LAUSarije

LAUSarije

Petoga listopada godine 2001. navršilo se točno deset godina od tragične smrti Milana Milišća. Poginuo je u pedesetoj godini života, na terasi svog dubrovačkog stana na Pločama, kao prva civilna žrtva srpsko-crnogorskog napada. Pomisao na simboličku težinu te smrti neizbježna je. Milišić je, međutim, ostao živim piscem, ne samo kroz svoje za života objavljene radove i zbirke poezije — neke od njih iznova iščitane, kontekstualizirane i vrednovane — nego i kroz niz prvi put objelodanjenih djela, pjesničkih i esejističkih, ekstrahiranih iz njegove bogate zaostavštine. Pisac izuzetne akribije, perfekcionist sklon beskrajnom brušenju misli, jezika, forme, Milišić je brojne svoje uratke ostavio u stanju mirovanja i čekanja: na pravo vrijeme, na pravi povod, na završni akcent. Smrt je, na neki način, sve te razloge čekanju izbrisala, a »novi« Milišićevi radovi, po općem sudu stručne javnosti, kvalitetom i bogatstvom konotacija nisu ispod razine onih čiju je završnu redakturu osobno obavio. Dapače, slika o Milišiću pjesniku i esejistu, fenomenologu i britkom kritičaru društva u kojem je živio, upotpunjena je i obogaćena novim dimenzijama. Matičino je Kolo svoj prinos tom ponovnom »otkrivanju« Milišića dalo prvotiskom triju njegovih eseja na dubrovačke teme (br. 3, 1998), a sada mu se ponovno vraća, kroz tekstove prisjećanja i svjedočenja što su ih o Milišiću ispisali njegovi prijatelji i suradnici Vedran Benić, Tonko Maroević i Davor Mojaš, te kroz izbor eseja što ih je na dubrovačko-mediteranske teme Milišić objavljivao u Lausu, listu omladine Dubrovnika. Kontekstualizacija po časopisima raspršenih Milišićevih eseja pokazala se, naime, na primjeru zbirke eseja Otoci (Durieux, Zagreb, 1997) dragocjenom za poznavanje i valoriziranje njegova opusa, a LAUSarije su nam se učinile još jednim važnim djelićem tog Milišić-mozaika. Vezan uz Laus kao suradnik i urednik (1973/74), Milišić je, svojim pisanjem, bio zaštitnim znakom tog lista, nekom vrstom njegove (i u tom trenutku, dubrovačke) samosvijesti. Dade se otuda shvatiti žestina kojom su se strukture vlasti i pripadajućih joj glasnogovornika i poslušnika obrušile na Milišića kada se u broju 63, izašlom uz Dan oslobođenja Dubrovnika, godine 1982, usudio dodirnuti u tabuizirani kompleks Dakse i strijeljanja što su ih na tom otočiću, u jesen 1945, izvršili partizanski oslobodioci. Uz taj tekst — Život za slobodu — donosimo u ovom broju Kola i Pometovo pismo Lausu, neobjavljenu Milišićevu (i tipično milišićevsku) repliku na progone koji su ga slijedili.

Poetika betule

Definicija

Betula je mediteranski tip lokala okrenutog ulici u kojem se u pravilu mogu konzumirati alkoholna i bezalkoholna pića, sendviči i kava. U njoj je šank i nekoliko stolića sa stolicama. Za šankom je ženska koja toči i služi. Lako je ući i izaći, jer su vrata — kad god to vrijeme dopušta — širom otvorena. (Ili je možda ipak lakše ući?)

Ako nikad niste bili u betuli — ne očajavajte. Nije kasno. Sve će propasti prije nego što propadnu betule. U njima je petrificirana stanovita forma življenja koju je nemoguće dokinuti luksuzom, bijedom, strahom, prohibicijom — bilo čim. Kad bi najednom posve nestalo pića, u betule bi se i dalje išlo. Na octo.

Mijena

Pa ipak — mijenjaju se betule. Tko nije nikad s Gabijem zimi pio bijeli gemišt U BRADARIĆA tome će se možda učiniti da je ljetni SNACK ono o čemu govorimo. Suština je ista, mada je razlika ogromna. Kvalitetu te razlike ne možemo definirati a da se ne uprtimo u nešto toliko eluzivno a ipak tako stvarno; u ono što je DUŠA BETULE.

Gosti

Žustri, ne odveć bučni, ulaze mladići, njih četvorica-petorica u bufet »K Vlatki«. Ovo se događa u Rabu, ali to je posve svejedno za naš placet. Oni su svratili na turu pića, na »piće s nogu«.

Većina ih je na moru. Šale se, pipaju jedan drugome stom'ke, zagledaju prorijeđenu kosu... Vrte svoj već izraubovani točak humora: zatvoren, isti, ali uvijek za nijansu drugačije, uvijek s prebogatom metaforikom iskazivanja.

Ovo društvance, sastavljeno vjetrom i neverom, nečijim odmorom i nečijim pogrebom, pobjeđuje prolaznost i svjedoči sobom onu stvarnost svijeta o kojoj sunce ne da dvojiti. Vrag je na brzinu odnio mladićstvo, lakoću i vedrinu prvih oporbi i sad već svatko od njih gorči vraća taj san sebi i svima: gestom, šalom, psovkom... A toliko je nježnosti zapretano u njihovom rahlom govoru i toliko svako nazdravljanje nalikuje zavjetu da treba poput rafala izbacivati nove štosove kako sve to netko nepoželjan, sa strane, ne bi otkrio. To je šema koju oni ispunjuju svojim bićem, potreseni, mada najčešće nedosvješćeni. Ostavi kuću, ostavi djevojku, ostavi ženu i djecu, ostavi brod, ostavi posao; neka čeka sve za čas! Nek stane svijet! Treba s društvom poć' na piće.

Jedna TURA S NOGU — to je JEDINICA DRUŠTVENOG ŽIVOTA za muškarce u onim krajevima gdje supruge i barke naglo stare, gdje jedni odlaze na more, drugi preko, a treći u materinu. Možda se negdje, na drugom ili petom mjestu gdje svrate, ruke sastave na ramenima, glave sabiju skupa i podijele glasovi... I Vlatka tad zastane s čašom i salvetom u ruci, a iznad njene glave, upravo na okviru zastakljenog natpisa PJEVANJE ZABRANJENO, pojavljuje se jedan đavolak da vam namigne i s prstom na ustima jasno vam da znak. Da vam ne bi slučajno palo na pamet da sad naručujete piće. Jer, da se razumijemo: nije stvar u piću. Ako ti je tolika preša, popij ga brate negdje drugo. Ne moraš u betuli.

Vrijeme

Ima ih koji mučeni nesanicom hodaju kroz grad čekajući da se otvori prva betula pa da popiju svoju vrelu ukuhanu kavu, dok iz svih kantuna još mirisi od prošle noći mantraju svijest.

Ima onih što u betule ulaze samo dok traje radno vrijeme na općini. S akten-tašnom, neprestance pogledajući u sat na ruci, kao da provjeravaju da im ga tkogod nije ukrao. U jednoj betuli platit će vam piće i navrat-nanos pozdravit će se s vama zbog neodložnog posla (Pokret: podizanje tašne i paničan pogled na sat). No ako imate vremena učinite skraćenu varijantu »puta od križa«. Srest ćete gospara u još barem četiri-pet betula: isti pokreti, ista hitnja.

Ima i onih drugih koji vam prije mraka ne bi ušli u betulu pa da je sve džabe. Mnogi od ovih dočekat će da s istoči dzora procafti pa da naruče ultimu turu.

Osobno držim da je najljepše zaputit se u betulu uvečer oko 7 ura. U butigama se svode konti, posljednji sat po školama približava se kraju... Djevojčice se počinju smijati oštrije, mladci su za nijansu sjetniji. Osjeća se kako dan pušta da ga noć vodi; njegova svijetla mudrost istekla je kao pržina iz gornjeg dijela pješčanika. Ludi val čiopa para džemper dana i prasak njihovih poklika na vrhovima je providnih končića svijetla; taj monokromi vatromet njihova žestokog lijeta, skupa s miješanjem svjetlosti u tenu lica i boji vina, to rasprskavanje koje za pozlaćenom običnosti otkriva tamnu podmorinu nebesa... Sve je tu, i sva pitanja su iznova postavljena.

Nezgoda

Nezgoda je što česti odlazak u betulu nalikuje mnogo igranju karata. Svatko mora DOĆI DO RUKE; dok možete — morate odgovarati, a na kraju, kad se ponti prebroje, vidite da... Vidite li?

Duh Mediterana

Sjevernjaci odlaze u pivnice da trumpaju, u restorane da se najedu, u kavane da ogovaraju, da čitaju novine, da se izjadaju. Oni se najprije okrenu leđima ulici, uđu, zatim idu, idu, idu dok ne dođu do zida: tu sjednu i piju. Samo malo pasivnog strpljenja neka se nađe u vas — slučajnog sugovornika — i evo ih gdje kliču: Inveni ominem! Pri tom se pred konobarom svađaju s vama, odlučni da plate sve što vi popijete. Guraju natrag vašu ruku s dvijetisuće dinara, kao da vam, sad nŕ reglavaju cijeli svijet.

Mediteranski posjetilac betule isto je tako predvidljiva držanja, mada gotovo oprečnog naboja. Tek što je sa šankošicom popričao, kratko ko prekaljeni udvarač, tek što se ona nasmiješila, a on se izmiče, ustupa drugima mjesto, i okreće se licem prema ulici.

Gledati ulicu, svjedočiti besprekidni tijek svijeta, nerazlučan je dio njegova boravka u betuli. Biti u betuli, nije ne biti na ulici, već biti na ulici na osoben način; betula nije bijeg iz svijeta nego stav prema svijetu. Ona je gard prema žurbi ulice, prema otkucavanju sati... Betula je povratak na ritam vlastitog bila. To nije čin bez ozbiljnosti: pravi »betulari« kao po pravilu piju s nogu. I točno znaju svoju mjeru. Tako piće postaje čin a njegovo uzimanje i konzauzimanje čitav i zatvoren misterij.

Ona

Pri svemu tome ne smijemo ni za tren zanemariti prvu transmisiju ove elevacije: damu za šankom, njenu ljupkost, njenu neumornu vedrinu, njene brze ruke. Nedaj bože da je ona mrzovoljna!

A što sve nije ta ljupka došljakinja iz Primorja, ta krepka Mande s brda, ta otočka valovitih očiju! Ona svakog dana živi tisuću života, makar da ih samo takne kroz staklo čaše. Ali ako je prava, a najčešće jest, ona postaje žarište energije. Višak vedrine jedni ostavljaju njoj da ga sprovede do onih »deficitarnih«, mrkih, osamljenih pri piću. I ona to radi tako lako kao da ju je anđeo taknuo krilom, ona to radi kao savršeno naštelovan instrument. Ona je tu jedna za svakog, a svima jedna. Ona je inkarnacija oprosta i pomirenja; u njenoj gesti pružanja čaše čarolija razriješava svaki spor i sve što je muka odlaže se za beskonačnost. Nje je gospodstvo nad dušama. Ako je prava, a najčešće jest, ona nikad neće reći više nego što uho koje sluša želi čuti, ni manje nego što je uhu koje sluša potrebno čuti. Ta čudna biljka s rukama u vodi, koja kupama-mjericama mjeri kao da sudi, ta posrednica uzbuđenja koje, stižući iznutra prolazi kroz nju i odjedanput, u čaši, oživljava svu njegu, okopavanje, obrezivanje, polijevanje, prskanje, branje i pretakanje, sve zimske vjetrove na lozi skupa s ljetnom jarom, mjereći čudesni koncentrat prirode koji krijepi ili ubija — predstavlja istodobno, sobom, i pravi razmjer diskrecije i intimiteta. U tom pretakanju, kao što obično voda slijedom boja plane u suncu, i taj obični, sjetni šank postaje oltarom. Suština betule je veza duša koja struji između bezbroj onih koji dolaze i jedne iste slike madone-točioničarke, čiste, uslužne, nježne... Sve njene funkcije — majke, domaćice, supruge, dragane naizgled su izbrisane. No one su samo prigušene u njoj, svedene kao posrednici s vječnosti. Čak ni njihovo ime ne može zadržati minimum realiteta. Njih se zove Ane, Mare, Luce, Jele ili bilo kojim dvosložnim imenom što ga je izbrusio grlo i kretnje, kao što je njeno zauvijek izdvojeno u Mariju.

Ona je samo običnog lika i tužno ju je sresti na ulici, odjevenu kao i druge, bačenu u svakidašnjicu. To je susret sjetan kao susret sa starom ljubavi. Ne, ona mora ostati IZA šanka: izdvojena i uzdignuta.

Odmor

Betula nije mjesto za odmor; odmor je nešto drugo. Betula je mjesto svođenja računa, mjesto gdje se u zaključku dana resumira sa sobom i sa svijetom. Na titravoj, često nevidljivoj vertikali zemlja — zvijezde ona je stanica za međusobno zbliženje kosmonauta. Jedan nedokučiv obzor se približava, na nekoliko sati se skoro može dotaknuti; po jedan put u svakom postoje prohodan.

I mada je odlazak u betulu sasvim ozbiljan posao koji zahtijeva i znanja i vremena, u betuli treba voditi obične razgovore. U betuli treba stvari okretati na šalu. U betuli je najvažnije sebe ismijati (pred sobom!), od sebe načiniti klovna za druge. Put kroz betulu je olakšanje u smislu pročišćenja, ne u smislu fizičke relaksacije. Često ćete među ljudima od betule čuti metaforu ugrađenu u staru šalu: »Ajdemo se pričestit«. U toj pričesti je istinit gornji dio slike, zvuk orgulja i gotika svodova: u razornom sustavu sumnji a ipak ugođen onom trenu vjere koji jedini pokreće sumorno ravnovjesje dana.

Medij

Ljudi koji žive od tuđeg znoja, oni koji zarađuju novce koje nisu zaradili, oni ambiciozni, žudni slave, što se trude dojmiti okolinu — to vam nije čeljad od betule. Isto tako nisu to ni oni kojima je najvažnije piće!

Put iz betule vodi na dvije strane: u skup restoran ili u podrum. Jedni ne nalaze razloga da piće plaćaju manje nego što ONI MOGU. Drugi ne nalaze razloga da ga plaćaju više nego ŠTO SE MORA.

I tako, kad se razmakne taj svijet što srlja i juri, posrće i planira, kad promuknu čičeroni i utihnu čiope, obojena nekim samo sebi svojstvenim svjetlom ukazuje se betula: neambiciozna, elementarna, prisna... ko predromanička crkvica u vrijeme kad je kršćanstvo još bilo stvar pojedinca.

Ima u njenom biću neke distance koju samo prava umjetnost nosi sobom: privatne tuge i privatne boli ona ravna po razini općenog. Otvorena prema ulici, prva će političku informaciju pretočiti u vic i tako je konzervirati u relativitetu kojem suštinski može pripadati. Samo se o sportu tu da govoriti na dugo i na široko, znalački i mudro. Nedvojbena efemernost sportskih uspjeha omogućava svakom stav dovoljno uvjerljiv da traje onoliko koliko traje jedna tura pića.

A onima što spremno čekaju da mi spočitaju crnu koju stranu i modro oko, spremno odgovaram uvijek isto: nije u pitanju betula; u pitanju su ljudi. Jer, ako se iole drži stav STIL JE ČOVJEK, onda nema medija u kojem bi tomu bilo jasnije potvrde nego što je to betula.

Laus, br. 28, 1977.

Sveta igra

Na zidu crkvice u Zlatarićevoj stoji uklesano u kamen:

PAX VOBIS MEMENTO MORI QUI LUDATIS PILLA 1597

(MIR S VAMA. SJETITE SE DA ĆETE UMRIJETI VI KOJI SE IGRATE LOPTOM)

Stoljeća igre utvrdila su na svoj način ovaj grad; igra iznutra, neprekidno poigravanje mora izvana... Zidine su njihovo razgraničenje i njihova sveza. Te zidine su iskaz političke moći. No, nije li čitava politička moć Dubrovnika bila sazdana na vješto vođenoj igri?!

Prva je igra (koliko se sjećate?) popeti se na zid i ne moći sići. Trči mama, trče tete, trči dundo... — Ajme, ajme, baš je ovo dijete s vragom, vidi gdje se popelo, vrag će ga odnijeti! — I tako se mama i tete i dundo i tko se nađe najbliži uključuju u igru koju Ono ponovo započinje ne znajući još ništa, slijedeći slijepo samo taj vrući unutrašnji poriv; igrati se. A vrag ga — tu i tad — ne može ni dotaknuti. Jer, čuva ga Sveta Igra.

Vjerujem u igru, u njenu nepatvorenu ludost, u njenu nepotkupljivu vedrinu. Vjerujem u nju jer ona vjeruje u ograničenu slobodu i uključuje tako u sebe čitav model ovog svijeta NADIGRAVAJUĆI GA. Utopija s ugrađenom svijesti o prolaznosti — igra ne teži banalnom opredmećenju. Ona nije usmjerena gospodavanju nad predmetima; njen je duh.

Stariji najčešće ne uspijevaju naći u sebi dovoljno poštenja u odnosu prema igri, jer su ga stratili tražeći, i tumačeći krivo, znakove života koji njima nisu ni bili namijenjeni. U svijetu muzike, u svijetu poezije, u svijetu slike, ali nadasve u umjetnosti pokreta što je tijelo nasljeđuje i razvija, Sv. Igra nastavlja živjeti i nastavlja pobjeđivati.

U čistoj zemlji djetinjstva gdje je svaki dan praznik, igra je kraljica kojoj se služi od jutra do večeri. Pomagala su nevažna: danas su to scate-board, električni vlak, tv-tenis, badmington... Nekad je to bilo samo »šopanje iza Gimnazije«!

Po redu neke apsolutne pravde izvjesni nastavnik ne bi stigao u školu, zamjena se ne bi našla, i — mi smo imali slobodan sat! Onaj koga smo u tom trenutku svi najviše cijenili zvao se Šćepo: on je u špagu nosio malu (ne veću od tenis loptice) tvrdu gumenu loptu koja se u to vrijeme mogla kupiti u prodavnici »Borovo« za 55 dinara. I tada bismo, nas 14 i 14, na malom, nepravilnom, đombavom i kamenitom »terenu«, po najcrnjoj vrućini započinjali tu suludu igru. Na desnom krilu Vice Miletić s ogromnom marendom u rukama. Šćepo odlučuje hoće li se pucati penal; njegova je lopta. Bilo je nekolicina bosih; ostali su svi nosili teške potkovane crevlje, »one što će izdurat cijelu godinu«.

Dizala se prašina kao ispod kopita dobrog krda u westernu, loptice uglavnom nije bilo za vidjeti, ali svi su jurišali, zamahivali nogama, jaukali, tiskali se znojili i, što je najduhovitije, neprestano vikali: »Dodaj!«, »Dodaj!«

Naravno, nikome nije padalo na pamet da nekome dodava; onaj koji bi se slučajno dokopao loptice driblao je do iznemoglosti, svoje i protivničke igrače bez razlike, a onda bi netko bijesno nabio loptu i ona bi preletjela zid i pala u vrt Školske poliklinike. A tamo je — o strahote — sve vrijeme s rukama na leđima, namrgođen i besposlen, šetao mali zlobni čuvar. Čuvar!

Čuvar je, u stvari, imao zvanje ložača bojlera Školske poliklinike, a samozvano je bio i zaštitnik vrta. Na njegovom licu između dva klempava uha bila je ispisana sva besmislena mržnja starijih prema igri, IGRI u bilo kojem vidu.

Po tajcu koji bi nastao iza Gimnazije Čuvar je smjesta znao što se dogodilo i smjesta bi se ustremio prema grmu u koji je uzviždala lopta. Srećom, loptu nije bilo lako pronaći.

Dvojica-trojica hrabrijih i okretnijih preskakali su zid, i dok smo ih mi načičkani na zidu bodrili oni su potrzali svako lukavstvo da izmaknu čuvarevoj nozi i štapu, da ga zavaraju i prije njega se dokopaju lopte. Koliko čudesne vedrine u njihovim gafovima, kakvo posvećenje mladosti u toj novoj igri od nevolje smišljenoj na licu mjesta. Sad, kad se više nitko ne može sjetiti da li je pobijedio Vb ili Vc, ili je čuvar Školske poliklinike izašao kao pobjednik u toj prilici, ja znam da je, tad i uvijek, pobjeđivala igra.

Komu se špazi nisu tad otezali od »ševa«, tko nije, odsutno sjedeći u klupi rastezao »pedu« pokušavajući »namjeriti« nenamjerljivo! Netko je u razredu imao sreću da mu iz Italije stignu staklene »frnje«. Kulić nije imao nikoga u Italiji ali je zato sam pravio savršene frnje od kamena; satima, danima, strugao je najtvrđe žale po cementiranim zidovima. Njegove frnje bile su bolje od talijanskih. Igra je nastavljala živjeti.

Predveče, grad je brujao od CRNA KRALJICA 1-2-3, školice, TOVAR GRE, KUC-KUC KO IDE... Igralo se »na glava« iza Rozarija i iza Roka, »nabijalo se« ispod Minčete i između tri crkve, a onda bi došlo ljeto i počelo bi »na hitanja«; na Banjama, između »Vješala« i »Lilihipa«, na Porporeli, na Dančama...

I skakalo se, na glavu, između seka, u plićak, vragu u zjenicu — skakalo se gdje danas ne biste ni kamen bacili od straha. Ono što su ti skokovi obećavali u sebi nikad ne bi valjalo snevjeriti. I nikome se tad ništa nije dogodilo; Sveta igra bila je tu da nas čuva.

Kako su samo zviždale »balinjere« u karićima i romobilima na nizbrdicama: s Dubca prema Pločama, niz Montovjernu, »niz Vatrogasce«... Dobra se praća mogla zamijeniti za sličicu Zabeca, a komplet-reprezentacija za kartu filma »Ajvanho« s Robertom i Liz Taylor.

A onda su došle i druge stvari, prelazne; u njima se počeo gubiti čisti okus igre. Duh sujete i koristoljublja, kao neki miris odraslosti lebdio je oko njih: tićarenje, noćne šetnje na Gradac, ples »u Partizana«, statiranje na Ljetnim igrama... Samo su »pucari« ostali dosljedni sebi i s prezirom su gledali na ostali svijet. Sastajali su se kao urotničke družbe, pravili svoje ambleme, održavali svoja prvenstvena natjecanja... a s kaputa spremljenih u naftalinu nepredskazljivo nestajahu najveće puce da postanu čuveni igrači pod nečijim vještim menadžerskim prstima.

Ponekad kad prošetam kroz grad pitam se je li se istanjio svijet igre? Jesu li došla »druga vremena« ili je to i u nas refleks stanovite opće KRIZE LUDOSTI o kojoj u jednom eseju govori Danijel Dragojević? One čiste, mile ludosti, od čijih tragova zatreperi neki nožni mišić u ozbiljnog gospara u vestitu i salu, kad mu do noge doskakuće lopta.

Čak je i briškulaše i tresetaše došlo teško vidjeti danas kako u hladu »strišo bate«, kako se beče ačenavajući ili urlaju »Ubij!«, »Ubij!«

Ono pak što se teže gubi — igre su s nazivnikom grubosti, surovosti... »Impicavanje« nemoćnih, ruganje s »pomaknutima!... Pred takvim slikama Sv. Igra okreće leđa i nestaje u prvom oblaku ogrnuta svojim lakim plaštom.

Je li odzvonilo istinskoj igri od tolikih lažnih igara? U svijetu novca i sticanja moći ni igra više ne može zadržati svoj nehaj i poletnost, svoju maštovitost i nezlobivost, svoje čisto lice bez bora. Zar igra može živjeti na tenis-igralištima ograđenim žicom, na bazenima gdje se plaća ulaznica? Toliko je svud prisutna želja da se ostvari svojina nad prostorom, da se duh isprazni surogatima a tijelo obeshrabri. Prometne ceste, parkirališta, scene i gledališta, improvizirane prodavaonice suvenira... (Jeste li vidjeli dijete koje satima na televizoru prati program »Igre bez granica«? Tu se dječja igra namješta, režira, prezentira, plasira, konzumira i plaća — mjesečnom inkasantu!). Ufajmo se da će kroz sve te ograde igra progristi svoj put kao dobra kiselina. Inače, sutra će u Sv. Igru vjerovati samo uboga sirotinja u mjestima gdje nema struje.

Laus, br. 33, 1978.

Krađa

Na svijet dolazimo goli i goli iz njega odlazimo prema poznatoj uravnilovki Majke Prirode. U međuvremenu, čitav život, krademo i bivamo pokradani.

Krađa je način raspodjele dobara osobito nepopularan među pokradenima, dok kradljivci više drže do tajnosti svojih aktivnosti nego do iznalaženja teorijskih opravdanja svojemu aktu. Zašto se onda bojimo lupeža, onih koji ne tvrde da su ONI U PRAVU? Nije li to zato što u dubini duše slutimo da ništa od onoga što posjedujemo nije u biti naše. Ukoliko je naš posjed manje zaslužen u toliko ga više osiguravamo. Starom Skupu je TEZORO koje je samo NAŠAO važnije od svih vrijednosti života koji je do tad živio; one se tope u njemu. Može se reći da je tezoro lupež Skupova života.

U samom fenomenu krađe najvažnije je razlučiti PREDMET od METODE. Predmet je najčešće indikativan na socijalnoj ravni; u tom smislu poslužit će kao zgodan corpus delicti u iznalaženju opravdanja, jednog od onih kojima smo navikli pravdati sve — bez razlike — aktivnosti ljudske. Tako, ako je predmet krađe jedan kruh, siromaštvo se javlja kao njen grub i nepobitan uzrok. U takvim slučajevima je još do grubosti strogo osamnaesto stoljeće spontano nalazilo kradljivcu advokate — kako u crkvi tako i u građanstvu. No, ne zavaravajmo se da se sudilo blago. O tome su dirljivi dokazi u romanima Dickensa ili Hugoa; njihovi heroji ovdje-ondje posrnuvši i predavši se u vlast bogu Hermesu postaju upravo nerazrušivi simboli zapadne civilizacije i njenih boli.

Metoda je, za razliku od predmeta, najčešći putokaz teorijskim razglabanjima da li je krađa unaprijed planirana, da li je prilikom izvedbe upotrebljeno oružje, da li je krug sudionika širi od kruga izvođača, itd. Neorganizirana pak, »spontana krađa«, ona koja lebdi nad stvarima bez nadzora kao oblačak nad glavom anđela, nosi u sebi nešto djetinjsko i kao da potiče osmijeh sažaljivog oprosta i kod najokorjelijeg policajca. Čak je i »oštećena stranka« sklona na kraju uzviknuti kao Diane Philbert: »Ah, koliko mi više vrijedi lopov od onoga što je ukradeno!«

Krade se na svim razinama; u ovom svijetu to je aktivnost nevjerojatnog vitaliteta. Kad tom svjesnom usmjerenju dodamo one krađe koje se obavljaju polusvjesno ili čak nesvjesno, razabrat ćemo da je zemljina kugla kao živo obojen balon na mreži krađe.

Krade se u rasponu od grubog otimanja do mudro smišljenih akcija masterminda, koje nikad nisu otkrivene (jer, i takvih ima!). Krade se s priglupom dobrodušnošću neobaviještenog i nekvalificiranog i krade se s visoko ozakonjenom moći velikog i jakog. Dijete iz doma za nezbrinute koje u prebogato snabdjevenoj samoposluzi »tretira« sebe šarenim paketićem bombona, i država koja u ime socijalne jednakosti sprovodi nacionalizaciju dobara i dojučerašnjeg gospodina ostavlja na prosjačkom štapu — nisu li oni samo različiti vidovi jedne te iste sile u prirodi, sile čije smo djelovanje često skloni odricati, no čija snaga vidovitom ne može ostati nepoznata. Moglo bi se slobodno reći da će krađe biti uvijek, ili sve dotle dok bude nepravde. A to je...

No, može li se na osnovi ovoga tvrditi da je krađa neki ugrađeni ispravljač nehumano ustrojenog svijeta?

Moja tetka Ljubica, prosvjetni radnik u penziji, bila je suočena s grubim prebacivanjem od strane ukućana; izvjesni mladić lažno se predstavio kao električar i nestao zauvijek s novcem koji mu je ona isplatila za pogođeni posao. No umjesto bilo kakvog opravdanja ona je samo rekla: »Jadničak, tko zna kako je njemu!« Tako je moja tetka Ljubica ukrala od nas svako pravo da se sami pomirimo sa situacijom, da prvi iznađemo njene kozmičke aspekte i prezremo štetu. I tako smo mi ukućani ostali bijesni i dvostruko pokradeni; ostavljeni da polako učimo lekciju, nesretni kao mali, kažnjeni, đaci.

Često se krađa javlja kao suprotnost bijednim osobinama ljudskim — mahnitoj škrtosti na primjer — kao maltene častan vid ljudskog djelanja. U »Skupu«, nije li sva naša naklonost na strani ovejanog mladog lupeža koji starcu otimlje sve što mu je ostalo: kćer i ušteđevinu. U krađi, kao i drugdje u životu, no vjerojatno slikovitije nego drugdje, dolazi do izražaja dvojstvo naše ličnosti. Kad se radi o nama i našim najbližima, kako smo očajni kad nam netko ukrade ženu, obije kola, »nestane u zrak« s našim luft-madracem kao na čarobnom tepihu. Kako proročki dižemo prst u nebo kad nam zakinu neki dinar prilikom robno-novčane razmjene rajčica. No čim se stvari postave na opći nivo, mi sitni, no istodobno širokogrudni — kako se brzo, stihijski, nepromišljeno identificiramo s kradljivcem. Dovoljna je bilo koja njegova osobina koja nas može zanijeti — brzina u akciji, promišljenost, vjernost zacrtanom cilju ili tek duhovit svjetonazor — pa da sva naša naklonost leti s njim, ako treba do Južne Amerike.

Ustvrdili smo da bi bilo pogrešno držati krađu isključivom posljedicom siromaštva; nije ona jedino njemu pratilja niti isključivi refleks. Šire je pitanje kako se fenomen krađe može razložiti u društvenim sustavima s različitim predznakom. A tu, bez obzira da li je u pitanju zlatom potkovana zemlja u kojoj cvate AFFLUENT SOCIETY ili tek zemlja u razvoju — novine su pune nevjerojatnih, često komičnih podataka. Ne mislim pri tom na mudro i znanstveno smišljene poduhvate »mozgova« koji sravnjujući najmodernije oružje i notornu nesavršenost ljudske zaštite materijalnih dobara uvijek iznalaze rupu dovoljno veliku da pronesu kroz nju vreće pune čekova i šuštavih banknota. Ne mislim, s druge strane, na one čuvene (i manje čuvene) slučajeve »drugova« koji su višegodišnjim predanim radom stekli povjerenje okoline da bi jednog dana vaučer tog ugleda s vrijednosnim papirima poduzeća zapalili jednom šibicom kojom će zatim pripaliti svoju cigaru, pokupili novce i — nestali. Pogledajmo radije one na dnu te skale koje nikad nije krasila velika poduzimljivost.

Domaćice, ni sirote ni potrebite, svakodnevno bivaju privedene menadžerima od strane marljivih agenata robnih kuća. Najčešće se uspostavi da su te uzbuđene i plaču sklone gospođe u najrigoroznijem građanskom smislu uzorne domaćice, supruge i majke. Majke djece koju čitav život s materinskom ljubavlju »izvode na pravi put«. One od šale mogu platiti za cjediljku ili čokoladu koja je posredstvom neke mračne sile, njima samima nepoznata, kliznula u njihovu torbu ili u špag. Uhićene od strane plaćenog njuškala one stoje kao zaslijepljene; srame se i pate. Tko da ih osudi! Zar i suci neće pomisliti u sebi: Nisu li to naše, lupeške majke!«

Ili, što reći onome visoko plaćenom društveno-političkom radniku koji je u Splitu u samoposluzi tri puta primijećen kako krade žilete? Da pusti bradu?

Krađa je starija od društvenih i političkih podjela; kao dlake na grudima i pod pazuhom, ona je atavizam iz vremena kad je izvršena prvobitna raspodjela dobara. Ni ta, kao ni one što su uslijedile, ne bješe očito osobito zadovoljavajuća. U nekim dijelovima Španjolske postoje sela u kojima živalj nikad ne zatvara kuće. Štoviše, u ovim sirotinjskim selima i sam pojam brave je nepoznat. Kako u mojoj mašti ti ljudi, što se izležavaju u ljetnoj hladovini i brane se od muha, sliče bogatoj gospođi u Baden-Badenu ili u privatnoj vili u Kaliforniji, koja ulazi u sobu za toaletu i ne misleći baca svoju koraljnu ogrlicu optočenu topazom i rubinima na krevet, ne misleći više o njoj, žureći se zagledati u svoje lice u zrcalu.

No, krećući se uglavnom izvan tih krajnosti, čovjek je plemenit lupež. Imati više od drugih često nije cilj sam po sebi; čovjek ne bira sredstva da se dokopa bogatstva kako bi na što upečatljivijem primjeru pokazao kako mu do toga nije odviše stalo! Tako stižemo do optimističke pretpostavke da je u osnovi svake krađe želja da se da veća od želje da se uzme. U srcu krađe leži radoznalost života, žeđ za novim njegovim oblicima, za novim iskušenjima, za novom ravnotežom. Otuda je takav akt najdubljim žilama vezan za akciju umjetnika: umjetnika koji potkrada život u svim njegovim manifestacijama: njegove boje, njegove tonove, dijaloge... Što je naivnost kradljivca veća to je izraženija njegova sklonost da ubrza protočnost predmeta krađe. Iz tog aspekta krađa je samo naglo premještanje neke stvari, metafora rasporeda. A to je ono što najbolje polazi za rukom umjetnicima i djeci.

Spremnošću da daje treba tumačiti i spremnost kradljivca da uveliča plod svoje akcije. I često se mudri isljednik zatekne zbunjen pred mahnitim preuveličavanjem kojim ga zasipa poletni lupež. Stvarno i nestvarno miješaju se u takvoj priči u tolikoj mjeri, da ih je i samoj policiji teže razdvojiti nego poštenje od nepoštenja. (Tu bi, s psihološkog stajališta, čitavoj svjetskoj policiji trebalo odati priznanje; njeno sasvim ispravno polazište je: svi su krivi).

Kradljivac uhvaćen u jednoj krađi traži da se uzme u obzir i ostalih 36 za koje nitko na njega nije sumnjao. Nekima to sliči na ulagivanje vlastima, drugima na tzv. »istinsko kajanje«. Po mom dubokom uvjerenju kradljivac se istinski — hvali. Njegova duša, duša davatelja — ne škrca — treperi od sreće iznoseći: evo što ja sve mogu, evo na što sam sve bio spreman! A nije mi stalo do toga.

Pred takvim priznanjem nijemimo — kao u ostvarenom dodiru s istinskim umjetničkim djelom.

Diveći se umjetničkom djelu mi se u stvari divimo vješto organiziranoj i izvedenoj krađi. Kao i u krađi — sam predmet se briše; našu pažnju zaokuplja organizacija, izvedba, ritam doživljaja. Divimo se tom smjelom povezivanju iskustva.

Umjetnik pažljivo briše otiske svojih prstiju sa završenog dijela. On se krije iza svog djela; kao što je podjednako moguće i nemoguće izjednačiti umjetnika s njegovim djelom isto je s kradljivcem i predmetom krađe. Ni jedan ni drugi ne može u potpunosti i u miru uživati u djelu svojih ruku. Oštrom oku izvođača vidljivi su propusti — ma koliko bili neznatni — koje je napravio; jasna je nesavršenost tog djela koje svojom drzovitošću druge zasljepljuje.

Da bi ugasio u sebi tu boljku nesavršenosti, da bi pustio kroz usta pupoljak koji ga iznutra guši, on stalno preže na nove i nove poduhvate predajući se sav tome, cijedeći, istiskujući svoju bit.

Da li je prekrasni mramorni torzo žene pokraden okom kipara, ili je isti torzo zapeo za oko profinjenom kradljivcu umjetnina — kakva je razlika između ta dva čina za ženu o kojoj je riječ?

No potpuno nezainteresiran za činjenice, pa vjerojatno i činjenicu da mu dotadašnja njegova djela pružaju dovoljno materijalne osnove da se opusti i preda lagodnom životu, ovaj kradljivac ili ovaj umjetnik nastavlja svoju slijepu trku. Uzimajući svijet kao jedinstvo, prisvajajući ga svojom predanošću, pravi kradljivac krade u stvari od samoga sebe.

Iz svega toga jasno je da se krađa ne isplati. Ne rijetko, iskusni i ogrezli kradljivci savjetuju dobronamjerno svoje mlade kolege, žutokljunce još nevične poslu i tek osjenčene kradljivačkim granama, da se manu ćorava posla. Uzalud.

Laus, br. 33, 1978.

Adio Ivo

Bio je ubogi Jorik; sad nas toliko zastaje u Hamletovoj pozi nad grobarom i traži pogledom svog Horacija. Zamuknuo je kreštavi glas što se tolikima činio neprolaznim kao mladost. Nestalo je tijelo što ga je nosio kao luda i kao svetac. Adio Ivo.

Živio je koliko je mogao ali i koliko je htio; nemojmo trgovati tim omjerom. Pomagao je drugima da se osjećaju važnije, a njima je ostavljao da to do kraja razriješe u sebi. Većina nikad nije probala.

Na svojoj smrti je radio predano, temeljito. Kao da ga je jedino ona i zanimala sve vrijeme. Bio je utoliko veseliji, ali to je već pitanje dubrovačke dijalektike. Ovdje mu je bilo toliko kisika da je jedva stizao disati. »A život ljudski traje samo dok nabrojiš: jedan«.

Dugo godina predstavljao je jednu od važnih stavki kolektivnog života, ne opterećujući budžete — ni općinske ni republičke. Bio je aktivniji od mnogih organizacija sa zvučnim imenima. Na svoj i neponovljiv način zalagao se za zajedništvo i toleranciju, a dnevno demonstrirao razumijevanje za slabost drugih. Priroda ga bješe obdarila nekom posebnom ljepotom; činio se kao karnevalska maska anđela. Ostao je dijete: u surovom okružju tražio je lice nježnosti po cijenu vlastitog poniženja. Kao maskeron stajao je u zidovima dok se nije potpuno ugradio u svoj grad od ljepote i prokletstva. Predstavljao jest, ali nikad istinski nije prestao biti.

Nemirenje mu je ključna odrednica, ali kvalitet njegove pobune samo je naizgled lako prosuditi. Okušao se u ulogama statiste i glumca, borca, radnika, potrčkala, komičara i maskote. Sve su mu te uloge ležale ali nikad ni jedna nije bila dovoljna da ga potčini do kraja. Dočim, ulogu oriđinala prihvatio je s dostojanstvom; sve se na njemu vidjelo kroz taj filter i u tome je ostao svoj. Bio je to život na dušak. Nije bio spletkar, nije bio gramziv i nije bio dvoličan. Dičio se svojom ludošću kao drugi zlatnom kolajnom. Njegovo je bilo — istrajati. Posljednjih godina izlazio je na dvor s nepatvorenim dostojanstvom ostarjele dvorske lude. Dvora, međutim, nije bilo.

Bilo je drugog; čitav stadion u portu skandirao je svojedobno: »ababau — ababau«. O tim specifičnim surovostima mediteranskog okovanog grada najnježnije i najtužnije umije Fellini. I mada se nikad nisu sreli, Ivo je prava Fellinijeva zvijezda.

Pisci-zabavljači, pop-pjevači, disc-jockeyi, hvatali su se za njega kao za običnu prečku svojih ljestava (ne bi bilo nikakvo čudo da od tih ljestava ostane samo ta prečka); nisu razabrali to biće zatrpano zajedničkim zabludama i sa životnom energijom toliko snažnijom od same fizičke pojave. Otišao je a da njegove dimenzije nisu određene ničim doli lijesom.

Bio je sam sebi glina, na ivici pravog i krivog, lažnog i stvarnog. Na taj način bio je teatar u jednom i jednost teatra. Na socijalnoj ravni služio je kao uljepšavajuće zrcalo svijetu: bez obzira kako vam je, mogli ste u mimohodu izustiti: »E, Ivo!« Posljednjih mjeseci izlazio je tek pred ponoć, prolazio Dubrovnikom kao Manhatanom; sve je oko njega lebdjelo, doimao se kao nevjerojatna mješavina uzvišenog i smiješnog. Išao je u disco da se ukopa u kamenolom ozvučenja, da oslijepi uz light-show, da noći u tijelu dâ njenog prostora. Paletun zavrnutog kolara, neki ludi klobuk, usput bi posudio novce za ulaznicu... Ples, skladna smjesa slatkih grčenja i elektrošokova, bio je njegov, prožimao ga, punio i praznio. Neka dugokosa budala vikala je u mikrofon: »Ajde Ivo, ajde Ivo!« očigledno hoteći za sebe malo tog autentičnog očaja preokrenutog u samoironiju, u grotesku, u novu disco-svetost. Ali Iva nije dosezao. On je već od sebe načinio bio zvijezdu po autentičnom šablonu: bio je antizvijezda postojećeg svijeta uspjeha. Svoju omiljenu riječ »show« umio je upotrijebiti sa isto toliko konotacija kao Barthes.

I dok su generacije odlazile u svoje salave fotelje, Ivo je trebao ostajati uvijek u igri; uvijek dobar, uvijek u modi: poput pjevača koji ili donosi profit ili je »out«. Jer, stizali su novi, mlađi, željni zafrkavanja, koji su trebali imati opet svoga Iva. A svaki bivši, odlazeći, odnosio je po jednu moguću njegovu sudbinu. Ne kao teret — ne daj Bože, tko bi još i na to mislio! — već kao povremenu, bezličnu bodlju u primozgu. Sad kad nas nema više u njegovu životu, možemo se upitati što nas je naučio o našem. U svakom slučaju još je rano da ga žalimo; njegovu kompliciranu ali uvjerljivo iskazanu lekciju o trajanju, slabosti i sudbini još nismo svladali.

A onima što dolaze sa strane, što će nas gledati u našim budućim »igrama« smijemo li reći: Ne pokušavajte se priključiti, ostanite čisti. Dovoljno smo i sami okrutni da biste nam još i vi trebali.

Laus, kolovoz 1980.

Tekst napisan u suradnji s Vedranom Benićem, povodom smrti dubrovačkog oriđinala Iva Labaša.

Život za slobodu

»Samo se jedan čovjek rodio, samo jedan čovjek je umro na zemlji.

Tvrditi suprotno čista je statistika.«

J. L. Borges

Ispisane jakim i nečistim pismom djetinjstva dvije me slike vezuju za oslobođenje Dubrovnika.

Sjedim na tepihu nasred velike dnevne sobe — saloče, kako se to u gradu zove — i igram se krpicama. Krpice su retaji koje mi je dala gospođa Mici. To je ona tete što svaku večer sjedi za šivaćom mašinom. Ona je šnajderica. Ovo večer, međutim, koluti mašine miruju. Mirni su na neki osoben način i svi koji sjede u saloči, izuzimajući gospođu Mici i njenog muža koji se glasno prepiru. Prepiru se sad na njemačkom, sad na hrvatskom. Nitko se ne miješa u njihov razgovor, mada svi emocionalno njore kroza nj.

Večer je uoči oslobođenja Dubrovnika. Nijemci se te noći povlače iz grada. Gospođa Mici ima austrijski pasoš. Ona je švapski pedantno zapakirala svoje i muževljeve kofere, i oslanjajući se na opreznost, razbor i intuiciju odlučila da ona i muž napuste Dubrovnik s Nijemcima. Ali, muž neće. Odgovara i nju.

Mirko Šuštar, Čeh koji godinama živi u Dubrovniku, drži na Stradunu buffet. On je jednostavan čovjek i njegovi razlozi su su jednostavni: »Zašto bih ja bježao odavde, sa nekim i nekamo? Ovdje je moja kuća, ja živim ovdje; u svakom drugom mjestu sam izbjeglica bez krova i kruha. Nikomu nisam nikakvo zlo učinio, gledam svoj posao, nikomu nisam dužan«.

Kontra ovoj, na izgled razložnoj poziciji, stoji uvijek utegnuta gospođa Mici, i sve se više i više ljuti. Ona ne negira ništa od onoga što on kaže ali su njeni zaključci potpuno oprečni njegovima. Otprilike: »Nikad ti nećeš narasti! O čemu ti pričaš? Jesi li zaboravio da je rat, svjetski rat? Da u ratu ne važi ta tvoja djetinjasta logika. Jesi li oženjen Njemicom? Jesi. Je li tvoj buffet stalno pun Nijemaca? Jest. Komu ćeš ti objasniti da je za tebe gost samo gost? Imaš li ikoga na partizanskoj strani tko će se zauzeti za tebe? Nemaš. Pa, kako onda možeš biti tako glup, tako nedokazan!?« I lupka u liniji petom svoje čizmice o pod.

* * *

K Šuštarovima smo preselili iz straha od bombardiranja. Otac, majka i ja dijelimo jednu sobu njihovog stana u gradu. Zašto smo napustili svoju kuću? Uostalom, zašto se kriti od eventualnog bombardiranja unutar zidina? Zar nije logičnije da su kuće van zidina, sa manje katova i raspoređene u manjoj gustini daleko sigurnije, ako sigurnost mjerimo realnim procentom rizika. Da, ali postoje tu i »emotivno-povijesni« razlozi. Jedna je osobita vrsta zatvorenosti kojom je prostor unutar zidina natopljen. Konstruiran da bi zaštitio i osigurao, taj prostor istodobno zrači nadmoć prema vanjskom, divljem svijetu. Kao da će svojim srezanim blokovima zgrada i svojim mostovima skrenuti tovar bombardera, zavrnuti i samu putanju letjelica. U grad se dolazi trgovati ili slaviti; smrt u gradu nije u skladu sa njegovim značenjem za koje se svijest i u to divlje vrijeme otima; ona je u gradu, budući da nije u skladu s pretpostavljenim i dugo življenim — neskladima. U gradu se može umrijeti od trešnje, od kuge ili prirodnom smrću. U svakom slučaju, od nečega što je vis maior, Božja volja a ne neka »tamo prdarija, gvera, bumbardavanje, revolucijon...« Ta sigurnost škatule je očiti anakronizam još od Napoleonovog vremena; ali stoljetno uvjerenje da se gine vanka, tamo, u Primorju, u Konavlima, u Hercegovini, na moru, sagradilo je, kamen po kamen, jednu drugu vrstu utvrde, zid psihološke nadmoći mjesta koji generacije očito baštine.

* * *

Stojimo s puno drugih ljudi ispred crkve Sv. Vlaha. Noć je prošarana nekim neobičnim osvjetljenjem koje do tada nisam bio vidio. U nepravilnom krugu oko Orlandova stupa trupkaju neki džinovi u robi koju također nikad nisam vidio. Glas kolovođe koji počinje pjesmu tako je oštar da mi se čini kako bi svojim bridom mogao presjeći zvonik na pola. Gledam na tren u jednog od džinova s raskopčanom sivo-zelenom košuljom iz koje nadiru guste maljave grudi.

* * *

Kolo se širi, i mati me povuče za ruku da me ne ugazi neka od ogromnih, kao tenk teških cipela koje džinovi nose. Vidim u pretapanju slika neka razdragana ženska lica, neka ozarena bahatim zadovoljstvom, druga napeta od smijeha i pjesme. Ali uglavnom ne vidim ništa osim gužve, nogu, donjih dijelova kaputa... Atmosfera je elektrizirana mješavinom slavlja i straha.

* * *

Kategorije života i slobode kategorije su koje tako lako uzimamo za jasne po sebi i tako olako izjednačavamo. Život dijelimo od neživoga (smrti) i slobodu od neslobode (ropstva) nekom osjenčenom crtom što kao državna granica razmeđuje predio na karti. Tamo pak gdje ta granica prolazi, u planinskoj vrleti ili na pučini, čovjek se nema za što uhvatiti; u neveri ili snježnoj oluji granica za njega ne postoji. Priroda postavlja granice njegovoj slobodi i njegovom životu. Jači i slobodniji on može biti od tih fizičkih datosti, ali samo prema unutra. Sloboda i život su zato najprije kategorije unutrašnjeg čovjekovog svijeta a ne pitanje kliničke smrti ili javnog deklariranja.

No rat je jedna od onih kataklizmi kad jedno lako postaje drugo, a sve skupa — ništa.

Svoju slobodu — zbroj svojih poriva i stremljenja — neprestance žrtvujemo životu, životu kao sklopu uvjetovanosti i komotnosti. Pa zar nije logično da se sve to jedanput i obrne? Da sloboda bude čin (akt) a život vrijeme u kojemu se taj čin može odvagnuti, u kojemu može potrajati.

Samo samoubojica na isti tas vage stavlja svoj život i svoju slobodu; da bi jedno uništilo drugim. On uzima slobodu da bude mrtav i uzima sebi život da bi (ga) se oslobodio.

Mislim da je tako nekako rezonirala gospođa Mici na vrhuncu svog razložnog jeda: »Ako već hoćeš izvršiti samoubojstvo — izvoli! Ali nemoj to nametati i drugome«.

Da li je Mirko Šuštar vjerovao da će se spasiti? Nesumnjivo. No upravo vjera u spasenje, vjera u bolji život na zemlji i (ili) na nebu, ona je nezamjenjiva hrana svakog opredjeljenja za mučeništvo. Zato znam da njegov opstanak nitko nema pravo naprosto otpisati u stavci »naivnost«. Taj crni optimizam, to ljekovito građenje nade traži svoje preimenovanje. I dugo mi je trebalo dok sam shvatio da je, bez trunke fanatizma, nasuprot svakoj ideologiziranoj svijesti, nasuprot razlogu i ženi, Mirko Šuštar, mali bifedžija iz ratnog Dubrovnika, stao te noći u obranu slobode. Kao da je, na znajući sam kako, u porobljenom Dubrovniku, nekoliko sati prije slobode koja dolazi, stao u obranu onih principa koji su mnoge odveli u šumu i borbu. Njegov trenutak izjašnjavanja je stigao odista kasno. Pa ipak, na vrijeme. Pitanje koliko je u tome otporu, u tome izboru da se bude pasivan i moguća žrtva, koliko je u tome samoubilačkog, ostat će, na žalost ili na sreću, bez preciznog odgovora. I mada je samoubilački poriv dovoljno širok da ponese teret otpora, žestinu opredjelenja, s njim uvijek kao da ide i neka primjesa frivolnog. I zato bih volio da ga jednostavno isključim. Onaj tko do samozatajnosti štuje svoj nazor može u očima razložnog djelovati kao samoubojica. Međutim, on sam kao da na pola puta uvijek pokreće neki mehanizam koji obesnažuje izvođenje gornjeg zaključka. U stavu »ginem za pravdu« težište je uvijek na onome »za pravdu«, nikad na »ginem«. A zaključivanje je u principu jedna logička operacija koja je suvisla samo dotle dok djeluje (ograničavajuća) svijest koja bespogovorno usvaja tu logiku. Onoga časa kad se iz tog odnosa iskorači ostaje tako malo onog na to što se možemo pozvati. To je upravo ono mjesto gdje se otvaraju vidici tragičnog.

* * *

Ja, naravno, ni tad ni danas, nisam mogao uspostaviti logičnu vezu između toga što je Dubrovnik oslobođen i činjenice da nema više dunda Mirka. Kakva je veza između bračne svađe u saloči Šuštarovih i pobjedonosnog uzmaha onog kola punog grlenih glasova, širokih prsa, neobičnih pokreta...

Bilo je onih koji su izdržali mučenja ne progovorivši, vjerni svojoj utemeljenosti u ispravnosti svoje borbe. I onih koji su pali u jurišu s posljednjom misli da ih zvižduk metaka podsjeća na fijuk čiope. Mirko Šuštar je izdržao u svom ljudskom uvjerenju da on ni za što nije kriv.

Uvjeti su bili ratni i misli su najčešće same od sebe slijedile ratnost. Neka ruka je po određenom šablonu sačinila popis, kao što je to uvijek sa popisima. Zasjedao je prijeki sud. Na plakatu s tridesetsedmoricom osuđenih na smrt bio je deveti po redu. Na dnu popisa stajala je naredba da nitko ni za koga ne smije intervenirati.

Šuštarev pojam časti bio je očito preslab štit za njegov život. I tako je ispalo da ništa u njegovoj osobnoj povijesti nije slavno. Malima je data mala sudbina; život jednako kao i smrt im prolazi ne ostavljajući značajnije tragove. Tko danas, skoro četiri decenije nakon oslobođenja Dubrovnika, pamti dubrovačkog Čeha Mirka Šuštara, vlasnika buffeta na Stradunu, čovjeka koji je vjerovao da svijet može biti ovakav ili onakav, a ne da uvijek mora biti kakav jest.

Život je dao za pravo njegovoj ženi, rat je opravdao egzekutora, slava je naravno pravedno pripala pobjednicima. Samo je Mirku Šuštaru pripalo ništa i nema više nikoga tako moćnog da mu nešto može dati. »Za razliku od slave«, kaže Isidora Sekulić, »čast nikad nije šumna, burna, nikad ne znači bezuslovni klimaks i prvenstvo. A kad je u pitanju čuvstvo časti, onda smo definitvno unutra u čoveku, u jednom isključivo aktivnom procesu. Čuvstvo časti i ljubav za čast to je samopoštovanje čoveka zato što oseća da je poštovač velikih stvari, da na kraju poziva svoga vidi ideal i Boga«.

Mnogo godina kasnije, ne obraćajući tad na to pažnju, čuo sam kako majka razgovara sa susjedom o gospođi Mici. Susjeda je vidjela gospođu Mici u Beču. Gospođa Mici je bila dobro i zdravo. Ali mene su tad interesirale zračne puške; davno sam već bio zaboravio njene šarene krpice i noć s pedantno zapakiranim koferima.

No uspomene ne mogu kao ljudi, odseliti zauvijek; njihovo je nešto što hoće i umije odživjeti u nama svoj život do kraja. Rat bez sumnje smanjuje broj onih koji pate. No patnje na svijetu, usprkos svim žrtvama, nije ništa manje; kao da je njena količina, poput količine vode na Zemlji, mada neizmjerljiva, neka ipak zauvijek zadata veličina. Kad-tad otvori se bunar nebeski da nas napoji i onim kapljicama koje su prskale u stranu dok smo kao djeca gacali po lokvama.

Njegova smrt je do mene dopirala polako. Kao da je to bio slučaj koji su rješavale kancelarije neke beskrajne Administracije. Probijala se do mene kroz godine s malom propusnosti. Nelagoda koja me pecne svaki put kad prolazim barkom pokraj Dakse, idući ka nekom od Elafita stapa se s onom mješavinom emocija koja me obuzme kad — biloodakle — polazim na otoke; jedva da bih u njoj našao neko određeno mjesto za Šuštara.

Njegove smrti vjerojatno ne mogu nikad ni biti u potpunosti svjestan, jer nikad nisam bio svjestan u potpunosti ni njegova života. On je kao jedna od onih intrigirajućih sitnica iz djetinjstva, kao zapamćena pukotina u zidu za koji moram provjeriti da li je tamo kamo ga moje sjećanje locira. I mada mi je njegov lik fizički sasvim izmakao, sad držim da, dok sam živ, neću zaboraviti njegovu unutrašnju uspravljenost koja mu je, nespremnu a ipak tako odlučnom, nalagala da se izravna sa sudbinom, i to kako je skupa s ostalima, mada ga s njima ne broje, dao svoj život za slobodu. Možda sam — u trenutku kad mu se pred očima ukazao niz profila puščanih cijevi — ja, dijete koje se igra na podu saloče u njegovom stanu — bio jedna od slika što su prostrujale kroz njegovu svijest. Sve ih je ionako ostavljao u toj ljubavnički neumjerenoj eksploziji smrti koja je njime tresnula o tlo.

Laus, br. 63, 1982.

Pometovo pismo Lausu

Lause, dragi,

Uresu omladine Dubrovnika, ki si nenavis budio u inijeh stranah, a u nas samijeh vazda snagu i mlados i razgovor! Ovo me Ti u Rimu sve dosle, opravljam, ordenjam i svoje fačende činim kako doktur i filozof, sulle mie reputazioni. Ćutim se čtovan kako čovjek među prijateljmi. A tko Pometu nije prijatelj u Rimu?

Ma sam uzaznao, od jednog našijenca, bit će temu i tri setemane, njeke nove iz Grada: da Te su kondenali, da si do'š na fastidija, da Te kako njeka nesrećja počela segvitat, i da Te veće ne ima tko konsolat. I još mi ti govori da Te priko Place burlaju, da liču đemudrago kako neimaš onu stvar i kako ćeš se abandonat da š Tobom čine što hoće.

»A što će to bit? Jeda je koji eror učnio!, upita ga. »Tu veće nije remedija« velju mi ti našijenac. »Bogme je regalo njeke stvari njekim personama koje se stvari tizijem personama ne regalavaju i koje stvari tej persone ne gustaju. A tej persone su se spravile za ruinat ga bo u njih načinu nema oprosta. Dosta ga smo reprendžavali, govoru, hoćemo ga sad kastigat, hoćemo činit da mu jezičina zamukne usmi!« S tizijem rječmi bogme ga su dečidali destrigat. Para se da je odviše liber bio pa će ga činit tisnut u zabitje. A tej Ti su persone vuhve velike u kojijeh je i vrlos velika«. »Ma hoć mi rijet da je sve to tako?, pitam ga ja i stojim kako inkantan.

»Ovako ti je Pomete ako nije i gori kondicijon. A Tvoj se ti Laus u adversitati veoma izgubio. Para se da ga će svi u Gradu pjantat!« Pa onda meni na uho kako da se i za svoju tjelicu pripo: »Dohodi mu volja uzet nož ter se ubosti i ne patit veće tolike tuge!«

»Ma fortuno, zlico, može li to bit?! čuh sebe kako govorim. »Da se njemu sve to opera cić regalavanja što se inima nije za asašinamente od oura ni za ribalđarije na oficiju!«. I tu ti ga uhitim za ruku i nijesam ga pušt'o dokle me nije informo od svega i bez urve. Ma che konjura!

Pa pokli sam sve uzazno dragi Lause moram Ti rijet koju ar sam ja praktik i u gore pogube, a u životu razumno se vladam, nijesam rustik, ali mi se ne para da sam! Adonka, Lause moj, indženjaj se! Nijesi mi akort i para mi da nijesi nigda ni bio. Ovu Ti sam knjigu složio da Ti dam animo, ar Te dobro hoću dobroga i dobročesa i duhata a na konselju nijesam avar.

Najprije valja Ti znat da Te će oni kojima je gvozdjice u rukah, a ako im se daš, načičat kako oni hoće. Oli ne vidiš da Ti čine indžurija pa ali od invidije, ali od injorance, ali od barbarije! A Ti? Dreseliš se. Oni, superbijozi, od Tebe festu čine, a Ti se napastuješ. Konsumavaš se, a nijesi ni mamuran ni pjanica. Ako nastaviš tako doć češ kako letuše iz leda, nećeš imat ni vonja, ni sapurite ni osobnosti. Er tko gubi — veljaše još pokojna tetka Vlahova — boli ga glava i zubi. Uzmi nauk od Pometa, ne daj se perikulozu brjemenu! Po istini nije Ti lako đe Te su tako velici fjersali. A đe ćeš Ti bijedan među vuhve i žigante; Ti si mladac od dudzinu a u njih su kali kako žmuli. Oni normu činu svakomu a na Tebe zgara gledaju i ištu način da Ti stave žvalo. Ma Ti budi tvrdoust!

Oni jedan — svi mu se s baretom u ruci klanjaju — ima bit da je pun indženja. Insoma, taj Ti je na svaki pir hodio, tratavo se i intertenjo kako čovjek od velike imortencije. A vele Ti je kostuman. Kortidžo je tamo i amo, i da je kučka sobom vodio bio bi mu kučak bogme avanco. I on Ti je veliku mudros iz tizijeh džiravanja i gošćenja donio: »Koliko škuda — toliko truda!« Tužico moja, je li se tkogodi ugodio kako on?! A moj dragi Lause, to ne može komudrago. Za toli znat valja imat svitan kaban. Jes da je jedna prije u Gradu govorila isto, ma Ti stojim dobar da je ona na drugu stvar mislila. A da to ne može bit neg mudros znam ar su se oko tega svi od foja udirali, i nema foja de to kako mudros nijesu senjali. A što je senjano, moj Lause, to se i konta, a što nije to daj da iznore Vlasi.

Saj ti je taki a oni drugi mu odgovara na prepozit. Kad ga vidiš para ti vas od priklonstva. Ma ne privari se: ono Ti je pravi omo di foji. On Ti je u velikoga meštra pratiko, junak mu bio. I ne dubitaj da je to veliki meštar bio ar su u njega sve novitati učinjene bile, varene i prokuhane i na tri ačena osikurane, da ne bi koja klica od života preživjela. I davali su čeljadi razumjet da nije ino nego kako oni u fojima notavaju. A bogme ti u tijem fojima, da nije mrtvijeh čija su imena i od parentati im prava, dobitam da bi štogod od pravog života naš'o. A tako su činjeli perke je za njih život sumnjiva pojava ar nije još dovoljno provjerena i odobrena, ter će brže zauzet sikuro mjesto za ne imat misli. I što možeš Ti takijem jadan Lause kad hi ni velika trešnja nije uspjela protresti; zidovi su im popucali ma su im glave ostale bez pukotine.

Dunkve, kaki mu je bio meštar taki Ti je i on a to Ti hoću rijet da je od velikijeh zasluga. I ako komu ukaživa korteziju i sluša ga se s ušima priklonitijem, i to će ti opet bit na njegovo dobro a na tvoje zlo. »Budi sa svetim pa ćeš i ti bit svet«, ne reče se zaludu.

Ovo sam Ti sve arecito da uzaznaš er ja znam sve. Ma Te neću ostavit u stanu od zime ni na tratamentu od tramuntane nego Ti hoću još ovo rijet da Ti se mir vrati i san ki Te se odvrže:

Jedni su ljudi naravi tihe, koji razlog primaju, koji svijet razumiju i koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena, kojijem para da su razumni, a š njimi se ne može govorit. Gospoctvo u glavu njeko nose s oholost, čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija.

Mlada se ne može učinit da nije mlad i da svojom naravi ne provodi.

Besjedi svojoj stvavit ću sad svrhu. »Et concilium fecerunt, ut dolo tenerent«: Razumij me, brate, ako možeš, jer ja sebe vrlo dobro razumijem.

A sad Lausu dragom u lijepi Dubrovnik uhrli ma knjigo!

U Rimu, 23. veljače MCMLXXXII

Pomet Trpeza /1548/