Likovna baština Broda na Savi i njegove okolice u XIX. stoljeću

Likovna baština Broda na Savi i njegove okolice u XIX. stoljeću

Jasno je da prošlost podliježe zaboravu ako nije zabilježena, sakupljena i objavljena. Osobito je tome sklona likovna baština. Stoga prije nego Brod na Savi i njegova okolica dobiju opsežan prikaz svojega likovnog života, nije zgorega upozoriti barem na jedan dio stvaralaštva, na nemalen vremenski isječak od stotinu godina, tijekom kojega su ljudi i krajolici posavskoga kraja zabilježeni u ulju, akvarelu ili crtežu. Riječ je o tzv. »rubnom« slikarstvu, imenovanom tako ne samo zbog kvalitativnog vrednovanja, nego i na osnovi činjenice da je nastajalo na obodnici prema barem trima središtima — Osijeku, Zagrebu i Beču — te da je tako različitim silama bivalo odvučeno od pozornosti stručnjaka i kritičkih izložbi.

Prema prvom »zlatnom dobu«

Razvoj Broda na Savi u XIX. stoljeću usmjerava njegov položaj graničnog naselja uz Carsku i kraljevsku tvrđavu Brod, a potom je kao mjesto dodira zapadnog i orijentalnog čašćen epitetom »ključ« ili »vrata« Bosne. Tijekom prvih dvaju desetljeća XIX. stoljeća Brođani nastoje vratite svoje povlastice, koje su značile uživanje statusa vojnoga komuniteta. Dolazak cara Franje I. u Brod iskoristili su te predali molbu za povratak prijašnjeg položaja. Molba je prihvaćena. Brodski komunitet saživio je, uspostavljanjem gradske uprave — magistrata, u svibnju 1820. godine.

Mala posavska varoš, s nešto više od 1500 stanovnika, s urbanističkim rasterom tvorenim od triju ulica, s vremenom se širi istočnije od franjevačkog samostana, oko Širokog sokaka utabana na zatrpanim šančevima i izravnanim sjevernim gradskim zidinama te oko župne crkve. U tim tijesnim ulicama zbijale su se pitoreskne kućice s bijelim zidnim omotačem, ispod kojeg se nazirala hrapava tekstura blata, a tek bi bjelinu narušavala druga boja »cokla« i šarenilo cvijeća u vanjskim hodnicima — »ganjcima«. Nad malim prozorskim oknima uzdizala su se šindrom prekrivena krovišta, često produžena u trijem. Vojne vlasti nametnule su i naredbu o zabrani gradnje od opeke na potezu od tvrđave do franjevačkog samostana. Varoški trg, sve do sedamdesetih godina vrlo slabo izgrađen, bio je iste veličine kao i u XVIII. stoljeću. Na tom prostoru održavali su se tjedni sajmovi. Kako je Brod dobrim dijelom XIX. stoljeća imao izgled »ratarskoga grada«, a njegovi stanovnici imali vrtove, hambare i držali stoku, nerijetko je ladanjska simfonija predvođena kukurijekanjem s kakva obližnjeg bunjišta odzvanjala, smjelo rečeno, gradskim ambijentom. Dakle, nameće se pitanje jesu li Brod i Brođani dobrim dijelom XIX. stoljeća imali građansku kulturu koja ima svoju ekskluzivnost zbog jasnih razlika grada i sela. Iako je polagani ritam modernizacije učinio svoje, ipak se ne može zanijekati da je stanovništvo Broda u XIX. stoljeću težilo kreativnim ispunjenjima osobnih i zajedničkih zadaća poput individualnog stvaralaštva i raznolikog udruživanja. Maglovitu predodžbu Broda kao grada bistri činjenica da svojim komunalnim uređenjem, prosvjetnom ulogom, i časničkim slojem Tvrđave te brojem obrtnika i trgovaca ima ulogu središta za širu okolicu. Kako se bližio kraj stoljeća, usvajaju se nove norme građanskog života, a moguće je prepoznavati i odnos prema visokoj kulturi — umjetnosti, glazbi, literaturi.

Prema svojem prvom »zlatnom dobu« zaplovio je Brod sedamdesetih godina. U lipnju 1871. godine manifestom Franje Josipa II. slobodni vojni komunitet postaje grad, imenom Brod na Savi. Razvojačenjem Vojne krajine (1873) dokinute su i mnogobrojne druge stege koje su kočile gospodarsku uspješnost, a time urbanistički i arhitektonski razvoj grada.

Godine 1878. Brod na Savi postaje poznat u cijeloj Monarhiji: general feldzeugmeister Josip barun Filipović pontonima je iz Broda prešao u Bosnu i pomaknuo granicu sa Save na Drinu! Brodska tvrđava osjetila je tih dana, možda i jedini put za svog postojanja, trenutke slave, koji su ujedno značili i gubitak svakog značenja tvrđave.

Neposredno prije oslobađanja Bosne od Turaka povezao se Brod željeznicom sa Zagrebom, Bečom i Peštom. Izgradnjom mosta Brod postaje vrata Bosne. Nerijetko su tada mnogobrojni putnici, bilo da ih je posao ili želja za avanturom vodila u tek osvojene krajeve, barem jednu noć provodili u zapadnjački udobnim brodskim svratištima, prije negoli su prešli rijeku i popili »ibrig« prave turske kave. Obogaćeni trgovci počeli su u drvenom i prizemnom Brodu graditi otmjene katnice raskošnih pročelja s balkonima i erkerima. U tom natjecanju za većom i ljepšom palačom oblikovali su brodski građani svoje trgove i ulice.

U zadnja tri desetljeća XIX. stoljeća dobio je Brod i prva industrijska poduzeća, pivovaru, ciglane i pecare. Preko Broda odvijao se i veliki promet drvenom građom iz Bosne. U grad se doprema uvozna roba, osnivaju se štedionice i trgovačka društva, osniva se i prva tiskara (1879), a grad dobiva i prvo gradsko tiskano glasilo Posavsku Hrvatsku (1894).

Poseban je gradski kuriozum i brodska Tvrđava. Tijekom XIX. stoljeća ona je samo popravljana, prenamjenjivani su prostori a zasađivani su i parkovi, tako da i danas iz toga vremena baštinimo drvorede parka Klasije. Kakva je nenadoknadiva šteta što bard hrvatskog slikarstva Vladimir Becić, rođeni Brođanin, nije naslikao i brodske Klasije kad je podario Osijeku njegove u ulju slikane!

Ne treba zaboraviti ni Savu! Nije ona samo višestoljetna granica dvaju carstava nego i prometnica robom. Korištene su dereglije i lađe koje su uzvodno vukli konji i zatvorenici. Brodski trgovci posredujući između Turske i Austrijske Carevine sve više jačaju.

Krenimo sada, ne onako strogo nego sklono, bistriti likovnu sliku Grada na Savi. Ne treba se, pod svaku cijenu, usredotočiti na uvijek prisutno natražnjaštvo malih zbog hramljanja za velikim svijetom, nego hrabro prepoznavati likovni identitet Grada.

Naziranje likovnosti

Likovno zgusnuće koje u Brodu stvaraju Fani Daubachy, Gjuro Fridrich ili Stjepan Marijanović možda ni opsegom ni važnošću nije dovoljno za izjednačavanje primjerice s djelatnošću Hötzendorfa u Osijeku, no likovna građa razmatranog razdoblja više je nego dovoljna za postavljanje odnosa prema srodnim sredinama i likovnim središtima. Da umjetničku žeravicu razbuktava vjetar gospodarske i političke moći potvrđuje i Brod, kojemu su razvijenije sredine Osijek ili Zagreb odvodile umjetnike. Periodizacija koju iznosi Gamulin1 dijeli stilski neujednačeno XIX. stoljeće na vrijeme klasicizma (kraj XVIII. stoljeća — početak XIX. stoljeća), bidermajera (sredina XIX. st.), romantizma, historijskog slikarstva, realizma (1860-1890), vrijeme Hrvatskog salona i simbolizma (1898), te vrijeme Bukovčeva dolaska u Zagreb i osnutak Zagrebačke šarene škole (1894).2 Skromna brodska sredina ne apsorbira likovnost navedenih razdoblja, kako u njihovu kronološkom slijedu tako ni kvalitativno.

Putujući slikari, rijetki udomaćeni, a još rjeđi domaći rješavaju crkvene i druge službene narudžbe te svojim nastojanjima i radom grade kulturnu sredinu pokrajinskoga karaktera. Još je jedan nezanemariv dotok likovnih djela — uvoz umjetnina kojim se u manjoj mjeri i najvećim dijelom koristila crkva.

Prvi »slikarski krug«

Slikarica Fani Daubachy-Doljska udala se 20. listopada 1861. za brodskog odvjetnika Andriju Torkvata Brlića, tajnika bana Jelačića, prijatelja Strossmayerova i emisara u Parizu kod Luja Napoleona. Kao svadbeni dar donosi u Brod furnirani bidermajerski namještaj te radove svojih učitelja slikanja iz Zagreba. Dakle, može se reći da je tek nakon 1861. godine dolaskom Fani Daubachy stvoren prvi slikarski krug u Brodu. Uz Fani taj krug čine, zahvaljujući poklonjenim radovima nekadašnjoj učenici, njezini zagrebački učitelji Dragutin Stark i Ivan Zasche te Brođanin Gjuro Fridrich, kasniji Starkov učenik i profesor crtanja u Brodu. Godine 1863. nastao je Fanin crtež Glogovica, prvi rad, do danas sačuvan, gdje uz inicijal po rođenju stavlja i Brlićev — »po naravi risala F. D. B. 863«. Prikazala je zadužbinu Berislavića, malu gotičku crkvu sv. Stjepana, poslije barokiziranu. U kući Brlićevih, stjecištu važnih muževa hrvatske povjesnice, Fani je imala topao dom, ali ne i uvjete za daljnji likovni rad i razvoj. Slikarica je ustupila mjesto majci i supruzi. Na Fanin opus, bilo onaj nastao prema predlošcima engleskih slikara XVIII. i XIX. stoljeća ili onaj koji radi prema prirodi, utjecala je moda vrtova i parkova, pomno učinjene studije u duhu onodobnog prirodoznanstva te interes za materijalna i duhovna svjedočanstva seoskog života. Realističkim načinom bilježenja pojedinosti rukom iskrene i okom romantične slikarice nastali su osjećajni živi krajolici te djela znatne povijesno-dokumentarne vrijednosti — crteži koji pokazuju tadašnje stanje starih hrvatskih gradova Lobora, Belca, Siska...

Gjuro Fridrich, autor dvaju amblematičnih savskih akvarela — Ada na Savi i Sava uz Franjevački samostan & iz 1866. zatvara taj pretpostavljeni slikarski krug. U prilog pretpostavci da su se Fani i Fridrich družili, pa čak možda i zajednički stvarali, može se navesti činjenica da se spomenuti Fridrichovi radovi čuvaju u zbirci Brlić, a i sama je Fani jedan kopirala olovkom. Fridrichovi radovi izvedeni su preciznom tehnikom, a karakterizira ih naivna opisnost.

Domoroci

Brod je važno obrtničko središte u kojem se obrtnici okupljaju u cehovske odjele. Majstori koji obrađuju drvo (II. cehovski odjel) i najbrojniji opančari (VI. cehovski odjel) naručili su zastavu od domaćeg slikara Johanna Mihaljevića o kojemu tek znamo da je živio i radio u Brodu u drugoj polovici XVIII. stoljeća i prvim desetljećima XIX. stoljeća. Njegovo djelo skromna je interpretacija našega kasnobaroknog slikarstva.

Do danas sačuvao se malen broj djela Ivana Nepomuka Debeljakovića, brodskog slikara koji je oslikavao cehovske zastave, radio sakralne kompozicije i restaurirao oštećene slike (1832. godine radio je na nekim starim slikama u Fojnici, a 1858. obnovio je Kellerov portret Klokočevića iz 1819). Nedavno su brodski restauratori uspjeli obnoviti njegovo znatno oštećeno platno s likom sv. Jerolima. Atribut Debeljakovićeva imenjaka svetog Ivana Nepomuka jest prst na ustima — što znači čuvanje ispovjedne tajne. Kao da je sudbina htjela da tajnoviti i šutljivi budu izvori koji bi nam rasvijetlili osobu i slikarstvo Debeljakovića, rođenog 1796. u Brodu. Djelovao je u Brodu, brodskoj okolici i Bosni. Umro je nakon 1863. godine, a slikao je pod utjecajem bečkog slikarstva i osječkog slikara Franje Pfalza.

S jasnom prosvjetiteljskom idejom djelovao je svećenik, ilirski rodoljub, pjesnik, glazbenik i slikar Stjepan Marijanović. Rodio se 19. kolovoza 1802. Nadnevak nam je poznat iz natpisa na grobu i iz Brlićevih nekrologa. Marijanovići su se doselili u Brod u 18. stoljeću i poslije ih većinom susrećemo kao brodske krojače. Većinu života proveo je izvan rodnoga grada u koji se ponovno vraća s poodmaklom duševnom rastrojenošću i u Brodu »kapljom udaren« umire 2. listopada 1860. Tri dana poslije sahranjen je na brodskom groblju. Prema signaturi na djelima Isus i Samarićanka i Raspeće iščitavamo vrijeme i mjesto nastanka tih Marijanovićevih slika: 1843. godine i Brod na Savi. Nisu poznata njegova putovanja pa se nameće zaključak da su radovi nastali kopiranjem iz neke strane naklade, a ne radom po originalima talijanske renesanse. Isto vrijeme i mjesto nastanka možemo vezati i za sliku Osnivanje benediktinskog samostana na Martinovu Brdu ili točnije Sv. Stjepan, kralj ugarski te promatrati kao »trijadu« nastalu za posjeta obitelji u Brodu (tada je kapelan u Zemunu). Namjenski je radio sv. Stjepana Kralja, kao palu za glavni oltar župne crkve, a iz nepoznatih razloga nije postavljena na to mjesto. Njegov lik zabilježio je Johann Servus Essekini, koji je vjerojatno podučavao slikarstvu tada mladoga kapelana u Osijeku. Slikarski diletantizam, ili možda smjelo reći talent, vidljiv je i u doslovnom prepričavanju viđenog, kao i onda kada naivno improvizira i interpretira uzor. Crtež muze lirskog pjesništva (1839) za njegovu prvu knjigu Vitia temom i sadržajem približava se duhu romantizma. Kopirao je vedute, prizore iz života te sakralne kompozicije prema starim gravurama i reprodukcijama iz knjiga. Mnogi stari pisci uvrštavali su u svoje knjige — rukopise planove i vedute starih gradova ili ruine negdašnjih utvrda. Danas mi ne gledamo te likovne priloge kao ukrase, nego ih svrstavamo u ravnopravne pokazatelje kulturne prošlosti hrvatskih naselja. Stoga i Marijanovićeve ilustracije, odnosno dokumenti slavonskih i srijemskih ruševina, u crtežu i akvarelu, neujednačena likovnog dometa, u rukopisu Luke Ilića Oriovčanina Starožitnosti kraljevstva Slavonije (1844), možemo smatrati zanimljivim doprinosom u iščitavanju starije hrvatske topografije. Spomenuti se rukopis brižno čuva u zbirci rijetkosti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i nije baš izložen pogledu javnosti, a time skrivena ostaju i formatom mala likovna ostvarenja. Nekoliko je puta veliki poznavatelj slikarstva XIX. stoljeća Oto Švajcer spominjao Ilićev rukopis i Marijanovića kao autora većeg broja crteža, no nije naveo o kojim je motivima riječ niti ih je opisao. Taj ciklus crteža i dva akvarela, oba s motivom Kološvara, možemo staviti u okvire »romantičnog udešaja« te sukladno tomu kao sljedbenika ovdje zamijećenog ruinizma prepoznati Huga Hötzendorfa. U Hötzendorfovoj mapi crteža, izloženoj 1864. u Zagrebu na velikoj Gospodarskoj izložbi, nalazi se 11 crteža starih gradova (Ilok, Erdut, Orahovica i dr.) koji prikazuje simbole i nijeme svjedoke prošlosti — oronule i razvaljene zidine. Iste osobine vidljive su i na Hötzendorfovim slikama Korođvar (1852) i Pejzaž (1864). Luka Ilić opisao je u Starožitnostima topografsku situaciju gradine Korođvar, a Marijanović u istom rukopisu, u akvarelu, vjerno prenio pejsažne činjenice, koje će osam godina poslije, gotovo istim kadriranjem, samo jače prepušten snovitom i skrovitom, komponirati u ulju Hugo Hötzendorf.

U obitelji Antuna Muravića i Veronike Mijatović rođ. Brlić, udovice ilirskog pjesnika Luke Botića, rodio se 2. ožujka 1868. sin Josip. Njegovim rođenjem ugledna brodska obitelj Muravić, iz koje su potjecali vijećnici, senatori, časnici, gradonačelnici, konačno je dala i jednog umjetnika — slikara i dekoratera. U rodnom gradu završava Građansku učionu, u Zagrebu Kraljevsku obrtnu školu (1883-88), u Beču nekoliko godina uči i radi kod nekog imenom nama nepoznatog slikara te pohađa seminare na Kraljevskoj akademiji. Josip Muravić, sa zvanjem dekorativnog slikarskog pomoćnika, otvara 1895. radionicu u Brodu. Njegovim dekorativnim radovima svojstveni su biljni ornamenti živih boja kombinirani sa srebrnom i zlatnom bojom. Primjer je plemićka diploma Stjepana Horvata, brodskoga gradonačelnika. Glavna preokupacija Muravića bila je oslikavanje crkava freskama tako da uz pomoć naučnika, po prethodno vlastoručno izvedenim predlošcima, u široj brodskoj okolici oslikava brojne župne crkve, a oslikao je i malu osmerokutnu baroknu kapelu sv. Ane koja se nalazila na sredini tvrđavskog trga.

Slikari putnici

Stasali građanski stalež, trgovački i obrtnički, profilira svoje kulturne potrebe. Likovne će velikim dijelom zadovoljavati u bilježenju svoga lika fotografskom sličnošću. Narudžbe većinom imaju dokumentaran karakter i umjetničko-obrtničku narav. Zbirka portreta XIX. stoljeća u Muzeju brodskog posavlja posjeduje većinom neatribuirana dijela. Rijetka su poznata imena Antun Keller, Alois Neubair, Josip Malignania, Fridrich Sturm, Franjo Ksaver Giffinger i drugi.

Antun Keller radio je portrete u kojima prepoznajemo duh klasicizma s bidermajerskim elementima koji dolaze iz akcesorija i impostacije, dok se za druge u njegovim portretima očituju kasnobarokne odlike. Njegov rukopis prepoznajemo i na portretu župnika Klokočevića (1819) u vlasništvu Muzeja brodskog Posavlja. Radovima tog slikara Anđela Horvat3 završava svoj pregled baroknoga sakralnog slikarstva u kontinentalnoj Hrvatskoj. U stilskom pogledu svrstava ih u kasnobarokne, na prijelazu u klasicizam.

Tijekom tridesetih godine XIX. stoljeća dogodio se puni prodor stilsko-morfoloških elemenata bidermajera. Iz tog doba datira portret časnika iz babogredske obitelji Kopić, korektan rad slikara Aloisa Neubaira. Slikarska izvedba i opći habitus djela sukladni su »rubnom« slikarstvu i ukusu.

U četvrtom desetljeću u kontinentalnoj Hrvatskoj među većinom samoukim portretistima ističe se slikar talijanskog podrijetla, školovan u Beču, Josip Malignani. Njegovi portreti, pa tako i onaj brodskog ljekarnika Švarića, pripadaju kvalitetnijemu provincijskom bidermajeru.

Dva portreta — pandana Katarine Brlić pl. Benko i Ignjata Alojzija Brlića datiraju se također u četrdesete godine XIX. stoljeća. Nepoznati autor, u strogom i ozbiljnom činu portretiranja, kako i dolikuje vremenu, uprizorio je Brliće u vremenski pripadajućoj odjeći, u punoj opremi.

Sredinom stoljeća u srednjoeuropska središta prodiru nove ideje — historicizam i akademski realizam. Kod nas se bidermajerska morfologija zadržava do sredine šezdesetih godina XIX. stoljeća. Godine 1852. bečki akademski slikar Fridrich Sturm portretirao je Andriju Torkvata Brlića u ilirskoj surci u interijeru s pogledom na šumoviti predio i ruinu grada na uzvisini. Postoje sličnosti s Karasovim portretom Stjepka Lopašića (1848- 49). Za oba platna moglo bi se reći da su lučonoše našega romantičnog portreta. Sturm je svojim radom pripadao krugu bečkog slikarstva sredine stoljeća s vidljivom prilagodbom zatečenom lokalnom ukusu.

U vrijeme oko sredine XIX. stoljeća datira se i portret brodskog trgovca Ivana Mijatovića, očito djelo slikara osobite snage u određivanju formi, a mogle su se te »izvanvremenske, elementarne likovne kvalitete oživotvoriti tek u trenutku izmicanja pritisku prosječnog stilskog utjecaja.«4 Portret je rađen po standardu koji »rađa djela kojim se nadnevak može naslutiti tek prema odijelu lika ili prema dokumentiranim vijestima o rođenju ili smrti portretiranog.«5 Po prilici iz istog vremena je i portret Marije Kvakić, majstorice sapunarske radionice Luke Kvakića. U razdoblje 1842-64. smještaju se portreti liječnika Müllera, tri časnika iz obitelji Haas i portret budućeg pukovnika iz Babine Grede Stojanovića. Müllerov portret pokazuje nespretnost u anatomskom prikazivanju. Stephan Haas prikazan je s tri odličja što ih je zaslužio zauzećem otoka Ade od Turaka. Vjerojatno je riječ o predaji bez ikakve dokumentacijske potke. Preostala dva Haasa vjerojatno su djelo istog majstora i rađeni su kao pandani.

Na isteku šestog desetljeća zatekao se u Brodu Franjo Ksaver Giffinger, gluhonijemi slikar školovan u Beču. Zabilježio je on lik brodskog trgovca, obrtnika, činovnika i drugog uglednog građanina. Svaki muški portret ima pandan s likom bračne družice. I za naše prilike zakasnjeli Giffingerov bidermajer, na trenutke, na ukočenim blijedožutim licima koja izviru iz crnine odjeće, jasno svjedoči o položaju portretiranog, ali i mogućnostima slikara da pokaže unutarnju osobitost lika.

Portreti zbirke XIX. stoljeća Muzeja brodskog Posavlja rađeni su prema zahtjevima portretiranih — prikazati ih u ornatu novostvorenoga građanskog statusa. Većinom su rađeni po standardima što rijetko rađaju drugo do konvencionalnog portreta koji zadovoljava potrebu za fizionomijskim realizmom.

Položaj strateške točke na međi Austrije i Turske te važnost vojnog središta, s dugom tradicijom graničarskih čardaka i karaula, platio je Brod perifernim položajem u drugim sferama. Sredina koja nije mogla, a vjerojatno ni marila za recentna likovna zbivanja, osjećala je duboko u XIX. stoljeću odjeke baroka, koji povremeno, što potvrđuje nekoliko radova, potiskuje klasicistički derivat bidermajer.

Krajolik

Modu slikanja i pohođenja gradova i ruina u prijelaznim godinama iz XVIII. u XIX. stoljeće u austrijskom slikarstvu potvrđuje to što se kao poseban kuriozitet javlja izdavanje mapa i albuma crteža i akvarela te knjiga s izabranim motivima pojedinih krajeva Monarhije, što ima likovno, povijesno i kulturološko značenje. Te prirodne i arhitektonske znamenitosti (panoramski vidici, snimke starih gradova, tvrđava) imaju početkom XIX. stoljeća i praktičnu primjenu — primjerice kao snimka vojnostrateškog položaja. Na samom početku XIX. stoljeća austrijski nadvojvoda Ludwig putuje graničnim predjelima Monarhije. U visokoj pratnji bio je i komorni slikar Franz Jaschke koji je tom prigodom izradio u akvarelu Pogled na brodsku tvrđavu. Pojavnost svakog detalja proučena je i donesena u strogoj formi, pri čemu boja ima zadaću koloriranja. Jaschke nije bio samo zabavljen izgledom niske riječne tvrđave već i njezinim stanovnicima. U njegovim putnim bilješkama našle su mjesto dvije brodske domorotkinje u posavskoj graničarskoj nošnji. Nastali su tijekom toga putovanja i mnogobrojni drugi krajolici s motivima iz Hrvatske — osječka tvrđava, luka u Kraljevici, Trsat, jezero Ponori kraj Otočca... Njegovi u gvašu i akvarelu slikani krajevi, gradovi i nošnje objavljeni su 1821. u Beču, kao zbirka koloriranih bakropisa, pod nazivom National — Kleidentrachten und Ansichten von Ungarn, Siebenbürgen, der Militärgrenzen und der Bukowina. Cjelokupan Jaschkeov »hrvatski ciklus« pripada tradiciji »topografskoga vedutnog slikarstva« prve polovice XIX. stoljeća. Na tu slikarsku tradiciju često upitne likovne vrijednosti ali zbog povijesne note neupitne zanimljivosti te svrsishodnosti zbog bilježenja faktografskih činjenica, vezuju se svi oni poslije nastali ciklusi krajolika i veduta s neizbježnom štafažom — putnici, lovci, ruševine. Takve »slikarsko-turističke akcije« izvodili su primjerice Ivan Zasche (mapa Park Jurjaves tiskana u Beču 1853), Hugo Hötzendorf (»Skizzen einiger Waldszenen so wie einiger historisch malerischen Ruinen Slavoniens — 42 crteža izložena 1864. na Prvoj izložbi dalmatinsko-slavonsko-hrvatskoj u Zagrebu) kao i iznimna zanimljiva pojava, slikarica na izmaku preporoda, Fani Daubachy Brlić koja je načinila (1872) već spomenute crteže dokumentarne vrijednosti koji pokazuju na oronulost starih hrvatskih utvrda.

Mjesto gdje se voda dade lako prelaziti

Na kongresu u Berlinu Austro-Ugarska Monarhija dobila je mandat za nadziranje turske provincije Bosne i Hercegovine. Brodska tvrđava izvorište je ratnih operacija pod zapovjedništvom generala Filipovića. U njegovim jedinicama bili su brojni unovačeni vojnici iz slavonske Posavine, bivši pripadnici razvojačene novogradiške i brodske krajiške pukovnije. Od tada Sava više nije granica prema Turskom Carstvu. Uprizorenje povjesnice hrvatskog naroda i susjednih južnoslavenskih naroda kao podloge za kromolitografije i oleografije zaokuplja vrlo često Ferdu Quiquereza i slabiji je dio slikarove produkcije. Ne vraćajući se daleko u prošlost, ali poštujući kriterij povijesne važnosti, naslikao je suvremenu scenu — okupaciju Bosne i Hercegovine, započetu prijelazom austrijske vojske kod Broda, a uprizorio ju je prije svojega rujanskog puta u Slavoniju i Srijem u društvu francuskog pisca Tissota. Ne poznavajući izvornik, a oleografiju tek iz reprodukcije, zaključujemo da je i to Quiquerezovo djelo nastalo iz novčanih potreba. Iz Vienca saznajemo da slika predočuje predaju i iskazivanje pokornosti Turaka generalu Filipoviću te da je rađena za trgovinu E. Bothea.

Panoramski prikaz Stjepana Kovačevića iz 1887. godine grada Broda i rijeke Save veduta je grada iz koje iščitavamo zanimljive spoznaje vezane za morfološke promjene urbanističke ili graditeljske naravi.

S nazarenskom linijom naše slikarstvo susrelo se u dva navrata: Karasovim djelovanjem s Overbeckom i nazarencima u Rimu (1842-43) te djelovanjem epigona nazarenskoga kruga, oca i sina Seitza, na oslikavanju đakovačke katedrale (nazarenci su drugi naraštaj romantičara s programom obnove kršćanske umjetnosti ugledajući se na slikarstvo kasnoga srednjeg vijeka i talijanskoga quattrocenta. Nazarensko bratstvo osnovano je 1810. u samostanu sv. Izidora u Rimu).

Za povremenog boravka u Đakovu stariji Seitz, Alexander Maksimilijan, dobio je i narudžbu za dvije oltarne pale za brodsku »Malu crkvu«. Oba platna oslikana su u Rimu. Bljedunjavo nazarensko sljedbeništvo Seitza oca, učenika Petra Corneliusa u Münchenu i sljedbenika Overbecka u Rimu, čitamo i na Imakulati (1878) i na Sv. Florijanu« (1884).

U istoj crkvi, na mjestu glavnog oltara, nalazi se slika Sveti Stjepan Kralj, nastala 1870. godine u Rimu. Slikarica Amalia de Angelis radila je tu sliku za brodskog naručitelja, župnika Oršolića, koji nije dočekao postavljanje slike na oltar. Na slici je prikazan sveti Stjepan kako prikazuje Bogorodici krunu, žezlo i ostali kraljevski ures. Djelo je u to vrijeme ocijenjeno kao »... odlično to po skladivu njegovu, to po dražestnom i bogatom stroju«.6 Slika se danas nalazi na glavnom oltaru župne crkve Gospe od Brze Pomoći. Amalia De Angelis radila je i portret biskupa Strossmayera (1870) za Akademijinu zbornicu te sliku Sv. Josip s malim Kristom (1871) za biskupiju u Đakovu.

Okolica

U brodskoj okolici nailazimo na sakralne kompozicije rađene rukom poznatih, manje poznatih i nepoznatih autora. Osvrnut ćemo se na neke od njih. Obrtničko-akademskom korektnošću rađeno je platno Marija s Isusom (1851) iz župne crkve u Sikirevcima. Autor je već spomenuti Sturm kojega Radoslav Putar svrstava u romantiku.7

Osječki slikar Franjo Pfalz autor je nemalog broja jednostavnih portreta i, u borbi za materijalni opstanak, crkvenih kompozicija za male seoske crkve. U župnoj crkvi u Gundincima njegovi radovi su Evanđelist Matej, Sv. Pavao i Pieta. Nazarenac Kupelwieser, Pfalzov učitelj, bio je romantičar, dok je Pfalz skloniji realističnom u promatranju, kao i u krajnjoj slikarskoj realizaciji. Problem je Pfalzu suočavanje s velikim dimenzijama.

Josip Franjo Mücke, portretist vukovarskih grofova Eltz te začetnik hrvatskoga povijesnog slikarstva, radio je, prije dolaska u Zagreb, Sv. Mariju Magdalenu (1860) za crkvu u Sikirevcima i Sv. Stjepana (1863) za župnu crkvu svetog Ivana Krstitelja u Vrpolju. Njegove sakralne kompozicije ne prelaze okvire krutog akademskog realizma.

Spiro Milanese, slikar talijanskog školovanja, izradio je Mariju Magdalenu (1876) za crkvu u Bebrini. Češki slikar iz Moravske Ignaz Berger naslikao je oltarnu palu za crkvu u Kaniži, s likom sv. Grgura. Njegove slike sa sakralnim motivima karakterizira akademska izvedba i svijetao kolorit.

Akvarel — brodski kuriozitet s tradicijom

Svakako treba upozoriti na još jednu zanimljivu pojavu u Brodu na izmaku XIX. stoljeća, a to je djelovanje privatne akvarelističke škole Ivana Kluga oko 1894. godine, kojega u Brod dovodi pedagoško zvanje. Rođen je 24. ožujka 1866. u Osijeku od oca Franje Kluga i Elizabete rođ. Adeš. Nakon gimnazije upisuje Pravni fakultet, ali ga nakon prve godine napušta jer je osjetio poziv za pedagoškim zvanjem. U Zagrebu je položio ispit građanske škole iz hrvatskog i njemačkog jezika te povijesti i zemljopisa. Prvo namještenje dobio je u Zagrebu na Kaptolskoj pučkoj školi gdje se zadržao tri godine, potom službuje u Ogulinu, Slavonskom Brodu, na obrtnoj školi u Osijeku, u Petrinji te u Mitrovici. Još kao gimnazijalac zanimao se za slikanje i ručni rad kao što je rezbarstvo i urešavanje knjiga. Drugovanje sa slikarom Waldingerom u rodnom Osijeku dodatno je potvrdilo i potaknulo Klugovo zanimanje za slikanje kao i na suradnju s Risarskim listom u kojem je objavljivao stručne radove. Postoje indicije da je Klug učio i kiparstvo u Pešti te da je u slikarstvu dobivao poduku i od Habermanna u Münchenu. Na prvu sliku u ulju odvažio se 1889. Na prvoj izložbi 1890. u čitaonici Učiteljskog doma u Zagrebu izložio je akvarele. S Klugom započinju barem dvije konstante koje će obilježiti likovni život Broda u sljedećem stoljeću: velika sklonost tehnici akvarela koja se potvrdila akvarelističkom školom i kolonijom »Sava«, te činjenica da su upravo učitelji i profesori, i to ne samo risanja, bili najvitalnija pokretačka snaga svakog umjetničkog izražavanja, napose u prvim desetljećima XX. stoljeća.

Bez kontinuiteta, ali ipak sa značajnim pojavama

Brodski obrtnici i kalfe nisu imali priliku podizati i kultivirati izvedbu obrtničkih proizvoda u gradskoj »risarskoj školi«, koja bi poučavala crtanje za praktične potrebe i utjecala na razvijanje smisla za umjetnost uopće. Obrtnici i trgovci, netom stasali građani, nastoje udobno urediti svoje domove i postaju klijentela koja prema svojim mogućnostima naručuje »lijepe predmete« kojima ukrašava svoj životni prostor. Većina slikara vezanih uz slikarstvo XIX. stoljeća u Brodu učila je, posredno ili neposredno, u duhu bečke slikarske tradicije, nerijetko je iskrivljujući, ali i gradeći solidno slikarstvo. Brodska slikarska ostavština sadrži malen broj pejsaža, nešto sakralnih i historijskih kompozicija, a najbrojniji su portreti. Njima se lik portretiranog zadržao u trajnosti i nadmašio vremenski ograničenu fizičku opstojnost. Gotovo isključivo riječ je o građanskom portretu jer plemenitih magnata na području Vojne krajine nije bilo. Likovne tvorevine XIX. stoljeća nastale u Brodu i njegovoj okolici, ili pak tamo donesene, bile one plod obrtništva ili umjetnosti, treba uzeti u obzir kako bi se pripomoglo oslikati i vrednovati brodski kulturni krajolik, ako ne već kontinuirani slikarski život. Naposljetku neprekinuto trajanje samo po sebi nije zalog vrijednosti jer nju određuju sasvim druge osobine.

1 Grgo Gamulin, Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća, sv. I, Zagreb, 1995, uvodno poglavlje.

2 Vidi periodizaciju Ljube Babića u knjizi Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću, Zagreb, 19341, 19431.

3 A. Horvat, R. Matejčić, K. Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982, str. 174.

4 Slikarstvo 19. stoljeća u Hrvatskoj, katalog izložbe, R. Putar: Slavonija, Zagreb 1961, str. 38.

5 Isto.

6 Vienac, 4/1872 br. 42, str. 673.

7 Slikarstvo XIX. stoljeća u Hrvatskoj (katalog izložbe), katalog, Zagreb, 1961, str. 216.