Sjajno ulaštena biografija

Sjajno ulaštena biografija

Heinrich Böll i terorizam: povijest jednog mita

Rubriku Kulturoskop inaugurirali smo u pretprošlom broju Kola odabirom iz suvremene američke feljtonistike. Ovoga puta predstavljamo suvremeni njemački feljton, nizom tekstova iz uglednog hamburškog tjednika Die Zeit, u odabiru i prijevodu Željka Uvanovića.

U svojim memoarima »U establišmentu leptira« pripovijeda Hans Werner Richter o jednoj neobičnoj zgodi. Morao je u Berlinu voditi raspravu u nekoj televizijskoj emisiji o 20. srpnju 1944, danu neuspjelog atentata na Hitlera, a pet književnika, među njima i Heinrich Böll, trebalo je ispričati što su oni taj dan doživjeli i radili. Richter se unaprijed raspitao što će koji otprilike kazati te je Böll ponudio, kako se Richteru učinilo, »neku napose dražesnu priču«, koja se događala u jednom rumunjskom lazaretu, gdje su ga liječili kao ranjenika i gdje je usputno ilegalno rumunjskim civilima prodavao hlače njemačkih vojnika.

Kada su kamere počele snimati, Böll je ispričao drugu priču. Snažna usmjerenost na samoga sebe, prisjećao se Richter, nestala je, a sam Böll više nije bio akter koji se pomalo razotkriva i ironizira. »Zbunjeno sam ga slušao kao vjerojatno i svi ostali«, piše Richter, »jer sam nekima već najavio kako ćemo od Heinricha Bölla čuti čudesnu, humorističnu i samokritičnu epizodu iz njegova života. No ona je sada ispala manje-više beznačajna, i ja sam bio razočaran. Kada smo sat ili dva kasnije sjedili u mom stanu, zapitao sam ga zašto nije ispričao onu priču koja me toliko obuzela, kad li me on zaprepastio odgovorom: 'Pa neću si valjda upropastiti biografiju.' To mi je bilo nepojmljivo. Zar svatko može sam već za života mjeriti i krojiti svoj vlastiti životopis, mjestimice ga poboljšavati i pod određenim okolnostima tako manipulirati da u njoj više nema tamnih, štetnih mjesta?«

Bio sam upozoren kada sam odlučio još jednom proći teritorijem života i djela Heinricha Bölla i napisati biografiju o njemu. Za vrijeme svojih istraživanja stalno sam nailazio na područja koja je Böll, još dok je bio živ, ogradio a njegova obitelj nakon njegove smrti zaštitila minama — radi zaštite »dobrog čovjeka iz Kölna«, kao i njegova života stavljena pod spomeničku zaštitu. Donekle sam izvježban u dešifriranju njegova životopisa: 1975. pokušao sam za knjigu razgovora »Tri dana u ožujku« približiti suodnos između Böllova djela i života. I poslije sam uvijek iznova išao za Böllovim tragovima, tako npr. i na napušteno židovsko groblje u nekom zabitom eifelskom selu: u tom je mjestu on krajem 1982, početkom 1983. istraživao povijest Židova.

Način na koji se Böll identificirao s progonjenim Židovima nagnao me na pretpostavku kako je i samoga sebe tada doživljavao kao potencijalnog prognanika. Naravno, bio je progonjen nakon objave svoga članka u časopisu »Spiegel« (siječanj 1972) pod naslovom »Hoće li Ulrike Meinhof milost ili propusnicu?«. Tada je prema Böllu i njegovoj obitelji sijana mržnja kao prema terorističkim simpatizerima; u kuću su mu pristizale prijetnje smrću kao duhovnom začetniku terorizma. Sam je Böll zapisao kroniku događaja, a one iz svibnja i lipnja 1972. vidio je na sljedeći način:

»15. svibnja, tri i pol mjeseca nakon što sam rekao posljednju riječ o problemu Baader-Meinhof te svaku polemiku u vezi s time smatrao okončanom, na Bavarskoj je televiziji moje ime jedino spomenuto u komentaru o prvim bombaškim napadima. 26. svibnja zastupnik CDU-a Friedrich Vogel me u Saveznom parlamentu žigosao i spomenuo »Böllove i Brucknerove« kao intelektualne i ideološke ortake terora i zahtijevao našu izolaciju.

7. srpnja, kada se u Saveznom parlamentu održala rasprava o unutarnjoj sigurnosti, vozio sam između 11 i 16 sati auto i slušao vijesti na raznim postajama; pet sam puta čuo svoje ime, ali nipošto u kontekstu književnih rasprava već u vijestima o unutarnjoj sigurnosti Savezne Republike Njemačke. Možda je razumljivo kako mi nije bilo do toga da uđem u bilo koju kavanu ili restoran; umjesto toga sam posjetio jednu poznanicu pokraj čije sam se kuće tada zatekao i zamolio je da mi skuha kavu. Kada sam ušao u njezinu kuhinju — moralo je već biti oko 18.30 sati — ponovno sam čuo svoje ime u već spomenutom kontekstu. Samo što sam taj put dobio društvo: Günter Grass, Martin Walser i drugi bili su također spomenuti. Možda je razumljivo, kada sam se oko 20 sati vratio kući i ponovno bio sa ženom, da više nisam mogao slušati ili gledati vijesti i da sam se osjećao onako otprilike kako se John Dillinger svojedobno morao osjećati.

Šest dana prije, 1. srpnja — bio je to dan kada su u Frankfurtu uhićeni Andreas Baader i Holger Heins, a u cijeloj su Njemačkoj bile u tijeku velike racije usmjerene protiv terorista — pozvonili su službenici dürenske policije na vratima Böllove ladanjske kuće. Tu je akciju Böll opisao u pismu upućenu tadašnjem saveznom ministru unutarnjih poslova Hansu-Dietrichu Genscheru u kojem je tražio objašnjenje. Opisije kako je njegovu kuću opkolilo od 12 do 15 teško naoružanih policajaca, neki su bili u civilu, neki u odori, potom su prodrli u vrt i onda se — kao što je to doznao od seljana — prestrojili u sigurnosni kordon koji se kretao do susjednog, dva kilometra udaljenog sela. Dva su kriminalistička inspektora tada molila da ih se pusti unutra i zahtijevala da im Böll predstavi svoje goste.

Vjerojatno je Böll u toj policijskoj akciji vidio udar države na svoju osobu, jer je i u izdanju svojih dijela ostavio bilješku o toj akciji. Dok je u pismu upućenom Genscheru spomenuo 12 do 15 teško naoružanih policajaca, u izdanju sabranih djela spominje samo šest policajaca, pri čemu dodaje kako su seljani vidjeli od 12 do 20 njih. Böll ima ponešto neobičan prijedlog: »No, dogovorimo se: bilo ih je od osam do deset.«

Htio sam doznati pravo stanje stvari. Čudno je to da dotad nitko nije tražio na uvid zapovijed za akciju dürenske policije. Akcijom je upravljao tadašnji šef dürenske kriminalističke policije Helmut Conrads. [...] I danas se dobro sjeća svega. Nekolicina članova skupine Baader-Meinhof, koji su uspjeli izmaknuti raciji 1. srpnja 1972, bilo je, navodno, viđeno u autu u Wittlichu u južnom Eifelu, a vozili su se u smjeru sjevernog Eifela. Ubrzo je u dürensku policiju došla zapovijed iz Ministarstva unutarnjih poslova pokrajine Nordrhein-Westfalen, a preko düsseldorfskog kriminalističkog ureda, da se u cijelom sjevernom Eifelu poduzme kružna, opkoljavajuća pretraga. Conrads je, kao vođa akcije, sa službenikom düsseldorfskog ureda bio na položaju u vozilu u Untermaubachu, blizu Langenbroicha, kada je radiovezom dobio obavijest »da se pojavio neki taksist koji je sa dürenskog kolodvora pokupio jednog muškarca i jednu ženu te ih odvezao u Langenbroich gospodinu Böllu. Za vrijeme vožnje su navodno spominjali Baader, Meinhof i Ensslin — učinili su mu se sumnjivim.«

Vrlo je vjerojatno da su se u taksistovoj glavi pomiješale radijske vijesti o frankfurtskim uhićenjima i o bijegu drugih terorista s razgovorom njegovih suputnika, pa je otišao u prvu policijsku postaju i pomislio kako mora prijaviti što je vidio.

Ta je prijava došla do Conradsa. Njemu je bila poznata novinarska kampanja protiv Bölla nakon članka u »Spiegelu«, koja je imala za cilj prikazati kako Böll idejno podržava teroriste. »Moguće je«, kazao je Conrads, »da teroristi vjeruju kako će im Böll pomoći i da stoga pokušavaju provaliti. Stoga sam i došao na ideju da se ode do Bölla, a kolega iz kriminalističkog ureda se složio s time. Na Böllovu posjedu nije bilo ni jednog drugog policajca osim mene i njega, dakle sve je išlo bez kriminalističke ili uniformirane policije — a Böll je tvrdio da je bilo i redarstvenih snaga. Pozvonili smo, otvorila je Böllova žena i upitali smo smijemo li razgovarati s njezinim mužem. Izašao je gospodin Böll, vrlo ljubazan, a onda sam ja rekao — toga se vrlo dobro sjećam: 'Gospodine Böll, sigurno ste čuli što je bilo s Baader-Meinhofom u Frankfurtu.' 'Da', kazao je on, 'čuli smo to. Ali mi, oprostite, sada pijemo kavu.' Tada sam mu rekao: 'Znamo da imate dvoje gostiju. Molimo vas da nas upoznate s njima!' »No, svakako«, odgovorio je Böll, 'uđite... Ovo je profesor Spaemann sa suprugom! Rekao sam gospodinu Spaemannu: 'Molim Vas vašu osobnu iskaznicu'. On mi ju je pružio, na što sam se zahvalio. Imena sam mogao spomenuti u izvješću. Još jednom sam mu rekao: 'Hvala, time je stvar riješena, oprostite što smo vas ometali!' To je bilo sve. Stoga mi je bilo kao da me netko udario čekićem po glavi kada sam u novinama pročitao horor-bajku o tobožnjem pretresu kuće i tobožnjim policajcima sa strojnicama na drvenom zahodu i onda dan nakon toga imao u rukama kopiju Böllova pisma.«

Bila je to kopija pisma upućena Genscheru, napisanog pod zaglavljem »Predsjednik međunarodnog PEN-kluba«. Šokiran sadržajem pisma i velikim odjekom u tisku, koji je bio izazvan prenošenjem dijelova pisma preko njemačke novinske agencije DPA, Conrads je nazvao Bölla: »Rekao sam mu: 'Gospodine Böll, pa kako ste to mogli napisati?' — 'Ah da, gospodine Conrads' 'odgovorio je on, 'to mi se od ljutnje samo od sebe slilo u pisaći stroj.' Moram priznati da Böll iz svoje perspektive i nije bio u krivu; da se osjećao progonjeno te vjerovao kako je policijska akcija bila neka vrsta politički inscenirane zavjere... Ja snosim punu odgovornost za akciju, nitko mi nije dao nalog sa strane da odem do Bölla... Nakon što sam mu se potužio, Böll mi je odgovorio: 'Gospodine Conrads, ni ja sam nisam slutio što ću skriviti. Ali eto sutra ili prekosutra dat ću televiziji intervju, pa onda mogu to korigirati i zatražiti ispriku.'«

Dok je intervju tekao, u ARD-ovoj emisiji »Monitor«, dürenska je policija mogla čuti kako Bölla pitaju: »Prije nekoliko dana vašu su kuću opkolili teško naoružani policajci koji su ispitivali vaše goste. Tu ste akciju ocijenili kao neobičnu, jezovitu i smiješnu istodobno.« — »Da«, potvrdio je Böll. »Ali zar nije neophodno trpiti i takve akcije ako se radi o tome da treba uhititi teroriste i kriminalce?« — »Ja sam tu akciju svojevoljno trpio«, odgovorio je Böll. »Dopustio sam policajcima da uđu, odnosno moja žena. Također, nemam ni jedan razlog da se tužim na policajce. Htio bih to izrazito naglasiti. Također bih htio povući onu riječ koju sam upotrijebio u pismu upućenu Genscheru. Rekao sam kako je od mene zahtijevano da privedem svoje goste pred policiju. To nije točno. Bio sam zamoljen da ih predstavim. To hoćemo razjasniti jer riječ »privesti« ima ozloglašen prizvuk. Osim toga, moja kuća nije bila pretresena, kao što stoji u nekim novinskim člancima. To hoćemo razjasniti. Ja sam se stavio na raspolaganje policiji. Naknadno razmišljajući o tom događaju shvatio sam povezanost sa sumnjičenjima i denuncijacijama koje su od siječnja 1972. uperene protiv mene. Stoga sam molio za pojašnjenje.«

Nakon razgovora sa Conradsom obratio sam se pismom Böllovoj udovici Annemarie. Priopćio sam joj kako preko policijskog odobrenja da Conrads da izjavu imam pristup dürenskim policijskim spisima u kojima se nalaze i preslike Böllovog pisma kao Genscherova odgovora, ali da bih Böllovo pismo htio pročitati u autentičnoj verziji. Mislio sam da će imati razumijevanja za moju nelagodu oko traženja Böllova pisma u policiji: bilo bi mi draže da ga dobijem iz njezinih ruku.

Umjesto toga dobio sam odgovor od višeg policijskog predstojnika koji mi je priopćio kako je zbog intervencije Böllova sina Renea odlučio povući odobrenje za Conradsovu izjavu. Naravno, bilo je već kasno: Conrads je već iznio svoje svjedočenje. Zanimljivo je međutim da je policijski predstojnik na temelju jedne takve intervencije odmah htio povući svoje odobrenje. Što li to nasljednici hoće spriječiti? Kakav se to mit treba zaštititi? Böll u godinama terorističkih napada nije bio samo jedan od progonjenih. Ako se zaputimo njegovim tragovima, otkrivamo kako je u najiznenađujućim trenutcima bio na najiznenađujućim mjestima. Kada su taoci Lufthansinog zrakoplova »Landshut«, kojeg su oteli otmičari, u Mogadišu bili konačno oslobođeni, Böll je zajedno sa Siegfriedom Lenzom i predstavnikom izdavačke kuće »Suhrkamp« Siegfriedom Unseldom bio kod Helmuta Schmidta u uredu saveznog kancelara. Da je Böll nakon policijske akcije u Langenbroichu pisao odmah saveznom ministru Hansu Dietrichu Genscheru, a ne pokrajinskom ministru Willyju Weyeru, govori naprosto to da je Böll osobno poznavao Genschera.

Na vrhuncu rasprave o terorizmu Genscher je, na prijedlog Herberta Wehnera, predsjednika Kluba Socijaldemokratske stranke Njemačke, pozvao Bölla na razgovor na svoj privatni posjed u Bad Godesbergu kod Bonna. Na početku razgovora, spominje Genscher u svojim memoarima, njihovi su se stavovi stubokom razlikovali. Böll je molio za razumijevanje za moralne motive Ulrike Meinhof i njezinih suboraca; on je zastupao iste moralne zasade. »Wehner je razgovor pratio s velikom pozornošću«, piše Genscher. »S puno razumijevanja za Bölla, ali i s jasnim opredjeljenjem za državnu sigurnosnu politiku, štedljivo se i brižno birajući riječi uključio u razgovor. Na kraju sam imao dojam da sam vodio jedan od najvažnijih razgovora u svom životu.«

Teroriste se moglo razumjeti kao ljude koji su se borili protiv društva dobiti i potrošnje kao i protiv fenomena otuđenja. Uporište takvih otpora bilo je u prvim poslijeratnim godinama. U to doba izrasla je Böllova pobuna — istodobno je to bilo zlatno doba njegove književničke karijere.

Prve godine poraća su osnova Böllovog književničkog identiteta. I njegova pozicija moralnog autoriteta može se shvatiti jedino u kontekstu tog vremena. Dok su se Nijemci razračunavali sa svojom prošlošću time što su raščišćavali ruševine, on je te ruševine branio iz dva razloga: one su bile ono pogrešno što je trebalo srušiti; s druge strane pokušaj da se u ruševinama okući bio je neotuđivo pravo da se priskrbi vlasništvo s jednim krevetom, jednom peći i jednim loncem. Uvijek je ustrajavao na tim prvim motivima pisanja. Stoga danas nikoga ne čudi da je Böll od sedamdesetih godina naovamo bivao sve osporavaniji, dok su vrijednosti koje je on zastupao više nisu zanimale javnost. A Böll je utoliko žešće ustrajavao na njima — kao u članku o Baader-Meinhofu objavljenom u »Spiegelu«. Ono čega se Böll u tom članku opet prisjetio, to je za većinu bila nepovratna prošlost, daleka i bez ikakve relevancije. Ali Böll je upravo tu proturječio: prošlost je za njega bila relevantna i u raspravi o Baader-Meinhofu.

»Smatram psihološki bezizglednim i neizvedivim«, tako glase odlučujuće Böllove rečenice, »da se malograđane, radnike, namještenike, službenike i policajce, koji su još uvijek pod dojmom dviju totalnih inflacija, odvrati od njihova relativnog blagostanja... A je li itko mlade policajce informirao o tome pred kakvom povijesnom pozadinom oni obnašaju svoju dužnost?... Za onog odvratnog satrapa Baldura von Schiracha, koji je nekoliko milijuna mladih Nijemaca natjerao da budu žrtve najrazličitijih vrsta smrti ili ih ohrabrio na najrazličitije zločine i ubojstva, bilo je milosti. Ulrike Meinhof mora pak računati s time da bude izručena totalnoj nemilosrdnosti. Baldur von Schirach nije morao ni upola toliko dugo provesti u zatvoru koliko bi morala Ulrike Meinhof... Koliko još mladih policajaca i pravnika zna koji su ratni zločinci, pravomoćno osuđeni, na Adenauerovu intervenciju bili potajice pušteni iz zatvora. I to je dio naše pravne povijesti i opravdava postojanje pojma staleškog, klasnog sudstva i pravde...«

Osvrtanje na fašizam, na situaciju 1945. godine, premisa je Böllova članka. On je tu situaciju pokušao konzervirati u svom djelu. Pritome se odjednom pojavio problem da je postao poznat te da su mu i dalje pristizale intervencije koje je pokušavao zastupati. Osim toga, ponekad je moralo biti teško pomiriti moralnu intenciju koju je svijet njemu, a i on sam sebi, postavio kao prioritet s onim što je izvorno bilo njegovo jednostavno, takoreći franjevačko ja. Postoji određeni obrazac u životopisima ljudi kao što je Böll: kada zbog povijesnih promjena dođu u novi kontekst — pri čemu njihovo unutarnje biće više ne može biti na istoj valnoj duljini — oni pokušavaju napraviti distancu i živjeti rezervirano. Nastaje otklon od svega što je općenito prihvaćeno u životu — za razliku od prijašnje faze velikog poistovjećivanja sa življenom stvarnošću — što i objašnjava trajnu uvjerljivost i upečatljivost ranih Böllovih djela.

Reprezentant poraća koji je živio povučeno — to objašnjava Böllovu kreativnu eksplozivnost, ali i njegovu rastrganost, proturječja i samootuđenje u koje je na kraju dospio. Kada se sedamdesetih uključio u raspravu o terorizmu, radilo se o pokušaju da se ponovno zadobije tlo pod nogama — no s određenim osjećajem uzaludnosti: kao da se svijet od njega odvratio, a on sam s njim nije htio ništa imati, kao što je prikazao u romanu »Žene pred riječnim krajolikom«.

Vjerojatno je Böll pred kraj života slutio kako je opisivao svijet koji je prelazio u prošlost ili je već postao prošlost. Umro je u dubokoj depresiji o kojoj su mi govorili svi svjedoci koje sam ispitivao. Doduše, uspio je obraniti mit svoje obiteljske povijesti na taj način što je i nju pretočio u fikciju književnosti — i pisao je povijest suvremenog svijeta na taj način što je pripovijedao povijest svoje obitelji i njezinih privatnih mitologija. Ali njemu nije bilo dano da taj mit prozre i da se od njega distancira. Bio je to književnik koji je njegovao svoju subjektivnost i slijedio je kao ideal o sebi — što ga je vjerojatno potaknulo da već za života štiti svoju biografiju.

Erich Kock, koji je šezdesetih godina bio Böllov tajnik i sve do smrti vjeran prijatelj, dakle čovjek u čiju se objektivnost ne može sumnjati, ukazao je u svojim memoarima »Gnjev sućuti« na to kako Bölla ne treba uzvisivati i stilizirati kao »sveca«. »On je imao svoje napasti beskrajnog pravdanja, bijesa, pristranosti, slijepog zauzimanja, pa i taštine. No ipak mislim da je svih tih mana bio svjestan i da je uvijek bio u stanju korigirati se.«

Die Zeit, br. 16, 8. 4. 1998.