Kava, kolači i teror

Kava, kolači i teror

Naoružani pretres kuće Heinricha Bölla? Jedna korektura.

Je li bilo deset ili dvanaest policajaca koji su na Tijelovo 1972. strojnicama opkolili kuću Heinricha i Annemarie Böll u Eifelu, to ne znam. Ja sam ih vidio, ali ne i brojao. Ali ono što bih želio jest da Böllove zapise i izjave šefa dürenske kriminalističke policije ipak malo preciziram, dopunim i korigiram. Moja supruga i ja — a mi smo bili ti sumnjivi gosti — sjedili smo za stolom i pili kavu. Došli smo iz Stuttgarta kako bismo s Böllovima razgovarali o planiranom godišnjem odmoru cijele obitelji u njihovoj irskoj kući. Nažalost nije istina da sam gospodinu Conradsu, šefu policije, pokazao svoju iskaznicu i time ga zadovoljio. Naime, ni ja ni moja žena nismo uza se imali iskaznice. Kako bi utvrdila naš identitet, policija si je pomogla tako da je radiovezom obavijestila stuttgartske kolege koji su posjetili našu djecu i pitali ih gdje su im roditelji. Odgovor »kod Böllovih« bio je službeni kraj akcije.

Ja sam cijelu stvar smatrao prije svega komičnom, pa sam je iz obijesti produljio koju minutu time što sam gospodinu Conradsu rekao da sam davno prije vodio korespondenciju s Ulrikom Meinhof. Naravno, u prvi mah je bio jako znatiželjan sve dok nije saznao da se radilo o pismima upozorenja koje sam prije, kao asistent, pisao Ulriki Meinhof zbog posuđenih a nevraćenih knjiga iz knjižnice instituta. Taj se razgovor vodio za stolom: Heinrich Böll je naime pozvao gospodina Conradsa na šalicu kave s kolačima. Na Böllovo pitanje kako to da su pri potrazi za teroristima došli na ideju da dođu k njemu i njegovim gostima, šef policije je ukazao na Böllov članak u »Spiegelu« pod naslovom »Propusnica za Ulriku Meinhof«. Time je počeo razgovor o članku, koji je završio Böllovom ponudom da o svom pogledu na te stvari govori pred dürenskom policijom, ako ga pozovu. Gospodin Conrads je ljubazno odbio. Potom je upitao Bölla: »Ulrike Meinhof zna Vaš članak. I Vi sami biste jedva mogli isključiti mogućnost da vam ona u bijegu pokuca na vrata. Što biste učinili u tom slučaju?« Böll je odgovorio kako bi je prvo pitao ima li uza se kakvo oružje. Ako da, zahtijevao bi da to oružje ostavi vani. A onda bi joj sigurno rekao: »Uđite unutra.« A dalje bi stvar tekla već prema tome kako bi se ona ponašala. Je li to loše za kršćanina? Ne, gospodin Conrads to nije smatrao lošim, ali zato dovoljno teškim da opravda policijsku akciju. »Ta skoro da je bilo moguće da je nađemo kod Vas.«

Rastanak je bio uljudan. No, u nastavku druženja tog poslijepodneva više nije bilo vedrine. Heinrich Böll je bio tjeskoban, a njegov bijes je više rastao nego li se smanjivao. Zato smo mu u provratku, iz Kölna, poslali buket posebnih ljiljana kakve je teško naći u cvjećarnici a koje ja posebice volim i koji su trebali biti prava suprotnost onoj nelagodi koju smo skrivili. Nažalost, nekoliko dana poslije slučajno sam pročitao u nekom Böllovom djelu kako nije volio ljiljane zbog određenih asocijacija na kipove svetog Josipa. Dakle, i to je Bölla moralo dodatno izbaciti iz takta.

Godišnji odmor u Irskoj je bio izvrstan, iako smo Böllovu kuću zatekli provaljenu i nestalu posteljinu.

Die Zeit, br. 19, 29. 4. 1998.