Tragična povijest života i smrti

Tragična povijest života i smrti

Doktora Faustusa

Tragična povijest života i smrti doktora Faustusa jedno je od triju najpoznatijih dramskih djela velikoga Shakespeareova preteče Christophera Marlowea. Iznenađuje stoga podatak da je na prvo hrvatsko uprizorenje te drame trebalo čekati sve do 1982. kada ju je, u produkciji Glumačke družine »Histrion«, kao predstavu namijenjenu njihovom »plovećem kazalištu«, postavio redatelj Georgij Paro. Marloweova drama igrana je tada u prijevodu Flore i Tonka Maroevića koji, u sklopu bloka o Faustu, donosimo u ovom broju Kola, kao hrvatski »prvotisak« Tragične povijesti života i smrti doktora Faustusa.

Igraju

KOR

DOKTOR FAUSTUS

WAGNER, njegov učenik i sluga

VALDES

KORNELIJE

TRI UČENJAKA

STARAC

PAPA HADRIJAN

RAYMOND, kralj Mađarske

BRUNO, papin suparnik

DVA KARDINALA

NADBISKUP OD RHEIMSA

MARTINO

FREDERICK

BENVOLIO

ROBIN, LAKRDIJAŠ, KONJUŠAR

DICK

VINAR

TRGOVAC KONJIMA

KOČIJAŠ

KRČMARICA

DOBRI ANĐEO

ZLI ANĐEO

LUCIFER

MEFISTOFILIS

BELZEBUB

OHOLOST

LAKOMOST

NENAVIDNOST

SRDITOST

PROŽDRLJIVOST

LIJENOST

RAZBLUDNOST

VOJVODA SAKSONSKI

VOJVODA OD ANHOLTA

VOJVOTKINJA OD ANHOLTA

ALEKSANDAR VELIKI

NJEGOVA LJUBAVNICA

DARIJE, perzijski kralj

HELENA TROJANSKA

DVA KUPIDA

VRAGOVI, BISKUP, REDOVNICI

FRATRI, VOJNICI

Prizori: Wittenberg, Rim, Carski dvor u Innsbrucku, dvor vojvode od Anholta i obližnji krajevi

Prolog

(ulazi kor)

KOR: Ne stupajući trazimenskim poljima Gdje ratnicima punskim Mars je bio sklon,

Ni igrajuć se ljubavnih igara

Na dvorovima gdje je srušen prijesto,

Nit se u sjaju kobnih, slavnih pothvata

Muza nam želi prodičiti stihom

Već drugo, gospodo — izvest ćemo sada

Faustusovu sudbu, dobru ili zlu.

Za strpljiv sud vas stoga molimo,

I zborimo o njegovu djetinjstvu.

Od roditelja niska roda potječe,

A u njemačkom gradu, zvanom Rhode rođen.

U zreloj dobi otiđe u Wittenberg

Gdje rođaci ga, uglavnom, uzdržavahu.

Toliko se pak znanjem odlikovaše

Da učenosti cijeloj bijaše ures,

Te uskoro je proglašen za doktora,

Nadvisiv sve što raspravljaju spremno

O božanstvenim, teološkim stvarima;

Al gonjen sviješću i himbenom taštinom

Na krilima od voska previsoko ode

Da, rastopiv ih, nebo dosudi mu pad.

Jer predavši se vježbama đavolskim,

Zasićen zlatnim darovima znanosti

KOR: On pretjera u grešnom, kletom vračanju.

Od magije mu nije ništa slađe,

I draža mu je od najvećeg blaženstva;

To je taj čovjek što sjedi u svom studiju.

I, 1

(Faustus u svom studiju)

FAUSTUS: Nauk svoj sredi, Faustuse, i počni

Dubinu mjerit svega svojega bavljenja.

Titulu imaš, božanskome sad teži

što cilj i svrha svakoga je umijeća;

Živi i umri s djelom Aristotela.

Analitiko slatka, što me zanosiš!

Bene disserere est finis logices.

Zar rasprava je vješta logici sav cilj?

Zar to umijeće ne vodi većem čudu?

Tad ne koristi čitat, cilj je postignut;

Al veći naum Faustusa zaokuplja!

Pozdravi se s On kai me on, dođi Galene,

Jer ubi desinit philosophus ibi incipit medicus,

Budi liječnik, Faustuse, i gomilaj zlato,

Čudesnim nekim lijekom steć ćeš besmrtnost.

Summum bonum medicinae sanitas.

Liječenja cilj je zdravlje našeg tijela.

Zar, Faustuse, to već postigao nisi?

Kao da o lijeku najčešće ne raspravljaš?

Nisu li ti recepti izloženi ko spomenik

Da gradove si cijele spasio od kuge

I tisuće strašnih bolesti izliječio?

A ipak si samo Faustus i čovjek.

Da barem možeš vječnost dati ljudima

Il mrtve opet vratiti u život,

Tad bi ti struka mogla biti na cijeni.

Medicino, zbogom! Gdje je Justinijan?

(čita)

Si una eademque res legatus duobus,

Alter rem, alter valorem rei, etc.

Neznatan slučaj bezvrijedne ostavštine! (čita)

Exhaereditare filium non potest pater nisi —

To li je predmet osnovnih načela

I gradivo čitave pravne znanosti.

Taj studij je za podmitljivog bijednika

Što želi steći samo hrpu novca,

Al nizak je i nedostojan za me.

Božanska mi je znanost, ipak, najbolja.

Bibliju, Faustuse, sad razmotri dobro.

Stipendium peccati mors est. Ha! Stipendium etc.

(čita)

Plaća za grijeh je smrt. To je okrutno.

Si.. peccasse negamus, fallimur

Et nulla est in nobis veritas.

(čita)

A kažemo li da smo bez grijeha

Tad varamo se i nema u nas istine.

Stoga vjerojatno i moramo griješiti,

A prema tome i umrijeti.

Da, vječnom smrću mrijeti moramo.

Što nam tu znanost veli? Che serŕ, serŕ:

Što bit će, to će biti! Zbogom teologijo!

Al čarobnjačka metafizika

I spisi crne magije dušu uzdižu.

Krugovi, crte, znakovi i slova

Da, to Faustus ponajviše želi.

Kakav li svijet je koristi i užitka,

Snage i časti, svemoći i slave,

Obećan onom što to umijeće svlada!

Sve pokretno između mirnih polova

Stat će na moju zapovijed. Svi carevi

I kraljevi tek svojom zemljom vladaju

Ne mogu podić vjetar, stvorit kišu,

Al vlast onog što magijom se ističe

dopire dokud seže ljudska misao.

Pravi je čarobnjak što i polubog.

Tu, ume moj, se trudi dostići božanstvo!

Wagneru!

(ulazi Wagner)

Drage prijatelje mi zovi,

Valdesa Nijemca i onog Kornelija;

Ljubezno ih zamoli da me posjete.

WAGNER: Hoću, gospodine.

(izlazi)

FAUSTUS: Njihov će mi razgovor više pomoći

Nego moj rad, makar se mnogo trudim.

(ulaze Dobri anđeo i Zli anđeo)

DOBRI ANĐEO: O, Faustuse, baci tu kletu knjigu,

I ne gledaj je jer ti dušu zavodi,

A bijes Gospodnji sručit će se na te.

Bibliju samo čitaj. Ovo je svetogrđe.

ZLI ANĐEO: Ustrajno, Faustuse, u slavnom umijeću

Gdje sve bogatstvo naravi se krije.

Budi na zemlji ko Jupiter na nebu,

Zapovjednik i vladar svih počela.

(izlaze anđeli)

FAUSTUS: Kako me svijest o čudnoj moći ispunja!

Zar duhovi će dat mi sve što hoću,

Osloboditi svih me nejasnoća

I izvest svaki pothvat koji zaželim? U Indiju ću poslat ih po zlato,

Ocean nek pretraže radi bisera;

U svaki kut Novog svijeta nek zavire

Zbog sočna voća i raskošnih slastica.

Pročitat će mi neznane filozofe

I otkrit carske i kraljevske tajne;

Naredit ću da Njemačku obzidaju broncom,

A brzom Rajnom okruže sav Wittenberg.

Dat ću da se škole svilom ispune,

I đaci će bit sjajno odjeveni.

Dignut ću vojsku novcem što ga dobijem,

Princa od Parme istjerat iz zemlje,

I ko kralj se na čelo stavit svima.

Da, duhove ću ropske natjerat da izmisle

Još čudnije sprave za ratni pohod

Od plamenog broda kod Antwerpenskog mosta.

(poziv unutra)

Uđite, Nijemče Valdes i Kornelije,

Usrećite me umnim razgovorom.

(ulaze Valdes i Kornelije)

Valdes, mili moj Valdes i Kornelije,

Riječima ste me pridobili svojim

Da magijom se bavim i tajnim umijećima;

Al osim vaših riječi i moja me mašta,

Ne našav drugi predmet umu prikladan,

Navede da o čarobnjaštvu snijem,

Filozofija mutna je i odvratna,

Medicina i pravo za sitne su duše,

Teologija pak od svih je najgora,

Odbojna, mrska i prezira vrijedna.

Magija, magija svega me zanijela.

Stoga, prijatelji, pomozite mi u tome.

A ja, koji sam logičnim razmišljanjem

Pastore crkve njemačke zbunjivao,

I na predavanja sav ponos Wittenberga

Dovabit znao, poput duša paklenih

Što se u Hadu oko Muzeusa sjatiše,

Umješan bit ću ko što bje Agrippa

Kog sva Europa slavi zbog dozvanih prikaza.

VALDES: Te knjige, um tvoj i naše iskustvo

Uzvisit će nas, Faustuse, među ljudima.

Ko Indijanci poslušni Španjolcima

Tako i dusi svakog će počela

Bit uvijek nama trojici na usluzi.

Ko lavovi će pazit nas, po želji,

Il kao vitezovi njemački

I divovi laponski, sa svake strane.

Katkad i kao žene ili djevojke

Što veću ljupkost u obrvama kriju

No Venera u bijelim grudima.

Faustuse mudri, a budeš li odlučan,

Iz Venecije moćno će nam brodovlje

I zlatno runo iz Amerike dovest

Što poslano bje starom kralju Filipu.

FAUSTUS: Odlučan nisam, Valdes, manje nego ti

života željan, stoga ne brini.

KORNELIJE: Čuda i moć će magije te navest

Da drugo proučavat nećeš htjeti.

Tko potkovan je u astrologiji,

Jezike znade i minerale pozna, Taj temelj ima kakav traži magija.

Faustuse, ne sumnjaj, bit ćeš slavan

I zbog umijeća svog više posjećivan

No što bje dosad proročište delfijsko.

Duhovi kažu da more isušit mogu

I blago izvuć iz svih naplavina,

Da, sva bogatstva što ih preci skriše

U beskrajnoj zemaljskoj utrobi.

Što bismo, Faustuse, još poželjet mogli?

FAUSTUS: Ništa, Kornelije, i to mi bodri dušu!

Dođi i izvedi magične vještine

Pa da se zakunem u nekom bujnom gaju

I svima tim užicima da zavladam.

VALDES: Do osamljenog gaja tad požuri

S djelima mudrog Alana i Bacona,

Te Novi Zavjet i Psaltir donesi;

A sve drugo što bude potrebno

Mi reć ćemo ti prije rastanka.

KORNELIJE: Valdes, prvo mu, magične riječi kaži

A zatim kad sve svlada obrede

I sam Faustus može okušat vještinu.

VALDES: Prvo ću te stvari temeljne naučit,

Uskoro ćeš postat spretniji od mene.

FAUSTUS: Sad hajte sa mnom na ručak, a nakon jela

Raspravit ćemo bitne pojmove,

Jer prije sna moć svoju kušat moram.

Zakletvu dat ću noćas, pa makar umro.

(izlaze)

I, 2

(ulaze dva učenjaka)

PRVI UČENJAK: Pitam se što se zbilo s Faustusom; od njegova sic probo cijela nam je škola odzvanjala.

(ulazi Wagner)

DRUGI UČENJAK: Odmah ćemo to saznati; evo dolazi njegov momak.

PRVI UČENJAK: Hej momče! Gdje ti je gazda?

WAGNER: Sam Bog zna.

DRUGI UČENJAK: Što, ti dakle ne znaš?

WAGNER: Da, znam, ali to ne slijedi iz toga.

PRVI UČENJAK: Daj momče, ostavi se svojih šala i reci nam gdje je.

WAGNER: To ne slijedi snagom dokaza o koje biste se vi licencijati mogli osloniti; stoga priznajte vašu grešku i pazite.

DRUGI UČENJAK: Znači, nećeš nam reći?

WAGNER: Varate se, reći ću vam, jer da niste budale nikad me takvo što ne biste pitale. Nije li on corpus naturale i stoga mobile? Kako mi dakle možete postaviti takvo pitanje! Ali da nisam po naravi ravnodušan, spor na srdžbu a žustar u pohoti — hoću reći ljubavi — ne biste se vi smjeli približiti na četrdeset stopa do mjesta zbivanja, premda ne sumnjam da ću vas obojicu vidjeti obješene u sljedećem roku. Kad sam vas tako slistio, zauzimam stav nekog puritanca i počinjem ovako govoriti: uistinu, moja draga braćo, moj je gospodar na ručku s Valdesom i Kornelijem, kao što bi i ovo vino, kad bi moć govora imalo, obavjestilo vašu blagorodnost. I tako, nek vas Gospod blagoslovi, neka vas čuva i nek vas štiti, braćo moja draga.

(izlazi)

PRVI UČENJAK: O Faustuse, sad se bojim onoga što sam dugo slutio.

Da zavelo te prokleto umijeće

Po kojem su ta dvojica na zlu glasu.

DRUGI UČENJAK:Da je i stranac, da ga i ne poznajem,

Tugovao bih videć dušu u pogibelji.

Al hajdmo obavijestit rektora

Možda ga prene njegov trijezni savjet. PRVI UČENJAK: Strah me da ništa već ga dozvat neće.

DRUGI UČENJAK: Pokušajmo ipak sve što možemo.

(izlaze)

I, 3

(Grmljavina. Ulaze, odozgo, Lucifer i četiri vraga. Faustus dolazi na zakletvu.)

FAUSTUS: Sad kad se tamna sjena mrke noći

S Antarktika na nebo podigla

Da vidi vlažno lice Oriona

I mutnim dahom ispunila svod,

Faustuse, započni svojim čaranjem,

I kušaj da l' će vragovi te poslušat

Kad vide tvoje molitve i žrtve.

U ovome je krugu ime Jehove,

S anagramom što teče u oba smjera,

Zatim su tu imena svetih i blaženih,

Likovi svega što je na nebesima,

Te znakovi zvijezda i svih zviježđa

S pomoću kojih duhovi se javljaju.

Faustuse, bez straha, budi odlučan

I kušaj što čarolija sve može.

(grmljavina)

Sint mihi Dei Acherontis propitii! Valent numen triplex Jehovae. Ignei, aerii, aquatani spiritus, salvete! Orientis princeps, Beëlzebub, inferni ardentis monarcha, et Demogorgon, propitiamus vos, ut appareat et surgat Mephistophilis. Quid tu moraris? Per Jehovam Gehennam, et consecratam aquam quam nunc spargo, signumque crucis quod nunc facio, et per vota nostra, ipse nunc surgat nobis dicatus Mephistophilis.

(ulazi Mefistofilis, đavao)

Naređujem ti da se vratiš izmijenjen;

Odveć si ružan da mi budeš sluga.

Idi i dođi u liku starog franjevca;

sveti taj izgled vragu je najprikladniji.

(đavo izlazi)

Zakletva, vidim, ima silnu moć.

Tko ne bi htio vješt bit tom umijeću?

Kako me samo sluša Mefistofilis,

Pokornosti pun i poniznosti.

Magija i čini takvu mi snagu daju.

Sad, Faustuse, potpun si čarobnjak,

i zapovijedat možeš silnom Mefistofilisu.

Quin redis Mephistophilis fratris imagine.

(ulazi Mefistofilis, odjeven u franjevca)

MEFISTOFILIS: Faustuse, što hoćeš od mene?

FAUSTUS: Zadužujem te da me za života dvoriš,

I vršiš sve što Faustus zapovijeda,

Pa makar mjesec skinut s neba morao

Il oceanom sav preplavit svijet.

MEFISTOFILIS: Svemoćnog ja sam Lucifera sluga,

Poslušat ne smijem bez njegove dozvole.

Mi možemo samo ono što nam on naređuje.

FAUSTUS: Zar ne bje njegov nalog da se javiš?

MEFISTOFILIS: Ne, dođoh amo po vlastitoj volji.

FAUSTUS: Zar zakletva te dozvala nije? Reci.

MEFISTOFILIS: One bje uzrok, ali tek per accidens,

Jer kad čujemo nekog da Boga kune

I odriče se Biblije i Krista

Mi poletimo s nadom da zgrabit ćemo dušu;

Stižemo samo ako on sredstva koristi

Zbog kojih može biti vječno proklet. Stog najkraći je put do zakletve

Svetoga Trojstva uporno odricanje

I smjerna molba gospodaru pakla.

FAUSTUS: To Faustus je

Učinio već, i drži se načela

Da nema drugog vođe nad Belzebubom

I njemu se priklonio do srži.

Vječnog prokletstva mene nije strah

Jer svoj Elizej naći ću u paklu.

Tamo će duh mi bit s drevnim mudracima!

Al dosta tog naklapanja o duši,

Reci mi tko je tvoj gospodar Lucifer?

MEFISTOFILIS: Vrhovni vladar i zapovjednik duhova.

FAUSTUS: Nije li jednom i on bio anđeo?

MEFISTOFILIS: Da, Faustuse, i to Bogu najmiliji.

FAUSTUS: Pa kako da je sad vragova vladar?

MEFISTOFILIS: Zbog drskosti i prevelika ponosa

Zbacio ga je Bog s nebeskog lica.

FAUSTUS: A tko ste vi kad vođa vam je Lucifer?

MEFISTOFILIS: Duhovi jadni što pate ko Lucifer

Jer protiv Boga krenusmo ko Lucifer

Pa smo i navijek prokleti ko Lucifer.

FAUSTUS: A gdje je mjesto prokletstva?

MEFISTOFILIS: U paklu.

FAUSTUS: Kako to onda da si izvan pakla?

MEFISTOFILIS: Ne, pakao je ovdje, nisam izvan njega.

Zar misliš da ja što Božji vidjeh lik

I okušah nebeske, rajske slasti

Ne trpim deset tisuća pakala

Što mi je vječno uskraćeno blaženstvo.

O, Faustuse, ostavi pusta pitanja

Što stravom more klonulu mi dušu.

FAUSTUS: Kako, i silni Mefistofilis trpi

Što su mu rajske uskraćene slasti?

Ugledaj se u moju hrabrost muževnu

I prezri slasti što ih imat nećeš.

Idi, odnesi vijest silnom Luciferu

Da vječnoj smrti Faustus se izlaže

S mislima drskim protiv Jupitra.

Kaži da svoju predajem mu dušu;

Za uzvrat ištem dvadeset četiri godine

Da provest ih u razbludnosti mogu,

I tebe da me neprekidno služiš,

Da sve mi daješ što od tebe zatražim

I da mi kažeš sve što zahtijevam;

Da prijatelje braniš a ubijaš dušmane

I da se uvijek pokoravaš mi volji.

Idi, moćnom se Luciferu vrati,

A meni opet javi se u ponoć

I reci mi što tvoj gospodar misli.

MEFISTOFILIS: Hoću Faustuse.

(izlazi)

FAUSTUS: Da imam duša koliko je zvijezda

Sve bih ih dao Mefistofilisu.

Po njemu bit ću pravi vladar svijeta

I most sagradit preko gipkog zraka

Pa s četom ljudi preći ocean.

Povezat ću sva brda afrička

Sa Španjolskom, da tvore isti kontinent,

I sve će to pod mojom krunom biti. Car živjet neće ako ja ne dopustim,

Niti ikoji vladar njemački.

Sad kad sam svoje ispunio žudnje

Pozabavit ću ovim se umijećem

Dok Mefistofilis se ne vrati.

(izlazi)

I, 4

(ulaze Wagner i Robin, lakrdijaš)

WAGNER: Dođi ovamo, dječače.

ROBIN: Dječače! Oh, kakva je to uvreda za mene.

Dovraga, to mi reče u lice! Sigurno si vidio

mnogo dječaka s ovako oštrom bradicom.

WAGNER: Momče, zar ti nemaš prihoda?

ROBIN: Da, i rashoda također, kako vidiš, gospodine.

WAGNER: Jao, bijedni robe! Gle kako se siromaštvo ruga njegovoj golotinji. Znam da je hulja bez posla i tako gladan da bi dušu vragu prodao za ovčju plećku, pa makar bila i prijesna.

ROBIN: Prijesna baš ne. Mogu ti reći da bi trebala biti dobro pečena i u finom umaku, ako je već tako skupo plaćam.

WAGNER: Momče, hoćeš li mi biti sluga, dvoriti me, a ja ću te držati za Qui mihi discipulus?

ROBIN: Što, u stihovima?

WAGNER: Ne, robe nego s metlom i kuhačom.

ROBIN: S buhačom? To je dobro protiv buha. Znači, budem li te služio imat ću buha.

WAGNER: I imat ćeš, služio ti mene ili ne, jer momče, ako odmah ne prihvatiš moju službu na sedam godina, sve ću buhe oko tebe pretvoriti u demone koji će te rastrgnuti.

ROBIN: Ne, gospodine, ne trudite se uzalud, jer one su, kažem vam, tako naviknute na mene kao da mi plaćaju za hranu i piće.

WAGNER: Hajde, momče, šalu na stranu i uzmi ovaj novac.

ROBIN: Hoću, gospodine, i hvala vam.

WAGNER: Tako, sad imaš sat vremena da se spremiš, a vrag će te pronaći bilo gdje i bilo kad.

ROBIN: Uzmite natrag svoj novac. Neću ga.

WAGNER: Ni ja. Primljen si u službu. Spremi se, jer ću inače odmah pozvati dva vraga da te odvedu.

Ganjalo! Rigalo!

ROBIN: Rigalo? Ako Rigalo ovdje dođe ja ću ga izrigati. Ne bojim se ja vraga.

(ulaze dva vraga)

WAGNER: A što sad, gospodine? Hoćeš li me služiti?

ROBIN: Hoću, dobri Wagneru, ali otjeraj vragove.

WAGNER: Duhovi, idite! Sad, momče, za mnom.

(vragovi izlaze)

ROBIN: Hoću gospodine. Ali čujte, gospodaru, hoćete li me naučiti vještini čaranja?

WAGNER: Da, naučit ću te kako ćeš se pretvoriti u psa ili mačku, miša ili štakora, ili u bilo što drugo.

ROBIN: U psa, mačku, miša ili štakora! Odlično Wagneru!

WAGNER: Prostače, zovi me gospodaru Wagner, i pazi kako hodaš, nek ti desno oko bude uvijek pravo usmjereno na moju lijevu petu, tako da možeš quasi vestigias nostras insistere.

ROBIN: Dobro, gospodine, budite sigurni.

(izlaze)

II, 1

(ulazi Faustus u svoj studio)

FAUSTUS: Ako Faustuse, moraš biti kažnjen

I spasiti se baš nikako ne možeš,

Što vrijedi mislit o Bogu i o nebu? Dosta ispraznih misli, dosta beznađa,

U Boga sumnjaj a vjeruj Belzebuba.

Sad ne oklijevaj, nego budi odlučan

Zašto kolebaš? O, u uhu mi zbori:

»Magije se odreci i Bogu se vrati«

Da, Bogu će se vratiti Faustus!

Bogu? Al on te uopće ne voli.

Ko Boga častiš samo svoju požudu

I tu se ljubav za Belzebuba ustalila.

Njemu ću oltar sagradit i crkvu,

I prinosit mu mlaku dječju krv.

(ulaze dva anđela)

ZLI ANĐEO: Ustraj, Faustuse, u divnoj toj vještini.

DOBRI ANĐEO: Mili Faustuse, gadnu vještinu ostavi.

FAUSTUS: Skrušenost, molitva, kajanje — što s njima?

DOBRI ANĐEO: Baš preko njih se ide u nebo.

ZLI ANĐEO: To prevare su, same budalaštine

Što izlude sve koji u njih vjeruju.

DOBRI ANĐEO: Faustuse mili, na raj i nebo misli.

ZLI ANĐEO: Ne, Faustuse, sjeti se časti, bogatstva.

(izlaze anđeli)

FAUSTUS: Bogatstvo? Sva će emdenska imanja

Bit moja kad me Mefistofilis štiti,

Tko naudit mi može? Faustuse, ne boj se.

Odbaci sad sve sumnje. Dođi Mefistofilis

I dobre vijesti od Lucifera donesi.

Zar nije ponoć? Dođi Mefistofilis.

Veni, veni Mephistophile.

(ulazi Mefistofilis)

Reci mi što kaže Lucifer, tvoj gazda?

MEFISTOFILIS: Da Faustusa dvorit ću do smrti,

Al moja služba dušom da se plaća.

FAUSTUS: Zbog tebe sam se na to već odlučio.

MEFISTOFILIS: Al sad to moraš svečano zajamčiti

I svojom krvlju ispisat darovnicu.

Lucifer silno čezne za tom potvrdom.

Uskratiš li je, ja vraćam se u pakao.

FAUSTUS: Ostani, Mefistofilis. Al reci

Što gospodaru tvome duša moja

Koristit može?

MEFISTOFILIS: Proširuje mu kraljevstvo.

FAUSTUS: I to je razlog s kojega nas mami?

MEFISTOFILIS: Solamen miseris socios habuisse doloris.

FAUSTUS: Što, trpite i vi koji druge mučite?

MEFISTOFILIS: Baš jednako kao i duše ljudske.

Al, Faustuse, da l ćeš mi prodat dušu?

Ja biti ću ti sluga, tebe dvoriti,

I pružiti ti više nego poželiš.

FAUSTUS: Da, Mefistofilis, ja je predajem.

MEFISTOFILIS: Tad, Faustuse, probodi hrabro ruku

I dušu obaveži da je jednog dana

Lucifer silni svojom zvati može,

Pa bit ćeš velik ko i Lucifer.

(Faustus probada ruku)

FAUSTUS: Gle, Mefistofilis, tebi za ljubav

Zasijecam ruku i vlastitom krvlju

Jamčim da mi duša Luciferu pripada

Mom gospodaru, vladaru vječne noći.

Pogledaj krv što kaplje mi iz ruke,

Neka i ona želju moju pomogne. MEFISTOFILIS: Ali, Faustuse,

Napiši to u obliku darovnice.

FAUSTUS: Da, to i činim. (Piše) Ali, Mefistofilis,

Krv mi se ledi i ne mogu pisati.

MEFISTOFILIS: Vatre ću donijet, da je otopiš. (izlazi)

FAUSTUS: Što može značit zastoj moje krvi?

Zar nije voljna da ugovor potpišem.

Zašto ne teče da pisanje nastavim?

»Faustus dušu daje« tu je zastala.

Al zašto neće. Zar duša nije moja?

Ponovno piši: »Faustus dušu daje«.

(ulazi Mefistofilis s vatrom)

MEFISTOFILIS: Evo ti vatre, Faustuse, pristavi.

FAUSTUS: Tako. Sad se je ponovno razbistrila,

Pa zapis mogu privesti do kraja.

(piše)

MEFISTOFILIS: Što ne bih dao da dušu mu pridobijem?

(za sebe)

FAUSTUS: Consumatum est; Ugovor je dovršen,

I Luciferu dušu sam zapisao.

Al što je, vidim, tu na ruci pisano?

Homo fuge! A kamo da pobjegnem?

Bogu? Ta Bog će vratit me u pakao.

Al varaju me čula; ništa ne piše.

Oh, da, vidim jasno. Čak i tu je napis.

Homo fuge. Al Faustus pobjeć neće.

MEFISTOFILIS: Donijet ću mu nešto da ga razveseli (za sebe)

(izlazi)

(Ulaze vragovi koji pružaju Faustusu krune i bogatu opremu. Plešu a zatim odlaze.

Ulazi Mefistofilis.)

FAUSTUS: Što sve to znači? Kaži, Mefistofilis?

MEFISTOFILIS: Ništa, Faustuse, samo da te zabavim

I pokažem ti što magija može.

FAUSTUS: Mogu li dozvat duhove kad zaželim?

MEFISTOFILIS: Da, Faustuse, i više od toga.

FAUSTUS: Tad, Mefistofilis, ovaj svitak primi,

Darovnicu za dušu mi i tijelo,

Al uvjet je da izvršiš sve ono

Što smo se ovdje skupa dogovorili.

MEFISTOFILIS: Zaklinjem ti se Luciferom i paklom

Da ispunit ću dana obećanja.

FAUSTUS: Tad slušaj Mefistofilis što čitam.

Uz sljedeće uvjete:

Prvo, da Faustus bude duh po obliku i sadržaju;

Drugo, da mu Mefistofilis bude sluga i pod njegovom zapovijedi;

Treće, da mu Mefistofilis sve učini i donese što zatraži;

Četvrto, da bude u njegovoj sobi ili kući nevidljiv;

I konačno, da se rečenom Johnu Faustusu javlja u svako doba,

U licu i obliku kakav god zaželi;

Ja, niže potpisani doktor John Faustus iz Wittenberga, ovim predajem tijelo i dušu Luciferu, vladaru Istoka i njegovom pomagaču Mefistofilisu; nadalje ih ovlašćujem da nakon isteka dvadeset i četiri godine, ukoliko gore napisano ne bude prekršeno, uzmu ili odvedu rečenoga Johna Faustusa, tijelo mu i dušu, meso, krv i imovinu u njihovo prebivalište, ma gdje ono bilo.

Vlastoručno, John Faustus.

MEFISTOFILIS: Reci, Faustuse. To predaješ kao ugovor?

FAUSTUS: Da uzmi ga, a vrag će ti to platit.

MEFISTOFILIS: Sada me možeš pitat što te volja.

FAUSTUS: Prvi će upit bit o paklu. Kaži, Gdje mjesto je što ljudi paklom zovu?

MEFISTOFILIS: Ispod nebesa.

FAUSTUS: Da, kao i sve drugo.

Ali gdje je to?

MEFISTOFILIS: U utrobi počela

Gdje ostat ćemo u mukama vječnim.

Bezgraničan je pakao, bez rubova;

Nije na jednom mjestu, on je gdje smo mi,

A gdje je on — mi navijek ostat moramo.

I ukratko, kad sav svijet se raspadne

A sva stvorenja iz čistilišta izađu,

Što raj ne bude, pakao će biti.

FAUSTUS: Ja mislim da je pakao tek bajka.

MEFISTOFILIS: Samo ti tako misli, dok ne iskusiš.

FAUSTUS: Zar misliš da će Faustus bit proklet?

MEFISTOFILIS: Da, svakako, jer tu je potvrda

Kojom si dušu Luciferu dao.

FAUSTUS: I tijelo isto tako, pa što onda?

Faustus nije tako lud da misli

Kako na drugom svijetu muke postoje.

Ne, to su bablje priče i tričarije.

MEFISTOFILIS: Al ja ti mogu suprotno dokazati

Jer, vjeruj, ja sam proklet i u paklu.

FAUSTUS: Pakao ako to je, rado bit ću proklet.

Što? Spavat, jesti, šetat i raspravljati?

Ali pustimo to; i ženu mi dovedi,

Najljepšu djevojku u Njemačkoj.

Jer ja sam tako razuzdan i pohotan

Da ne mogu bez žene.

MEFISTOFILIS: Molim te, Faustuse, ne govori o ženi.

FAUSTUS: Ali ne, mili Mefistofilis, dovedi mi jednu,

jer je moram imati.

MEFISTOFILIS: Dobro, Faustuse, imat ćeš ženu.

Sjedni tu, dok se vratim.

(izlazi)

(Ulazi Mefistofilis s đavlom odjevenim u žensku odjeću. Vatromet.)

FAUSTUS: Kakav je ovo prizor?

MEFISTOFILIS: Hej, Faustuse, kako ti se dopada?

FAUSTUS: Pa to je, zbilja, kurva vatrena! Ne, neću ženu.

MEFISTOFILIS: Ni vjenčanje nije nego igra obredna,

Ako me voliš, tih misli se okani.

Odabrat ću ti priležnice najljepše

svakog ti ih jutra dovodit u krevet.

Očima koju poželiš, nju imat ćeš

Pa bila vjerna kao Penelopa.

Mudra ko Saba, ili tako prekrasna

Ko Lucifer što blistao je nekad.

Drž' ovu knjigu; pažljivo je pročitaj.

Ponavljanjem tih crta, zlato dobit ćeš.

A slaganjem tih kružnica po zemlji

Grom ćeš izazvat, munju i oluju;

A kada triput sabrano to ponoviš

Pojavit će se oklopljeni ljudi.

Spremni izvršit svaku tvoju naredbu.

FAUSTUS: Mefistofilis, hvala za tu divnu knjigu.

Pažljivo ću je, ko svoj život čuvat.

(izlazi)

II, 2

(ulazi Faustus u svoj studio s Mefistofilisom)

FAUSTUS: Kad pogledam nebesa, tad se kajem i proklinjem te, mrski Mefistofilis,

Jer rajskih si me slasti lišio.

MEFISTOFILIS: Sam si to htio, i sebi zahvali.

Zar misliš da je nebo tako predivno?

Velim ti, Faustuse, ni upola lijepo

Ko ti il koji drugi ljudski stvor.

FAUSTUS: Čime to dokazat možeš?

MEFISTOFILIS: Jer je stvoreno

za čovjeka; dakle, on je savršeniji.

FAUSTUS: Ako je nebo stvoreno za čovjeka,

i za mene je. Odreć ću se magije.

(ulaze dva anđela)

DOBRI ANĐEO: Pokaj se, Faustuse; milostiv je Bog.

ZLI ANĐEO: Ti zao duh si; za te nema milosti.

FAUSTUS: Tko mi to šapće da sam zao duh?

Da sam i vrag, Bog mi oprostit može.

Oprostit će mi, ako li se pokajem.

ZLI ANĐEO: Faustus se nikad pokajati neće.

(izlaze anđeli)

FAUSTUS: Srce mi je kruto, kajat se ne mogu.

Čim nebo, vjeru il spasenje spomenem,

Već strašna jeka grmi mi u ušima:

»Proklet si, Faustuse!« Tad se mačevi,

otrovi, puške, konopac i bodeži

preda mnom stvore, da se ubijem;

Već davno bih svoj život sam dokončao,

da uživanjem ne nadvladah očaj.

Zar nije slijepi Homer meni pjevao

o Aleksandru i Enoninoj smrti?

Zar nije onaj što zvucima harfe

podignu moćne zidove tebanske,

svirao s mojim Mefistofilisom?

Zašto da umrem, dakle, ili očajavam?

Odlučio sam: pokajat se neću.

Mefistofilis, dođi sad na razgovor,

I raspravljajmo još o astrologiji.

Kaži mi je li nebo svugdje kružno,

nebeska tijela da li tvore kuglu

ko što je čvrsta u središtu Zemlja?

MEFISTOFILIS: Poput počela, takva su i nebesa,

sve od mjeseca pa do empireja,

naizmjence se krugovima šire

i kreću oko jedinstvene osi

čiji je vrh na krajnjem polu svijeta;

Jupiter, Saturn i Mars nisu tek imena

nego pokretne zvijezde.

FAUSTUS: Da li im je gibanje

jedinstveno situ et tempore?

MEFISTOFILIS: U dvadesetčetiri sata svi se okrenu od istoka prema zapadu po zemljinim polutkama, ali se razlikuju u kretanju po zodijaku.

FAUSTUS: Tako mi i Wagner može odgovoriti.

Zar Mefistofilis nije u tome spretniji?

Tko ne zna za dvije putanje planeta? Od kojih jedna s krajem dana svršava dok druga traje, kod Saturna trideset, kod Jupitra dvanaest, a kod Marsa četiri godine, dok je Sunce, Venera i Merkur učine za godinu dana, a Mjesec za samih dvadesetosam dana. To su početničke pretpostavke. Ali kaži mi da li svaka sfera ima vlastito područje, odnosno intelligentiam?

MEFISTOFILIS: Da.

FAUSTUS: A koliko je sfera i nebesa?

MEFISTOFILIS: Devet — sedam planeta, nebeski svod i empirej. FAUSTUS: Zar ne postoji coelum igneum, et crystallinum?

MEFISTOFILIS: Ne, Faustuse, to su samo bajke.

FAUSTUS: Tad mi na ovo pitanje odgovori: zbog čega dodiri odbijanja, mijene i pomrčine nisu istovremeni, nego su jednih godina česti, a drugih rijetki?

MEFISTOFILIS: Per inaequalem motum respectu totius.

FAUSTUS: Dobro, prihvaćam. Reci mi sada tko je stvorio svijet?

MEFISTOFILIS: Neću.

FAUSTUS: Reci, mili Mefistofilis.

MEFISTOFILIS: Nemoj me prisiljavati, Faustuse.

FAUSTUS: Huljo, zar se nisi zakleo da ćeš mi sve reći?

MEFISTOFILIS: Da, sve što nije protivno našem kraljevstvu.

To, međutim, jest. Ti si proklet. Misli na pakao.

FAUSTUS: Misli, Faustuse, na Stvoritelja Boga.

MEFISTOFILIS: Zaboravit nemoj što sam ti rekao.

(izlazi)

FAUSTUS: Prokleti duše, idi u grozni pakao

Jadnu si moju dušu upropastio.

Zar nije prekasno?

(ulaze dva anđela)

ZLI ANĐEO: Već je prekasno.

DOBRI ANĐEO: Nikad prekasno nije, ako se pokaješ.

ZLI ANĐEO: Pokaješ li se, vrazi će te rastrgnuti.

DOBRI ANĐEO: Pokaj se, i neće ni kožu ti ogrepsti.

(izlaze anđeli)

FAUSTUS: O Spasitelju Kriste, spasi me

Da ne izgubim dušu zanavijek.

(ulaze Lucifer, Belzebub i Mefistofilis)

LUCIFER: Spasit te neće Krist, jer on je pravedan.

Na tvoju dušu ja imam sva prava.

FAUSTUS: A tko si ti, što tako strašno izgledaš?

LUCIFER: Lucifer ja sam,

A ovo je moj pratilac iz pakla.

FAUSTUS: O, Faustuse, došli su po dušu.

BELZEBUB: Došli smo reći da si nas povrijedio.

LUCIFER: Prizivaš Krista, kršiš obećanje.

BELZEBUB: Na Boga nikad mislit ne smiješ.

LUCIFER: Misli na đavla.

BELZEBUB: I na njegovu majku.

FAUSTUS: Drugi put neću, oprostite za ovo.

Kunem se, nikad više pogled nebu svrnut

Niti spomenut Boga, nit ga molit.

Sveto ću pismo spalit, ubit popove,

A duhovi će moji crkve rušit.

LUCIFER: Tako ćeš vjernim pokazat se slugom,

I mi ćemo te bogato nagraditi.

BELZEBUB: Faustuse, izašli smo iz pakla osobno da bismo

ti pokazali neke razbibrige. Sjedni, i sedam

će ti se smrtnih grijeha sad pojaviti u slici i prilici.

FAUSTUS: Taj prizor će mi biti tako mio kao Adamu Raj na dan stvaranja.

LUCIFER: Ne pričaj o Raju ni o stvaranju, nego pomno prati predstavu. Idi, Mefistofilis, uvedi ih.

(izlazi Mefistofilis)

(ulaze Sedam smrtnih grijeha s Mefistofilisom, a vodi ih Svirač)

BELZEBUB: Sad, Faustuse, pitaj ih za ime i zanimanje.

FAUSTUS: Odmah. Koja si ti, ti prva.

OHOLOST: Ja sam Oholost. Ispod časti mi je priznati da imam roditelje. Poput Ovidijeve sam buhe: mogu se zavući u svaki curin zakutak. Ponekad kao perika padnem joj na čelo, a zatim kao ogrlica vješam joj se oko vrata, da bih joj poput lepeze od perja poljubila usne; a zatim se skrijem u vezenu košulju i radim što me volja. Ali, fuj, kakav je ovdje smrad. Neću više ni riječ progovoriti dok se pod ne namiriše i prekrije tapetama iz Arrasa.

FAUSTUS: Zaista si prava oholica. A koja si ti, druga?

LAKOMOST: Ja sam Lakomost, rođena u kožnoj kesi starog škrca, pa kad bi mi se ispunila želja, ova bi se kuća, i svi vi, u zlato pretvorili, a ja bih ga zaključala u škrinju. O, milo moje zlato!

FAUSTUS: A ti treća, koja si?

NENAVIDNOST: Ja sam Nenavidnost, rođena od dimnjačara i prodavačice školjki. Ne znam čitati i zbog toga želim spaliti sve knjige. Mršavim dok gledam kako drugi jedu. O, kad bi glad svijetom zavladala i svi pomrli, a ja sama živjela; vidio bi kako bih se tad nadebljala. Ali zar da ti sjediš, dok ja stojim? Ustani, i to odmah!

FAUSTUS: Odlazi, zavidna huljo. A ti četvrta, koja si?

SRDITOST: Ja sam Srditost. Nemam oca ni majke. Iskočila sam iz lavljih ralji, kad sam bila nepuni sat vremena stara, i otad jurim svijetom s ovim mačevima i ranjavam samu sebe, kad se nemam s kim boriti. Rođena sam u paklu, i pripazite, jer netko od vas mora da mi je otac.

FAUSTUS: A ti peta?

PROŽDRLJIVOST: Ja sam Proždrljivost. Roditelji su mi mrtvi, ni vraškog penija mi nisu ostavili, osim male hranarine od trideset obroka dnevno i deset doručaka — manje od ništa da zadovoljim prirodne potrebe. Kraljevskog sam podrijetla. Otac mi je bio Pršut, a majka Bačva rujnog vina. Kumovi mi bijahu: Petar Haringa i Martin Šunka. A moja kuma, o, to je bila vesela gospođa rado viđena u svakom mjestu i gradu, a zvala se Margareta Pivska. Sad Faustuse kad si upoznao sve moje pretke; hoćeš li me pozvati na večeru?

FAUSTUS: Ja ne. Pojela bi mi svu hranu.

PROŽDRLJIVOST: Onda nek te vrazi udave.

FAUSTUS: Sama se udavila, proždrljivice. A ti šesta, koja si?

LIJENOST: Aaah! Ja sam Lijenost. Rođena sam na sunčanoj obali, gdje sam sve dosad ležala, i činite mi nepravdu što ste me odonud odveli. Nek me Proždrljivost i Bludnost opet tamo odnesu. Uh! Više neću ni riječ progovoriti, ma ni za kraljevsku naknadu.

FAUSTUS: A tko ste vi, gospo Namigušo, sedma i posljednja?

BLUDNOST: Tko, ja? Ja sam od onih kojima je draži palac sirovog janjećeg buta nego lakat pečenog bakalara, a prvo slovo moga imena počinje s bludom.

LUCIFER: Idite u pakao! Idite! I ti sviraču!

(izlaze Sedam grijeha i Svirač)

FAUSTUS: O, kako mi je ovaj prizor duši prijao!

LUCIFER: Ali, Faustuse, u paklu ima svakovrsnih užitaka.

FAUSTUS: O, kad bih mogao vidjeti pakao, i vratiti se čitav, kako bih bio sretan.

LUCIFER: Faustuse, hoćeš, vidjet ćeš ga. U ponoć ću poslati po tebe. Dotad pažljivo pročitaj ovu knjigu i prouči je pomno, pa ćeš se moći po volji pretvarat u lik koji zaželiš.

FAUSTUS: Hvala, moćni Luciferu.

Pažljivo ću je ko svoj život čuvat.

LUCIFER: Sad doviđenja, Faustuse.

FAUSTUS: Doviđenja, veliki Luciferu. Dođi, Mefistofilis.

(izlaze na razne strane)

(ulazi lakrdijaš, Robin, držeći knjigu)

ROBIN: Pripazi na knjigu, Dick, dok se ne vratim. Dobio sam jednu od Faustusovih čarobnjačkih knjiga, pa ćemo izvesti takve vragolije, kakve se ne pamte.

(ulazi Dick)

DICK: Robine, moraš doći i projahati konje.

ROBIN: Ja projahati konje? Vjere mi, neću. Imam drugog posla. Pusti konje da se sami prošetaju ako žele.

(čita)

A per se a: e, h, e, the; o per se o; deny orgon, gorgon. Mani me se, nepismeni i neobrazovani konjušaru. DICK: Čavla ti Isusovih, što ti je to? Knjiga? Ne znaš ni riječi iz nje pročitati.

ROBIN: To ćeš odmah vidjeti. Drž' se daleko od kruga, kažem ti, jer ćeš odletjeti u krčmu.

DICK: Vjere mi, ostavi se tih ludosti, jer ako moj gospodar dođe, vjere mi, začarat će te kako spada.

ROBIN: Moj će me gospodar začarati? Znaš što ću ti reći: ako moj gospodar ovamo dođe, nabit ću mu na glavu par tako krasnih rogova, kakve nisi u životu vidio.

DICK: To mu ti ne trebaš napraviti, jer je to već gazdarica učinila.

ROBIN: Da, ima nas ovdje koji smo jednako tako duboko ušli u stvar kao i neki drugi, samo kad bismo htjeli o tome pričati.

DICK: Kuga te odnijela! Znao sam ja da nije to bez vraga što se šuljaš oko nje. Ali molim te, Robine, reci mi iskreno, je li to knjiga o magiji?

ROBIN: Samo kaži što želiš da učinim, i ja ću to napraviti. Ako hoćeš plesati gol, svuci se, i ja ću te odmah začarati. Ili ako želiš sa mnom u krčmu, iznijet ću bijeloga, rujnoga i crnoga vina, ružice, muškata, malvazije i vina punog mirodija, koliko nam u trbuh stane, i ni penija nećemo platiti za to.

DICK: Izvrsno! Molim te, hajdemo odmah jer sam žedan ko pas.

ROBIN: Dođi, hajdemo.

(izlaze)

III, Prolog

(ulazi kor)

KOR: Učeni se Faustus

Da ispita sve tajne astronomije,

U Jupitrovoj upisane knjizi,

Na vrh Olimpa, do nebesa uspeo,

Gdje u plamenu kočiju je sjeo,

Vođenu snagom upregnutih zmajeva

Motreć oblake, zvijezde i planete,

Nebeske strane, obratnice, zviježđa,

Od sjajnog kruga mladog mjeseca

Sve do visina Primum Mobile.

Zmajevi brzi tim su obodom,

Po udubljenom krugu oko Pola,

Istok i Zapad preletjeli hitro

I za osam ga dana kući doveli.

U mirnom domu kratko se zadržao

Da odmori se od naporna puta,

Jer podvizi ga novi van pozivahu,

Te, uzjahav na leđa žustra zmaja,

Koji u letu zrak krilima reže,

Provjerit ode kozmografiju,

Što obale i carstva zemlje mjeri.

I uvjeren sam da će u Rim najprije,

Da papu vidi i kuriju upozna

Te prispije na blagdan svetog Petra,

Što baš će danas svečano bit slavljen,

(izlazi)

III, 1

(ulaze Faustus i Mefistofilis)

FAUSTUS: Pošto smo, dobri moj Mefistofilis,

S užitkom prošli Trier dostojanstveni,

Što visokim je planinama okružen,

A zidovima i jarcima opkoljen

Da nikakav ga princ osvojit neće;

Te od Pariza kroz čitavu Francusku,

Slijedili Majnu dok se s Rajnom spoji,

A obale joj pune plodnih vinograda; Kroz Kampaniju stigli smo u Napulj,

Što zabljesnu nam oči svojim zgradama,

A ravne mu i popločane ulice

Čitav grad dijele na četiri dijela.

Vidjesmo tamo Vergilijev grob

I put u stijenu usječen, dug milju,

Za jednu noć od njega načinjen.

Do Venecije otud i do Padove

Otiđosmo, gdje presjajni je hram,

Kojega vršak izazov je zvijezdama;

Sav je od ploča raznobojnog mramora,

a krov prekriven oplatom od zlata.

Tako sam dosad provodio vrijeme.

Al koje nam je ovo mjesto počinka?

Jesi li moju poslušao naredbu

I doveo me u središte Rima?

MEFISTOFILIS: Jesam, Faustuse, da to dokažem,

Palače, evo, gdje boravi papa,

A budući mi nismo gosti obični,

U njegovoj ću smjestiti nas sobi.

FAUSTUS: Njegova Svetost valjda će nas primit?

MEFISTOFILIS: Svejedno, znamo snaći se i sami.

A sad, Faustuse, da bi mogao vidjeti

Sve čari što ih Rim očima pruža

Znaj da je grad na sedam brežuljaka

I na njima mu počivaju temelji.

Baš po sredini teče brzi Tibar

I krivudajuć na dvoje ga dijeli,

Al četiri su mosta veličanstvena

Da omoguće prijelaz na sve strane.

Kraj mosta zvanog Ponte Angelo

Tvrđava jedna stoji snažnih zidova

U kojoj ima tako mnogo oružja:

Topova dvocijevnih, lijevanih od mjedi,

Više no dana u čitavoj godini.

Slavoluke ćeš vidjet i obeliske,

Što Cezar ih je donio iz Afrike.

FAUSTUS: Sad ti se kunem kraljevinom pakla,

Stiksom, Aherontom i plamenim jezerom

Flegetonta što neprestance gori,

Da jedva čekam vidjet spomenike

I moćnog Rima sjajni položaj.

Zato, dođi, i hajdemo.

MEFISTOFILIS: Ne, stani Faustuse, trebaš vidjet Papu

I proslavu blagdana svetog Petra,

Što raskošno se i posebno svečano

U Rimu i po Italiji slavi

U čast Papine trijumfalne pobjede.

FAUSTUS: Mefistofilis mili, tako hoću.

Dok sam na zemlji želim biti obasut

Svime što srcu ugodno je ljudskom.

Dvadesetčetiri godine slobode

U nasladi ću i užitku provest,

Da imenu se mojem, u sve vijeke

Svi ljudi dive i zemlje daleke.

MEFISTOFILIS: To dobro kažeš, Faustuse. Dođi

I vidjet ćeš ih odmah kako dolaze.

FAUSTUS: Ne stani, plemeniti Mefistofilis,

Uslišaj molbu, a zatim ću krenuti.

Znaš da za osam nepunih smo dana Prešli svu zemlju, i nebo i pakao.

Tako visoko letjeli su zmajevi

Da pogled svrnuv prema dolje, zemlja

Veća od šake izgledala nije.

Sva kraljevstva smo svijeta vidjeli

I razgledali sve što oku godi.

Sad sudjelovat želim pri ovomu činu

Da mi i papa upozna vještinu.

MEFISTOFILIS: Nek bude tako, Faustuse. Stani

gledaj taj mimohod ovjenčanih

dok odlučiš kako rasrdit papu,

A svečanosti pomutiti sjaj;

Nek redovnici ko majmuni zastanu

I kao lude prstom upiru u tijaru;

Kuglice bacaj na fratarske tikve,

Rogove nabij na glave kardinala.

Bilo kakvu psinu zamisliti možeš

Ja ću je izvest, Faustuse. Slušaj;

Danas ćeš Rim zadivit, samo kušaj

(Ulaze kardinali i biskupi, neki noseći štapove s križem, a drugi pastoral; redovnici i fratri pjevaju procesijske pjesme. Zatim dolaze Papa i Raymond kralj Mađarski s Brunom kojega vode u lancima.)

PAPA: Spustite podnožje.

RAYMOND: Stani Saksonče Bruno,

da njegova se Svetost preko tvojih leđa

na Petrov i na Papin prijesto uspne.

BRUNO: Luciferu gordi, što moja kradeš prava,

ja Petru se, ne tebi pokoravam.

PAPA: Preda mnom i pred Petrom ležat ćeš i gmizat

I nećeš se više na papu drsko dizat,

Svirajte, onaj što nosi Petrovu krunu

na prijesto se penje, gazeći po Brunu.

(tuš glazbe dok se on uspinje)

Ko bogovi, što mekim hodom prilaze

Prije no ljude kazne rukom čeličnom;

Tako će i naša usnula se osveta

Prenut i mrski naum smrću skršit.

Vi, kardinali Francuske i Padove

Idite odmah u presveto vijeće

I pročitajte među odlukama

Trentskog koncila, što je sveti sabor

zaključio poduzet protiv onoga

Koji bi papsku vlast preuzet htio,

Bez izbora i općeg pristanka.

Hajte, i brzo donesite nam odgovor.

PRVI KARDINAL: Idemo Gospodaru.

(izlaze kardinali)

PAPA: Gospodine Raymonde.

(oni razgovaraju sa strane)

FAUSTUS: Idi, požuri, mili Mefistofilis,

I kardinale slijedi sve do vijeća,

Pa kada počnu knjige prevrtat,

Ti tromošću ih i pospanošću svladaj,

Da bismo mogli, dok oni tvrdo spavaju,

U njihovu obličju doć pred papu,

Što drsko našeg izazivlje Cara,

Te Njegovoj Svetosti usprkos

Ovoga Bruna oslobodit uza

I odvesti ga u njemačke države.

MEFISTOFILIS: Faustuse, ja idem. FAUSTUS: Brzo to završi.

Proklet će Papa što sam u Rim stigao.

(izlaze Faustus i Mefistofilis)

BRUNO: Papa Hadrijane, neka prava zakonska

Moraš mi priznat, jer biran sam od Cara.

PAPA: I car će biti svrgnut zbog tog čina

A proklet narod što mu se pokorio.

Iz crkve ću obojicu izopćit,

Sve povlastice uzet vam i spriječiti

Da s vjernicima budete u društvu.

Car se je vlašću odveć uzoholio

I gordo diže glavu iznad oblaka,

Nadvisujući crkvu kao zvonik.

Al skršit ćemo mi taj njegov prkos,

I kao drevni Aleksandar papa,

Što slomio je vrat Fridrika Njemačkog,

A zlatnom nas je izrekom zadužio

»Da nasljednik će Petrov smrvit careve

I strašne zmije gaziti po hrptu,

Lava i zmaja zdrobit, i bez straha

Smrtonosnoga baziliska zgnječit,«

— Tako ćemo i mi obuzdati

Tog heretika, te papinskom vlašću

Sa prijestolja ga svrgnut kraljevskog.

BRUNO: Papa Julije bijaše dao riječ,

Za sebe i za rimske pape buduće,

Da careve će smatrat gospodarima.

PAPA: Zakon je crkve Papa taj zlorabio,

Ni jedan, stoga, proglas mu ne vrijedi.

Zar nije nama predana sva vlast?

Nikako, dakle, ne možemo griješiti

Gledaj na ovom pojasu je srebrnom

Sedam ključeva zlatnih, zapečaćeno

S pečata sedam, jer je sedmerostruka

I naša moć od neba; po njoj možemo

Svezat, razriješit, zaključat, osuditi,

Kaznit, žigosat il odreć po volji.

Zato ćeš ti, i on i svi vi pokleknut

Da strašno vas prokletstvo ne stigne

Što teško pada kao muke pakla.

(ulaze Faustus i Mefistofilis kao kardinali)

MEFISTOFILIS: Zar nismo, Faustuse, opremljeni dobro?

FAUSTUS: Da Mefistofilis, ovakvih kardinala

U papinskoj još službi bilo nije.

Al dok se oni u vijeću ne probude,

Pozdravit hajdmo prečasnoga Oca.

RAYMOND: Visosti, evo kardinali stižu.

PAPA: Dobro mi došli, oci. Odmah kažite

Što li je sveti zaključio sabor

Učinit s Brunom i s oholim Carem,

Zbog njihove nedavne zavjere

Protiv papinske vlasti i dostojanstva?

FAUSTUS: Najsvetiji vladaru rimske crkve,

Jednodušnom je voljom cijelog zbora

Popova i prelata, pala odluka

Da Bruno se i njemački Car proglase

Hereticima, drskim krivovjercima

Koji mir svete crkve uznemiruju.

Pa ako taj je Bruno svojom voljom,

A ne pritiskom njemačkih plemića, Trostruku krunu htio ponijeti

I, ubivši Vas, uspet se na prijesto

Svetoga Petra, tad je odlučeno:

Da odmah bude ko heretik suđen

I osuđen da izgori na lomači.

PAPA: Dovoljno to je; sa sobom ga uzmite

I odvedite smjesta u Sant Angelo,

Te u najtvrđu zatvorite kulu.

A sutra ćemo sastat se u vijeću

I s ostalim mudrim kardinalima

Odlučit da li život ili smrt.

I trostruku mu krunu uzmite,

U crkvenu je položite riznicu.

Požurite sad, dobri kardinali,

I primite moj apostolski blagoslov.

MEFISTOFILIS: Blagoslov takav vrag još nije primio.

FAUSTUS: Hajde, idemo, mili Mefistofilis,

A kardinale uhvatit će muka.

(izlaze Faustus i Mefistofilis s Brunom)

PAPA: Stol pripravite, nek započne gozba

Da proslavimo blagdan svetog Petra,

A uz Raymonda, mađarskoga kralja

I pobjedi skoroj nazdravit nam valja.

(izlaze)

III, 2

(Čuju se fanfare dok se sprema banket; zatim ulaze Faustus i Mefistofilis u svom pravom liku.)

MEFISTOFILIS: Sad, Faustuse, spremi se na smijeh.

Pospani kardinali pokreću se jedva

I kako mogu osuditi Bruna,

Koji je brz ko misao odjurio

I na hitrome konju Alpe prelijeće

Da zabrinutom Caru njemačkom se javi.

FAUSTUS: Zbog lijenosti će Papa prokleti ih danas,

Jer dok su spali ode Bruno s krunom.

Da bih se sada naslađivat mogao

I njihovom se glupošću zabavljat,

Začaraj me tako, mili Mefistofilis,

Da nevidljiv budem, i ni od koga viđen

činiti mogu što god zaželim.

MEFISTOFILIS: Hoću, Faustuse, sada odmah klekni:

Čim ti na glavu stavim dlan

S tim štapom bit ćeš začaran.

Najprije metni ovaj pas,

Pa si nevidljiv za sve nas.

Planeta sedam, mutni zrak,

Furije grozne, pakla mrak,

Hekate drvo, Plutov dim

Nek činima te ospu svim

I neviđen ćeš ostat s tim.

Eto, Faustuse, svoj svetosti usprkos

Čini što hoćeš, neće te primjetiti.

FAUSTUS: Hvala, Mefistofilis. Fratri sad ruke k sebi

Da vam tonzura prokrvarila ne bi.

MEFISTOFILIS: Faustuse, dosta. Evo kardinala.

(Ulazi Papa i svi dostojanstvenici. Ulaze kardinali s knjigom.)

PAPA: Gospodo, dobrodošli. Hajde, uđite.

Vi Raymonde, na vaše mjesto. Fratri,

Motrite dobro da sve bude u redu,

Svečanoj zgodi kako dolikuje. PRVI KARDINAL: Prvo nek Vaša Svetost izvoli

Pogledat što je časni zbor presudio

protiv Bruna i Cara.

PAPA: Čemu to pitanje. Zar vam ne rekoh

Da sutra ćemo raspravit u vijeću

I tamo donijet odluku o kazni?

A sad je stigla vijest o zaključku

Kako su Bruno i onaj kleti Car

Osuđeni od svetog sabora

Zbog hereze i podlog krivovjerja.

Zašto da onda gledam u tu knjigu?

PRVI KARDINAL: Vaša Milost griješi. To niste nam naredili.

RAYMOND: Nemoj poricat. Svi svjedočit možemo

Da Bruno vam je bio izručen.

I trostruka vam bje predana kruna

Da spremite je u crkvenu riznicu.

OBA KARDINALA: Svetog nam Pavla, mi ih nismo vidjeli.

PAPA: Petra mi, umrijet ćete

Ako ih smjesta ne dovedete.

U zatvor s njima, stavite ih u lance!

Zbog izdaje podle, lažljivi prelati,

Nek vam u paklu kleta duša pati.

(izlaze dva kardinala i sluge)

FAUSTUS: Požurimo na slavlje. O njima sad dosta.

Papa nije nikad imao veselijeg gosta.

PAPA: Nadbiskupe od Rheimsa, s nama sjednite.

NADBISKUP: Zahvaljujem, Vaša Svetosti.

FAUSTUS: Jedite. Vrag vas nosi ako štedite.

PAPA: Tko to govori? Pogledajte, fratri.

FRATAR: Nikoga nema ovdje, Vaša Svetosti.

PAPA: Vi Raymonde, izvolite. Zahvaljujem

Biskupu Milanskom na ovom rijetkom daru.

FAUSTUS: Hvala gospodine.

(zgrabi zdjelu)

PAPA: Što, kako? Tko je zgrabio mi meso?

Divljaci, zašto ne odgovarate?

Dobri nadbiskupe, evo Vam poslastice

Što francuski mi kardinal je šalje.

FAUSTUS: Uzet ću i ovo.

(zgrabi zdjelu)

PAPA: Kakvi nas to heretici poslužuju

Da tu sramotu trpit moram?

Dodajte mi vina.

FAUSTUS: Da, baš bih molio. I Faustus je žedan.

PAPA: Kralju Raymonde, da Vam nazdravim.

FAUSTUS: Nazdravljam ja Vama.

(zgrabi čašu)

PAPA: I vino mi je nestalo. Vi, klipani,

Potražite i nađite prostaka

Koji to čini, ili ćete umrijet.

Molim Vas gospodo, imajte strpljenja

Zbog neugodnosti na ovoj gozbi.

NADBISKUP: Dopustite, Svetosti, mislim da je riječ

O nekoj duši što je iz čistilišta

Svetosti vašoj po oproštenje došla.

PAPA: To moguće je. Nek sad popovi

Requiem zapjevaju, da se smiri bijes

Tog nemirnoga duha.

(izlazi sluga)

Još jednom se poslužite. (Papa se križa)

FAUSTUS: Što je sad to? Zar ćemo svaki zalogaj

Začinit s križem. To neću, primi to.

(udara Papu)

PAPA: Ah, ubili su me, pomozite.

Dođite, gospodo, izvucite mi tijelo.

Nek mu je duša navijeke prokleta.

(izlazi Papa s pratnjom)

MEFISTOFILIS: A što ćeš sad uraditi Faustuse? Jer mogu ti reći da će te sad prokleti zvonom, knjigom i svijećom.

FAUSTUS: Svijeća, knjiga, zvono; zvono, knjiga, svijeća,

Naprijed i natrag — na pakao me sjeća.

(ulaze fratri sa zvonom, knjigom i svijećom)

PRVI FRATAR: Dođite braćo, prihvatimo se pobožno posla.

(pjevaj)

Neka je proklet onaj što Njegovoj je Svetosti meso sa stola ukrao.

Maledicat Dominus!

Neka je proklet onaj koji je Njegovu Svetost ćušnuo.

Maledicat Dominus!

Neka je proklet onaj koji je Fra Sandela po glavi udario.

Maledicat Dominus!

Neka je proklet onaj koji remeti naš sveti requiem.

Maledicat Dominus!

Neka je proklet onaj koji je Njegovoj Svetosti vino uzeo.

Maledicat Dominus! Et omnes sancti. Amen.

(Faustus i Mefistofilis tuku fratre i bacaju petarde među njih i izlaze)

III, 3

(ulaze Robin, lakrdijaš i Dick s peharom)

DICK: Momče, Robine, bilo bi nam najbolje urediti da taj tvoj vrag odgovara za krađu ovog pehara, jer nam je vinarov momak za petama.

ROBIN: Pustimo to. Nek samo dođe. Ako nas bude slijedio, tako ću ga začarati kao što nikad u životu nije bio začaran, jamčim mu. Da vidim pehar.

(ulazi Vinar)

DICK: Evo ga. Dolazi. Sad ili nikad, Robine, pokaži svoje umijeće.

VINAR: Tu li ste? Milo mi je da sam vas našao. Baš ste zgodan par. Molim lijepo gdje je pehar što ste ga digli iz konobe?

ROBIN: Što, kako? Mi digli pehar. Pazi što govoriš. Ne sličimo kradljivcima, kažem ti.

VINAR: Ne poriči, jer znam da je kod vas i pretražit ću vas.

ROBIN: Pretražit? Dobro, i ne štedi me. Drž pehar, Dick (potiho Dicku). Hajde, hajde, pretraži me, pretraži.

(Vinar pretražuje Robina)

VINAR (Dicku): Dođi ovamo, momče, da sad tebe pretražim.

DICK: Dobro, dobro. Samo učini. Drž pehar Robine. (potiho Robinu) Ne bojim se tvog pretraživanja.

Ispod časti nam je krasti tvoj pehar, kažem ti.

(vinar pretražuje Dicka)

VINAR: Nećete mi podvaliti, jer sam siguran da je pehar u jednoga od vas dvojice.

ROBIN: E, to lažeš. On je dalje od obojice.

VINAR: Kuga vas odnijela! Mislio sam da to mora biti vaša vragolija. Hajde vratite ga.

ROBIN: Ma nemoj! Hoćeš sad ili odmah? Dick, napravi mi krug i stani iza mojih leđa, a ako ti je život mio ne miči se. Vinaru, dobit ćeš smjesta svoj pehar. Ne govori ništa. Dick. O per se, o Demogorgon, Rigalo i Mefistofilis!

(ulazi Mefistofilis, izlazi prestrašeni Vinar)

MEFISTOFILIS: Vladaru pakla, pod čijim mrkim pogledom

U strahu kleče silni moćnici, A tisuće ti duša leži na oltarima,

Zar čini ovih lopova me krenuše!

Iz Carigrada doveden sam amo

Samo da kletim robovima ugodim.

ROBIN: Gospe mi, gospodine, bilo je to neugodno putovanje!

Ako biste izvoljeli ovčju plećku za večeru i šest penija u novčanik, pa da se vratite?

DICK: Da gospodine, od sveg srca molim, jer vjerujte, zvali smo vas u šali.

MEFISTOFILIS: Da sperem drskost tog kletog čina,

Prvo u lik ću pretvorit te gadan,

Zbog majmunskih djela bit ćeš majmun sada.

ROBIN: Ma krasno, majmun! Molim Vas, gospodine, dozvolite mi da ga vodim okolo i pokazujem njegove ludorije.

MEFISTOFILIS: I hoćeš. Pretvori se u psa, i nosi ga na leđima.

Sad odlazite!

ROBIN: Pas? Izvrsno. Neka sluškinje dobro pripaze na svoje lonce, jer žurim u kuhinju. Dođi, Dick. Dođi.

(izlaze Robin i Dick, dva lakrdijaša)

MEFISTOFILIS: Sada ću krila vječnog ognja stavit

I uzletjeti snažnim brzim letom

Do turskog dvora gdje je Faustus.

(izlazi)

IV, Prolog

(ulazi kor)

KOR: Kad Faustus s užitkom razgleda

Najrjeđe stvari i kraljevske odaje,

Prekinu put i vrati tad se domu,

Što bez njega je bio prepun žalosti —

— Na prijatelje, mislim, i na drugove,

Koji ga sretni rado dočekaše;

I pričajući o svemu što se zbilo

Na tom putu po zemlji i po zraku,

O astrologiji ga zapitkivahu,

A Faustus im tako odgovaraše

Da zadivljeni bili su umijećem.

U sve se zemlje slava mu proširila.

Među inima, Car ga Karlo Peti

Sad štuje, i u palači se njegovoj

Faustus gosti zajedno s plemićima.

A kakve tamo izvede vještine

Neću vam reć, to vidjet ćete sami.

(izlazi)

IV, 1

(ulaze Martino i Frederick, na razna vrata)

MARTINO: Hej, oficiri, gospodo, sad hitro

Hajdmo u dvoranu da dočekamo Cara.

Moj Frederiče, nastoj da brzo odu,

Jer Visočanstvo u predvorje stiže.

Idi i pogledaj je li spreman prijesto.

FREDERICK: Al gdje je Bruno, naš izabrani Papa,

Iz Rima je doletio na furiji;

Zar i on neće pridružit se Caru.

MARTINO: O da, a s njim je i njemački čarobnjak

Faustus mudri, slava Wittenberga

I svjetsko čudo magijskog umijeća;

On velikom Karlu kani prikazati

Niz njegovih junačkih predaka,

I dovest pred Njegovo Visočanstvo

Kraljevske sjene i ratničke spodobe

Aleksandra i ljubavnice mu divne. FREDERICK: Gdje je Benvolio?

MARTINO: Spava, jamčim ti.

Sinoć je punim peharima vina

Sav dobre volje nazdravljao Brunu,

Da danas krevet cijelog dana čuva.

FREDERICK: Gle, prozor mu je otvoren. Zazovimo ga.

MARTINO: Hej, Benvolio!

(Benvolio se pojavljuje na prozoru, s noćnom kapicom, zakopčava se)

BENVOLIO: Kojega vraga, vas dvojica gnjavite?

MARTINO: Govori tiše, da te vrag ne čuje,

Jer Faustus je stigao na dvor,

A za petama tisuće mu furija,

Spremnih izvršit sve što doktor zaželi.

BENVOLIO: Pa što onda?

MARTINO: Prvo izađi iz sobe, pa ćeš vidjet

Kako čarobnjak ovaj izvodi

Pred Papom i pred Carem stvari tako čudne,

Što u Njemačkoj ne bijahu viđene.

BENVOLIO: Zar Papi ni sad nije dosta čaranja?

Nedavno je na vražjim bio leđima,

Ako je tako zaljubljen u njega

Nek s njim se, bogme, natrag u Rim vrati.

FREDERICK: Hoćeš li doć zabavu vidjet.

BENVOLIO: Neću.

MARTINO: A hoćeš li je bar s prozora gledat?

BENVOLIO: Da, i dotad neću više zaspati.

MARTINO: Car dolazi vidjet, i već je u blizini.

Što sve se može po magičnoj vještini,

BENVOLIO: Dobro, ti idi dočekat Cara. Meni je dovoljno proviriti glavom kroz prozor, jer kad je čovjek čitavu noć pijan, kažu, ujutro mu vrag ne može nauditi. Ako je tako, ja imam u glavi toliko protiv uroka da ću ga, vjere mi, svladat kao da sam čarobnjak.

(izlazi Frederick s Martinom. Benvolio ostaje na prozoru)

IV, 2

(Čuju se fanfare. Ulaze Karlo, njemački car, Bruno, Vojvoda Saksonski, Faustus, Mefistofilis, Frederick, Martino i sluga.)

CAR: Čudesni čovječe, čarobnjače slavni,

Učeni Faustuse, dobro nam došao.

Tvoje će djelo, oslobađanje Bruna

Od zakletog i mrskog neprijatelja,

Dat tvom umijeću više zasluga

No da si moćnim negromantskim činima

Prisilio svijet čitav da te sluša.

Zauvijek bit ćeš Caru Karlu drag;

A ako Bruno, kojega si vratio,

Da mirno nosi svoju tijaru,

još na Petrov prijesto zasjedne,

Slavljen ćeš bit u cijeloj Italiji

I od njemačkog Cara poštovan.

FAUSTUS: Prijazne Vam riječi, uzvišeni Karlo,

Navest će Faustusa da svim silama

Ljubi i služi cara Njemačkog,

I život stavi pred noge svetog Bruna.

Da to dokažem, ako izvolite,

Cijelim sam svojim pripravljenim umijećem

Pokrenut čini magične, što proć će

Kroz mračna vrata vječnog ognja paklenog

I izvuć strašne furije iz rupa

Da izvrše što Vaša Milost naredi.

BENVOLIO (odozgo): Krvavo; strašno zbori ali ipak mu ne vjerujem mnogo. On sliči čarobnjaku koliko i Papa piljaru.

CAR: Sad, Faustuse, kao što si obećao,

Želimo vidjet slavnog osvajača

Aleksandra i ljubavnicu njegovu,

u pravom liku i sjaju veličanstvenom

Da možemo se divit im vrsnoći.

FAUSTUS: Vaša će ih Visost odmah vidjeti.

Otiđi sada, Mefistofilis,

I uz svečani trube zvuk dovedi

Pred moćnog Cara Aleksandra Velikog

I ljubovcu mu krasnu.

MEFISTOFILIS: Hoću, Faustuse.

(izlazi)

BENVOLIO: Eh, doktore, ako se ti vaši vrazi brzo ne pojave, smjesta ću zaspati. Dovraga, mogao bih se pojesti od bijesa kad pomislim da sam čitavo vrijeme zurio ko magarac u vladara đavola i ništa nisam vidio.

FAUSTUS: Učinit ću da odmah nešto, osjetiš, ako me umijeće ne izda.

Visosti, sad vas moram upozoriti.

Kad duhovi se jave u kraljevskom liku

Aleksandra i ljubavnice njegove,

Da Vaša Milost ne postavlja pitanja,

Već u gluhoj tišini dozvoli da odu.

CAR: Slažem se da bude kako želi Faustus.

BENVOLIO: Da, da, i ja se slažem. Samo ti dovedi Aleksandra i njegovu ljubavnicu pred Cara, a ja ću postati Akteon i pretvorit se u jelena.

FAUSTUS: A ja ću glumiti Dijanu, i odmah ti nabiti rogove.

(Fanfare. Na jedna vrata ulazi Aleksandar na druga Darije. Sukobljuju se. Darije pada, Aleksandar ga ubija, uzima mu krunu i, kad je namjeravao izaći, susreće ljubavnicu. Grli je i stavlja joj Darijevu krunu na glavu; vraćajući se oboje pozdravljaju Cara, koji ih, napuštajući prijestolje, pokušava zagrliti. Videći to Faustus ga zaustavlja. Trube zatim utihnu i čuje se glazba.)

FAUSTUS: Moj gospodaru, Vi se zaboravljate,

Pa to su samo bestjelesne sjene.

CAR: Oprostite. Zanesen tako bijah

Kad ugledao uskrslog sam cara,

Da htio sam ga uzeti u zagrljaj.

Al, Faustuse, kad im zborit ne smijem,

Da čežnju svoju barem utažim,

Dozvoli da tebe upitam, jer začuh

Da lijepa ta je gospa za života

Imala madež il mrlju na vratu.

Kako da doznam da li je to istina?

FAUSTUS: Nek Vaša Visost otiđe i pogleda.

CAR: Faustuse, pa tu je; vidim jasno.

Više si mi tim prizorom ugodio

No da si Carstvo još jedno mi dao.

FAUSTUS: Dosta! Sad idite!

(izlaze prikaze)

Gle, gle, Milostivi Gospodine, kako je čudna životinja onaj tamo, što proviruje glavom kroz prozor?

CAR: Doista, čudno. Pogledajte, vojvodo,

dva roga vire smiješno pričvršćena

na glavi mladoga Benvolia.

VOJVODA SAKSONSKI: Što, spava ili je mrtav?

FAUSTUS: Spava, o rogovima još ni ne sanja.

CAR: Odlična šala! Zvat ćemo ga i probudit.

Hej, joj, Benvolio!

BENVOLIO: Kuga vas odnijela! Pustite me spavat.

CAR: Ne korim te što toliko spavaš, kad već imaš takvu glavu. VOJVODA SAKSONSKI: Podigni pogled. Benvolio; Car te zove.

BENVOLIO: Car? Gdje? Prokletstvo, moja glava!

CAR: Štoviše, i tvoji čvrsti rogovi; nije riječ o tvojoj glavi, jer je ona dovoljno naoružana.

FAUSTUS: Hej, što je to, gospodine viteže! Kako, obješen za rogove? To je najstrašnije. Fuj, uvuci glavu od stida, da ti se svijet ne čudi.

BENVOLIO: Dođavola, doktore, je li to vaša podvala?

FAUSTUS: Nemojte tako govorit, gospodine,

Jer doktor nema znanja ni umijeća

da bi gospodi ovoj dovest mogao

silnog vladara, hrabrog Aleksandra.

Da mogu, smjesta bih te pretvorio

u jelena ko smjelog Akteona.

Dozvolite zbog toga, Vaša Milosti,

Da čopor pasa natjeram na njega

Što gonit će ga da će jedva kožu

Spasit od pasjih krvoločnih očnjaka.

Hej, Belimonto, Argiron, Asteroto!

BENVOLIO: Stani, čekaj! Dovraga, nahuškat će čopor vragova, znadem, i to odmah. Dobri moj gospodaru, zauzmite se za mene. Krvi mi, ne mogu izdržati ove muke.

CAR: Molim Vas lijepo, dobri doktore,

Da skinete mu te rogove s glave,

Jer dovoljno je zbog njih trpio.

FAUSTUS: Dobrostivi moj gospodine, ne toliko zbog uvrede što mi je nanesena, koliko zbog toga da Vas razveselim nekom šalom, Faustus se pravedno osvetio ovom drskom vitezu; a pošto sam jedino to želio, slažem se da ga riješim rogova. Mefistofilis, preobrazi ga.

(Mefistofilis uklanja rogove)

Odsad, gospodine, pazi da samo dobro govoriš o učenjacima.

BENVOLIO (za sebe): O Vam da govorim? Krvi mi, ako učenjaci čine ljude rogonjama, te ovako nabijaju rogove na glave poštenih ljudi, nikad više neću vjerovati ni golobradim učenjacima u akademskoj halji. Ali ako se za ovo ne osvetim, neka se pretvorim u oštrigu i pijem samo slanu vodu.

(Benvolio se sklanja s prozora)

CAR: Hajdemo, Faustuse. Dok sam na životu,

Ko nagradu za velike ti zasluge,

Upravljat ćeš njemačkom državom

i biti ljubljen od moćnoga Karla.

(izlaze)

IV, 3

(ulaze Benvolio, Martino, Frederick i vojnici)

MARTINO: Ah, ne mili Benvolio, odvrati misli

Od napada na tog čarobnjaka.

BENVOLIO: Idi! Mrziš me, ako li me odvraćaš.

Zar preko takve uvrede da prijeđem,

Kad svaki sluga mom se sramu smije,

A na seoskom plesu čuješ među svima:

»Benvoliova se glava kiti rogovima«

O, nikad oči sklopiti ne smijem

dok mač u čarobnjaka ne zarijem.

Ako u tome želite mi pomoći,

Odlučno onda izvucite oružje.

Ako ne, idite. Radije ću umrijeti,

Al Faustusu moram se osvetit.

FREDERICK: Ne, bit ćemo s tobom ko prijatelji pravi

I doktora ubit ako se pojavi.

BENVOLIO: Tad, Frederiče mili, sakrij se u gaj

I rasporedi pratnju nam i sluge;

U zasjedu da stanu, iza drveća, Jer čarobnjak je blizu, dobro znadem.

Vidjeh ga kako Caru, ljubi ruku

I poklonima natovaren odlazi.

Hrabro, vojnici. Pogine li Faustus,

Plijen Vaš će biti, a pobjeda naša.

FREDERICK: Vojnici, za mnom. Tko s njim obračuna,

Zlata i novca kesa će bit mu puna.

(izlazi Frederick s vojnicima)

BENVOLIO: Bez rogova je glava mi olakšala,

Al srcu mi je teško, i neće mu laknut

Dok ne vidi da čarobnjak je smaknut.

MARTINO: A gdje ćemo nas dvojica, Benvolio?

BENVOLIO: Ovdje ćemo ostat da damo znak za napad.

O, da je tu pas kleti, već bi znao

da svaki dug sam s njime izravnao.

(ulazi Frederick)

FREDERICK: Skrijte se, skrijte, čarobnjak je blizu,

I posve sam u odori se šeta.

Nitkova tog oborit nije šteta.

BENVOLIO: Sad sabljo, pravo! Donesi mi slavu.

On rogove da mi, ja uzet ću mu glavu.

(Faust ulazi s lažnom glavom)

MARTINO: Gle, ide!

BENVOLIO: Dosta! Dokrajčimo djelo.

U pakao mu duša, a na zemlju tijelo.

(probada Faustusa)

FAUSTUS (padajući): Oh!

FREDERICK: Vi ste u hropcu, gospodine doktore?

BENVOLIO: Nek prepukne mu srce! Frederiče mili,

Ovako ću mu odmah muke skratit.

MARTINO: Zasijeci rukom. I ode mu glava.

(Benvolio siječe Faustusovu lažnu glavu)

BENVOLIO: Mrtav je vrag. Nek furije se smiju.

FREDERICK: Zar to je onaj mrki pogled strašni,

Što vladara je pakla navest znao

Da drhti od njegovih čini čarobnih?

MARTINO: Zar to je kleta glava što je snovala

Kako Benvolia pred Carem će postidit?

BENVOLIO: Da, to je ta glava, a i tijelo njeno,

Za nedjela baš pravo nagrađeno.

FREDERICK: Što smislit da mu sramota bude veća,

Da s prezirom se svatko prokletnika sjeća.

BENVOLIO: Na glavu ću mu, prvo, da namirim uvrede,

Rogove bujne začavlat, nek vire

Kroz prozor, gdje je mene bio svezao,

I osvetu će pravednu svi vidjet.

MARTINO: A što ćemo s bradom učinit?

BENVOLIO: Prodat ćemo je dimnjačaru. Trajat će, uvjeravam vas, dulje nego deset brezovih metli.

FREDERICK: A što ćemo s očima?

BENVOLIO: Izvadit ćemo ih i prišiti ko dugmad na usnice, da mu čuvaju jezik od prehlade.

MARTINO: Sjajna misao! Sad gospodo, kad smo glavu razdijelili, što ćemo s tijelom?

(Faustus ustaje)

BENVOLIO: Dovraga, đavao je oživio.

FREDERICK: Vrati mu glavu, za miloga Boga.

FAUSTUS: Ne, drž je samo. Imam glava i ruku

Da sva vam srca iščupam za naknadu.

Jer, izdajice, znajte da mi je dano Na zemlji živjet dvadeset četiri godine.

Pa da ste tijelo sabljama mi sasjekli

I meso i kosti smrvili u pijesak

Za časak bi se vratio mi duh,

I ko čovjek neozlijeđen bih disao.

Al zašto osvetu da svoju odgađam?

Asterot, Belimot, Mefistofilis?

(ulazi Mefistofilis s ostalim đavolima)

Na vrela svoja leđa izdajice stavite

I uspnite se s njima visoko do neba;

A zatim ih u pakao strmoglavite.

Al stanite, nek prvo svijet ih vidi,

A pakao zatim za izdaju kazni.

Idi Belimot, te uzmi ovu hulju

I baci ga u blatno, smradno jezero.

Ti uzmi ovog drugog; vuci ga po šumama

Kroz oštro trnje i bodljikavo grmlje,

A ti, plemeniti Mefistofilis

Do strme stijene s ovim podlacem idi,

Pa ga skotrljaj da sve kosti slomi,

Baš kako htjede mene raskomadati.

Odletite smjesta i izvršite nalog.

FREDERICK: Milost, Faustuse. Život nam poštedi.

FAUSTUS: Odlazite!

FREDERICK: Kad vrag zapovijeda, moliti ne vrijedi.

(izlaze duhovi s vitezovima)

(ulaze vojnici iz zasjede)

PRVI VOJNIK: Gospodo, hajdmo, i budimo spremni.

Požurimo samo želimo li pomoći,

Jer čuh da s čarobnjakom razgovaraju.

DRUGI VOJNIK: Gle, on dolazi. Brzo, ubij nitkova.

FAUSTUS: Što je to! Žele napast me iz zasjede!

Sad, Faustuse, vješto. Seljačine, stanite,

Jer stabla će se maknuti na zapovijed

I između nas stati kao bedem,

Pa me zaštiti od vaše podmuklosti.

I vojska će se cijela odmah javit

Da napadu se vašem suprotstavi.

(Faustus gurne vrata, ulazi vrag bubnjajući, iza njega drugi sa stijegom i još jedan s oružjem. Mefistofilis s petardama. Napadaju vojnike i otjeraju ih. Faustus izlazi.)

IV, 4

(na razna vrata ulaze Benvolio, Frederick i Martino, krvavih glava i lica, uprljanih blatom i nečistoćom, svi s rogovima na glavi)

MARTINO: Gdje si, Benvolio?

BENVOLIO: Tu sam! Oj, Frederiče!

FREDERICK: Pomozi, prijatelju. Gdje li je Martino?

MARTINO: Ovdje sam, Frederiče,

Ugušen napol muljem i prljavštinom,

Kuda su furije vukle me za pete.

FREDERICK: Gledaj, Martino! Benvolio je opet rogat!

MARTINO: Kakva li jada! Što će sad Benvolio?

BENVOLIO: Upomoć, nebesa. Opasnost slutim novu.

MARTINO: Nas se ne plaši. Nismo sad u lovu.

BENVOLIO: Što drugove mi diraš, kleta zlobo!

Na glavi su vam rogovi.

FREDERICK: To veliš dobro

Ako na svoje misliš. Za glavu se primi.

BENVOLIO: Prokletstvo, opet!

MARTINO: Ne bune se jer imamo ih i mi. BENVOLIO: Koji to vrag mrskog čarobnjaka služi,

Da usprkos svemu zlo nam udvostručuje?

FREDERICK: I što učinit da sakrijemo sramotu?

BENVOLIO: Budemo li ga slijedili rad osvete,

Uz rogove će dat nam i uši magareće,

Pa ćemo cijelom svijetu bit na porugu.

MARTINO: Što nam je onda činit, dragi Benvolio?

BENVOLIO: U blizini ove šume imam dvorac;

Tamo ćemo se sklonit, i skriveno živjet

Dok vrijeme izgled zvjerski nam ne izmijeni.

Kad dobar glas pomrači doba tamno,

Radije umrijet nego živjet sramno.

(svi izlaze)

IV, 5

(ulaze Faustus i Mefistofilis)

FAUSTUS: O, Mefistofilis, beskonačni tijek

Vremena koje tihim krokom prolazi,

I skraćuje mi dane i života nit,

Naplatit već želi posljednje mi godine.

Stoga, moj mili Mefistofilis,

Požurimo u Wittenberg.

MEFISTOFILIS: Hoćete li na konju, ili pješice?

FAUSTUS: Ne, tratina je ugodna i lijepa,

Radije ću pješačit.

(izlazi Mefistofilis)

(ulazi trgovac konjima)

TRGOVAC KONJIMA: Čitav dan tražim nekog gospodina Fustijana.

Mise mi, evo ga. Bog vas poživio, gospodine doktore.

FAUSTUS: Gle, trgovac konjima! Dobro došao.

TRGOVAC KONJIMA: Molim Vas, Vaša milosti da prihvatite za četrdeset talira.

FAUSTUS: Prijatelju, ovako dobra konja ne možeš tako jeftino kupiti. Nije mi sila prodati ga, ali ako ti se sviđa, dodaj još deset talira, jer vidim da si odlučan.

TRGOVAC KONJIMA: Preklinjem Vas gospodine, prihvatite moju ponudu.

Vrlo sam siromašan i nedavno sam mnogo izgubio na konjima, a ova bi me pogodba opravila.

FAUSTUS: Dobro, neću se cjenkati. Daj novac.

(trgovac konjima daje Faustusu novac)

Sad, momče, moram ti reći da ga možeš jahati preko živice i jarka, i ne trebaš ga štediti, ali čuješ li, nikako nemoj s njim u vodu.

TRGOVAC KONJIMA: Kako gospodine? Ne u vodu? Zar ne pije sve tekuće.

FAUSTUS: Da, svakako, ali nemoj s njim u vodu. Jaši preko živice i jarka ili gdje god hoćeš, ali u vodu ne. Idi neka ti ga gostioničarev momak dovede, i ne zaboravi što sam ti rekao.

TRGOVAC KONJIMA: Obećavam, gospodine. O sretnog li dana! Sad sam se zauvijek oporavio.

(izlazi)

FAUSTUS: Što sada, Faustuse kad si osuđen na smrt?

I vremenu ti kobnom već se bliži kraj,

A dušu tvoju očaj uznemiruje.

Neka ti brige miran zamijeni san,

Kad lupeža je Krist sa križa pozvao,

Tad i ti, Faustuse, možeš biti spokojan.

(sjedne u svoju stolicu i želi zaspati)

(ulazi trgovac konjima mokar)

TRGOVAC KONJIMA: O kakva je varalica ovaj doktor! Jahao ja svog konja i natjerao ga u vodu misleći da se u njem krije neka tajna moć, kad podamnom ostade tek malo slame, i jedva sam se spasio od utapljanja. E, sad ću ga probuditi i nek mi vrati mojih četrdeset talira. Hej, doktore, brbljavi nitkove! Gospodine doktore, probudite se i ustanite, i vratite mi novac, jer Vaš se konj u snop sijena pretvorio. Gospodine doktore!

(nastoji probuditi Faustusa i povlačeći ga, otkine mu nogu)

Jao, propao sam! Što da radim? Nogu sam mu otkinuo!

(Faustus se budi)

FAUSTUS: Upomoć!, Upomoć! Nitkov me ubio.

TRGOVAC KONJIMA: Ubio ga ili ne ubio, sad ima samo jednu nogu pa sam brži od njega i pobjeć ću mu, a nogu bacit u jarak.

FAUSTUS: Drž'te ga, drž'te ga, drž'te! Ha, ha, ha, Faustus opet ima svoju nogu, a trgovac konjima snop sijena za četrdeset talira.

(ulazi Wagner)

Što je, Wagner, kakve vijesti nosiš?

WAGNER: Ako Vam je po volji, vojvoda od Anholta svakako želi da ga posjetite, i poslao je svoje ljude da Vas prate sa svime što je za put potrebno.

FAUSTUS: Vojvoda od Anholta je poštovan plemić, jedan od onih pred kojima ne smijem škrtariti sa svojim umijećem. Hajdemo.

(izlaze)

IV, 6

(ulaze Robin, lakrdijaš, Dick, trgovac konjima i Kočijaš)

KOČIJAŠ: Dođite, gospodo, vodim vas na najbolje pivo u Europi, Hej krčmarice! Gdje su te kurve!

(ulazi krčmarica)

KRČMARICA: Što je, što vam treba? O, to su moji stari gosti, dobrodošli.

ROBIN: Dick, momče, znaš li zašto sam zanijemio?

DICK: Ne, Robine, zašto?

ROBIN: Na rabošu sam dužan osamnaest penija. Ali šuti, vidjet ćemo je li me zaboravila.

KRČMARICA: Tko je onaj tamo, što stoji tako sam i ozbiljan? Je li to moj stari gost?

ROBIN: O, krčmarice, kako si? Nadam se da je moj raboš još uvijek ovdje.

KRČMARICA Da, nema sumnje, ali čini mi se da se ne žuriš poravnati račun.

DICK: Hajde, krčmarice, donesi nam piva.

KRČMARICA Odmah. Pripazite vi tamo u trijemu, hej!

(izlazi)

DICK: Pa, gospodo, što da radimo dok se moja krčmarica ne vrati?

KOČIJAŠ: Bogami, gospodine, ispričat ću vam divnu priču o tome što mi je čarobnjak učinio. Vi poznajete doktora Faustera?

TRGOVAC KONJIMA: Da, kuga ga odnijela. Ovdje je netko tko ima razloga poznavati ga. Zar je i tebe začarao?

KOČIJAŠ: Kazat ću ti što mi je učinio. Kad sam neki dan išao u Wittenberg s tovarom sijena, susreo me i upitao koliko tražim za mjeru sjena što je on može pojesti. A ja, gospodine, misleći da će bit s malim zadovoljan, rekao sam mu da za tri novčića uzme koliko želi. On mi je odmah platio, pa navalio jesti; i ne bio ja kršten čovjek, ako nije jeo sve dok mi cijeli tovar sijena nije pojeo.

SVI: Nevjerojatno! Pojesti čitav tovar sijena.

ROBIN: Da, da, to može biti, jer ja sam čuo da je jedan pojeo tvar drva.

TRGOVAC KONJIMA: A sad ćete, gospodo, čuti kako je mene prevario. Otišao sam jučer k njemu da kupim konja, i nije ga htio dati za manje od četrdeset talira. Budući da sam vidio da je to konj koji ide preko živice i jarka a da se ne umori, pustio sam mu. Kad sam uzeo konja, doktor me Fauster upozorio da ga mogu jahati dan i noć i ne trebam ga štediti, ali, reče, da nikako s njima ne idem u vodu. A ja vam, gospodo moja, misleć da konj ima neko neobično svojstvo, koje mi nije htio otkriti, pojašem s njim u veliku rijeku, i baš kad bijah na sredini, nestade mi konja, a ja ostadoh jahati na snopu sijena.

SVI: Krasnog li doktora!

TRGOVAC KONJIMA: Al čut ćete još kako sam mu se fino osvetio. Otišao sam mu kući i našao ga kako spava. Tulio sam mu i vikao na uši, ali ga to nije probudilo. Tad sam ga uhvatio za nogu i nisam prestao vući sve dok mu je nisam otkinuo. Sad je držim kod kuće, u svojoj konjušnici.

ROBIN: Znači da doktor sad ima samo jednu nogu? Baš dobro, jer me jedan od njegovih vragova bio pretvorio u majmuna.

KOČIJAŠ Krčmarice, još pića.

ROBIN: Slušajte, hajdemo u drugu sobu i popijmo još malo, a zatim ćemo u potragu za doktorom.

(izlaze)

IV, 7

(ulaze Vojvoda od Anholta, Vojvotkinja, Faustus i Mefistofilis, sluge i pomoćnici)

VOJVODA: Zahvaljujem Vam doktore, na ovim ugodnim prizorima. Ne znam kako bih Vas nagradio za Vaše velike zasluge što ste podigli tu začaranu kulu u zraku, jer pogled na nju tako me zanio, da mi ništa na svijetu draže nije.

FAUSTUS: Mišljenja sam, dobri moj gospodine, da mi je najveća nagrada Vaša pohvala za to što je Faustus izveo. Ali milostiva gospođo, Vi možda niste uživali u ovim prizorima i stoga, kažite mi što biste najviše željeli? Ako to na svijetu postoji, bit će Vaše. Čuo sam da trudnice čeznu za rijetkim i otmjenim stvarima.

VOJVOTKINJA: Istina je, gospodine doktore, i pošto ste tako ljubazni, otkrit ću Vam što mi srce želi. Da je sad ljeto, kao što jest siječanj, usred zime, radije bih zdjelu zrela grožđa od ikakve druge hrane.

FAUSTUS: To je sitnica. Idi, Mefistofilis!

(izlazi Mefistofilis)

Gospođo, učinio bih više od toga da Vam ugodim.

(vraća se Mefistofilis s grožđem)

Izvolite, kušajte ga. Moralo bi biti dobro, jer velim Vam, dolazi iz daleke zemlje.

VOJVOTKINJA: To me čudi više od svega, odakle Vam u ovo doba godine, kad su sva stabla jalova, ovako zrelo grožđe.

FAUSTUS: Ako dozvolite, Vaša milosti, godina je u čitavom svijetu podijeljena na dva ciklusa; kad je kod nas zima, u suprotnom je ciklusu ljeto, kao u Indiji, Sabi i zemljama Dalekog istoka, gdje voće rađa dvaput godišnje. Otuda sam, uz pomoć hitrog duha, pred Vas donio ovo grožđe.

VOJVOTKINJA: Vjerujte, to je najslađe grožđe što sam ikada okusila.

(lakrdijaš Robin, Dick, Kočijaš i Trgovac konjima lupaju na glavna vrata)

VOJVODA: Kakvi to prostaci lupaju na vrata?

Idi i bijes im stišaj, pa otvori,

i upitaj ih što žele.

(Sluga izlazi. Ponovno kucaju i viču da žele govoriti s Faustusom. Prilazi im sluga.)

SLUGA: Hej, ljudi, kakva je to tamo buka?

Zašto na miru ne pustite vojvodu.

DICK: Nizašto! Smokvu suhu, briga nas za njega.

SLUGA: Bezobraznici, još biste i vrijeđali.

TRGOVAC KONJIMA: Nadam se, gospodine, da smo dovoljno mudri, da budemo drskiji nego što smo vam dobrodošli.

SLUGA: Bit će da je tako. Drskost zadržite za se,

I ne smetajte Vojvodu,

VOJVODA: Što žele?

SLUGA: Viču da žele s Faustusom govoriti.

KOČIJAŠ: Da, istina je, i govorit ćemo s njim.

VOJVODA: Doista, gospodine? Držte nitkova.

DICK: Uhvatiti nas? Bolje mu je da svog oca uhvati, nego nas.

FAUSTUS: Molim Vašu Milost, dopustite da uđu.

Dat će nam dobru priliku za zabavu.

VOJVODA: Kako god želiš, Faustuse, učini.

FAUSTUS: Zahvaljujem Vam.

(ulaze Robin, Dick, Kočijaš i Trgovac konjima)

Što je nova, prijatelji?

Nešto ste odveć bijesni, ali priđite bliže. Za oproštenje svi smo. Dobrodošli!

ROBIN: Ne, gospodine, bit ćemo dobrodošli zbog našeg novca, jer platiti ćemo sve što potrošimo. Hej, donesite nam pol tuceta piva, pa se možete i objesiti.

FAUSTUS: Ma slušaj me; znadeš li uopće gdje si?

KOČIJAŠ: Vjere mi, znadem: mi smo ispod neba.

SLUGA: Tako je, drzniče, ali na kojem mjestu?

TRGOVAC KONJIMA: Kuća je dovoljno dobra za piće. Dođavola, donesi nam piva ili ćemo ti sve bačve u kući porazbijati, a bocama vam razbit glave.

FAUSTUS: Ne treba bjesniti. Dobit ćete piva.

Gospodaru, dopustite mi začas:

Čašću Vam jamčim, bit ćete zadovoljni.

VOJVODA: Od srca, dragi doktore. Izvolite.

Sluge i dvorjani na Vašu su zapovijed.

FAUSTUS: Ponizno Vam hvala, donesite piva.

TRGOVAC KONJIMA: E, bogami, tako pravi doktor zbori, i vjere mi, za te riječi popit ću u zdravlje tvoje drvene noge.

FAUSTUS: Drvene noge? Što time misliš reći?

KOČIJAŠ: Ha, ha, ha, jesi li čuo Dick?

Zaboravio je svoju nogu.

TRGOVAC KONJIMA: Izgleda da mu do nje nije baš stalo.

FAUSTUS: I nije, jer ne stojim na drvenoj nozi.

KOČIJAŠ: Za Gospoda, zar može Vaše pamćenje biti tako slabo!

Zar se ne sjećate trgovca konjima, kojemu ste konja prodali?

FAUSTUS: Sjećam se, da sam nekomu konja prodao.

KOČIJAŠ: A sjećate li se, da ste ga molili da u vodu ne jaše?

FAUSTUS: Da, vrlo dobro spominjem se toga.

KOČIJAŠ: A o nozi ništa ne pamtite?

FAUSTUS: Ne, doista.

KOČIJAŠ: Tad, molim Vas, sjetite se kad na pozdrav kleknete.

FAUSTUS: Hvala Vam, gospodine.

KOČIJAŠ: Nema na čemu. Molim Vas, kažite mi samo jedno.

FAUSTUS: A što?

KOČIJAŠ: Da li su Vam svake noći obje noge zajedno u krevetu?

FAUSTUS: Zar hoćeš od mene načiniti Kolosa, kad mi takva pitanja postavljaš?

KOČIJAŠ: Ne, zaista, gospodine. Od Vas ne bih ništa načinio, ali bih rado znao odgovor na pitanje.

(ulazi krčmarica s pićem)

FAUSTUS: Onda te uvjeravam da doista jesu.

KOČIJAŠ: Hvala Vam. Dovoljno mi je.

FAUSTUS: Ali zbog čega to pitaš?

KOČIJAŠ: Ni zbog čega, gospodine, ali mislim da bi jedna družica u krevetu morala biti drvena.

TRGOVAC KONJIMA: Čujte dobro, gospodine; zar Vam nisam otkinuo jednu nogu dok ste spavali?

FAUSTUS: Ali sad kad sam budan, opet je imam. Pogledajte samo, gospodine.

SVI: O, strašno. Zar je doktor imao tri noge?

KOČIJAŠ: Sjećate li se, gospodine, kako ste me nasamarili, i pojeli mi tovar —

(Faustus ga začara i on zanijemi)

DICK: Sjećate li se kako ste me u majmunski —

(Faustus ga začara i on zanijemi)

TRGOVAC KONJIMA: Kurvin sine, čarobnjački nitkove, sjećate li se kako ste me prevarili s ko —

(Faustus ga začara i on zanijemi)

ROBIN: A mene ste zaboravili? Mislite se izvući s vašim čiri-bari; ne sjećate se psećeg ili —

(Faustus ga začara i on zanijemi)

(oni izlaze) KRČMARICA: A tko će platiti pivo? Čujte, gospodine doktore, sad ste mi rastjerali goste; molim lijepo, tko će meni platiti pi —

(Faustus je začara, i ona zanijemi. Izlazi.)

VOJVOTKINJA: Gospodaru moj,

Učeni nas je doktor jako zadužio.

VOJVODA: Da, gospođo, a mi ćemo mu uzvratiti

s ljubavlju i pažnjom kakvu treba dati

Onom što tužne zna misli rastjerati.

(izlaze)

V, 1

(Grmljavina i munje. Ulaze vragovi s poklopljenim zdjelama. Mefistofilis ih uvodi u Faustusov studio. Zatim ulazi Wagner.)

WAGNER: Čini se, moj gospodar sluti skoru smrt;

Jer oporuku sačinit je dao

gdje ostavlja mi kuću i imanje

Uz dvije tisuće tek skovanih dukata.

Pitam se, što smjera. Da mu smrt je blizu

Veseo bio ne bi. Baš sad večera

S učenjacima, i toliko se gosti

Da u životu Wagner to još ne vidje.

Evo ih, idu. Završena je gozba.

(izlazi)

(ulaze Faustus, Mefistofilis i dva, ili tri učenjaka)

PRVI UČENJAK: Budući da smo, gospodine doktore Faustuse, raspravljajući o lijepim gospama, i o tome koja je najljepša na svijetu, zaključili da je Helena Grčka najkrasnija žena koja je ikad živjela, bili bismo Vam stoga, gospodine doktore, zahvalni, ako biste nam iskazali tu veliku milost te nam prikazali tu nenadmašivu grčku damu, kojoj se cijeli svijet divi.

FAUSTUS: Gospodo,

Znam da je prijateljstvo vaše iskreno,

A Faustus ne želi nikad odbiti

Pravedne molbe onih što ga ljube.

Ugledat ćete, stoga, nenadmašivu

Tu damu, u svom sjaju i krasoti,

Baš kakvu Paris preko mora povede

I teškim jadom, bogatu ucvili Troju.

Zašutite sada, jer je govor opasan.

(Čuje se glazba. Mefistofilis vodi Helenu: ona prelazi preko pozornice.)

DRUGI UČENJAK: To li je lijepa Helena, zbog koje

Devet se ljeta Grčka s Trojom borila?

Moj duh je odveć skroman da slavu oda

Onoj kojoj se divi cijeli svijet.

TREĆI UČENJAK: I nije čudo da su Grci ustrajno

Ratovali kad oteše im kraljicu

Što nadvisuje sve ljepotom rajskom.

PRVI UČENJAK: Pošto vidjesmo remek-djelo naravi

I pravi uzor savršenstva, hajdemo;

Faustuse, zbog blaženog tog prizora

Navijeka budi sretan i blagoslovljen.

(učenjaci izlaze)

FAUSTUS: Gospodo, zbogom; to i vama želim.

(ulazi starac)

STARAC: Faustuse vrli, odbaci tu vještinu,

Magiju kletu što vodi te u pakao,

Te ne brineš se za spas svoje duše.

Premda si kao čovjek mnogo zgriješio

Ustrajat u tome nemoj kao đavao.

Da, duša ti je prijazna i dobra

Dok navadom joj grijeh u narav ne prijeđe.

A tad se kasno, Faustuse kajati. Od prizora ćeš rajskih biti udaljen,

A paklene se muke iskazat ne mogu.

Možda ti ova moja opomena

Izgleda odveć okrutna i stroga,

Al nije, sinko, jer ne zborim bijesno

Ni zlobno, nego s brižnom ljubavlju,

Pun sućuti za bijedu što te čeka,

A nadam se da ovaj prijekor može

Ukrotit tijelo i ozdravit ti dušu.

FAUSTUS: Faustuse, gdje si? Bijedniče, što učini?

Proklet si, Faustuse, očajavaj, umri.

Pakao traži svoje i groznom rikom

Govori: dođi, kucnuo ti je čas.

I Faustus će doć izvršit obećanje.

(Mefistofilis mu pruža bodež)

STARAC: Ne radi, Faustuse, taj očajnički korak.

Anđela vidim da lebdi ti nad glavom

S posudom punom dragocjene milosti,

Koju je spreman ulit ti u dušu,

Za milost moli, kloni se očaja.

FAUSTUS: Prijatelju mili, ćutim da tvoje riječi

Utjehu mi daju duši tjeskobnoj.

Pusti me da se zamislim nad grijesima.

STARAC: Puštam te, Faustuse, ali bolna srca,

Jer strah me da ti drugi dušu vodi.

FAUSTUS: Faustuse kleti, gdje je milost sada?

Kajat se hoću, a ipak očajavam.

U grudima se nebo s paklom nadmeće.

Kako da zamke skore smrti izbjegnem?

MEFISTOFILIS: Ti izdajice, dušu ću ti pograbit

Jer neposlušan mom si gospodaru.

Pobuni se, ili meso ću ti razdrijet.

FAUSTUS: Kajem se što sam ikad ga uvrijedio.

Mili Mefistofilis, zamoli gospodara

Da oprosti mi drsku uvredu,

A krvlju svojom opet ću potvrditi

Zavjet što već ga dadoh Luciferu.

MEFISTOFILIS: Učini, Faustuse: to iskrena srca

Jer kolebanjem past ćeš u gore zlo.

(Faustus probada ruku i krvlju piše po papiru)

FAUSTUS: Na muke, prijatelju, stavi kletog starca

I paklenskim ga mori patnjama,

Od Lucifera jer me odvratiti htjede.

MEFISTOFILIS: Vjerom je čvrst, do duše mu ne mogu,

Al tijelo ću mu raspet i rastegnut,

premda od toga nema mnogo koristi.

FAUSTUS: Samo još jedno, dobri slugo, molim

Da zadovoljim žudnju svoga srca —

Za ljubavnicu daj mi Helenu

Božansku, što je malo prije vidjeh.

Jer zagrljaj će njezin slatki otjerat

Sve što me može odvratit od zavjeta.

Te zakletvu ću Luciferu držat.

MEFISTOFILIS: To i sve drugo što moj Faustus želi,

Dok okom trepneš, ispunjeno bit će.

(Ulazi Helena prelazeći pozornicu između dva Kupida)

FAUSTUS: Zbog tog zar lica krenu tisuću brodova

I spaljene su gorde kule trojanske?

Poljubi me, besmrtnim me učini.

(ona ga poljubi) Usnama dušu sišeš, gle, i duša odlijeće!

Dođi, Heleno dođi i dušu mi vrati.

Ostat ću ovdje, jer je ovdje nebo,

A sve je ništa što god nije Helena.

(ulazi starac)

Biti ću Paris i za tvoju ljubav

Umjesto Troje razorit ću Wittenberg;

Borit ću se sa slabim Menelajem

I tvoje boje nosit na perjanici.

Ahileja ću raniti u petu,

Zatim se tebi vratit po poljubac.

O, ljepša si mi od večernjeg neba

Što tisuću ga krasnih zvijezda zlati,

I od Jupitra plamnog sjajnija

Kad nesretnoj se Semeli ukaza.

Od vladara nebeskog si čarobnija

U zagrljaju bludne Aretuze.

Samo ti možeš ljubavnicom mi biti.

(izlaze svi osim starca)

STARAC: Faustuse kleti, bijedni čovječe

Nebesku milost protjera iz duše

I sada bježiš od trona vječnog suda!

(ulaze đavoli)

Sotona me rešeta, da me iskuša.

U ovoj peći dokazat mogu snagu;

Vjerom ću te nadvladat, paklu kleti.

Vragovi slavohlepni, već se nebo smije

Porazu vašem i izruguje vas.

Odlazi, paklu, ja letim svome Bogu.

(izlazi)

V, 2

(Grmljavina. Ulaze, odozgo: Lucifer, Belzebub i Mefistofilis.)

LUCIFER: Iz paklenoga silazimo Disa

Da podanike posjetimo naše,

Sve grešne duše s crnim biljegom pakla,

A među njima prvo, tebe, Faustuse.

Donoseći ti vječno prokletstvo

Da ti nad dušom bdije. Čas je došao

I svršeno je.

MEFISTOFILIS: Ove će tamne noći

Faustus nesretni u ovoj sobi biti.

BELZEBUB: A mi ćemo stajat ovdje

I promatrati kako ćeš se vladat.

MEFISTOFILIS: A kako, nego očajno ludovat?

Zaljubljenom u život, krv se ledi.

Savjest ga mori, a umorni mozak

Zamišljat može tek puke maštarije

Kako da vraga nadmudri. Al ništa;

Sve će užitke začiniti jadom.

Sad dolazi ovdje sa slugom Wagnerom,

Pošto je sastavio svoju oporuku.

Evo ih.

(ulaze Faustus i Wagner)

FAUSTUS: Wagnere, oporuku si pročitao:

Kako ti se sviđa?

WAGNER: Tako čudesno

Da Vama bih za ljubav čitav život

I služio i bio poslušan.

(ulaze učenjaci)

FAUSTUS: Hvala ti Wagner. Dobrodošli gospodo. (izlazi Wagner)

PRVI UČENJAK: Vrli Faustuse, čini mi se da ste se znatno

izmijenili u licu.

FAUSTUS: Ah gospodo!

DRUGI UČENJAK: Što te tišti Faustuse?

FAUSTUS: O mili moj sobni druže, da sam živio s tobom, tad bih i dalje živio, ali sad moram umrijeti zauvijek. Pogledajte, gospodo, da li on dolazi.

Zar ne dolazi?

PRVI UČENJAK: Dragi moj Faustuse, kakav je to strah?

DRUGI UČENJAK: Zar sve se naše veselje u sjetu pretvorilo?

TREĆI UČENJAK: Od prevelike osamljenosti osjeća se loše.

DRUGI UČENJAK: Ako je tako, pronaći ćemo liječnika i Faustusa izliječiti.

TREĆI UČENJAK: To je samo prezasićenost, gospodine; ne bojte se.

FAUSTUS: Prezasićenost smrtnim grijehom što upropasti dušu i tijelo.

DRUGI UČENJAK: Tad, Faustuse, nebu se obrati i sjeti se beskrajne Božje milosti.

FAUSTUS: Ali Faustusova uvreda ne može nikad biti oproštena. I zmija što je Evu zavela spasit se može, ali Faustus, ne. Ah, gospodo, strpljivo me saslušajte, i nemojte drhtati na moje riječi. Iako mi srce zakuca i zatreperi kad se sjetim da sam ovdje trideset godina bio student, oh, da barem nisam nikad Wittenberga vidio, nikad knjige pročitao. O, kakva sam sve čuda učinio, svjedočit može cijela Njemačka, pa i sav svijet — ali zbog njih Faustus izgubi i Njemačku i svijet, pa i nebo samo, nebo što sjedište je Božje, prijestolje blaženih, kraljevstvo radosti, te zauvijek u paklu ostati mora. U paklu, ah, u vječnom paklu. Dobri prijatelji, što će biti s Faustusom kad vječno u paklu bude?

DRUGI UČENJAK: Ipak, Faustuse, Bogu se obrati.

FAUSTUS: Bogu, kojega se Faustus odrekao? Bogu, kojega je Faustus hulio? Bože, moj, kako bih plakao da đavao suze ne priječi. I krv bih lio umjesto suza, pa i život i dušu. O, jezik mi koči! Ruke bih podigao, ali gle, oni ih drže, drže ih.

SVI: Tko, to, Faustuse?

FAUSTUS: Lucifer i Mefistofilis. Ah, gospodo, dušu sam im dao radi magije.

SVI: Bože sačuvaj i obrani!

FAUSTUS: Bog to, doista, brani, ali Faustus je ipak učinio. Za isprazni užitak od dvadesetčetiri godine, izgubio je Faustus vječnu radost i blaženstvo. Ugovor sam im napisao vlastitom krvlju. Rok je istekao. Došlo je vrijeme, i on će po mene doći.

PRVI UČENJAK: Zašto nam to Faustus nije ranije rekao, pa bi svećenici za njega molili?

FAUSTUS: Često sam to namjeravao, ali đavao mi je prijetio da će me u komadiće rastrgnuti, ako samo spomenem ime Gospodnje, te da će mi odnijeti dušu i tijelo, ako ikad glas vjere poslušam. A sad je prekasno. Otiđite, gospodo, da i vi sa mnom ne nastradate.

DRUGI UČENJAK: Ah, što možemo učiniti da Faustusa spasimo?

FAUSTUS: Ne govorite o meni, nego sebe spasite, i otiđite.

TREĆI UČENJAK: Bog će mi dati snagu; ostajem s Faustusom.

PRVI UČENJAK: Ne iskušavaj Boga, mili prijatelju, nego pođimo u susjednu sobu, i tamo molimo za njega.

FAUSTUS: Da, molite se za me, molite za me; i što god čuli, ne dolazite k meni, jer ništa me ne može spasiti.

DRUGI UČENJAK: Moli se, a mi ćemo moliti da Bog bude milostiv s tobom.

FAUSTUS: Gospodo, zbogom. Ako poživim do jutra, posjetit ću vas; ako ne, onda je Faustus u paklu.

SVI: Faustuse, zbogom.

(izlaze učenjaci)

MEFISTOFILIS (odozgo): Faustuse, u nebo se ne nadaj.

Zato očajavaj. O paklu misli samo,

jer on će dom ti biti; živjet ćeš tamo. FAUSTUS: Zli duše, to je tvoja napast bila,

što vječnu mi je oduzela sreću.

MEFISTOFILIS: Priznajem, Faustuse, i veseo sam stoga.

Kad krenuo si k nebu, ja sam bio taj

Što ti put spriječi. Kad si knjigu uzeo

Da Bibliju proučiš, tad sam stranice

Prevrtao i zaveo ti pogled.

Što plačeš kad je kasno. Za to nema neba.

Lud se na zemlji smije, u paklu plakat treba.

(izlazi)

(ulaze Dobri anđeo i Zli anđeo, na razna vrata)

DOBRI ANĐEO: Ah, Faustuse, da si mene slušao,

Bezbrojne tvoje radosti bi bile

Al odveć svijet si volio.

ZLI ANĐEO: Slušao si mene,

I zanavijek ćeš kušat muke paklene.

DOBRI ANĐEO: Bogatstvo tvoje, raskoš i užici,

Čemu sad služe?

ZLI ANĐEO: Da bol bude veća,

Žudnju u paklu to jače ćeš osjećati.

(čuje se glazba dok se spušta prijestolje)

DOBRI ANĐEO: Rajsku si sreću izgubio, radosti

Neizrecive, blaženstvo bez kraja.

Da si božanstvu bio odan, pakao

Ni đavao ti ne bi ništa mogli.

Da tim si putem, Faustuse, krenuo

Sad bi u sjajnoj uspeo se slavi

Na onaj tron i poput svetaca

Pobijedio bi pakao. Sad, dušo jadna,

I Dobri tvoj te anđeo ostavlja.

(prijestolje se uzdiže)

Pakao te čeka razjapljenih ralja.

(izlazi)

(pojavljuje se pakao)

ZLI ANĐEO: Nek oči sad ti, Faustuse, bulje

Sa strahom u to mučilište vječno,

Gdje furije rašljama gorućim

Prevrću duše u vrelom olovu;

Živi komadi peku se na žaru,

A umrijeti ne mogu. Stolac plameni

Služi za odmor ispaćenim dušama.

Oni što kruh u sjajnu vatru umaču

Proždrljivci su bili, i poslastice jeli,

A siromašnim dati ništa nisu htjeli.

Al sve to nije mnogo, uskoro ćeš doznat

Da i druga muka strašna je i grozna.

FAUSTUS: O dovoljno vidjet da beskrajno patim.

ZLI ANĐEO: Ne, bol im oštru još moraš okušati.

Tko slasti voli, zbog njih mora pasti.

Sad ostavljam te, al do skorog trena

Kad duša će ti biti u propast uronjena.

(izlazi)

(Pakao nestaje. Sat otkucava jedanaest.)

FAUSTUS: Ah Faustuse,

Preostaje ti samo sat života,

A zatim ćeš na vijeke biti proklet.

O, mirujte nebeske sfere pokretne,

Da vrijeme stane i ponoć nikad ne dođe.

Blistavo oko prirode, pojavi se

I vječni stvori dan, al sat nek postane Dug godinu, bar mjesec, tjedan ili dan

Da Faustus se pokaje i spasi.

O lente, lente currite noctis equi!

Zvijezde se kreću, i vrijeme; teče sat.

Đavao stiže, Faustus bit će proklet.

Do Boga ću se dignut! Tko me vuče?

Gle, krv Kristova nebesima teče!

Jedna bi kap mi dušu spasila! O, Kriste!

Zašto mi srce čupaš što ga zazivljem!

Ipak ću zvat ga. Smiluj se Luciferu!

Gdje je sad krv? Nema je. Gledaj kako Bog

Pruža mi ruku i gnjevno mršti čelo.

Planine, brda, svalite se na me

I skrijte me od silnog gnjeva Gospodnjeg.

No, ne!

U zemlju ću se onda strmoglaviti.

Zemljo, otvori se! Ne, Nema utočišta!

Vi zvijezde, što upravljaste rođenjem

i utjecaste na smrt mi i pakao,

uzdignite me sada kao maglu

u onaj oblak, a kada on počne

povraćat snažno, nek se i moji udovi

iz dimljivih mu usta zrakom raspu,

al duša nek mi uspne se u nebo.

(sat otkucava)

Ah, pola sata prođe; sve će skoro proći.

O Bože,

Ako se nećeš mojoj duši smilovat

tad, Krista radi, što krvlju me iskupio,

Odredi neki kraj vječitoj patnji.

Nek Faustus u paklu tisuću godina

Il više još bude, al nek se ipak spasi.

O, nema kraja za prokletu dušu.

Zbog čega nisi stvorenje bez duše?

I zbog čega je tvoja duša besmrtna?

Ah da je bar metempsihoza stvarna,

o čemu Pitagora zbori, tad bi duša

napustila me, a ja bih se pretvorio

u neku zvijer, a sve su zvijeri sretne,

jer kada umiru

rastvore im se duše u počela,

a moja mora živjet muke paklene.

Prokleti roditelji što me začeše!

No, Faustuse, sebe kuni, i Lucifera

što nebeskih te lišio je radosti.

(sat otkucava dvanaest)

O, kuca, kuca! Sad ispari, tijelo,

Jer Lucifer će odvest te u pakao.

Dušo, u sitne kapi se rasprši

i u ocean padni, da te ne nađu!

(grmljavina, ulaze đavoli)

Bože moj, Bože, ne gledaj me tako gnjevno!

Zmije i guje, dajte mi da predahnem!

Ne zjapi, gnjusni paklu! Nemoj, Luciferu!

Spalit ću knjige! Ah, Mefistofilis!

(izlaze Faustus i đavoli)

V, 3

(ulaze studenti)

1. STUDENT: Gospodo, javimo se Faustusu,

i pogledajmo, jer tako strašne noći još nije bilo od postanka svijeta,

niti se čulo tako groznih krikova.

Daj Bože, da je izmaknuo pogibelji.

2. STUDENT: Nebesa, pomoć! Faustusovi udovi

Tu leže rukom smrti raskidani.

3. STUDENT: To đavoli učiniše svom sluzi.

Moglo je bit od ponoći do sata

Kad čuh gdje viče i glasno pomoć traži,

A u taj tren ko da je kuća gorjela

Od užasa i strave kletih vragova.

2. STUDENT: Gospodo, premda Faustus tako svrši

Da kršćansko svako srce mora žaliti,

Ipak, jer bje učenjak, mnogo poštovan

U školama, zbog svog čudesnog znanja,

Dostojno treba sahranit mu ostatke,

Pa će studenti, u dubokoj crnini,

Svi doć na njegov zadnji ispraćaj.

(izlaze)

Epilog (ulazi kor)

Slomljena je grana što pravo rast je mogla

i spržena je lovorova mladica

koja bje u tom vrlom znalcu ponikla.

Faustus je mrtav. Razmišljajte o propasti,

a paklena mu kob nek mudre opomene

da zabranjeno treba motrit izdaleka,

jer smjeli um dubina zavest znade

pa traži više no što nam nebo dade.

(izlaze)

Terminat hora diem; terminat Author opus.

FINIS

Preveli Flora i Tonko Maroević (1971)