Devet židovskih pjesnika

Mali pregled židovskoga pjesništva XX. stoljeća koji su za Kolo priredili Đuro Vidmarović i Jelena Zaričnaja temelji se na produkciji objavljenoj u Izraelu ali i prevedenoj na svjetske jezike. Svi uvršteni pjesnici nisu rođeni u Izraelu, neki ondje više ne žive, ali ih uz jezik i tradiciju te modernu epohu kojoj pripadaju veže iskustvo koje dijele sa svojom zajednicom. Jehuda Amihaj (1924-2000) potječe iz obitelji ortodoksnih njemačkih Židova, u Palestinu se doselio 1935, studirao književnost, prve knjige pjesama na ivritu objavio 1950-ih, ide u red najvažnijih izraelskih pisaca. Ben-Cion Tomer (1928) potječe iz obitelji poljskih Židova koja je 1939. prebjegla u Rusiju, 1942. sa skupinom djece došao u Palestinu, studirao književnost i filozofiju, uređivao književni časopis Masa, prve knjige pjesama na hebrejskom objavio također 1950-ih. Moše Dor (1932) rodio se u Tel Avivu, studirao je politologiju, bio novinar i predsjednik Izraelskoga centra PEN-a, živi u Sjedinjenim Državama, prvu zbirku pjesama na hebrejskom objavio 1954. U Tel Avivu je rođen i David Avidan (1934-1995), začetnik avangarde u izraelskom pjesništvu, javio se na ivritu kao student 1950-ih. Izrael Pinkas (1935) dolazi iz Bugarske, pjesnik je mediteranskoga iskustva. Poput Pinkasa 1970-ih svoje prve knjige objavljuje i Aaron Šabtaj (1939) iz Tel Aviva. Meir Vizeltir (1941) rodio se u Moskvi, kao dijete došao u Palestinu, već početkom 1960-ih pripada skupini Telavivskih pjesnika, nakladnik je i prevoditelj na hebrejski (Shakespeare). Tamir Grinberg (1959) iz Jeruzalema je arhitekt čija je prva pjesnička zbirka Autoportret s kvantom i mrtvim mačkom 1993. dobila nagradu Luria. Miron Izakson (1956) pripada obitelji kulturne elite Izraela koja je u Palestini još od XIX. stoljeća, napose zauzete uvođenjem ivrita u javni život, prve zbirke pjesama objavio potkraj 1970-ih. Imena židovskih pjesnika transkribirana su prema fonetskom načelu u hrvatskom pravopisu.

Jehuda Amihaj

Gradski vrt

Ja čekam smrt

pored drveća obojenog u bijelo.

Imao sam malo vremena.

Slično čovjeku koji pali šibicu u kosturnici,

moje je lice bilo zaštićeno

i osvijetljeno

Tobom.

Ali sada ja čekam smrt.

Kada se ponovi pokret,

kada se pojave tri zvijezde,

ja ću čekati smrt zajedno s mnogim ljudima,

pored drveća obojenog u bijelo.

Zovu

Taksi motori u nizinama

a anđeli u visinama.

I oni i drugi nestrpljivo

i istovremeno

zovu me zastrašujućim glasovima.

Ja idem. Ja

idem!

Ja se spuštam.

Ja se dižem.

Beduin

Još malo i oni će saznati sve

o mojoj ljubavi i prožvakat će veći dio

povijesti moga života:

moram otići

i pronaći drugi pašnjak,

nove uši, druge oči.

Spletke

Kada smo ostavili ovaj svijet,

počeli su spletkariti između sebe

trave i borovi.

Žene. I ponovo šaputanja.

Kada smo ostavili ovaj svijet,

smrt je postala slobodna.

Zlatne su ribice umirale u bazenu.

Pravu bol osjetio je kamen.

Kuća na susret noći

Stalno pomicanje namještaja

u tijesnome stanu. Mjesto za sjedenje

pretvara se u ložu, loža se pretvara u žrtvenik,

žrtvenik — u ono što je bilo.

Na prozorima obješene su bijele plahte:

kapitulacija pred noću, još prije bitke.

Slično onima koji još za života

unaprijed kupuju grobno mjesto,

ja i sada volim

sve što mi je dano voljeti

u noćne sate i u srcu kosturnice.

Ben-Cion Tomer

Poeziji

Dopisnica s bijesne obale

Iznad mora ljeto

Pogansko poput crnkinje na vrućem pijesku. U njezinoj utrobi — sunce, s njezinih bradavica poput šljiva,

Med vječnih strasti. Poput valovitih brežuljaka

Teče

Trpak i vruć. Takovog ovdje nisu probali nikada

Niti pčelari na plaži, pocrnjeli poput ugljena,

Što se hvale bakrenastim mišićima

Pred jatom sjevernjačkih zelenih žena sa strasnim očima,

Dugovrate ptice s prozirnom kožom

Koje su onamo doletjele u potrazi za suncem

Kako bi bile razderane — Aleluja! —

U ritmu »jeje« tranzistorskih zvukova

I buke »o more, o mjesečino!«

Na oltaru levantinskih Vikinga, okretnih i spremnih na lak ulov,

Što trube »ku-ku-ku!« po redu

I zalijevaju pivom dim od cigareta.

A na stijeni, ondje iznad mjesečeva mora,

Černihovski, sin sunca s vatrenom krvlju

Priljubljuje se vatreno

Do Aštartine zemlje Kanaan

Njegova glava poluboga — u rosi je

I u treperavim nosnicama —

Tamjan vatrenih ljepotica

Noćnih

Od poljskih karanfila

Ošamućen on sanja:

Dijamantni zvjezdopad iz sedmog neba

Zasipa zelenim i grimiznim iskrama.

Iljil! Iljil!

Iljil! Iljil!

U školjci njegove kovrčave glave dižu se valovi

Poput crne žene ispred njega se otvorila zemlja.

Sunce krvavi vijenac

Začet.

Djeca sjene

Sklapam oči: ti isti glasovi,

Prolaze, tihi,

U čarapicama.

Djeca sjene.

Mimoilaze uvijek mrlje od sunca,

Kao da mimoilaze truplo miša,

Nijemo idući dalje.

Noću dolaze prikradajući se kroz zapreke pamćenja.

I uvijek, uvijek — nijemost vagona,

Koji je ispražnjen od djece kao od ugljena.

Njihovo je disanje toplo

Lutka od krpica,

U ćošku

Ostavljena. —

Mali papirnati brodić.

Dugmad.

Konci.

Anđeli s voštanim licima

Evo uzlijeću. Poletjeli su. Nema ih više

Samo njihove oči pilje mi u vrat.

Krivnja

Ja, oče, nisam kriv,

Ja sam cvijet na ruševinama.

Tvoj je dom već zaronio, oče,

Ostao je samo otok — ja. Strašno je, oče,

Biti cvijet na ruševinama,

Otok u krvi —

Kada bih barem bio kriv...

Jača od smrti

I

Jača je od smrti tvoja ljubav

Leti k meni s druge obale

Doći ćeš

Samo ću prošaptati baršunom tvoga jezika

Leti k meni, leti

K ovoj obali leti.

Ovdje sam sjedio i plakao

Sjećajući se: ti si sa mnom.

II

Ti ćeš se vratiti

Čak iz rijeke svih koji odlaze u nebitak

Vratit ćeš se

Jer nećeš povrijediti moj samotni poziv

Povrati se, dušo moja

Životu svome vrati se

I mome.

Koji je bez tebe

Mrtviji

Nećeš povrijediti moj poziv samotni.

III

Ti ćeš se vratiti

Providnost srca već mi navješćuje

Povratak

Moja bura

Tijelo i more

Iz plijena posljednje tmine

Vratit ćeš se

Kidajući mreže Anđela smrti.

Zubima koje si naoštrila u tmini

Ti ćeš plašt kao zmija

Skinuti s tijela svog

I uzdići ćeš se u mojim prozorima

Bijela Mirra

Smijući se

Evo i ja!

Iz plemenitih riječi

Kao iz toplog pepela tvog imena

Uzdižem se

Pripast ću tvome pragu

U zagrljaj sunca i ljeta

Na licu tvome osjetivši

Prašinu i more.

Moše Dor

Šalom

Dva sloga niža od trave. Ovaj svijet

grmi visokim slogom. Proziran svijet.

Uspinje se njihovim venama bez anđela —

kako bi kvrcao po glavi.

Bez porodičnog stabla — skriva se u sjeni.

Voljena, bijela se boja već prokrala u tvoju kosu,

poput mraza iz daleke zemlje, dok su tvoji

dlanovi još vrući meni na susret, a trave

šuškaju. Evo, preko puta prolazi vod stasitih vojnika.

U tvome se srcu odmorio vjetar.

I otišao.

Samo dva sloga

još se priljubljuju ondje,

niža od trave, laganija od

svjetlosti.

Oglas za izložbu

Ugledao sam oglas za izložbu Ludwiga

Blooma. Ne Blooma Joyce i Dublina.

Bloom Blooma i Jeruzalema.

Dva zelena čempresa

i gusta lila boja

teških planina. Stari oglas

još prije posljednjeg rata.

Pomislio sam da bih želio zastati

između čempresa, kao na stanici

napuniti se zelenim disanjem,

i tada snagom i nježnošću

proniknuti

ovu tešku planinsku dubinu,

tijekom njege lagano dobiti lila boju,

kako bih idući rat pričekao.

Pomislio sam: rat će pričekati

i možda proći iznad nas

poput sjene

od oblaka ili poput dlana

koji se dotakao i ne dotakao.

Iz dubine vapim tebi, Bloome.

»Ljubav i druge nesreće«

Vremenske zone

Moje je srce na Istoku,

a ja sam — ondje gdje je kraj Zapada.

Jehuda Galevi

Planinski lanci su pređeni,

otraga su ravnice, stazice na karti

života,

eukaliptusove palube, i vremenske zone.

Ti si na Istoku, a ja sam —

ondje gdje je kraj Zapada

Mi smo poput bijelih štapova

snažno stisnutih u rukama

dvojice hodočasnika što otkucavaju slijepo

svoju mračnu neutemeljenu glad

na stijenama paralelnih tunela.

Protiv sjećanja

U tebi tonem i molim

za spokoj. A još bolje,

za spas. Udišem tvoj znoj:

jačam i stojim poput stijene,

a iza nje su pamćenje i dosadni snovi,

domovina koja bježi ispod nogu

i nestaje — odmjerava vrijeme

u pješčanom satu koji

su nabavili

jednom prilikom u starom antikvarijatu.

Tebi je čudno zašto kupim

prstima kapi tvoga znoja

i žudno ih mirišem. A potom... Potom tvoje lice

dotičem — Ti osjećaš jedino slab miris

kreme za brijanje, nešto ugodno,

naravno, apsolutno muško.

Kada nestaju mirisi opijenosti,

pogrešku činiš, ako obraćaš pažnju

na ono što se dogodilo nedavno.

David Avidan

Loš san

Dane šumskog ognja nećeš moći niti izdržati niti izbrojiti.

Sve će požderati vatra šumskog požara.

A krila odreda posljednjih vojnika

na juriš su zauzimala bijelu planinu.

Po krugu su toptali izgorjeli lavovi,

poput konja u cirkusu. Do zore je

sve naokolo, zalijevao plamteći potop,

koji nam je iz visina bio poslan.

Potom smo ugledali sami sebe

okrenute unazad, kao u dalekozoru.

S visova se rušilo kamenje.

Papir se, poput mrtvačkog pokrova bijelio, bijel —

jedino je on ostao cijel, jedino je on ostao cijel.

Vojnici nisu mogli odlučiti poginuti, pasti

premoreni; naše zastave vijorile se

iznad drevne planine.

Polijevale su nas hladnim disanjem.

Cijelu noć je pjevao nevidljiv zvižduk.

Kakva je to luda noć! Zasada

jedino dublje uzdahni i okreni se oko sebe,

jer je sasvim malo ostalo sati.

On se ugasio — izbrojeni su dani šumske vatre.

Sklonile su se k oružju žrtve rata,

prislonivši k sebi hrđave puške.

Drveće bez lišća ostalo je samo.

Uzdigla se ruka poput grana ricinusa.

Usne su se iskrivile u nevin osmijeh,

koji se obratio nebesima. A u tvojoj glavi

iznenađenje se zaustavilo zauvijek.

Moja posljednja država

Putovati svijetom i vratiti se

i ponovo putovati i vratiti se drugi put

onamo gdje je država prva i posljednja,

koja te čeka na morskoj obali.

Sjećaš se, ondje je sunce posebno.

Blistavost je takva kakve više nema nigdje.

Letiš po tuđim prostorima

i veneš ondje u očaju nade.

Ovaj stih će zbuniti jer proturječi

svemu onome što sam u prošlosti rekao

u vezi s globalnosti, u vezi s pokretom

i u vezi s odlaskom s ovog planeta.

Ali ovo je ono što postoji u dani trenutak.

Proturječja također odlaze i vraćaju se.

Ali to je ono što postoji u dani trenutak.

A dani trenutak je ono što je sada.

Provjeri ovu stvar, provjeri detaljno

da nisi opet dopustio grešku u proračunima i onda se vrati k sebi i istovremeno

vrati se u onu državu koja je prva i posljednja.

Ovaj očaj je bezizlazan, jer ti odbijaš

sebe samoga u svojim rečenicama.

Ti se izgovaraš kada se srce grči,

kada je ruka širom otvorena.

Neproizvoljne pjesme

U prozirnu svjetlost blistanja zvukova

u bliskoj tami u dubinama jezika

odjednom čujem ponovno — riječi u jezičnim

konstrukcijama na putu k strofi strofa

na hitnome zadatku čete na utakmicu

u zavojima čudesni valovi prekrivši

i onaj prvi na kontrastnim brzinama

koji će i dalje sjeći valove

koji će biti izmišljotina rastumačenih snova

i izvan pregrada svoj put nastavi ponovno

Lingvo-političari

Oni koji sliče meni, ali ne sliče tebi,

određuju jezičnu politiku.

Po svim koordinatama semantičke galaktike,

svuda na Zemlji

i izvan zemaljske kugle.

Oni čuju meku vibraciju, sakriveno, unutaratomsko,

tajni zumer, — izvanlogično, metapsihološko,

podspoznajno, supergramatičko.

Mi smo odgovorni za sve što se događa u jeziku u svaki

poseban trenutak,

zato što su ljudi slični meni i slični tebi —

jezični političari.

Mi određujemo kako će se govoriti kroz deset,

dvadeset,

sto, dvije stotine, deset tisuća godina.

Mi određujemo tvoje sisteme shvaćanja.

Mi ustanovljujemo sisteme — uvoda — i — izvoda.

Mi nemamo novca, nemamo snage, nemamo vlasti.

Svega toga smo se odrekli u korist onoga što jesmo

jer mi smo oni koji odlučuju prvi i posljednji u sferi

jezične politike.

Mi određujemo politiku jezika i sam jezik.

Mi određujemo jezik kao politiku i politiku kao jezik.

Mi određujemo tvoje buduće shvaćanje

stanja — pritisaka — stanja omekšavanja,

stanja — shvaćanja, stanja — gluposti

i stanja oslobođenja,

u sferi jezika i u politici jezika,

jer mi smo oni koji donose odluku prvi i posljednji

u sferi politike i jezika.

Mi ne upravljamo bankama, industrijom, poljodjelstvom,

vladama,

strankama, strukturama vojske i policije.

Mi nemamo izvore financiranja, vodstva,

administrativnog utjecaja

na druge osobe.

Ali mi određujemo stalne uzlete, nadzvučne,

svakoga slova šuštanje

u svaki dani trenutak, u svakom jeziku i svuda. Radimo to svaki u svome jeziku, a katkad još u jednom

ili u nekoliko,

spajajući radove zajedno.

Mi određujemo međuleksičke veze. Mi — to je

formirajuće shvaćanje

semantike, semiotike, obraza, sjene, zvuka.

Mi određujemo tvoje shvaćanje, navedenih shvaćanja.

Jer mi smo lingvopolitičari

koji odlučuju prvi i posljednji u svijetu jezične politike.

Nemoj pomisliti da smo megalomani — jer megalomanija je

riječ,

a svaka riječ je — pod našim skrbništvom koje se ponavlja

u svakome dijelu

sekunde.

Megalomanija je također megakomunikacija,

megasemantika, mega-mega.

Mi smo megalomani više nego mikromani,

ali mi smo znatno manje megalomani nego ti sam

jer mi znademo o jeziku puno više nego ti,

ne imajući ni tisućitog dijela samouvjerenosti koja je, nije jasno

zašto,

prisutna kod tebe.

Mi smo ideolozi semantike globalne i kozmičke.

Mi točno znademo što se događa u tvome mozgu u svaki

dani trenutak,

kada politika jezika dodiruje

sa snažnim centrima politike, moždane i međumoždane.

Svakog od vas posebno i svih vas zajedno.

Mi smo jezični političari jer mi znademo

da je jezik politika, a politika je jezik,

istovremeno s ovim jezik je usidren izvan svih sfera

politike

i izvan svih sfera jezika.

U sferama jezika izvanjezičnih i politike izvanpolitičke

mi smo i reprezentanti i oni koga reprezentiraju,

izvan tvoga mozga i izvan mozgova tvojih očeva, tvojih

pradjedova,

tvoje djece, unuka i praunuka,

jer mi smo jezični političari,

mi smo oni koji donose odluku prvi i posljednji u sferi

politike jezika.

I mi smo opsjednuti histerijom sreće našeg bića, — što mi,

to smo mi.

Ali histerija je samo riječ, a svaka riječ kod nas se

analizira ponovno u svakom dijelu sekunde.

Mi smo histeričari uvjerenja, mi smo spokojstvo histerije.

Mi smo histerici spokojne uravnoteženosti, histerične

odsutnosti histerije.

Mi smo samostojnost stalne histerije.

Jer mi smo jezični političari

koji donose odluku prvi i posljednji u sferi politike jezika.

Razgovori

(epilog)

mi smo čekali sebe minutama mi smo čekali sebe godinama

a sada mi oduzimamo a sada zbrajamo

a za sada mi izlazimo za sada mi se vraćamo

mi smo sebe tražili danas kako bi sutra tražili sebe

ovaj potok-riječi prekinut će se kada se prekine potok riječi

prekinut će se ovaj potok-riječi ako potok riječi ponovno produže

a produžit će ovaj potok riječi kada se prekine potok-riječi

do sada to je sama stvar a od sada to su druge teme

do sada to su druge teme a od sada to je sama stvar

i od sada ovu ću temu početi i otvorivši ovu temu uvedu

i onda produže produžetak i produžetak prekine temu

Neupotrebljivost dobnog iskustva

U vezi s traumatičnim govorom o pitanju dobi

i drugih — zašto se ne smije naslanjati na životno iskustvo

drugih ljudi. Temelj: životno iskustvo — je nenaučen pojam.

Prvo: ovaj je pojam jednokratan — u njemu ne postoji elemenata

koji se ponovno pojavljuju u istim uvjetima kako bi

sagradili dokaz

Drugo: svaki individuum i svako životno iskustvo

bazira se na različitim misaonim navikama i

sistemima.

Mnoštvo sistema i jednokratnost iskustva

pretvaraju oslonac na životno iskustvo drugog

čovjeka — bilo-kojega — u nešto bezuvjetno

nepreporučljivo.

Ja ovo tvrdim polazeći također od vlastitog

životnog iskustva raznovrsno ostvarenog i

mnogosistemnog a također polimetodičnog,

multiegzistencionalnog, permanentnog, eternalnog,

maternalnog, paternalnog i neoandertalnog.

Proširena argumentacija ili pretenciozni argumenti:

čuj, prijatelju moj, ili poslušajte, kćeri moje, i ja sam

također bio vaše dobi.

To je savršeno pogrešna pretenzija jer dob svakoga

čovjeka u svaki dani trenutak je njegova dob u

svaki dani trenutak i ni jedan čovjek nije bio i nikada

neće biti u dobi drugoga čovjeka.

Ni jedan čovjek u dobi pedeset nikada nije bio u dobi

onoga dvadesetogodišnjaka kojemu se on obraća u dani

trenutak jer ovaj dvadesetogodišnjak je dvadesetogodišnjak u

ovaj

trenutak a ne prije trideset godina.

Jer ono što nudi ovaj, iskusan, u obliku obrasca —

je obrazac o dobi dvadesetih godina postojao je prije trideset

godina

i on ne sliči skoro po svim pokazateljima na drugi

obrazac o dobi dvadesetih godina — onaj kojemu je namijenjen

razgovor u ovaj trenutak.

Svatko živi u svoje vrijeme, i zato svatko ima svoju

dob, a ne dob nekoga drugoga.

Tu je skupljeno iskustvo:

vlada upravljala. Zemlja se zemljila. Nebo se

nebilo. Pustoš je stenjala. Voda se vodovrtila. Vjetar je upadao. Pol je polovio. Drijemež je dremovno drijemao.

A sada idemo spavati oslanjajući se na iskustvo

prekjučerašnje noći.

Hajde da zamjenimo snove

Danas ću vidjeti tvoje snove.

Danas ćeš ti vidjeti moje snove.

Ali na kraju krajeva,

bit će to opet snovi, bit će zamjena snova.

To je mila tema

za dječje pjesme,

ali će sasvim dobro doći i odraslima.

Glavno u životu

Shvaćanje još nije glavno, glavna je u životu —

točnost.

Na početku treba shvatiti do kraja značenje točnosti,

a nakon toga precizirati koristeći se shvaćanjem.

Preporučuje se isprobati — ovo djeluje najbolje,

baš tako.

Što je za mene sudnji dan?

Ja sam uvijek pod istragom svoga sudnjeg dana.

Svakih desetak godina čovjek mora odlučiti,

da želi živjeti sljedećih desetak godina.

U biti, svaki dan čovjek mora donositi odluku

želi li živjeti sljedeći dan.

Jer čak i svaku minutu čovjek mora donositi odluku

želi li on živjeti sljedeću minutu.

Dakle, što za mene ipak označava sudnji dan?

Sudnji dan — to je svaki dan.

Međugradski prometni znak

Možda je ovo istina,

da je put u pakao

popločen dobrim namjerama.

Ali mi, — ipak — mi nismo na putu u pakao,

nego je on na putu k nama.

Mi ga moramo baciti s puta u određeni trenutak.

Znanje kroz kontrolu

Stvari u kojima su skroz ptice — uzaludan posao

Druga stvar interes drugačijih minuta

Na grani od kraja moći ćeš prepoznati

hitno pomicanje stabala čas na stranu čas natrag

Tada snaći se — ne probaj, ne pokušavaj

Iz skrovišta uspinju se tajne tajni

Prostornim redom uz frekvenciju zvižduka

bez centralnih naprezanja bez mjere i bez vage.

Koliko superdobrih stvari od sveprisutnoga različito mudroga za nas

(Odlomak kantopjesmopjevanja za suzdržano izvođenje, možda uz pratnju talambasa)

Kada bih dao

ako bih dao nama

ako bih dao da dao nama

ako bih dao dodao

onda tim bolje

tim hasnije jer

hasnije bolje jer

kolikotoliko bi nama

do-volj-no

Kad bih dovoljno

i na tome bi nama i na onome što je dano

toliko-koliko i dovoljno

hasan više nam dao

samo bih to dao-nam-dao

kad bih uzeo

kad bih uzeo bih uzeo

kad bih uzeo-dao

onda tim bolje jer

do-volj-no

Kad bi dao nama ovaj svijet i ne bi dao

nama ovaj svijet jasni, ali uzeo bi

od nas zasljepljujući svijet — dovoljno je nama.

Kad bih dao bih nama ovu vodu i ne bih dao

nama tešku vodu kako bi ugibali

u njoj i nama lake vode radi uranjanja

u njima — daj i dovoljno je nama. Kad bih

dao nama ovu zimu i ne bi dao

nama ovu strašnu jesen, kad bih

dao bi nama ovo ljeto a ne bih dao

ovo divno proljeće, i kada bih

dao bih nama ovo sunce i ne oduzeo — dovoljno je nama,

dovoljno je. I kad bi, da kad bi

i kad bi, i kad bi, da kad bi, da kad bi, i kad bi dao

nama hrabrost i ne bi dao

nama uvjete za pobjedu koja je gorča od smrti i ne bi dao

nama njihova gorkog okusa u ustima, nama u podjezičju, i kad

bi dao nama ovu dobru zastavu i ne oduzeo

starinsku himnu ali dao nama

trubu — rog osramoćen i ne dao nam

dobrih konja, ali dao nam

prelijepu kraljevnu, za to oduzeo očevu bradu uhvativši, ali dao

sve djedovske konjušnice, ali odao

munji od sjekire koja se vrti, ali uzeo

plodove drva života, — dovoljno je nama

dovoljno, dovoljno, dovoljno, nama

u životu. Ali ipak,

ali evo,

kada bi nam dao jasnost a ne bi dao

nama zamagljeno pamćenje, i kada bi

oduzeo nam ovu maglu, onda bi

mi izrazili ovo možda na drugi način:

Kada bi dao nama ovu jasnost

a ne bi dao nama ovo pamćenje

dovoljno nam je

(i) kada bi dao nama ovo pamćenje

a ne bi dao rasuđivanje

dovoljno je

(i) kada bi dao nama rasuđivanje

a ne bi dao nama mogućnost izbora

dovoljno je

(i) kada bi dao bi nama mogućnost izbora

a ne bi dao nama odgovarajućeg vremena

dovoljno je

(i) kada bi dao nama ovo vrijeme

ali ne bi dao skinije-od-vremena

dovoljno je

(i) kada dao bi nama skiniju-od-vremena ali ne bi dao nama spoznaju imena NJEGOVA

dovoljno je

(i) kada bi dao bi nama spoznaju IMENA-NJEGOVA

i ne bi dao nama spoznaju poštovanja Njega

dovoljno je

(i) kada bi dao bi nama spoznaju visosti Njegove

ali ne bi dao bi znanje vlatitoga imena

dovoljno je

(i) kada bi dao nama znanje imena

a ne dao bi znanje samopoštovanja

dovoljno je

i na onome da tim bolje

što dao dano

i znanje imena

i znanje naše časti

ali i pro i drugo uzeo ili će uzeti

kada vrijeme nagrne

i pojmom skinije-od-vremena

i dolaskom vremena skinije u razvrijeme nestati

radi poznavanja imena i poznavanja časti

i za vječnu sramotu

u strašnu grmljavinu

i oči zaklopivši

amen tako da bude volja

do budućih poslova stvaranja

i uključujući ovo je

Dakle moramo hvaliti (slaviti)

krug pokreta plesa

a u njima nije ništa drugo nego ili vrsta

pokreta, ne drugo nego drugo-vrste

libida. I kad bi

dao nam pokret i ne dao nam

ovaj libido i — ili dao

nama libido no ne bi dao

nama ovaj pokret — dovoljno je, dovoljno i na tome

tim bolje i dovoljno, i na tome

dovoljno tako tim hasnije dao bi i na tome

tim bolje i uzeo, i na tome

tim bolje i kad bi.

Izrael Pinkas

Ichak i Amalia

Bilo je to tako bolno.

Gotovo šest tisuća momaka palo je

u ovome ratu.

Na poljima koja se nalaze između Ašoda i Medžala

gorio je drač,

a crveni makovi su plamtjeli.

Ondje je poginuo i moj brat Ichak,

stariji moj brat,

devetnaestogodišnjak,

njegovo tijelo nisu pronašli.

Njegovo je ime — na kamenu

iznad bratskoga groblja u Kfar-Varburgu.

Ostalo je tek nekoliko pisama u platnenom zavežljaju.

Na njemu su — njegovi

inicijali,

koje je s ljubavlju izvezla

plavom vunom

njegova »životna prijateljica«

Amalia

Termopile

S vrha planine uhoda je gledao i točno vidio:

to su bogovi.

Sada naprežu tijela u gimnastičkim igrama. Preko sunca.

Mirno, češljevima jedan drugome ravnaju valove

kovrčave kose koja im se spušta na ramena.

Ondje su bili momci. Ondje su bili konji.

Ondje je bio sudar snage, ispit jačine

Oni su goli i obasjani suncem

u praskozorje hrabrog jutra.

Na izdancima trave

na rubu sreće.

Pejzaž je sakrio djecu

Kamo su odjednom pred večer nestala djeca?

Tek sat ranije bila su ovdje?

Čuli smo njihov smijeh

Igrala su se na travi

izgledalo je da su zauzeta

S vremena na vrijeme trčala su pored nas,

čuo se njihov smijeh koji nas je smirivao

Kružio je roj leptira

Na terasi, ljeti,

pili smo čaj s aromatskim lišćem

Moja je strina poslužila tortu

iz čije su sredine

uplašeno buljile crvene višnje

Moj ujko, koji se upravo te godine

vratio iz Italije,

pričao je kako je ondje vidio bogove:

»Nećete mi vjerovati. Oni goli šeću

vrtovima i imaju repiće i male bradice«.

»Možda su to vragovi?« —

podsmjehivao mu se moj otac.

»Buko uvijek voli svakakve priče« —

uzdahnula je teta Ernestina

»Do vraga!« — ljutio se ujak Buko —

»jer govorim vam da sam to vidio.

Uzalud provocirate da sam sve to izmislio.«

»Ali možda misliš na kiparske radove,

ondje u Italiji?«

— pokušavao je pomoći ujak Mešulam.

Gosti koji su doputovali iz grada

bili su zainteresirani za detalje.

Bili smo uvučeni

u vesele razgovore,

i na jedan trenutak zaboravili smo na njih.

Tada je netko neočekivano upitao:

»A gdje su djeca?«

Kada je to bilo, kada Zlatan konac vodio je

prema dudovu stablu u vrtu.

Na krovu kuće virio je dimnjak.

Suhe mrvice torte

su oznaka za one koji će krenuti

našim tragovima.

Da, ali do sada smo još izgubljeni.

Ispod slike, na prvi pogled jednostavne,

ali komplicirane zbog svoga grananja,

nacrtano je: »Gdje su djeca!«

Zakriještala — zazviždala su

jata uznemirenih čvoraka.

»Brže, brže za nama!«

Vukle su, dozivale grane, trave su

nešto šaputale, pritisnute k zemlji.

Digao se olujni vjetar.

Oblak se spajao s oblakom,

približavala se kiša.

»Za nama, za nama« —

skakutali su sa svih strana brzi zečevi

»Idite s nama« — na kraj šume —

ondje gdje je izorano polje —

Napuhnuti obraz ljutih oblaka —

»Brže, brže, za nama« —

putovima i stazama.

Nakon punog sata potrage

ušli smo u šumu.

Odjednom je postalo svjetlije.

Neki zaostaju prelazeći

preko vrha brijega.

»Pi — ku« — hihotnula je odjednom

drska vjeverica.

Negdje glasno, otvorivši ralje, zijevnuo je lav.

Cvijeće maka pocrvenjelo je zbog zabune.

»Nećete ih lagano pronaći«.

»HI — HO« progovorila je moja ujna

glasom ćuka.

»Vjerojatno su negdje blizu« —

rekao je netko iz našeg društva...

»Djeco, vratite se kući!« »Nije vrijeme

za sakrivanje«.

»Gdje ste, uime Svevišnjeg!«

»Možda su ih uzeli bogovi?« — to je ujak Buko

pokušao produžiti prekinuti razgovor...

»Dosta s pričanjem gluposti« — rekla je teta

Ernestina.

»Sada nije vrijeme za šale« — rekao je moj otac.

odjednom postavši ozbiljan.

»Kakve su to šale« — rekla je ujna Adella.

Provjeravali su svaku stazicu.

Pregledavali su svaku stranu.

Požurivali su — »Brže! Brže!«

— tražili su, tražili, zbunjeni i izgubljeni.

Priroda ih je zbunjivala.

Pejsaž je sakrio djecu.

»Treba tražiti dalje«, »šteta svakoga trenutka«,

»još malo i past će tama«.

Drveće se postupno ispunjavalo tamom. Zvijeri se spremale na spavanje.

Sva fauna se gurala u viđenje snova

A ljudi su bili izgubljeni.

Jedino je moj otac osjećao slatki umor.

»Nema sumnje« —

rekao je mojem stricu —

»to je bio jedan od najdivnijih dana godine.

Sastat ćemo se ovdje i iduću subotu.

Ti pamtiš? Pamtiš bajku

koju su nam nekad pričali?

O dobrom momku i o lošem momku,

i ponovno o dobrome momku,

o putu kojim čovjek po zemlji hodi

čas stepenicama gore, čas se dižući

čas spuštajući, poput zrna graška.

Pogledaj kako se sve vraća svome početku...

Možda je to u prirodi stvari.

Godine su nas tako promijenile.

Ja sam dobar momak. Ti si loš momak.

Ali sada smo obojica u istom jarmu.

Zar ne vidiš koliko je jednostavna

zagonetka. Tu nema tajne.

Daj mi ruku. Jedino nam je potrebno

malo se skloniti.

Tu lišće odjednom postaje gušće.

Osjećaj kao da smo ispred novog

izdanka novog lišća.

Lišće se otkriva. Vide se nečije kovrče.

To je tvoj sin.

A ovdje gdje stablo postaje deblje.

ispružena je ruka moga sina.

Čini se da oni grle jedan drugoga.

Još malo

i mi ćemo naći kćerku Buka i Ernestine.

Ali zašto nismo o tome mislili na samome

početku.

Zar smo bili toliko uvučeni u igru.

A sada pođimo. Ionako smo se dosta

zadržali.

Već je vrijeme da izađemo iz slike«.

Počuvši ove osvjetljavajuće riječi, odjednom

kao da su se razveselile ptice,

čak i one koje su se do toga trenutka svađale

zbog mjesta za noćenje u tami koja se spuštala.

Sve dok se nije noć zgusnula do dubokog sna,

na trenutke je cijela slika izgledala sasvim jasno.

I ptice i drugi šumski stanovnici

kroz šikaru, kroz kušnje,

gledali su zadivljeno.

Cijelom šumom je cvrkutao i objašnjavao cijeli zbor.

Gledajte, i vi ćete tada vidjeti,

i vi ćete vidjeti kroz šikaru od lišća.

Ah, zašto ste tako, kako ste tako —

naravno željeli smo se malo zabaviti

na vaš račun.

Jer su upravo ispod vaših poštenih nosova,

ovdje u šumici gdje je lišće, gdje su grane

dudova žbunja, naslonivši se, zadrijemala djeca.

Aaron Šabtaj

Domaća poema moralista

1. Pistacija

Badem bez kore

Sušeno grožđe

2. Ti si ispričala: mrave

određene

za čišćenje tave

3. Mi živimo

u zraku

i u prašini

4. Otok Tasos

sliči na

leđa magarca

5. U noći

komarac

cvrčak

sitno mucanje

drvenih tabana

6. Ruka je izvježbana

kako bi osjećala vijke

i isparavanje vode

7. između zuba brašno

pocrnjelo

ricinus

pelin

8. Bodlje

cvijeće lupinastih boba

koza

na stijeni

9. Bor, maslina —

uz njihovo sudjelovanje

izgorjet će Heraklo

10. Heraklitovo ljeto

Drugačije — tijelo

sa zguljenom korom

11. Na prozorskoj dasci

knjiga

slova — tetoviranje

12. Grubo željezo

zapečena prljavština

na vratu goniča

13. Zaprega u njoj je pravednost

pravednost kamena

koji gađa

bez pogreške

14. Pravednost bolesti

pravednost

upaljenog uha

15. Ti vičeš

poput trna

sklapajući ruke

16. Kupit ću ti

žrvnjeve

samelji

zrno

17. Hajdemo igrati za šećer

počni se baviti tkanjem

poput Penelope

18. Čisti lan

hajde pomokri se u lan

19. Svaku večer

pucaju leđa

moje noge

poput nogu zemljoradnika

20. Na velikim prstima

crna prljavština

kao na kotačima seoskih kola

21. Unutar obične jabuke

plava vatra

22. Unutar vlakna

unutar nerva

nalazi se vatra

23. Na leđima mrava

šetaju pjege svjetla

24. Svijetlobijeli tanjur

unutar njega

vatra

25. Vatra

u letu ptice

i u suodnosu tjelesnih organa

26. Namjena zida

vatra

u očima

27. U jajetu vatra

vitka grana

bit će spaljena

28. U želudcu prerađuje se

bundeva

paprika

suho grožđe

29. Tu su sjekira i motika

šivati

šivati šivati

30. To je vrsta vršidbe

ali s iglom

i koncem

31. Polje

je plahta

Feniks koji se ponovno pojavljuje

32. Sandala je

kalup

morala

33. U tabureu

je skrita vatra

u pesnici

oštrog bibera

34. Dolazi ljeto

sezona

»suhe duše«

35. Sezona sezona

sezona

ravnala za mjerenje

36. Sezona

normativna

kada je

brašno na rukama

37. Zaljubljeni izgaraju

na vatri —

koja je raspaljena za Patrokla

38. Kućni prag

raspaljen do usijanja

ispod snijega

39. U dršku srpa

u kožnoj ormi

naš život

koji smo ostavili

40. Pođimo voljeti

to je garancija

osamljenosti

41. U šupljini mojih usana

jezik je

najgorči

organ tijela

42. Jedino je dano u dvoje

roditi se i umrijeti

43. Hrabar i pametan

je onaj

koji je razderan i spaljen

44. Poznavao sam ženu

koja se pretvorila

u zrak i vatru

45. Tamo napolju

Filomela

a iznad terena za parkiranje

Tezej

46. U šumici Dafne

a u poderanoj haljini

Ifigenija

47. U pećini Kalipso

u pećini Maja

u kolima Kasandra

48. Na planini Nioba

na Sipili

kuha se Pelops

49. Borej

osvaja Orifiju

dok ona pleše s Farmakejom

50. Zlato

je u golišavosti Danaje

dolazi Hipsipila

noseći u rukama piće

51. Na travi Ofelt

u Alfeji

Hermesove sandale

52. Kako je rečeno — sandala

Artičok

koji je igle dao Alkeju

53. Žene

koje prolaze kroz vrata

zaslađuju

progonstvo

54. Rasni štit

bačen je pored žbunja

»koplje je kruh vojnika«

55. Nas dvojica

plod

koji ću nazvati

osamljenost, radost

56. Vatra koja pokazuje sebe

kroz rad

kroz razumnost, kroz čvrstinu

57. Rečenica

u svezi sa sirom

čarapu

isprobavajući navlačeći je na pesnicu

58. A kuća — malena kućica

manja

od pazuha

59. Med

zlato

mlijeko

brašno

vrijeme

60. Moja prošlost

je spremište

konjske balege

61. U budućnosti požar

vreće

vreća

i različita trska

62. život je poput konca

koža

na repi ispucana

63. U snoviđenju

ovca

klupko

bijele vune

64. Toplo iznutra

i ugoda prohladnosti

parketne ploče

65. Voda, jezik

na distanci od strijele

pas

66. Hrpa kamenja

iz-za žbunja

pojavila se kornjača

67. Na stazi

mahune

stabljike magarećeg cvijeća

68. Bijelo vapno

istucano

podsjeća na

slomljene nokte

69. Divlji nar

bezdan

i željezne ljestve

70. žbunje

i u njemu

pčelinji oblak

Eumenid i vode

71. Krhki bokal

bazen

pamćenje saveza —

72. Tezeja i Perifoja

drvo

kruške

prazno tijelo

73. Stijena Torikos

djevojke

poput para prsa

74. Tijelo — danak

poput piroge

u isto vrijeme

suhost i ljutnja

75. Ja sam

trenirana vrpca

u bunaru u podnožju

planine Demetra

76. Zvecka

u mojim ušima

grmljavina

u mojim očima

crna vatra

77. I na lokvanjima

(na površini

vode)

poput pahuljica

čista vuna

78. upravo ošišanog

janjeta

(ne granje)

79. Zglobovi nogu

od stada

i tucanik

80. I opet grmljavina

malena lokva

koja se stvara na mjestu

81. Suho lišće,

gmizavci

i zemlja

koja sliči na nebo

82. Noge i korijen

tkanina

uprljana mudra

83. A iz jecanja

dubokog

tonska vilica i jezik zvona

84. I kosa u suzama

i miris u njoj

mirte i limuna

85. I kosa pokrivena srcem

i voljenih sljepoočnica

86. I ruka

prekrasna, ogoljena

(koja se umiva)

mlada ruka

87. Puna tona trave

koja je zaboravljena

jer se pretvorila u mene.

Meir Vizeltir

Iz ciklusa »Telavivske skice«

Meni se sviđa (simpatiziram je)

umjetnost konceptualista

grada Tel Aviva.

Grad, u kojem nema koncepcije —

opadanje stare žbuke

jecajući prozorski kapci

mrtav autobus

Meni se sviđaju

ljudi

koji se naprežu

u Tel Avivu

Meni se sviđaju

ljudi

koji se uporno trude u Tel Avivu

Meni se sviđaju

ljudi

koji se uznemireni

u Tel Avivu

Ožbukana neosjećajnost grada

štenara uljepšane tuge,

limena ljuljačka grmljavine

Meni se sviđaju ljudi

koji su upali u očaj

u gradu Tel Avivu

Minijatura

Ružičast, Blijed Siv,... kruže po sobi. Prozorski kapci

poluzatvoreni, zavjese u drhtanju,

ostaci vina u čaši,

nagrizena jabuka, zelena, ranjena,

hranila se sjenama i smanjivala se.

Ušao je u plavoj jakni,

u crnim cipelama. Pepeljare puneći opušcima,

Izvlačeći knjige — s polica

pričao je o vodama, pričao je o bregovima.

A potom — je pjevao.

Dobro, rekla je ona, dobro.

Ostala je jedino u donjem, u prozirnom,

koje je prikrivalo njezinu nježnu mršavost.

A onaj koji pije, je li napojen?

A onaj koji jede, je li nasićen?

Ali, evo, oni spavaju.

Ipak postoje stvari na koje se može osloniti

Job se može sasvim osloniti na svoje prijatelje —

kada navali nesreća, oni obvezatno dođu s vizitom,

oni počinju

postavljati složeno-ozbiljna pitanja, pruživši svoje

glave,

oni će pronaći riječi za opravdanje načina na koji je

stvoren svijet,

oni će iskazati zdravu radoznalost i pronaći uzročnu

vezu događaja,

oni će uspjeti objasniti da su Jobove rane — rezultat

njegovih postupaka:

oni će dopunjavati jedan drugog, i ako zalutaju u nekim

ponavljanjima,

pa budući da su prijatelji a ne znanstveni institut,

Job može biti savršeno uvjeren da će oni doći

i na njegov pogreb.

A ako mimo svakog očekivanja, premda je malo nade,

odjednom ozdravi,

tko će se razveseliti više od njih?

Oni će prihvatiti poziv i donijeti šampanjac.

Pjesma o Jeruzalemu

Ako ne bude Jeruzalema, što će onda biti s pjesmom

o Jeruzalemu?

Ako ne bude Jeruzalema, ovu ću pjesmu zapjevati privremeno

u drugome mjestu.

Ako ne bude Tel Aviva, što će raditi s pjesmom

o Tel Avivu?

Ako ne bude Tel Aviva, zapjevat će ovu pjesmu

na haifskim hridima.

A potom će se Tel Aviv vratiti i ponovo će biti

Jeruzalem će procvjetati između stijena.

Čak se i Haifa proteže na planini Karmel, poput arapskog

kamenoresca.

Golemo sunce poljubit će sva ova mjesta, — bili su djeca,

koja su sagriješila,

ali se i vratila na prave putove.

I bit će toplo i tiho u našim mjestima.

* * *

Ja nemam što reći o grobovima,

sada kada su puni i zapečaćeni.

Imao sam što kazati dok su bili prazni,

kada su samo nagovještavali,

onako kako se nagovješćuje

planiranje podizanja građevina:

kolcima i uzicama.

Jata nerazmještenih tamnećih

pravokutnika

lebdjela su iznad zemlje,

poput planera.

Netko je za sve ovo odgovoran,

netko je računao na vjetar,

na vjetar koji će i njih odnijeti prema moru.

Ne računaj na vjetar, čovječe,

on nosi pelud s mirisom krvi

i nesreće.

Ja više ne računam na vjetar,

ja iskušavam vrijeme i vijek.

Ne ispituj vrijeme, čovječe,

vrijeme je — profesionalni grobar.

Ja iskušavam drugo vrijeme,

ono koje će me izliječiti.

Ljekovito vrijeme —

slučajni iscjelitelj.

Njegova je panaceja —

razdrobiti i sahraniti.

Bolje razbij vlastitu glavu —

od očaja

To će biti puno sigurnije.

Pjesma posljednjeg vojnika

Ovo je pjesma posljednjeg vojnika

iz divizije nepostiđenih, prije nego što je

odjednom postala nepotrebna.

Tada su osiromašeni stijeg stavili u šumu

između cijevi pocrnjelog drveća.

Onaj koji se tada nije sam ustrijelio,

crnio se njihovim crnilom, dok nije nestao.

Sada kroz njegova rebra pušu vjetrovi,

ili se zalijeću u lubanju — kako bi došli do daha.

Ja sam u tren oka stavio u zavežljaj

pocrnjele bakrene epolete,

koje su podsjećale na crno drveće.

Toga dana ujutro jeo sam gljive i korijenje, a spavao na grani

i bez snova.

Jučer, prekjučer,

nebesa mi nisu obećala ni mir ni dobro.

Nebeski svod ništa mi nije obećao,

i sve mi je dopustio, što će se dogoditi.

Čak i kiša, koja je lila, bila je smjela

i bila je surova.

Uspio sam izbliza gledati hrabru braću

koja su se sjedinila sa šumskim stablima,

i mogao sam pratiti smijeh svih

vjetrova i vidjeti zemlju — kurvu koja je

raspustila grudi. Vraćam se.

Sutra ću proći

poznatom stranom,

čije su staze i stazice

utabane panikom juriša,

i neću ponovno kazati puzavcima:

»žao mi je!«

Onima koji su

zaposjeli rubnik.

U kratko podne

ja ću sjesti kako bih pojeo,

ali ručavši neću u zemlju zakopati ostatke.

Poslije podne crveno će sunce

zasvijetliti u meni, podsjetivši

kako je divno.

Ono me vodi prema poznatome

koje sve više prepoznajem

što dalje idem unazad.

Ne želi me vratiti na glavni put,

onaj koji je vodio iz šume pod strehu

koja skriva budućnost i prošlost

onakvu.

Da, mogao sam pratiti smijeh svih

vjetrova

i zemlju-kurvu koja je raspustila grudi.

Vraćam se.

Sutra ću proći

poznatim krajem.

Poziv u vojsku

Tada će pozvati malog kraljevića,

dati mu u ruke automat, i kazati:

»Makar si ovamo stigao s drugog planeta,

ovdje si u ratu,

ispod nacrtane kape.

Nema ni govora o slonu,

jedino je tenk, i tvoj je upaljivač fenjera — diverzant,

ovdje moraš stado ovaca dići u zrak,

ili ćeš izgubiti glavu.

Evo, tako je to, »Maleni kraljeviću«.

Pjesma mojoj zavisti

Ja zavidim sebi zbog toga što sam nekada mogao slatko spavati

na prašnome madracu na podu sobe koja je otvorena prema moru

ja zavidim jer su mi tuđi mladi gladni beskućnici

ja čuvam kod sebe kruh koji sam kupio unaprijed u dućanu

nikada više neću zaspati slobodan od nesreće

zaštićen od stradanja i od smrti

nikada se više neću probuditi tako lagan, vedar i smiren licem okrenut prema moru koje osvjetljava i budućnost i neurednost grada

Pismo 3

Svaki dan prihvaćam

onakav kakav on jest

jer ja sam nepopravljiv

rastrošnik.

Ja bih na vjetru

rasuo očevu baštinu,

kada bih imao oca,

a tim više baštinu.

Onaj koji me smatra lakoničnim —

griješi.

Jednostavno ja trošim riječi ondje,

gdje ih nitko ne vidi,

Uz njihovu pomoć ja ću poći

prividnim koracima do nesigurne smrti

i do mračnoga podruma.

Za njih sam štedljiv jedino ondje,

gdje bih trebao biti više darežljiv.

A onda postajem surov

i gledam čvrsto,

poput ždrijepca

u vremenu i na mjestu,

gdje ga se nitko ne boji.

Ipak, ja nisam viši od staje,

ja ne znam strijeljati raketama,

jer ih nemam. Moja je tehnologija —

arhaična od zvanja.

Ja vjerujem u zvanje,

kao ti — u potkovicu,

koja donosi sreću. Sreća se

buni u meni,

isto tako kao što se bunila u životu starih Grka.

Zato pogrešno

je se sam sebi činim Grkom.

Ali ja sam — onakav Grk — kao što si ti — Penelopa.

Ja živim

Premda nedaleko od mora.

Mi se sastajemo

sasvim rijetko. A i tada

ja obaram oči u pijesak.

Evo, istina je, ja sam ipak Židov.

Ova je nacija — jedina kći

davne povijesne sumanutosti,

nju volim i prezirem.

Ja mrzim preciznost pod maskama dvorske lude.

Ali također treba

priznati i postojanje prezira.

Ne brini se. Nisam pisao na ovakav način

već dugo vremena. Mislio sam

da sam ostavio ovakav način pisanja. Još uvijek

mislim tako. Onda, ako se onaj ne pobuni,

to je vjerojatno možda zadnji put. To nije obećanje,

bolje — moja široka namjera,

nade ili čestitanja

samome sebi zbog slučaja prvih znakova

približavanja vlastitoga rođendana,

spojenog s dolaskom proljeća,

koje se može osjetiti zbog lagane topline ovih predvečerja —

ja se ne oslanjam previše na darežljivost

i zato bih usporedio nadu s nepristojnošću

na tlu podnesenom Bibliji ili poznatoj svima čestitarske pjesme —

zato i prihvaćaj svaki dan onakvim kakav on jest,

dani nisu odviše slični.

Ja ih dajem besplatno.

Ako ću se i dalje uzrujavati i kovati,

možda ću jednoga dana ošamućeno

pronaći ono,

što je sluškinja ugledala

na obali.

Pismo 4

U sutonu nepažljivosti vidim,

ti ležiš, savijena u klupko,

na slabini, u nečijem

tuđem kišnom kaputu (isto tako

tuđem i za mene), poklanjajući

poznati osmjeh, sladak poput gubitka.

Sada, kao i tada ti nećeš kazati ništa

Nećeš početi razgovor.

Oči sjaje. Luda će nada podignuti

spavaćicu. Svijet neprovidan

diše zvucima,

dok gledaš u noć.

Ovaj svijet je ispunjen preprekama,

i zasut kamenjem dvoraca. Snovi

nas neće prevariti, mi radije varamo

naše snove kako bi se probudili kao

poslovne nakaze, hitre i snalažljive.

Miron Izakson

Vrijeme mira

Oni su bili prineseni kao žrtva

zbog straha od misli i govora.

Krvoproliće, kao kob je lebdjelo iznad svega.

Oni su se pojavili upravo iz zemlje.

»Zbog čega nam jasnost riječi,

jer smo proliveni, a i naši životi —

samo su raznovrsnost jedine smrti.

Bili smo u jednoj sobi —

živi s mrtvima,

i svaki se plašio sa svoje strane —

koliko će dugo postojati Zemlja.

Ništa nije ostalo u glavama,

osim zemlje u džepovima donesene,

koja je zamijenila naše misli.

A mi — molili smo se za život.

Tamir Grinberg

Tuga 4

Treća uspomena — mirisava —

ugodan miris plijesni

fotoalbuma:

tri vesele djevojčice na saonicama.

Prva će poginuti u konclogoru,

druga će se objesiti u učiteljskoj djevojačkoj školi,

a treća će mučenički umirati

u bolesničkoj sobi

u Lanjadu u Netaniji.

Iznad kreveta pokrivenog u zeleno,

stat će moj pokojni otac

i nasmijat će se:

— držim sadašnjost u ruci,

držim prošlost u ruci,

držim budućnost u ruci:

maštanje ptica ogladnjelih,

ali nema niti zrna ražnoga

snage koja djeluje u tijelu,

ali nema više ni sjemena.