U čast povjesničara Vinka Foretića (1901-1986)

Vinko Foretić: Studije i rasprave iz hrvatske povijesti;

Književni krug Split i Matica hrvatska Dubrovnik, Split, 2001.

Stota obljetnica rođenja Vinka Foretića (1901-1986) obilježena je tijekom 2001. nizom manifestacija u rodnoj mu Korčuli i u Dubrovniku. Pijetet prema povjesničaru i njegovu znanstvenom djelu svakako je najprikladnije iskazan tiskanjem njegovih izabranih radova objedinjenih pod naslovom Studije i rasprave iz hrvatske povijesti u izdanju splitskoga Književnog kruga i dubrovačke Matice hrvatske. Riječ je o dvadeset Foretićevih studija koje su nastale u razdoblju od pedesetih do osamdesetih godina 20. stoljeća i koje obuhvaćaju širok tematski raspon od ranosrednjovjekovnih prijepora do nacionalnointegracijske problematike u 19. stoljeću. Članke je odabrao i priredio Miljenko Foretić koji je sastavio i cjelovitu autorovu bibliografiju. Knjiga sadrži i opsežni biobibliografski tekst o autoru iz pera akademika Tomislava Raukara, a opremljena je opsežnim engleskim i talijanskim sažecima te kazalima osoba i zemljopisnih naziva.

Ako izdvojimo Foretićeve arhivističke radove, u njegovoj se opsežnoj bibliografiji naziru tri tematske cjeline prema kojima su podijeljeni i izabrani članci u ovoj knjizi. Prva cjelina obuhvaća studije koje tematiziraju širi kontekst hrvatske povijesti, druga donosi najvažnije radove iz opusa o povijesti Dubrovnika, a treća se sastoji od rasprava o autorovu rodnom gradu i otoku Korčuli.

U ovom kratkom prikazu o životu i djelu Vinka Foretića podsjetit ćemo na sadržaj njegovih najznačajnijih radova, kako onih obuhvaćenih u Studijama i raspravama — označit ćemo ih zvjezdicom (*) — tako i ostalih, koji također zaslužuju objedinjavanje ili ponovno tiskanje.

I.

Nije pretjerano ustvrditi da je širinom interesa, radnom energijom, profesionalnim poštenjem i nadasve dosljednim znanstvenim pristupom u osvjetljavanju prošle zbilje, Vinko Foretić obilježio ključnu razvojnu epohu hrvatske historiografije. Foretić pripada među one povjesničare koji su postignuća hrvatske tradicionalne, građanske povijesne znanosti s kraja 19. stoljeća, unatoč nesklonim prilikama, u bližoj prošlosti doveli do znanstvenog vrhunca. Riječ je, dakle, o jednom od naših najistaknutijih suvremenih pisaca znanstvene historiografije i jednom od posljednjih povjesničara polihistorskog domašaja. Uzevši u cjelini, riječ je o tematski raznovrsnom i rasponom širokom opusu kojemu pripada zasebno mjesto u našoj znanstvenoj baštini. U tom smislu svaka detaljnija analiza i vrednovanje Foretićeva rada podrazumijeva dodatni istraživački napor.

Ovom prilikom posebno je važno istaknuti širu kulturnu i društvenu dimenziju Foretićeva djela koja se u nizu biobibliografskih podataka tek naslućuje. Autorski značaj Vinka Foretića proizlazi iz, usudio bih se reći, njegove osamljene pozicije autentičnog čuvara, plodnog proučavatelja i tumača povijesne baštine hrvatskog juga. Naime, od četrdesetih pa sve do osamdesetih godina 20. stoljeća Vinko je Foretić, uz Josipa Lučića, bio jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se sustavno posvetio istraživanju povijesti Dubrovnika i Dubrovačke Republike. Ta je činjenica povezana s mnogobrojnim organizacijskim i institucionalnim problemima koji su pratili hrvatsku povijesnu znanost. Naslijeđena nepovezanost i parcijaliziranost naše historiografske zajednice bila je uvjetovana i političkim razlozima. Dvadeseto je stoljeće obilovalo ponajčešće zlosretnim političkim, nacionalnim i ideološkim sukobima i lomovima. Izravnim ili posrednim nametanjem politički prilagođenih modela, različiti su režimi utjecali na tretman i interpretaciju povijesnih činjenica i procesa, a time i na cjelokupnu historiografiju. U tom je dugom razdoblju dostojanstvo povijesne znanosti, poglavito one o Dubrovniku, često dolazilo u pitanje. Iz današnje perspektive, pak, možemo ustvrditi da je upravo Vinko Foretić u najvećoj mjeri i na najbolji način, znanstvenim kriterijima i racionalnim pristupom, poništio političke iluzije onih, koji su u historiografskom ruhu, riječima Vlade Gotovca, »izgonili Hrvatsku iz Dubrovnika« i kojima je za istraživanje identiteta i kulture Grada bio »važniji jedan trgovački račun od cijele njegove duhovne tradicije«. Podvrgnuto kritičkoj analizi, djelo i profesionalni put Vinka Foretića potvrđuju njegovu pripadnost onom dijelu historiografske zajednice koji je čvrsto ostao vjeran zasadama racionalne, argumentirane i kritičke povijesne znanosti.1

Vinko Foretić rođen je u Korčuli 2. kolovoza 1901. kao potomak stare i ugledne obitelji. Osnovnu je školu polazio u rodnom gradu, a klasičnu gimnaziju završio je u Splitu 1919. Povijest i zemljopis studirao je u Pragu, Beču i Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1923. a doktorirao 1936. Radio je kao gimnazijski profesor u Sinju (1925/26) i Dubrovniku (1927-32). Na vrhuncu monarhističkog apsolutizma 1932. zbog svojih je političkih i nacionalnih stavova bio premješten na Cetinje. Od godine 1936. do 1941. ponovno je profesor u Dubrovniku, a od 1941. sve do umirovljenja 1973. radio je u Dubrovačkom arhivu.

II.

Za Državni arhiv u Dubrovniku vezano je najduže i najplodnije razdoblje Foretićeva znanstvenog rada. Kao dugogodišnji direktor (1944-1963) i vodeći arhivist Dubrovačkog arhiva, jedne od najznačajnijih arhivskih ustanova uopće, Foretić je bio u svakodnevnom doticaju s izvorima. Vrstan klasičar, arhivist, paleograf i povjesničar eruditskog obrazovanja, Foretić je, radeći u Arhivu, stekao širok uvid u srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu povijest jugoistočne Europe i Sredozemlja, a napose Dubrovnika i hrvatske obale Jadrana. Njegovi znanstveni interesi sretno su se povezali s arhivističkom strukom u kojoj je ostavio neizbrisiv trag. Upravo je pod njegovim vodstvom Dubrovački arhiv dobio svoj današnji organizacijski ustroj. Napose je važan Foretićev trud u sređivanju i inventarizaciji fondova Dubrovačke Republike i Austrijske uprave te izrada još uvijek neobjavljenog Vodiča kroz arhivske fondove i zbirke Državnog arhiva u Dubrovniku. Uz to, Vinko Foretić zaslužan je i za nabavku nekoliko vrijednih rukopisnih ostavština i novih arhivskih fondova 19. i 20. stoljeća, a nezaobilazna je i njegova uloga u višegodišnjem postupku potraživanja i restitucije dubrovačkih dokumenata iz Beča i Beograda. Foretićevi inventari i znanstveni prinosi o povijesti, gradivu i strukturi Dubrovačkog arhiva neophodno su pomagalo za sve koji se žele upoznati sa sadržajem jedne od najbogatijih svjetskih pismohrana. Iz tog dijela njegova opusa posebno su važni članci Državni arhiv u Dubrovniku (1951), O Dubrovačkom arhivu (1969), i Dosadašnji rezultati i daljnje potrebe izdavanja arhivskih izvora Historijskog arhiva u Dubrovniku i ostalih dubrovačkih povijesnih vrela (1970). Za povijest domaće arhivistike i institucija vlasti u Dubrovniku ključna je njegova studija o nastanku i čuvanju arhivskoga gradiva u Dubrovniku pod naslovom Dubrovački arhiv u Srednjem vijeku (1959).

III.

Počeci Foretićeva historiografskog rada vezani su za zavičajnu baštinu kojoj se vraćao cijelog života. Zapravo, člancima Korčula u prošlosti i Dubrovnik i Korčula iz 1929. i započinje njegov bibliografski niz. Tijekom tridesetih godina, uglavnom u dubrovačkoj periodici, objavio je više preliminarnih obavijesti o različitim temama iz korčulanske i dubrovačke kulturne prošlosti. Razdoblje je to kad intenzivno istražuje korčulanska vrela i priprema doktorsku tezu pod naslovom Otok Korčula u srednjem vijeku do g. 1420. koja je dopunjena i tiskana 1940. u seriji Djela JAZU. Riječ je o cjelovitoj, do danas nenadmašenoj, obradbi srednjovjekovne povijesti otoka Korčule. U toj, prvoj Foretićevoj knjizi očituju se sve značajke zrelog znanstvenog pristupa koje će doći do izražaja u njegovim kasnijim djelima. Metodološki temeljit i sistematičan, Foretić slijedi čvrsto postavljeni obrazac rada: s kritičkim osloncem na izvore (Ad fontes!) i literaturu rekonstruira glavne političke procese, fokusirajući istraživanje na neriješene probleme i ključne političke činjenice. Pritom ne propušta analizirati institucionalne promjene, a osvrće se i na kretanja u gospodarstvu te na probleme društvene strukture. U toj, kao i u ostalim opsežnijim Foretićevim sintezama, zastupljene su i relevantno obrađene dionice o kulturnoj povijesti, a kulturnopovijesnoj baštini Korčule i Dubrovnika posvetio je i nekoliko zasebnih radova.

Korčulanske teme zaokupljale su Foretićevu znanstvenu pozornost i u razdoblju kada se počeo sve intenzivnije baviti poviješću Dubrovnika i Dubrovačke Republike. Položaju Korčule u političkim odnosima na Sredozemlju u doba Lepantske bitke posvetio je dva rada: Turska opsada Korčule g. 1571. (1958) i Korčula, Dubrovnik, Boka Kotorska i Lepantska bitka* (1974). Svoju je analizu tadašnjih zbivanja uglavnom temeljio na, po njegovu mišljenju, najpouzdanijem izvoru — opisu tijeka opsade koji je sastavio korčulanski arhiđakon Antun Rozanović. Sa stajališta društvene povijesti posebno je važna njegova studija Borbe između pučana i plemića na Korčuli u 15. i 16. stoljeću* (1977). Postavljajući problem staleških sukoba na otoku u širi kontekst mletačke vlasti u Dalmaciji, Foretić je, na temelju Korčulanskog statuta i brojnih izvora, pružio iscrpnu sliku otočnog društva na prijelazu iz srednjeg u novi vijek.

Društvenim i gospodarskim vezama Korčule posvetio je nekoliko radova. Ranije spoznaje o živim doticajima Korčule i Dubrovnika upotpunio je člankom Vjekovne veze Dubrovnika i Korčule* (1965), a odnose s talijanskom obalom prikazao je u radu Curzola e la penisola italiana tra Medio Evo e Rinascimento (1981). Zajedničke idejne obzore renesansnog intelektualnog kruga na hrvatskom jugu prikazao je u radu Hektorovićevo doba na relaciji Hvar — Korčula — Dubrovnik* (1970), a povijest korčulanskih veza s Hrvatskom i svijetom sumirao je u radu »Korčula u domaćim i međunarodnim relacijama* (1980). Moreški je Foretić u duljim razmacima posvetio čak tri opsežna rada. U posljednjem pod naslovom Povijesni prikaz korčulanske moreške (1974) s povijesnog je i etnološkog stajališta uspješno rasvijetlio pojavu, širenje i društveni značaj toga poznatoga viteškog plesa, ne samo na Korčuli, gdje je postao tradicionalan, nego i u drugim mjestima naše obale u kojima se izvodio.

Baveći se tematikom hrvatskoga narodnog preporoda, Foretić se doticao i rodne Korčule. S obzirom na slabu historiografsku obrađenost nacionalnointegracijske tematike na otoku, posebno je važan Foretićev pregledni prikaz preporodnih gibanja na Korčuli pod naslovom Iz narodnog preporoda na Korčuli od godine 1860. dalje (1962). Za produbljivanje spoznaja o ključnoj političkoj fazi preporoda na južnohrvatskom prostoru nezaobilazna je i njegova komparacija tih zbivanja u radu Odraz pobjede narodnjaka u Splitu g. 1882. i vremenski bliska zbivanja u korčulanskom i dubrovačkom području (1982).

Uz kraće priloge o brodogradnji kao najvažnijoj korčulanskoj gospodarskoj djelatnosti, svoj je prinos povijesti otoka Foretić zaokružio temama iz likovne baštine pišući o poliptihu Blaža Jurjeva, Poliptih Blaža Jurjeva u korčulanskoj crkvi Svih Svetih* (1962) te člancima o francuskom majstoru Jeanu de Vienne i o klesarskoj obitelji Andrijić.

Preostaje važna napomena da se u autorovoj ostavštini čuva nedovršeni nastavak njegove povijesne sinteze o Korčuli Povijest Korčule od 1420. do 1914. Ovaj vrijedni rukopis još uvijek čeka priređivača i nakladnika.

IV.

Historiografski rad Vinka Foretića još se preciznije može sistematizirati u najopsežnijem, dubrovačkom dijelu njegova opusa. U tom smislu možemo govoriti o dvije sfere njegova interesa koje obuhvaćaju široki raspon od ranog srednjovjekovlja do 19. stoljeća. Prva se odnosi na unutarnji povijesni razvoj Grada, njegovo teritorijalno širenje, jačanje institucija te politički i društveni ustroj. Druga obuhvaća teme vezane za geopolitički položaj i sustav političkih i gospodarskih veza koje je Dubrovnik izgradio u prvom redu na Sredozemlju i kontinentalnom dijelu jugoistočne Europe. U kontekstu hrvatske povijesti Foretić je posebno zaslužan za ispravno detektiranje, vrednovanje i analizu odlučnih političkih događaja važnih za periodizaciju dubrovačke povijesti. Pritom je naročito bitno njegovo postuliranje i tumačenje pitanja vezanih za odnos Dubrovnika s okolnim vladarima tijekom srednjega vijeka, kao i za državnopravni položaja Grada i Republike u sklopu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva i Habsburške Monarhije.

Prvi Foretićev prinos kratak je ali iznimno važan rad Dubrovačke bratovštine* (1943). U njemu je autor, na tragu ranijih istraživača i na temelju vlastitih arhivskih zapažanja tematizirao povijest, specifičnu društvenu ulogu i značaj bratovština kao ključnih gospodarskih i religijskih institucija u dubrovačkom staleškom društvu. Godine 1951. tiskana je u Radu JAZU jedna od najvažnijih Foretićevih studija Ugovor Dubrovnika sa srpskim velikim županom Stefanom Nemanjom i stara dubrovačka djedina*. U njoj autor iscrpno izlaže tijek spora i sukoba Dubrovčana sa srpskim vladarom i analizira njihov ugovor iz 1186. Rasvjetljavanjem tih pitanja Foretić je zapravo upozorio na paradigmu kasnijega političkog odnosa Dubrovnika sa srpskim i bosanskim vladarima i velikašima. U sklopu te rasprave detaljno je obradio i izložio rješenje prijepornog pitanja dubrovačke djedine, tj. prvotnoga dubrovačkog teritorija i postupnog širenja dubrovačke komune. Tematski srodna je i sljedeća važna Foretićeva studija Godina 1358. u povijesti Dubrovnika (1960). U njoj se autor posvetio temi koja ga je najviše zaokupljala tijekom dotadašnjeg rada, a koju je obrađivao i u drugim radovima: odnosom Dubrovnika prema povijesno-političkom i teritorijalnom pojmu Dalmacije. Godinu 1358. i ugovor Dubrovnika s ugarsko-hrvatskim kraljem Ludovikom, Foretić ocjenjuje kao najbitniji događaj koji potvrđuje kontinuitet pripadnosti Dubrovnika političkom pojmu Dalmacije. Analizom mnogobrojnih izvora zaključuje da upravo iz pripadnosti Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske proistječe i dubrovačka politička povezanost s ugarsko-hrvatskim vladarima do 1526, a poslije i s Habsburgovcima. Osim toga, u kulturnopovijesnom smislu, državnopravne podjele nisu bitno utjecale na životnu činjenicu o etničkom, kulturnom i religijskom jedinstvu hrvatskog dijela istočnojadranske obale. Potkrepa i dopuna tome radu jest i analiza teritorijalno-političkih odnosa u ranijem srednjovjekovnom razdoblju koju je Foretić izložio u radu Dalmacija prema Hrvatskoj do godine 1107* (1969) napisanu povodom devetstogodišnjice ninske isprave hrvatskoga kralja Petra Krešimira o otoku Maunu »u našem dalmatinskom moru«.

Vinko Foretić prikupljao je gradivo o dubrovačkom pomorstvu i trgovini iako mu, u skladu sa znanstvenim trendovima njegove generacije, gospodarske teme nisu bile na prvom mjestu. Ipak, o njegovoj upućenosti u tu problematiku svjedoči veoma vrijedan rad Nekoliko pogleda na pomorsku trgovinu Dubrovnika u srednjem vijeku* (1952). Riječ je o jednom od prvih dobro utemeljenih nacrta povijesnog razvitka dubrovačkog brodarstva i posredničke trgovine koji je nažalost, iako obiluje izvornim podacima, objavljen bez bilježaka.

Godine 1965. tiskana je historiografski temeljna Foretićeva studija o životu i djelu Marina Držića, naslovljena jednostavno O Marinu Držiću. U njoj je autor, akribično prateći arhivske izvore, komentirao sadržaj Držićevih djela upotpunjavajući ih povijesnim podacima iz života šesnaestostoljetnog Dubrovnika. Još opširnije analizirao je Držićeve političke stavove, ambicije i planove, postavljajući ih u kontekst europskih političkih događaja i procesa. S unutarnjega, dubrovačkog gledišta o istoj je temi pisao u radu Dubrovnik u doba Marina Držića* (1969), još jednom osvijetlivši sve posljedice složenoga međunarodnog položaja Republike između ugarsko-hrvatskih vladara, Venecije i sve jačih Osmanlija. U tom sklopu Foretić izlaže i svoje tumačenje pitanja dubrovačkog suvereniteta nakon propasti Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva 1526, karakterizirajući nikad definirani tributarni odnos Dubrovnika s Turcima kao »cijenu mira«, a ne kao državnopravnu podređenost.

Tematski srodna prethodnima je i Foretićeva kasnija studija Politički pogledi Mavra Vetranovića* (napisana 1980, objavljena 1982) u kojoj se bavi ideološkim elementima u književnom djelu dubrovačkog benediktinca. Dubrovačko domoljublje, hrvatsko etno-kulturno zajedništvo i »slovinstvo« kao šira identifikacijska kategorija u doba osmanskih osvajanja tvore idejnu okosnicu ranonovovjekovnoga kruga dubrovačkih pisaca i intelektualaca kojemu je pripadao i pjesnik Piligrina.

O širini Foretićeva istraživačkog obzora svjedoči i nekoliko radova o crkvenoj i kulturnoj povijesti. Na prvom kongresu o odnosima dviju jadranskih obala 1976. izložio je rad o mjestu Dubrovnika u jadranskom sustavu benediktinskih samostana. Članak je tiskan na talijanskom jeziku pod naslovom L' Ordine Benedettino quale tramite nei rapporti tra le due Sponde con particolare riguardo al territorio di Ragusa nel Medio Evo (1979). U prilogu pod naslovom La chiesa di Ragusa (Dubrovnik) in rapporto alla chiesa di Spalato (Split) pisanu za međunarodni znanstveni skup o splitskim crkvenim saborima 10. i 11. st., koji se održao u Splitu 1978 (objavljenu 1982), analizira položaj dubrovačke crkve na tim važnim saborima. Taj je rad preveden i tiskan u knjizi Studije i rasprave iz hrvatske povijesti pod naslovom Dubrovačka crkva prema splitskoj crkvi*. Posmrtno objavljena studija Historijat triju crkava na Boninovu (1991) svakako je najcjelovitija obradba zanimljive povijesti toga srednjovjekovnoga crkvenoga kompleksa.

Naslov jednoga ranijega Foretićeva rada Kulturno značenje stare dubrovačke tiskare* (1958) puno je uži od stvarnog sadržaja. Naime, u njemu je autor pružio niz dragocjenih podataka o kulturi knjige, knjižnicama i nabavkama knjiga u Dubrovniku. Naravno, napose je detaljno progovorio o dubrovačkom tiskarstvu nakon otvaranja prve tiskare 1783.

Vijesti o političkim, kulturnim i gospodarskim vezama Dubrovnika sa sjevernom Hrvatskom, napose Varaždinom, Foretić je sistematizirao u članku Odnosi Dubrovnika sa sjevernom Hrvatskom, s posebnim obzirom na Varaždin* (1983).

U izabrane Studije i rasprave uvršteni su još neki Foretićevi radovi posebno važni za širi kontekst hrvatske povijesti. U članku Povijesni izvori o pokrštavanju Hrvata* (iz 1985, tiskanu 1990) autor detaljno analizira postojeća vrela nastojeći odgovoriti na pitanje kada su Hrvati pokršteni. Argumentira tezu da se pokrštavanje odvijalo u tri faze: prva u 7. st., druga u prvoj polovici 9. st., tj. nakon uspostave franačke vlasti i treća u drugoj pol. 9. st. za vladavine bizantskog cara Bazilija I. U paleografskoj studiji Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu* (1956) Foretić kritički iščitava važan izvor, tzv. Korčulanski kodeks, koji je otkrio u svom rodnom gradu. U četvrtoj knjizi (Liber IIII pontificales) pronalazi vijesti iz vremena hrvatske dinastije koje opširno govore o crkvenim saborima. Analizom tog vrela autor je utvrdio kronologiju splitskih sabora 11. st. Tako je prvi sabor datirao 1060, drugi 1061. ili 1062, a treći 1063. godine. Time je pružio jasniju sliku o njihovu povijesnom značenju. Članak Hrvat Dobramir i još neki naši ljudi kao pomorski privrednici u Mlecima u 12. i 13. stoljeću* (1963) odnosi se na naše ljude u Mlecima koji su se bavili pomorskom trgovinom. Foretić rekonstruira znakovit životopis Hrvata Dobramira koji je od običnog roba u Mlecima postao istaknut poduzetnik s razgranatim pomorskim poslovima u Sredozemlju.

U studiji Prva faza hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji (do sredine 19. stoljeća)* (1966) riječ je o Foretićevoj ocjeni početnog razdoblja hrvatskog preporodnog pokreta u Dalmaciji, tj. o pokušaju njegove periodizacije. Kronološkim slijedom iznosi tijek integracijskih nastojanja u Hrvatskoj i Dalmaciji do polovice 19. st. držeći da je djelovanjem Ante Kuzmanića, tj. izdavanjem Zore dalmatinske 1844. Dalmacija zakoračila u »hrvatski narodni preporod«, koji dijeli u dvije faze. Prva je trajala od 1844. do 1861. s vrhuncem 1848/49, a druga je započela proglašenjem ustavnosti 1861. i značila je početak parlamentarne borbe za nacionalne ciljeve.

V.

Potkraj života Foretić je objavio svoje kapitalno djelo, dvosveščanu sintezu dubrovačke povijesti Povijest Dubrovnika do 1808. (1980). U tim je knjigama sažet i sintetiziran Foretićev životni rad na dubrovačkoj povijesti. Poznavanje goleme literature, znanstveno iskustvo i višedesetljetni rad na izvornom gradivu omogućili su autoru da sustavno, za širi krug čitateljstva kao i za znanstvenu publiku izloži povijest Dubrovnika od ranoga srednjeg vijeka do sloma Republike 1808. godine. Sve prije izrečene znanstvene kvalitete krase i to Foretićevo djelo. Prva knjiga obuhvaća razdoblje do 1526. i kronološki prati proces nastanka i razvoja dubrovačke komune, prvo pod bizantskim i kratkotrajnim normanskim suverenitetom, a potom pod vrhovnom mletačkom vlašću. Minuciozno je obrađen postupni proces dubrovačkog osamostaljenja i prerastanja komune u Republiku koji je bio obilježen diplomatskim uspjesima, a pokatkad sukobima i pravim ratovima koje su Dubrovčani vodili sa susjednim vladarima u zaleđu. Pritom Foretić razmatra unutarnje i vanjske aspekte dubrovačkih političkih odnosa, argumentirajući svoje prosudbe i sučeljavajući različita gledišta o prijepornim pitanjima. Iako je razdoblje početnih osmanskih osvajanja obuhvaćeno u prvoj knjizi, detaljnoj analizi dubrovačko-osmanskih odnosa posvećen je znatan dio druge knjige koja započinje događajima nakon mohačkog poraza 1526. U tom su svesku obrađeni promjenljivi odnosi Republike s europskim silama, ponajprije španjolskim i austrijskim Habsburgovcima te s engleskim, francuskim i ruskim dvorom. Foretićeva analiza trnovitog puta dubrovačke politike, osobito tijekom borbe za opstanak Republike nakon velike trešnje 1667. baca pravo svjetlo na prečesto idealizirane i shematizirane prikaze dubrovačke povijesne zbilje.

Iako okosnicu Foretićeva izlaganja tvori politički razvoj Dubrovnika i proces međunarodnog uspona Republike koja je zahvaljujući geopolitičkom položaju postala važna gospodarska točka civilizacijskog dodira Istoka i Zapada, u Povijesti Dubrovnika obuhvaćeni su svi bitni aspekti dubrovačke povijesti, od društvenih gibanja do gospodarstva i kulturne baštine. Upravo najopsežnije poglavlje u drugoj knjizi nosi naslov Opći pogled na kulturu i pripada među najinstruktivnije prikaze takve vrste.

Foretićeva Povijest Dubrovnika do 1808. ostaje temeljna knjiga i početnica za sve koji se žele upoznati s dubrovačkom prošlošću.

Zasebnu cjelinu manjih ali ne i manje dragocjenih radova čine mnogobrojni Foretićevi enciklopedijski i leksikonski prilozi. Gotovo sve važnije natuknice vezane za Korčulu i Dubrovnik u Hrvatskoj enciklopediji, Pomorskoj enciklopediji, Enciklopediji Jugoslavije i Hrvatskom biografskom leksikonu, pouzdanošću podataka, obuhvatnim i instruktivnim sadržajem odaju autorsko pero Vinka Foretića.

Iako je svojim radom zadužio hrvatsku historiografiju, a više od svih Dubrovčane i Korčulane, povjesničaru Vinku Foretiću za života nisu dodjeljivane nagrade i priznanja. Tek posmrtno (1991) dobio je nagradu Dubrovnika za životno djelo. Najveće priznanje gosparu Vinku Foretiću ipak priskrbljuje aktualnost njegovih djela koja se ponovno tiskaju, kritički iščitavaju i komentiraju, te ostaju mjerom na razvojnom putu hrvatske i dubrovačke povijesne znanosti.

Stjepan Ćosić

1 Uz spomenutu studiju Tomislava Raukara, o širokom rasponu Foretićevih interesa i djelovanja svjedoče radovi sa znanstvenog skupa koji je njemu u čast održan 1992. u Dubrovniku i Korčuli. Radovi su tiskani u zborniku: Zbornik radova o Vinku Foretiću. Dubrovnik-Korčula: Matica hrvatska i Povijesni arhiv u Dubrovniku, 1994. Za potpunije bibliografske podatke o Foretićevim radovima o kojima je riječ u ovom prikazu, čitatelje upućujemo na bibliografiju Vinka Foretića koja je objavljena u knjizi Studije i rasprave iz hrvatske povijesti. Opsežni biobibliografski podaci o Vinku Foretiću objavljeni su i u Hrvatskom biografskom leksikonu sv. 4. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1998: 335-337.