Može li se Nietzschea pretvoriti u postmodernista?

Dave Robinson: Nietzsche i postmodernizam; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

U nevelikoj knjižici (76 stranica) Dave Robinson, o kojem doznajemo da već niz godina predaje filozofiju i da je koautor knjiga Uvod u filozofiju, Uvod u etiku i Uvod u Descartesa, objašnjava ključne zamisli Friedricha Nietzschea, dovodeći ih u kontekst postmodernističkih autora poput Derride, Foucaulta, Lyotarda i Rortyja.

Riječ je o nekoj vrsti propedeutike: autor nas uvodi u djelo toga filozofa koji je prema njemu važan ponajprije zato što je prvi prepoznao što uistinu znači biti moderan. Trojaka je odredba te modernosti: okončavanje dvomilenijskog vjerovanja u kršćanske vrednote (s konzekventnim obesmišljavanjem pojedinačnih života), bestemeljnost zapadne metafizike i nužnost oblikovanja novih ljudi koji će te dvije činjenice razumjeti i njima nastalo stanje uveličati. U tom smislu Nietzsche jest prorok, i on je to znao.

Robinson s pravom upozorava da je Nietzscheova filozofija protuslovna, figurativna i ironična. Ta raznolikost glasova kojima je Nietzsche govorio omogućila je da se kao ničeanci istodobno predstavljaju i anarhisti i fašisti, jednako kao i egzistencijalisti i postmodernisti. Za svako doba postoji drukčiji Nietzsche.

Nakon kraćeg prikaza Nietzscheova životnog puta (u kojemu su sadržane i neke, uglavnom nevažne, nepreciznosti) te prikaza Nietzscheova odnosa prema predsokratovcima, kršćanstvu i metafizici, Robinson se osvrće na filozofiju Arthura Schopenhauera, uočavajući određenu podudarnost dvojice filozofa glede besmislenosti kantovske transcendentne filozofije (zasluga za »transcendentan« karakter Kantove filozofije mora se pripisati, vjerujemo, prevoditelju Dinku Telećanu, premda bi za konačan odgovor valjalo pogledati i izvornik). U nastavku izlaganja Robinson objašnjava pojam »antifundacionalizam«, pripisujući Nietzscheu lucidnost kojom je razotkrio naivnu prosvjetiteljsku vjeru u razum i napredak.

Zanimljivo je — a za Robinsonov pristup Nietzscheu vrlo znakovito — da se ključnim Nietzscheovim ogledom proglašava rasprava iz 1873. godine O istini i laži u izvanmoralnom smislu. Jezik je neupitno »metaforičan«, »istine su stvar konvencije, a riječi korisne kao sredstvo ovladavanja složenom i kaotičnom ljudskom okolinom«. Robinson upozorava na anticipativnu narav Nietzscheova radikalnoga gledišta o odnosu jezika i svijeta s obzirom na filozofe 20. stoljeća kakvi su Wittgenstein i Derrida. Budući da prirodni svijet nije racionalno ustrojen, nema prostora za bilo kakvu znanstvenu istinu: znanstveni »zakoni« nisu ništa drugo nego proizvoljne ljudske konstrukcije. Nietzsche je vidio da većina njegovih suvremenika ne prepoznaje iluzornost vjerovanja u znanost i znanstveni napredak, da nisu svjesni kako je znanost konačan zloćudni izdanak prosvjetiteljstva i da je scientizam tek plitki nadomjestak za religiju. Religijski sustav vjerovanja je propao, to će se dogoditi i s vjerom u znanost, a »slom obaju sustava vjerovanja uskoro će dovesti do sveopćeg nihilizma, očaja i propasti civilizirana svijeta« (str. 24).

Robinson također ističe Nietzscheovu kritiku... vjere u osobnu autonomiju (iz koje proizlazi kritika kartezijanske filozofije, kao i opovrgavanje na njoj zasnovane političke i moralne filozofije), njegov moralni skepticizam, kao i učenje o nadčovjeku i vječnom vraćanju. Naglasivši da je Nietzsche bio prvi filozof koji je postavio pitanje o jedinstvenoj naravi suvremenog života te o osjećaju sumnje i izgubljenosti što ga prati, Robinson prelazi na središnji dio svoje knjižice, a to je odnos postmodernizma i njemačkog filozofa. Kritika znanosti, prosvjetiteljske vjere u razum i napredak, osporavanje postojanja svjesnog subjekta koji bi mogao misliti na jeziku s čvrstim značenjem, kao i afirmacija volje za moć jedine pouzdane (nepopustljive i vječne) istine — sve to djeluje veoma postmoderno; stoga ne čudi da se Nietzsche često imenuje ocem postmodernističkih vjerovanja i da su Derrida, Foucault i drugi postmodernisti suglasni s takvim imenovanjem. Imade, međutim, jedna važna razlika između Nietzschea i njegovih postmodernističkih sljedbenika: potonji nemaju, tako se barem čini, jasan program za budućnost civilizacije. Uostalom, a tu Robinsonu odista valja odati priznanje za nepoštednu principijelnost, postmodernizam nije ništa drugo nego oznaka za skup stajališta, vrijednosti i osjećaja vezanih uz život kasnog 20. stoljeća. Jedino što u postmodernizmu nedvojbeno jest to da je on duboko skeptičan i da se usredotočuje na pitanja jezika i značenja (budući da su upravo ta pitanja izvor skepse). Derridina dekonstrukcija pokazuje da svaki skup jezičnih znakova može proizvesti različite vrste značenja. Značenja su bitno nepostojana, odakle slijedi nemogućnost uspostavljanja trajnih istina koje bi ležale izvan ili onkraj jezika. Uočava se podudarnost takva Derridina opovrgavanja svakog esencijalizma s Nietzscheovom radikalnom kritikom tradicionalnoga (metafizičkoga) poimanja istine. No, Derrida je još skeptičniji od Nietzschea, on odbacuje sve sustave vjerovanja kao esencijalističke, a ne — kao Nietzsche — samo one koji se označavaju kao metafizički ili kao derivati kršćansko-metafizičke tradicije. Robinson uviđa bitnu slabost Derridine dekonstrukcije: ona ne može biti ništa drugo nego negativna i parazitska djelatnost, ona ne može služiti ni obrani ljudskih prava i sloboda, do kojih je Derridi bjelodano stalo (a mi bismo dodali: do kojih je Derridi stalo na riječima).

Drugi postmodernist s kojim Robinson povezuje Nietzschea jest Lyotard, koji poput Nietzschea istražuje značaj sloma izvjesnih zapadnih vjerovanja. Obojica su duboko kritična prema prosvjetiteljstvu, obojica su pozdravila propast vladajućih »priča« svoga vremena, ali imade između njih jedna velika razlika: Lyotardova alternativna vizija pluralističkog društva »malih povijesti« bitno se razlikuje od Nietzscheova hijerarhijskog projekta nadljudi i robovskih radnika (ali tu valja pitati o stupnju opravdanosti postupka kojim se Nietzscheu pripisuje baš takav projekt kakav mu Robinson pripisuje).

Na Foucaultovu odlučnu tvrdnju prema kojoj bi Nietzsche bio utemeljitelj postmoderne filozofije (definirane kao »jedinstvene skeptičke filozofije«) Robinson ima izvjesne primjedbe: Nietzscheova filozofija ne posjeduje metodičku temeljitost istraživanja kakva odlikuje Foucaulta, a osim toga on je manje skeptičan s obzirom na pojedinačni ljudski identitet, pa je bio uvjeren da nadmoćni i estetski razvijeni pojedinci mogu izgraditi vlastiti identitet. Robinson pokušava dovesti u vezu Nietzschea i postmoderni feminizam, premda je svjestan Nietzscheova radikalnog seksizma: Nietzsche bi »postfeminističkoj filozofiji« (što je to?) mogao biti koristan u njezinim nastojanjima da prevrednuje tradicionalna gledišta u vezi s autonomijom i individualnošću kao i na putu afirmacije različitosti. Izostaje, međutim, argumentacija koja bi omogućila prosudbu stupnja smislenosti teze o »korisnosti Nietzscheove filozofije za afirmaciju različitosti«.

Robinson konačno povezuje Nietzschea i s Richardom Rortyjem. Rorty (opisan kao vodeći američki postmodernistički filozof) suglasan je s ničeanskom kritikom metafizičkih pojmova poput istine, identiteta i spoznaje, a podudarnost je očita i u metafilozofskom karakteru mišljenja dvojice filozofa. Naposljetku, i Rorty je duboko skeptičan glede korespondencijske teorije istine. Moglo bi se primijetiti da ta posljednja analogija ne govori mnogo o Nietzscheovu postmodernizmu: teoriju korespondencije odbacuju brojni moderni i suvremeni filozofi najraznovrsnijih usmjerenja, a većina od njih teško bi se dala rubricirati u postmodernizam (čak i ako bismo ga sveli na »sustavni skepticizam«, čemu je naš autor očigledno sklon, jer skeptici čine manjinu među tim novijim opovrgavateljima korespondencijske teorije istine). Prema Robinsonu razlike između dvojice filozofa nisu nevažne. Ne samo što je za Rortyja filozofija korisna time što nam može pomoći u oslobođenju naše mašte, čime se obogaćuje pluralističnost društva s mnogo različitih konverzacija, nego se Rortyjeva vizija tolerantnoga, pluralističkog i demokratskog društva budućnosti doima veoma različitom od Nietzscheove aristokratske vizije.

Na pitanje je li Nietzsche postmodernist Robinson odgovara veoma zanimljivom rečenicom sastavljenom od jedne jedine riječi: »Možda« (str. 52). On s pravom zapaža da su mnogi postmodernisti mnogo skloniji ranom Nietzscheu, skeptiku i kritičaru metafizike, a mnogo manje kasnom Nietzscheu, kojega on, pomalo dvojbeno, definira kao dogmatičnog vizionara. Nietzsche bi se mogao odrediti kao postmodernist, tumači autor, da je ostao dosljedan u dekonstrukciji. No, njegovo odustajanje od novog izdanja ogleda O istini i laži u izvanmoralnom smislu (koji je središnji »postmodernistički« Nietzscheov spis) pokazuje prema Robinsonu i pomak njegove kasnije filozofije prema manje postmodernističkim teorijama. Nietzsche bi u kulturnom fenomenu postmodernizma vjerojatno vidio posljednji stupanj dekadencije zapadnjačkog liberalizma i prezreo ga kao mlaki relativizam. Ipak, imade podudarnosti između Nietzschea u cjelini (kritika »velikih priča«, liberalizma, znanosti i progresa, istina i spoznaja su iluzije, filozofu preostaje smišljati aforizme koji skreću pozornost na otužno stanje, itd.) i postmodernizma, ali one nisu toliko čvrste da bi se moglo braniti mišljenje o Nietzscheu kao postmodernistu. »Čini se, dakle, da se Nietzschea može pretvoriti u postmodernista, ali samo ako zanemarite znatan dio njegova kasnijeg djela. On će uvijek ostati izvanredno maštovit i izvoran mislilac, ako ne uvijek i veoma dosljedan filozof« (str. 59).

Robinson je svojoj knjižici dodao i rječnik ključnih pojmova Nietzscheove filozofije, koji se može ocijeniti kao pretežito vrlo solidan, u svakom slučaju zadovoljava zahtjeve uvoda u Nietzscheovu filozofiju za one korisnike koji se tek spremaju za studij filozofije ili naprosto žele biti informirani o toj filozofiji. Još u većoj mjeri, međutim, Robinsonova je knjižica važna kao uspio pokušaj unošenja reda u postmoderno postmodernističku zbirku, namjerno proizveden smisaoni i značenjski kaos. Bez dvojbe, knjižica je to koja obogaćuje našu popularnu filozofsku kulturu.

Zvonko Šundov