodavanje sjaja: Treperenje plazme koja znači život. Ne mogu & ne smijem kopirati ni jednog ni drugog. Bog zna što će iz toga izaći. Blisko pjesmi u prozi odmjerenih, ritmičkih riječi i značenja, o uličnim uglovima i svjetlima i ljudima, ne samo romantično, niti karikaturno, nije običan dnevnik: nije, tobože, autobiografija: tijekom godine moram u sebi potisnuti ovo iskustvo, napraviti odmah, tako da sve dobije novi oblik. Sve ovo — digresija: James, subjekt: jučer, slomljen čovjek, krupna žuta lica, s blagim naboranim crnim crtama — kosa, obrve, bore & tamni korijen obrijane brade, bistre, vesele tamne oči — sve se činilo slomljeno, krivo. Ted je rekao da je njegova ruka slaba i hladna kao u mrtvaca. »Kada odlaziš iz Amerike?« Morala sam ga to prvo pitati, misleći, naravno, kada u ljeto. »Ponedjeljak«, rekao je. Ne može ovdje raditi, ne može pisati. Govorio je malo glasnije, čujnim šaptom & željela sam ga utišati, & otići otamo, od djevojaka koje slušaju preko polica s časopisima. Nastala je pukotina u njegovu paklu: što to mora biti odlučnije o njegovu odlasku, & kako sam se samo zaštitnički osjećala sjetivši se Joanina zlobnog pitanja »Zašto odlaziš« — Ne sviđa ti se ovdje?« Kako je James može ostaviti? To me uvijek zbunjuje. Trebam Teda njegov miris & poljubac & spavanje i čitanje pored njega kao što trebam kruh i vino. Sviđa mi se James: jedan od rijetkih ljudi čiji život nije dostupan, umnožen u celofanskim blokovima, poput sintetičkoga narančastog sira: James ima autentičan, prethistorijski, zreli pljesnivi miris kvalitetnog proizvoda. A ipak, nije muškarac, nije potpun. Joan se čini mlada & mršava za njega. Jutros za kavom izgledao je preporođen, veseo. Pričali smo o bikovima & borbama bikova, nakon sinoćnja dva filma o Goyi & borbi bikova. Posudila sam Jamesovu autobiografiju & još večeras je pročitala: 250 stranica, »The Unifinished Man« — o njegovim iskustvima tijekom rata kao protivnika vojne službe: nesuvisao početak, tamovamo, Stockholm, Finska & sve o tome, opisani likovi, nisu zapravo samostalni u kretanju i govoru, već opisani, napola odsutni, poput okrznutih komadića šarenoga klikera. A žene: izgleda da bježi od njih — njegova supruga u pozadini, nestala u Americi, da bi se razvela; njegovo dijete također nestalo. Prepričana ljubavna veza s nastranom Finkinjom koja je pomišljala na smrt i počinila samoubojstvo (treba li njega djelomično kriviti? je li se zaista to dogodilo?), i poprilično poučna izjava da on (»poput većine muškaraca«) vjeruje da voljeti ženu vječno ne znači nikada ju ne ostaviti — dražestan sklad. Ja ga ne vidim: a ni moj muškarac. Ponoćna tišina se spušta na cestu broj 9. Već je sutra & dani mi prolaze u takvom zločestom veselju, — baš kao što bacam, zbog prenagljene želje, polupraznu ambalažu od vina & meda u kantu za smeće da bih spriječila gomilanje staklenki, — a to su dani moje mladosti i obećanja. Vjerujem, u ludilu ili u polusnu, da živim još godinu dana nakon ove dvije života i učenja u Cambridgeu da bih mogla napisati & prepisati dobar roman. Deset puta ovih 35 stranica poglavlja & prepisivanje & prepisivanje. Cilj je postavljen: Lipanj 1959.: roman & knjiga pjesama. Ne mogu šarati po Jamesovoj drami: rat, narodi, padobrani, bolnice u rovovima — moje žensko naoružanje je uglavnom psihičko i estetično: ljubav i izgled.

Ponedjeljak navečer: 3. ožujka

Opet kasno, prošlo je jedanaest, no odmorila sam se jedan sat poslije podne, opijena umorom zbog premalo sna prošle noći i mamurnim jutrom bez doručka. Cijeli je dan kišio & maglilo se, kišilo & maglilo: toplo, sivo, snijeg prljav, porozan, nestaje: sve do poslijepodneva gusta vlažna bijela masa magle obavijala je drveće i ljude, svijet sablasti. Vozila po kiši do praonice rublja, uživala u Arvinovu prikazu »The Marble Faun« i slajdovima u boji o Picassu & Juan Gris, užitak za oči, glazba linijskih motiva, šarenih ravnina, vibracija: apstraktni jezik: prodiranje, sintetički, analitički kubizam. Rublje nije gotovo &, ljuta, odvezla se kući. Stiglo je poglavlje priča Lukeovog romana, loše natipkano, bez margina, nečitljivih ispravaka, & nedovoljno provjereno. No odličan humor, atmosfera Londona & zemlje nekako izvire iz indirektnih tvrdnji: sve je to filno & dobro. Incidenti & intrige su nešto što ja nikada ne bih mogla izmisliti — ako nisam radila na tome: ukradeni novac, & tri šarmantna lika koji se pretvaraju da su geneolozi pred bogatom američkom damom s novcima & srebrnim ogledalcima po cipelama. Ništa tako dosadno & očito glavno kao ljubav ili seks ili mržnja: ali spretno i indirektno. Kao i obično, neočekivano nailazeći na dobar rad prijatelja ili poznanika težim samoći i nadmetanju. Danas dobila čudan i nesnosan poriv za pisanjem, ili tipkanjem cijelog svog romana na ružičastom, tvrdom Smith papiru u blokovima od po 100 listova svaki: fetiš: vidjevši tu hrpu ružičastog papira, drugačijeg od svih onih beskonačnih bijelih araka, nekako je moja odluka postala definitivna. Kupila sam danas ružičastu žarulju za spavaću sobu & već sam ukrala dosta blokova papira iz ormara s potrošnim materijalom za jedan & 1/2 nacrt romana od 350 stranica. Hoću li to učiniti. Riješila sam se uroka koji me prati od mog prvog predavanja & smislila kratak test & napravila bilješke za »Ghosts«. Sutra moram preletjeti druge dvije drame & tada se predati zasljepljujućoj gomili Arvinovih ispita.

Srijeda: 5. ožujka

Poslijepodne je, crkveni sat je otkucao dvanaest, i moje tjedne zabilješke o Ibsenu završene — prvi put, tjedan je ispred mene: od sada to moram raditi: to je takva prokleta žurba & pogodi ili promaši predavanja za pola sata. Sunce: prvi put u danima kiše i magle: snijeg je prevaren i nestaje u bijelim mrljama i slojevima, pojavljuje se gola trava, raskvašena, blatnjava. Drijemala na Arvinovu predavanju, naporno, zamalo bolesna od umora & sada se osjećam kao nova za sljedeća dva tjedna: a onda blaženi proljetni praznici: za pisanje moje pjesme o umjetnosti & cijeli tjedan za planiranje predavanja o poeziji — i tijekom svih tih osam tjedana veselje zbog spoznaje da je kraj svibnja vrlo blizu: pronašla sam dva bolna & mučna lista natipkana u listopadu i studenom dok sam se trudila da ne padnem u mrak — kako je sada nova moja vjera: mogu izdržati — sve slabosti, loše dane, nesavršenstva i mučnine: i raditi svoj posao a da ne bježim ili ne plačem: milost, ne mogu više. Ako, da kucnem u drvo (odakle ova uzrečica?), uspijem ostati zdrava do proljetnih praznika, sve će biti dobro. Već sada, suočena s 54 Arvinova ispita za koje moram dosta toga pročitati, pa onda povrh svega i druga teza o D. H. Lawrenceu — plus ocjene za sredinu semestra. 17. ožujka bi trebao biti u znaku oslobođenja vrsta: odbacivanje zimskih okova. Priljev novca: plaća misteriozno porasla, — (Arvinovo djelo? za ispite?). Naš bankovni račun za plaće doseže $ 700, naš zarada od poezije od rujna će uskoro doći do $ 850 & nadamo se postići postavljeni cilj do lipnja: probat ćemo na natječajima za poeziju — neznatne sume, ali moje velike ambicije rastu: znala sam da će to Amerika učiniti za nas. Tedove dvije pjesme »Of Cats« & »Relic« jučer oduševljeno prihvatio Harper s — u zadnja tri kruga nitko nije odbio — daj Bože da The Yale Review i London Magazine ne budu tvrdoglavi: čudno kako posredno zadovoljstvo imam što su Tedove pjesme prihvaćene: čisto potpuno veselje: kao da je ostao pobjednik na bojištu, stojeći na vratima zlatnog svijeta čuva mjesto za mene. Cilj: napisati pjesme o umjetnosti: oko tri (Gauguin, Klee & Rousseau) — završiti ih do kraja ožujka. Konačno ću provoditi vrijeme uz knjige iz umjetnosti. Moj um, moja mašta me kopka, buja, radoznalo izviruje. Stara nepoznata milijunašica viđena jutros na izlasku iz susjedne ružne četvrtaste narančaste kuće s gipsanim ukrasima, šepajući s jednom štakom prema sjajnoj crnoj limuzini dišući tako — nježno u podbradak, opterećena, pognuta, ona, pod težinom sjajnoga kaputa od nerca, saginjući se da bi ušla na stražnja vrata auta dok joj je debeli ružičasti sijedi vozač držao otvorena vrata. Pognuta, nercom natovarena dama. I mozak prati znatiželjno, tresak vrata iza nje: odakle je, tko je? koje su sve ljubavi i tuge nanizane na njezin vremenski rozarij? Pitaj vrtlara, kuharicu, služavku: sve grubi, beskorisni plaćenici koji održavaju satni mehanizam uvriježene otmjenosti u neotmjenoj kući napuštenih soba.

Ted je sinoć čitao svoje pjesme na Sveučilištu — neobično nezadovoljavajući događaj: mala svijetla prostorija u studentskoj zajednici, uz bučan & nemiran sastanak u susjednoj prostoriji, i još tri »pjesnika« sramotno loša — osim Davea Clarkea koji i od filozofske drame čini užitak za uho — Ted je zablistao: prostorija u mrtvoj tišini tijekom njegova čitanja — on je bio treći: naježila sam se, oči se napunile suzama: udala sam se za pravog pjesnika, i moj život je iskupljen: voljeti, služiti & stvarati. No ipak, svi oni hodaju i žive u sobama s niskim stropovima on koji je stopu viši nije bog nego sramotan i neugodan gost.

Subota navečer: 8. ožujka

Jedna od onih noći kad se pitam jesam i živa, ili jesam li ikada bila. Buka automobila na rampi je poput užasne groznice: Ted pomalo bolestan, obuzet nezadovoljstvom: »Želim raščistiti s ovim životom: u zamci sam«. Razmišljam. Bi li Boston bio manja zamka? Ne volim stanove, predgrađa. Želim kroz vrata izaći direktno na zemlju i zrak bez umaranja. A ja: što sam ja nego uzvišeni automat, slušam samu sebe, u beskrajnom prostoru iscrpljenosti, progovaram kroz megafon, to su moja usta mrtve riječi o životu, patnji, dubokom znanju i ritualnom žrtvovanju. Što je to što ubija podučavanje? Sokovi, životna snaga — srž otkrivenja: postavljanje čak nerješivih pitanja & davanje više mogućih odgovora poprima zasigurno dogmatički stav. Ne ubija tu brzinu života u studentima koji dolaze svake godine, mladi, puni energije, da se probude & odu dalje — ali ubija u meni forsirajući sistematiziranje velikih ideja, kolokacija i ritmova riječi i značenja. Dobar predavač, pravi predavač, mora vječno živjeti u vjeri i neprestano zračiti kreativnom energijom da bi zadržao u sebi životnu snagu, a također i posao. Ja nemam tu energiju, ili volju da upotrijebim onu koju imam, i puno će trebati da održim taj plamen. Živim & predajem od pročitanog, od zabilješki drugih ljudi, bolno poput žgaravice, između dva nepostignuta oblika: između pravog predavača & pravog pisma: nijedno. I Amerika me nosi, iscrpljuje. Dosta mi je Capea, Wellesleya: cijela Amerija izgleda kao kolona automobila, u pokretu, u njima prignječeni ljudi, od benzinske crpke do restorana pa dalje. Povremeno se moram osvježiti u ovoj golemoj, neočišćenoj, energičnoj, zahtjevnoj & kokurentskoj kupki nove zemlje, ali ja sam, duboko u duši, najsretnija na poljanama — moji najdublji pogledi u dušu, u brdima pored španjolskog Mediterana, u starim, povijesnim & još uvijek otmjenim, prostranim gradovima: Parizu, Rimu. Spavala sam, kao i uvijek, subotom poslije podne, bolesnim vinskim dubokim snom iscrpljenosti. Probudila se, omamljena, da bih krumpire izrezala u pravilne, jajaste oblike, mrkve u duge konične šiljke, luk klizavo sjajan & okruglast puca & odvaja se od svoje papirnato šuškave kore. Pisanje dobre pjesme utjecat će na mene poput božanske ljubavne afere: Hoće li se dogoditi? Za malo više od tjedan dana bih trebala početi pisati: slobodna: na prvim praznicima. Završila ocjenjivanje 55 ispita o Hawthorneu za pola od predviđenog vremena tako što sam ih razvrstala po odgovorima na svako od četiri pitanja: nadam se da ne postoji ponavaljenje — koliko je proizvoljan cijeli sistem ocjenjivanja! Sutra teza o Lawrenceu: tada Strindbergove drame, onda moji papiri za ispravljanje. Vidim pukotine svjetla; novog života. Hoće li biti bolno? Porođajni bolovi još nisu poznati. Sinoć, umorna, preko gotičkog slijepog stubišta od Arvinovih na piće: Fisher & Gibiansi: dosadan, nesuvisao razgovor o aboridžinima & izašla van zbog politike. Arvin: ćelava, ružičasta glava, oči & usta uski prorezi kao na izrezbarenoj masci: baskijska rezbarija u drvetu golema, mamutska u hodniku; okruglasta izbrazdana glava, s mrljma, ožiljcima, očiju poput sove — »mučenik«, i velika, pernata grabežljiva sova opasnog pogleda na nemoguće vječnog zračnog miša iznad glave. Ted ne voli Arvina: osjećam strašnu odbojnost između dva muškarca — on vidi guštera, zmiju, a ja, napola u toj viziji vidim Arhiva: suhonjava, kako se na nastavi nužno igra privjeskom od ključeva, pametne, snažne oči; postaju krvave, okrutne, razvratne, hipnotičke & drže me uhvaćenom kao što to gnom Loerke čini. Fisher, ruke mu smiješno vise, poskakuje kao da mora mokriti ili povratiti, samo da mu je otići, odlaže lulu, svoje piće napola popijeno. »Čini to cijele godine«, kaže Gibiansi.

Ponedjeljak navečer: 10 ožujka

Iscrpljena: je li ijedan dan drugačije? Alfred Kazin na večeri: on: nekako slomljen, ogorčen & nesretan: sjedi, glas mu je sve tiši. Još uvijek drag: i on i Ann, njegova supruga također pisac, još jedan par na ovom svijetu za razgovor. Kako bebe kompliciraju život: još i ispašta zbog sina. Ted je još uvijek bolestan: kako se beznadno, bespomoćno osjećam dok je Ted blijed, raščupan, jadna izraza lica; no ako nema prave bolesti, nema ni pravog lijeka. Kašlje, znoji se, boli ga želudac. Blijed je i drag i dalek. Pomislim: za tjedan dana ću se odmarati, odmorit ću se, i za vrijeme mojih »praznika«, moći ću danima raditi na pjesmi, a da nemam drugih obaveza: samo 8 tjedana za pripremanje poezije, ispravljanje sedamdeset radova, i čitanje Melvillea, što bi mi recimo trebalo činiti zadovoljstvo. Rousseauove pjesme: zelenolisni svijet. S golišavom damom na njezinu crvenom baršunastom krevetu usred džungle: kako sam blizu ovome. Danas bih jedino mogla spavati. Srušila sam se na krevet, omamljena, s tom pomalo bolesnom zelenovinskom mučninom. Omamljena, opterećena, prljava od umora. Moj život je disciplina, zatvor: živim za svoj rad, bez kojega sam ništa. Moje pisanje. Ništa nije važno osim Teda, njegova & moja pisanja. Mudar je on, i ja, također, postajem sve mudrija.

Nokti mi pucaju. Loš znak. Mislim da cijele godine nisam bila na odmoru: Dan zahvalnosti — najgora noćna mora & za Božić tiha eksplozija upale pluća i od tada se borim za zdravlje. Skoro zaspala u Newtonovoj predavaonici: sutra moram rano ustati, otići u praonicu rublja & ukrasti još blokova ružičastog papira.

Kazin: kod nas kod kuće, kritički osvrt: njegov život: druga supruga, blonda & on ponosan na nju, dirljivo.

Što je život kad netko sanja Fishera, potajno, u ružičastim & kičasto purpurnim & zelenim kućama, i Dunn & police police odjeće.

Utorak poslijepodne: 11. ožujka

Nešto me uhvatilo ova zadnja tri poslijepodneva. Danas također, pala sam u krevet, nesposobna podići glavu poslije ručka, i tako zaspala u bolesnoj letargiji. Blagi ožujski dan s pomalo skrivene hladnoće u zraku, u uglu sjene, zbunjena vjeverica skakuće nespretno, skriva se, olinjalih ramena i krznenih bokova. Tanka zelenožuta linija svjetla obasjava golo tlo, drveće, toplo i obećavajuće. O kako je moj život svijetao, poziva me, kao da se vrtim na kotaču obaveza, kao da sam zarobljena u željeznim raljama mog rasporeda. Od siječnja tjeram samu sebe da čvrsto stojim, da ne jurim. Sad sam došla do točke zasićenja: prezasićena. Plaši me pomisao na tri sata pisanja zabilješki o Strindbergovim dramama. A Strindberg bi trebao biti najzanimljiviji. Vraćam se na ove stranice kao gutljaju hladne vode — budući da su najbliže mom životu — riječi moraju zvučati, pjevati, značiti: čujem zvuk udarca limenog lončića o rub fontane kada kažem »piti«. Moram se promijeniti, ne smijem biti stalno iskrena prema svojim gnomima i demonima. Brojim & prebrajam kalendarske tjedne poput idiota koji moli krunicu za ponovni dolazak Krista. Hoće li izmisliti za mene neki prigodni posao za praznike ili ne? Kroz prozor čujem udaljeni, ali glasni let aviona i kočenje i jurnjavu automobila čiji se broj čini se povećao u zadnjih nekoliko dana — i glasna dozivanja i dobacivanja srednjoškolaca.

Danas predugo spavala i imala okrutnu noću moru s kartama i blijedopješčanim pustinjama i ljudima u automobilima — osjećaj krivnje, nevjere, sramote i blijedosumpornog jada nad svima. Slušala Arvinovo predavanje o Mardiju koje sam čula prije četiri godine & predavanje o pravom apstrakcionistu Mondrianu: toplo poput platonskih linoleumskih kvadrata.

Četvrtak ujutro, 13. ožujka

Ovo jutro, sat vremena prije no što ću se odvući na nastavu, umjesto da pravim bilješke o drami koju moram poslijepodne predavati, jednoj od mojih omiljenih, »The Ghost Sonate«, sjedim, u toplom, pospana & na rubu groznice, pišem ovdje, pokušavajući se skoncentrirati. Jučerašnji dan je bio užasan — Ted je rekao nešto o mjesecu i Saturnu da bi objasnio nesreću koja me vezala poput žice i pritiskala nemilosrdno. Preumorna za šalu, poražena, ugašena na glavnoj sklopci. Bavim se uobičajenim stvarima, pristiglim poreznim formularima, bilo čime što bi me odvratilo od boli pri pomisli na moje pripreme, pa poslije toga ispravljanje 64 rada, moja teza, ocjene za ovaj semestar. Moram izdržati do ponedjeljka: a danas, suzdržavati se & ne biti nervozna ili ljuta. Jučer sam si kukavički uskratila Arvina (a zašto ne?) i umjetnost (moj osobni gubitak) i sjedila piskarajući dugačak uvod — sažimajući Ibsena. Uvod, naturalizam, Strindberg, tupljenje o »Miss Julie« — što moramo danas završiti & zabilješke o »Ghost Sonata« napisane između jutarnjih predavanja, bilješke o »Dreampley« tijekom čaja.

Alice Zinc, mlada, drska, glupa — pitanja — podmukla, razmažena, »Koja je poenta?« a i zamorna, ruši moje brane, ona, i bezbroj samodopadnih nasmijanih djevojaka & trgovci i profesori ljudi zbog kojih ne spavam. Loša grupa studenata, traže produžetke kao da je engleski dodatak rasporedu i kao da je odgodiv ako imaju druge ispite. Danas: srediti se. Vjerujem u obnavljanje strasti & snage tijekom proljetnih praznika zaključno do 22. svibnja kao zadnjeg dana. Svađa s Tedom zbog šivanja puceta na jakne (što moram napraviti), zbog njegova sivog odijela, i ostalih gluposti; on se oporavlja od bolesti, a mene hvata. Gutam pileće krilo & brljam sa špinatom & šunkom, sve, baš sve, postaje otrov.

»Drempley« — ambiciozna produkcija — kći pleše pri spuštanju koz oblake od platna, njezin glas ukočen & pozornički, a scena škripi & pucketa pri promjenama. Odvjetnik dimljena lica, puna glasa odaje dubinu — dekani fakulteta su šaljivi, no ironija ovog komada je ta da je sve to istina u mom životu. Prestali smo se svađati zbog puceta & šišanja (i salate mogu biti osnove za razvod), a posebno ponavljanje gradiva koje činovnik mora proći — vječno predavanje & učenje da je dva puta dva _ _ _ _ koliko? A ja, sjedeći na istim mjestima koje sam zauzela prije tri, četiri, pet, šest, sedam godina i predajem ono što sam naučila prije jednu, dvije, tri, četiri godine, s manje energije nego što sam učila — živim s duhovima i poznatim licima za koje se pretvaram da ne poznajem: Gospođa William Shakespeare, majka kuće, ispred nas; Alison Cook mršava blijeda čuvarica zahoda; voditelj moje grupe & sada mojih studenata — čekam sutrašnju večeru kod nje; skup s gospođicom Lincoln koja je ustrajala na četvorci iz Miltona. A popodne fakultetski sastanak o Alpha Society & nagradama prešao je u moje područje »pametnog studenta« — kao i zajednica diplomanata. Sve se kotrlja s okusom užegle krafne, žgaravice. Moram uskočiti u odjeću i odjahati na nastavu prije, da mogu ukrasti tri ružičasta bloka papira: da, za moj roman: upravo pročitala senzacionalno smeće »Nightwood« — sve pervertiti puni sebe, melodramatični: »The Sex God forgot« — samosažaljenje. Kao zapomaganje na pozornici u »snudrami« — Jadni mi: O, o, o: Čovječanstvo je vrijedno žaljenja — Ted pokušava dobiti Saxton subvenciju & ima odličan plan za projekt — kad bi se bar to dogodilo — za odlazak u Ameriku: njegova priča Jack & Jill je vraćena, ali s ljubaznim pismom uredniku. Što se tiče Saxtona: s tim bismo nekako živjeli & oboje bjesomučno pisali.

Petak poslijepodne, 14. ožujka

Izvana bljuzgavi zvuci automobila po vlažnom zimskom vremenu — drveće, kuće, automobili bijeli su od snijega. Kao da mi se ruga par dana prije proljetnih praznika, mokri snijeg gusto pada izbjeljujući zrak. Tijelo se vuče. Prošle noći dubok san i noćne more — za doručkom sjećanje u fragmentima: o Newtonu Arvinu: na samrti, tajnovit, odvratan. Sitne glave traže rješenje za prijevare: glave veličine lizala, umiruće, obojene crveno preko truleži nadolazeće smrti. Teško vidljive neravnine podova i stepenica u neosvijetljenim knjižnicama. Potjera, krivnja. Automobili na poznatoj domaćoj autocesti: povrće pobacao u ljutnji i osveti. Stabljike rabarbare & nezgrapni bradavičasti smeđi krumpiri: osveta zbog nepoštivanja državnog natjecanja izloženog povrća.

Živahno ustajanje nakon 10 sati sna & čudan tamnobijeli kampus prazan u devet, ni žive duše, ni auta — počinje noćna mora, zgrada je u mraku. Nigdje nikoga: studentski zbor. Dosadan dan: piskaram o »Dreamplay«. Popodnevna grupa oholih studenata, više od polovice njih nije pročitalo komad a ja sam šutjela, imala sam osjećaj da udaram glavom u prazan, razmažen, neobrazovan živi zid. A tek borbe na putu kući: auto se klizao, izmicao na nesigurnoj uzbrdici preko jezera gdje smo jednom prije opasno otklizali. Izmorena, zasićena, istrošena: bilježim vrijeme, bilježim pojavljivanje prepreka: sutra predavanja, potom neizvjesno veselje ispravljanje radova, rad na tezi. Tada solidan tjedan, poslije ponedjeljka, pisanje nove pjesme, za natječaj: 350 redova: vježba za oslobođenje: 10 manjih pjesama u jednoj velikoj pod jednim naslovom Wallacea Stevensa: »Mules That Angels Ride« — s, nadam se, prirodnošću & implicitnom formom (nelomljivom) moje pjesme »Black Rook«: Inspiracija & Ideja izražene kroz Materiju: Ljudska tijela, Umjetnost (slikarstvo), stolovi & stolice.

Subota ujutro: 15. ožujka

Ako doživim povratak pisanju nakon podneva, moja predavanja će, dva blažena tjedna, biti odgođena. U iskušenju sam da postanem vrlo komotna & osorna prema studentima i da se sve više bavim pisanjem. Počinjem prekosutra. Sinoć me bolio želudac od pokvarene hrane: Ted & ja smo uporno hodali kroz gomile blata skrivena pod stopom vlažnog snijega da bi došli do gospođice Schneiders na večeru: topao vatrom osvijetljen dnevni boravak, cinober baršunasta sofa, mat sivi zidovi, i osobe obojene kao unutrašnjost pastelnih staklenih kuglica, male svjetlosne ćelije: boje breskve, blijedozelene. Obilna večera: janjetina, krumpiri s maslacem, mrkva & brokule prelivene sirom, kolač od jabuka i krema. Sjedila sam za malim stolom u čvrstoj dubokoj bijeloj stolici između Tonyja Hechta & Reinharta Lettaua; Reinhart je daleko ljubazniji & iskreniji, uši mu strše ravno iz glave, zubi iskrivljeni, oči iza debelih stakala, no duša od čovjeka & simpatično krupan, plav & potpun Nijemac u svoj svojoj vanjskoj ružnoći. Tony: gradski tip, kosa profesionalno ukovrčana & s jedva primjetnom nijansom sive, kao da je izvučeno — tri puta je dobio stipendiju za Europu & sprema u džep svoga Hudsona dok nastavlja raditi & predavati što je naljutio Teda & mene — uzima godinu dana za pisanje, kao da je uzeo drugog pjesnika. Pričali smo o Ionescou, ratu, Tony na jednoj strani, Reinhart na drugoj. Kod kuće čitala temeljito i vjerodostojno napisan prvi roman Petere Fieblemana »A Place Without Twilight«. Moram od njega nešto naučiti: odlično producirana knjiga: jasan jednostavan omot: bijeli; crni tisak & upadljiv dizajn: djevojka, stilizirana, okrenuta leđima, licem prema ogledalu, lijepa mat plava boja rubova stranica. Duboka iskrena knjiga: miris magnolije, okus šećerne trske, izgled omamljenog rakuna.

Subota navečer

I tako sam preživjela. Dobro je poslije jedanaest, radijatori hladni, a zrak nedjelotvoran i hladan. Kao i obično i ovo popodne zaspala s Tedom: pijani san. Okružena sam radovima koje moram ispraviti & moram pregurati još dva dana, no bar kod kuće, bez priprema za predavanje. Potom poput tornada očistiti kuću: ako dobro pretpostavljam, osjetit ću udarac u glavu, vidjeti svijetleći trag komete & razbuditi se za predavanja u tri sata i zamuckivati, nepripremljena, o Gerardu M. Hopkinsu. Sivi dan: otišla na nastavu, snijeg pljucka, na predavanjima u polusnu, pustila da sve ide svojim tijekom, prepustila slučaju. U međuvremenu čitala When We Dead Aeaken, u hladnoj tami svoga knjižničnog ureda. Uhvatila me čudna glad i žeđ: večeras odrezak i salata i crno vino. Već sanjam, neproduktivna, umorna. Dobila obavijest od ljudi iz Guggenheima & Houghton Mifflin nagrada — uzaludno je misliti na to dok ne završim svoje dvije knjige do kraja sljedeće godine. Popodne Ted dobio telefonski poziv od divnoga sjedokosog Jacka Sweeneya koji ga je molio da čita na Harvardu u čitateljskom društvu Morris (Maurice?) Grey u petak 11. travnja za kraljevsku sumu od $ 100 i dodatne troškove! Sat njegovih pjesama: ovo nam izgleda kao profesionalna slava. Masno suđe se gomila u kuhinji, iz kante za smeće ispada talog od kave, užegla mast, truli ostaci voća & povrća: svijet smrada, nedostataka, pukih snova, mučnine i bolesti: do smrti. Osjećam se kao mrtva osoba kojoj je ponuđeno voće i sva dobra & radosti svijeta samo ako će ustati i hodati. Hoće li mi noge izdržati? Period suđenja se približava. Sada u krevet & sutra odlučno na posao. Sačuvati, zadržati: mudrost, mirise i ideje za stranicu: mučiti se s glatkim premazanim pročeljima dok ne dođem do pravih oblika i mirisa i značenja iza maski.

Utorak ujutro: 18. ožujka

Skoro, ne baš sasvim, odmorna. Moram se obući, odvući do Arvina i bijelog kita nakon dva propuštena dana. No ovako: nešto sam malo plaćena za uništavanje svojih očiju — krmeljive su, zamagljene i žuljaju me od zrnaca pijeska. Bilo bi divno da jutra, nakon kave, mogu provesti radeći na pjesmama, na pjesmi o umjetnosti (moram naći knjige o Rousseauu, Gauguinu, Kleeu) i dugačkoj pjesmi o duhu, sjajnom, koji se održava u umjetnosti, u kućama i drveću i ulicama: »Mules That Angels Ride«. Dva dana ispravljanja radova — kako su ocjene proizvoljne: šezdeset radova: nikada više neću tražiti više od dvije stranice rada. I u prosjeku devet ocjena za sve radove: to je radio Ted. I tipkanje razrađene teze. Potpuno crno. Sinoć u bolovima, smušena, previše tupa da bih osjećala ili plakala, priredila si vruću kupku: terapija: hirovi su prošli, i pročistila sam se od dnevne ljepljive količine znoja i izlučevina, mirisna, u svježe opranoj iznošenoj bijeloj pamučnoj spavaćici sa sitnim purpurnim ružama. Od sada ništa neće biti tako loše. Danas ću oprati kosu & početi spremati kuću. Kada ću osjetiti svoju slobodu? Možda ne do sutra, do svršetka zadnjeg predavanja, možda ne do odlaska na spavanje u četvrtak. Zadnja dva dana, u nedjelju i ponedjeljak, Ted i ja smo išli na večeru i čaj (i predavanje) s dva američka »pjesnika«. Neobičnost nad neobičnostima. Peter Viereck & George Abbe. U nedjelju poslijepodne samo smo se vozili preko široke ledeno sive rijeke Connecticut & u snijegom pokriveni Holyoke s bodljikavim golim drvećem i gore do ružnih prljavih crnih ciglenih grozota od Victorian Holyoke. Antoine živi u fakultetskoj kući koja gleda preko bijelih sniježnih polja na rumenkasta stršeća brda. Stisnuli smo se u njegovu malu sobu s poljskim krevetom i, začuđujuće, pravim kaminom s gorućom cjepanicom. Zidovi pokriveni čudnim kičastim tapetama: ploča stare glazbe, slika u boji prastare francuske tapiserije, kazališne karte. Dvije nastavnice: mlada djevojka meke tamne kose prikrivena u čelično plavoj haljini: neka Evelyn, koja predaje suvremenu filozofiju & nešto šapće, pomalo izraženih sjekutića. I gospođica Mill, debela neuređena žena sijede kose koja je izgledala kao da joj treba dobro čišćenje ružnog, ili radije neopisivog sloja i naslaga naborane masne kože. Nastavljala je, uz sherry i orah ili dva iz staklene posude koja je kružila, povezivati priču o posjetu Dylana Thomasa uz Holyoke promuklim reskim tonom koji nije dopuštao prekidanje: žena koja nikada ne sluša, grozna žena, oblikovana poput metka, zdepasta, suosjećajna kao osušena žaba. Prljavi, truli zubi, ruke s onim istrošenim sjajem kože kakvu imaju neudane žene. Nismo pričali ni o čemu: priča o Dylanu Thomasu trajala je do večere, & Evelyn, noseći pladanj narezanoga bijeloga kruga namazanog sivoružičastom paštetom s nekakvim crnim dodatkom, odvela nas je niz ružne smeđe stepenice do neudobne privatne blagovaonice, s pretjerano lakiranim i poliranim stolom od mahagonija & stolicama s parodičnim uzorkom. Pila sam, brzo, & ne oklijevajući kada se Antoine pojavio s crnim vinom. Ružna debeljuškasta djevojka žuta glupava lica s crvenkastom bubuljicom nas je čekala. Sjela sam Antoineu slijeva, nasuprot nesusprežljivoj gospođici Mill kojoj se naočigled nisam sviđala & koju sam nastavila ignorirati. »Peter ovdje«, objavila je Evelyn nježno & veselo. Moj prvi dojam bio je: luđak. Odavao je dojam presvijetle obojenosti plavom & žutom, i upropaštenosti dugogodišnjim pješčanim mlazom. Izbuljene, čelično plave žablje oči, živahna koža s porama, kratka plavkasta kosa, i blijeda ljigavo kremastobijela jakna koja mu nije dobro stajala a u njoj je izgledao pijano i grbavo. Teške crne kožne zimske čizme, čak možda čizme za pješačenje, i hlače u kojima su mu noge bile okserice. Počeo je odmah govoriti visokim, prodornim glasom: iskreno, fanatički & otvoreno. Tijekom obroka sam razgovarala s njim, također povisujući ton: svi su se smijuljili, gutali vino (osim gđice Mill) i glasnije govorili. Počela sam se osjećati ugodno erotično, tijelo mi je bilo snažno, kao da sam zavela stotinu muškaraca. Odmah sam se okrenula prema Tedu: sve što moram učiniti je to da se sjetim one večeri kad sam ga prvi put vidjela, i to je to. Viereck je trabunjao: politika, Ezra Pound: složili smo se da je pravi čovjek, nije ga se moglo rastaviti na kategorije, hermetičan. Viereck (dobitnik najmanje dva Guggenheima) se ljutio na dodjeli Guggenheima starim poznatim ljudima & zagovarao njihovu predaju pjesnicima koji su trošili novce na žene & piće & koji su bili politički radikalni. Opet smo svi išli gore (Viereck je imao, tijekom objeda — (debeli odresci roastbeefa, vodenaste mahune, pečeni krumpir & neki grozni sladoled, od vanilije sa zelenom sredinom s okusom mente) — zelenkaste sunčane naočale). Viereck je spustio prozorske rolete, osim na jednom dugom tankom dijelu prozora, & odsjekao sniježno zasljepljujući pogled: lijevi, nepokriveni dio je pokazivao jasno i fino obojane, kao japanski akvarel — ljubičastoplave planine, bijele površine snijega & točkice grmlja, trave & drveća savršene poput linija kaligrafa. Pili smo crnu, gorku espresso kavu koju je Antoine pripremio u kromiranom lončiću, a potom brandy. Antoine je ponudio staklenu zdjelu punu ružičastih, zelenih, žutih & ljubičastih slatkiša u obliku uskrsnih jaja. Zatim smo krenuli kući. Viereck se rukovao & nekom magijom ostavio mi u ruci hrpu svojih pamfleta o poeziji & politici »Americana«.

Prevela Marija Erl Šafar

* S. Plath: The Ubridged Journals of Sylvia Plath, edited by Karen V. Kukil, Anchor Books, New York, 2000.