Kronologija

1480-1540. (otprilike) Johannes Faust

1507. Johannes Tritheim, opat iz Sponheima, spominje Fausta u pismu

1513. Konrad Muth, svećenik iz katedrale iz Gothaera, u pismu spominje Faustov boravak u Erfurtu.

1520. Faust kod bamberškoga kneza — biskupa

1528. Fausta protjeruju iz Ingolstadta

1530. (otprilike) prvi francuski rukopis De maitre Faust

1532. Fausta protjeruju iz Nürnberga

1536. Joachim Camerarius, profesor iz Tübingena, spominje Fausta u pismu

1539. tu godinu spominje kronika mjesta Staufen kao godinu Faustove smrti

1540. Philip, rođak Ulricha von Huttena, spominje Fausta u jednom pismu iz Venezuele

1560. (otprilike) latinske anegdote o Faustu među erfurtskim studentima; njemački rukopis Faustov život

1569. Čarobnjak Faust latinski životopis wittenberških studenata

1570. anegdote o Faustu koje je sastavio Christoph Rosshirt iz Nürnberga

1575. (otprilike) njemački rukopis s opisom Faustova života

1585. francuska isusovačka drama

1587. pučka knjiga o Faustu izdavača Johanna Spiessa, Frankfurt na Majni

1588. obrada pučke knjige o Faustu tübingenških studenata; danska i engleska inačica pučke knjige: donjonjemačka inačica iz Lübecka; baladao Faustu biskupa Aylmera; drama The Tragicall History of Doctor Faustus Christophera Marlowea

1592.(i poslije) prijevodi pučke knjige na francuski, nizozemski, flamanski i talijanski

1594. prva potvrđena izvedba Marloweove drame u Londonu

1597. izložba Marloweove drame u Strassburgu

1599. pučka knjiga Johanna Spiessa izlazi u Hamburgu u proširenoj Widmannovoj obradi

1604. prvo izdanje Marloweova Fausta. (»Prema temeljitim istraživanjima W. W. Grega izdanje iz 1604. godine inačica je izvornog teksta zapisanog po sjećanju, koji je bio 'skraćen i prilagođen za potrebe putujućih kazališta i za oskudnije zahtjeve gledatelja'«, R. Weimann)

1608. izvedba Marloweova Fausta u Grazu

1612. pučka knjiga Johanna Spiessa prevedena na češki

1625. Naude u Francuskoj objavljuje jednu apologiju; zidne slikarije u Auerbachovu podrumu, nastale oko 1625.

1626. izvedba Marloweova Fausta u Dresdenu

1640. Jusr Jugment, balada o Faustu nepoznatog Engleza

1651. izvedba Marloweova Fausta u Pragu

1661. izvedba u Hannoveru

1666. izvedba u Lünebergu

1668. izvedba u Danzingu

1674. prerada pučke knjige Nikolausa Pfitzera, Nürnberg: motiv Gretchen

1679. izvedba Marloweova Fausta u Münchenu

1683. Neumann piše povijesni prikaz

1685. holandska pučka knjiga o Faustu

1688. Marloweov Faust izveden u Bremenu, sačuvana je kazališna cedulja 1696. izvedba u Baselu

1715. Stranitzky, Faustov život i smrt, igrokaz, Beč

oko 1720. nastaju pučke pjesme o Faustu

1721. Balada o Faustu nepoznatoga južnonjemačkog svećenika

1725. Kršćanski misleći, prerada pučke knjige, anonimni autor, Frankfurt na Majni

1746. prva poznata lutkarska izvedba u Hamburgu

1755-1767. Lessing radi na svojoj drami o Faustu

1759. Doktor Faust i sedam duhova, Lessingov fragment (Godine 1778. G. E. Lessing piše: »Ne istina sama, koju bilo koji čovjek posjeduje, već iskren napor koji je uložio kako bi zavirio što li se to iza istine krije, to je ono što stvara čovjekovu vrijednost«. Lessing se bavi Faustom polazeći od ovakva ozračja: Faustovo teženje ne može na koncu biti opako i nevrijedno. Lessingova drama o Faustu, sa svim skicama i zapisima, izgubila se prigodom jednog putovanja, osim kratke scene koja je ostala sačuvana u 17. književnom pismu, 1759. Evo skice svršetka:

»Dosta je, paklenske čete misle da su obavile svoj zadatak; one u petom činu započinju pjevati pobjedničke pjesme — sve dok ih jedna pojava iz gornjeg svijeta ne prekine na najneočekivaniji, a opet na najprirodniji način, na najutješniji način: »Ne slavite pobjedu«, dovikuje im anđeo, »vi niste pobijedili nad čovječanstvom i nad znanošću; Bog čovjeku nije podario najplemenitiji od svih nagona da bi ga učinio vječno nesretnim; ono što ste vi vidjeli, ono što sad vjerujete da posjedujete, nije ništa osim tlapnje.«

Lessing se i u drugim svojim dramama bavi likom Fausta, tako u Philatosu, Miss Sari Sampson (Mellefont), Emiliji Galotti (Hettore Gonzaga), u sukobu Gospodara hrama i Nathana iz Nathana Mudrog.)

1767. Kurz, komedija o Faustu, Beč

1770. Marloweov Faust izveden u Strassburgu

1773. Lenz, Fragment iz farse, nazvan 'Paklenski sudac'

1775. Goethe piše Prafausta; Wiedmann, Faust, Beč

1778. Schink, Gotha Doktor Faust, parodija (koja nalazi usporednicu u igrokazu s pjevanjem Faust iz 18. stoljeća bečkih kazalištaraca): »Slikar« Müller Situacija iz Faustovog života (»Slikar« Müller često se u svojim dramama, na prilično opširan način, doticao građe o Faustu)

1790. Goethe, Faust, fragment

1791. Maximilian Klinger, Faustov život, djela i put u pakao (taj roman nastavljen je knjigom Faust, čovjek s Istoka. Oba ta književna djela imaju vrlo malo zajedničkog s pučkim knjigama, lik đavola više podsjeća na ono što je Schiller izrekao. »Ta kletva je kletih djela, što, začečuć, uvijek zlim rađati moraju«.)

oko 1795. Voll, Faust, Beč

1797. grof v. Soden, Doktor Faust, Augsburg (prerada, odnosno obrada svega što je iz cijeloga tog razdoblja bilo znano od proznih i pjesničkih djela o Faustu)

1798. opera o Faustu, glazba: Walter, tekst: Schmieder

1800. Kringsteiner, Faust izumitelj, Beč

1803. von Chamisso, Faust (filozofski orijentiran fragment)

1804. Schink, Johann Faust, Berlin (dramatska fantazija prema priči iz 16. stoljeća, pravo romantičko oslanjanje na pučke knjige)

1806-1808. C. Brentano i A. von Arnim, Dječakov čarobni rog; u toj zbirci nalazi se jedna pučka pjesma o Faustu

1808. Goethe, Faust, I. dio tragedije (Da bi preduhitrio bespravna tiskanja svojih rukopisa od berlinskog tiskara Himburga. Goethe 1786. zaključuje prva svoja sabrana djela autorizirana vlastoručno. U sedmom svesku Spisa pojavljuje se Faust, fragment. Za javnost, dakle, Faust do 1808. ima oblik »fragmenta«)

1814. opera Faust, glazba: Spohr, tekst: Bernhard

1815. Klingemann, Doktor Faust, žalobna igra, Leipzig (ta Klingemannova obrada bila je jedna od najuspješnijih i zadržala se na pozornicama cijelo stoljeće)

1817. Pjesnik Müller prevodi Marloweova Fausta, Achim von Arnim, Čuvari krune, roman u dva dijela (godine 1818. A. von Arnim Müllerov prijevod, pridodavši mu uvod u kojem razlaže razvoj pripovijesti o Faustu, šalje Goetheu, koji je tako upoznao to englesko djelo. Achim von Arnim objavio je 1817. prvi dio romana o Faustu Čuvari krune, drugi dio objavila je 1854. Bettina von Arnim iz pjesnikove ostavštine): počev od 1817, Adolf Bäuerle iz Beča piše više »bajki za odrasle ljude« koje se sve vrte oko Fausta: Kaput doktora Fausta, Noćna kapa doktora Fausta, Sjena Faustove žene)

1819. knez Radziwill sklada glazbu za neke scene iz Goetheova Fausta, za izvedbu u Berlinu od pruskoga dvorskog društva

oko 1820. von Zedlitz, Faust (von Zedlitz napušta svoje pripreme za dramu o Faustu i umjesto toga 1839. izdaje fragment Ahasverova lutanja; Faust se počinje povezivati s likom Ahasvera, što je najjasnije vidljivo na primjeru Stoltesove četverodijelne drame o Faustu iz 1858); izvedbe pojedinih scena iz Goetheova Fausta, I. dio u Berlinu i Breslau.

1823. Goetheova Fausta, I. dio Lord Gower prevodi na engleski

1827. Goethe, Helena, međuigra (Iz svojih priprema za drugi dio drame o Faustu Goethe tiska Helenu, klasično-romantički fantazmagoriju, međuigra. Scene Na carskom dvoru, napisane 1827, pojavile su se iduće godine u Dotjeranom izdanju, posljednjoj inačici tiskanoj za Goetheova života); melodrama Faust, glazba Beaucort, tekst Theaulan

1828. Grabbe, Don Huan i Faust (Cristian Dietrich Grabbe pokušao je građu o Faustu povezati s likom Don Huana; praizvedba 1829. godine u Detmoldu, s glazbom Alberta Lorzinga. Grabbe primjećuje: »Pod imenom Don Huana i Fausta poznajemo dvije tragične pripovijesti, od kojih jedna označava uništenje ćutilnog u čovjeku, druga uništenje onog i previše nadosjetilnog... Pred nama se, u ovim središnjim osobama, pojavljuju dvije krajnosti čovječanstva); Nerval prevodi Goetheova Fausta na francuski.

1829. Goetheov Faust, I. dio izveden u Frankfurtu, Hannoveru, Weimaru i Dresdenu

1831. Mendelssohn za Goethea sklada kantatu Prva Valpurgina noć

1832. Goetheov Faust, II. dio, kao prvi svezak Djela iz ostavštine objavili Eckermann i Reimer: von Below objavljuje Giesselbrechtovu lutkarsku igru Dr. Faust ili veliki čarobnjak

1833. Bechstein, Faustus; Immermann, Merlin

1835. Braun v. Braunthal, Faust, drama

1836. Lenau, Faust, dramska pjesma

1838. Gustav Schwab, Doktor Faustus, prerada za mladež pučke knjige

1845. Richard Wagner, Faust, uvertira

1846. Hector Berlioz, Damnation de Faust, opera; Karl Simrock, Faust, lutkarski igrokaz

1847. Heinrich Heine, Doktor Faust, plesna poema (napisana po narudžbi londonskog kazališta; Mephistopheles tu postaje balerina Mephistophela)

1849. Karl Gutzkov u Dresdenu djelomice izvodi 1-3. čin Goetheova Faust, II. dio pod naslovom Otmica Helene; Vischer, Faust, III. dio, parodija (Vischer, 1807-1887, pjesnik i estetičar, napisao je oštru i zajedljivu parodiju u kojoj se obara na Goetheovo simboličko, alegorijsko, mističko pjevanje u II. dijelu Fausta; pun naslov »Tragedije treći dio odan duhu drugog dijela Goetheova Fausta, što ga je spjevao Tumačević — Simbolizzeti Alegorovič Mistificinski«)

1850. Robert Shumann, Faust, oratorij

1852. W. Jordan, Demiurgos, misterij (filozofski pokušaj tumačenja onog što je Goethe napisao o Faustu u duhu darvinizma)

1855. Franz Liszt, Faust, simfonija 1858. Stolte, drama o Faustu u četiri dijela: Gitennerg; Richard i Coeleste, Ahasver, Faustina

1859. Charles Gounoud, Margarete, opera o Faustu, tekst Berbier/Carre

1864. Moser, Faust

1868. pretisak Spiessove pučke knjige iz 1587, isto i 1878; Boito, Johann Faust, opera

1876. Dvorsko kazalište u Weimaru. Otto Devrient izvodi cijeloga Goetheova Fausta

1880. Hemerling, Homunkulus, satirički ep, Hamburg

1884. Heushofer, Faust ep, Leipzig

1885. Grillparzer, Faust, fragment

1887. Erich Schmidt otkriva Goetheova Prafausta u ostavštini dvorske dame Luise von Göchhausen (koja ga je prepisala iz danas nepostojećeg rukopisa), Dresden; Zollner, Johann Faust, opera

1890. A. Tille skuplja pučke pjesme o Faustu

1898. Spielhagen, Faustulus, roman, Leipzig

1905. Turgenjev, Faust, pripovijest

1910. Hauser, Faustulus

1917-1925. Kolbenheyer, Trilogija o Paracelsusu (Paracelsusovo djetinjstvo, 1917, Paracelsusovo zviježđe, 1921, Paracelsusovo treće carstvo, 1925; te tri drame u prvom se redu bave Faustovim suvremenikom, no Paracelsusov je razvitak usko povezan s Faustom, oba su razumljiva samo ako ih promatramo polazeći od njihova poriva za spoznajom i težnje prema slobodi, oba kroče svojim putem kroz »tri stupnja svijeta«, kroz svijet elemenata, svijet zvijezda i svijet najviših duhova. To svjetsko trojstvo kod Kolbenheyera odgovara božanskom trojstvu)

1918. Igor Stravinski sklada Pripovijest o vojniku, mješavinu legende i lutkarske igre prema ruskoj narodnoj priči u kojoj nalazimo faustovske elemente

1919. Avenarius, Faust

1920. Busoni, Doktor Faust, lutkarska opera, završio ju je Jarlach

oko 1922. U Berlinu se snima Doktor Faust, nijemi film

1930. Rieman, Život, smrt i izbavljenje doktora Fausta

1940. Souchay, Faust i Helena, opera

1947. Thomas Mann, Doktor Faust (Thomas Mann obrazlaže zašto je odlučio napisati glazbenog Fausta, roman o kompozitoru: »Velika je pogreška pripovijesti i književnih obrada što Fausta ne dovode u vezu s glazbom. Faust bi morao biti glazbenik. Glazba je demonsko područje. Ona je kršćanska umjetnost s negativnim predznakom, magija brojeva, od stvarnosti najudaljenija a istodobno ona je najstrastvenija od svih umjetnosti, apstraktna i mistična. Želi li Faust biti predstavnikom njemačke duše, tad on mora biti povezan s glazbom; jer apstraktan i mističan, to znači glazben, odnos je Nijemaca spram svijeta — odnos demonski nadahnuta profesora, nespretnog i pritom punog ohole svijesti, sa željom da nadjača i bude moćniji od 'dubine' svijeta«. Thomas Mann napisao je roman njemačkog čovjeka, a time i neku vrstu unutarnje Nietzscheove biografije.)

Literatura

Deutsche Volksbucher in drei Banden, Ausgewählt und eingeleitet von Peter Suchsland und Erika Weber, Aufbau Verlag Berlin und Weimar, 1982.

Fritz Martini, Deutsche Literaturgeschichte von den Anfangen bis zur Gegeneart, Alfred Korner Verlag, Stutgart, 15. Auflage 1986.

V. Žmegač/Z. Škreb/Lj. Sekulić, Njemačka književnost, uredio Viktor Žmegač, SNL, Zagreb, 1986.

M. G. Heker, S. Bićanić, Kogoj-Kapetanić, D. Maček, I. Matković, M. Mužina, I. Vidan, J. Warnke, Engleska književnost, uredili Breda Kogoj-Kapetanić i Ivo Vidan, SNL, Zagreb, 1986.

Heinz Hamm, Goethes »Faust«, Werkgeschichte und Tekstanalyse, 4. Auflage, Volkseigener Verlag, Berlin, 1986. Dramen aus Shakespearezeit, Heraugegeben und eingeleitet von Robert Weimenn, In der Dietercih'schen Verlagsbuchhandlung zu Leipzig, 1964.

Dr. Johann Faust, Ein Puppenspiel in vier Aufzügen in der Sprache der Gegenwart nad den alten Texten hergestellt mitt Ammerkungen und einem Nachvort von Uwe Lehmann, Hamburger Lesehefte Verlag Husum Nordsee

Phyllis Hartnoll, The Theatre, a concise history, Thomas and Hudson, 1987.

Doktor Johannes Faustus, Puppenspiel in vier Aufzügen, hergestellt von Karl Simrock, mit dem, Text des Ulmer Puppenspieles, Herausgegeben von Günter Mahal, Phillip Reclam jun. Sttugart, 1991.

Hermann Reich, Der Mimus, Verlin Weidmannsche Buchhandlung 1903.

Thomas Mann, Reden und Aufsätze, Katja Mann, 1965.

Staaliche Kunstsamlungen Dresden, Puppentheatersammlung in Hohenhaus, Postkarten Nr. 31012, 31013, 31014, Brück & Söhn, Meissen