Postmodernističke proizvoljnosti londonskog kulturologa

George Myerson: Heidegger, Habermas i mobitel; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

U ediciji »Znanost u džepu« objavljena je knjiga predavača engleskog jezika na londonskom King's Collegeu Georgea Myersona, autora koji inače piše o suvremenoj kulturi. U naslovu knjige povezani su pojmovi koji međusobno jedva da mogu korespondirati (Heidegger s Habermasom još nekako, premda dvojica filozofa pripadaju različitim tipovima filozofiranja — ali mobitel u tom naslovu djeluje kao »šaka u oko«). A ako naslov povežemo s piščevim zanimanjem, kaos je potpun: Heideggera su neuspješno pokušavali prevoditi na engleski (pa su naposljetku svoj neuspjeh opravdali proglasivši ga misliocem besmisla), Habermasa su prevodili (i prevode) s mnogo većim uspjehom, a i on sam održao je na stotine predavanja na engleskom jeziku; za korištenje mobitela, naposljetku, nije potrebno znati ni osnove engleskog jezika (kako su to zorno dokazali ovdašnji prvoborci mobitelizacije).

Ukratko, knjiga na prvi pogled odiše neozbiljnošću i ne obećava ništa osim živciranja nad promućurnošću beskrupuloznog pisca koji se u doba rasapa svih vrijednosti u koje smo — mi staromodniji — vjerovali uspio probiti na knjižarsko tržište.

Ipak, nije to baš tako. Autor pokušava problematizirati ideju komunikacije u današnjemu globaliziranom svijetu. Fenomen »mobilizacije« (evidentan u visokoj razini uspješnosti širenja mobilnog telefona) upućuje na karakter globalizirane kulture 21. stoljeća. Myerson pokušava suočiti ovu novu mobilnu kulturu s dvojicom vodećih mislilaca 20. stoljeća, Heideggerom i Habermasom. Stvar sada ne izgleda baš tako tragično, knjiga (bolje reći knjižica manjeg formata od samo 78 stranica) već nešto i obećava.

Nakon čitanja uvodnih stranica ipak prestaje skeptičko pitanje je li pisac dorastao zadaći koju je pred sebe postavio. Da bi se zadaća uspješno apsolvirala, nužno je razumjeti Heideggera i Habermasa. A veliko je pitanje koliko ih razumije autor koji im pripisuje utopijske intencije. Reći da je npr. komunikativna racionalnost kakvu je elaborirao Jurgen Habermas utopijska antiteza instrumentalnoj racionalnosti dopušteno je samo pod uvjetom jedne krajnje elastične i fleksibilne definicije samog pojma utopije, toliko fleksibilne da dospijeva u opasnu blizinu tautologije. A kako bi se tek nakostriješio stari Heidegger na takvo vrednovanje njegove filozofije govora (ili njegova filozofiranja o govoru)? S druge je pak strane također upitno u kojoj mjeri autor razumije logiku mobitelske tehnologije i biznisa kada im pripisuje ideju nove komunikacije. Naposljetku, na samom je rubu besmislenog trabunjanja kada Myerson svoja uvodna razmatranja završava tvrdnjom: »Moglo bi se reći kako je došlo do onoga što su filozofi »tražili« kada su se toliko gnjavili s govorom i komunikacijom! Zar smo na pragu razdoblja kada će esencijalna vizija filozofije komunikacije postati dijelom naše svakodnevice?« (str. 15). Mudre misli ostavit ćemo bez komentara! One vjerujem govore same za sebe.

Odoljet ćemo ipak iskušenju da bacimo knjižicu nakon prvih desetak pročitanih stranica. Kako stvari stoje, ništa lošije od dobre zabave s filozofirajućim analistom koji se upustio u džunglu njemačke filozofije ne može nam se dogoditi. Dakle, idemo dalje!

I, odista, zabava nam ne izmiče. Autor je negdje pronašao Jaspersovu misao da smo kao ljudska bića dužni komunicirati sa svim drugim ljudima. Tu misao on tumači doslovno, pa Jaspersu pripisuje tugu uzrokovanu nemogućnošću komuniciranja sa svim stanovnicima planeta. Danas, tvrdi naš pisac, Jaspers ne bi imao razloga da se žali, prikopčao bi se na web site i uvidio da će njegov zahtjev uskoro biti ispunjen.

Doduše, u prilog se piscu mora reći da je on, barem donekle, svjestan jedne upitne dimenzije svoje intelektualne avanture, naime pripisivanja filozofije reklamnim kampanjama za mobitele. No, on je ipak siguran da se umrežavanjem interneta i mobitela dobiva univerzalna povezanost i, što je najspornije, ostvaruje anticipacija sudbine komunikacije dvojice njemačkih filozofa. Myerson je u pravu kada kaže da njemački filozofi ne bi prihvatili »mobitelizaciju«, ali misao mu ipak djeluje — što se Habermasa tiče — malo komično: drugi od dvojice »starih njemačkih filozofa« još je uvijek živ, djelatan, piše i objavljuje, vjerojatno se koristi i mobitelom, a uopće nije nevjerojatno da je o novim tehnologijama komunikacije i umrežavanja ponešto i napisao (pa je onda to po svoj prilici dostupno i na engleskom jeziku).

U daljnjem Myersonovu izlaganju problematično je izjednačavanje komunikacije s mogućnošću (dapače tehničkom mogućnošću) komuniciranja. Problematičnost komunikacije na koju upućuju Heidegger, Jaspers i Habermas sasvim sigurno ne sastoji se u ograničenosti tehničkih sredstava komuniciranja. S druge strane, Myerson odlično uočava kako intenziviranje novih tehnika komunikacije znači ujedno i jačanje onih tendencija koje je Habermas definirao kao razdvajanje sustava od svijeta života uz uspostavljanje primata sve kompleksnijih sustava koji nameću svoje imperative (pa se razumijevanje potiskuje u prilog procedura). Međutim, nije u pravu — u svakom slučaju ne djeluje u svojoj argumentaciji uvjerljivo — kada novim tehnikama (»mobitelizaciji«) pripisuje moć ukidanja Habermasove distinkcije između sustava i komunikacije: tvrdnja da »mobitelizacija« ograničava komunikaciju na zapisivanje vlastite želje djeluje naprosto proizvoljno, a argumentaciju koju autor nudi da bi tu tvrdnju potkrijepio može ozbiljno primiti samo onaj tko proizvoljan, »umjetnički« iskaz izjednačava s racionalnim, empirijskim, spekulativnim ili nekim drugim argumentom.

Nadalje, izjednačavanje poruke s jednodimenzionalno suženim značenjem, na čemu autor posebo inzistira, nije neopravdano ako se ono izvede iz prakse razmjenjivanja poruka poslovnih ljudi, ali veoma je neuvjerljivo pripisivati tu redukciju mobitelizaciji: bit će da su poslovni ljudi prije mobitela i interneta vodili dijaloge, a onda su došle nove tehnologije i rastvorile dijalog u jednodimenzionalnu razmjenu poruka. Marcuse, naravno, nikada nije napisao Čovjeka jedne dimenzije — a ako ga je ipak napisao, nije se oslanjao na suvremenu stvarnost (jer tada su se vodili dijalozi), nego je anticipirao »mobitelizaciju« s početka trećeg tisućljeća. Valja li se smijati ili plakati nad postmodernističkom proizvoljnošću londonskog analista?

Ne treba, međutim, biti odviše strog. Koliko god u filozofiji bio amater-egzibicionist, Myerson ipak nudi, makar i u neprihvatljivoj ambalaži, niz uvida koji zaslužuju pozornost. U prvom redu to se odnosi na uočavanje tendencije univerzalne preobrazbe svega u sustav, čime se potiskuju procesi dolaženja do razumijevanja a konsenzus instrukcijom, pri čemu bi mobitel bio savršen posrednik. No, on ujedno i uočava moguće prostore slobode i autentičnoga komuniciranja koje se odvija pod vlastitim uvjetima. Tehnika i tehnologija ne moraju nužno biti u službi redukcije razumijevanja na poimanje informacija. Pitanje je, ipak, koliko literarni uradak poput Myersonove knjižice može biti poticaj afirmaciji alternative onoj zastrašujućoj budućnosti. Pitanje, da se razumijemo, nije retoričko, odgovor nije jednoznačno sadržan (pa čak ni sugeriran) načinom postavljanja pitanja, ali dvojbe glede korisnosti amaterske (koliko god dobronamjerne) improvizacije ne mogu tek tako biti potisnute u drugi plan.

Sasvim cinički, prevoditeljske sposobnosti ugledne Nadežde Čačinović možda su mogle biti upotrijebljene na smisleniji način. No, knjižica će možda ipak više koristiti nego štetiti.

Zvonko Šundov