Pružena ruka

Pružena ruka

Štovana gospođa

Lynn Montgomery

Zagreb, 27. 8. 2001-11. 9. 2001-28. 9. 2001.

Poštovana gospođo Montgomery,

u Globusu br. 559 od 24. 8. 2001. pročitao sam Vaš Diplomatski notebook u kojem se osvrćete i na moju predstavu Ghelderodeova Kristofora Kolumba na Dubrovačkim ljetnim igrama. Vrlo mi je drago što Vam se predstava svidjela, ali me je osupnula Vaša konstatacija kako je osnovna poruka predstave: Čuvajte se Sjedinjenih Država i svih groznih stvari koje nam dolaze iz te zemlje! To mi je zazvučalo toliko nevjerojatno da sam u jednom času pomislio da ste to napisali šaleći se! Bilo kako bilo, mislim da sam Vam dužan odgovor, a to ste mi na neki način i omogućili ogradivši se od te svoje izjave navodom kako je moguće da ste pristrani.

Najprije nekoliko riječi o piscu Kolumba. Michel de Ghelderode (pravo mu je ime Adhémar Adolphe Louis Martens, 1898-1962) belgijski je pisac flamanskog podrijetla. Napisao je oko 60 dramskih tekstova pretežito na francuskom jeziku. Književna kritika podijelila je njegove drame u tri skupine: a) smještene u prošlost, b) koje se bave biblijskim temama i c) one koje su nastale pod utjecajem burleske i music-halla. U posljednje pripada i Kristofor Kolumbo (1927), Ghelderode je nekonvencionalan i razbarušen pisac čija je osjećajnost bliska romantičarskoj književnoj tradiciji. Njegovu dramaturgiju karakterizira prevlast osjećaja nad razumom, nadnaravnoga nad prirodnim, mitskoga nad povijesnim, sna nad realnošću, istine nad logikom, a moglo bi se reći i smrti nad životom. Gotovo u svakom njegovu komadu pojavljuje se Smrt, pa tako i u Kolumbu. Bio je fasciniran srednjovjekovnim religioznim procesijama, shakespeareovskim kazalištem, farsičnim i burlesknim predstavama, marionetskim teatrom, paradama, cirkusom, music-hallom i filmom. Slavu je stekao tek pred smrt, kad je prepoznat kao jedan od preteča teatra okrutnosti (Artaud), teatra apsurda (Beckett, Ionesco) i tzv. totalnog teatra (američko i europsko kazalište 60-ih i 70-ih godina). Najviše je izvođen u Americi, Meksiku i Poljskoj. U Hrvatskoj su do sada izvedena 3-4 njegova komada. Rijetko je izvođen i u Engleskoj. Jean Cocteau rekao je o Ghelderodeu: Njegov je genij ostao nenadmašen u kazalištu mada nije doživio slavu koju zaslužuje: smrt ga je orobila za Nobelovu nagradu.

Ghelderode je skeptik, cinik i humorist, iako se njegov smijeh cijedi kroz stisnute zube. Tipičan je europski intelektualac koji u vremenu nakon Prvoga svjetskog rata već osjeća zamor epohe, koji ćemo poslije nazvati zamorom stoljeća. Možda je upravo to razlog što je napisao svoga Kolumba, kojeg je smjestio u labav povijesni okvir, a zapravo preveo u svoje vrijeme, koje (Kraljevim riječima) naziva neurasteničnim. Pronađi novi svijet, kaže Kralj Kolumbu pred njegov odlazak na putovanje u nepoznato, a Kolumbo mu obeća pronaći i pokloniti raj. Nije, međutim, posve jasno što je Kolumbo podrazumijevao pod pojmom raja. S jedne strane želio je pobjeći od staroga, bolesnoga, korumpiranog i dosadnog svijeta i pronaći mjesto na zemlji u kojem će biti oslobođen tih okova i živjeti život dostojan čovjeka, a s druge strane vodila ga je pohlepa za slavom i zlatom. Razdrt tim dvojakim osjećajem nije ni mogao otkriti raj. Kolumbo je doduše nešto od toga žuđenog raja prepoznao u magičnim ritualima Indijanaca u kojima se osjeća iskonska povezanost čovjeka i prirode, ali toga postaje nostalgično svjestan tek poslije, kad ga Kralj najprije odlikuje za njegov pothvat, a odmah zatim strpa u zatvor, kako bi ugodio jezuitima. U zatvorskoj osami Kolumbo, prema vlastitim riječima, dosegne početak mudrosti. Požali što se povjerovavši u utvaru domovine vratio u zavičaj, premda je njegova jedina domovina ocean. Postane mu jasno da je raj na zemlji moguć samo ako ga čovjek otkrije u sebi. Atributi tog raja su tišina, mir i sabranost, a slava i novac samo su uteg i balast. Kolumba čeka još posljednja pustolovina, a to je smrt. Međutim, smrt mu ne pada teško jer zna da je u životu sve sivo, pogubno i izopačeno.

Četiri stotine godina nakon otkrića Amerike Sjedinjene Države mu podižu spomenik. Taj je događaj Ghelderode opisao u posljednjem prizoru svog Kolumba. Godina 1892. bila je proglašena jubilejom čovječanstva. Mlada, prosperitetna i samouvjerena Amerika slavila je čovjeka koji je preplovio more neucrtano na kartama baš kao što su i Amerikanci osvojili prostran i divlji kontinent. Kolumbo je postao simbol američkog uspjeha i takozvanog američkog sna. Cijele te godine u Americi su davane predstave, parade i zabave u čast Kolumba uz obaveznu pratnju limene glazbe i mahanje zastavama. Američki je predsjednik Benjamin Harrison proklamirao: Kolumbo je u svoje vrijeme stajao kao pionir napretka i prosvijećenosti! U New Yorku su talijanski doseljenici prikupili novac za Kolumbov kip (Kolumbo se rodio u Genovi 1451. godine) koji su postavili na vrh stupa od talijanskog mramora smještenog u jugozapadnom uglu Central Parka, koji je za tu priliku preimenovan u Columbus Circle. Međutim, kolumbovska euforija i američko samozadovoljstvo nije se iscrpilo samo u toj jubilarnoj godini. Nedavno sam slučajno imao prilike čuti pjesmu Binga Crosbyja o Kolumbu, čije su riječi zapanjujuće nalik pozdravnom govoru Ghelderodeova Amerikanca u finalnoj sceni Kolumba, a u kojem mu spočitava što je otkrio Ameriku 400 godina prerano. Navodim riječi te pjesme po sjećanju:

Christo, Christo, Christopher Columbo,

He found the USA...

Bing Crosby pjeva kako je Kolumbo otkrio pusti kontinent, a Amerika je danas:

Now is more alive,

Just try a Sunday drive...

Pjesma završava riječima o Americi kao državi:

Where the homeless, helpless

Opened up the freedom's door...

Bavim se mišlju da iduće godine, kad budem obnavljao Kolumba u Dubrovniku, u završnoj sceni upotrijebim kao glazbenu podlogu tu pjesmu Binga Crosbyja umjesto O, When The Saints Go Marching In. Vjerujem da bi ta scena time još više dobila na autentičnosti.

Odjeci slavljeničke euforije Amerike sigurno su još uvijek bili prisutni u sjećanju i svijesti Europljana u vrijeme kad je Ghelderode napisao svoga Kolumba. Uostalom, Europa je i aktivno sudjelovala u tom slavlju. Primjera radi podsjetimo se da je Antoníin Dvo#űák u čast proslave otkrića Amerike skladao Simfoniju iz Novog svijeta. Svoju verziju toga događanja, a u povodu podizanja Kolumbova kipa, Ghelderode je zamislio u stilu popularnih melodramskih Buffala Billa predstava na temu Divljeg zapada.

William Frederick Cody (Buffalo Bill), najautentičniji cowboy, kako ga naziva Ghelderode, proslavio se u Americi, ali i u Europi, ekstravagantnim predstavama u kojima je veličao pobjede bijelaca nad Indijancima. Jedna od najpoznatijih njegovih predstava, Buffalo Bill's Wild West — America's National Entertainment (1883) glorificirala je legendarni poraz i pogibiju generala Georgea Armstronga Custera u borbi s Indijancima kod Little Bighorna (1876). Da se prisjetimo: general Custer dobio je zadatak da s 566 vojnika i 31 časnikom protjera u rezervat indijansko pleme Lakota. Međutim, Lakotama su se pridružili Cheyenni i još neka plemena skupivši ukupno 2000 ratnika koji su u trodnevnoj bitci kod Little Bighorna razbili Custerovu vojsku te pritom ubili 263 vojnika i njega samoga. Prevladava mišljenje da je Custer izgubio tu bitku jer je u svojoj lakomislenoj samouvjerenosti podcijenio Indijance. Rekonstrukcija toga događaja odigravala se na velikom ograđenom otvorenom prostoru u kojem su lutali bizoni, divlji konji i goveda, koja su kauboji lovili lasom, obarali na zemlju i vezivali im noge, logorskim vatrama s goveđom pečenkom i kaubojskim pjesmama uz pratnju bendža, autentičnim Indijancima koji su napadali na poštansku kočiju, dok je završni prizor bio patriotska živa slika s mrtvim Custerom na Little Bighornu, u koju je jašući na konju i s američkom zastavom u ruci ulazio Buffalo Bill, prekasno da mu pomogne u bitci, ali u pravi čas da mu oda dužnu počast. Buffalo Bill nije imao nikakve veze s tom bitkom, riječ je o licentia poetica. Međutim, zanimljivo je spomenuti da je Buffalo Bill Cody, odjeven u svoj poznati kazališni kostim od crnog baršuna, ukrašen srebrnim vezom te čipkom na ovratniku i rukavima i s crvenom ešarpom oko pasa, i sam sudjelovao u ratničkim pohodima na Indijance uime odmazde zbog Custerove smrti. Jednom takvom prilikom skinuo je skalp s nekoga već mrtvog Cheyennea uskliknuvši: Buffalo Bill's first sculp for Custer. Skalp je u paketu poslao svojoj sestri, koja se navodno onesvijestila kad ga je otvorila. Poslije, u melodrami s pjevanjem i pucanjem koju je napisao inspiriran tim događajem (Custer's Last Stand — Buffalo Bill's Wild West), tu je scenu prikazao kao dvoboj s Indijancem kojeg je najprije ubio, a onda mu skinuo skalp, što je svakako djelovalo junačkije od realnog događaja. Za ta svoja junaštva Buffalu Bill nagrađen je Medaljom časti. Postoji još jedan zanimljiv podatak o Buffalo Billu i njegovim predstavama. Godine 1885. Codyjevu teatru pridružio se i ostarjeli poglavica i vrač Sitting Bull (Bik koji sjedi), koji doduše nije sudjelovao u bitci kod Little Bighorna, ali je u jednoj od svojih prekognističkih vizija predvidio njezin ishod. Poglavičin se nastup sastojao u tome što je za 50 dolara na tjedan i uz poseban dodatak od 125 dolara po predstavi kad je u njoj i pjevao, trebao, glumeći samoga sebe, svečano odjeven kakva ga se sjećamo iz hollywoodskih kaubojskih filmova, projahati na sivom konju kojeg mu je poklonio Cody. Trebao je izdržati negodovanja, zvižduke i uvrede prisutne publike, nakon čega bi u svom šatoru toj istoj publici prodavao svoje fotografije s potpisom. Međutim, unatoč dobrim primanjima, nije se dugo zadržao kod Codyja, vratio se u rezervat i sav zarađeni novac propio s preostalim Lakotama. Godine 1905. Buffalo Bill gostovao je u Parizu i to s golemim uspjehom. Na plakatu koji je Parižane pozivao na predstavu bio je ovalni medaljon s njegovim likom na trupu bizona i natpis Je viens.

Nisam naišao na podatak da je Buffalo Bill sudjelovao u proslavi 400. godišnjice otkrića Amerike, ali to nije isključeno s obzirom na njegovo rodoljublje. Bilo kako bilo, Ghelderode je očito dobro poznavao Codyjev teatar. To je vidljivo iz njegovih scenskih naputaka za završnu scenu Kolumba: Amerikanac u fraku s nacionalnom zastavom i plitkim cilindrom, model 1840, Buffalo Bill s bradicom i revolverima, najautentičniji cowboy, koji u znak radosti puca iz revolvera, plesačicu u baletnoj suknjici..., puno plesa, svjetla, glazbe, nekoliko akrobacija, puno patetike, smiješnog, tragičnog, po volji... Svjesno sam odstupio od tih piščevih didaskalija strahujući da bi današnja publika, koja ne zna ništa o melodramatskim spektaklima s pjevanjem i pucanjem u stilu Buffala Billa Codyja, mogla ostati zbunjena pokušajem rekonstrukcije toga sirovoga scenskog žanra, što bi u najboljem slučaju djelovalo kao parodija ili persiflaža, a to nipošto nije bila moja namjera. Time bi sam kraj predstave izgubio na ozbiljnosti i smislu. Zbog toga je izostavljen Buffalo Bill i samim tim podsjećanje na njegovu kazališnu poetiku, ako se to tako može reći. Međutim, ne treba podcjenjivati Buffala Billa Codyja. Spominje se u mnogim povijestima kazališta, pa tako na primjer i u The Cambridge Guide to World Theatre. Uostalom, slavna predstava Juriš na Zimski dvorac, koju je Nikolaj Nikolajevič Evrejinov izveo 1920. u Petrogradu s 10 000 sudionika, pripada u istu vrstu pokušaja prožimanja života i teatra.

Finale dubrovačke predstave odigrano je kao prepoznatljivi citat ikonografije rodoljubnih američkih pučkih svečanosti i parada, koje smo imali prilike gledati u brojnim hollywoodskim filmovima, a koje se nisu bitno promijenile u posljednjih stotinjak godina. To mi se čini legitimnim postupkom posve u Ghelderodeovu duhu. Umjesto Buffala Billa uveo sam Montezumu i njegove Indijance, koji zajedno s američkim mornarima, mažoretkinjama i klasičnom balerinom sudjeluje u proslavi otkrivanja Kolumbova kipa. Kad je mogao Sitting Bull, što ne bi mogao i Montezuma...

Petstota godišnjica Kolumbova otkrića Amerike (1992) nije bila tako euforična, preda je razloga za slavlje bilo i više nego stotinu godina prije. Sjedinjene Američke Države su u međuvremenu postale najmoćnija svjetska sila! Međutim, čuli su se i disonantni glasovi: potomci američkih Indijanaca i afričkih robova dovedenih u Novi svijet okarakterizirali su Kolumba kao gusara i zlotvora. Kolumbo je za njih bio simbol kolonizacije, eksploatacije i imperijalizma. Koliko su te kritike bile glasne i učinkovite svjedoči i činjenica da su Ujedinjeni narodi odustali od namjeravanog obilježavanja tog svjetski važnog povijesnog događaja.

Ghelderodeov Kolumbo napisan je u vremenu između tih dviju proslava. Iako je bliži prvoj nego drugoj, manje je euforičan, a više kritičan. To se lako da iščitati iz scene Kolumba i Bankara, a pogotovo iz scene Montezume i Kolumba, te, dakako, iz završnog prizora drame. U tim scenama prepoznatljiv je Ghelderodeov duh skeptičnog europskog intelektualca, koji je svjestan kako lica tako i naličja Kolumbova otkrića Amerike. Istini za volju treba reći da je Ghelderode u svom Kolumbu daleko manje zainteresiran za ekonomske, društvene i političke implikacije otkrića Amerike, a više za čovjekovu odiseju, njegovu iskonsku potrebu za avanturom, putovanjem u nepoznato, fascinaciju putovanjem koje se odvojilo od pretpostavljenog cilja postajući krajnjim, metafizičkim smislom čovjekove egzistencije. Ghelderode od svoga Kolumba pravi mitskog junaka, premda ga ne može sasvim iščupati iz povijesti. U prvom dijelu drame, pripremi za putovanje, prisutna je povijest dana na burleskni i groteskni način; samo putovanje dano je u mitskim dimenzijama, Kolumbo je tu najčišći egzistencijalistički junak; povratak s putovanja ujedno je i kraj Kolumbovih iluzija o životu izvan povijesti. Na kraju se povijest sruči na Kolumba i pretvara ga u metafizičku lutku.

U zenitu te velike povijesne farse Kolumbov kip zaplače. Četiri stotine godina poslije on ne prepoznaje svijet koji je otkrio. Ne prepoznaje ni sebe. Ne zna ni zašto je živio ni što je u životu učinio. To nije njegovo vrijeme niti je to više on. Ništa mu ne pomaže što je shvatio što mu se dogodilo. Gledajući pod sobom paradu u svoju čast, Kolumbov kip osjeća se nemoćan i plače. Sličnu krizu identiteta doživio bi vjerojatno svaki povijesni kip koji bi odjednom oživio i probudio se u našem vremenu.

Ako nečega nema u Ghelderodeu, to je politika. Kao kod svakoga velikog pisca, Shakespearea na primjer, tako je i kod Ghelderodea politika jednako sudbina. Međutim, živimo u vremenu kad je politika do srži prožela cijeli naš život i svijet, pa je politika i ondje gdje je nema. Tako danas ne može biti ni kazališta bez politike, jer ako je nema na sceni, ima je u gledalištu. Svatko u publici reagira na predstavu na svoj način, adekvatno svojoj prirodi, životnom iskustvu i svjetonazoru. Utoliko mogu razumjeti da je predstava Kristofora Kolumba u Vama izazvala i neke dnevnopolitičke primisli. Nije mi namjera razuvjeravati Vas ni sebe opravdavati. Svrha je ovoga mog javljanja izložiti Vam svoja dramaturška i redateljska razmišljanja o Ghelderodeovu Kristoforu Kolumbu, duboko uvjeren da u predstavi nema onih namjera koje ste Vi u njoj prepoznali.

Problem je očito u završnoj sceni koju ste Vi doživjeli kao izraz antiamerikanizma. Ja na to drugačije gledam. Jer, ako se i može iščitavati Ghelderodeov ironični odnos spram priglupe buffalobillovske revolverske pucnjave u ritmu dostojanstvene melodije renesansnoga Lutherova korala Ein' feste Burg (kako to stoji u Ghelderodeovim didaskalijama), to nije i njegov stav prema Americi. Čak i u tako koncipiranu i intoniranu prizoru može se osjetiti Ghelderodeova fascinacija vitalizmom i energijom burleske (kojoj je bio sklon), dane na tipično američki način. Da se i ne govori o kazališno iznimno apartnom musichallovskom nastupu Admirala Smrti kao američke replike na srednjovjekovni dance macabre.

Ako je pak finale predstave Kolumba kako je odigran u Dubrovniku nekoga i mogao asocirati na tzv. mcdonaldizaciju Europe, to nije i ne može biti kritika sveukupnoga današnjeg američkog utjecaja na Europu, koji je u mnogom neprocjenjivo značajan i vrijedan. Ne može se dio zamijeniti za cjelinu. Uostalom, ako u toj sceni i ima humora, a ima ga (onog ghelderodeovskoga) sasvim sigurno, ponavljam: nema onih namjera koje ste Vi u njoj vidjeli. Da ih je bilo, valjda bi to netko od brojnih kritičara koji su pisali o predstavi spomenuo. A nije.

Stvar je mnogo dublja i kompleksnija. U vrijeme kad Ghelderode piše Kolumba u Europi se osjeća snažan utjecaj Amerike kako u političkom, ekonomskom i društvenom životu, tako i u literaturi, filmu i glazbi. Ghelderodeov interes i poznavanje američke književnosti može se prepoznati u jednom njegovu intertekstualnom diskursu kad grozoviti opis olujnog mora Edgara Allana Poea (Kolumbovim riječima) naziva gomilom loše literature. Međutim, kad opisuje magičnu povezanost čovjeka i prirode u indijanskim ritualima, teško je oteti se dojmu da to ne čini pod utjecajem Emersonova transcendentalizma i njegova sljedbenika Henryja Thoreaua (čiji bi se Walden ili život u šumi mogao u skladu s Ghelderodeovim doživljajem mora parafrazirati kao Kolumbo ili život na moru). A tu negdje blizu je i Herman Melville sa svojim Moby Dickom i Billy Buddom. Tu su još i Ghelderodeovu svjetonazoru bliski Walt Whitman (koji je napisao pjesmu o Kolumbu na samrtnoj postelji, čiji stihovi: Što znamo o životu? Što o sebi? / Ne znam čak ni svoje djelo, sadašnje il' prošlo..., frapantno podsjećaju na završni monolog Ghelderodeova Kolumba), pa Mark Twain, William Faulkner i Ernest Hemingway u prozi, Eugene O'Neill u drami (nakon nekoliko ekspresionističkih tekstova objavljuje svoje remek-djelo Čežnju pod brijestovima iste 1924. godine kad Ghelderode piše svoju veličanstvenu dramu Smrt doktora Fausta), David Wark Griffith, Robert J. Flaherty, Charlie Chaplin (Ghelderodeov Pantaglaise, 1930, s pravom se može nazvati chaplineskom), Harold Lloyd na filmu, blues, jazz i dixieland u glazbi (George Gershwin, Louis Armstrong, Duke Ellington)... Svi su oni imali golem utjecaj na europsku umjetnost kao i općenito stanje duha u Europi. Taj je utjecaj nesporan i u Ghelderodeovu dramskom opusu.

Kolumbo je zauvijek povezao Stari i Novi svijet pretvorivši san u činjenicu. U sceni otkrića Amerike Montezuma kaže Kolumbu: Nazdravimo onoj Americi koja ti je na neki način ipak pružila ruku! Ta pružena ruka, taj stisak ruku Amerike i Europe neprekidno traje od Kolumbova vremena pa do danas. Istina, nekad je prisniji i srdačniji, ponekad i malo rezerviran, ali nikad nije raskinut. U Prvom i Drugom svjetskom ratu bio je spasonosan po Europu. U vremenu između dvaju svjetskih ratova progresivno je povećan američki utjecaj na Europu, kako politički, ekonomski, znanstveni i kulturni tako i medijski. Danas, kad se ostvaruje ideja planetarnog života i svijeta, susret Europe i Amerike sudbinski (političari bi rekli politički) je presudan za cijelo čovječanstvo. Mcluhanska vizija svijeta kao velikog sela danas postaje svjetski princip. Međutim, koliko god je globalistička slika današnjeg svijeta mnogima primamljiva (Kristofor Kolumbo je u neku ruku simbol globalizacije), ipak ostavlja prostor i za ozbiljna kritička razmatranja. Drugim riječima, uvijek će se naći neki moreplovac koji traži raj u sebi, a ne u izvanjskom svijetu i poneki osjetljivi kip, koji će nemoćno zaplakati nad samim sobom i sudbinom svijeta. Ne treba im to previše zamjeriti. Dobro je što svi ljudi ne misle jednako, što postoje umjetnici, što postoji humor (u politici ga nema), što postoji kazalište koje je po Shakespeareu zrcalo životu. Kritički odnos spram života je princip demokracije, zalog promjene, klica napretka svijeta.

I meni je osobno Amerika na neki način pružila ruku. Moj stisak te pružene ruke je iskren i čvrst. U Americi nisam tražio raj. Osvojila su me američka prostranstva, veliki i daleki horizonti, američki prijatelji. I neki osjećaj individualne slobode koji sam razvio u tom svijetu, koji mi pomaže da se snađem i živim u ovom našem neurasteničnom vremenu.

Štovana gospođo Montgomery, nadam se da ćete pročitati ovaj tekst, a volio bih, ako se ukaže prilika, s Vama šire porazgovarati o Vašim dojmovima s predstave Kolumba.

Do tada ostajem srdačno Vaš

Georgij Paro

Napomena autora

Dana 27. 8. 2001. poslao sam u Globus odgovor na kolumnu Lynn Montgomery u kojoj je pisala o predstavi Ghelderodeova Kolumba na Dubrovačkim ljetnim igrama. Moj tekst je imao oko dvije i pol kartice i mislio sam da će biti u cijelosti objavljen. Suprotno mojem očekivanju, u Globusu broj 560 od 31. 8. 2001. u rubrici Pisma čitatelja a pod naslovom Nisam imao političkih primisli u predstavi Kristofor Kolumbo, moj je odgovor skraćen na manje od pola. Ne mogu imati prigovor na tu činjenicu zato što, kako piše u Globusu, Uredništvo pridržava pravo da krati pisma. Oprema je redakcijska. Prema tome, što se tiče mog odgovora gospođi Montgomery, stvar je time završena.

Međutim, kako sam tijekom pokusa za predstavu Kolumba u Dubrovniku pravio brojne bilješke, od kojih sam samo neke iskoristio u svom odgovoru, nastavio sam raditi na tekstu zadržavši formu obraćanja Lynn Montgomery, iako to više nije odgovor na njezinu kolumnu.

Prošireni sam tekst završio 11. 9. 2001. ujutro, u svom uredu u HNK. Isto poslijepodne kod kuće sam na CNN-u gledao stravične slike terorističkog napada na New York i Washington. U trenutku kad se rušio drugi toranj WTC-a telefonirao sam prijateljima u Americi izražavajući svoj užas i solidarnost.

Dana 12. 9. 2001. kao intendant Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu poslao sam pismo sućuti veleposlaniku SAD-a, Lawrenceu Rossinu, koje navodim u cijelosti:

Vaša ekscelencijo, gospodine Rossin,

u ime svih djelatnika Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao i u svoje osobno ime izražavam zaprepaštenje i duboku sućut nevinim žrtvama nezapamćenog terorističkog napada na Vašu zemlju, kao i njihovim najbližima. Naše kazalište i samo je bilo metom terorističkog napada na Zagreb u svibnju 1995. godine, dvadesetak baletnih plesača bilo je tom prilikom ranjeno, tako da naši djelatnici i umjetnici iz dna duše negoduju protiv terorizma pojavio se on ma gdje u svijetu. Tradicionalno dobre veze Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i američkih umjetnika izuzetno su nam dragocjene, većinu tih kontakata smo ostvarili i uz pomoć Veleposlanstva SAD u Zagrebu, tako da znamo cijeniti tu suradnju i stečeno prijateljstvo.

U nadi da ćemo Vas imati prilike pozdraviti u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu kao dragoga gosta, još jednom Vas molim da primite izraze našeg iskrenog suosjećanja s američkim narodom.

Intendant HNK

Georgij Paro

I dalje sam nastavio raditi na tekstu i konačno ga dovršio na današnji dan, 28. 9. 2001. Sve ove posljednje dane i noći satima sam gledao CNN pitajući se ima li uopće smisla to što radim. Posljednja dva-tri dana umjesto riječi odmazda sve se više čuje riječ pravda. To me ohrabrilo i ponukalo da uopće i ponudim tekst za objavljivanje.

Poslao sam ga u Vijenac, ali su mi odgovorili da je predugačak i predložili da ga skratim, odnosno preradim, i to tako da izostavim obraćanje Lynn Montgomery. Kako na to nisam mogao pristati, povukao sam tekst.