Noć nesklone Lune

Noć nesklone Lune

Kamo je gledao dječak u bijelim dokoljenicama i zašto luna te noći nije bila na raspolaganju Tumaralima? Noć u kojoj su ubili Pjesnika mirisala je na crno vino i udovicu. Ure su ljepljive curile niz hladne zidove noći. I skupljale se u crnim točkama na još nedopisanim stranicama uspomenara. Bijelim kao latice rascvale magnolije tami usprkos. Suze su napustile oko mnogo kasnije kao epilog odigrane drame s povodom Iz života jednog princa.

Noć se nije razlikovala od dana. Ako je i bilo Lune, mogli su je vidjeti samo hrabri, sanjari i luđaci. Zvijezde su odavno bile skrite i sklonjene na sigurno. Noćima prije, u onim otežalim i predugim satima pred jutro koji se nekontrolirano dugo razvlače kao loša tjestenina, tijekom redovite noćne smjene pred mikrofonom i slušateljima, znao sam da pri vrhu ulice Župske Milan i Jelena broje zvijezde. I preraspoređuju ih po samo njima znanim rasporedima. Sa svoje noćne promatračnice. To bi mi i potvrdili sutradan nakon još jedne noći nesna. Komentirajući neke moje najave, blage i sitno očajničke iskorake voditelja u obraćanju budnima u vremenu kada je teško bilo dozvati san. Upozoravajući me na knjige koje su čitali i pjesme koje bi poželjeli. Pjevati. Ako im ih pustim u program. U jednom takvom telefonskom razgovoru oko dvije ure po ponoći na Milanovo pitanje: Što ima novo, profesore?, odgovorio sam: Noć je, profesore, i Luna nam je nesklona! Smijao se svojim prepoznatljivim smijehom prepričavajući Jeleni moj odgovor. I danima tako. Noćima. Slušali smo se na daljinu. Ako se uopće tada moglo govoriti o udaljenostima. Crta slobode Grada bila je sve bliža. Srcu Grada. I 5. listopada 1991, još jednoga listopadskog dana kada je sve padalo posvuda, »dogodilo« se da moja novinarska šihta, sveprisutnog dežurstva uz mikrofon, od sutona do jutra sljedećega dana, bude dijelom tragične priče svekolikih poveznica, konotacija i rezonanci. Radio Dubrovnik objavljivao je samo vijesti i informacije i obavijesti svaki sat sažimljući inormacije u tek nekoliko minuta da ljudi u Gradu u skloništima i podrumima uštede dragocjene baterije uz već odavno hladne žarulje, mrak i vodožeđ. Tog dana jugomornarica bezdušno je zločinački, plutajući oko Lokruma, granatirala Ploče, a granate su padale i po ostalim dijelovima grada. Grad se iznova skupio. U pest! Anđeli skrili. Čuvajući glas za krik. Jednom. Mjereći vrijeme uzdasima. U Radio su, još za dana (u trenucima njegova izdisaja), dotrčali kolege s Porporele sa snimkom detonacija, a slušatelji, koji su mogli do telefona, javljali su o pogođenim kućama, ulicama, poljanama, igralištima, đardinima... Tamnilo je iznova. Sutonilo je. U prvim trenucima mraka trebalo je, za još jedno izdanje vijesti, sumirati ono što se moglo do tog trenutka. Pokušati, ostalim obavijestima, uvodno dodati i, koliko se moglo i znalo, pridodati novi ispis zločina. Za taj dan rezimirati razmjere razaranja Grada i pokušati doznati još pokoji detalj te ratne crne kronike. Trebalo je nazvati dubrovačku bolnicu i provjeriti ima li žrtava. Dežurni liječnik priopćio je da je jedna žena ozlijeđena u Gružu i da je na Pločama poginula muška osoba. Starija. Oko pedeset godina. U objavljivanju vijesti u 20.30 sati, uz uobičajena upozorenja i informacije o razmjerima razaranja, izgovorio sam i taj podatak dodajući, koju minutu poslije, saznanje da je i ona žena iz Gruža poginula. Mišo (Mišo Juretić, šef tehnike i svekoliki opslužitelj našega ratnog studija u podrumskoj kotlovnici Radija, op. a.), od nas nazvan kapetan Morž i duša našega improviziranog studija, oko 21.00 sat pružio mi je telefonsku slušalicu. Bila je Jelena. Točnije njezin uzdah. Davore, nema više profesora! — izustila je i tama se počela lijepiti kao neželjena osmrtnica gotovo, utrnuvši i ono malo svjetla svijeća, a stenjanje agregata ulazilo je u sam mozak kao glasanje i svjedočenje smrti. Ostalo je

još desetak minuta do novih vijesti i trebalo je ostati hladnim profesionalcem. U trenutku se odvio film nevezanih kadrova. Svađa u Višnjici oko mojih prvih pjesama i glupog stiha — »ostale su male lisice« (što li je to trebalo značiti i zašto je bilo važno i zašto sam na tome inzistirao i zašto je On to smatrao glupim, nikada nisam shvatio), bezbrojnih partija stolnog tenisa na Mrtvom zvonu (gdje smo svi bili profesori!) u atelijeru Lukše Peka, među slikama, s Josipom Škerljem i crnom ukuhanom kavom u različitim šalicama nakon prve serije međusobnih partija i verbalnih svekolikih dosjetki i igara, lista Laus koji su hvalili i zabranjivali, karnevalskih listova (Zrno kafe, Ljubo, Dubrovačka vještica...), Pelješca — Plavca u izabranim betulama, nastajanja pjesama za zbirku Mačka na smeću, Pinterova Gorskog jezika — njegova posljednjega znakovitoga dramaturškog rada i autorskog prinosa u Teatru Bursa koji je sanjao i osmislio... i glupih scena dugih razgovora o nekim pametnim nedostajućim predstavama smišljenih u điru Stradunom do ukuhane u Manona nekada i čaše Pelješca... u... Pretresao sam u polumraku praznih kancelarija svaku policu na Radiju ne bih li našao neku Milanovu knjigu, neku od emisija koje je radio, bilješku, neki (u tim prilikama) nužan neznani a točan biografski podatak... Trebalo je u 21 sat i 30 minuta izreći nešto kao: »Noćas su ubili pjesnika.« Možda dodati i... ali njegove pjesme žive..., ali takva rečenica Milana bi natjerala na histeričan smijeh kao ona glupost »popuštanje zategnutosti« koja ga je »oduševljavala« ili kratice nekadašnjih, je li se to tada tako zvalo, društveno-političkih organizacija. A što bi Milan Milišić dramaturg u tom trenutku ponudio kao rješenje? U kakav suodnos svesti aktere! Bile su Vijesti. Kratke i loše kao i obično. Bilo je dovoljno toplo za to doba godine i pretoplo za to doba noći. Jednu vijest sustizala je druga jednako loša i tragičnija. Ostalo je tek nekoliko minuta za njihovo razvrstavanje i slaganje onako velikim štampanim slovima rukom napisanim na komadićima papira. Da ih mogu pročitati. U 22.30! U pet minuta do početka emitiranja tog izdanja vijesti pronašao sam Tumarala (zbirku pjesama za djecu), jedino što sam iskopao u tami puste novinarske kancelarije. Na polici, uza stol, gdje je rečeni novinar danima sjedao pripremajući i pišući svoje novinarske svakodnevnosti. I na kome su ostali tragovi raspodjele neke humanitarne pomoći pristigle u Radio. Dan ili dva prije. Nakon signala, Gotovčeve »Himne slobodi« — identifikacijskog znaka Hrvatskog radija Radio Dubrovnika svih ratnih dana, netko je kroz moje grlo izgovorio sljedeće: Hrvatski radio — Radio Dubrovnik. Vijesti. Neprijatelj gađa i pogađa Dubrovnik i samo srce njegovo, pjesmu i pjesnika! Od neprijateljske granate večeras je pogođen i smrtno stradao dubrovački pjesnik Milan Milišić. Ova noć tužnija je za tisuće napisanih i isto toliko neispisanih stihova, tužnija za tamni sjaj zvijezda i groznija za šutnju na koju ćemo ubuduće biti osuđeni ne susrećući ga i ne čitajući nove Milanove pjesme. A toliko je srca ugradio u Dubrovnik i u nas. U nas koji smo ga poznavali, s njim se radovali, maštali i tugovali. Ima li nepravdama kraja i gdje je bit smrti pjesnika? I koji je to dramaturg smislio da baš vaš dežurni novinar mora sve ovo izreći. Strašnog li teatra! Nije bilo vremena za izbor pjesme i, ne znam kako i zašto, tada sam pročitao završnu strofu njegove pjesme Reče mi kamen u Zidanom Mostu. Sricao sam: Da mi je sudbina bila sklona / Vodila bi me za ruku do Stona / da mi je slučajnost bila draga / Odvela bi me barem do Karlobaga / Da nisam ovako ništavna nula / Mjesto boravka bi mi bila Pula — jednako loše i nevješto kao što bi to Milan radio u rijetkim prilikama kada je čitao svoje stihove, koncentrirajući se da ne poremetim sitna slova stihova i da sačuvam pribranost i prikrijem emocije: I što da tražimo nove rime / Iza mene neće ostat ni ime / Ledeni me prožima strah / Po meni pada prljavi prah / I dok ovako nevoljno trajem / Saživljavam se sa svojim krajem. I cijele noći, svakih sat vremena, čitao sam po jednu Milanovu pjesmu iz Tumarala, zbirke pjesama za djecu!? Koju? I kakvu. Je li moguć takav završetak pjesme za djecu? Zapravo, moguće ključno pitanje je: zašto sam baš u tom trenutku kontrolirane usplahirenosti odabrao za takvu tužnu prigodu upravo navedenu pjesmu. Na 19-oj stranici. Možda zato što je negdje u sredini knjige pa, u takvim trenucima, u brzini knjiga se, među prstima, lomi na otplika dva jednaka djela. I uopće, kakvi su izgledi da se u nekom brzom prelistavanju knjige, koja i ne možda slučajno ima isto toliko stranica kao njen autor godina u trenutku prelistavanja, rastvori na stranici br. 19. Ta čudna

igra brojki i lota zasigurno nikada nije igrana. Posebice u ratnim okolnostima noći Grada prebogatih stranica svoje povijesti. Koja se dopisivala novim crnim datumima. Te godine. I upravo tada. Na stranicama br. 17 i br. 18 bila je pjesma Imam jedan stari kufer. Na 20-oj stranici pjesma Autobus-Europa. A na 19-oj Reče mi kamen u Zidanom Mostu. Možda su, tko bi znao, neke pjesme teže, neke lakše. Pa ih pjesnik, sastavljajući zbirku raspoređuje po specifičnoj težini. Ili znakovitostima naslova. Ostavljajući pokoju stranicu recenzentima. Jednu za bilješku o piscu. Jednu za sadržaj. Nemajući utjecaj na odabir veličine slove i kvalitetu papira. Što nesumnjivo može remetiti sklad odabranih stihova. Njihovu pravilnu raspoređenost po ciklusima. Koji, opet, knjigu dijele na nejednake dijelove. Bez obzira na to lista li se ili čita s početka ili kraja. A sve, zasigurno, utječe na okolnost i ne slučajno rastvorenih stranica. Možda neke pjesme remete točku ravnoteže zbirke. Dugi naslovi pretežu na jednu, bilješka o piscu na drugu stranu a sadržaj je održava u ravnoteži. Onako ostavljenu na praznom stolu i rastvorenih stranica kao krila. Koja će se prvom prilikom skupiti unutar korica. Knjiga se možda nudi izborom stranica mimo volje čitača. Ili sam je možda nešto duže i pozornije čitao jednom davno, kada je pjesnicima luna bila sklonija pa je ostalo otisnuto tragovlje čitača. Mene. Ili, jednostavno, upravo zato što sam mogao na desnoj strani lakše ispisati tih nekoliko rečenica i lijevom rukom pridržavati lijeve stranice da se ne zaklope... Ili je sve zapravo bila obratno. Pjesma je bila na lijevoj strani a...

Tko bi znao. Tijekom ove večeri ludila i smrti družit ćemo se s Milanom Milišićem uz pjesme iz njegove zbirke »Tumaralo« — još sam rekao. Zatim su išle ostale vijesti. I najava prvoga sljedećeg izdanja Vijesti. Možda onoga posebnog izdanja kojega smo se bojali. Ili tek onih ujutro u 6.30 sati. Ako jutra bude. Ako se izdrži noć. Koja će, besprizorno predugo trajati. Do ugasnuća agregata i totalnog mraka nazivao sam zajedničke prijatelje. U kratkim razgovorima prisjećali smo se Milana i, kao obično, komentirali dan. Ne usuđujući se govoriti o — sutra. Mišo je, kao i obično, uspio na malom kuhalu koje u normalnim okolnostima služi tek za skuhat kavu ili čaj, uspio utopliti nešto što smo zvali večera. Neko zbrzano toplo jelo iz njegove nikada objavljene Ratne kuhinje na koju je bio ponosan i tašt. Nije nam prijalo. / There is no window in the room / That can be seen from the street — »An Outside«, M. Milišić, Translated by Maja Herman/ Onda — još jedna ukuhana crna i tko zna koja cigareta. U međuvremenu sam promatrao naslovnicu Tumarala. Tamnonarančaste korice i naslikana stara cipela. Tenisica? Lijeva. Razvezanih špigeta. Čudan Demovićev slikarski motiv. Naslikan na Milanov nagovor ili onako ... prije začudnih serija portreta dok nije odlutao. Mijo slikar. U svoj svijet muza koje su ga nesebično ljubile. I s kojima je krenuo u vječni nesan. I Milanovu fotografiju na ovitku knjige. (Biblioteka »d«, Knjiga 2, Uređuje Luko Paljetak. Likovno opremio Mijo Demović. Časopis »Dubrovnik«, Dubrovnik, 1985) Na skalinima dječak u bijelim dokoljenicama i crnim cipelicama (na špigete) gleda u zid, a iza njega, dva skalina iznad, neko vječnozeleno bilje u grasti. A i skalini nisu baš bili pometeni. Možda dječak, gledajući u stranu, izbjegava fotografa. I traži pomoć onog tko ga je na ulicu izveo. Na skaline kojima će sići. Dolje. Ili kojima će — gore. Uz ulicu. Uzaskale! Na neku svečanu priredbu, moguću prisegu za tu dob, važan susret ili tek šetnju koja nije nudila igru u nekoj od svojih, pod drugih, zamišljenih faza. Ispod fotografije tek podatak — MILAN MILIŠIĆ, rođen 6. srpnja 1941. u Dubrovniku. U vrijeme kada je snimljena ova fotografija nije znao pisati ni čitati; ispred njega je stajala beskrajna pučina iskustva... Još je pisalo: Milišić je objavio više knjiga poezije ali ovo je njegova prva zbirka pjesama za djecu. Preveo je Tolkienovog »Hobita« i nekoliko godina pravio dječje emisije na radiju. Neke od ovih pjesama tiskane su i u »Smibu«. To je samo Milan mogao napisati. Antologijske pjesme i obvezujuće zbirke koje je objavio, putopise kojima je dopunjavao svoj alibi, dramaturške prinose i ostalu spisateljsku djelatnost — svesti na više knjiga poezije, autocinizam je Milanove osobnosti i prepoznatljivosti. Vijest o smrti Milana Milišića te noći užasa nije poslana Hrvatskom radiju u Zagreb. Dubrovnik je bio odsječen od Svijeta. I Svijet od Dubrovnika. Noć koja je tvrdoglavo i bezobrazno dugo trajala izrodila je dan, još jedan onaj reprizni ratni. Mišo mi je, prije ono laku noć još dometnuo da se pupoljci magnolije ne mogu rascvjetati u vazi. Zato je bolje da ih ne berem. Uzaludno.

/Možda je baš toga 5. listopada, ili koji dan prije, jutrom ili tijekom poslijepodneva, za vidjela, Milan Milišić zapisao: ...Drhtavica od nevjerice, smješljivi trnci užasa u našim tijelima dok ona obavlja rutinske poslove ili se odmaraju, ili u pola kretnje zastaju da čuju ulomak, vijesti s radija. Naporedo s tim traje neizbrisivo osjećanje da ne živim u povijesti, nego u farsi. U farsi rata, u farsi patriotizma, farsi borbe za slobodu. A najgore će biti kada dođu oslobodioci... negdje malo podalje zviždi lutajuća mina koja će probiti krov ljudske nastambe i zapaliti je. Ostaje nam samo toliko vremena da poželimo da se ljudi iz te kuće noćas sklone drugamo, i da će na tu, drugu kuću, mina pasti drugi put, kada njezini domaćini budu otišli drugdje. Možda će biti ovdje, kod nas!/

Dan kasnije, 6. listopada, od Lukše Peka saznavao sam detalje njegove pogibije. I uzaludna nagovaranja da se skloni u neko od skloništa. Tih dana u Gradu. Da s Jelenom dođe kod Lukše u Zlatni potok, stotinjak metara dalje od Župske, dok i taj dio Grada nisu počeli bombardirati. Onda, da zajedno s obiteljima pođu u Grad, na Prijeko kod Lukšinih prijatelja. Jer njegov atelijer na Mrtvom zvonu već je danima bio pun ljudi iz Grada. Koji su se sklonili u taj jedinstveni prostor branjen debelim gradskim zidinama, među Pekova ulja, grafike, skice i nedovršene okvire za slike. I stol za stolni tenis koji nas je godinama predratnim dvaput tjedno redovito okupljao. Na partije ping-ponga — kako bi Lukša znao reći. Sada su ispod ovalnih svodova atelijera stanovnici okolnih kuća brojili dane zatočeništva. I u njemu ostajali sigurni do kraja. Ispisujući tako jednu od zanimljivijih priča o dubrovačkim skloništima ratne 1991. i 1992. Od Jelene Trpković, Milanove supruge, koju sam uspio dobiti na telefon kod njihovih prvih susjeda, saznao sam tek dio strašnih pojedinosti noći užasa 5. listopada na vrhu ulice Župske... Tek detalje priče o travarici u plastičnoj čaši na stolu, njima ispod stola, kuhajućoj i, u krivo vrijeme, uzavreloj juhi na štednjaku... svijeći koja je dogorijevala... na stolu... i... onda...

/Linorez Lukše Peka krasio je naslovnicu male knjižice Glasovi mladih u izdanju Gimnazije Dubrovnik 1960. godine. Uz pjesme Marije Dobrić, Iva Vidovića, Ivanke Barišić, Mire Buconić i Stijepa Mijovića objavljena je pjesma Lukše Peka: Stupovi osvijetljeni, / zvon zvona u blizini / i vreva sa ulice. / Smokva olistala / vjetrom njihana / miriše. — »Minijatura« Lukša Peko, učenik VII razreda. Deset stranica naprijed, u Glasovima mladih, objavljena je i pjesma Milana Milišića Razumjeti svjetiljke s ovim uvodnim stihovima: Tako je lako razumjeti svjetiljke / sanjivo nonšalantne i nemućno samouvjerene / samo treba biti / lutalica / sa cigaretom u ustima / i ne podići okovratnik zbog kiše. — Milan Milišić, učenik VIII razreda. Na 35-oj stranici gdje je objavljena Pekova pjesma Večeras umetnut je plavi papirić na kojem je otisnuto: Omaškom je pjesma »Večeras« štampana među pjesme Lukše Peka. Napisao ju je Milan Milišić. Molimo čitaoce da to uvaže. U onim trenucima opuštanja uz kavu i dvije dopuštene cigarete, dok bi Lukša sklanjao nedovršene slike izvan dometa igrača oko stola za stolni tenis i upozoravao nas kako ćemo mu uništiti slikarstvo na račun lošeg forhenda, Milan bi, zavaljen u fotelji, počeo govoriti stihove pjesme Večeras, patetično i cinično interpretirajući stihove: Večeras / šilok bunca svoju trulu priču / u mekom snu tame, / večeras / ulice mirišu nebom i kišovitim / snovima palmi, / a bolesno-žute svjetiljke pjevaju psalme. / Večeras, o večeras / su svi pločnici / široki kao osmjesi / večeras se umire od sreće / sa kišom duboko u sebi / i neodređenim osjećajem odlaska, nestajanja. Znaš, Lukša, uvijek sam ti govorio da ti je najbolje napisani stih: šilok bunca svoju trulu priču. Ne, bez zezanja, to si dobro napisao! — dobacivao je Milan dok je Lukša pokušavao zaštititi bijelim linculom naslikani Stradun pun šetača na jednom od onih svojih prepoznatljivih ulja na platnu. Tvojih pet i mojih sedam pjesama jasno govore o tome tko je bio bolji pjesnik! — odgovorio bi, zatim bi, s jednakom ironijom, interpretirao neku od Milanovih pjesama objavljenih u Glasovima mladih. Nekih godišta. Na kraju, upozorio bi nas ostale: Molimo čitaoce da to uvaže. I uslijedio bi drugi dio večeri od ping-ponga u Pekovu atelijeru na Mrtvom zvonu, završnim međusobnim partijama i, nakon svega, silaskom niza strme ulice prema Stradunu, zatim lijevo-ili-desno... Tamo gdje se sabiru noćna iskustva u dugim razgovorima. Komentira dan i diferenciraju godine. Onda, poslije, svaki od nas, tamo gdje šilok bunca svoju trulu priču./

Sprovod je bio 7. listopada. Na Boninovu. I tog dana su se po padinama Srđa rasprskavale granate. I gore, iznad Gruškog zaljeva po Nuncijati. Pokatkad bi gruhnulo negdje u daljini. Dolazili smo pojedinačno najbližim putovima. Svak sa svojim mislima. Otvorenim stranicama uspomena. Prisjećanjima. Nedovršenim razgovorima. Susretima koji se neće ponoviti. Ili će ih, možda ipak biti, u nekim drugim i drugačijim okolnostima. I skupljali se. Možda je upravo tog dana bila deseta godišnjica objavljivanja zbirke pjesama Lausfahrt u kojoj je Milišić okupio sedam tadašnjih mlađahnih pjesnika i pjesnikinja Dubrovnika (Paola Dražić-Zekić, Stane Gleđ, Neven Jurica, Davor Mojaš, Hrvoje Pejaković, Vojo Šindolić i Irena Šulić. Izbor: Milan Milišić Recenzenti: Tonko Maroević i Luko Paljetak. Naklada LAUS, Dubrovnik 1981). U recenziji, uz ostalo, Paljetak je zapisao: »Lausfahrt« nas u svakom slučaju vodi na mnogoznačno putovanje kroz intimu jedne generacije što nam se ovdje predstavlja kao najnoviji poetski glas Dubrovnika«. Kao da se, toga dana, to mnogoznačno putovanje, kod nekih od nas, pretvorilo u ciljani hod. Posljednji ispraćaj. Rijetki su dohodili. Malo nas je bilo. Koji su došli. I koji su, svatko iz svojih utočišta, toga sunčanoga poodmaklog jutra, krenuli na pogreb. Ja s Radija, uz Bolnicu, preko Boninova do groblja. Na Boninovu. More je bilo, čini mi se, mirno. Modro. Kao livada. Koja spaja Danče, uvalu Bellevua i pontu hotela Libertas. Neprijateljskih brodova nije bilo. Tek nekoliko čudnih u manjim grupicama nepravilno raspoređenih bijelih oblačića. Kao grudice zgužvana bumbaka. Dan je mirisao jednako na smrt kao i oni prethodni. Je li cvjetala žuka i cvao ružmarin i jesu li mirisale magnolije, nisam siguran, ali bilo je nekoliko improviziranih buketića među nekoliko nas preostalih na groblju. I nekoliko vijenaca koji su nekim čudnim vezama i u posebnim okolnostima doneseni. I poneki cvjetak. Kojem se miris zatajio već pri samom ulasku u utihu među kamene grobove. I... I svijeće krhke i tanke, koje su se iskrivljavale u toplini šake. Pelješac je ostao neizliven u boci, bez svoga strastvenog »potrošača« i kušača, a utorci i petkovi na Mrtvom zvonu utihnuli su među Lukšinim grafikama i slikama. Krhotinama, kako ih je, nekoliko godina kasnije, nazvao. Što bi pomislio pokojnik da nas je mogao vidjeti onakve nakon posmrtnog slova Srđa Jakšića i prigodnih tužnih riječi književnika Feđe Šehovića, onako osamljene i listopadne? Kakvim bi nas u stihove stavio nakon molitve don Stanka Lasića. I tko zna kakve bi razgovore zapodjenuo s Milkom Podrug-Kokotović, Mišom Martinovićem, Nikom Kovačem... koji su svojom prisutnošću u tom tužnom času odali svoju umjetničku glumačku sućut svome dramaturgu. Ili u koju bi neprimjerenu dramu ubacio lik ozbiljnog Predraga Vušovića u crnom odijelu s kravatom i bijelom košuljom između dvaju nadgrobnih spomenika. I drugih među nama koji su, svaki na svoj način, pamtili Milana. I onih trećih koji su znali cijeniti njegovu umjetničku širinu, samokritičnost i nikada zadovoljenu znatiželju. I ostalih prisutnih ljudi iz Grada iz njegovih bezbrojnih seansi dubrovačkih sutona i po svemu zanimljivoga kruga ljudi s kojima je danio i noćio. Godištima. Uvijek ostajući svoj. Drugačiji. Lukša je pridržavao Jelenu. Grobari su obavili svoj posao. Govornici svoj. A mi, ostali, okupljeni nad grobom, tiho smo se razilazili. Netko je donio bocu travarice ili loze. I, polupraznu, odnio. Kakvu bi ciničnu dosjetku izvalio o tom do kraja neobavljenom tekućem poslu. Ili u još jednom uzaludnom pokušaju odvikavanja od pušenja. Kakav prizor za Bursu nakon produženog đira Stradunom. Poslije. Ili možda prizor zavjetne procesije nekom od ulica Grada koja traži njegovo ime. Samo previše je ulica kojima je hodio. Previše mjesta na kojima se zaustavljao. Poljana koje je opjevao. I tragova koje je ostavljao. A kamo je sve znao odlutati, to znaju samo noći i Osamljena srca dječaka Tumarala, možda udovica koja je vječno živjela ili onaj Koga nema u Zgradu. Having a Good Time! Milane! Jesen koja je došla nakon ljeta u kojem je »obilježio« peti decenij života nije željela pjesnike. Ili joj nisu dali. Gubi li uopće kazalište kada umre dramaturg?

/Milan je sahranjen sutradan, pod avionskim bombardiranjem. Ni svijeće nismo mogli da mu stavimo, samo je Mimi iz teatra uspjela da nabavi tri vijenca. Kako, to samo ona zna...«; »...Milan nikada nije htio da ide u sklonište... Govorio je da bi ga to izvuklo iz njegovog unutrašnjeg reda... On je odbijao da se to događa. Do posljednjeg trenutka radio je na balkonu, pisao je ratne bilješke i dovršavao zbirku pjesama... Odbijao je da sudjeluje u tom ludilu... A bio je njegova prva žrtva!...« —

Jelena Trpković-Milišić, Glas iz Dubrovnika, br. 41, Glasnik ureda Konvoja Libertas. Dubrovnik, 18. 12. 1991./

Nekoliko dana poslije, jutro je čini mi se bilo i sunčano, pustim Stradunom uputio sam se prema ulici u kojoj je, prije Prijekoga, bila Jelena. S Lukšinima. S obzirom na laži jugomedija tih dana o tome kako je Milan Milišić ubijen od ustaške ruke, trebalo je posvjedočiti istinu. U crnini, shrvana, pribilježila je nekoliko rečenica i izgovorila ih potom, uz jedno žestoko piće ohrabrenja, u mikrofon. Stara teška nagra uredno je snimila njen telegrafski iskaz o Milanovoj smrti 5. listopada, na pragu njihove kuće na Pločama od granate ispaljene s brodova jugomornarice ili, po verzijama nekih, četnika sa Žarkovice. Svejedno. Nismo imali mogućnosti presnimiti njenu izjavu. Originalnu vrpcu ponijela je Kathy Wilkes u London odakle je, navodno, emitirana. Ratne okolnosti koje su slijedile, novi bezbrojni divljački napadi na Dubrovnik, nova razaranja i žrtve, mijenjanja mjesta noćenja i reduciranje eventualne osobne arhive na najnužniju mjeru te neki drugi prisilni događaji ratne svakodnevice, opsade i ostavljenosti bili su zasigurno razlog da sam taj neveliki papirić ispisan velikim štampanim slovima zagubio. Ali sam upamtio Jelenin pogled. Lukšinu nervozu i gostoljubivost gospođe koja me ponudila kavom u šalici staroga porculanskog servisa. I sablasnu ljepotu praznog Straduna kada sam se vraćao na Radio. Maskerone suhih usta na Velikoj Onofrijevoj. Kao i uvijek, nikada ubrane ljute naranče na zelenom duetu stabala kod Klarise. Uvijek istog starca na ulazu u tvrđavu Bokar, gdje je bilo jedno od skloništa, koji je, kao i vazda kada bih tuda prošao bez obzira na policijski sat i doba dana, tražio cigaretu. I zahvaljivao dugo dok sam odmicao mostom prema Brsaljama. U parku u Pilama nekoliko je starijih gospara nosilo kante pune mora.

Godinu dana poslije, 5. listopada 1992. u Teatru Bursa (komornoj sceni Kazališta Marina Držića) uprizorio sam, ako se to tako može reći, »dramu« Muze Pavlove Iz života jednog princa (U spomen na Milana Milišića). Glumci (svi tada prisutni u Gradu) KMD-a i »Lera« kazivali su odabrane Milišićeve stihove u izboru Hrvoja Ivankovića koji je svoj odabir nazvao naslovom Milišićeve zbirke Having a Good Time. A prigodnu aktovku odigrali su Predrag Vušović i Frane Perišin. Duhovito i sjetno. Pomalo beckettovski i dovoljno vojnovićevski. U prostoru garderobe koju Teatar Bursa dijeli s Kinom Sloboda?! Prvi dio predstave publika je pratila stojeći. Drugi dio, u tami Burse, sjedeći.

/Kazališno predvorje. Garderoba. Iza pulta na stolici sjedi Garderobijer i drijema. Ulazi Nadstojnik u kaputu i čizmama.

NADSTOJNIK: Baš je steglo. Trideset ispod nule.

GARDEROBIJER (živne): Sjedi uz radijator i ogrij se.

NADSTOJNIK (sjeda na klupu uz radijator): Javili su da će noćas biti čitavih trideset pet.

GARDEROBIJER: Nije valjda?... Kako ćemo se vratiti kućama?

NADSTOJNIK: A je li kod vas danas dugo traje radnja;

GARDEROBIJER: Dugo. Pet činova.

(Stanka.)

NADSTOJNIK (ravnodušno, tek da nastavi razgovor): A što se daje?

GARDEROBIJER: Hamlet. Tragedija.

NADSTOJNIK: Je li to o crncima?

GARDEROBIJER: Nije, već iz života jednog princa. (Stanka) —

/Iz života jednog princa M. Pavlova./

Vjerojatno je to bila za sva vremena u Dubrovniku jedina predstava izvedena u prostoru gdje se o očekujućoj izvedbi, u teatru, priča. Gdje se predstava sluti. A kada završi — komentira. Dok se prepoznaju ostavljeni dijelovi garderobe. Uzimlju kišobrani. Oblače kaputi. Dotjeruju make-upovi. I prizivlje dramaturg ako je slučajno pjesnik odsutan. Privremeno. A glumci, nakon svega, odlaze na frešku ariju u stari gradski porat u koji se obavezno mora nakon predstave. I iz kojeg se treba, prije predstave. Uputiti u Teatar. Gdje princ nervozno puši i ispija preostale kaplje vina očekujući konačni rasplet svoje tragedije. Marin Gozze uspio je negdje, uz svesrdnu pomoć gospođe Mimi, nabaviti Milanovu fotografiju čiji smo negativ, u završnoj slici uvodnog prizora, projicirali na istočni zid Burse. Do Miška (Mihovila Ercegovića, u čijem smo stanu, uz ostalo, domišljali neke od davnih Lausa i brojne druge izdavačke okušaje i koji je sve takve noći okupljenih doušnika juga u svom stanu ali i u drugim našim sobama onijeh godišta ovjekovječivao fotografijama) nismo mogli. A i njegov fotolaboratorij u drugim je bio funkcijama. Nedostupan svojom bogatom arhivom. I nas u njoj zavazda ostavljenim. Scenografija je bila jednostavna: stol, karirani stolnjak, stolica, prazna čaša, pepeljara... i boca pelješca. Stol i stolica najsličniji su bili dijelu inventara nekadašnjeg Manona. I čaša, betulaška. Tek blijedožutim snopom osvijetljeni detalj svekolike tame. Onda je ušla konobarica i nijemo ulila vino u čašu. Pazeći da je dovoljno prelije i da se vino razlije po stolnjaku... i podu... / Tebi je dat dar da budeš zemlja / Lakog svijeta / Njegova i moja — / Njoj da upija fijuk / Na dasci za jedrenje. / Riječi su suvišne u blizini groma. / Ja sam pak voda: otpij me — »Udahni«, M. Milišić / Vino. Ili krv. Ni od koga ispijeno. Ostavljeno. Proliveno. Slušao se Tom Waits. Tko bi drugi! Cold water? House Where Nobody Lives? Take It With Me? Ili su bile neke druge Waitsove pjesme... Prethodno je u predvorju Kazališta Marina Držića, Pred Dvorom 1, otvorena izložba nedovršene grafičko-pjesničke mape Lukše Peka i Milana Milišića. Zapravo, pokazalo je vrijeme, te večeri ona je bila dovršena. Lukša je nije imao snage dovršiti. Kasnije. Poslije. Time je označen početak nove dubrovačke kazališne sezone bez dramaturga znakovito na sceni koju je izmislio. I obilježena godišnjica pogibije pjesnika s oporukom koja se zove Dubrovnik i ljubav. Voljele su ga dvije sestre skupa, ali svaka na svoj način. Bila je to moja druga režija u profesionalnom teatru. Luna se rascvala kao cvijet magnolije. Iznenada. U iste one cureće ure kao jednoga godišta prije. Istoga dana. Kao faculeti padale su latice nad Gradom. Lelujajući iznad krovova i uspavanih golubova. I nitko ih, osim mene, nije vidio. Te večeri pustio sam suzu. Mirisala je na žuku i ružmarin. I bila je hladna kao noć moga dežurstva na Radio Dubrovniku. Jednom davno, kada je bio rat. U noći nesklone Lune.

Dubrovnik, 1994, 2001.