Uvod u Tragičnu povijest života i smrti doktora Faustusa Christophera Marlowea

Uvod u Tragičnu povijest života i smrti doktora Faustusa Christophera Marlowea

Tekst Johna D. Jumpa tiskan je kao predgovor njegovu izdanju Tragične povijesti života i smrti doktora Faustusa, objavljenom u nakladi Manchester University Press, 1962. Jumpov tekst donosimo ovdje u skraćenoj verziji, kao uvod u prvo hrvatsko objavljivanje Doktora Faustusa, u prijevodu Flore i Tonka Maroevića. Jumpovo izdanje, za razliku od onoga kojim su se poslužili hrvatski prevodioci, Marloweovu dramu dijeli na prizore (njih dvadeset), pa smo njegov tekst, na mjestima gdje se navode scene iz Doktora Faustusa, prilagodili podjeli na činove i prizore, sukladno hrvatskom prijevodu koji objavljujemo u ovom broju Kola.

Christopher Marlowe

Christopher Marlowe rodio se početkom 1564. u Canterburyju kao sin dobrostojećega obućara.1 Nešto prije navršenih petnaest godina dobio je stipendiju za King's School u Canterburyju i, za manje od dvije godine, stipendiju za Corpus Christi College u Cambridgeu. S obzirom na trajanje druge stipendije, vjerojatno je 1584. postao kandidatom za duhovni stalež.

Studij je započeo potkraj 1580. Tijekom šest i pol godina koje je proveo u Cambridgeu vjerojatno je zadovoljio sve uvjete studija jer je 1584. stekao naslov diplomiranog studenta, a 31. travnja 1587. službeno mu je priznat magistarski stupanj. No potonji su mu sveučilišne vlasti u posljednji čas odbile dodijeliti. Za njega se tada zauzelo Elizabetino Tajno vijeće, objavljujući sljedeću izjavu:

Budući da se pripovijeda kako je Christopher Marlowe kanio otići preko mora u Rheims i ondje ostati, njihovo Gospodstvo smatra neophodnim posvjedočiti kako on nije ništa slično kanio učiniti i da je njegovo vladanje bilo u svemu razborito i odmjereno, čime je ispravno služio njezinu Visočanstvu i zaslužio da ga se nagradi za vjernu službu. Njihovo Gospodstvo stoga traži da se te glasine suzbiju svim mogućim sredstvima i da se on promakne u akademski stupanj koji je trebao dobiti na sljedećoj sveučilišnoj promociji jer Njezino Visočanstvo nije zadovoljno ako netko od onih što su obavljali poslove za dobrobit zemlje postane žrtvom klevetnika, koji sami nemaju nikakvo saznanje o zadaćama koje su oni obavljali.2

Razumije se da se sveučilište pokorilo, pa je nakon nekoliko dana Marlowe dobio magistarski stupanj.

Iz tih dokumenata može se zaključiti kako su sveučilišne vlasti sumnjale da je Marlowe prešao na rimokatoličku vjeru i da se planira prebaciti na engleske studije u Rheimsu. Ne bi li suzbilo te glasine, Tajno vijeće dopustilo je da izađe u javnost njegovo sudjelovanje u povjerljivoj političkoj misiji. No bilo bi ishitreno zaključiti da je Marlowe bio vladin špijun. Bi li, naime, u tom slučaju Tajno vijeće tražilo da se svim mogućim sredstvima suzbiju glasine koje su mu mogle koristiti?

Kada je 1587. otišao iz Cambridgea, Marlowe se očito nije namjeravao zarediti. Odmah je postao uspješnim dramskim piscem. Tamerlan Veliki (Tamburlaine the Great) je na englesku pozornicu doveo heroja novoga tipa, osobu nadljudske snage kojom upravlja žeđ za vlašću, a snaga i muzikalnost Marloweova izričaja značili su pobjedu blank versea kao literarnog izraza engleske dramske umjetnosti u Shakespeareovu i potonjem razdoblju. Popularnost koju je stekao prvi dio Tamerlana navela je Marlowea da odmah napiše i drugi dio. U njemu pokazuje kako Tamerlan još uvijek slama svaki ljudski otpor koji stoji pred njim, ali nije sposoban učiniti ništa da bi spriječio smrt svoje žene, kukavištvo jednog od svojih sinova i, konačno, vlastitu smrt.

Izgleda da tijekom 1589. Marlowe udobno živi u blizini londonskih kazališta Theatre i Curtain. U rujnu iste godine sudjeluje u tučnjavi isukanim mačevima u Hog Laneu pored Finsbury Fieldsa, tijekom koje je njegov prijatelj, pjesnik Thomas Watson, ubio čovjeka. Istražitelji su ustanovili da je Watson djelovao u samoobrani. Za nešto manje od tri godine redar Shoreditcha i njegov zamjenik podnose kaznenu prijavu protiv Marlowea.3 Na osnovi takvih letimičnih uvida moglo bi se zaključiti da je Marlowe imao pomalo nasilničku i neobuzdanu narav. To potvrđuje izjava Thomasa Kyda kojom aludira na njegovu sklonost »da žestoko i iznenada napada i ranjava ljude.«4

No, nije to jedina Kydova izjava uperena protiv čovjeka s kojim tijekom 1591. dijeli istu sobu. Ako je vjerovati Kydu, Marlowe ne samo da odbija ući u svećenički stalež nego ide tako daleko da se redovito »ruga Svetom pismu, ismjehuje molitvu i argumentima nastoji osporiti i pobiti ono što su proroci i drugi sveti ljudi rekli i napisali«.5 Poznato je da je ta optužba iznesena kratko vrijeme nakon Marloweove smrti, u vrijeme kada je i sam Kyd pod sumnjom, i možda se poslužio izlikom koja više nije mogla naškoditi Marloweu. Ali Kyd nije bio jedini koji je optužio Marlowea za slobodoumno mišljenje i izjave u svezi s religijom. Izvjesni Richard Baines nekako istodobno svjedoči da je Marlowe vrlo loše govorio o vjeri i izrugivao se Božjoj riječi. Marlowe nedvojbeno ostavlja dojam drske osobe skeptična duha; osobe sklone neobuzdanostima i bogohulnim riječima.

Čini se da on s najvećim zadovoljstvom i u dramama, gdje ipak mora biti suzdržaniji nego u privatnim razgovorima, kršćane prikazuje u lošem svjetlu. U drugom dijelu Tamerlana osobito ističe njihovu himbenost. Malteški Židov, napisan godinu ili dvije poslije je, pak, antisemitska drama čiji je glavni lik prikazan kao beskrupulozni »makijavelist«, no preko njega Marlowe izriče žestoku kritiku kršćanskih neprijatelja koji su licemjeri, izdajice i proždrljivci.

Marlowe očito rado napada konvencionalnu osjetljivost. Drama Eduard II. koju dovršava godinu ili dvije prije smrti pokazuje, iako zbog javnosti odmjerenije, da Marlowe ima razumijevanja i za homoseksualne odnose. Ta se kronika razlikuje od Shakespeareovih po tome što autora gotovo isključivo zanimaju osobni odnosi među likovima i ne bavi se političkim aspektima teme koju obrađuje.

Ne postoje vjerodostojni podaci o izvorima i veličini Marloweovih prihoda za sljedećih šest godina, odnosno od odlaska iz Cambridgea do smrti. Sigurno je da kao pisac nije mnogo zarađivao. Ipak se čini da živi samostalno i da se druži s imućnim ljudima. Među prijateljima su mu i pisci Thomas Watson i Thomas Nashe.

U proljeće 1593. izbijaju politički neredi. Kyd je uhićen 12. svibnja pod sumnjom da ih je poticao te da u svome posjedu ima dokumente heretičke naravi. U iskazu navodi da oni pripadaju njegovu bivšem sustanaru Marloweu. Tajno vijeće izdaje nalog za Marloweovo uhićenje. On se vraća u London 20. svibnja, kada mu se naređuje da se, sve do opoziva te odluke, svakodnevno mora javljati Tajnom vijeću. Izgleda da ga do njegove smrti, deset dana poslije, nisu ispitivali.

Smrt ga je zadesila u Deptfordu, gdje je najvjerojatnije stanovao dok je bio prisiljen čekati poziv Tajnoga vijeća. Deptford je bio malo izvan kugom pogođena grada, u smjeru Scadburyja, kamo se on nadao vratiti. Ujutro, 30. svibnja, otišao je u društvu dvojice muškaraca u krčmu udovice Eleanor Bull, očito na poziv izvjesnog Ingrama Frizera. Nakon večere između Marlowea i Frizera izbije svađa oko toga tko će platiti račun. Marlowe je ščepao Frizerov bodež, zadajući mu dvije površinske rane. Frizer se branio, te je tijekom borbe uspio zabiti bodež iznad Marloweova oka. Prema iskazu prisutnih, smrt je nastupila trenutačno. U istrazi koja se vodila dva dana poslije, istražitelj je prihvatio tu priču, ustvrdivši da je Frizer ubio Marlowea u samoobrani. Mjesec dana nakon toga kraljica je Frizera formalno oslobodila krivnje.6

Osim već spomenutih, potrebno je navesti još tri Marloweova djela: vjerojatno rani rad Dido, kraljica Kartage (Dido, Queen of Carthage), u kojem se prepoznaje i Nasheova ruka, te jamačno kasnije napisani, Masakr u Parizu (The Massacre at Paris), dospio do nas u krnjoj verziji. Ni jedno od tih djela nema važnosti Tamerlana, Malteškog Židova ili Eduarda II. Ali ni te drame nemaju značenje kakvo se pridaje Doktoru Faustusu.

Tragična povijest života i smrti doktora Faustusa — vrijeme nastanka i potraga za pravom verzijom teksta

Godine 1587. u Frankfurtu na Majni na njemačkom je jeziku objavljeno prozno djelo anonimnoga luteranskoga pisca Historia von D. Iohan Fausten. Nekoliko godina poslije pojavilo se i englesko izdanje te knjige. Jedini primjerak tog izdanja iz 1592. nalazi se sada u British Museumu, a na njegovoj naslovnici zabilježen je sljedeći natpis:

THE / HISTORIE / of the damnable / life, and deserued death of / Doctor Iohn Faustus, / Newly imprinted, and in conueni- / ent places imperfect matter amended: / according to the true Copie printed / at Franckfort, and translated into / English by P. F. Gent / Seen and allowed / Device / Imprinted at London by Thomas Orwin, and are to be / sole by Edward White, dwelling at the little North / doore of Paules, at the signe of the Gun. 1592.

O. W. W. Greg zaključuje da je Prokleti život prvi put tiskan u svibnju 1592. i da se engleska drama zasigurno zasniva na veziji priče koju je dao nepoznati prevodilac P. F. Ako Marlowe nije pročitao taj prijevod prije proljeća 1592, Doktora Faustusa je mogao početi pisati tek posljednje godine života.

Poznato je da je Doktor Faustus izvođen više puta između jeseni 1595. i 1597, a prvo izdanje drame, čiji se jedini sačuvani primjerak nalazi u Bodlein Library, potječe iz 1604. Na njegovoj naslovnici stoji:

THE / TRAGICAL / History of D. Faustus. / As it has bene Acted by the Right / Honorable the Earle of Nottingham his seruants. / Written by Ch. Marl. / LONDON / Printed by V. S. (Valentine Simmens) for Thomas Bushell. 1604.

Je li to bilo prvo izdanje? Najvjerojatnije nije. Od devet izdanja Doktora Faustusa u razdoblju od 1604. do 1631. pet nam je poznato po samo jednome sačuvanom primjerku. U nedostatku primjerka prvoga hipotetičkog izdanja, izdanje iz 1604. smatra se najranijim izdanjem tog teksta te se obično naziva tekstom A Doktora Faustusa.

Njegov izdavač Thomas Bushell prava je tiskanja ubrzo prenio na Johna Wrighta, koji je 1609. objavio tekst proširena naslova The Tragicall History of horrible Life and death of Doctor Faustus. Wright ga je ponovno objavio 1611. Ta dva izdanja obilježena su kao A2 i A3.

Godine 1616. isti izdavač, John Wright, tiskao je bitno drukčiji tekst drame, toliko drukčiji da se obično navodi kao tekst B. B1 a ima sljedeći naslov:

The Tragical History / of Life and Death / of Doctor Faustus. / Written by Ch. Mar. (Woodcut of Faustus raising the devil) / LONDON, / Printed for Ion Wright, and are to be sold at his shop / without Newgate, at the signe of the / Bible. 1616.

Jedini sačuvani primjerak nalazi se u British Museumu.

Za šest prvih izdanja teksta B koji su se pojavili 1616, 1619, 1620, 1624, 1628. i 1631. postoje sačuvani primjerci.

Izdanja iz 1604. i 1616. znatno se razlikuju. Tekst A je kraći i ima 1517 stihova, a tekst B ima 2121 stih. U verziji A nedostaju neke scene ili su postojeće kraćene. Postavlja se pitanje koja je verzija bliža izvornome obliku drame. Greg vjeruje da je drama nastala tijekom posljednje godine Marloweova života. Izvođena je prije nego što je epidemija kuge, koja je harala od 1592. do 1594 dosegnula vrhunac, zaustavivši kazališni život. Bilo je to vrijeme velikih premještanja u kazališnome svijetu, kada su mnogobrojne družine bile prisiljene putovati po unutrašnjosti, a mnoge su i propale. Čini se da je tekst A prilagođen stoga za manje zahtjevnu provincijsku publiku, no to nije, po običaju, bilo učinjeno kraćenjem teksta autorizirane šaptačke knjige, nego rekonstrukcijom londonske predstave nakon što je družina izgubila ili prodala tu knjigu. Rekonstrukcija je rađena prema sjećanju glumaca koji su bili članovi prvotne družine ili neke druge družine čiji su glumci direktno sudjelovali u izvornoj predstavi ili su s njom na neki način bili povezani. Tako rekonstruiran tekst služio je kao nova šaptačka knjiga u predstavama po provinciji, pa je tijekom njezine uporabe i nadalje dolazilo do odstupanja od izvornika, bilo umetanjem gegova koji su privlačili prostačku publiku, bilo daljnim kraćenjima, ovisno o tome koliko je vremena družina imala na raspolaganju, ali i o njezinim sve slabijim materijalnim mogućnostima. Dvije godine poslije izvorne predstave čini se da su drami dodani neki dijelovi...7

Kako stvari stoje s tekstom B? Tekst B je potpunija verzija, bliža izvornom tekstu. Greg kaže da je tekst iz 1616. uređen za tisak na temelju autorova rukopisa, onoga na osnovi kojega je nastala šaptačka knjiga. Tijekom rada na šaptačkoj knjizi u tekst su unesene znatne izmjene koje su, naravno, ušle u igranu verziju, onu na kojoj se zasniva izdanje iz 1604. Osim toga, rukopis je bio nepotpun i djelomično nečitljiv pa je priređivač morao katkad reproducirati dijelove na osnovi prijašnjih verzija, onakvih kakve su bile ili ispravljenih, koliko je to na osnovi rukopisa bilo moguće. Iz verzije A1 preuzeo je neke promjene koje su unesene u šaptačku knjigu pa čak i i poneku didaskaliju ili umetke, unesene usmenim putem. Na kraju je i sam priređivač kratio i mijenjao tekst, uglavnom izbacujući neke njegove nepristojne dijelove.8 Današnja izdanja Doktora Faustusa temelje se poglavito na tekstu B, odnosno na verziji B1.

Posljednje izdanje Doktora Faustusa u 17. stoljeću pojavilo se 1663. Na njegovoj naslovnici izdavači Brook i Boas najavljuju da su drami dodane »neke nove scene«, ali ne spominju da je iz teksta izbačeno mnogo toga što se činilo nepristojnim.

Stoljeće i pol poslije, 1814, C. W. Dilke, Keatsov prijatelj, stavio je Doktora Faustusa na sam početak svojega izbora iz stare engleske drame. Godine 1826. Pickering objavljuje dramu u trosveščanom izdanju sabranih Marloweovih djela koje je uredio George Robinson. Svi su ti priređivači tiskali tekst B.

God. 1858. ponovno se u tri sveska pojavljuju izabrana djela Christophera Marlowea, ovoga puta u izdanju Alexandera Dycea. U jednom svesku nalazi se i prvo kritičko izdanje Doktora Faustusa. Dyce, za razliku od svojih prethodnika, smatra da je verzija A teksta bliža izvornoj drami. Međutim, on u istom izdanju tiska i cijeli tekst B.

U svojem jednosveščanom izdanju Marloweovih djela iz 1870. Francis tiska Doktora Faustusa prema verziji B teksta, ali čitaocima donosi i A-verziju. Cunningham, međutim, smatra da je A-verzija bliža izvornoj drami. Za razliku od Dycea i Dilkea, Cunningham dijeli dramu na činove i scene.

Godine 1877. Wilhelm Wagner također dijeli dramu na činove i scene. Izdanje temelji na varijanti A, ali uz kritički komentar tiska i dodatne odlomke verzije B. Njegovo izdanje tiskano je 1878, zajedno s dvije Greenove drame i dragocjenim kritičkim komentarom.

Nakon izdanja A. H. Bullena i Havelocka Ellisa iz 1885. i 1887, koja se temelje na tekstu A, godine 1897. Israel Gollanc objavljuje verziju koja je kombinacija A i B teksta. U pripremi mu je pomoglo pojavljivanje najranijeg izdanja sa znanstveno utemeljenom jezičnom analizom. U izdanju Hermanna Breymanna iz 1889. tekstualne verzije dane su paralelno, prvi put su sačuvani izvorni pravopis i interpunkcija, a zabilježene su sve varijante prvih izdanja koje su do tada otkrivene. Breymann je, poput Warda, Bullena i Havelocka Ellisa, dramu podijelio samo na scene.

Godine 1910. C. F. Tucker Brook drži se mišljenja da je tekst A izvorna verzija te tiska dramu starom ortografijom, a John S. Farmer 1920. objavljuje pretisak teksta A1.

U 20. stoljeću povećana je količina znanstveno utemeljenih informacija o elizabetanskom kazalištu i tiskanim knjigama koje su sadržavale prijjašnje verzije teksta. Na temelju tih novih spoznaja Boas i Greg mogli su načiniti znatan napredak u analizi dvaju temeljnih tekstova i dokazati prvenstvo varijante B. Boas je tvrdio da tekst B sadrži i izdanje iz 1602, ali da je u cijelosti bliže originalu. Njegovo izdanje iz 1932. prvo je pravo kritičko izdanje koje se zasniva na tekstu B. Greg je u analizi otišao još dalje i još je više učvrstio prvenstvo teksta B, ali odbija tezu da on obuhvaća izdanje iz 1602. Svoje objedinjujuće izdanje dviju verzija objavio je 1950, a tekstove tiska suvremenim pravopisom, dijeleći dramu na činove i scene.

Izvori i autorstvo drame

Povijesni doktor Faustus, koji je postao jednim od istinskih književnih mitova što svojim konotativnim značenjima obogaćuju našu svakodnevicu, i koji ravnopravno stoji uz samoga Don Quijotea, vjerojatno se podudara s tajanstvenom osobom njemačkoga učenjaka, nadriliječnika, maga, vještoga varalice, ljubitelja umjetnosti i inteligentnoga obješenjaka temeljito upućena u znanost i filozofiju, gospodina Georgiusa ili Iohannesa Faustusa, koji je, navodno, vrhunac svoje karijere doživio između 1510. i 1540.9 Prekrasne priče, žive još stoljećima poslije Faustusova doba, počele su se vezivati uz njegovo ime, a osobito nakon njegova neobična i zagonetna iščeznuća koje se pripisivalo djelovanju nadnaravnih sila. U duhovnoj klimi tog doba, kada je Luther zabijao svoje teze na vrata crkve, zazivljući na pobunu protiv Rima, rasla je Faustova slava, poprimajući antipapinsku boju. Čini se očitim da je osoba koja je te priče i legende sastavila 1587. u knjigu pod naslovom Historia von D. Iohan Fausten bila Lutherov pristaša.

Doktor Faustus Christophera Marlowea nastao je pod utjecajem engleskoga prijevoda njemačkoga originala. Taj se prijevod nepoznatoga prevodioca pojavio već pet godina kasnije, što svjedoči o stvarnoj popularnosti djela.

P. H. Kocher10 smatra da je na stvaranje Faustova lika osim njemačkoga uzora i prijevoda utjecalo i autorovo poznavanje europske literature o vješticama i vradžbinama. Potrebno je, međutim, spomenuti i treći izvor. To je djelo Johna Foxa Actes and Monuments (popularno zvano Book of Martyrs) u kojoj Fox opisuje sukob papinske i carske vlasti.

Gotovo svi kritičari slažu se da je verzija teksta Doktora Faustusa koja je doprla do nas rezultat rada više autora, koji su na izvorni Marloweov tekst udarili svoj pečat. Najvažnije scene nesumnjivo je napisao Marlowe. Poetski stil i odjeci njegovih ranijih drama jasno nam to potvrđuju. Scene koje se pripisuju Marloweu prikazuju nam tragičnog Faustusa koji se kreće između oholosti i pokajanja, a koji se znatno razlikuje od vedroga čarobnjaka iz nekih drugih scena. Taj drukčiji Faustus zasigurno je djelo drugoga autora.

Marloweova ruka najočitije se prepoznaje u prologu te scenama 1 i 3 prvoga čina, zatim u sceni 1 i na početku scene 2 drugoga čina, u prologu kora i prvih četiriju ili pet replika scene 1 trećega čina, u prologu kora na početku četvrtog čina, u scenama 1, 2 i 3 petoga čina te u epilogu.

Gotovo svi dijelovi drame koji se ne pripisuju Marloweu pripadaju u dvije kategorije. Prije svega to su prozni komični prizori scene 4 prvoga čina, završetak scene 2 i scena 7 drugoga čina, zatim scena 3 trećega čina te scene 5, 6, i 7 četvrtoga čina. Drugu kategoriju čine dijelovi scene 1 i cijela scena 2 trećega čina, te scene 1, 2, 3 i 4 četvrtoga čina. Ti dijelovi pisani blank verseom razlikuju se od Marloweova stiha po tome što im nedostaju njegova žestina i ljepota.

Kritičari se ne slažu u vezi s pitanjem tko je bio drugi autor ili autori. Neki spominju ime Samuela Roweleya, glumca i pisca Admiralove družine, koji je nadživio Marlowea više od trideset godina, a drugi kao mogućega koautora navode Dekkera. Međutim, Marloweovi suradnici, ma tko da su bili, očito su bili ovisni o njemu. Marlowe je, po svemu sudeći, smislio dramu i napisao njezine ključne scene pa se ona stoga nedvojbeno može smatrati njegovim djelom.

Konačno, bez obzira na spekulacije o koautorstvu, pred nama se nalazi iznimno i neponovljivo djelo; djelo s nedostacima i vrlinama koje mjestimično nadmašuju i sam Shakespeareov genij.

Doktor Faustus

Izdavačima i književnim kritičarima s početka 19. stoljeća dugujemo zahvalnost zato što su Doktoru Faustusu osigurali mjesto među klasičnim djelima engleske književnosti. To, međutim, ne znači da nisu primjećivali i njegove slabosti. Tako ga, na primjer, Dilke u svojoj kritici »nikako ne smatra dobrim komadom«, ali hvali njegovu poeziju i način na koji je prikazan Faustus.11 Henry Maitland, pišući u Blackwood's Magazinu, opisuje dramu kao »krajnje nesavršenu i neujednačenu«, ali se i on divi načinu kojim je prikazan glavni lik.12 William Hazlitt manje je suzdržan. U Predavanjima o Elizabetinu razdoblju slaže se s Oxberryjem tvrdeći da je Marloweova drama najbolja drama razdoblja te posebno hvali, poput Oxberryja i Maitlanda, obraćanje Heleni i Faustusov završni solilokvij. Piše:

Faustus je gruba skica, ali divovskih razmjera. On je personifikacija ohole volje i pohlepne znatiželje koja je prerasla granice straha i kajanja. Njime vitla i proždire ga razdiruća žudnja da poveća svoje znanje do krajnjih granica prirode i umješnosti te da preko njega proširi svoju moć. On bi da ostvari sve svoje neobuzdane maštarije i da razriješi najistančanije spekulacije apstraktnoga umovanja; u tu svrhu prkosi užasnim posljedicama i sklapa savez s demonskim silama, sa 'zlom kobi i nadnaravnim pomoćnikom'.13

Hazlitt zaključuje kako u Marloweovoj drami ne može pronaći dokaze »ni za ateizam, ni za bezbožništvo koji mu se pripisuju«.14

Oni koji su tvrdili da su ih pronašli dokazivali su da Marlowe prikazuje Faustusa ateistom i bezbožnikom ne bi li tako pridobili naše simpatije i divljenje za njegovo buntovništvo. Čak i Maitland, koji tvrdi da ja Faustus grešnik, ide tako daleko da kaže kako Faustus »ne zaslužuje užasnu kaznu koja mu je na kraju dosuđena«. Međutim, poslije se tijekom 19. stoljeća, to slobodoumno gledište sve češće i sve žešće izražavalo. Za Cunninghama »posljednji prizor ispunja dušu ljubavlju i divljenjem za mrtvoga heroja«,15 Wagner žali što Marlowe nije dovoljno slobodouman i što ne dopušta da Faustus na kraju izbjegne prokletstvo,16 a Havelock Ellis ne vidi Faustusa kao grešnika nego »kao heroja, Tamerlana,... koji je misleći na beskrajne užitke zanemario ograničeni sjaj zemaljske krune.«17 Neki od ovih kritičara kao da žele Goethea kao koautora Marloweove drame.

Slične interpretacije imaju i u 20. stoljeću svojih glasnih zagovornika. Prema U. M. Ellis-Formeru, »grijeh zbog kojega je Faustusu dosuđena kazna više se usputno spominje nego što se objašnjava... Faustus je, barem onoliko koliko ga možemo slijediti, nerazborit i tašt, ali nikada zločinac«.18 Philip Henderson vidi tu dramu kao »parabolu borbe za intelektualnu slobodu«, sa Zlim anđelom koji u pojavnom obliku izražava Faustusove »napredne i pustolovne porive«.19 F. S. Boas se pita gdje je u životu, koji uglavnom prolazi u akademskim raspravama s Mefistofilisom, bilo prilika za pokajanje.20 Konačno, i Harry Levin vrlo dojmljivo i suptilno izlaže stajalište kojim se od nas traži da prihvatimo slične stavove.21

Ali posljednjih desetljeća 20. stoljeća mnogi su izrazili suprotna mišljenja. Svi se oni slažu da je Marlowe puno kritičniji prema svojemu protagonistu. James Smith smatra da je drama alegorija koja utjelovljuje stajalište ortodoksnoga kršćanstva prema Faustusovu životu.22 Lily B. Campbell vidi je, pak, kao komad koji dramatizira slučaj savjesti onako kako su ga tijekom 16. stoljeća vidjeli zaneseni protestantski teolozi te opisuje sličan primjer koji svojom poučnošću nalikuje na Faustusov.23 Greg, koji nas podsjeća da je Faustus kao ljubavnik lijepe Helene kriv za grijeh demonizma,24 također pripada toj skupini kritičara. Tu možemo ubrojiti i one koji su stroga moraliziranja odlučili ponuditi kao književne kritike, a njihovo pretjerivanje čini protutežu sentimentalistima Cunninghamova tipa.

Ne trebamo se sasvim odlučiti ni za jednu od strana. Oni mudriji lako su se složili s J. B. Stearnom koji tvrdi da u drami postoji raskol i nesigurnost.25 Ako tvrdimo da je Marlowe duboko suosjećao sa svojim herojem i da se isto tako pomirio s njegovom propašću, jednostavno dokazujemo da je napisao djelo koje je istinska tragedija.

Uvodni govor kora najavljuje tu autorovu nakanu. Faustus, čovjek skromna podrijetla, stekao je veliko znanje, ali oholost ga tjera da ide iznad svojih mogućnosti i u svoju propast. Pred nama je drama oholosti.

Taj je motiv jako privlačio pjesnika čiji najdraži lik tvrdi da Priroda

Uči sve nas da um naprijed nam teži.

(Tamerlan, II, vii. 20)

Sklonost autora tome motivu osjeća se od samoga početka drame. U prvoj sceni Faustus odbacuje tradicionalne predmete studija i okreće se magiji. Nestrpljivo i s omalovažavanjem odbacuje filozofiju, medicinu, pravo i teologiju; s gorljivošću koja ga gotovo ostavlja bez daha razmišlja

Kakav li svijet je koristi i užitka,

Snage i časti, svemoći i slave*

koje se nada uživati kada postane čarobnjakom. Sva zemlja, vjetrovi i oblaci na nebu njemu će se pokoravati. Dok čeka da mu dođu prijatelji Valdes i Kornelije, koji će ga uputiti u skrivene znanosti, na brzinu iznosi načine na koje namjerava upotrijebiti priželjkivane vještine. Taj govor potvrđuje koliko su snažni njegova znatiželja, želja za bogatstvom i sjajem, njegov nacionalizam te čežnja za moći koju je već prije izrazio. Te ga osobine nesumnjivo određuju kao renesansnoga čovjeka i tijekom cijele scene prisutne su mnoge aluzije na širenja vidokruga koja se zbivaju u tom dobu novih otkrića. Faustus čezne za zlatom Zapadne Indije, za biserom iz morskih dubina i »sočnim voćem i raskošnim slasticama« iz Amerike; Valdes spominje Indijance u španjolskim kolonijama, laponske divove, venecijanske trgovačke brodove i pozlaćenu flotu koja svake godine puni španjolsku riznicu blagom iz Novoga svijeta. Ovdje je mnogo toga što je palilo maštu engleske kazališne publike koja zdušno odobrava Faustusovu odlučnost da iz Nizozemske istjera princa od Parme. Konačno, samo je poraz španjolske Armade spriječio namjere Parme da 1588. izvrši invaziju na Englesku, a Englezima nije bio nepoznat »plameni brod kod Antwerpenskog mosta«. Njegov talijanski izumitelj bio u službi Engleza od 1588, a Španjolci su se sjetili njegova »paklenskog upaljivača« kada su kod Calaisa na njihovu flotu upućeni gorući brodovi.26

Tako je Faustusov san o moći sadržavao mnogo toga što se sviđalo publici za koju je Marlowe pisao, a živopisnost i strast s kojom je on to izrazio pokazuju da se mnogo toga sviđalo i samome pjesniku. Istodobno nam Faustusove riječi:

Pravi je čarobnjak što i polubog

pokazuju koliko je njegova ambicija ohola. On očito teži nečemu što je više od čovjeka. Nismo iznenađeni kada saznamo da ga muči zla savjest. On to doduše još ne priznaje, ali unutarnji konflikti postaju vidljivi pojavom Dobrog i Zlog anđela koji ga savjetuju. Prvom rečenicom koju izgovara Dobri anđeo i kojom ga upozorava da ne navlači na sebe »bijes Gospodnji« u nas se uvlači strah za onoga tko nam je tako drag, a taj se strah povećava kada u idućoj sceni dvojica studenata vide njegovu »dušu u pogibelji«.

Pa ipak, Faustus ustrajava na odabranom putu. U trećoj sceni prvoga čina uspijeva dozvati Mefistofilisa i predlaže pogodbu s Luciferom; u sceni II, 1 potpisom se odriče svoje duše u korist Lucifera i ispituje Mefistofilisa o paklu; u sceni II, 2 ispituje Mefistofilisa o astronomiji i poslije ga zabavlja paklenska povorka koju čine sedam smrtnih grijeha i koja bi ga trebala odvratiti od misli o pokajanju. Ali stvar se ne razvija tako glatko kako to ovaj sažetak daje naslutiti. Tijekom tih scena Faustusa više puta odbijaju. Nakon što izvrši obred s pomoću kojega, po njegovu uvjerenju, »duhovi se javljaju«, smatra da je Mefistofilisovo pojavljivanje znak kako može njemu zapovijedati. Nastavlja to i dalje činiti i pri tome je njegova oholost posve bez pokrića. Ali Mefistofilis mu razbija iluzije. Na dolazak ga nisu prisilile, objašnjava on, Faustusove čarolije; one su samo privukle njegovu pozornost na griješni Faustusov um i Mefistofilis je došao svojevoljno, s nadom da će zgrabit njegovu dušu. U sceni II, 1 Faustus, nakon što potpiše ugovor, traži za sebe ženu. Međutim, ženidba je sakrament i Mefistofilis mu je ne može dati. Štoviše, moguće je da se Faustus u svojoj oholosti osamio od drugih ljudi i da ga to čini nesposobnim za ženidbu. Mefistofilisov odgovor poprima oblik grube psine, nakon čega Faustusu obećava mnoštvo priležnica. U prvoj sceni drugoga čina, kada ga Faustus ispituje o astronomiji, Mefistofilis mu ne kazuje ništa što ne bi mogao kazati Wagner, a kada Faustus pita tko je stvorio svijet, Mefistofilis, ne želeći spomenuti Stvoritelja, odbija odgovoriti na pitanje. To odbijanje izaziva krizu u njihovu odnosu.

Netko, tko je manje zaslijepljen, zaključio bi iz tih odbijanja da moć koju je tako drsko stekao nije svemoguća kao što je sanjao. Međutim, Faustus se ne obazire na te neuspjehe, pa ni na nekoliko izravnih upozorenja. Među njima je najočitije ono kada mu se krv, dok njome potpisuje ugovor, zgruša u riječi Homo fuge. Čak se i groteskna povorka sedam smrtnih grijeha, na čelu koje se posve primjereno nalazi oholost, bez obzira na to što je impresario te predstave želio postići i kako je Faustus na nju reagirao, može shvatiti kao upozorenje. Ali najrječitije upozorenje dolazi od melankoličnoga, sumornoga, izmučenoga, ali iznenađujuće iskrenog demona, samoga Mefistofilisa. U onih pedesetak stihova njihova prvog susreta Faustus ga pita što je dovelo do Luciferova pada. Mefistofilis taj pad ispravno pripisuje »drskosti i preveliku ponosu«, naime, spominje dva momenta koja su prisutna i kod Faustusa. »A tko ste vi«, pita Faustus, »kad vođa vam je Lucifer?«

MEFISTOFILIS: Duhovi jadni što pate ko Lucifer

Jer protiv protiv Boga krenusmo ko Lucifer,

Pa smo i navijek prokleti ko Lucifer.

FAUSTUS: A gdje je mjesto prokletstva?

MEFISTOFILIS: U paklu.

FAUSTUS: Kako to onda da si izvan pakla?

MEFISTOFILIS: Ne, pakao je ovdje, nisam izvan njega.

Zar misliš da ja što Božji vidjeh lik

I okušah nebeske, rajske slasti

Ne trpim deset tisuća pakala

Što mi je vječno uskraćeno blaženstvo?

(I, 3)

Nema sumnje da Mefistofilis izražava svoju vlastitu bol. Ali njegove bi riječi mogle zvučiti kao upozorenje da ga je Faustus u stanju primiti. Isto se događa kada Faustus u sceni II, 1 pita gdje se nalazi pakao. Isprva ga Mefistofilis stavlja u središte prostora pod nebesima, unutar elementarnog dijela univerzuma, a nakon toga govori o paklu, isto kao i prethodno u sceni I, 3, kao o duhovnom stanju onih koji su odvojeni od Boga:

MEFISTOFILIS: Bezgraničan je pakao; bez rubova;

Nije na jednom mjestu, on je gdje smo mi,

A gdje je on — mi navijek ostat moramo.

I ukratko, kad sav svijet se raspadne,

A sva stvorenja iz čistilišta izađu,

Što raj ne bude, pakao će biti.

FAUSTUS: Ja mislim da je pakao tek bajka.

MEFISTOFILIS: Samo ti tako misli, dok ne iskusiš

(II, 1)

Faustus ne samo da se ne obazire na ta upozorenja nego ih odbacuje nestrpljivom i plitkom ohološću. Kada mu se krv zgruša ne bi li ga spriječila da se odrekne duše, srdito se pita: »Zar duša nije moja?« Doduše, opomena Homo fuge na trenutak poremeti njegovo samozadovoljstvo. Ali kada se pojave sedam smrtnih grijeha, bez razmišljanja im se razveseli. U brbljavim i besćutnim odgovorima na Mefistofilisovo sumorno izlaganje o paklu, hvalisavo se razmeće svojom ljudskom samodovoljnošću. Na prvo odgovara:

FAUSTUS: Kako, i silni Mefistofilis trpi

Što su mu rajske uskraćene slasti?

Ugledaj se u moju hrabrost muževnu

I prezri slasti što ih imat nećeš.

(I, 3)

Odgovarajući na drugo, niječe postojanje pakla.

MEFISTOFILIS: Al ja ti mogu suprotno dokazati,

Jer, vjeruj, ja sam proklet i u paklu.

FAUSTUS: Pakao ako je to, rado bit' ću proklet.

Što! Spavat, jesti, šetat i raspravljati!

(II, 1)

Faustus zatim zaključuje neslavnu pogodbu kako bi uživao u slastima znanja, užitka, te iznad svega u moći kojoj teži. U prvoj smo sceni za njega osjećali izvjesnu naklonost, čak neku vrstu divljenja. Toga je sve manje kako drama napreduje, jer on je spreman progutati odbijanja i uskraćivanja te lakomisleno odbacuje jedno upozorenje za drugim i pokazuje kako njime vlada natprosječno častohleplje. Svojeglav je, tvrdoglav i zaslijepljen.

Pogodba traži da se odrekne Boga. Kad prvi put zaziva Mefistofilisa, sasvim je spreman to učiniti. U početku ne osjeća nikakve bojazni. Dapače, treća scena završava istim ushitom kakav je osjećao u prvoj sceni. Ali malo prije nego potpiše ugovor, pokoleba se. Ponovno se pojavljuju Dobri i Zli anđeo i izvana prikazuju njegovu unutarnju borbu sa savješću. Za »Skrušenost, molitvu, kajanje« koje ga mogu pomiriti s Bogom Zli anđeo, odbacujući ih, kaže da »prevare su, same budalaštine« (II, 1). Takav nauk pomaže Faustusu da utiša glas savjesti. Još jednom ga obuzima opojan zanos kao u prvoj sceni,

»Sva će emdenska imanja biti moja«

ali ne prije nego se pojavi još jedna napast da — »očajava« (II, 1)

Ta kušnja se na trenutak pojavi kad ugleda riječi Homo fuge. Ali punom se snagom pojavi pred njim na početku scene II, 2. Tada Zli anđeo uvjerava čovjeka koji se odrekao Boga, da Bog prema njemu neće biti milostiv. Faustus priznaje da mu se srce skamenilo, da vjeruje kako je proklet i da ga to priječi da se pokaje te da pomišlja na samoubojstvo:

Već davno bih svoj život sam dokončao,

Da uživanjem ne nadvladah očaj.

(II, 2)

Ali pedeset stihova poslije, nakon što Mefistofilis odbije kazati tko je stvorio svijet, Faustus je blizu pokajanja. Ovaj put kao da sluša Dobroga anđela i počinje izgovarati riječi molitve. U tome kritičnom trenutku Mefistofilis poziva u pomoć Lucifera i Beelzebuba. Oni prestraše Faustusa i čim se ponovno odrekne Boga, »nagrade« ga povorkom sedam smrtnih grijeha.

Iz te je scene jasno da darovni ugovor, koji je Faustus na Luciferov zahtjev potpisao, nije obvezujući — drugim riječima, jasno je da ga njegov prvotni grijeh nije osudio na vječno prokletstvo. Riječi koje u dva navrata izgovaraju Dobri i Zli anđeo ne bi imale smisla da još uvijek nije moguće poništiti ugovor, a hitne mjere koje Mefistofilis poduzima pokazuju da je i on svjestan te mogućnosti.

»Premda... je Faustus dao obećanje Sotoni, još se mogao sjetiti da iskrenim pokajanjem grešnici ponovno stječu Božju ljubav.« (Damnable Life, xiii). Zapravo, ugovor se potvrđuje iz minute u minutu jedino Faustusovim upornim odbijanjem da se odrekne moći koju je ohološću stekao. Tako se Faustus, odbacujući Boga u nadi da će postati više od čovjeka, uspijeva odvojiti od Boga i velikim dijelom od ljudi i izručiti se paklu u ruke, onako kako daje naslutiti Mefistofilis u scenama I, 3 i II, 1. Mogućnost pokajanja i dalje je otvorena; ali Faustus potiskuje još jedan spontani poriv da se pokaje i to u sceni IV, 5. Ali mali su izgledi da se pokaje netko tko nije ponizan, nego je pohlepan za zadovoljstvima što mu ih, premda su nepotpuna, donosi njegov grijeh.

Ta su zadovoljstva doista manjkava u usporedbi s onim što je u uvodnoj sceni bio u stanju sebi obećati. Od osme do sedamnaeste scene promatramo kako se koristi skupo stečenom moći. Divlja po Vatikanu; aktivno, ali bez krajnjih rezultata, posreduje u sukobu između pape i cara. Izvodi čarolije za Karla V. i osvećuje se provokatoru. Kada mu provokator vrati milo za drago, ponovno mu se osvećuje. Čara za vojvodu i vojvotkinju od Anholta; prevari trgovca konjima, a kada mu on vrati, ponovno se osvećuje. Faustus za svijet »novca i užitka« što ga prikazuju te ludorije, dobrovoljno izdaje svoju dušu.

Izgleda, doduše, da su te dijelove drame uglavnom napisali Marloweovi suradnici, a promjena autorstva nedvojbeno je uzrokom što se Faustus iz slavohlepnoga, premda pomalo prestrašenoga grešnika, mijenja u obijesnoga papina progonitelja i lakrdijaša. Ali imamo pravo zaključiti da su autori pisali na temelju dogovorenog scenarija koji je možda skicirao sam Marlowe. Ako je tako, vjerojatno su nam željeli pokazati kako je Faustus napravio lošiju pogodbu nego što se u prvi trenutak čini; i to vjerojatno s namjerom da nas odbijanja i uskraćivanja koje Faustus podnosi, a popisana su u scenama I, 3; II, 1 i II, 2, pripreme za takvu percepciju. Suradnici nisu bili daroviti i stvorili su Faustusa koji je slaba zamjena za onoga kojega je prikazao Marlowe. Pa ipak, namjera koja se krije u dogovorenom scenariju, još se u drami nazire.

Kod Faustusa pratimo nekoliko kriza savjesti. Jedna se javlja na izmaku dvadeset četvrte godine koliko ih je ugovorom dobio. U sceni V, 1 dolazi starac koji ga nagovara da se pokaje prije nego postane prekasno:

STARAC: Premda si kao čovjek mnogo zgriješio,

Ustrajat u tome nemoj kao đavao.

Da, duša ti je prijazna i dobra

Dok navadom joj grijeh u narav ne prijeđe.

A tad se kasno, Faustuse kajati.

Od prizora ćeš rajskih biti udaljen,

A paklene se muke iskazati ne mogu.

Kao što Greg primjećuje, starac je gotovo utjelovljenje apstrakcije Dobrog savjetnika iz srednjovjekovnog moraliteta. Marlowe kroz likove starca, anđela i đavolskih likova te prikazom sukoba između sila dobra i zla koje se bore za dušu znamenita čovjeka, duboko poseže za srednjovjekovnom tradicijom i dotiče prvotnu temu moraliteta.

Dobar savjet odmah utječe na Faustusa, ali budući da mu nedostaje vjera u Božje milosrđe, obuzima ga očaj.

Proklet si, Faustuse, očajavaj, umri.

(V, 1)

Mefistofilis mu dodaje bodež i tek starčevo upletanje i uvjeravanje da mu je još uvijek otvoren put do Božjega milosrđa, sprečavaju Faustusa da se probode. Dok se u sebi bori za pokajanje i nastoji nadvladati očaj, Mefistofilis ponavlja postupak koji se u sceni II, 2 pokazao uspješnim. Straši Faustusa:

Pobuni se, ili meso ću ti razdrijet.

a onda, kada Faustus popusti i ponudi da će obnoviti ugovor, nagrađuje ga »zagrljajem slatkim« trojanske Helene. To, naravno, nije prava Helena. Kao što su »carske likove« Aleksandra i njegove drage (IV, 2) predstavljale sablasti, tako isto predstavljaju i Helenu; zagrlivši je, Faustus počini grijeh demonizma ili tjelesnog odnosa s demonima. Kada starac to sazna, zaključuje da mu više ne može pomoći; u sljedećoj sceni Faustus svome prvom grijehu oholosti i odricanja od Boga konačno dodaje i grijeh očajavanja.

Prije nego se prepusti Heleni, Faustus izgovara znameniti stih:

Zbog toga zar lica krenu tisuću brodova

I spaljene su gorde kule trojanske?

(V, 1)

Česte aluzije u njegovim djelima pokazuju da je Marlowe svoju maštu hranio klasičnom poezijom i antičkim mitovima; i ovdje, kao u sceni I, 2, oživljava svijet Ilijade kroz krajnje uzbudljiv i romantičan izričaj. U tu svrhu možda posljednji put upotrebljava lirski blank verse koji razvija u Tamerlanu.

Biti ću Paris i za tvoju ljubav

Umjesto Troje razorit ću Wittenberg;

Borit ću se sa slabim Menelajem

I tvoje boje nosit na perjanici.

Ahileja ću raniti u petu,

Zatim se tebi vratit po poljubac.

O, ljepša si mi od večernjeg neba

Što tisuću ga krasnih zvijezda zlati,

I od Jupitra plamnog sjajnija

Kad nesretnoj se Someli ukaza.

Od vladara nebeskog si čarobnija

U zagrljaju bludne Aretuze.

Samo ti možeš ljubavnicom mi biti.

(V, 1)

U toj rapsodiji još jednom čujemo onaj zanos koji je tako snažno odjekivao u prijašnjim scenama; a dugotrajna popularnost tih stihova pokazuje da su čitatelji ispravno zaključili kako oni izražavaju jednostavnu i neobuzdanu čežnju. Ali govor, koji je zapravo upućen đavlu koji će isisati Faustusovu dušu, uvod je u grijeh koji će Faustusa baciti u nepovratni očaj, a njegov značaj ističe starac koji je prisutan gotovo cijelo vrijeme dok govor traje i koji na kraju izriče svoj komentar. Stavljajući jednu pored druge te proturječne replike, epizoda na neki način sažimlje osnovnu temu komada.

Do scene V, 2 Faustus sasvim gubi nadu. U proznom odlomku koji je jedan od malobrojnih što ih nalazimo kod Marlowea, na dirljiv se način oprašta od studenata. Mefistofilis ga uvjerava da je prekasno za kajanje, i kada odmah nakon toga uđu anđeli, oni tek moraliziraju nad činjenicom da je Faustus proklet. Slijedi veliki solilokvij u kojem Faustus izražava svoje unutarnje stanje i osjećaje tijekom posljednjeg sata.

Svi se slažu da je riječ o najzrelijem ulomku koji je Marlowe napisao dramskim stihom. Stoji on u jakoj suprotnosti ne samo s monolozima u Tamerlanu nego čak i s obraćanjem Heleni. Dok su ti ulomci manje ili više formalni po izričaju, ovaj teče gipko, nepredvidivo, pa čak i zbunjujuće, fokusirajući se na Faustusov strah:

Preostaje ti samo sat život

A zatim ćeš na vijeke biti proklet.

(V, 2)

Moli vrijeme

...godinu, bar mjesec, tjedan ili dan

da se može pokajati i tako neizravno priznaje da ugovor kojim je darovao dušu nije dokinuo mogućnost pokajanja, a ta molba kulminira bolnim citatom latinskoga stiha. Ovidije, kojega citira, želio je produžiti noćni užitak, Faustus želi odgoditi patnju koju donosi jutro. Uzaludnost molbe izražena je stihovima koji aludiraju na njegovu propast što je već na dohvatu ruke:

Zvijezde se kreću, i vrijeme; teče sat

Đavao stiže, Faustus bit će proklet.

Čak i tako kasno Faustus uočava znak božanske milosti, premda je on više ne može zadobiti:

Gle, krv Kristova nebesima teče!

Ponovno pada u očaj kada ga đavli muče; a dok očajno poziva Lucifera da ga poštedi, opet mu se predaje.

Možda je već dovoljno rečeno o dramatskoj snazi i širokom dijapazonu izražajnosti što ga ima taj veliki monolog, u kojem je Faustus očajnički svjestan »silnog gnjeva Gospodnjeg« (V, 2) na koji ga je u prvoj sceni upozorio Dobri anđeo. Kako govor ide završetku, Faustus se odriče čovječnosti. Dok je prije bio ohol zbog svoje samodovoljnosti i čak je težio biti više od čovjeka, sada čezne biti manjim od čovjeka; želio bi biti »stvorenje bez duše«, »neka zvijer« koja smrću jednostavno nestaje, ali nije osuđena na vječno prokletstvo. Proklinje roditelje koji su ga začeli. Nema sumnje da su »knjige« koje želi spaliti knjige o magiji. Ali ta riječ nas podsjeća na ono što uzvikuje studentima prije u istoj sceni: »Da barem nisam nikad vidio Wittenberg, nikad knjige pročitao!«; imamo stoga dojam da Faustus za svoj pad djelomično okrivljuje svoju učenost.

Kada čujemo ili pročitamo zaključne stihove drame i dovedemo ih u vezu s onim što im je prethodilo, bez oklijevanja zaključujemo da je Faustus utjelovljenje novoga, radoznaloga i ambicioznoga, renesansnoga duha, duha prema kojemu Marlowe izražava duboku naklonost, ali istodobno izražava i strepnju nad pogibeljima prema kojima bi taj duh mogao odvesti onoga kojim upravlja. To možda nije Faustus kakva bismo očekivali od Marlowea kakva smo opisali na početku ovoga teksta. I premda ne smijemo previše lako dovoditi u vezu umjetnika i njegovo djelo, čak ni onda kada je taj odnos, kao u ovom slučaju, jednostavan, Doktor Faustus očito pripada posljednjoj godini Marloweova života i zato znači posljednji stupanj njegova razvoja, kakav god da je bio.

Kazališne izvedbe

Povijest najranijih kazališnih izvedbi Doktora Fastusa zasniva se na pretpostavkama. Greg upozorava da je drama izvorno pripadala Družini earla od Pembrokea koja ju je zimi 1592-93, kada je epidemija kuge u Londonu malo posustala, izvodila na dvoru i u Theatreu. Ali kuga nije prestala, pa su kazališta ponovno zatvorena. Družina lorda Pembrokea je poput drugih krenula na turneju po unutrašnjosti. Uskoro se našla u teškoćama, pa je bila prisiljena založiti imetak i razići se. Greg zaključuje da su svoj primjerak šaptačke knjige Doktora Faustusa prodali Philipu Hensloweu te da su je poslije rekonstruirali na osnovi sjećanja.27

U svakom slučaju, Doktor Faustus je 30. rujna 1594. bio u vlasništvu Philipa Henslowea i tada su ga na pozornici kazališta Rose izveli članovi Admiralove družine, a to je prva izvedba o kojoj imamo podatke. Henslowe u svojem Dnevniku spominje još deset predstava u sljedeća četiri mjeseca i još dvadeset u razdoblju od dvije godine, sve do 5. siječnja 1596.

Kad su se u listopadu 1597. Pembrokeova i Admiralova družina spojile u kazalištu Rose, izveli su još jednu predstavu.

Tijekom listopada Admiralova družina postala je Družina earla od Nottinghama pa naslovnica izdanja Doktora Faustusa iz 1604. opisuje glumce kao službenike earla od Nottinghama. Za vrijeme ranog razdoblja vladavine Stuarta, sve do zatvaranja kazališta 1642, drama se još uvijek izvodila u Fortuni, a glumci su bili članovi Družine princa Charlesa.

Za razdoblja Commonwealtha sva su kazališta bila zatvorena, no postoji podatak kako nakon Restauracije, 26. svibnja 1662, Samuel Pepys vodi svoju ženu da u Crvenom biku pogleda Doktora Faustusa. Predstavu je 28. rujna 1675. pred kraljem izvela i Družina vojvode od Yorka.

Puna dva stoljeća potom, na engleskim pozornicama ne nalazimo traga Doktoru Faustusu. Neke njegove epizode izvođene su tek kao pantomime ili lutkarske predstave. U 19. stoljeću Faustus se vraća na engleske pozornice, ali riječ je uglavnom o različitim slobodnim obradama Goetheova Fausta.

Konačno, krajem stoljeća, 2. i 4. srpnja 1896, Englesko kazališno društvo obnovilo je Marloweovu dramu u St. George Hallu, na pozornici koja je bila reprodukcija stare Fortune. Isto je društvo dramu izvelo i 1904. u kazalištu Court i u Terryjevu kazalištu te u mnogim gradovima diljem Engleske i Škotske za vrijeme šestotjedne turneje.28 Prvo uprizorenje Marloweova Doktora Faustusa u Njemačkoj, ne računamo li izvedbe gostujućih engleskih družina u 17. stoljeću, zbilo se 1903. u Heidelbergu,29 dok je američka praizvedba djela priređena 1907. na Sveučilištu Princeton.30 Od tada je Doktor Faustus često izvođen na pozornicama širom svijeta.

Prevela i priredila Nada Zoričić

1 Izvori za Marloweov živtopis uključuju: C.F. Tucker Brooke, The Life of Marlowe and The Tragedy of Dido Queen of Carthage, London, 1930, i F.S. Boas, Christopher Marlowe, Oxford, 1940.

2 J. J. Hotson, The Death of Christopher Marlowe, London, 1925, str. 58-59.

3 M. Eccles, Christopher Marlowe in London, Cambridge, Mass., 1934.

4 British Museum, Harleian MS. 6848, fol. 143. Tucker Brooke, op. cit., str. 107-108

5 Ibid.

6 J. I. Hotson, op. cit., str. 26-27

7 W. W. Greg. Marllowe's Doctor Faustus, Oxford, 1950, str. 60

8 Ibid.

9 Ward, uvod u izdanje 1901.

10 P. H. Kocher, Christopher Marlowe, Chapel Hill, 1946.

11 isto, 8-9

12 Marlow's Tragical History of the Life and Death of Doctor Faustus, Blackwood's Magazine, I (1817), str. 388-394.

13 William Hazliit, Complete Works (ed. P. P. Howe, 21 vol., London, 1930-4), vi. 202-203.

14 Ibid, vi 207.

15 The Vorks of Christopher Marlowe, edited by F. Cummingham, London, 1870.

16 Christopher Marlowe's Tragedy of Doctor Faustus, edited by W. Wagner, London, 1877.

17 Christopher Marlowe, edited by H. Ellis, London, 1887.

18 Christopher Marlowe (London, 1927), str. 70

19 And Morning in His Eyes (London, 1937), str. 310, 312

20 Christopher Marlowe (Oxford, 1940), str. 211

21 The Overreacher (London, 1954), str. 129-159

22 Marlowe's Dr. Faustus, Scrutiny vii(1939-40), str. 36-55

23 Doctor Faustus: A Case of Conscience, P.M.L.A., Ixcii(19529, str. 219-29) Primjer koji uspoređuje s Faustovim dramatiziran je u komadu N. Woodesa, The Conflict of Conscience (1581). Očaj protagonista te drame podsjeća na Doktora Faustusa, xix. Vidi Hazlittova Dodsleya, vi. 119

24 The Dammation of Faustus, M.I.R., xli (1946), str. 97-107

25 Marlowe: A Chritical Study (Cambridge, 1946), str. 117-165

* Citati iz Doktora Faustusa navedeni su u prijevodu Flore i Tonka Maroevića, objavljenom u ovom broju Kola.

26 Gerrett Mattingly, The Defeat of the Spanish Armada (London, 1959), str. 176-277)

27 W. W. Greg, Marlowe's Doctor Faustus, Oxford, 1950, str. 60-62

28 O ovoj izvedbi ima dosta podataka u knjizi R. Speaight, William Poel and the Elizabethan Revival, London, 1954, str. 113-199

29 H. M. Flasdieck, Zur Datierung von Marlowes Faust, Englische Studien, LXIV, 1929, str. 321

30 R. K. Root, Two Notes on the Marlowe's Doctor Faustus, Englische Studien, XLIII (1910-11), str. 130