Umjetni čovjek

Umjetni čovjek

Genetska revolucija i bizarne fantazije.

Zašto ne bismo trebali činiti ono »što majka priroda čini«, zapitao je novinare prošloga tjedna doktor reprodukcijske medicine Panayiotis Zavos na rimskom sveučilištu La Sapienza. Zavos je suradnik talijanskog doktora reprodukcijske medicine Severina Antinorija, koji je čvrsto odlučio idućih mjeseci u nekoj »još tajnoj« sredozemnoj državi klonirati prvi »embrio sposoban za život«. Došlo je vrijeme da se ljudski život produži i da se nesavršenom stvorenju dobronamjerno pomogne. U znanosti, objasnio je Antinori, nema granica. »Baš kao i u životu.«

Prije nekoliko mjeseci smatralo se Antinorijevu »interventnu posadu« klubom fantasta kojem se prosvijećeni svijet znanosti trijezno suprotstavljao. Ali to bi se samodopadno smirivanje moglo pokazati pogrešnim; granica između ludila i stvarnosti, između »grubog« medicinskog znanja i »mekanih« kulturnih vizija nejasna je i mutna. Već je davno revolucija u genetici raspirila divlju maštu, a znanstveno-fantastični romani prema njoj djeluju kao tapkanje u tamnoj komori.

Ponajprije u kulturnim krugovima više nema zaustavljanja; vraća se utopijski način mišljenja kojeg su se intelektualci tako dugo morali odricati a koji se sada pojavljuje u obliku genetičkih i fantastično-futurističkih vizija. Bez obzira na to koliko ti snovi bili različiti, oni uvijek kruže oko jedne jedine predodžbe: oko budućeg vremena zahvaljujući kojem definitivno okončava žilav provizorij — duga epoha stare Europe — te će nestati i našega vidokruga. Ono što je staro, nalazi se iza nas. Ali novo još nije počelo. U tom su procjepu strah i pesimizam, histerija očajnika.

Ako je vjerovati novim utopistima, nalazimo se na pragu novoga doba. Svjedoci smo jedne dramatične epohalne cezure; stari svjetonazori brzo gube na vrijednosti, dok se na horizontu sve jasnije ocrtavaju obrisi hipermoderne, u kojoj poznate, naoko samorodne, izvorne granice nestaju — granice između čovjeka i stroja, tehnike i prirode, duha i materije. Iza nas se na hrpi gomila otpad europskog sna, iluzije prosvjetiteljstva, bajka za malu djecu o punoljetnom subjektu kao i humanistička slika čovjeka o samome sebi. Okončana je, kažu novi utopisti, svjetska epoha raskola, podjele između individuuma i društva, subjekta i objekta.

A što je pred nama? Pred nama je epoha hipermoderne. Jer prvi put u povijesti vrsta uživa privilegij da evoluciju uzme u svoje ruke i da ljude promijeni sve do srži. Nakon dešifriranja ljudskog genoma nalazimo se, tako se čuje naime trijumfalna jeka, na zidu koji razgraničava vrijeme prije i poslije toga. Nakon mnogih tisućljeća prisilne poniznosti čovjek može uzeti svoju biološku sudbinu u ruku i stvoriti sama sebe na svoju sliku i priliku. Sva zapadnoeuropska sjeta sada prestaje; vrsta sada smije ne samo čitati najtajnije stranice knjige prirode, ona ih može i redigirati i parafrazirati — na nov i bolji način. Vrsta se više ne mora podložiti volji slijepog urara, već ga smije voditi za ruku kako bi poboljšao svoje djelo.

Mislioci hipermoderne ne pozivaju se u svojim proročanstvima na proračune teorije vjerojatnosti ili kratkoročna nagađanja. Više od svega, tako barem tvrde, oni crpe svoje spoznaje neposredno iz srca prirodnih znanosti i njihova uvida u nepogrešivu logiku »evolucije«. Istina o početku hipermoderne, kažu, nije izmišljena; ona nije spekulacija već uvid u neizbježno. Jer konačno sama je evolucija bila ta koja je nama — starom čovjeku — dala u ruke biotehničko znanje o daljnjem razvoju. Taj se dar ne smije odbiti; on služi produljenju ljudskoga roda, iako ga ugrožavaju prepreke i slučajevi nazatka, kao npr. sada u Americi u terapiji s embrionalnim stanicama. Ni zahvati u opću genetsku bazu više nisu nikakav skandal. Moralne skrupule? One su tek nazadni osjećaji jedne epohe u agoniji.

Trenutačno osobit ugled uživa kalifornijski filozof Max More. Oko sebe je okupio skupinu istomišljenika koji se nazivaju ekstropijcima, pri čemu je ekstropija pojam suprotan entropiji — dakle odavno isluženoj predodžbi o tome da je blizu kraj povijesti i da su sve životne snage iscrpljene. Max More tvrdi suprotno; on je entuzijast budućnosti i objavljuje razdoblje slobode, čudesno samouzdizanje vrste u svim smjerovima. »Gdje se drugi predaju, mi idemo dalje. Gdje drugi kažu da je svega dosta, mi kažemo: naprijed! Prema vrhuncu! Ekspanzija!«

Kako ne bi bilo nesporazuma, Max More i njegovi ne sanjaju o socijalnom poboljšanju u sadašnjici, već o njegovom prevladavanju. Za njih povijest čovječanstva nije nikada bila nešto drugo do li nastavljeni autoeksperiment na živom ljudskom tijelu. Zato ekstropijanci i slave nove biološke znanosti kao saveznike u oslobodilačkoj borbi čovječanstva. Za njih je sada na dnevnom redu emancipacija od staroeuropskih tradicija, od neveselih prisila koje život pretvaraju u pakao. Europa je bila kaznionica. Ona je antičkom Prometeju stavila religijske okove i dogmama ga pretvorila u prah. »Religija je snaga koja našem posthumanom društvu potpuno stoji na putu.«

Za Morea je kulturni pesimizam najveća prepreka na putu u hipermodernu sunčanu državu, u carstvo slobode bez bolesti i smrti, starosti i brige. Ni on ne vidi u bezgraničnoj primjeni genetičke tehnologije nikakvu opasnu cezuru, nego nastavak povijesti spasenja djelotvornijim sredstvima. Uz pomoć neuronskih računalnih implantata hipermoderna ispunjava kršćansko obećanje o uskrsnuću i daje da tijelo ljudskog mutanta zasja u svoj ljepoti. Ili kako to formulira ugledni fizičar Frank J. Tipler, jedan od Moreovih transhumanističkih jamaca: »Teologija nije ništa drugo nego fizikalna kozmologija koja počiva na pretpostavci da je sveukupan život besmrtan. Posljedica te pretpostavke je buđenje svih koji su ikada živjeli, njihovo uskrsnuće za život vječni. Fizika je na taj način apsorbirala teologiju... znanost sada može glede smrti biti jednako utješna kao religija.«

U skladu s odrednicama hipermoderne vidljivo je kako nema razloga da se lije ijedna suza za prirodnog čovjeka starog kova. Ono što padne, smije se udariti, budući da ni evolucija ne poznaje sućut; žrtve koje zahtijeva, izraz su njezine prirodne brutalnosti. U to je uvjeren i Hans Moravec, Austrijanac koji se iselio u Kaliforniju, voditelj laboratorija za mobilnu robotiku na Sveučilištu Carnegie-Mellona i intelektualna zvijezda na umjetničkom nebu hipermoderne. Kada Moravec počne hvalospjev darvinističkoj evoluciji, taj metalni refren europskim ušima zvuči strahovito poznato, potpuno nalik tragičnoj filozofiji života Oswalda Spenglera, prema kojoj sve što se događa ovdje dolje, pod Suncem s pravom zahtijeva žrtvovanje: »Potpuno je svejedno što ljudi čine, jer će uskoro biti napušteni i otpušteni kao prvi stupanj neke rakete. Nesretne egzistencije, užasne smrti i neuspješni projekti sastavni su dio povijesti života otkad postoji život na Zemlji. Ali ono što je dugoročno bitno, to je ono što preostaje.«

Tko god od napuštenih nema predodžbu o hipermodernom razdoblju, neka se obrati Florianu Rötzeru. On, koji je u svojim mlađim danima proširio radosni poklič o »smrti subjekta« s kritičnim odobravanjem, već je davnih dana izašao iz sjetne špilje i u genetičkom laboratoriju našao svoju novu domovinu. Rötzer se izričito poziva na Maxa Morea; i za njega je konzekventna primjena genetičke tehnologije stvar koja odavno kasni, a zapravo je čin oslobođenja od naslijeđenih tereta stare civilizacije; i on se smatra borcem za transhumanu slobodu koja se realizira na groblju Zapada.

Nakon što se oprostio od humanizma i stari subjekt rastavio na njegove sastavne dijelove, Rötzer daje savjete za prenamjenu njegovih smrtnih ostataka. Prvi savjet glasi: dosta je bilo morala. Svađu oko terapeutskog kloniranja on naziva borbom vojne zaštitnice, krajnje »zgrčenom« i u najboljem slučaju sposobnom za to da nas odvrati od »odgovorne« uporabe mogućnosti genetičke tehnologije. Vrlo je dobro poznat i Rötzerov liberalni patos. Želja za humano-biološkim planiranjem karakteristika bio bi izraz nastojanja za emancipaciju individua koje su se oduvijek htjele »osloboditi prisilnih vezanosti u realnom svijetu«. Ni protiv kloniranja čovjeka Rötzer nema prigovora; tek bi neke praktične nuspojave izazivale sumnju: velika potrošnja jajnih stanica, »preuranjeni porodi i mrtvorođena djeca«.

Opsjenarski trikovi kojima hipermoderni način mišljenja nastoji zavarati svoju publiku mogu se dobro proučiti na samom Rötzeru. Za tili čas etički problemi postaju estetske želje i na taj način bivaju eliminirani. »Moguće je zapravo da je u odnosu na biotehniku relevantna estetika, a ne moral, dakle kriteriji proizvodnje, a ne održavanja svijeta.«

Pitanje posljedica ove vrste samoproizvodnje postaje suvišno, jer onaj koji zahvaća u genetsku supstancu zapravo dokazuje, gledano Rötzerovim očima, svoja vlasnička prava: »Moj genom pripada meni.« Svaki je pojedinac umjetnik koji oblikuje vlastiti materijal te svoj vlastiti genetski dizajn realizira u utjelovljenju. »Tijelo svakoga pojedinca je sve manje predmet kojega zajednica putem zakonskih propisa može posjedovati ili regulirati, već postaje individualno vlasništvo kojim pojedinac treba i hoće moći učiniti što god zaželi, jer u tom smislu i preuzima odgovornost.«

Proširenje potrošačkog suvereniteta na potomstvo, koje se nije pitalo za mišljenje, Rötzer razumijeva kao ispunjenje starog prometejskog sna, sna o umjetnom, novom stvaranju svijeta. Na kraju tog puta slijedi i kod njega sretno ukidanje oronulog čovjeka i pretvaranje u inteligentni tjelesni stroj. On bi bio »ispunjenje obećanja o jednom drugom životu, jer čovjek u svom historijskom liku više nije kao nekoć mjera svih stvari ili krajnji produkt stvaranja.« Čak je i za teoretičara Petera Weibela, koji predaje u Medijskom centru u Karlsruheu genetička neokonstrukcija čovjeka čin stvaralačkog samoostvarenja. Ali taj suverenitet nije samovoljan, nije ček bez pokrića kojeg svatko može ispuniti za sebe. Kao što Weibel neumorno tvrdi, do genetičko-tehničke promjene čovječje prirode dolazi mnogo više po nalogu i s osiguranjem evolucije. »Logika konstruiranja svijeta kopira se s načela evolucije na samoga čovjeka.«

Misao koja se krije iza te avanturističke tvrdnje glasi: Cjelokupno biotehničko znanje je za tu vrstu smisleno i potrebno znanje uz čiju pomoć ona može korigirati nedostatnosti i osigurati opstanak. Pitanje o tome što je ispravno a što pogrešno, pitanje o normama konstruiranja ne postavlja se jer su sve spoznaje na neki način »istinite«, jer proizlaze iz evolucijskog načela. Dobroćudna evolucija, taj veliki procesor, ne pravi pogreške. Ona nam putem znanosti stavlja na raspolaganje informacije o kojima ne trebamo kritički razglabati već ih naprosto moramo primijeniti ako se ne želimo ogriješiti o mudrost »neokonstrukcije« svega živoga.

U tom kružnom načinu argumentiranja možemo se i nadalje osjećati ugodno. Čak i zahvat u prirodni identitet nerođenih prema Weibelu nije nikakav problem, u svakom slučaju nikakav etički problem. On misli da je genetička tehnologija mnogo više posljednji čin u pretvorbi organske prirode u jednu drugu, tehničku »prirodu«. »Tehniku možemo definirati kao prirodu koju je stvorio čovjek.« Uostalom, tako smiruje Weibel svoju publiku, promjena prirode uzrokuje biće koje i samo nije ništa drugo nego li međuproizvod tehničkih i medijskih pretvorbi. Opet se možemo smiriti. Zahvat u najtajnovitiju prirodu čovjeka događa se, bilo kako bilo, u skladu s htijenjem evolucije. Na njezinu kraju krije se organska neokonstrukcija čovjeka. Rizik prirodnog slučaja smanjuje se zahvaljujući planiranju koje vodi računa o čovjeku.

Drugim hipermodernim misliocima Weibelova je poruka preskromna. Za njih postoji samo jedno pitanje: u kojem se smjeru treba »konstruirati«, kako trebaju izgledati organske konstrukcije čovjeka? Prema kojoj se slici i prilici treba staroeuropski subjekt iznova stvoriti? Kakav »softver« pri tome treba biti ugrađen? Max More i njegovi kalifornijski kolege više ne postavljaju to pitanje: smisao biotehnike proizlazi jednostavno iz njezine pojedinačne uporabe. Ali kako se može spriječiti da se na kraju opet ne pojavi mutirani staroeuropejac — bijedna kombinacija čovjeka, stroja i kobasice, koja na dvije robotske noge skakuće naokolo tako bezazleno kao kobasičasti pas jazavčar zapadnog Europljanina? Ako se već manipulira čovjekovom prirodom, onda molim neka to bude ispravno; ako se već misli na planiranje duševnih karakteristika, tada bez duhovnog smeća zapadne dekadentne kulture.

I za pitanje duhovnog »programiranja« postoji hipermoderni odgovor. Neka Amerikanci slobodno dopreme svoje biotehničke strojeve, ali sadržaji svijesti, snovi i želje koje onda treba ugraditi u novočovjeka nipošto ne smiju potjecati iz dekadentne amerikanizirane kulture. Softver, »duh« novoga stvorenja, morao bi doći iz nepokvarenog dubljeg sjećanja Zapada, iz dubokih izvora originalnog mišljenja.

Pozivajući se na filozofa Gottharda Günthera ili teologa Teilharda de Chardina stvorili su formulu koja glasi: zapadna tehnika miri se sa zapadnoeuropskom metafizikom, silikonska dolina s antikom i Craig Venter s predsokratovcima. Kraj povijesti savija se kružno prema izvornim počecima, dok sunce zapadnog duha napušta Ameriku i opet kreće na istok. Tako gledajući, humanizam i prosvjetiteljstvo ipak nisu bili posljednja riječ povijesti nego tek privremeno rješenje, intermezzo evolucije. Poput Odiseja vraća se duh zapadne Europe u ishodišnu luku.

Lozinka koju si teoretičari hipermoderne došaptavaju glasi »historijska apokatastaza«. Radi se o predodžbi da bi tijekom biotehničke moderne mogao nastati novi mit, neka renesansa ili, bolje rečeno, poganski pluralizam antike koji se u punom sjaju oslobađa sive stvarnosti normalnoga čovjeka i egalitarnog iscrpljenja moderne. Hans Moravec, za kojeg je ljudski »duh« tek program koji se može proizvoljno kopirati, sanja o povratku umjetno proizvedene »prirodne« i neotuđene civilizacije koja se sastoji od plemenskih društava međusobno jasno razgraničenih jedno od drugoga. Pri tome lebde muškarac i žena u staroj podjeli poslova nalik anđelima nad umjetnim vodama kao riječ Božja na prvi dan stvaranja. I budući da se radi o organskoj konstrukciji otpornoj na krize, to će društvo vječno trajati.

Naravno, reklama za biotehnički ponovno oživljenu antiku ne pada s neba. Mnogi se hipermodernisti pozivaju na Nietzscheovu primjedbu da je istina zapravo »pokretno mnoštvo metafora«. Čovjek, »meat machine« (Marvin Minsky), učinak je onih diskursa koje on vodi o samome sebi. Ako je čovjek naprosto prijelaz i propast, ako utjelovljuje samo svoje medije i tehnike, tada ne postoji razlog da se ne inzistira na staroeuropskoj igri s istinom i da se ostane vjeran staročovjeku i nakon njegove smrti.

Koliko god to hipermoderno temeljno uvjerenje zvučalo bizarno, neosporno je da s napretkom biotehnologije nestaje i posljednja granica između kulture i prirode: granica između organskog i umjetnog, između začetog i proizvedenog. »Prvi put u svojoj povijesti«, tako piše Friedrich Kittler, jedan od predstavnika znanosti o kulturi, u svojoj tehno-elegiji, »znanje je doista implementirano. Više ne lebdi poput duha, a kamo li kao duhovno vlasništvo nad programima i strojevima, nego je ušlo u njihov softver i hardver. Suprotnost između mišljenja i bitka, duha i prirode gubi na oštrini... Znanje o svijetu postalo je dio toga svijeta. Između čovjeka i stroja, stroja i prirode te prirode i čovjeka stvorilo se trojstvo dodirnih točaka. Tamna materija počela je računati u srebrnom sjaju silicija. »Tamna priroda oslobođena je Božje sjene.« Naposljetku Heidegger ima pravo: »starogrčki dualizam bitka i mišljenja« prevladan je stapanjem u ono »isto«.

Ono što Kittler, i s njim svi ostali proroci hipermoderne rado prešućuju, činjenica je da primjenom genetičke tehnologije u zastrašujućim razmjerima rastu i mogućnosti da se čovjek zlonamjerno koristi drugim čovjekom. Znanost koja bi se bez ograde i pravila bavila humanobiološkim planiranjem karakteristika čovjeka bila bi zapravo tehnika vladanja koja zadire u srž pojma demokracije i njezine egalitarne temelje. Takav oblik društvene cezure prešućuju glavni mislioci hipermoderne: uopće je nema! Za Petera Weibela je zadiranje u prirodu nerođenog čovjeka tek dio socijalne konstrukcije; Rötzer smatra da nas taj zahvat oslobađa od »slučaja biologije« i od »biologije slučaja«. Ni riječi o tome da genetsko naslijeđe nerođene osobe nije zaštićeno od postupaka neke treće osobe. Nema ni pomisli o tome da je odnos prema nerođenima pretvoren u odnos svrhovitosti i opravdavanja sredstava i da je genetski kod podložan svakom stihijskom, proizvoljnom zahvatu, modama i sklonostima živućih. Ali ako ljudi sa strane uprogramiraju svoje vrijednosne prosudbe nerođenome, ponašaju se prema njemu kao »dizajner prema svojem proizvodu« (Lutz Wingert). Time je ukinuta granica između osobe i stvari.

Hipermoderni vizionari sada tvrde, baš kao i Severino Antinori, kako nema razlike između toga da esencija neke osobe ovisi o slučaju i toga da ovisi o izboru roditelja; sama priroda klonira u slučaju blizanaca. Već sama predodžba da postoji jedna skrovita, nedodirljiva jezgra ličnosti za njih je staroeuropska sentimentalnost koju hitno treba prosvijetliti biotehničkim sredstvima. Stoga je hipermodernom funkcionalizmu pitanje jednakosti i slobode potpuno nerazumljivo. Osim toga, neće li genetičko-tehnološka manipulacija izdati zajedničko dobro međusobne neovisnosti? Neće li čovjek koji odrasta doživjeti svoju »prirodu«, koju su mu ljudi sa strane postavili, kao teret — kao sudbinu od koje ne može pobjeći već joj se može samo podložiti?

Sve što dijete doživljava u svom životu, s pravom ili ne, sada je gledano u svjetlu roditeljskih preliminarnih odluka i »poboljšanja«. Krivična povezanost koja bi time obuhvatila generacije postala bi noćna mora koja bi i odnos djeteta prema samom sebi zatrovala. Jer kakvu će sliku steći o sebi kada dozna da su drugi već davno stvorili tu sliku? Kakvim će pogledom čovjek percipirati samoga sebe ako zna da je bio modeliran prema snovima ljudi sa strane?

Za hipermoderni način mišljenja takva su pitanja premala, u najboljem slučaju zastarjela. Staro pitanje moći tko o kome odlučuje postalo je suvišno. Čak i predodžba kako postoje osobna prava koja se nikome ne mogu dati na raspolaganje te čast neosobnog života dio je kršćansko-židovskog naslijeđa pa prema tome predstavlja humanistički model kojem istječe rok uporabe. U tome je, što se često ponavlja, bila ideja samoodređenja oduvijek najdrskija laž razuma, baš kao i slobodna volja: ništa doli maštarija mozga, otmjeno samozavaravanje, hrana koja se stavljala staroeuropskom magarcu pred njušku kako ne bi posumnjao u svoju prosvijetljenu egzistenciju.

Naravno da hipermoderna obećanja zadovoljavaju bezgraničnu potražnju za smislom. Ona su utjeha u ovom duhu vremena, ispunjavaju svjetonazorske funkcije i zauzimaju upražnjeno mjesto religije. Nesumnjivo zadovoljavaju potrebu za cjelovitim tumačenjem života. Ona projektiraju shvaćanje svijeta koje je afirmativno, oslobođeno grižnje savjesti i moralnih prosudbi. Ona se pretvaraju da mogu odstraniti tjeskobnu kompleksnost sadašnjice i svesti praznu beskonačnost vlastite ekonomije na neku spasonosnu formulu. Naposljetku, nove utopije obećavaju pomirenje između čiste tehnike i prljave ljudske egzistencije, između barbarske prošlosti i sjajne budućnosti. I samo tijelo postaje slobodno konvertibilno kao kakav kapital s burze, samo stoga nije prijetnja nego obećanje koje se čini to ljepšim što mu se s više veselja prepušta. Tako umjetni čovjek ima tek jednu jedinu slobodu koja se sastoji u tome da se opredijeli za odluke koje je evolucija već odavno donijela baš za njega. Ne bojte se. Što god se dogodilo, bit će dobro.

U hladnom blještavilu hipermoderne nema politike, nema socijalnih pitanja — tek funkcionalnih rješenja koja se nadaju sama od sebe iz prirodoslovnih »informacija«. Dok se prije govorilo o društvu, danas se govori jedino o sudbini evolucije. Na njezinom tamnom temelju sloboda i nužnost više nisu suprotnosti. No vrhunac je svega toga da se u tom vremenskom međašu tehničko-znanstvena civilizacija očituje kao esencijalan događaj koji pomiruje duh i znanje, humanističke znanosti i prirodoslovlje. Zato mislioci hipermoderne i nalilaze na simpatije u istraživačkim krugovima; ne samo stoga što granična crta između biotehnologije i znanstvene fantastike postaje sve tanjom, već i zato što se zahvaljujući tim utopijama može izgraditi zlatni most prema starom svijetu. Genetički utopisti privikavaju publiku na grandiozne stvari; oni shvaćaju kulturu nekom vrstom prirode, kako se ne bi pojavila misao da bi uz sve to postojala i neka politička alternativa. Zato odbacuju balast, tjeraju skrupule i smiruju strah od biopolitike koja u svom programu ima zacrtanu deregulaciju unutarnje prirode.

Pa ipak, hipermoderna misao koja se hoće otresti tereta zapadnjačke moderne ima u sebi mnogo više njezinih tragova nego li je uopće spremna u to povjerovati. Tjera je želja za samooslobođenjem; žrtva je modernog ludila koje hoće tamne zone neznanja odstraniti, kao i proširiti eksperimentalni prostor djelovanja. Jedino što po prvi put kao podnošljiva opcija pojavljuje i eliminacija čovjeka.

Die Zeit, br. 12, 15. 3. 2001.