Baltički jezici

Baltički jezici

Baltičku jezičnu skupinu u današnje vrijeme predstavljaju dva jezika — litavski i letonski. Njima govori više od pet milijuna ljudi. Litavskim jezikom govori se u Republici Litvi, u kojoj je on i službeni jezik na razini države. Osim toga, njime govore u sjeveroistočnom dijelu Poljske, kao i u nekim izoliranim dijelovima sjeverne Bjelorusije te južne Letonije. Letonski jezik je službeni jezik Republike Letonije, a izvan njezinih granica letonskim se govori na području Vitebska (Bjelorusija).

Baltički narodi pripadaju skupini indoeuropskih naroda. Živjeli su na području jugoistočno od Baltičkog mora. Razlikujemo zapadne Balte (Prusi, Jatvinzi) i istočne Balte (Litavci, Letonci, Kurši, Žemgali, Seloni). Spomenuti narodi i plemena nikada sami sebe nisu nazivali Baltima, a tako ih nisu zvali ni njihovi susjedi. Sam naziv »Balti« je umjetni i relativno nov. Kao znanstveni termin predložio ga je njemački lingvist F. Nesselmann 1845. g., a do tada je u uporabi bio naziv »aestii«, kako je Tacit nazivao narode uz Baltičko more (lat. mare Suebicum), ili »Aestiorum gentes«, kako su Germani latinski nazivali svoje sjeveroistočne susjede, a danas su taj naziv naslijedili Estonci. Zajednički naziv baltičkih naroda u lingvistici se koristi u užem smislu, za razliku od zemljopisnog, koji pod pojmom »baltički« podrazumijeva sve pribaltičke zemlje (Švedska, Finska, Estonija, Litva; Letonija, Poljska, Njemačka, do Danske). Dakle, zemljopisna odrednica ne odgovara etnolingvističkoj. Pravi Balti, i u zemljopisnom, i u etničkom i u jezičnom smislu, jedino su Litavci i Letonci. Naziv potječe od Baltičkog mora, međutim, u etimološkom smislu nema ništa zajedničko s litavskom riječi »baltas« (bijel).

U drugoj polovici XI. st. njemački kroničar, kanonik Adam iz Bremena, postao je poznat po svojim zaslugama povjesničara. Njegovom peru pripisuje se Povijest hamburške arhidijeceze (Gesta Hammaburgensis Ecclesiae Pontificum 1075-1076, napisana nakon putovanja u Dansku), u kojoj, osim vrlo vrijednih opisa sjevernih zemalja, iznosi i zemljopisna saznanja o moru. Osim uobičajenog njemačkog naziva »Ostsee« (Istočno more), Adam iz Bremena rabi i neke zanimljive varijante (lat. Balticum fretum, Balticum mare, Balticum mare vel Barbarum, Balticus sinus itd.), što upućuje na zaključak da je on stvarno bio prvi koji je upotrijebio naziv mora s osnovom »balt-«. Prema toj hipotezi, zahvaljujući Adamu iz Bremena, naziv Baltičkog mora mogao bi voditi podrijetlo od naziva danskih zaljeva: Storebćlt (Veliki Belt) i Lillebćlt (Mali Belt) u Jutlandiji, kao i od naziva Beltessund ili Beltissund, kojim se u danskom jeziku označuje zapadni dio Baltičkog mora. Kako se svi nazivi vezuju uz dansku imenicu bćlte (pojas), pretpostavlja se da je njemački kroničar, pišući latinski, najvjerojatnije latinizirao tu riječ, poglavito ako je logički primijetio zvukovnu sličnost s latinskim balteus, balteum (pojas) pa tako i napisao Balticum (umjesto *Belticum). Iako su još dugo postojali nazivi mora koji u osnovi nisu imali morfem »balt-«, tek u XVII. st. njima se pridružuju njem. baltisch, dan. baltisk, engl. baltic, franc. baltique, rus. #baltixskix.

Pruski jezik

Predstavnici suvremenih baltičkih jezika danas su litavski i letonski, međutim, osim suvremenih, postoji i jedan mrtvi baltički jezik — pruski.

Prusi se pod nazivom »Bruzi« prvi puta spominju u IX. st. u djelu jednog bavarskog geografa te oko 965 g., pod nazivom »Bu rus«, u djelu jednog arapskog geografa. Počevši od X. st. prusko ime se u raznim povijesnim izvorima počinje pojavljivati sve češće, a u XIII. i XIV. st. i u raznim oblicima, npr. u poljskim izvorima pisanim latinskim jezikom kao Pruzze, Pruzos, Pruzorum, Prucorum, Pruzziae, Pruciam itd. Živjeli su u zasebnim plemenima i grupama, zbog toga im je bilo teško zadržati svoju nezavisnost. I upravo su Prusi bili prve žrtve pokrštavanja koje su provodili križari (vitezovi Teutonskog reda), najprije su bili germanizirani, a zatim su kao etnos i iščezli. Ali nisu iščezli bez tragova. Ostalo je, prije svega, ime, koje su kasnije prisvojili njihovi podjarmljivači Nijemci. Ostali su, iako mali, i pisani spomenici pruskog jezika, na osnovi kojih se o pruskom može dobiti daleko jasnija slika nego o drugim iščezlim baltičkim narodima i jezicima. Najstariji do danas poznati jezični spomenik, bez sumnje pruski i općenito baltički, je mali tekst kojeg je 1973.g. u Baselskoj Sveučilišnoj knjižnici pronašao profesor S. C. McCluskey sa Sveučilišta u Visconsinu. Tekst pisan rukom datira iz sredine XIV. st. i smatra se da mu je autor bio Prus. Najvažniji pronađeni spomenici pruskog jezika su dva rukopisna rječnika i tri katekizma. Jedan od najstarijih većih pisanih spomenika je Elbinški njemačko-pruski rječnik, nazvan po mjestu Elbingu (danas Elbiong u Poljskoj), gdje je nađen među rukopisima jedne pravne zbirke. Cijela zbirka, pa tako i rječnik, je prijepis načinjen oko 1400. g. iz originala ili iz nekog drugog prijepisa, rukom Petra Holzweschera. Original je, kako se pretpostavlja, mogao biti napisan krajem XIII. ili početkom XIV. st. Drugi, znatno manji pisani spomenik, je rječnik redovnika Simona Grunaua, koji je pisao »Prusku kroniku« (1517-1526), u želji da pokaže i dokaže kako stari Prusi nisu Nijemci i da je pruski jezik samostalna tvorevina. »Pruska kronika« je zajedno s rječnikom prvi put bila tiskana pod nazivom Simon Grunaus Preussische Chronik / Hrg. von M. Perlbach, I, Leipzig, 1875.

Pruski jezik se iz prajezika zapadnog areala perifernih baltičkih dijalekata počeo formirati prilično rano. Budući da je činio dio baltičke jezične skupine, naravno da ima mnogo zajedničkih karakteristika s drugim baltičkim jezicima. U osnovi je srodan litavskomu i letonskomu po fonetskoj i po gramatičkoj strukturi, a imaju i mnogo zajedničkih riječi. Ipak, između pruskog jezika, takvog kakvog danas poznajemo zahvaljujući pisanim spomenicima, i istočnih baltičkih jezika ima i mnogo razlika. Većina tih razlika relativno su nove: u pruskom su u mnogim slučajevima ostali nepromijenjeni oni dijelovi do čijih je promjena došlo u istočnim baltičkim jezicima. Drugim riječima, pruski je mnogo arhaičniji od njih. No, to ne znači da u njemu uopće nema inovacija. Ima ih malo, ali to je već druga vrsta razlika između pruskog i istočnih baltičkih jezika. I konačno, ima i takvih slučajeva iz kojih je razvidno da oblici pruskog i istočnih baltičkih jezika nemaju voditi podrijetlo od zajedničkih praoblika. Te razlike dokaz su rascjepkanosti baltičkog prajezika.

U leksiku pruskog, litavskog i letonskog jezika postoje mnoge riječi nastale od istog korijena, ali ima i mnogo slučajeva kada je korijen isti u litavskom i letonskom, a sasvim drugačiji u pruskom. Npr. pr. aglo: lit. lietůs, let. lěetus (kiša); pr. ayculo: lit. #data, let. adata (igla); pr. dadan: lit. pienas, let. piens (mlijeko); pr. emnes, emmens: lit. v#rdas, let. verds (ime); pr. wupyan; lit. debesis, let. debess (oblak) i dr.

Prema zemljopisnom položaju Prusi su bili susjedi Litavaca, a nisu imali direktnih veza s Letoncima, zbog toga je normalno da postoje mnogi slučajevi kada su pruske i litavske riječi slične, a letonske se razlikuju. Npr. pr. angurgis, lit. ungurys; let. zutis (jegulja); pr. ausis, lit. áuksas: let. z#lts (zlato); pr. krawian, lit. kra#jas; let. asins (krv); pr. so#ns, lit. s#nůs; let. dels (sin); pr. warnis, lit. v#rnas: let. krauklis (gavran) i dr.

Osnovne karakteristike po kojima se baltička jezična skupina izdvaja iz indoeuropske

Dugo se vremena baltičke jezike smatralo dijelom slavenskih jezika, a do konačnog izdvajanja došlo je tek početkom XX. st. Baltički jezici predstavljaju jednu granu iz obitelji indoeuropskih jezika, koja zajedno sa Slavenima, Indo-Irancima i Armencima čini tzv. grupu satemskih jezika. Nema podataka o nekom jedinstvenom zajedničkom jeziku kojim bi govorili Prabalti, čak suprotno, postoji više mišljenja o tome, kako je praktički nemoguće rekonstruirati jezik koji se u litavskom naziva »balt# prokalb#«, a u letonskom »baltu pirmvaloda«. Prema nekim znanstvenicima, razlike uočene unutar same skupine baltičkih jezika toliko su velike, da ne samo što ometaju uvjerljivu rekonstrukciju prajezika, nego dovode u sumnju i samo njegovo postojanje. Osnovne karakteristike, prema kojima se baltička skupina izdvaja iz indoeuropske, su sljedeće:

I a) slobodni naglasak; b) kratki samoglasnici *o, *a iz indoeur. u balt. su postali jedan glas *a (npr. lit. avis, starolet. avis, avs: lat. ovis (ovca), grč. ###; lit. ašis, let. ass, lat. axis (os); c) zadržavanje i razvoj promjena samoglasnika (apofonije) iz indoeuropskog; d) zadržavanje glasa m i ispred zubnih suglasnika (lit. ši#tas, let. simts: lat. centum);

II e) produktivnost -# osnove (? << * — (i)## —; f) posebne umanjenice za sufikse; g) jednaki nastavci lica svih glagolskih vremena i načina; h) opozicija broja nije karakteristična za treće lice (lit. g#ria, let. dzer); i) nepostojanje perfekta i aorista iz indoeur.; k) prošlo vrijeme tvori se pomoću sufiksa *- # — / *- # — (pruski wedd#-, lit. (nu)ved#; k#ra, (su)k#r#, lit. ved#, k#r# (vodio je, stvorio je);

III mnoštvo zajedničkog originalnog leksika, uključujući onomastičke elemente.

Baltički i slavenski jezici

Od svih indoeuropskih jezika baltičkim su jezicima najsrodniji slavenski. Povezuje ih čitav niz zajedničkih karakteristika u fonetici i morfologiji, no postoje i osobitosti koje ih strogo razdvajaju. Svi baltički jezici odlikuju se velikom arhaičnošću, poglavito u fonetici (npr. svi glasovi iz prajezika, osobito samoglasnici koji se razlikuju po dužini i intonaciji sačuvani su gotovo u cijelosti; na kraju riječi ostaju samoglasnici i suglasnici koji su u drugim jezicima nestali; samo u balt. jezicima nosni m ostaje ispred d, t i ne prelazi u n, itd.). Arhaičnost se u baltičkim jezicima očuvala zbog toga što su Balti bili »udaljeni« od indoeuropskog središta. Promjene do kojih obično dolazi u središtu na svom putu prema rubnim dijelovima slabe i na kraju se uopće ne izražavaju. Tako su i baltički jezici sačuvali svoju »starinu«, koje slavenski jezici više nemaju.

Najviše dodirnih točaka između baltičkih i slavenskih jezika nalazimo u leksiku. Smatra se da Balti i Slaveni imaju oko 200 zajedničkih riječi, npr. lit. galvŕ, let. ga#lva, pr. galwo, star. slav. glava, rus. #golova; lit. pirštas, let. pirksts, pr. p#orsten, star. slav. pr#st#, rus. nepcm; lit. várna, let. v#rna, pr. warne, star. slav. vrana, rus. #vorona; lit. l#das, let. ledus, pr. ladis, star. slav. led#, rus. #led; lit. #žeras, let. ezers, pr. assaran, star. slav. jezero, rus. #ozero i dr.

Prema tzv. teoriji »genealoškog stabla« (A. Schleicher) iz indoeuropskog prajezika najprije se izdvojila velika baltičko-slavensko-germanska skupina, koja se zatim razdvojila na baltičko-slavensku i germansku, a još kasnije baltičko-slavenska na baltičku i slavensku skupinu. Schleicher je dakle smatrao da su baltički i slavenski jezici nastali iz jednog baltičko-slavenskog prajezika, no s tom se teorijom ne slažu svi jezikoslovci. Jedan od novijih pogleda na odnose baltičkih i slavenskih jezika predstavlja teorija V. Toporova i V. Ivanova, prema kojoj se slavenski prajezik formirao od perifernih dijalekata baltičkog tipa.

Karakteristika koje bi bile zajedničke samo baltičkim i slavenskim jezicima gotovo i nema, dok ih je više zajedničkih u sve tri jezične skupine.

U razdoblju slavizacije dio izvornog baltičkog stanovništva prihvatio je istočnoslavenske dijalekte, što je danas razvidno iz mnogih posuđenica u dijalektima ruskog i bjeloruskog jezika. Neka plemena su prihvatila staroruski i ostavila mnogo supstratskih tragova na svim lingvističkim razinama (u ruskim, bjeloruskim i ukrajinskim dijalektima i danas ima mnogo baltizama). Zatim je došlo do tzv. »drugostupanjske etnogeneze«, tj. jedni su Balti asimilirali druge i to upravo na području današnje Letonije i Litve, što je, naposljetku, rezultiralo smanjenjem broja baltičkih naroda i jezika.

Baltički i ugrofinski jezici

Vrlo stari kontakti baltičkih i pribaltičkih ugrofinskih plemena također su ostavili tragove u jezicima tih naroda. Kada su baltička plemena stigla na teritorij današnjih pribaltičkih republika, ondje su se već nalazili Ugrofinci, koji su stigli ranije. U seobi prema jugu (na područje današnje sjeverne Poljske i Kalinjingrada) Balti su, budući da su bili mnogobrojniji, vrlo brzo asimilirali finska plemena, dok su se oni Balti koji su krenuli sjevernije, sami brzo asimilirali s finskim stanovništvom. No, utjecaj ugrofinskih jezika na baltičke bio je manji od utjecaja baltičkih na ugrofinske, što se objašnjava time da je u ono doba baltička kultura bila na nešto višoj razini od kulture njihovih sjevernih ugrofinskih susjeda. Na području današnje Letonije utjecaj ugrofinskih jezika na baltičke bio je veći nego na području današnje Litve. U nekim selima iz okolice Rige i danas se govori svojevrstan ugrofinski dijalekt — livski.

Latgali i Letonci (povijesna saznanja i naziv)

Sjeverno od rijeke Dvine (let. Daugava) živjelo je baltičko pleme koje se pojavljuje u kronikama i drugim povijesnim izvorima iz XI-XIII. st., i koje, kako je danas prihvaćeno, ima dva naziva: Latgali (Letgali) i Letonci (Leti). Dva naziva imala je i zemlja na kojoj su živjeli: Latgalŕ (Letgala) i Letonija (Letija). Međutim, treba imati na umu da su ti nazivi u ono doba označavali sasvim nešto drugo nego danas i da takvog oblika naziva kao što je Letonac i Letonija u spomenutim izvorima uopće nema — oni su se u pisanim spomenicima pojavili mnogo kasnije (Letonac u XVII. st., Letonija tek u XIX. st.).

Nakon što su pokorili Live koji su živjeli na istočnoj obali Riškog zaljeva, sa zapada su na latgalsku, odnosno letonsku, zemlju počeli prodirati Nijemci. U njihovim izvorima su se odmah pojavila oba naziva — u Livonskoj kronici koja opisuje događaje iz 1206. g., prvi puta se spominju »Leti, koji se u stvari zovu Letgali« (Lethos, qui propriedicuntur Lethigalli) (X, 3), a nekoliko redaka niže »Leti ili Letgali« (Letthi vel Letthigalli). Iste godine spominje se i naziv zemlje Letthigalia (X, 15). Od godine 1208. javlja se i naziv »letonska zemlja« (terra Letthorum) (XII, 6). Godine 1209. naziv Letgalija nestaje iz kronike, a ostaje samo Leththia, Lettia. Ujedno nestaje i naziv Letgali te ostaje samo Leththi, Lethti, Letti. Pojavljuju se i nazivi »Livonija i Letonija« (Livonia et Letthia) (pr. XIII, 4) te »Livi i Letonci« (Lyvones et Letti). Do završetka kronike naziv Letonija sasvim nestaje i ostaje samo Livonija. U stvari, 1225. g. još se spominje Letthia, ali samo kao letonska provincija Livonije (Letthorum provincia).

Ta se zemlja mnogo puta spominje u dokumentima papinske kancelarije, najprije samo kao Livonija, a 1210. g. prvi puta se spominje naziv »Livonija ili Letonija« (Livonia seu Lettia).

U njemačkim izvorima — u »Livonskoj kronici u stihovima« i u drugim dokumentima spominju se samo Letonci (Letten) i naziv zemlje Lettland (Lettlandt, Lettlant).

U službenim dokumentima iz XIV. st. još se mogu pronaći oblici Lyvonia et Lettya; Lettia et Semigallia; Livonia, Letthia, Semigallia, Estonia, a od XV. st. naziv Letonija nestaje iz kronika i drugih dokumenata te se kasnije pojavljuje samo u radovima povjesničara, u kojima označava jednostavno dio Livonije. Tako je naziv Livonija, (njem. Livland, Lyflant, Iflant) kao naziv za čitavu njemačku koloniju, istisnuo nazive Letonija i Estonija.

U poljskim izvorima još se i u XVI. st. moglo naići na naziv Latgalija — u »Poljskoj kronici« Matije Mechovita postoji #kothwa seu #kothigola. Kasnije naziv Latgalija nestaje i iz poljskih izvora te ostaje samo #kothwa.

Ime naroda Leti prvi puta se spominje 1648. g. u zbirci Ver Lukiscanum, objavljenoj na 18 jezika u čast poljskom kralju Vladislavu Vasi. Tamo se nalazi letonski četverostih koji počinje: »Starpan to lele meže tas Latwis dzywoiams« (u velikim šumama Letonac živi). U poljskom prijevodu piše #kotyß. Oblike Let i letonski spominju i drugi autori XVII-XVIII. st. Istovremeno se pojavljuje i morfemska izvedenica Letonac koja se i ukorjenjuje u svakodnevnoj uporabi. U današnjem letonskom jeziku naziv *Let/Lat pridaje tekstu patetičnu, uzvišenu nijansu i rabi se samo u poeziji.

Tek se u pisanim izvorima iz XIX. st. pojavljuje oblik Letonija. Još kasnije, u prvom desetljeću XX. st., oživljen je i ponovo se našao u uporabi naziv Latgalija. No danas se tako naziva (u mjesnom dijalektu Latgola) samo jedno od četiriju letonskih povijesnih i kulturnih područja, koje se nalazi na istočnoj granici Letonije. Žitelji tog područja, za razliku od starih Latgala, nazivaju se jednostavno Latgalci (latgalieši, latgal#ši).

Danas su u široj uporabi nazivi Letonija, Letonac što je morfemska izvedenica od Let. Naziv naroda Let (Lat), Leti (Lati) nastao je od naziva zemlje Latva, Latuva (usp. Lietuva: lietuvis; Litva: Litavac) i najvjerojatnije je hidronimskog podrijetla.

Osim naziva zemlje i naroda s latv- postoje i oblici s let-. Naziv Latgalija ili Letgalija je složenica nastala od riječi Lat-vis odnosno Let-as (Letonac) i riječi gals, što znači okolica, područje, zemlja.

Prevladava mišljenje da su oblike s -e- i bez -v- Rusi i Nijemci preuzeli od Liva i Esta (usp. liv. letli ili Lättali »Letonac, Letonka«, est. Läti »Letonija«, lätlane »Letonac, Letonka«, läti »letonski«.

U posljednje vrijeme smatra se da je korijen s -e- (let-) prvobitan i da je u oblicima s -a- (lat-) taj a u stvari nastao ispred zadnjeg niza samoglasnika od -e-.

No postoji i suprotno mišljenje — da je korijen s -e- (njem. Lette(n) od kojega dolazi lat. Lett#), nastao u njemačkom jeziku zbog prijeglasa.

Iz starih kronika i drugih povijesnih izvora poznato je da je drevna Latgalija ili Letonija zauzimala čitav središnji i istočni dio današnjeg područja Vidzeme i današnju Latgaliju. Kao i zemlje drugih baltičkih plemena i drevna Latgalija ili Letonija bila je rascjepkana na područja nejednakih veličina kojima su vladali pojedini knezovi (let. k#ni#š, virsaitis), koji su ovisili o polockim i novgorodsko-pskovskim knezovima.

Početkom XIII. st., učvrstivši se oko donjeg toka rijeke Dvine i zauzevši istočni dio livske zemlje, Nijemci su prodirali dalje na istok i sukobili su se s Latgalima ili Letoncima. Zbog feudalne rascjepkanosti žitelji tog područja nisu imali snage oduprijeti se dobro organiziranim križarima, koje su podržavali Njemačka i Češka. Tako se u prvoj polovici XIII. st. čitavo područje našlo pod vlašću Nijemaca i, kao što je već spomenuto, bilo je nazvano Livonija. Taj naziv nije uvijek bio korišten za isti teritorij. Najprije je tako bila nazvana samo zemlja Liva, a kasnije je isti naziv rabljen za cijelo područje koje su bili zauzeli Nijemci pa tako i za područje današnje Letonije i Estonije.

Godine 1561, za vrijeme tzv. Livonskog rata, čitava drevna Latgalija ili Letonija našla se u vlasti Poljsko-Litavske Unije te je bila stvorena tzv. »Zadvinska kneževina«, koja je ušla u sastav Litve. Nakon dugog rata sa Šveđanima 1629. g. bio je sklopljen Altmarski ugovor, prema kojemu je dio drevne Latgalije ili Letonije (područje Vidzeme do rijeke Aiviekste) pripao Šveđanima. Početkom XVIII. st. to je područje zauzeo ruski car Petar I. i za vrijeme njegove vladavine dugo je bio rabljen naziv Liflandija (prema njem. Livland). Današnja Latgalija ostala je pod vlašću Poljsko-Litavske Unije i nazvana je Livonia Polonica, Inflanty Polskie ili jednostavno Inflanty (također prema njem. Livland). Nakon prve podjele Poljsko-Litavske Unije 1772. g. Latgalija je pripala carskoj Rusiji i najprije je bila nazvana »Daugpiliska provincija«, a 1802. g., nakon što je osnovana Vitebska gubernija, postala je njezinim dijelom. U vrijeme dok je Latgalija bila pod vlašću Poljsko-Litavske Unije provođena je jaka polonizacija, što se odrazilo na privrednom i kulturnom razvoju Latgalije.

Ukorijenjeno je mišljenje da su stari Latgali i Letonci bili isti baltički narod za koji su korištena dva naziva. Međutim, s obzirom na dijalekte današnjeg letonskog jezika, moglo bi se postaviti pitanje da li su Latgali ili Letonci koji se spominju u starim kronikama, u jezičnom smislu bili monolitno pleme. Razvidno je da bi ih trebalo dijeliti, jer su istočni susjedi Rusi poznavali samo Latgale, a Nijemci, dolazeći sa zapada, spominjali su najprije Letonce (Lete), a tek poslije Latgale. Moguće je da su Latgali bili dio Letonaca (Leta) koji su živjeli na istoku. U prilog tomu govore i nazivi Latgalija, Latgali koji su kasnijeg podrijetla. Čini se da se prije pojavio naziv Letonci (Leti, Latvijci), a zatim »Lat + gals«, odnosno Latgali. Tako su i vrlo nepouzdane tvrdnje da je po čitavoj današnjoj Letoniji proširen ne letonski nego latgalski jezik.

Letonski jezik

Poznati litavski jezikoslovac Kazimir B#ga (1879-1924) je pisao: »...litavski i letonski jezik međusobno su prave sestre, kćerke iste jezične majke«. Smatra se da su se te »sestre« odvojile tek u VII. st. naše ere. Takvim letonskim jezikom, koji se odvojio od litavsko-letonskog prajezika, najprije se govorilo samo u staroj Letoniji. Kasnije se letonski proširio i na područje na kojem su živjeli Seloni (koje su bili pokorili Nijemci), Kurši, Žemgali, drugim riječima ta su plemena letonizirana. Baltički narodi, koje su pokorili Nijemci, nisu doživjeli istu sudbinu. Podjarmljeni Prusi su bili germanizirani i njihov jezik je iščezao. Podjarmljeni Seloni, Kurši i Žemgali također su iščezli, ali oni nisu bili germanizirani već letonizirani. Letonci, koje su pokorili isti ti Nijemci, ne samo da nisu iščezli nego upravo suprotno, njihov se jezik proširio na teritorij na kojem su živjela druga baltička plemena. To se objašnjava prije svega nejednakim socijalno-ekonomskim uvjetima. Kao što je ranije spomenuto, na zauzetu prusku zemlju, nakon vojske i svećenstva, dolazili su i njemački zemljoradnici. Na zauzeto područje, na kojem su živjeli istočni Balti, zbog udaljenosti od mora, njemački zemljoradnici nisu dolazili i položaj seljaka je tu bio bolji nego položaj pruskih seljaka kojima su zemlju oduzimali ne samo njemački vlastelini-veleposjednici nego i njemački seljaci-kolonizatori. Osim toga, na zauzetom teritoriju istočnih Balta, Nijemci su se držali podalje od mjesnih žitelja i nisu ih prihvaćali u svoj krug. Tako su stvorena dva »svijeta«, dva sasvim odvojena zatvorena kruga: krug Nijemaca i krug potlačenih mjesnih žitelja »ne-Nijemaca«. Termin »ne-Nijemac« (Undudisch) prvi puta je uporabljen 1354. g. u statutima riškog trgovačkog ceha, a kasnije je istisnuo sve druge nazive za mjesno pučanstvo. Širenju letonskoga jezika među žiteljima tog područja u velikoj mjeri je pridonijela i unutarnja migracija baltičkih plemena. Smatra se da se letonski jezik ukorijenio na području čitave današnje Letonije krajem XVI. i početkom XVII. st.

Dakle letonski se jezik stvarao od jezika pojedinih baltičkih plemena. Nakon odvajanja od drugih baltičkih plemena među drevnim letonskim plemenima postojale su tijesne veze na osnovi kojih se postepeno odvijao proces formiranja jezika letonskog naroda. Budući da u jeziku onih krajeva, koje su nekada naseljavali stari Žemgali i Seloni, nije ostalo mnogo tragova, pretpostavlja se da su Latgali, Seloni i Žemgali u jezičnom smislu bili donekle bliski jedni drugima i da se u odgovarajućim povijesnim uvjetima iz ta tri jezika formirao letonski jezik. Jezik Kurša postojao je duže vrijeme nego jezici Žemgala i Selona, no tijekom daljnjeg povijesnog razvoja, u doba feudalizma, i on se stopio s jezikom letonskog naroda. U procesu stvaranja letonskog s njime se stopio i livski jezik (koji pripada skupini baltičko-finskih jezika) pa se neke osobitosti letonskoga, u odnosu na druge baltičke jezike, djelomično objašnjavaju finskim (livskim i estonskim) supstratskim tragovima. U daljnjem tijeku formiranja letonskog jezika dolazilo je s jedne strane do procesa konsolidacije, a s druge strane u jeziku su se počeli stvarati lokalni dijalekti, koji su, istodobno s očuvanjem poznatih obilježja letonskih plemenskih jezika, doživljavali utjecaj jezika drugih plemena (istočnoslavenskih i ugrofinskih).

Narodni preporod

Za letonsku kulturu XVIII. st. je bilo od velikog značaja. I dalje su pisana djela religioznog sadržaja, a dolaskom prosvjetiteljskih ideja iz Njemačke pojavila su se i mnoga djela pripovjedačkog i didaktičkog karaktera.

Uzdizanje seoske kulture, karakteristično za prva desetljeća XVIII. st. poglavito u sredinama koje su njegovale germansku kulturu, povoljno je utjecalo na položaj letonskog jezika. Boravak Herdera (1744-1803) u Rigi bio je odlučujući: na letonski jezik počelo se gledati kao na objekt vrijedan znanstvenog razmatranja, a na Letonce — kao na narod sa svojim individualnim osobinama. U osnovi se promijenio i stav prema studijima letonskog govornog stvaralaštva i 1824. g., zahvaljujući naporima mnogih protestantskih svećenika, riško Društvo letonskih prijatelja (Latviešu draugu biedr#ba) konačno je u svoje planove uključilo i sistematski studij letonskog jezika i folkolora. U radu su se istaknuli i drugi protestantski svećenici, kao npr. K. F. Watson, koji je osnovao tjednik Latviešu av#zes (Letonske novine, 1822. g.) prve novine na letonskom jeziku, a Ch. Ulmanis je utemeljio pedagošku školu, u kojoj su se obrazovali prvi budući učitelji u letonskim seoskim sredinama. Godinom povijesnog preporoda letonskog naroda tradicionalno se smatra 1856. g., kada su svoju djelatnost započeli tzv. Mladoletonci (jaunlatvieši), uglavnom studenti Sveučilišta u Tartuu, na čelu sa svojim intelektualnim vođom Krišjanisom Valdem#rsom. Osim što su se zalagali za nezavisnost Letonije, Mladoletonci su se uključivali i u vođenje nacionalne politike. Kao izazov prevlasti njemačkom (i ruskom) jeziku, počeli su izdavati periodični tisak na letonskom: tjednik M#jas viesis (Kućni gost, Riga 1856); dnevni list P#terburgas av#zes (Peterburške novine, 1862-1865). U svijesti pristaša letonskog narodnog pokreta prioritet jezika uopće nije bio upitan. Na jezik se gledalo kao na jedinu garanciju pripadnosti zajednici koja je mogla ujediniti Letonce, u ono doba podijeljene u tri administrativna područja.

Godine 1869. bila je osnovana Udruga Letonaca, koja je u kasnijim desetljećima postala intelektualni centar pokreta narodnog preporoda. Pojavljivala su se i nova glasila, a pokretu se pridružio aktivni publicist i polemičar Atis Kronvalds (1837-1875). Letoniju i Estoniju istovremeno je zahvatila rusifikacija, provođena u razdoblju od 1880-1890, a jačale su i ekonomske veze s Rusijom. Riga je postala industrijsko središte te se, dolaskom seoske populacije, promijenio etnički sastav grada. U baltičkim gradovima formirala se nova radnička i trgovačka klasa koju su činili sami Letonci, a njima su bili potrebni dokumenti na materinskom jeziku. Zahvaljujući Mladoletoncima, prestalo se razmišljati da je letonski jezik drugorazredan. Mladoletonci su približili znanstvenu i narodnu varijantu jezika te tako stvorili temelj pisanog letonskog jezika. Osobitu su pažnju posvetili usavršavanju leksika, pa se može ustvrditi da se leksičko naslijeđe od druge polovice XIX. st. počelo obogaćivati upravo zahvaljujući njima. Želeći postići svoj cilj i od letonskog jezika stvoriti jezik kulture, Mladoletonci su brzo povećavali leksičke resurse. To su postigli na sljedeći način:

a) izvršili su terminologizaciju dijalekatskih riječi, npr. let. krasa (meteorološki termin »vremenska promjena«), usp. let. dijalekt. »kratki jaki pljusak«;

b) uveli su baltizme (litvanizme, prusizme) za pojmove iz područja kulture i obrazovanja, npr. let. #ermenis »tijelo« << pr. k#rmens; let. kareivis »vojnik« << lit. kareivis; let. veikals »prodavaonica« << lit. veikalas;

c) uveli su neologizme, npr. let. zin#tne »znanost« (usp. zin#t »znati«), let. n#kotne »budućnost« (usp. n#kt »doći«);

d) uveli su mnoge međunarodne izraze (latinskog i grčkog podrijetla) iz ruskog i engleskog jezika.

Osim toga, Mladoletonci su počeli preinačivati sintaksu starih tekstova na letonskom jeziku, u kojima se još osjećao jaki utjecaj njemačkog jezika, približavajući je sintaksi narodnog jezika. Zahvaljujući njihovim naporima jezik onog vremena mogao je vršiti sve funkcije: imao je iste oblike u pisanom i govornom izrazu te pravila pisanja i normirani izgovor. To je već bio jezik koji su prihvatili i pisci XX. st.

Letonski jezik u razdoblju nezavisnosti 1918-1940. i sovjetizacija

Godine 1918. Letonija je postala nezavisna država. Proces, koji su bili započeli Mladoletonci, je ojačao poglavito na području formiranja jedinstvenog izgovora u različitim dijalektima. Školski programi bili su strogo normirani, a povećao se i broj radova na području lingvistike. Izbor srednjoletonskog dijalekta nije bio određen lingvističkim okolnostima, već okolnostima ekonomskog, političkog i kulturnog karaktera.

Fonetika, naglasak, a djelomično i morfološki i sintaktički sistem književnog jezika bili su oblikovani prema primjerima iz izabranih dijalekata, dok je leksik obuhvaćao riječi iz svih dijalekata.

U oba baltička areala (i u letonskom i u litavskom) u obzir se više uzimao jezik kojim je govorilo seosko pučanstvo, a ne jezik kojim se govorilo u gradovima, jer je na taj način bila zajamčena »baltističnost« i, za razliku od gradskih sredina, u jeziku sela se manje osjećao utjecaj drugih jezika.

Postizanje nezavisnosti pokrenulo je i brzo oživljavanje kulturnog života. Do I. svj. rata u Letoniji nije bilo nijedne visoko obrazovne institucije, osim riškog Politehničkog instituta, koji je tada postao Sveučilište s jedanaest fakulteta. Kao predavači su radili oni malobrojni Letonci koji su do tada predavali na ruskim Sveučilištima i vratili su se iz progonstva. Riško Sveučilište ubrzo je postalo poznato, a 40-ih godina studiralo je oko 7000 studenata.

Za vrijeme Sovjetskog Saveza u svim baltičkim republikama (kao i u svim drugim republikama bivšeg SSSR) neprestano se razvijala dvojezičnost: ruski jezik + jezik naroda pojedine republike). »Zahvaljujući« dvogodišnjoj obvezi služenja vojnog roka, ruski jezik je učilo i govorilo 61,7% muškaraca i više od 38,3% žena. U Letoniji, gdje je radikalno bio promijenjen etnički sastav stanovništva, broj govornika ruskog znatno se povećao. I u Letoniji i u Litvi odvijali su se isti procesi kao i ranije: s jedne strane, uz još vrlo žive dijalekte, rabio se nacionalni književni jezik, a s druge strane se razvijala dvojezičnost, naravno, u korist ruskog jezika.

Dijalekti letonskog jezika

Razlikujemo tri osnovna dijalekta letonskog jezika: srednjoletonski (vidus dialekts), livski (l#biskais dialekts) i gornjeletonski (augšzemnieku dialekts).

Srednjoletonski i livski dijalekt međusobno su bliži, dok se gornjoletonski po svojim fonetskim, gramatičkim i leksičkim osobitostima umnogome razlikuje od prvih dvaju.

Srednjoletonski dijalekt dobio je naziv po zemljopisnom položaju (između drugih dvaju dijalekata), njime govore u središnjem dijelu Letonije, uključujući i Rigu, a taj dijalekt čini i osnovu standardnog letonskog jezika. U srednjeletonskome najbolje su se sačuvali stari glasovi letonskog jezika. Taj se dijalekt dijeli na dva poddijalekta: središnji poddijalekt (vidieniešu izloksnes) i kuršski poddijalekt (kursisk#s izloksnes).

Livski dijalekt govori se na području koje su u davna vremena nastanjivali Livi i u njemu se osjeća jak utjecaj livskog jezika. U livskom dijalektu postoje i dva poddijalekta: tamski (t#mnieku izloksnes) i vidzemski livski (Vidzemes l#bisk#s izloksnes).

Gornjoletonskim dijalektom govori se na području istočne Letonije. Dva osnovna poddijalekta gornjoletonskog su: duboki ili istočni poddijalekt (dzi##vs jeb austrumu izloksnes) i plitki ili zapadni poddijalekt (nedzi##s jeb rietumu izloksnes). Svaki od tih poddijalekata dijeli se na podgrupe.

U gornjoletonskome otvoreni samoglasnici #, #- iz srednjoletonskog postali su a, # npr. v#cs (star) >> vacs; d##ls (sin) >> d#ls); dugi # postao je # ili uo npr. #da (koža) >> #da, uoda; g#ju (ptice selice) >> g#ju; kratki a u određenim slučajevima postao je o npr. gals (kraj) >> gols; vakars (večer) >> vokars, vokors; # je postao ei npr. v#rs (muškarac) >> veirs; sagaid#t (dočekati) sagaideit itd. U tome dijalektu razlikuju se samo dvije osnovne intonacije: isprekidana (engl. glottal stop) i silazna.

Utjecaj drugih jezika na letonski

Najveći utjecaj na letonski jezik izvršili su njihovi najbliži susjedi — Ugrofinci, Slaveni i Germani, a osobito je bio jak utjecaj njemačkog jezika. Od ugrofinskih jezika najveći utjecaj na livski dijalekt letonskoga jezika imao je livski jezik. Nešto manji utjecaj ugrofinskih jezika pretrpjeli su i drugi letonski dijalekti. U letonskome ima mnogo ugrofinskih riječi vezanih uz ribolovstvo i pomorstvo, npr. let. bura (jedro) = liv. p#raz, est. puri, fin. purje; let. laiva (čamac) = liv. l#ja, est. laev, fin. laiva; i dr. No postoji i popriličan broj ugrofinskih riječi koje se odnose na druga područja, npr. let. karaša (vrsta kruha od ječma) = est. karask; let. k#zas (svadba) = liv. k#zgońd; let. kukainis (kukac, insekt) = liv. kukki i dr.

S istočnim susjedima — Slavenima — letonska su plemena došla u bliske kontakte prilično rano. To je poznato iz povijesnih izvora, a potvrđuju to i neke letonske posuđenice iz istočnih slavenskih jezika. Slavizmi u letonskom jeziku, u kojima umjesto današnjega ruskog u postoji let. uo došli su u letonski onda, kada stari diftong au u ruskom jeziku još nije bio promijenjen u u nego samo u *#, npr. let. du#ma, suvr. let. doma (misao) = rus. #; let. kŕpuosts, suvr. let. k#posts (kupus) = rus. #kapusta; let. růobeža, suvr. let. robeža (granica) = rus. #rubež#; i dr. (Prilikom standardizacije letonskog jezika odlučeno je da se diftong uo u pisanju bilježi slovom o, ali se u svim riječima izgovara uo, osim u novim posuđenicama iz europskih jezika).

Prije XIII. st. u letonski su dospjele i posuđenice u kojima umjesto slavenskih reduciranih samoglasnika #, # u letonskom dolaze i, u npr. let. krist#t (krstiti) = st. rus. #kr#stiti; let. kurts (hrt, vrsta psa) = st. rus. #h#rt#; i dr.

Starim slavizmima u letonskom jeziku pripadaju i riječi, npr. let. dab#t (dobiti) = rus. #dob#it#; let. gr#mata (knjiga) = st. rus. #gramota; let. pŕtaga (bič) = sl. batog#; i dr. Sve te posuđenice došle su u letonski prije nego su Nijemci zauzeli istočni Baltik i čine najstariji sloj posuđenica. Kada su Nijemci pokorili letonska plemena, njihovi odnosi s Rusima bili su gotovo sasvim prekinuti i obnovili su se tek u XVIII. st. Tada su se ponovo pojavile ruske posuđenice, poglavito u govornom, ali nisu bile izbjegnute ni u standardnom jeziku. Te posuđenice čine noviji sloj, npr. let. cena (cijena) = rus. #cena; let. pagrabs (podrum) = rus. #pogreb; let. pav#rs (kuhar) = rus. #pobar; i dr. Postoji i mnogo prevedenica iz ruskog jezika, a dio njih se ukorijenio i u standardnom jeziku, npr. let. ciest neveiksmi (doživjeti neuspjeh) = rus. #terpet# neudaču; let. izb#gt (izbjegavati) = rus. #izbegat#; let. pateicoties (zahvaljujući) = rus. #blagodar#; i dr.

Letonski i germanski jezici

Starih posuđenica iz germanskih jezika u letonskome ima vrlo malo. Nakon što su pokorili letonska plemena Nijemci su čak do početka XIX. st. vladali Letonijom. Zbog toga se jak utjecaj njemačkog osjeća ne samo u leksiku i frazeologiji nego i u semantici i sintaksi, a djelomično i u morfologiji i fonetici.

Stariji sloj njemačkih posuđenica u letonskome čine posuđenice iz srednjonjemačkog donjoletonskog dijalekta (XIII-XVII. st.) kojim su govorili letonski podjarmljivači. Dio tih posuđenica istisnuo je stare letonske riječi i učvrstio se u standardnom jeziku, npr. let. #rsts, #rste (liječnik, liječnica) = sr. njem. donj. let. arste; let. bikses (hlače) = sr. njem. donj. let. büxen; let. la# (lav) = sr. njem. donj. let. louwe; i dr. Novije njemačke posuđenice dolazile su u letonski u razdoblju od XVII. do sredine XIX. st. iz već formiranog (na osnovi njemačkog gornjoletonskog dijalekta) njemačkog standardnog jezika kojeg su počeli rabiti i letonski kolonizatori. Osobito je mnogo takvih posuđenica u govornom jeziku, međutim, kada su u drugoj polovici XIX. st. letonski jezikoslovci započeli »čišćenje« letonskog, takvih je posuđenica ostalo vrlo malo, npr. let. brilles (naočale) = njem. die Brille; let. gu##kis (krastavac) = njem. die Gurke; let. #irsis (višnja) = njem. die Kirsche; i dr. Ukupno u letonskom jeziku ima preko 3000 njemačkih posuđenica, od kojih se oko 500 ukorijenilo u standardnom jeziku.

U standardnom letonskom ukorijenilo se i mnogo prevedenica iz njemačkog jezika, zbog čijeg utjecaja se i letonske zamjenice tas, t# često rabe u sličnom smislu kao i njemački određeni članovi der, die, das.

U standardnom letonskom jeziku ima i nekoliko desetaka litavskih posuđenica. Nešto veći utjecaj litavskog osjeća se samo u graničnom području te u Latgaliji.

Prvi pisani spomenici letonskog jezika

Prvi pisani tekstovi na letonskom jeziku počeli su se pojavljivati u XVI. st., počevši od 1522. g. U popisu ceha riških utovarivača i nosača (Losträgergilde) nalaze se pojedine letonske riječi i rečenice. Iz prve polovice XVI. st. potječu i veći tekstovi na letonskom — prijevodi molitve »Oče naš« (let. t#vreize).

Prva sačuvana knjiga na letonskom je prijevod »malog« katekizma Petra Kanizija pod nazivom Catechismvs Catholicorum. Iscige pammacischen... tiskan u Vilniusu 1585. godine. Katekizam je preveden s njemačkog jezika, ime prevoditelja nije navedeno, ali se smatra da je to bio Nijemac Ertmann Tolksdorf. Cijeli tekst je na letonskom jeziku.

Godine 1586. u Königsbergu je bio objavljen prijevod malog katekizma M. Luthera — Enchiridion Der kleine Catechismus. U Königsbergu je 1587. g. na letonskom jeziku objavljena i zbirka protestantskih crkvenih pjesama pod nazivom »Ne-njemačke psalme i duhovne pjesme...« (Vndeudsche Psalmen und geistliche Lieder oder Gesänge...). Iste godine tiskana je još jedna protestantska knjiga — »Evanđelja i epistole prevedene s njemačkog na ne-njemački jezik...« (Euangelia und Episteln aus dem deudschen in vndeudsche Sprace gebracht...). Najpoznatiji književni djelatnik u XVII. st. bio je Georg Manzel, zamjenik rektora Sveučilišta u Tartuu, koji je 1631. g. objavio »Letonski vademekum« (Lettisch Vade mecum). Godine 1638. objavio je i »Letonsku frazeologiju« (Phraseologia Lettica), a njegovo najveće djelo, koje je pisao tijekom 20 godina, je »Dugo očekivana letonska postila« (Langgewünschte Lettische Postill, 1654. g.)

Najveće djelo XVII.-og st. na letonskom jeziku je prijevod Biblije. Preveo ju je E. Glück sa svojim suradnicima. Novi Zavjet objavljen je u Rigi 1685. g., a Stari Zavjet — 1689. g.

U XVIII. st. bilo je objavljeno mnogo knjiga na letonskom i različitog sadržaja, međutim njihovi su autori ili prevoditelji bili isključivo Nijemci.

Prva gramatika letonskog jezika — »Lagan i točan udžbenik letonskoga jezika« (Manuductio ad linguam lettonicam facilis et certa) autora J. G. Rehehusena, objavljena je u Rigi 1644. g. Gramatika, koju je pripremio H. Adolphi pod nazivom »Prvi pokušaj kratkog uvoda u letonski jezik« (Erster Versuch einer kurzverfasseten Anleitung zur Lettischen Sprache) objavljena je 1695. g.

Sve navedene gramatike nadilazi »Nova potpunija letonska gramatika« (Neue vollständigere Lettische Grammatik) G. F. Stendera, objavljena 1761. g. Drugo, ispravljeno i dopunjeno, izdanje iste gramatike objavljeno je 1783. g. pod nazivom »Letonska gramatika« (Lettische Grammatik).

Prva gramatika letonskoga jezika napisana na znanstvenoj osnovi, pod nazivom »Letonski jezik...« (Die Lettische Sprache...) autora A Bielensteina, bila je objavljena u dva dijela. Prvi dio obuhvaćao je fonetiku i tvorbu riječi (1863. g.), a drugi dio — promjenu riječi (1864. g.).

Prva letonska i na letonskome jeziku pisana gramatika je »Teorija letonskoga jezika« (Latweeschu Walodas mahziba, I-III, 1879-1880) koju je napisao Sterstu Andrejs, po zanimanju pravnik.

Godine 1907. objavljena je prva gramatika pod nazivom »Letonska gramatika« (Latviešu gramatika) koju su pripremili stručnjaci-jezikoslovci: J. Endzel#ns (1873-1961) koji je priredio fonetiku i morfologiju i K. Mühlenbach (1853-1916) koji je priredio sintaksu.

Suvremena znanstvena gramatika letonskoga jezika je J. Endzel#nsa »Lettische Grammatik«, objavljena 1922. g. Ispravljena i dopunjena ista je gramatika 1951. g. objavljena na letonskom jeziku.

Prvi rječnik u kojemu se javlja letonski jezik je njemačko-letonski »Letonac, to je rječnik...« (Lettus, Das ist Wortbuch...) G. Manzela, objavljen u Rigi 1638. g., a sadržavao je oko 6000 riječi.

Jedan od značajnijih rječnika u XVIII. st. bio je »Potpuni njemačko-letonski i letonsko-njemački leksikon« (Vollständiges deutsch=lettisches und lettisch=deutsches Lexicon) J. Langa (I.-1772, II.-1777).

Trojezični rusko-letonsko-njemački rječnik bio je objavljen u Moskvi 1872. g., a obuhvaćao je oko 37 000 riječi.

Veliki »Rječnik letonskoga jezika« (Latviešu valodas v#rdn#ca) je krajem XIX. st. počeo pripremati istaknuti letonski jezikoslovac K. Mühlenbach, a nakon njegove smrti dovršio ga je J. Endzel#ns. Objavljen je u 4 toma u razdoblju od 1923-32. g.

Osobitosti letonskog jezika

Dugačak proces, koji je na kraju dao dva nova jezika (litavski i letonski), započeo je u istočnom baltičkom arealu. Kada se usporede pruski, litavski i letonski, postaje jasno da se od prvobitnog baltičkog prajezika najviše udaljio letonski i u njemu ima najviše inovacija. Međutim, govoreći o inovacijama u letonskom i razlikama između letonskog i litavskog, treba imati na umu da se dio tih inovacija odrazio i u litavskom, samo što je taj proces u letonskom izveden do kraja. Osim toga, većina razlika između ta dva jezika postaju jasne tek tada, kada se uspoređuje standardni letonski sa standardnim litavskim, a ne letonski i litavski zajedno sa svim dijalektalnim osobitostima (u tom slučaju razlika bi bilo mnogo manje). Npr. ima i litavskih dijalekata u kojima naglasak prelazi na prvi slog, u nekima se javlja isprekidana intonacija (engl. glottal stop), ponegdje je sačuvano staro dugo #, u nekim dijalektima nestali su kratki samoglasnici na kraju riječi, a dugi su postali kratki; i u litavskom jeziku prestaje postojati dvojina, u nekima dijalektima više ne postoje pridjevi srednjeg roda s osnovom na a, u prošlom vremenu se ne razlikuju glagoli s osnovom na # i # i sl. Obrnuto, u letonskom jeziku ima dijalekata u kojima se umjesto # izgovara #, u kojima se razlikuju # i # osnove glagola u prošlom vremenu i dr.

Najvažnije inovacije u letonskom jeziku, karakteristične za standardni jezik i u usporedbi s litavskim, dogodile su se u fonetici i morfologiji, no postoje i u sintaksi i leksici. U fonetici letonskog jezika naglasak je stalan, obično na prvom slogu, što daje isprekidanu intonaciju (engl. glottal stop) npr.

a) let. da#bs: lit. dárbas (rad, posao); let. rîts: lit. r#tas (jutro); let. duôt: lit. dúoti (dati)

b) umjesto dva baltička glasa *e i *#, u letonskom su se pojavila četiri: otvoreni #, # i zatvoreni e, #

c) pojavio se novi dvoglasnik iu, npr. diupacmit — divpadsmit (u pisanju)

d) stari mješoviti diftonzi an, en, in, un pretvorili su se u uo, ie, #, #, npr. let. ruodu: lit. randu (nalazim); let. kuost: lit. k#sti (gristi)

e) umjesto baltičkih š, ž u letonskom su se pojavili s, z, npr. let. salt: lit. šalti (zepsti); let. siens: lit. šienas (sijeno); let. zeme: lit. žem# (zemlja);

f) suglasnici g, k ispred prednjih samoglasnika postali su dz, c, npr. let. dzimt: lit. gimti (roditi se); let. dz#vs: lit. gyvas (živ); let. cirpt: lit. kirpti (rezati, šišati)

g) kombinacije dj, tj postale su ž, š (u litav. dž, č), npr. let. aužu: lit. audžiu (tkam); let. jaušu: lit. jaučiu (osjećam) h) sj, zj, cj, dzj, postali su š, ž, č, dž, npr. let. š#t: lit. si#ti (šiti, šivati); let. b#šu: lit. b#siu (bit ću)

i) gj, kj su postali dz, c, npr. let. j#dzu: lit. jungiu (spajam); let. saucu: lit. šaukiu (vičem)

j) na kraju riječi nestali su stari kratki samoglasnici (osim u), dugi su postali kratki, a dvoglasnici su postali jedan glas, npr. let. t#vs: lit. t#vas (otac); let. balts: lit. baltas (bijel) i dr.

Litavski jezik

Litavski jezik, u usporedbi s drugim baltičkim jezicima, zauzima neki srednji položaj. Ako ga usporedimo s pruskim, koji je najarhaičniji, litavski ima nekih inovacija, dok je u usporedbi s letonskim sačuvao mnogo starih karakteristika. I općenito, kada se govori o međusobnim odnosima baltičkih jezika, treba napomenuti da su se mnoge njihove zajedničke karakteristike toliko ispreplele da su razlike prilično relativne i nije uvijek moguće povući među njima neku oštru granicu.

Sam naziv »Litva« tradicionalno je hidronimskog podrijetla: lit. Lietava (*Letuva) = naziv rječice; ili je općenito nastao od toponimske osnove *leto- »močvarno zemljište«.

Litavci se kao narod prvi puta spominju u XI. st. u ruskim kronikama, u kojima su opisani kao marljivi i mirni zemljoradnici, ali po potrebi i kao opasni neprijatelji na bojnom polju. Godine 1236, kada su učestali napadi njemačkih križara (vitezovi Teutonskog reda), litavski vođa Mindaugas je ujedinio svoj narod, porazio Vitezove pokraj mjesta Šiauliai, sklopio savez s novgorodskim knezom Aleksandrom Nevskim i osnovao prvu Litavsku državu. Kako bi obuzdao njemačke pretenzije na Litvu, 1251. g. prihvatio je kršćanstvo direktno iz Rima. Međutim, Mindaugas je ubijen 1263. g. i u Litvu su ponovo službeno vraćeni poganski kult i obred. Istovremeno su kršćanske misije, s uporištem u Poljskoj, sve više pobjeđivale i zauzimale nova područja. Iako se na zapadu nastavljala bitka protiv Vitezova, od XIII. st. se Litavska država neprestano širila i obuhvaćala ogroman teritorij od Baltičkog do Crnog mora. Tijekom dvije stotine godina Velika litavska kneževina postala je moćna vojna država te politički, pravni i kulturni centar istočne Europe. Za vrijeme vladavine kneza Gediminasa (1316-1341) koji je nastojao obnoviti staru Kijevsku Rusiju, Litva je zavladala na istočnoslavenskom teritoriju, dok su se na području današnjih pokrajina Žemaitije i Aukštaitije i dalje ponavljali napadi Vitezova. Gediminas je uspio poboljšati unutarnje stanje u zemlji i, prema predaji, 1328. g. osnovao je Vilnius. Činilo se da su razlike u vjeri bile jedino sredstvo za očuvanje naroda, jer je mnogo litavskih knezova i plemića preuzimalo od stanovništva stari bjeloruski jezik, običaje i pravoslavnu vjeru. Brak između litavskog kneza Jagele i poljske kraljice Jadvige otvorio je Litvi put prema kršćanstvu. Uvidjevši prijeteću opasnost od Moskve na istočnim granicama i neprestane napade Vitezova na zapadu, Jagela je prihvatio poljski prijedlog, pokrstio se 1386. g. i kao kralj Poljske nastanio se u Krakovu. Zajedno s njim pokrstio se i velik dio litavske aristokracije, a već sljedeće godine u Vilniusu su započela masovna pokrštavanja.

Narodni preporod

Politička situacija stvorena na prijelazu XVIII. u XIX. st. donijela je na baltičko područje novi val razmišljanja i demokratske ideje iz zapadne Europe, što se očitovalo u kulturi, a poglavito u književnosti. U to vrijeme započeli su i prvi procesi normiranja baltičkih jezika. Sve je to ostavilo traga, prije svega u leksiku u kojem su zapaženi i važni interferencijski izrazi. U XVIII. st. još je vrlo jak utjecaj njemačkog i poljskog jezika u obje litavske regije: u Pruskoj (Lituania Minor, Mala Litva) i u Velikoj litavskoj kneževini (Lituania Major, Velika Litva). U ovoj posljednjoj nije ni bilo (osim nekoliko iznimaka) nekih većih književnih pokušaja, dok se u Pruskoj pojavio pjesnik i svećenik Donelaitis sa svojim djelima. Tri najvažnije socijalne kategorije u Velikoj Litvi (plemstvo, inteligencija, svećenstvo) u potpunosti su bili polonizirani, a na Vilniuskim Akademijama studenti su učili govoriti i pisati samo poljski. Litavsku nacionalnu svijest pomogli su očuvati jezuiti, predajući vjeronauk, razvijajući izdavaštvo te držeći propovijedi na narodnom jeziku. (Jezuiti su 1579. g. i osnovali Vilniusko Sveučilište). Litavski jezik kao predmet bio je zabranjen na Sveučilištu, a sva litavska izdanja provjeravala je komisija za cenzuru, sastavljena isključivo od Poljaka. Litavska lingvistička škola dijeli povijest suvremenog litavskog jezika na četiri razdoblja:

1) razdoblje od 1795. g., kada je Litva postala dijelom carske Rusije (iako je ostala u bliskim odnosima s Poljskom) do 1883. g., kada su počele izlaziti prve novine »Aušra« (Zora);

2) razdoblje do proglašenja nezavisnosti 1918. g.

3) razdoblje nezavisnosti 1918-1940;

4) razdoblje sovjetske vlasti 1944-1990.

Tijekom cijelog XIX. st. odnosi litavskog jezika s poljskim i ruskim jezikom u Velikoj litavskoj kneževini bili su od velikog značaja, a često i vrlo konkurentske naravi, kao odraz tadašnjih socijalno-političkih kontrasta. Godine 1832. car Nikolaj I. zatvorio je Vilniusko Sveučilište, a 1865. g. car Aleksandar II. i njegova administracija uveli su tzv. zabranu litavskog tiska latinskim pismom, želeći udaljiti Litavce od Poljaka i uvesti ćirilicu. U razdoblju zabrane, koja je trajala četrdeset godina (1864-1904) u SAD i u istočnoj Pruskoj (Lituania Minor) bilo je tiskano čak 1856 knjiga, ne računajući časopise i novine. Oko 2000 »raznosača« krijumčarilo je knjige preko granica i obavljalo doista herojski posao. U razdoblju od 1891-1893 carski graničari zaplijenili su 37 718 primjeraka, a od 1900-1902. još 56 182 primjerka, ne računajući one knjige koje su bile oduzete unutar zemlje. Čak je bilo i pokušaja prevođenja katoličkih bogoslužja na ruski jezik, koji se istovremeno uvodio na Akademije, a rušene su škole i katolički centri kulture, sve u nastojanju da se usadi ruska kultura i pravoslavna vjera.

Litavski jezik u razdoblju nezavisnosti 1918-1940.

Nakon uspostavljanja nezavisnosti 1918. g. litavski teritorij zauzimao je površinu od čak 88 111 km2, što je bilo potvrđeno i na Konferenciji ambasadora velikih europskih država. Međutim, jednostranom odlukom iste te Konferencije, 1923. g. veliki dio Litve zajedno s glavnim gradom Vilniusom, bio je pripojen Poljskoj, koja je još 1920. g. bila izvršila aneksiju tog teritorija. Tako je Litvi ostao teritorij od svega 55 670 km2, koji se 1939. g. ponovo smanjio, kad je Njemačka aneksirala područje Klaip#de. Prosječna naseljenost stanovništva u Litvi u to je vrijeme ipak bila bliža prosječnoj naseljenosti u Španjolskoj ili Irskoj, dok su Letonija (i Estonija) prilično zaostajale. Litva je predvodila i po visokom natalitetu.

Na političku situaciju snažno je djelovao patriotizam, koji je unutar zemlje prouzrokovao određenu nestabilnost, pa i kaos. (Npr. u letonskom Parlamentu bilo je zastupljeno čak 26 stranaka, a u litavskom — 12). Osim toga, ako se uzmu u obzir međunarodne okolnosti 30-ih i 40-ih godina, takvo je stanje i dalje poticalo na prevrat, a kasnije i na nastajanje autoritarnog režima.

U oba baltička areala (i u litavskom i u letonskom) ojačali su napori na očuvanju nacionalnog jezika. Početkom XX. st. provođena je umjerena politika jezičnog purizma, pod vodstvom ranije spomenutih istaknutih jezikoslovaca. Za litavski leksik od odlučujućeg je značaja bilo stvaralaštvo jezikoslovca J. Jablonskisa (1860-1930). Njegova djelatnost na području litavskog jezika može se usporediti s djelatnošću Mladoletonaca na području letonskog jezika. Na osnovi južnog poddijalekta zapadnih Aukštaitijaca Jablonskis je stvarao, ispravljao i propagirao riječi, od kojih se veliki dio kasnije i zadržao u uporabi. Mnoge posuđenice iz

poljskog i njemačkog jezika djelomično je zamijenio neologizmima ili dijalekatskim riječima. Nekoliko je razloga zbog kojih je upravo južni poddijalekt zapadnih Aukštaitijaca postao osnova književnog jezika. Najprije, sistem tog dijalekta bolje je odgovarao nacionalnom jeziku nego žemaitijski dijalekt, jer je bio bliži promjenama koje su ostale u aukštaitijskom dijalektu. Imao je značaj i doprinos one tradicije pisanog jezika koja se nastavljala od prvih pisanih spomenika do pjesnika Donelaitisa i aktivnost, koju su zajedničkim naporima izdavačkih redakcija patriotskih novina Aušra (Zora) i Varpas (Zvono) razvijali intelektualci iz Suvalkije — pokrajine u kojoj je taj dijalekt rabljen.

Početkom XX. st., tijekom razdoblja nezavisnosti, aktivno su djelovale službene jezične komisije (i nacionalne i međubaltičke, a danas je njihova djelatnost obnovljena), prije svega u određivanju znanstvene terminologije. Osim toga, početkom 40-ih godina bilo je pokušaja zbližavanja oba baltička jezika pa su između Letonije i Litve razmjenjivani prijedlozi prema kojima bi na daljnji razvoj letonskog i litavskog jezika trebalo djelovati tako da književni jezici međusobno budu lakše razumljivi.

U Litvi je posebna pažnja udijeljena javnim školama. Osnovnih škola je 40-ih godina bilo 2600, a pohađalo ih je 150 000 učenika. Postojale su i gimnazije (51) sa 16 000 učenika, 12 pedagoških i zanatskih škola, s prvenstveno poljoprivrednim usmjerenjima. Budući da se Vilnius sa svojim starim i slavnim Sveučilištem nalazio u zoni koju su okupirali Poljaci, Litavci su u Kaunasu osnovali drugo Sveučilište, nazvano imenom kneza Vytautasa Velikog. U sklopu tog Sveučilišta djelovalo je 7 fakulteta (teološki i filozofski, protestantska teologija, pravne i matematičke znanosti te znanosti o poznavanju prirode), na kojima je studiralo preko 4000 studenata. Osim Sveučilišta postojale su i dvije Akademije — Poljoprivredna i Veterinarska, na kojima su se obrazovali agronomi i veterinari. Na Pedagoškom institutu u Klaip#di obrazovali su se budući učitelji, a Trgovački institut u gradu Šiauliai pripremao je ekonomiste.

Sovjetizacija

Za vrijeme Sovjetskog Saveza neosporni su razvoj i uporaba nacionalnog jezika, čime je trebao biti nastavljen proces započet u desetljećima nacionalne nezavisnosti 1918-1940. Tada su Litavci jezikom i načinom razmišljanja bili odvojeni od njemačkih i poljskih ekspanzivnih ciljeva i jedno dugo, čak bismo mogli reći i relativno mirno razdoblje — koliko god to zvučalo paradoksalno — prvi puta u svojoj povijesti mogli stvarati i oblikovati nacionalnu kulturu na svom jeziku. Međutim, zbog kulturne i tehničke suradnje s ostatkom sovjetskog svijeta, litavski (kao i letonski i estonski) se počeo koristiti u područjima u kojima je do tada bio malo korišten, a sovjetsko društvo nije stvorilo objektivne uvjete za uvjerljivo očuvanje prava na nacionalni jezik. Litavskom je bila dodijeljena marginalna uloga i smatran je nepotrebnim. U stvarnosti je svugdje uz materinski jezik neizbježno obvezan bio ruski i neprestano se povećavao broj društvenih funkcija koje je bilo moguće obnašati jedino na ruskom jeziku. U školama i na Sveučilištima povećavao se broj predmeta koji su se predavali na ruskom jeziku, studenti rusistike imali su bolje materijalne uvjete od studenata litvanistike ili letonistike, a učitelji ruskog jezika dobivali su 15% dodatka na plaću. Zbog svega toga litavski je postao jezik drugog reda, proširila se uporaba žargona, postao je preplavljen slavizmima, čak i u onim slučajevima kada je u nacionalnom jeziku postojao odgovarajući termin. Te je činjenice nemoguće negirati i u radovima dobrih stručnjaka, koji su općenito pisali o harmoničnoj dvojezičnosti. Ruski jezik više su učili i govorili stanovnici gradskih i prigradskih naselja, jer je na tim područjima to bio jezik međuetničkog sporazumijevanja. No ta je dvojezičnost najčešće bila jednosmjerna, tj. samo su Litavci učili oba jezika. Širenje ruskog jezika poticale su razne komisije za kontrolu određenih područja, npr. za prosvjetu, za sredstva javnog informiranja, za vojsku, a naravno da se tim jezikom govorilo i na svim međurepubličkim sjednicama. Više od 80% tehničkih i kulturnih termina dospjelo je u litavski preko ruskog, znatno se povećao broj posuđenica, kao i utjecaj ruskog na sintaktičku strukturu nacionalnog jezika, poglavito preko raznih prijevoda djela s tog jezika na litavski.

Dijalekti litavskog jezika

U litavskom jeziku razlikujemo dva dijalekta, nazvana prema pokrajinama: aukštaitijski (gornjelitavski) i žemaitijski (donjelitavski). Međutim, ti dijalekti nisu istovrsni; dijele se na poddijalekte, govore pojedinog područja i njihove lokalne varijante. Dijalektolozi nastoje u svom tom šarenilu pronaći neki sistem i napraviti klasifikaciju. Novu klasifikaciju litavskih dijalekata napravili su 1964. g. profesori Vilniuskog Sveučilišta A. Girdenis i Z. Zinkevičius. Ta se klasifikacija sve više ukorjenjuje, iako se u lingvističkoj literaturi nalaze i odrazi starijih klasifikacija.

Aukštaitijski dijalekt dijeli se na tri poddijalekta: zapadni, južni i istočni, koji se opet dijele na govore i njihove lokalne varijante. Podjela na poddijalekte ovisi o ponašanju diftonga an, am, en, em i samoglasnika #, #:

1) zap. an, am, en, em npr. lankas (luk, svod); kampas (kut); žéntas (zet); pémp# (vivak) = juž. an, am, en, em istoč. un, um, in, im (npr. lunkas, kumpas, žintas, pimp#);

2) zap. #, # npr. #žuolas (hrast); akuz. jed. kárv# (kravu); dr#sus (hrabar); t#sia (nastavlja) juž. #, # (<< #, #); npr. #žuolas, akuz. jed. kárv#; istoč. #, o; dr#sůs, t#sia. Međutim postoji i detaljnija klasifikacija aukštaitijskih poddijalekata.

Južni poddijalekt zapadnih Aukštaitijaca poslužio je kao osnova za formiranje litavskog književnog jezika, zato se današnji standardni litavski malo razlikuje od tog poddijalekta. U njemu se najbolje razlikuju stari dugi i kratki samoglasnici, a u osnovi se i akcentuacija podudara s akcentuacijom u književnom jeziku. Najmanje su i razlike prema morfološkim karakteristikama. Međutim, književni jezik nije točna kopija tog poddijalekta ili nekog njegovog dijela; među njima postoje i određene razlike.

Žemaitijski dijalekt razlikuje se od aukštaitijskog prije svega po diftonzima ou, ie. Žemaitijci te diftonge izgovaraju na tri načina, pa se prema tom nejednakom izgovoru i žemaitijski dijalekt dijeli na tri poddijalekta: južni (#, #), sjeverni (#u, #i) i zapadni (#, #), npr. lit. dúona (kruh), pienas (mlijeko):

juž. — d#na, p#ns;

sjev — d#una, p#ins;

zap. — d#na, p#ns.

Drugu fonetsku osobitost žemaitijskog dijalekta čini konsonantizam, tj. u određenim položajima umjesto č, dž (<< *tia, *dia) iz standardnog jezika, koriste se t, d npr. jáut# umjesto jáučiai (bikovi); m#d# umjesto m#džiai (drveće); svetéms umjesto svečiáms (gostima).

Utjecaj drugih jezika na litavski

Oko tisuću godina jezična granica s istočnim Slavenima najvjerojatnije je bila na potezu gradova Minsk — Polock — Pskov. Na tim su se mjestima obnavljali intenzivni dugoročni kontakti između Balta i istočnih Slavena. I upravo su slavenski jezici izvršili najveći utjecaj na litavski, i to najviše u leksiku. Prema procjeni, u litavskom književnom jeziku rabi se oko 1,5% slavenskih posuđenica. Mnogo više ih ima u govornom jeziku, osobito u istočnim i južnim dijalektima. Vrijedno je napomenuti da nisu sve riječi, koje su u litavski došle iz slavenskih jezika, slavenskog podrijetla, nego su posuđenice i u tim jezicima. Prve slavenske posuđenice u litavski su došle iz starog ruskog i to prilično davno, još tada kada su u tom jeziku izgovarani nosni samoglasnici #, o, dakle početkom X. st. Npr. lit. lénkas, st. rus. *lech# (Poljak); lit. půndas ili pundůs, suvr. lit. p#das, st. rus. pod# (pud); lit. unguras, suvr. lit. vengras, st. rus. og#r# (Madžar) i dr. Starima se smatraju i one posuđenice u kojima Litavci imaju kratke samoglasnike i, u, a u današnjem ruskom jeziku to su e, o << #, #, npr. lit. asilas, st. rus. #os#l#, suvr. rus. #os#l (magarac); lit. stiklas, st. rus. #st#klo, suvr. rus. #steklo (staklo); lit. klijai, st. rus. #kl#i, suvr. rus. #klex (ljepilo); i dr. Iz starog ruskog jezika su i posuđenice, npr. lit. krikštas, st. rus. #kr#st# (križ); lit. meškŕ, st. rus. #meč#ka, #meš#ka (medvjed); lit. pipiras, st. rus. #p#p#r# (papar); lit. ridikas, st. rus. #r#d#k# (rotkvica) i dr. Sve te posuđenice u litavski su dospjele najkasnije do XII. st., jer početkom XIII. st. u staroruskom je već došlo do promjene #, # u e, o. Takvih vrlo starih slavenskih posuđenica u litavskom je relativno malo. Mnogo više ih se pojavilo nakon osnivanja Litavske države, u koju je ušao i veći dio zemalja bivše Kijevske Rusije. Npr. lit. an#kas, rus. #vnuk (unuk); lit. blynas, rus. #blin (palačinka); lit. grybas, rus. #grib (gljiva); lit. knygŕ, rus. #kniga (knjiga); lit. mi#stas, rus. #mesto (mjesto); lit. muilas, rus. #mlo (sapun); lit. pyragas, rus. #pirog (kolač); lit. vyšniŕ, rus. #višn# (višnja) i dr.

Iz poljskog jezika u litavski je najviše posuđenica došlo nakon što je Litva službeno prihvatila kršćanstvo. Tada je počela intenzivna polonizacija litavskog plemstva i naroda. Pod utjecajem crkve u litavski su hrpimice nagurane poljske riječi. Osobito se mnogo polonizama u litavskim religijskim tekstovima pojavilo u drugoj polovici XVII. i u XVIII. st. Mnogo je takvih riječi dospjelo i u razgovorni narodni jezik, a dio njih se zadržao i u litavskom književnom jeziku. Npr. lit. arbatŕ, polj. herbata (čaj); lit. bůlv#, polj. bulwa, bulba (krumpir); lit. cůkrus, polj. cukier (šećer); lit. kavŕ, polj. kawa (kava); lit. linija, polj. linia (crta); lit. popierius, polj. papier (papir) i dr.

Postoji i popriličan broj slavizama za koje se ne može sa sigurnošću reći iz kojeg su slavenskog jezika (bjeloruskog ili poljskog) dospjele u litavski. Nove slavenske posuđenice također su iz ruskog, npr. lit. arb#zas, rus. #arbuz (lubenica); lit. armňnika, rus. #garmonika (harmonika); lit. kazokas, rus. #kazak (Kozak) i dr.

U litavskom ima i mnogo »kalkova« tj. prevedenica iz slavenskih jezika, a mnoge su složenice i izrazi nastali prema primjerima iz ruskog jezika. Npr. lit. sienlaikraštis, rus. #stengazeta (zidne novine); lit. patirti nes#km#, rus. #terpet neudaču (doživjeti neuspjeh); lit. prieiti prie išvados, rus. #prixtu k zaklĆočeniĆ (doći do zaključka) i dr.

Najveći utjecaj slavenskih jezika osjeća se u istočnim i južnim dijalektima. Tragovi tog utjecaja nalaze se ne samo u leksiku, nego djelomično i u fonetici, a poglavito u sintaksi.

Prvi pisani spomenici litavskog jezika

U kasnijim stoljećima, dok je Velika litavska kneževina postajala slavna kao moćna država (XIII-XVI. st.) i s dolaskom reformacije u XVI. st., pojavili su se prvi pisani tekstovi. Prva poznata litavska knjiga je »Katekizam« Martynasa Mažvydasa (Catechismusa Prasty Szadei, Makslas skaitima raschta yr giesmes del kriksczianistes bei del berneliu iaunu nauiey sugulditas), tiskana 1547. g. u Königsbergu. U knjizi se nalaze: latinska dedikacija, latinski predgovor svećenicima, originalni litavski predgovor u stihovima, kratka litavska početnica, prijevod malog katekizma M. Luthera te 11 liturgijskih pjesama. Iz ranijih razdoblja poznate su samo pojedine litavske riječi, nađene u dokumentima pisanima na staroruskom, njemačkom, latinskom i drugim jezicima. Nedugo nakon objavljivanja prve knjige izdaju se i druge, najčešće vjerskog sadržaja, među kojima su od izuzetnog značaja za proučavanje povijesti jezika »Postilla Catholicka« M. Daukše (Vilnius, 1599) te dva dijela »Punktay sakimu« (»Punkty kaza#«) K. Sirvydasa pisane poljskim jezikom. Istaknuto mjesto pripada i rukopisu prijevoda Biblije, koju je krajem XVI. st. preveo J. Bretkunas. Prvi rječnik u kojem figurira litavski jezik je poljsko-latinsko-litavski rječnik K. Sirvydasa (Dictionarium trium linguarum), objavljen u pet izdanja; pretpostavlja se da je prvo izdanje objavljeno oko 1620. g., a posljednje oko 1713. g. Prva postojeća tiskana gramatika litavskog jezika je na latinskom napisana »Grammatica Lituanica«, autora D. Kleina, objavljena 1653. g. u Königsbergu. Godinu dana kasnije ista je gramatika, u nešto kraćem obliku, objavljena i na njemačkom jeziku (Compendium Lituanico-Germanicum). Prvi spomenici litavskog jezika bili su pisani goticom ili nekom njezinom modificiranom varijantom. Latinsko pismo ukorijenilo se sredinom XVIII. st., djelomično i pod utjecajem poljskog i češkog jezika.

Baltički jezici i ponovna nezavisnost

Na protestnim mitinzima, koji su pratili promjene izazvane Gorbačovljevom »perestrojkom«, u baltičkim republikama je od samog početka velika pažnja bila usmjerena na problem jezika, odnosno jačanje jezičnog identiteta. Jezik je bio glavni objekt mnogih članaka u periodičnom tisku kao i u znanstvenim studijama. Povijesnom kronologijom novijih događaja bavili su se u svojim člancima istaknuti jezikoslovci, kao npr. A. E. Senn, P. U. Dini, Žindži#t#-Michelini B., Z. Zinkevičius, Karali#nas S., Blinkena A. i dr.

Opisu današnjeg stanja baltičkih jezika najbolje bi odgovarale riječi kojima je istaknuti letonski jezikoslovac V. R#kie-Dravi#a (1977, p. 9) opisao letonski jezik, no iste riječi istovremeno vrijede i za litavski: »Nakon gotovo četiri stotine godina neujednačenog razvojnog procesa, današnji književni letonski [litavski] jezik dostigao je stupanj modernog i svestranog kulturnog jezika. Njegove norme pisanja danas se jasno razlikuju i od dijalekata i od govornog stila, kao i od oblika govornog jezika. Te su se norme iskristalizirale na osnovi mnogih gramatika i rječnika, na osnovi velikog rada na stvaranju terminologije iz svih područja zajedno s raznim aktivnim jezičnim centrima koji brinu o jezičnoj čistoći u tiskanim tekstovima, novinama, kazalištima, školama, u posljednjem desetljeću i na radiju i televiziji i, naravno, uvijek iz djela mnogih letonskih [litavskih] pisaca«.

Iako je u baltičkom jezičnom arealu veza između dijalekata i književnog jezika još uvijek vrlo živa i obostrano produktivna, danas je glavni izvor književnih jezičnih normi, prije svega, tradicija primjene književnog jezika.

Letonija je od 1990. g. ponovo nezavisna republika, koja zauzima površinu od 64 600 km2 i ima 2 681 000 žitelja. Glavni grad Riga, s više od milijun stanovnika, najveći je grad na Baltiku, ali u letonskom načinu života još je živa karakteristična dijalekatska razlika između izoliranih seoskih imanja i grada.

Etnički sastav Letonije prilično je kompliciran: Letonci čine 52% stanovništva (u glavnom gradu još i manje), 32-34% čine Rusi, koji su se u Letoniji naselili nakon II. svj. rata (prije svega radnici, ali i vojne osobe, koji su nakon odlaska u mirovinu odabrali relativno bogatu i »zapadnjačku« Letoniju kao mjesto življenja). Osim toga, 4,5% čine Bjelorusi, 3,5% Ukrajinci i 2,3% Poljaci. S obzirom na vjeroispovijest Letonija je protestantska zemlja, dok je stanovništvo pokrajine Latgalije većinom katoličko.

I Litva je 1990. g. proglasila svoju nezavisnost. Danas je najveća baltička republika, čiji teritorij zauzima površinu od 65 200 km2. Prema podacima iz 1989. g. u njoj živi 3 690 000 stanovnika. Etnički sastav je ujednačeniji nego u Letoniji: 79,6% čine Litavci, samo 9% Rusi, 7% Poljaci, 1,7% Bjelorusi i 1,2% Ukrajinci.

Na prvi pogled Litva izgleda potpuno katolička zemlja u kojoj djeluju tri bogoslovije: 85% stanovništva čine katolici i samo je manji broj protestanata-luterana i pravoslavaca. U okolici mjesta Trakai, nedaleko Vilniusa, djeluje islamska vjerska zajednica.

U posljednjih deset godina, od uspostave litavske nezavisnosti, došlo je do mnogih promjena.

Litavski i ruski jezik zamijenili su mjesta. Iako je ruski ostao u nekim školama, on nema više direktnog utjecaja na litavski. Pri litavskom Parlamentu stalno djeluje Komisija za jezik, koju čine 23 člana (većinom lingvista), koji prate i nadgledaju jezični razvoj te nastoje očuvati litavsku jezičnu samobitnost. Postoji i jezična inspekcija s pravom kažnjavanja organizacija i pojedinaca koji se ne pridržavaju jezičnih normi i pravila. Kao rezultat zajedničkog rada lingvista, a i cijelog litavskog naroda, 1995. g. u Parlamentu je prihvaćen Zakon o jeziku.

Prilog: tekstualni primjer

Cjelovitih tekstova na pruskom jeziku nema. Postoje fragmenti iz tri pruska katekizma, odnosno prijevodi s njemačkog jezika na pruski: I. i II. katekizam su prijevodi iz 1545. g., a III. katekizam (Enchiridion) je preveden 1561. g. Kako je izgledao pruski jezik možemo vidjeti na primjeru molitve »Oče naš« iz III. katekizma, a usporedbe radi dajemo današnje varijante istog teksta na letonskom, litavskom i hrvatskom jeziku.

prus. T#wa No##on kas tu e#ei Endangon

let. T#vs m#su, kas esi debes#s,

lit. T#ve m#s#, kuris esi danguje,

hrv. Oče naš, koji jesi na nebesima,

prus. Swintints w#r#t twais Emnes.

let. sv#t#ts lai top Tavs v#rds,

lit. teesie šventas Tavo vardas,

hrv. sveti se ime Tvoje.

prus. Per#it twais Rijks.

let. lai atn#k Tava valst#ba,

lit. teateinie Tavo karalyst#,

hrv. Dođi kraljevstvo tvoje.

prus. Twais Qu#its Aud#in

let. Tavs pr#ts lai notiek

lit. teesie Tavo valia,

hrv. Budi volja tvoja

prus. k#gi Endangon tijt d#igi no#emien

let. k# debes#s, t# ar# virs zemes.

lit. kaip danguje, taip ir žem#je.

hrv. kako na nebu tako i na zemlji.

prus. Nou#on deinennin geitien

let. M#su dieniško maizi

lit. Kasdienin#s m#s# duonos

hrv. Kruh naš svagdanji

prus. dais no#mans #chan deinan.

let. duod mums šodien

lit. duok mums šiandien

hrv. daj nam danas.

prus. Bhe etwerpeis no#mas

let. un piedod mums

lit. ir atleisk mums

hrv. I otpusti nam

prus. nou#ons #u#chautins,

let. m#su par#dus,

lit. m#s# kaltes,

hrv. duge naše,

prus. kai mes etw#rpimai

let. k# ar# m#s piedodam

lit. kaip ir mes atleidžiame

hrv. kako i mi otpuštamo

prus. no##ons au#chauten#kamans.

let. saviem par#dniekiem;

lit. savo kaltininkams;

hrv. dužnicima našim.

prus. Bhe ni weddeis mans emperband##nan.

let. un neieved m#s kardin#šan#,

lit. ir neleisk m#s# gundyti,

hrv. i ne uvedi nas u napast,

prus. Schl#it i#rankeis mans, e##e wi##an wargan. Amen.

let. bet atpest# m#s no #auna. Amen.

lit. bet gelb#k mus nuo pikto. Amen.

hrv. nego izbavi nas od zla. Amen.

Popis literature

Ambrazas V. (red.) 1985a: #Grammatika litovskogo #z#ka, Vilnius, Mokslas.

Ambrazas V. 1985b: »Nekotor#e sled# balto-finskih kontaktov v sintaksise baltixskih #z#kov«, in #Problem# #tnogeneza i #tničkeskox istorii baltov, Bil#nĆs, Mokslas, p. 188-196.

Ambrazas V. 1989: »Baltic languages and the reconstruction of the Indo-European complex sentence«, General Linguistics, 29, p. 52-59.

Ambrazas V. (red.) 1994b: Dabartin#s lietuvi# kalbos gramatika, Vilnius, Mokslo ir enciklopedij# leidykla.

Ambrazas V. (red.) 1997: Lithuanian Grammar, Vilnius, Baltos lankos.

Ariste P. 1958a: #Liv# i livinskix #z#k, Tallinn, Eesti NSV Teaduste Akadeemia Toimetised.

Ariste P. 1963: »#Slučai #z#kovogo kontakta v Latgalin«, LKK, 6, s. 137-148.

Arumaa P. 1976-1985: Urslavische Grammatik. Einführung in das vergleichende Studium der slavischen Sprachen, 3 t., Heidelberg, Winter.

Beresnevičius G., Narbutas I. (red.) 1994: Pr#sijos kult#ra, Vilnius, Akademija.

B#ga K. 1924a: Lietuvi# tauta ir kalba bei jos artimieji giminaičiai, Kaunas [= RR III, p. 85-282].

B#ga K. 1924b: Lietuvi# kalbos žodynas, Kaunas, Švietimo ministerija [=RR III, p. 9-84].

Dini P. U. 1991c: LAnello baltico. Profilo delle nazioni baltiche. Lituania, Lettonia, Estonia, Genova, Marietti.

Dini P. U. 1997: Le lingue baltiche, La Nuova Italia

Eckert R., Bukeviči#t# E., Hinze F. 1994: Die baltischen Sprachen. Eine Einführung, Leipzig-Berlin-München, Langenscheidt.

Endzel#ns J. 1922a: »Les intonations lettonnes«, RESl, 2, s. 56-68 [= DI III 1, p. 160-172].

Endzel#ns J. 1943: Senpr#šu valoda. Ievads, gramatika un leksika, R#ga, Universit#tes apg#ds [= 1982: DI IV, 2, R#ga, p. 9-351; cfr. 1944: Altpreussische Grammatik, R#ga, Latvju gr#mata].

Endzel#ns J. 1945: Ievads baltu filologij#, R#ga, Univers. gr#m. apgade.

Endzel#ns J. 1952 »#Drevnexšie slav#no#-baltixskie #z#koi#e sv#zi#«, LZAV#stis, 3, p. 33-46 [= 1953, Trud# inst. #z. i lit. AH, 2t., p. 67-82].

Girdenis A., Rosinas A. 1977: »Some remarks on the vocalism and morphology of Old Prussian«, GL, 17, p. 1-7.

Greimas A. J. 1979: Apie dievus ir žmones, Chicago, Mackaus #knyg leidimo fondas [prijev. na franc. 1985: Des dieux et des hommes, Paris, PUF].

Greimas A. J. 1990: Tautos atminties beieškant, Vilnius-Chicago, Mokslas.

Grumadien# L., Stundžia B. 1997: Language contacts in Baltikum: Lithuania, in Nelde P. H., Goebl H., Stary Z., Wölek W (red.), Kontaktlinguistik. Contact Linguistics. Linguistique de contact. Ein internationales Handbuch zeitgenössischer Forschung, HSK 12. 2, Berlin-NewYork, de Gruyter, p. 1912-1918.

Ivanov V. V., Toporov V. N. 1958: #K postanovke voprosa o drevnexših otnošeni#h baltixskih i slav#nskih #z#kov, Moskva, Izd-vo AN SSSR.

Ivanov V. V., Toporov V. N. 1974: #Issledovani# v oblasti slav#iskih drevnostex, Moskva, Nauka.

Ivanov V. V., Toporov V. N. 1991: »#Baltixska# mifologi#«, in #Mif# narodov mira, 2 #izd., Moskva, p. 153-159

Kabelka J. 1982: Balt# filologijos #vadas, Vilnius, Mokslas

Karali#nas S. 1994b: »The Aistians and the problem of their ethnic identity«, in Conf. Gimbutas 1994, p. 17-18.

Karali#nas S. 1995a: »Die Herkunft des Namens Lettland und die soziale Organisation der alten Balten«, in Starptautiskais baltistu kongress, R#ga, Latviešu valodas instit#ts, p. 47-49.

Lauči#t# J. 1980: »#Balto-slav#iskie lingvističeskie kontakt# v areal#nom osve#enii« in #Bzaimodexstvie lingvističeskih arealov, Leningrad, Nauka.

Lauči#t# J. 1982: #Slovar# baltizmov v slav#iskih #z#kah, Leningrad, Nauka.

Lieven A. 1994: The Baltic Revolution: Estonia, Latvia, Lithuania and the Path to Independence, New Haven, Yale University Press.

Ma#czak W. 1987a: »Le degré de parenté entre le baltique et le slave«, Baltistica, 23, p. 13-22, Vilnius.

Ma#czak W. 1987b: »J#zyk staropruski a praojczyzna S#owian«, Acta Baltico-Slavica, Bia#ystok-Pozna#.

Ma#czak W. 1990: »La communauté balto-slave a-t-elle existé?«, Baltistica, 26, p. 29-38.

Ma#czak W. 1988-1995: »Polski, litewski i sanskryt a wspólnota ba#to-s#owia#ska«, International Journal of Slavic Linguistics and Poetics, Columbus.

Matasović R. 1995 [1997]: »A re-examination of Winter law in Baltic and Slavic«, Lingua Posnaniensis, 37, Pozna#, p. 57-70.

Mažiulis V. 1966c: Pr#s# kalbos paminklai, I, Vilnius, Mintis.

Mažiulis V. 1981c: Pr#s# kalbos paminklai, II, Vilnius, Mokslas.

Mažiulis V. 1988-1997: Pr#s# kalbos etimologijos žodynas, I (A-H), Vilnius, Mokslas; II (I-K), III (L-P), Vilnius, Mokslo ir enciklopedij# leidykla; IV (R-Z), Vilnius, Mokslo ir enciklopedij# leidybos institutas.

McCluskey S. C., Schmalstieg W. R., Zeps V-1975: »The Basel Epigram: A new minor text in Old Prussian«, General Linguistics, 15, University Park-London, p. 159-165.

Otr#bski J. 1956-1965: Gramatyka j#zyka litewskiego, 3 t., Warszawa, Pa#stwowe Wydawnictwo Naukowe.

R#k#e-Dravi#a V. 1977: The Standardization Process in Latvian, AUS, 11 Uppsala

R#k#e-Dravi#a V. 1990: »Entstehung und Normierung der lettischen Nationalsprache«, in Fodor I., Hag#ge C. (red.), La réforme des langues. Histoire et avenir, Hamburg, Buske, p. 301-327.

Senn A. 1966: »Relationships of Baltic and Slavic«, in Birnbaum H., Puhvel J. (red.), Ancient Indo-European Dialects, Berkeley and Los Angeles, University of California Press, p. 139-151.

Senn A. E. 1990: Lithuania Awakening, Berkeley-Los Angeles, University of California Press [prijev. na lit. 1992: Bundanti Lietuva, Vilnius, Mokslo ir enciklopedij# l-kla].

Senn A. E. 1995: Gorbachevs failure in Lithuania, New York, St. Martins Press [prijev. na lit. 1997: Gorbačiovo nes#km# Lietuvoje, Vilnius, ALK-Baltos lankos]

Simonaityt# V. 1983: »#Nekotor#e napravleni# razviti# leksiki litovskogo literaturnogo #z#ka v sovetskih period«, LKK, 23, p. 124-153.

Stundžia B. 1995a: Lietuvi# bendrin#s kalbos kirčiavimo sistema, Vilnius, Vilniaus Universitetas.

Toporov V. N. 1997a #Baltixskie #z#ki#, in #z#ki Rossixskox Federacii i sosednih fosudarstv. #niciklopedi#, I, #Moskva, Nauka, p. 143-154.

Trubačov O. N. 1978: »#Iz balto-slav#iskih #timologix#«, Etimologija, p. 179-181.

Zinkevičius Z. 1992: Lietuvi# kalbos istorija. V. Bendrin#s kalbos iškilimas, Vilnius, Mokslo ir enciklopedij# leidykla.

Zinkevičius Z. 1994a: Lietuvi# kalbos istorija. VI. Lietuvi# kalba naujaisiais laikais, Vilnius, Mokslo ir enciklopedij# leidykla.