Kronika likovnih zbivanja

Kronika likovnih zbivanja

Zima 2001/2002.

Izvrsna promocija hrvatske likovne umjetnosti u svijetu — na više fronta, no prije zaslugom stranih kustosa negoli domaćih lobija, nekoliko zanimljivih retrospektiva, premalo javno izlagane suvremene produkcije te odlazak dvojice velikana hrvatske likovne umjetnosti obilježili su domaću likovnu scenu u zimskim mjesecima. Dok su se u Hrvatskoj vodile nove-stare polemike, prvog dana zime u The New York Timesu, na deset je stranica osvanula opsežna reportaža o hrvatskoj umjetnosti. Autorica teksta Amei Wallach, predsjednica američkog ogranka Međunarodne udruge likovnih kritičara, boravila je u Zagrebu i Dubrovniku tijekom kongresa AICA-e te je nakon obilaska atelijera hrvatskih umjetnika i galerijskih prostora zaključila kako se nakon 11. rujna američka umjetnost suočava s istim pitanjima kao i hrvatska umjetnost devedesetih godina. Tekst pod naslovom Stvaranje umjetnosti na krhotinama rata, autorica započinje pričom o fotografijama Dubrovčanina Pave Urbana i njegovoj tragičnoj pogibiji pri snimanju bombardiranja kulturnih simbola grada, a od umjetnika s dubrovačke likovne scene spominje i Slavena Tolja, Anu Opalić i Boža Jurjevića te ravnatelja Moderne galerije Antuna Maračića. U Zagrebu su je se dojmili Dalibor Martinis, Sanja Iveković, Ivan Faktor te trojac koji je smislio projekt Weekend art: Halleluyah the Hill — Tom Gotovac, Aleksandar Ilić i Ivana Keser. Posebno je poglavlje posvećeno osamdesetogodišnjaku Ivanu Kožariću koji je, na poziv glasovitoga kustosa Hansa Urlicha Obrista, 21. ožujka u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza otvorio svoju samostalnu izložbu na više od 500 kvadratnih metara. Nekoliko tjedana prije otvaranja te izložbe Kožarić se u Pariz uputio sa samo jednim većim radom, skulpturom Čovjeka koji sjedi, koju je prethodno izložio u HDLU, te desetak manjih skulptura, a sve je ostale radove improvizirao na licu mjesta. Izložba, koja se pretežito sastojala od instalacija izrađenih od materijala nađenih »in situ«, požnjela je velik uspjeh, a Kožarić je u međuvremenu dogovorio postavljanje svoje skulpture Antuna Gustava Matoša u neki od javnih pariških prostora. Kožarić je, osim toga, zajedno sa Sanjom Iveković pozvan na ovogodišnju Documentu 11, koja će se u Kasselu održati od 8. lipnja do 15. rujna, i kakav će prenijeti i izložiti svoj atelijer, zajedno sa svih pet tisuća, do sada popisanih, pripadajućih mu predmeta. Sanja Iveković i Ivan Kožarić u Kassel idu na poziv ovogodišnjega kustosa Okwuia Enwezora, politologa po struci, u umjetnosti najviše zainteresiranog za interpretaciju kulturnog i društvenog okružja u kojem živimo. Kožariću je za projekt preseljenog atelijera ustupljena stara pivnica u središtu grada.

U Njemačkoj će ove godine biti i drugih, u svjetskim razmjerima važnih likovnih zbivanja, pa će se tako, samo dva tjedna prije otvaranja Documente 11, u Frankfurtu održati još jedna važna smotra. Riječ je o nomadskoj manifestaciji, za koju je troje međunarodnih kustosa (a za umjetničku raspravu o komunikaciji i kulturnom diskursu) kao hrvatske predstavnike odabralo umjetnike mlađeg naraštaja, Igora Grubića i Andreu Kulunčić.

Andrea Kulunčić, koja se projektom Embrio-zatvorena zbilja potvrdila kao jedan od najintrigantnijih domaćih mlađih umjetnika, sudjelovala je i na bijenalu mladih u Torinu, održanom u ožujku. Ondje je pod tematskom odrednicom Big social game predstavila svoj novi on-line projekt Distributivna pravda (distributive-justice. com). Okupivši stručnjake s različitih područja poput filozofije, sociologije ili web-dizajna umjetnica je postavila pitanje distributivne pravde, smatrajući kako pravednost raspodjele nije samo velika tema moralne i političke filozofije već i predmet »zdravorazumskih« moralnih shvaćanja. Pritom je zanimljivo, smatra ona, kako većina ljudi, osobito u tranzicijskim zemljama, vlastiti društveni položaj doživljava kao nepravedan. Problem distributivne pravde teorijski obrađuju dva filozofa, Tomislav Janković i Neven Petrović, a projekt sadrži i dvije teorijske igre. Nakon što ih odigra na kompjutoru, posjetitelju će se u prvoj igri i kao rezultat pokazati tip društva koji bi zastupao, a u drugom ime filozofa čijem je sustavu najbliži po senzibilitetu. U pripremi je i treća, multiuser igra u kojoj bi svi sudionici zajednički stvorili jedno društvo, a potom bi se promatrale daljnje smjernice i posljedice njegova razvoja.

Što se tiče izbora za mnogobrojne ovogodišnje bijenalne manifestacije, prepuštene domaćim kustosima, izdvajamo one koje potpisuju kustosica Muzeja suvremene umjetnosti Leonida Kovač i Tihomir Milovac.

Leonida Kovač je za predstavljanje na 25. bijenalu suvremene umjetnosti u So Paulu, koje će se pod naslovom/tematskom odrednicom Ikonografija metropole održati od ožujka do lipnja, izabrala osječkog umjetnika Ivana Faktora. Njezin je prvi izbor, međutim, bila Sanja Iveković s radom Miss Hrvatske i Miss Brazila čitaju Žižeka i Chomskog, ali je umjetnica nakon mnogobrojnih polemika odbila jednu kopiju rada ustupiti Muzeju suvremene umjetnosti. Ivan Faktor u Brazil odlazi s videoinstalacijom Osijek, Eine Stadt Sucht Einen Morder, sastavljenom od četiriju linearno povezanih ekrana. Faktor je snimio rodni grad te grad u kojemu izlaže, a međutitlove je preuzeo iz filmova Fritza Langa, na koje se često referira u svojim radovima.

U travnju je, pak, u sklopu Dana hrvatske kulture u moskovskome Muzeju Puškin predviđeno predstavljanje dvadesetero hrvatskih suvremenih umjetnika, a izbor potpisuje Tihomir Milovac. Naziv izložbe je Neprilagođeni, kao referenca na istoimeni film Johna Hustona, američku rock-grupu iz 80-ih te pjesmu grupe Film. Izabrani su radovi koji sa sobom nose snažan društveni angažman. Izložba apostrofira konceptualističke strategije kao iznimno važnu dimenziju hrvatske umjetnosti od sredine 20. stoljeća do danas, a koje se definiraju kao umjetnički angažman na pitanjima odnosa umjetnosti i društva, umjetnosti i politike te utjecaja umjetnosti i umjetnika na sferu javnosti. Obuhvaćeni su umjetnici svih naraštaja, od Julija Knifera i Ivana Kožarića, preko Tomislava Gotovca, Željka Kipkea, Sanje Iveković i Dalibora Martinisa, do Andree Kulunčić i Ivane Keser.

Kada je riječ o likovnim zbivanjima u zemlji, valja reći kako je zimska sezona započela potpunim fijaskom u obliku loše organiziranoga Zagrebačkog salona, po čijoj su trijenalnoj logici ove godine na red došle likovne umjetnosti. Trideset i šesto po redu izdanje te manifestacije otvoreno je sa znatnim zakašnjenjem, tek nakon Božića, brojni umjetnici nisu bili potpisani pod svojim radovima, u postavu su izmiješane dvije potpuno različite kustoske koncepcije, nagrade su, umjesto na početku, kako je to bio običaj, dodijeljene na kraju Salona, a onda se ni žiri nije uspio složiti oko grand-prixa, nego je svatko izabrao »svojeg« umjetnika. Uz tradicionalno mjesto održavanja, Hrvatski dom likovnih umjetnika, Salon se ove godine »uselio« i u galeriju Karas te u, prvi put za izložbene svrhe upotrijebljene, prostorije Leksikografskog zavoda. Tri koncepcije potpisalo je troje kustosa: Andrej Medved iz Slovenije, Berislav Valušek iz Hrvatske i Emese Suvecz iz Mađarske. U odabiru pod pretencioznim nazivom Što je ostalo od hrvatskog (slovenskog) slikarstva, slovenski je kustos Andrej Medved, uz radove četvorice hrvatskih slikara (Kipke, Maljković, Jurić, Prančić), u samo njemu jasnoj koncepciji izložio i djela kiparice Nike Radić, konceptualnog i videoumjetnika Dalibora Martinisa te četvero slovenskih umjetnika. Najbolji postav potpisao je Berislav Valušek, predstavivši pod nazivom Unutrašnji prostori, dvanaestero, većinom mlađih, autora, no njegov i Medvedov odabir nisu, na žalost, bili odvojeni. Valušekova koncepcija govori o hrvatskoj suvremenoj umjetnosti u devedesetima, preispitujući s jedne strane nastavak prakse modernizma, a s druge strane uronjenost u ratnu zbilju koja je budila potrebu za angažiranom umjetnošću. Potvrdan odgovor na pitanje postoji li još provokacija u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti dan je na kraju Salona. Umjetnik Igor Grubić je, naime, u HDLU (dakle u nekadašnjoj Džamiji), postavio zvučnu instalaciju Kada čujem..., koja se sastoji od zvuka ezana, islamskog poziva na molitvu. Zvuk je umjetnik snimio za vrijeme boravka u Tirani, a programiran je tako da se oglašava dva puta na dan. Grubić se u radu s jedne strane referirao na povijest prostora u kojemu izlaže, a s druge strane na Valušekovu temu Unutrašnji prostori. Instalacija je svojom »bukom« uznemirila susjede koji su podnijeli i prijavu protiv organizatora, no rad je ipak uspio »opstati« do kraja Salona. Mađarska kustosica Emese Suvecz povezala je, pak, umjetnike iz Hrvatske, Mađarske, Jugoslavije i Austrije u temi pod nazivom Iskazivanje osobnosti.

Siječanj je bio tradicionalno siromašan likovnim zbivanjima, a scena je oživjela tek potkraj mjeseca. Tri nezavisne kustosice, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, u Tehničkom su muzeju organizirale izložbu pod nazivom Projekt Broadcasting, posvećen Nikoli Tesli. Kustosice, koje su prethodno zaintrigirale javnost izložbom posvećenom Karlu Marxu (u povodu 125. obljetnice Komunističkog manifesta), i ovoga su puta svojim organizacijskim pregnućima dale dobru lekciju svojim kolegama iz velikih institucija. Na izložbi koja je bila podijeljena na dva dijela — jedan inkomporiran u stalni postav Tehničkog muzeja, a drugi smješten u poseban prostor — strani i domaći umjetnici, bavili su se, tražeći nadahnuće u Teslinim izumima i vizijama, preispitivanjem komunikacije našega doba i načina na koji se ona može realizirati u medijima te pitanjima prijenosa informacije i energije. Austrijski umjetnik Robert Adian X, jedan od pionira telekomunikacijske umjetnosti, postavio je instalaciju usredotočenu na raspon i značenje kratkih radiovalova kojima se uglavnom koriste sigurnosne i špijunske agencije. Slovenski umjetnik Marko Peljhan je u instalaciji Tactical Radio Unified System Transport, sastavljenom od dijelove bojnih raketa što ih je kupovao na crnom tržištu i tržištu vojne industrije upozorio na mogućnost kućne izrade oružja. Dalibor Martinis u instalaciji »To America I say« binarno je kodirao poruku Osame Bin Ladena Amerikancima, ruski umjetnik Yuri Leiderman pozabavio se pitanjem nerazumijevanja u komunikacijskom kanalu, izloživši pisma u obliku bakrenih kuglica, »plastičkih« ekvivalenata tekstualnih poruka, jugoslavenska umjetnica Marina Abramović postavila je videorad Između u kojem je upotrijebila audiovizualne elemente u hipnotičkom svojstvu, dok se Sanja Iveković poigrala percepcijom ljudi iz javnoga života. U njezinu video radu Nensi Brlek, urednica i voditeljica Dnevnika HTV-a, općenito percipirana kao posve određen tip osobe, recitirala je po vlastitom izboru, stihove pop-zvijezde Gibonnija. Od starijih radova nadahnutih Teslinim životom i djelom publici su iznova bili predstavljeni Eksploatacija mrtvih Mladena Stilinovića, mobilna instalacija Brace Dimitrijevića te serija performancea Tomislava Gotovca iz 80-ih godina, u kojima se referirao na masmedije.

Serija zimskih retrospektivnih izložbi započela je onom Omera Mujadžića, otvorenom početkom veljače u Umjetničkom paviljonu. Prva retrospektiva posvećena tom slikaru, u autorskom odabiru kustosice iz Sarajeva Aide Abadžić-Hodžić, pokazala je njegov rad u posve novom svjetlu, ne smještajući ga isključivo u kontekst djelovanja grupe Zemlje (Mujadžić je zajedno s Krstom Hegedušićem bio njezin osnivač) unutar kojega je do sada najčešće prezentiran. Marljivim prikupljanjem Mujadžićevih radova (uglavnom po privatnim zbirkama), Aida Abadžić-Hodžić nam je omogućila da se upoznamo s brojnim umjetnikovim djelima koja do sada nismo imali prigode vidjeti. Rano razdoblje Mujadžićeva stvaralaštva iščitano je kroz prizmu dvaju utjecaja: hrvatskoga klasicizma i europskih iskustava koje je stekao u Parizu. Na izložbi su također predstavljeni i Mujadžićevi socijalno angažirani radovi iz razdoblja grupe Zemlja (primjerice Radnik, Savska ulica, Tvornički pejsaž, Kolporter), zatim oni vezani uz teme i motive iz rodne Bosne te niz kasnijih, gotovo nepoznatih radova, koje karakterizira povratak intimizmu, sužavanje kromatskog registra i snažan utjecaj Miljenka Stančića.

Dva dana poslije otvorene su i dvije izložbe Ede Murtića: retrospektiva u Modernoj galeriji i izložba novih radova u Gliptoteci HAZU. Prva, i dugo čekana, izložba, u »režiji« Igora Zidića, nametnula se ne samo kao najpotpunija i najkvalitetnija dosadašnja Murtićeva retrospektiva nego i kao važan društveni događaj, koji je pohodila mnogobrojna politička elita. Izložba temeljito prati sve Murtićeve umjetničke mijene: tu su aktovi i studije iz ranih dana školovanja, radovi iz 50-ih — pejsažni crteži sa sve više slobodne geste i boje, djela iz ciklusa Doživljaji Amerike kreirana nakon Murtićeva upoznavanja s iskustvima action paintinga, ostvarenja iz doba približavanja enformelu krajem 50-ih i početkom 60-ih godina, radovi iz prve polovice 60-ih koji označavaju povratak boji (sjajne, žarke boje nanesene na platno u širokim i jednostavnim formama), slike iz kasnih 70-ih karakteristične po reduciranoj paleti boja (dok je s formalne strane riječ o nekoliko širokih, dijagonalnih poteza kistom), djela iz osamdesetih koja znače povratak figuraciji (pejsaž) i snažnim kolorističkim zamasima, ciklus Oči straha, te radovi iz devedesetih, prepoznatljivi po Murtićevu povratku apstrakciji.

Recentni Murtićevi radovi, izloženi u Gliptoteci (osim slika tu su i keramoskulpture) inspirirani su, pak, Vrsarom, točnije kamenolomom Montraker, u kojem umjetnik u posljednje vrijeme nalazi nadahnuće za svoje apstrakcije.

Od retrospektivnih izložbi spomenimo i onu Tomislava Ostoje u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Iako je riječ o nedovoljno pročišćenoj i pomalo školski odrađenoj retrospektivi od Stanka Špoljarića, ona pedantno prati četiri desetljeća umjetnikova stvaralaštva, počevši od ranih radova inspiriranih tematikom rodne Dalmacije, preko spomenika Silviju Strahimiru Kranjčeviću, postavljenom 1962. ispred Filozofskog fakulteta (koji se smatra jednim od najuspjelih spomeničkih plastika nastalih nakon Drugoga svjetskog rata), pa sve do recentnih radova snažno obilježenih osobnim tragedijama.

Od samostalnih i neretrospektivnih izložaba jedino vrijedi spomenuti samo onu Gorana Petercola održanu u veljači u Muzeju suvremene umjetnosti, pod nazivom Fleševi. Kustosica izložbe bila je Leonida Kovač, a uz izložbu je tiskana i umjetnikova monografija. Petercol je izložio niz prostorno-specifičnih radova. Tema radova su sjene — inducirane uz pomoć fleša fotografskog aparata — što ih je umjetnik snimio u zgradi Muzeja, u prostorima koji nisu namijenjeni za izlaganje umjetničkih djela. U kontekstu izložbe snimljeni su predmeti efemerni, a glavnu ulogu je »preuzela« sjena. Negativi sjena projicirani su u izložbenom prostoru, a budući da se umjetnik u toj seriji radova bavio problemom dislokacije forme, jedna je forma sjene bila projicirana na izvanjski prostor, na Dverce, koje se nalazi nasuprot Muzeju. Riječ je o inovativnim formalnim i estetskim rješenjima koja se temelje na novim-starim elementima u likovnoj umjetnosti. Iako u povijesti umjetnosti svjetlost i osvjetljenje imaju bitnu ulogu, rad sa svjetlom koje je zaživjelo kao samosvojan medij nova je pojava koja se javlja u doba postmoderne. Umjetnika privlači svjetlost i zbog »običnosti«, odnosno inkomponiranosti u naš svakodnevni život. Za umjetnikov rad bitan je prostor u kojem djeluje, on na neki način određuje »smještaj« tih visokoestetiziranih i do krajnosti pročišćenih umjetničkih formi.

U ožujku je u Muzeju suvremene umjetnosti obilježena i desetogodišnjica prvog javnog predstavljanja Labin Art Expressa. Pod nazivom Krikni i rikni, koji se referira na situaciju svuda oko nas, skupina Metal Guru koja djeluje kao umjetnička frakcija Labin Art Expressa, podzemne kulturno-umjetničke skupine iz Labina, predstavila se četverodnevnim akcijama i instalacijama. Kako se umjetnici prema svojoj poetici referiraju na trenutačnu situaciju, većinu su događaja improvizirali na licu mjesta. Prostor MSU preoblikovali su i posebno dizajnirali za tu prigodu, a ambijent i ozračje su se putem vizualnih i audio događanja, vrlo sporo i gotovo neprimjetno mijenjali — od relaksirajuće, ugodne i lagane, do teške, nasilne i mračne atmosfere. Istodobno kad i izložba Metal Gurua, u Studiju MSU otvorena je izložba jugoslavenske umjetnice Tanje Ostojić, a riječ je o prvom samostalnom gostovanju nekoga jugoslavenskoga likovnog umjetnika u Hrvatskoj. Mlada umjetnica (rođena 1972) koja je svoj status potvrdila na mnogobrojnim svjetskim gostovanjima, predstavila se videosnimkom happeninga s posljednjeg venecijanskog bijenala, gdje je došla na poziv selektora Haralda Szeemana. U performanceu je obrijala venerin brežuljak u obliku Malevičeva Crnog kvadrata na bijelom (rad koji je vidio samo Szeeman kako bi ga mogao uključiti u službenu selekciju), a drugi dio happeninga sastojao se od praćenja kustosa tijekom službenog obilaska bijenala. Videosnimka tog rada Bit ću Vaš anđeo predstavljena je u Muzeju suvremene umjetnosti. Tijekom četiri dana svečanog otvaranja umjetnica je pratila gospodina Szeemana kao njegov escort. Rad se referira na strukturu bijenala. No, namjera nije ironiziranje samog sistema bijenala, već je rad nastao kao pokušaj intergracije u strukturu bijenala, kao globalnog fenomena, jednog od najvećih financijskih događanja u umjetničkom svijetu, u kojem se lansiraju umjetnici, sklapaju dogovori, karijere, u kojemu se ljudi pojavljuju kako bi bili viđeni.

I na kraju, treba spomenuti kako je u veljači hrvatska likovna umjetnost izgubila dvojicu svojih velikana: kipar Kosta Angeli Radovani preminuo je u 86, a slikar Ivo Šebalj u 91. godini.