Može li knjiga biti zanimljivija od TV-a?

Tomislav Zajec: Ulaz u Crnu kutiju; Znanje, Zagreb, 2001.

Netom nakon pojavljivanja raznolikih ostvarenja na hrvatskoj književnoj sceni, vrlo se često i katkad fatalno otkrivaju mane naše književne kritike u tome prvom stručnijem iščitavanju novoga naslova, a prije svega se ogoljavaju, čini mi se, lijenost i uplašenost, što su, rekao bih, dvije strane istoga problema — intelektualnoga konformizma. Hrvatska književnokritička povijest pamti obilje takvih slučajeva, čak do te mjere da se već na prvi pogled može konstatirati kako je riječ o kroničnoj i neuklonjivoj pojavi književnoga života, ali je ipak iritantna činjenica da većina književnih kritika i dandanas, unatoč tome negativnome iskustvu, samouvjereno (ako već ne prepotentno) u svome vrijednosnome arbitriranju ignorira mogućnost zablude i neznanja te svojim teorijskim alatom ili pravom na osobni doživljaj odlučuje gdje je kojoj knjizi mjesto u ovom ili onom sustavu književnosti. U tom smislu danas su već anegdotalni svi oni književnokritički nesporazumi nastali oko pojave fantastičara ili kvorumaša, a jedan je od najsvježijih primjera zacijelo odnos književne kritike prema, primjerice, pojavljivanju monumentalnih Autobiografskih zapisa Stanka Lasića. Teško je procijeniti je li ta knjiga uplašila svojim volumenom (s obzirom na to da sadrži više od 700 stranica!) ili svojom kompleksnošću (budući da je potpisuje jedan od najsuperiornijih hrvatskih intelektualaca), no Autobiografski zapisi — iako se svojim intelektualnim i književnim dimenzijama smještaju apsolutno na sam vrh u produkcijskoj piramidi autobiografskoga žanra bez dostojne konkurencije — nisu doživjeli onu recepcijsku euforiju kakvom su popraćena manje vrijedna, ali trendovski podilazeća djela. S obzirom na višestruko kulturno i književno značenje Autobiografskih zapisa, osvrt je bio i više nego skroman (gotovo zanemariv s obzirom na pisanja naše književne kritike, primjerice, o Paolu Coelhu ili Araličinoj Ambri), tako da je nepravda ispravljena tek uručivanjem nagrade Vladimir Nazor Stanku Lasiću za životno djelo. Na žalost, još nitko nije temeljito iščitao tu knjigu, dubinski je analizirao te preveo na argumentiran i suvisao vrijednosni komentar o mjestu i značenju Autobiografskih zapisa u hrvatskoj književnosti.

Književna kritika, posvećena književnosti kao organizmu iz kojega crpi sve što joj je potrebno za vlastiti život, paralelno se bavi i sama sobom s različitim stupnjevima samokritičnosti koja uglavnom služi osiguravanju alibija, počev od one glasovite konstatacije Igora Mandića da je književna kritika zbog zadatka izricanja prvoga suda o novome djelu, zapravo, topovsko meso književnih analiza i interpretacija. Ne znam koliko to može opravdati familijarnost u hrvatskim književnim krugovima zbog kojih se književna kritika piše po personalnom kriteriju, odnosno kriteriju privatnih dogovora, niti znam koliko ta efektna Mandićeva formulacija može iskupiti nedopustivu površnost književnoga kritičara koja nije toliko uvjetovana nametnutim tempom praćenja tekuće produkcije, koliko komocijom svođenja novoga književnoga djela u nužno reduktivnu shemu koja književnoga kritičara čini književnim kritičarem.

Ukratko, ne uklapa li se knjiga u shemu, to gore po knjigu!

Čini mi se da je takvu sudbinu u književnokritičkoj recepciji doživio i roman mladoga zagrebačkoga književnika Tomislava Zajeca pod naslovom Ulaz u Crnu kutiju uzme li se u obzir da su negativne kritike bile obilježene temeljnim nerazumijevanjem i ignorantskim neraspoloženjem prema biti djela, dok su pozitivne kritike bile tek načelno pozitivne, sluteći kako bi takvome ostvarenju ipak trebalo odati priznanje, ali bez jasnoga i uvjerljivoga razloga zašto. Upravo zato Ulaz u Crnu kutiju nije uvršten u finalna razmatranja za dodjelu jedne ili druge od dviju uglednih književnih nagrada u Hrvatskoj za najbolju prozu u 2001. godini (dakle, za dodjelu »Ksavera Šandora Gjalskoga« ili književne nagrade Jutarnjeg lista), premda se Ulaz u Crnu kutiju odlikuje kvalitetama i posebnostima koje taj roman čine mnogo vrednijim nego što se to u ovome trenutku većinski misli.

Prisjetimo se, već je i prvi Zajecov roman o destruktivnoj dekadenciji zagrebačke mladeži pod nazivom Soba za razbijanje iz 1998. godine podvojio kritičare i zbunio čitatelje, izazvavši i komentare kako je roman neuvjerljiv jer takav svijet ne postoji ili da je pak riječ o prešućenome plagiranju proze kakvu ispisuje kontroverzni američki književnik Breth Easton Ellis. Osim što detaljnije književnoteorijsko argumentiranje takve prigovore čini bespredmetnim, ti su navodni nedostaci Zajecova romana, paradoksalno, njegove vrline! Na kraju krajeva, ni Glembajevi nisu zaista postojali na onaj način na koji ih je opisao Miroslav Krleža, niti se Tomislavu Zajecu može osporiti autorsko pravo na maštanje, izmišljanje i pretjerivanje, dok se vjerno oponašanje Elissova stila u vrijeme intertekstualne emancipacije i citatomanije može čitati kao uspješno transponiranje jednoga poetičkoga modela iz svjetske književnosti u vlastiti, vrlo specifičan kulturalni ambijent i čime se, na kraju krajeva, pokazuje kako hrvatska književnost doslovno i bez teškoća može pratiti i primjenjivati standarde svjetske beletristike. Barem je u tom smislu trebalo odati priznanje činjenici da je Zajec obavio posao kakav inače obavi kirurg na promjeni spola, što nije mala stvar (a na stranu sada činjenicu da su čitatelji uživali u Sobi za razbijanje sve dok nisu otkrili da je to Breth Easton Ellis!).

Zajec je i drugim romanom potvrdio status samosvojne i originalne autorske pojave na našoj književnoj sceni koja je sada definitivno nezaobilazna u svakom ozbiljnijem retrospektivnom osvrtu na relevantne dosege hrvatske proze devedesetih godina prošloga stoljeća i početkom novoga tisućljeća. Ako ništa drugo, Zajecov bi se opus trebao uvažavati barem zbog spisateljske svestranosti, marljivoga kontinuiteta i postojane kvalitete budući da se taj autor (rođen 1972. godine) već u prvoj polovici svojih dvadesetih okušao u poeziji, prozi i drami. Pri tome rezultati nisu bili zanemarivi, pa je tako Zajec za pjesnička ukoričenja primio nagrade kao što su »Goran« za mlade pjesnike na »Goranovom proljeću«, Hrvatska književna nagrada grada Karlovca »Zdravko Pucak« te rektorova nagrada. Za dramske je tekstove dobio pak dekanovu nagradu i Nagradu za dramsko djelo »Marin Držić« Ministarstva kulture Republike Hrvatske, ujedno doživjevši i scenske izvedbe koje nisu prošle nezapaženo.

No, zatvorimo li oči pred tim impresivnim nizom nagrada kako ne bi bili zavedeni vanjskim sjajem koji — poznavajući lice i naličje mehanizma nagrađivanja u našem društvu — nužno ne znači neprijeporno jamstvo autorove kvalitete, tada Zajecovo pisanje svojim imanentnim kvalitetama opravdava uvjerenje kako je sposobno preživjeti i druge vrijednosne ispite, mimo formalnih priznanja. Na kraju krajeva, njegov dosadašnji opus, s obzirom na količinu produkcije i dosegnutu kvalitetu s obzirom na autorove godine, najavljuje formiranu spisateljsku osobnost koja dosljedno varira i razvija vlastita shvaćanja o mogućim načinima pisanja u okolnostima koje vladaju u hrvatskoj književnosti na prijelazu stoljeća. To, naposljetku, potvrđuje i Zajecovo najnovije ostvarenje — Ulaz u Crnu kutiju.

Ulaz u Crnu kutiju je, prije svega, intrigantan zbog tematike kojoj je posvećen, odnosno globalnome medijskome fenomenu poznatome pod nazivom reality show. Ta kontroverzna i za sada još uvijek bizarna pojava nije duge povijesti, ali je u tren zarazila publiku i izazvala mnogobrojne podvojene reakcije, od osuđivanja voajerističke naravi takvih emisija pa do sve ovisnijeg pogledavanja u tuđu intimu na svome ekranu. Iako Zajec u svome romanu ne iznosi nikakve eksplicitne komentare o reality show emisijama jer prilično strogo inzistira na iluziji distanciranoga i neutralnoga pripovijedanja, negativni smjer razvoja radnje prema šokantnome ubojstvu u svrhu medijske atraktivnosti kao i opći ton kojim pripovijeda posve jasno upućuju na to da je autorov stav prema reality show emisijama krajnje kritičan. Zajec je, doduše, dobrim dijelom posegnuo za tom tematikom zbog još uvijek zahvalno visokog stupnja komercijalne aktualnosti i popularnosti reality show emisija budući da se redovito brine o tome koji je fenomen medijski najprisutniji kako bi mu djelo bilo osigurano karakteristikama koje najavljuju potencijalni hit, ali Zajec pri tome »ne igra na prvu loptu« i ne zadržava se na površini izabrane teme. Drugim riječima, Zajec prepoznaje trend u obilju medijske proizvodnje i vrlo mu se proračunato priključuje, istodobno pokušavajući učiniti odmak na kojemu se i zasniva prvotna privlačnost djela.

To znači da reality show u Zajecovu romanu nije samo reklama nego i polazište za mnogo kompleksnija razmišljanja o deformiranosti suvremene civilizacije sveopćom prisutnošću medija. Opisujući svakodnevicu svojih likova, Zajec prikazuje normalnim ono što zapravo smatra nenormalnim, pretjeranim i izvan svake razumne kontrole: više mediji ne snimaju svijet, nego svijet oponaša medije do potpune tautologije, a kako cijeli svijet postaje snimateljski studio, egzistencija iskompleksirana pojedinca ostvarena je samo ako je medijski zabilježena, u skladu s onim glasovitim aksiomom da se ništa nije dogodilo ako nije snimljeno. »Više nas ne promatra Bog, nego kamera« rečenica je koja se, koliko se sjećam, može pročitati u jednome od romana Milana Kundere, a koja vrlo jezgrovito opisuje totalnu društvenu i mentalnu transformaciju nakon porasta uloge medija u našoj svakodnevici, rezultirajući i ekstremnim bizarnostima kao što su spekulacije o virtualnosti Zaljevskoga rata, rata koji se uopće nije dogodio, te kao što je naposljetku i reality show. No, Zajecovi likovi uopće ne dokučuju korijene funkcioniranja medijskoga svijeta u kojemu žive i koji pasivno smatraju podrazumijevajućim, nego samo žele svladati pravila opstajanja na površini takva vrtloga novoga svijeta i ispuniti svoje dubinske frustracije, i one koje si priznaju i one druge, ne primjećujući pri tome svoju dehumanizaciju i postupno propadanje, prije svega emocionalno i moralno.

Opisujući redateljske manipulacije u oblikovanju zagrebačke reality show emisije »Crna kutija«, Zajec dodatno eksperimentira s odnosom fikcije i zbilje budući da je reality show već sam po sebi problematično mjesto sraza stvarnosti i fikcije. Gledanje obične svakodnevice anonimnog čovjeka kao osnovne ideje na kojoj se zasniva koncept reality show emisije očito je rezultat komercijalne potrošenosti svih prethodnih medijskih atrakcija, ali je ujedno i apsurdni, distopijski vrhunac medijskoga apetita za nedokučivom autentičnošću, ne želeći da simulacija sadrži i najmanju pukotinu koja bi oslabila dojmljivost virtualnosti te efekt zbiljskoga. Doslovnim preslikavanjem svakodnevice televizija ostvaruje idealnu simulaciju, a prateći svoju svakodnevicu na ekranu, gledatelji otkrivaju virtualni karakter svoje egzistencije. Upravo zato Zajecovi likovi postaju sve izgubljeniji u razlučivanju istinski zbivenoga i montiranoga, zbiljskoga i virtualnoga, a cijela je shizofrenost takva svijeta dodatno potencirana perfidnim intervencijama medijskih kreatora u režiranju medijskoga sadržaja, dakle u režiranju svijeta i svijesti.

Međutim, za našu je književnokritičku recepciju mnogo kontroverzniji bio Zajecov stil negoli izazovna problematika. Sasvim opravdano jer je Ulaz u Crnu kutiju gotovo neusporediv pripovjedački pokušaj na našoj književnoj sceni koji čitatelja dovodi u nebrojena iskušenja. Naime, Zajec je na više od tristo stranica ispisao beskonačne, monotone rečenične nizove u kojima opisuje najbanalnije detalje suvremene svakodnevice — od pranja zuba do ispijanja kava, tako da je potrebna zaista iznimna koncentracija i čvrsta upornost u iščitavanju tako napisana romana do posljednje stranice, utoliko više što Ulaz u Crnu kutiju vrvi kritičnim mjestima na kojima se više ne mogu pratiti rečenični nizovi ni o čemu posebnom, neprekidno dovodeći čitatelja u poziciju da se više ne zamara i napokon odustane. Budući da je pokazao zaista veliku hrabrost u dosljednom prakticiranju rizičnoga stila koji već na prvim stranicama može izazvati razočaranost i odbijanje, autoru se mora priznati da je nakon ulaganja prilične količine vremena i energije u nešto što je mogao biti najgori i najnečitaniji roman godine ipak uspio ispisati suvisao i slojevit roman koji unosi originalnu tematiku u hrvatsku književnost, dok s druge strane pomiče granice pripovjedačkih konvencija do ekstremnih granica čitljivosti. Uostalom, i sam je Tomislav Zajec svojedobno izjavio da je takav način pisanja bio jedini mogući s obzirom na tematiku za koju se odlučio, a ta je medijska dekonstrukcija uvjetovala i niz drugih poetičkih izbora, kao što je, primjerice, doslovno fokalizatorsko identificiranje s kamerom ili plošnost prikazivanoga i karakterizacija likova isključivo izvanjskim.

Bilo kako bilo, Tomislav Zajec je romanom Ulaz u Crnu kutiju uspješno upisao jednu globalnu temu u okvire jedne lokalne književnosti, primijenivši pri tome niz originalnih i zanimljivih pripovjedačkih postupaka koji mogu zbuniti ili odbiti čitatelja, ali svakako znače hrabro propitivanje književnih mogućnosti s obzirom na dominantno medijsko okruženje. Nakana je cijeloga ovoga teksta bila želja za sugeriranjem kako Zajecov kompleksni roman sadrži mnogo više kvaliteta nego što je to do sada popisala dosadašnja kritička recepcija. Na pitanje je li bilo moguće napisati drukčiji i bolji roman o toj problematici, odgovor je, naravno, da se moglo, ali je za sada to učinio jedino taj mladi zagrebački autor. Uostalom, suvremeni hrvatski prozaici nisu nikada do te mjere preispitivali korijene medijske civilizacije, zadržavajući se uglavnom na ideološkom aspektu medija ili, da budemo konkretniji, o manipulacijskoj ulozi medija prema ratu koji je devedesetih harao ovim prostorima.

Igor Gajin