Jubileji hrvatskih leksikografa

Jubileji hrvatskih leksikografa:

Fausta Vrančića (1551-1617) i Jakova Mikalje (1601-1654)

Uvod

Što više proučavam početke hrvatske leksikografije, sve jasnije otkrivam razvojne niti kojima je Božja providnost gotovo neočekivano i ljudski nepredvidivo spajala naše velikane i tako omogućila stvaranje i rast hrvatske leksikografije. Da je polihistor Faust Vrančić — kome je 450. obljetnica rođenja — nastavio čuvati u ladici svoj Petojezični rječnik, jedva da bi ikad itko doznao da je uopće bio napisan. Providnosno prijateljstvo sa španjolskim isusovcem Alfonzom Carrillom urodilo je tiskanjem rječnika. Faustova želja da postane isusovac dovela ga je u Rim k isusovačkom Generalu Acquavivi, kome je poklonio primjerak svoga rječnika. Pater General je rječnik proslijedio u susjedni novicijat mladom Bartolu Kašiću, koji je na temelju njega izradio prvi Hrvatsko-talijanski rječnik. Kad je 1599. prema rezultatima ankete na Rimskom kolegiju osnovana Akademija hrvatskog jezika, Bartol Kašić postao je prvi nastavnik (lektor!) koji je sastavio prvu hrvatsku gramatiku Institutiones linguae illyricae. A Jakov Mikalja — kome je 400. obljetnica rođenja — bio je Kašićev suradnik, prepisao je njegov rječnik, godinama ga obogaćivao i konačno tiskao velebno Blago jezika slovinskoga g. 1651. — prije 350 ljeta. Između tih obljetnica, točnije od 1595. do 1651. postavljeni su čvrsti temelji hrvatskog jezikoslovlja i leksikografije. Sva ta zanimljiva zbivanja od Vrančića do Mikalje zaslužuju bar kratak osvrt.

Vrančići — ugledna šibenska obitelj

Život Fausta Vrančića nemoguće je razumljivo prikazati ako se ukratko ne spomenu najvažnije pojedinosti iz života njegova djeda Frane, oca Mihovila i strica Antuna.

Djed Frane Vrančić (1482-?) oženio se »s Margaretom Stafilić, sestrom uglednog biskupa šibenskog i erdeljskog Ivana Stafilića-Lučića (Staphileus-Lucius) (1472-1528), doktora obaju prava, diplomata pape Julija II. (1503-1513)... Biskup Ivan Stafilić bio je i u službi pape Leona X. (1513-1521)...«1

Otac Mihovil Vrančić (1507-1571) studirao je u Beču i Krakovu. Kao diplomat velik dio života proveo je izvan domovine, a bio je i administrator posjeda svoga brata Antuna. Kao mladić napisao je Laus Dalmatiae (Pohvala Dalmaciji), a i poslije se bavio pjesništvom, prozom, poviješću i prepisivanjem hrvatskih književnih tekstova. Među njima treba spomenuti barem Muku Isusovu i Muku svete Margarite.2

Stric Antun Vrančić (1504-1573) bio je ugledni crkveni prelat, vješt diplomat i poznati latinski pjesnik i pisac.

»Antun Vrančić rođen je 29. svibnja 1504. u Šibeniku, a prve godine svog djetinjstva proveo je u Trogiru kod ujaka Stafilića.

Zatim se vratio u Šibenik, gdje mu je učiteljem latinskog i grčkog jezika bio bilježnik Ilija Tolimirić (?-1537). Kasnije se za njegov odgoj i školovanje brinuo njegov ujak Petar Berislavić, kojemu je Antun otišao u Vesprim. Kad je Antunu bilo šesnaest godina, dobio je naslov kanonika skradinskog, a Petar Berislavić dodijelio mu je i dužnost nadđakona simeškog.«3

Antun se zatim školovao u Padovi, Beču i Krakovu. Od 1530. u Budimu je tajnik Ivana Zapolje i njegove udovice Izabele. Od 1549. u službi je Ferdinanda I. Habsburškoga. Antun Vrančić postao je 1553. biskup u Pečuhu. Uskoro ga je kralj Ferdinand I. poslao kao svoga izaslanika u Tursku, gdje je ostao četiri godine. Kad se 1557. vratio, promaknut je za biskupa u Jegaru (mađarski Eger, latinski Agria, njemački Erlau). Ostrogonski nadbiskup i primas Ugarske postao je 1569. Potkraj života 1572. bio je kraljev namjesnik, a papa Grgur XIII. imenovao ga je i kardinalom.

Ostvario je obilan književni, pjesnički i povijesni rad na latinskom te napisao oko 1000 pisama, uglavnom na latinskom, a nešto na talijanskom i mađarskom. Na hrvatskom sačuvana je samo njegova MOLITVA koja nam je dragocjen spomenik jezika i načina pisanja. Ta »Molitva koju složi i govori svaki dan Anton Vrančić, arhibiskup Ostrogonski« tiskana je u Mrnavićevu Nauku kršćanskom (1627).4

Prikaz života Fausta Vrančića

U takvom obiteljskom ozračju Faust Vrančić (Šibenik, siječanj 1551 — Venecija, 27. I. 1617) razvio se u polihistora i humanista te latinskog i hrvatskog pisca. Kad je Faust imao 8 ili 10 godina, iz rodnog Šibenika uzeo ga je k sebi na školovanje u Požun (danas Bratislava) njegov stric Antun Vrančić koji je svojom velikom učenošću i ugledom crkvenog prelata i kraljevskog savjetnika veoma poticajno utjecao na Fausta. Stoga s pravom Kukuljević piše: »Nećaka Fausta Vrančića podučavao je, kako da ima napredovati u naucih.«5

»Faust... nije bio jedini stričev gojenac, ali nema sumnje da je Antun u njegov odgoj uložio najviše ljubavi, truda i novca.«6

Mladog Fausta poslao je zatim stric u Padovu da od 1568. do 1572. studira filozofiju i pravo. Kad je Antun doznao da se Faust uz studij s osobitom ljubavlju bavi i glazbom, upozorio ga »nek uz to ne zaboravi na druge nauke i znanosti.«7

Fausta zatim nalazimo u Rimu, gdje je 1. siječnja 1575. primljen za člana hrvatske bratovštine sv. Jeronima u kojoj se upoznao s brojnim hrvatskim uglednicima.8

Faust je kao Antunov nećak i učeni humanist i pravnik, dobivao razne velike i unosne službe. Godine 1579. postao je zapovjednik grada Veszprema i upravitelj svih biskupskih imanja.9

Ivan Tomko Mrnavić o tome razdoblju govori ovako: »Ne spominjem ovdje hrabrost povezanu s pravednošću kojom je kao prefekt upravljao vesprimskom biskupijom. Iako je bila izložena najljućim neprijateljima, vodio je poslove ničim ne uznemirujući narod. Poznata je njegova moralna čistoća prije braka, kao i njegova neporočnost kao muža, kada se svetom bračnom sponom vezao za prečasnu gosp[ođ]u Mariju Zar. Potvrđena je njegova odanost nakon prerane smrti ljubljene žene. A kojom li je tek nesebičnom ljubavlju odgojio kćer i sina koji su ostali kao najdraži zalog bračne ljubavi.«10

Godine 1581. Faust je postao tajnik kralja Rudolfa II. u Pragu. Dok mnoge ljude časti iskvare — »Honores mutant mores« — kod Fausta se to nije dogodilo. Naprotiv, upravo nas iznenađuje kako Mrnavić prikazuje i to razdoblje: »...iako je tijelom bio prisutan na dvoru, duhom [je] ipak bio usmjeren k nebu, pod svilenim je haljinama njegovo tijelo ranjavala kostrijet... Teret tolike odgovornosti svladavao je tako da je pružao pomoć udovicama, nejakima, siročadi, poraženima i jadnima.«

U to doba piše i knjigu Život nikoliko izabranih divic, koju tiska dvadesetak godina poslije, u Veneciji 1606.11

Činjenica je da je Faust 1594. napustio službu kraljeva savjetnika. Od zarađenog novca »dio je dao kćeri kao miraz, a drugi dio namijenio odgoju sina jedinca« (Mrnavić). Dopunio je studij teologije i godine 1594. kao udovac zaređen je za svećenika. Tih godina upoznao se s Alfonsom Carrillom o kojemu moramo nešto reći.

Faust i isusovac Alfonso Carrillo

Španjolski isusovac Alfonso Carrillo (Alcalá de Henares, 1553 — Rim, 1618) bio je vrlo sposoban i učen, pa je predavao kao profesor teologije u Parizu (1584) i Beču (1587 i 1589-1591). Tada je imenovan superiorom u Transilvaniji i ondje je djelovao do 1599. Tamošnje njegovo djelovanje prikazao je László Szilas u posebnoj studiji.12 U njoj, doduše, nisam našao spomena o Carrillovoj povezanosti s Vrančićem, ali nam je zanimljiva i njegova suradnja 1594. s Aleksandrom Komulovićem.13

Vrančić i Carrillo našli su se u isto vrijeme na istom prostoru, i zapravo s istom zajedničkom brigom za dobro Crkve i vjernika, i to ih je zbližilo i povezalo pravim prijateljstvom. Kad je Faust spomenuo da već godinama u ladici čuva Petojezični rječnik, Carrillo ga je uvjerio da svoj rječnik mora što prije tiskati.

Stoga je Faust u kolovozu godine 1595. otputovao u Veneciju, tadašnji centar europskog tiskarstva, da objavio »onaj glasoviti rječnik pet najuglednijih europskih jezika kojima se zadivljujuće služio« (Mrnavić).

Petojezični rječnik Fausta Vrančića

Na naslovnici piše Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmati[c]ae et ungaricae. Cum privilegiis. Venetiis, Apud Nikolaum Morettum, 1595. Zatim dolazi s velikim naslovom posveta, s datumom 25. VIII. 1595: Admodum reverendo viro, D. Alfonso Carrillio autor salutem. U njoj Faust svoj petojezični rječnik posvećuje svom prijatelju španjolskom isusovcu Alfonsu Carrillu koji ga je potaknuo na objavljivanje.

Jedan komentator o toj posveti piše ovako:

»Taj Alfonsus Carrillius, zapravo Carrillio, bio je isusovac i tada provincijal austrijske provincije isusovaca. Rođen je g. 1556. u Alkali u Španjolskoj, a umro je 1628. u Rimu.«14

U tom kratkom tekstu nalaze se tri pogrješke: godina rođenja je 1553, godina smrti je 1618, a Carrillo je tada bio poglavar isusovaca u Transilvaniji, gdje su se Faust i on upoznali.

Zapravo tek poslije, »godine 1601. Carrillio je postao provincijal austrijske isusovačke provincije, a 1606. poslao je isusovce u Zagreb da otvore kolegij i gimnaziju. Time je Carrillio pokazao prijateljsku ljubav prema Faustu Vrančiću i njegovom narodu.«15

Nakon posvete dolazi predgovor »Author Benigno Lectori Salutem«. U njem Faust piše da je svoj rječnik zamislio najprije kao dvojezični, hrvatsko-mađarski. No prijatelji su ga potaknuli da rječnik obogati i drugim jezicima, pa je dodao latinski, talijanski i njemački.16

Slijedi pohvalna pjesma In Dictionarium quinque linguarum Nobilis et praeclari viri Fausti Verantii... koju je napisao poznati pjesnik Hieronimus Arconatus, i koji spominje ime autora Petojezičnog rječnika.

Na kraju rječnika Faust na pet stranica s po dva hrvatsko-mađarska dvostupca dodaje popis hrvatskih riječi koje su prihvatili Mađari — Vocabula dalmatica quae Ungari sibi usurparunt.17

Završno poglavlje kršćanskog nauka — Institutio christiana u pet jezika u kojem donosi po dvije stranice Deset zapovijedi Božjih, Vjerovanje apostolsko i Oče naš i Zdrava budi Maria, ali bez drugog završnog dijela Sveta Marijo.18

U Carrillovoj korespondenciji19 objavljena je Vrančićeva posveta, preuzeta iz Rječnika (I, 164-165). U još 2 pisma spominje se Faust Vrančić. Prvo piše Carrillo 15. V. 1600. Generalu Acquavivi (II, 324-326), a drugo je Generalov odgovor (II, 329-334).

Nakon što je Faust u Veneciji 1595. tiskao Rječnik, došao je 1596. u Rim i odlučio stupiti u isusovački red. Posjetio je patra Generala, koji je tada bio na Quirinalu, desno uz crkvu sv. Andrije, a s druge strane Ulice sv. Andrije bila je papinska palača (ona je danas rezidencija predsjednika Republike Italije). Faust je patru Generalu poklonio svoj Petojezični rječnik i zamolio ga da ga primi u novicijat.

O tome Mrnavić u Pogrebnom govoru veli: »Kad je došao u Rim, proveo je dvije godine i dobro i loše. Nastojao je kod upravitelja Družbe Isusove biti primljen među njezine članove jer je to svim srcem želio.« (Mrnavić) Nije bio primljen, jer da mu je sin još malodoban. No, Mrnavić veli da je pravi razlog bio oporba bečke i padovanske Crkve, a posebno carskog izaslanika kod pape Klementa VIII. — Očito je da su s Faustom neki imali svoje planove što se tiče crkvene službe.

No, čudne li podudarnosti! U rimskom se isusovačkom novicijatu, lijevo do crkve sv. Andrije, od 14. VIII. 1595. nalazi mladi novak Bartol Kašić. Nisam uspio utvrditi u dokumentima, ali je vrlo vjerojatno da su se Faust Vrančić i Bartol Kašić tada upoznali. A posve je sigurno da je Bartol dobio u ruke Vrančićev Dictionar. Budući da je pater General znao da je Bartol već u novicijat sa sobom donio Libretto di frasi-Konverzacijski priručnik, što je normalnije nego da mu je poslao Vrančićev Petojezični rječnik, a Bartol je na temelju stupaca Dalmatice — Italice sastavio prvi Hrvatsko-talijanski rječnik.

Taj prvi Hrvatsko-talijanski rječnik sastavio je Bartol Kašić između 1596. i 1599.

Vrančićeva posveta Rječnika jasno upućuje na poznanstvo, suradnju i povezanost Vrančića i Carilla. To bi moglo navesti na pomisao da je možda Vrančićev Rječnik bio poznat među isusovcima dok je još bio u rukopisu, pa bi tako i Kašić mogao doći do njega i njime se poslužiti. Međutim, istraživanja su dala drugačije rezultate: Kašić je leksikografsko djelovanje započeo samostalno, jer je već 14. kolovoza 1595. donio sa sobom u novicijat u Rimu »un libretto di frazi«, a Vrančić je svoju posvetu Carrillu napisao tek 25. kolovoza 1595. Kašić se tek poslije poslužio Vrančićevim Rječnikom, sastavljajući svoj Hrvatsko-talijanski rječnik.

Kašićev se tječnik mnogo upotrebljavao, pa nam je sačuvan u jako oštećenu rukopisu, bez korica i naslovnice, bez naslova i autora. Ostao je i bez prve stranice te počinje slovom b. Kao anonimni čuva se u Knjižnici Male braće u Dubrovniku sa signaturom RKP 194.

Nakon što sam dokazao Kašićevo autorstvo, objavio sam njegov Hrvatsko-talijanski rječnik i Konverzacijski priručnik u Zagrebu 1990, u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i Zavoda za hrvatski jezik. U opširnom predgovoru iznosim i sličnosti i razlike između Vrančićeva i Kašićeva rječnika.20

Akademija hrvatskog jezika u Rimskom kolegiju 1599.

Zbog sve većeg značenja Slavena u političkom, kulturnom i crkvenom životu, papa Klement VIII. potaknuo je patra Generala da se po isusovačkim kolegijima provede anketa, treba li uvesti učenje jednog slavenskog jezika, i — ako treba — koji izabrati.

Svi su odgovori na anketu bili za učenje jednoga slavenskog jezika, a većina je bila za hrvatski.

Stoga je u prosincu 1599. pater General u Rimskom kolegiju osnovao Akademiju hrvatskog jezika.

Kašić, prvi nastavnik Akademije — piše gramatiku

Za prvog je nastavnika Akademije hrvatskog jezika pater General imenovao Bartola Kašića. Znao je da za početak rada s prvim prijavljenim studentima ima Konverzacijski priručnik i Hrvatsko-talijanski rječnik. Naredio mu je da se dadne i na pisanje prve hrvatske gramatike.

Kašiću je bilo jasno da prvu hrvatsku gramatiku ne može napisati sjedeći samo za radnim stolom nego je potrebno i provjeravanje građe u radu sa studentima. Stoga je on pripremao poglavlje po poglavlje, na satu bi studentima održao o svakom poglavlju predavanje, a zatim su odmah slijedile vježbe. Tek nakon ozbiljne provjere na predavanjima, Kašić bi redigirao konačan tekst pojedinih poglavlja za knjigu. Zbog tako ozbiljna rada, njegova prva hrvatska gramatika mogla je biti uzor i izvor svim hrvatskim gramatičarima kroz 250 godina, do sredine 19. stoljeća.

Bartol Kašić želio je objaviti hrvatski jezični priručnik i stoga je svome glavnom jezikoslovnom djelu stavio naslov Institutiones linguae illyricae. U rukopisu koji je priredio za tisak nalazio se njegov Hrvatsko-talijanski rječnik, Konverzacijski priručnik i Gramatika. Zbog prevelikog predračuna koji je tiskara dala za tiskanje toga cjelovitog priručnika, kako se Kašić žali u Autobiografiji, morao je izostaviti sve osim Gramatike, pa je samo nju tiskao 1604, ali je ipak sačuvao prvotni naslov.21

Carrillo za hrvatski seminar u Rimu i gimnaziju u Zagrebu

Školske godine 1599/1600. Carrillo je bio rektor kolegija u slovačkom gradu Šal'a nad Váhom (latinski Sellia, mađarski Vágsellye). I on je proveo anketu, i kao i većina ostalih rektora, dobio odgovor da treba uvesti jedan slavenski jezik, i to hrvatski.

Iz toga vremena imamo u njegovoj korespondenciji vrlo zanimljivo opširno pismo22 koje mu je uputio pater Theofil Crysteccus,23 da odgovori na pitanje koji bi od slavenskih jezika bilo najbolje poučavati u isusovačkim kolegijima. Iz toga pisma, koje je važno i za nas, donosimo najvažnije odlomke:

Inscriptio — Naslovnik:

[351v] Reverendo in Christo Patri,

P. Alfonso CARRILLIO, Collegii Sociatatis Iesu Rectori Selliae.

De Glagolitica lingua. — O hrvatskom jeziku.

Zaključak pisma glasi: »Sic igitur existimo eam esse Croaticam.«

Zatim navodi zanimljiva zapažanja... koja su sigurno utjecala na Carrilla. On je 24. I. 1600. pisao p. Generalu Acquavivi sljedeće pismo.24

»...5. Seminar hrvatskog jezika nikad nisam zaboravio, pa s ovim pismom sada šaljem Vašem Očinstvu, što sam pribavio da se o toj stvari napiše.

Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima, i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih govora, da se pomaže narodima Istoka. U ovoj se provinciji nalaze brojniji Hrvati nego u drugima, U priloženim pismima naznačeno je gdje se nalaze knjige. /Bilješka: ništa/.

Preporučujem se u svete žrtve Vašeg Očinstva.

U Šeli, 24. siječnja 1600 (Epistlae II, 298) Čini se da Carrillo nije bio samo za Akademiju hrvatskog jezika, što bi bila više interna stvar Rimskoga kolegija, nego je želio da se osnuje i službeni seminar hrvatskog jezika.

Spomenimo i drugu dragocjenu činjenicu da je godine 1601. Carrillo postao provincijal austrijske isusovačke provincije. Nakon potrebnih prethodnih molbi, pregovora i dogovora 1606. poslao je u Zagreb prve isusovce da otvore kolegij i 1607. gimnaziju.25

Faust Vrančić — biskup

Godine 1598. car i kralj Rudolf II. imenovao je Fausta Vrančića čanadskim biskupom (mađarski Csanad). Isusovački general Claudije Acquaviva pismeno je čestitao 23. V. 1598. i rekao da je bila Božja providnost što ga nisu primili u isusovački novicijat, jer je eto bio predviđen za biskupsku službu.

Vrančić zahvaljuje i sa svoje strane moli da mu isusovci pomažu u čanadskoj biskupiji. Uvijek je ostao povezan s isusovcima, kako dokazuju sačuvana pisma.

Carevo imenovanje Fausta za čanadskog biskupa potvrđeno je u Rimu 20. XII. 1600.26 Time je Faust Vrančić i službeno postao čanadski biskup, i tako su ga nazivali do kraja života, premda se godine 1608. odrekao biskupske časti.

Budući da su Turci uništili biskupsko sjedište Čanad, a biskupski naslov je i dalje ostao, čanadski su biskupi stolovali u Temišvaru, i odande upravljali Banatom i Transilvanijom.

odgovor (II, 329-334).

Faustovo biskupovanje Mrnavić prikazuje ovako: »No posve je pouzdano i vidljivo da je Faust prvi popravio izgled ugarske crkve nakon udesa (=nesreće), jer je uklonio beskorisne i za svetoga biskupa nedostojne gomile jahača i trkača, kao i kuhara i čankoliza, stada konja i obore drugih zvijeri (=životinja) iz biskupske pratnje, zadovoljan apostolskom trezvenošću (=trijeznošću): prvi koji je ostacima porobljenog stada, koje je pod težinom turskoga jarma jedva sačuvalo dušu, otpustio očinskom samilošću neke teške namete koji su obično ubirani pod nazivom desetina... Prvi koji je podigao srušene svete hramove svoje svećeničke slušbe... Doveo je pastire duša i učitelje među narod koji je do tada bio pritisnut vječnom tiranijom osvajača krivovjernika. Sam je svojom pastirskom riječju zbog nedovoljnog broja katoličkih svećenika obilazio narod, gradove i sela svoga svećeništva i neprestano govorio prema svojoj dužnosti.«

Biskup Faust Vrančić postaje redovnik — barnabit

Svoju želju za redovničkim životom ostvario je Faust Vrančić 1. XII. 1605. ušavši u Rimu u red Sv. Pavla, tzv. barnabite.

Faust je zatim u Rimu boravio desetak godina i kroz to je vrijeme dolazio znatno veći broj hodočasnika iz hrvatskih i ugarskih zemalja jer ih je on primao.

Kašić u opširnom pismu iz Beograda 15. VI. 1613, upućenom generalu reda Klaudiju Acquavivi, izričito spominje Fausta Vrančića. Nabrajajući mnoge vjernike koji i izdaleka dolaze patrima po duhovnu utjehu, Kašić piše: »Drugi dolaze s one strane Dunava iz biskupije Čanad, kojoj je biskup Monsignor Faust Vrančić.«27

No, riječi »kojoj je biskup« (»di cui # vescovo«) moraju se shvatiti kao općepoznata oznaka u kojoj je biskupiji on bio, prije nego što je 1608. abdicirao. Ipak mu je ostala titula, jer poslije nije otišao drugamo za biskupa.

Prema zapisima koje donose Anali ugarsko-hrvatskoga kolegija u Bologni28 nalazimo zanimljivu vijest, da je 1611. — nakon smrti zagrebačkog biskupa Š. Bratulića — bilo više kandidata. Papa Pavao V. preporučio je caru da za nasljednika imenuje Fausta Vrančića, ali je car već imenovao Petra Domitrovića koji je bio biskup u Pečuhu.

Kad se Faustu u Rimu zdravlje pogoršalo, želio se vratiti u rodni Šibenik. No, u Veneciji se zadržao da objavi Machinae novae (1615 ili 1616), pa je ondje umro 27. siječnja 1617. Prema posljednjoj vlastitoj želji prenesen je i pokopan u rodnom kraju, u crkvi Sv. Marije u Prvić Luci.

Ivan Tomko Mrnavić u latinskom Govoru na pogrebu Fausta Vrančića, posvjedočio je najljepše i najopširnije o njegovu duhovnom liku. Govor je nedavno pronađen i objavljen u latinskom pretisku i hrvatskom prijevodu.29

Biskup Faust Vrančić — »homo universalis«

Učeni biskup Faust Vrančić, poznati humanist i pravnik, bio je »homo universalis«, i — kako je naglašeno u Riječi izdavača pretiska Machinae novae — Novi strojevi30 »podjednako odan akciji i kontemplaciji«.

Kratak i jezgrovit, gotovo lapidaran izvještaj dao je o njemu Alberto Fortis u Putu po Dalmaciji: »Faust je dugo živio i mogao je postati bogat i sretan; ali zbog svoje je gorljivosti (naglašavam, V. H.) bio osrednje opskrbljen i nemiran«.31

Taj — prema Fortisu — Faustov nemir zbog gorljivosti, zapravo je Faustova faustovska težnja za znanjem, koja je bila mnogostruka. Faust je polihistor i vizionar, učenjak i mislilac, istraživač, jezikoslovac i pisac.

Naučio je mnoge jezike, i 1595. objavio Dictionarium — Rječnik pet najuglednijih evropskih jezika, da ih i drugi mogu naučiti.

Tražeći uzore za kršćane, objavio je 1606. Život nikoliko izabranih divic.32

Faust je tražio mudrost i smisao života, pa je objavio pod pseudonimom Yustus Verax Sicenus i Novu Logiku-Logica nova (1608) i Kršćansku etiku-Ethica christianau (1610). Obje te knjige objavio je poslije sam Faust god. 1616. pod vlastitim imenom.

Proučavao je tajne prirode, otkrivao njihovu upotrebljivost u životu, i potkraj 1615. ili početkom 1616. objavio knjigu Novi strojevi-Machinae novae.

Smisao svoga života nalazio je Faust Vrančić u predanju Bogu i bližnjima, u znanstvenom i dobrotvornom radu, a to je konačno najpotpunije ostvarivao kao svećenik i redovnik te kao biskup.

Da završimo. Faustovska težnja za znanjem bila je kod Fausta Vrančića mnogostruka. Zato je Faust postao polihistor i ostao vizionar, koji i danas potiče na osobno i znanstveno poštenje, na društvenu pravednost i dobrotvornost te na ljubav prema Bogu i domovini, što mora biti temelj suverene, duhovno obnavljane Hrvatske.

Jubileji isusovca leksikografa Jakova Mikalje

400. obljetnica rođenja (1601) i 350. obljetnica tiskanja prvoga hrvatskog rječnika Blago jezika slovinskoga (1651)

Isusovac leksikograf Jakov Mikalja rođen je 31. III. 1601. u mjestu Pještica (Peschici) na poluotoku Gargano, a umro je u Loretu 1. XII. 1654.

U Dubrovniku i u Rimu bio je veliki suradnik Bartola Kašića, prvoga hrvatskog jezikoslovca. On je i njegov izravni nasljednik, jer je autor prvoga hrvatskoga tiskanog rječnika, zapravo jezičnog priručnika.

O Jakovu Mikalji je »literarna povijest mogla dati tek nekoliko oskudnih vijesti«, kako piše Miroslav Vanino, dok nije njegova studija bolje rasvijetlila Mikaljin život i djelovanje.33

Hrvatsko podrijetlo Jakova Mikalje

Neki još uvijek Jakova Mikalju smatraju Talijanom, drugi ga nazivaju talijanskim isusovcem, a trećima je čak »talijanski leksikograf«.34 Ali on je Hrvat i hrvatski leksikograf, jer svoju nacionalnu svijest jasno spominje kad piše u predgovoru Alvarezove Gramatike da je u Bosni naš jezik ljepši,35 ili kad u Gramatici talijanskoj piše da »oni (=Talijani) ne prominjuju isto imme (=ne dekliniraju imenice) kako mi« (=Hrvati).36 Mikaljin Rječnik počinje hrvatskim stupcem, a to znači da mu je hrvatski materinski jezik. Sve sam to opširno prikazao na simpoziju u Anconi u referatu o hrvatskim isusovcima leksikografima XVII. stoljeća između dvije jadranske obale, a to su Bartol Kašić i Jakov Mikalja.37

Jakov Mikalja rođen je u hrvatskoj obitelji koja je iz Dalmacije prešla preko Jadrana možda već u X. stoljeću,38 ili je prebjegla pred Turcima najkasnije u XV/XVI. stoljeću. Nastanila se na apeninskom poluotoku Gargano, u mjestu Pještica, koje je »grad u Latinskoj zemlji«, koji se talijanski nazvao Peschici, a latinski Pescutium kako Mikalja donosi u svome rječniku.39 Petar Šimunović dokazuje lingvističkom analizom da je grad PJEŠTICA možda nastao već u X. stoljeću. Naime, Mikalja »u svojem rječniku navodi ime zavičaja u poštokavljenom liku Pještica, u skladu s izborom dijalekatne osnovice za jezik svojega rječnika i gramatike. Tim likom navodi nas na ishodišnji oblik: P#Đsk-ica (=pješčica ili p#Đsk-ići (=pješčići). U liku Peschici sačuvani su: /e/ od jata, skup /šč/. Te pretpostavljene pojave pokazuju da je toponim kudikamo veće starine od dolaska glavnine štokavaca ikavaca u XVI. st. u južnu Italiju i da likom pripada starijem čakavskom sloju doseljenika.«40 I latinski naziv Pescutium jasno upućuje na stariji izvorni predštokavski oblik s korijenom p#Đsk.

Prezime — genitiv očeva imena

Tridentski koncil (1545-1563) odredio je da sve župe moraju voditi točne matice krštenih, vjenčanih i umrlih. A u svim maticama uz ime moralo se upisati i prezime. »Tako su prezimena, jednom zapisana, postajala stalna, nepromjenljiva i nasljedna. Ta tri obilježja odlikuju i razlikuju prezimena od osobnih imena,...«41

Ondje gdje se prezimena još nisu bila ustalila, uveo se običaj da župnik u maticu krštenih kao prezime upiše očevo ime u genitivu. Tako je župnik u Pještici, koji je gotovo sigurno bio Hrvat, učinio i s Jakovom, pa je kao prezime dodao da je: (sin) Mikalja.42

I sam Jakov Mikalja bio je svjestan podrijetla svoga prezimena, i stoga je i u latinskim tekstovima gdje je trebao genitiv njegova prezimena, čuvao taj hrvatski genitivni oblik na -a, premda on u latinskom djeluje kao nominativ imenica na -a, koje u genitivu dobivaju nastavak -ae. Stoga on gore navedenom latinskom naslovu svoga djela dodaje: Labore P. Jacobi Micalia Societatis Jesu collectum. To u prijevodu znači da je njegovo djelo Sabrano trudom Oca Jakova Mikalja, Družbe Isusove. Mi pak u hrvatskom jeziku danas njegovo prezime doživljavamo kao nominativ, i zato ga dekliniramo i stavljamo u genitiv: trudom oca Jakova Mikalje.

Datum rođenja Jakova Mikalje je 31. ožujka. Enciklopedije i leksikoni donose godinu rođenja 1601, pa se zbog toga ove godine naglašava njegova četiristota obljetnica rođenja. Međutim, jedan isusovački priručnik donosi da je Jakov rođen 31. III. 1600.43 Miroslav Vanino je ustanovio da tu godinu donosi Mikaljin nekrolog, ali je u njemu i jedna još veća pogrješka, da je Mikalja u novicijat stupio tek 1638, a stupio je 1628, dakle deset godina prije. Ipak Vanino popustljivo piše da »nije posve isključena mogućnost, da se Mikalja rodio g. 1600. »44 Ta mala nejasnoća točne godine rođenja ipak ne mijenja bitno stvar.

Život i djelovanje uz Bartola Kašića u Dubrovniku

Pogledajmo ukratko Mikaljin životni tijek. Završivši osnovno, srednje i humanističko školovanje, Jakov Mikalja stupi 9. X. 1628. u Rimu u isusovački novicijat.

Nakon dvogodišnjeg novicijata poslali su poglavari na jesen 1630. mladog isusovca Jakova Mikalju u Dubrovnik, da pod vodstvom iskusnog patra Bartola Kašića predaje gramatiku u isusovačkoj gimnaziji.

Hrvatsku gramatiku predavao je prema Kašićevoj Instituciji.

A latinsku gramatiku poučavao je po onoj koju je napisao portugalski isusovac Emanuel Alvarez (1526-1582). U ono doba ona je bila najpoznatija i propisana u isusovačkim školama, pa je doživjela više od 400 izdanja. U suradnji s Bartolom Kašićem Mikalja je počeo priređivati tu gramatiku za hrvatske đake i studente i prema njoj je predavao.

U Dubrovniku Jakov je prepisao Kašićev rukopisni Hrvatsko-talijanski rječnik. Poslije ga je godinama samostalno dorađivao unoseći nove riječi, pa i iz Kašićeva prijevoda Hrvatske biblije i iz drugih izvora, te ga znatno proširio.

Mikalja želi biti misionar

Za studijskog boravka u Isusovačkom povijesnom institutu u Rimu 1991/92. naišao sam u centralnom Rimskom arhivu Družbe Isusove (= Arhivun romanum societatis iesu, kratica ARSI) na dva autografa Jakova Mikalje. Najprije sam u Indices dell' indipetae pronašao da je naš Jakov Mikalja u siječnju 1631. iz Dubrovnika poslao patru Generalu molbu da ga odredi za misionara. Pismo je u Indeksu svrstano među molbe za Indiju (Indias petere, stoga zajednički naslov »indipete). Ali Mikaljina molba je mnogo šira, i pomoći će nam da shvatimo njegovu velikodušnost u predanju poslušnosti za potrebe Crkve »u bilo kojem dijelu svijeta«, kako isusovcima propisuju njihova Pravila. Molba je pisana talijanski.45

Evo prijevoda te Mikaljine molbe patru Generalu:

»Prečasni Oče u Kristu!

Jakov Mikalja iz Družbe Isusove, nedostojan sin Vašeg očinstva, želeći (želi) upotrijebiti (ono) malo sila koje ima u onim poslovima i u onom dijelu svijeta gdje se može ostvariti veća slava Božja; a s druge strane, znajući da Družba postupa toliko blago u određivanju dužnosti svojim podložnicima da ih redovito ne želi slati na teške poslove), ako sami to nisu tražili: stoga da Vaše Očinstvo može slobodnije raspolagati s njime, kad se pruži prilika, prikazuje ono malo što može i hoće, pa bilo u Indiji ili Etiopiji, ili među Turcima gdje se može služiti slavenskim (hrvatskim) jezikom, s kojim bi ondje imao više lakoće, ili u bilo kojem drugom dijelu svijeta, gdje Vaše Očinstvo prosudi da će biti veća služba Bogu, i kamo god bude poslan, molit će Gospodina za Vaše Očinstvo da Vas podrži mnogo godina.«

To velikodušno Mikaljino predanje olakšat će patru Generalu poslije odluku o njegovoj »dispoziciji«, tj. dužnosti za koju će ga odrediti.

Rim — suradnja s Bartolom Kašićem

Iz Dubrovnika Bartol Kašić došao je u Rim nakon Uskrsa 1633. i opet postao ispovjednik u bazilici sv. Petra. Jakov Mikalja pak došao je u Rim najkasnije u jesen 1633. na studij teologije i 1635. zaređen je za svećenika. Zatim je 1636. Mikalja poslao Propagandi dopis u kojem se nudi da sastavi Rječnik i Gramatiku da budu na pomoć hrvatskim mladićima koji u strašnim nevoljama žive pod turskim jarmom. U drugom pismu iznio je neke prijedloge za hrvatski pravopis o upotrebi slova x, y, z.

Prilagodbu Alvarezove gramatike za hrvatsku mladež dovršili su Kašić i Mikalja do 1637. i tada je tiskana u Rimu troškom Svete kongregacije za širenje vjere (Propagande). Puni latinski naslov toga izdanja za hrvatske studente glasi: EMMANUELIS ALVARI E SOCIETATE IESU DE INSTITUTIONE GRAMMATICA PRO ILLYRICIS ACCOMODATA A PATRIBUS EIUSDEM SOCIETATIS. U prijevodu to znači: Gramatički priručnik Emanuela Alvareza iz Družbe Isusove koji su za Hrvate priredili Oci iste Družbe. U svojoj skromnosti priređivači se nisu ni potpisali, ali je iz dopisivanja s Propagandom jasno da su to Mikalja i Kašić. Mikalja je morao napustiti Rim i krenuti u Dubrovnik, pa zatim s karavanom trgovaca u Temišvar prije dovršenja tiskanja Alvarezove gramatike. Stoga je zamolio tajnika Propagande mons. Francesca Ingolia da odredi koliko će mu primjeraka gramatike poslati, i da tu pošiljku preda o. Bartolu Kašiću koji će se dalje pobrinuti.

Misionar u Temišvaru

Jakov Mikalja je u svojoj molbi koju je 1631. poslao patru Generalu spomenuo da je spreman raditi u bilo kojem dijelu svijeta, pa i među Turcima, gdje bi mu njegov hrvatski jezik bio od velike koristi. Stoga je pater General odredio da Mikalja djeluje za katolike među Turcima u Temišvaru. Stoga je preko Dubrovnika s karavanom dubrovačkih trgovaca otputovao u svoje novo odredište.

Jakov Mikalja je od 1637. do 1645. godine veoma požrtvovno djelovao kao misionar među katolicima u turskom Temišvaru u Ugarskoj. Prilike su bile jako teške, jer je pravoslavni episkop tražio novčana davanja i od katoličkih svećenika i vjernika, premda na to nije imao pravo. Uz redovito pastoralno djelovanje ondje je Mikalja vodio i školu za djecu dubrovačkih i bosanskih trgovaca i marljivo radio na svome hrvatskom rječniku.

U Požunu (Bratislavi) tiskao je Mikalja 1642. svoj zanimljiv anonimni molitvenik46 s naslovom RAZMISCGLJANJE BOGOGLJUBNO OD OCENASCJA pokupgljeno iz kgniga S. Tomme od Aquina, Nauciteglja Anghjeskoga.

Ustanovio sam da je Mikalja taj tekst preuzeo iz Kašićeve asketske knjige NAČIN OD MEDITACIONI, tiskane u Rimu 1613.

Evo da vidimo i Kašićev naslov:

RAZMISGLIANYE Bogogliubno od Occe nasca, pokupglieno iz knjiga S. Tomassa od Aquina Doctura Anyeoskoga.

Uočavamo da je Mikalja malo prilagodio pravopis, a i tekst na četiri mjesta:

od Occe nasca: od Ocenascja

S. Tomassa: S. Tomme

Doctura: Nauciteglja

Anyeoskoga: Anghjeskoga

Mikalja je svome molitveniku dodao »Gospin plač« i mnoge druge molitve.

Zadnji zavjeti

Jakov Mikalja zadnje zavjete duhovnoga koadjutora položio je u Temišvaru 29. VI. 1643.

Tekst je pisan latinski,47 a ovdje ga donosim u prijevodu:

»Ja Jakov Mikalja obećajem Svemogućem Bogu pred Njegovom Djevicom Majkom, i pred cijelim dvorom nebeskim, i tebi Velečasnom ocu Petru Sotiću (Ilok 1608, ušao 1625, Dubrovnik 1633, Beograd 1635, Temišvar 1641-1649 umro /Sotich — Sutichius, Nomenclator III, 1571/) zamjeniku velečasnog Oca Mucija Vitelleschi, vrhovnog Poglavara (Generala) Družbe Isusove i njegovim nasljednicima, zamjenicima Božjim, vječno siromaštvo, čistoću i poslušnost, a po njoj i posebnu brigu za poučavanje dječaka; prema načinu koji je prikazan u apostolskim pismima i Ustanovama iste Družbe.

U Temišvaru u Panoniji Turskoj. U crkvi rođenja Blažene Djevice. Dana 29. lipnja 1634.

Ja Jakov Mikalja, kao gore, vlastitom rukom.

Godine 1645. boravio je Mikalja u Trnavi (Slovačka) u takozvanoj »trećoj probaciji«, što je završekak isusovačke formacije.

Ispovjednik u Loretu

Zatim se vratio u Italiju i postao hrvatski ispovjednik u Loretu. Ondje je dobrim dijelom dovršio i 1649. započeo u Loretu tiskati svoj veliki hrvatsko-talijansko-latinski rječnik BLAGO JEZIKA SLOVINSKOGA ILI SLOVNIK. Tiskanje je dovršio u Anconi 1651. Rječnik ima oko 25 000 hrvatskih natuknica, štokavskih i čakavskih.

Jakov Mikalja je najprije dao manji rukopis i za njegovo je tiskanje dobio skromniju sumu, od Propagande, a onda je rječnik proširivao i tražio veće sume.

Puni naslov glasi BLAGO JEZIKA SLOVINSKOGA ILI SLOVNIK u komu izgovarajuse rječi slovinske Latinski, i Diački. Slijedi latinski naslov: THESAURUS LINGUAE ILLYRICAE SIVE DICTIONARIUM ILLYRICUM in quo verba Illyrica Italice et Latine redduntur.

Kad usporedimo oba naslova, vidimo da hrvatskom nazivu »slovinski« odgovara naziv »illyrice« [=hrvatskI], nazivu »latinski« odgovara »italice« [=talijanski], a nazivu »diački« odgovara naziv [=latinski].

Da te nazive bolje razumijemo, moramo istaknuti da se Jakov rodio na zapadnoj strani Jadrana, na Apeninskom poluotoku, koji se u narodu nazivao »Latinska zemlja«, u kojoj je živjela »Latinka djevojka« hrvatske narodne pjesme, a i Pještica je »grad u Latinskoj zemlji«, kako smo već naveli. Stoga Mikalja talijanske riječi u svome rječniku naziva »latinskima«. Latinske pak naziva »diačkima«, upravo kao i Marko Marulić koji je Juditu napisao u »versih hrvacki, našim jazikom, neka ju budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke«.48 A mene je jedna bakica još 1946. godine u Donjoj Dubravi u Međimurju, pitala učim li u zagrebačkom sjemeništu »djački«.

Sadržaj Blaga jezika slovinskoga

Na početku Blaga nalazi se Preporuka propagande na latinskom i Predgovor pisca na talijanskom, zatim na 4 stranice hrvatski pravopis na latinskom, pa na 6 stranica na hrvatskom. Zatim je na 46 stranica GRAMMATIKA TALIANSKA U KRATH(!)O ILLI KRATAK NAUK ZA NAUCITTI LATINSKI JEZIK. Koga slovinski upisa Otaç Jacov Mikaglja Drusgbe Isusove. Loreto, 1649. To je prva talijanska gramatika protumačena na hrvatskom. O toj Gramatici koja ima paginaciju 1-46 opširno je pisao Josip Jernej u dvije studije: — Povijest talijanskih gramatika na hrvatskom jeziku od 1649. do 1900.49 — Gramatike Bartola Kašića i Jakova Mikalje.50

Konačno, sam hrvatsko-talijansko-latinski rječnik tiskan je na 864 stranice.

Tisak toga prvoga cjelovitoga priručnika hrvatskog jezika na 926 stranica platila je rimska Propaganda, tj. Sveta kongregacija za širenje vjere.

Zaključak

Kad se Vrančićev PETOJEZIČNI RJEČNIK iz 1595. usporedi s Mikaljinim BLAGOM — TROJEZIČNIM SLOVNIKOM iz 1651, ustanovljujemo da je Mikaljin priručnik gotovo pet puta opsežniji od Vrančićeva. Stoga je on pravo blago za proučavanje hrvatskog jezika, i čitav je unesen u veliki Akademijin Rječnik.51

Međutim, dok je Vrančićev Petojezični rječnik doživio četvrto izdanje u pretisku Libera,52 a peto u pretisku Mosta,53 Mikaljin se prvi pretisak još očekuje, a bit će od opće velike koristi.

Ujedno se, na temelju Blaga jezika slovinskoga, priređuje Mikaljin potpuni leksik, u kojem će svaka riječ Blaga doći kao natuknica ili odrednica na prvo mjesto i biti složena po abecedi na svoje mjesto. To će stručnjacima omogućiti daljnja znanstvena istraživanja da se otkrije sve jezično bogatstvo Mikaljina Blaga jezika slovinskoga.

Jubilej 450. obljetnice rođenja Fausta Vrančića proslavljen je velikom izložbom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i objavljivanjem Zbornika o Faustu Vrančiću, zbornika radova sa znanstvenog skupa Obitelj Vrančić u hrvatskoj književnosti i znanosti, Šibenik, 12-14. rujan 1995; Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 2001, str. 116.

U godini Mikaljinih jubileja, uz brojne prigodne studije, članke i predavanja, na obljetnicu njegove smrti 1. XII. služi se večernja spomen-misa u Bazilici Srca Isusova. A na blagdan Loretske Gospe 10. XII. HAZU u podne priređuje svečanu sjednicu u čast Jakovu Mikalji.

1 Muljević, Vladimir, Hrvatski znanstvenici Antun i Faust Vrančić, Encyclopaedia moderna, br. 2(42), Zagreb, 1993, str. 123.

2 Vrančić, Mihovil u Leksikonu hrvatskih pisaca, ŠK, Zagreb, 2000, str. 780a — 781a.

3 Muljević, Vladimir, Hrvatski znanstvenici Antun i Faust Vrančić, Encyclopaedia moderna, br. 2(42) Zagreb, 1993, str. 123.

4 Leksikon hrvatskih pisaca, str. 778b.

5 Ivan Kukuljević Sakcinski, Antun Vrančić u Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Naklada »Matice Hrvatske«, Zagreb, 1886, str. 40-72. Citat na str. 60. Pretisak Most/The Bridge, vol. 5, Zagreb, 1991.

6 Sentimentalni odgoj. Antun i Faust Vrančić, priredio Darko Novaković, preveli Bratislav Lučin, Darko Novaković, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 1995. Uvodno poglavlje Nećak i veliki stric: nacrt za usporedni životopis, str. 11.

7 Ivan Kukuljević Sakcinski, Antun Vrančić u Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Naklada »MH«; Zagreb, 1886, str. 63. 8 Josip BURIĆ, Iz prošlosti hrvatske kolonije u Rimu, Knjižnica »Novog Života« sv. 1, Rim, 1966, str. 13. Spomenimo odmah da je na popisu članova sljedeći Aleksandar Komulović, koji je u bratovštinu primljen 5. kolovoza 1576.

9 Žarko Dadić, Faust Vrančić Život i prirodoznanstveni rad, pogovor.

10 Ivan Tomko Mrnavić, Govor na pogrebu Fausta Vrančića, pretisak i hrvatski prijevod Olge Perić objavila Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 1993, bez paginacije.

11 Pretisak je priredila Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 1995.

12 Szilas, László, Der Jesuit Alfonso Carrillo in Siebenbürgen 1591-1599, Institutum Historicum S. I., Roma, 1966.

13 O. c. pp. 50-56, 66-70.

Trstenjak Antun S. I, Alessandro Komulović S. I. 1548-1608 — profilo biografico, AHSI, vol. 58, Romae 1989, p. 61-62.

Welykyj Athanasius, Litterae Nuntiorum Apostolicorum historeiam ucrainae illustrantes (1550-1850), vol. II. Romae, 1959, p. 5. Komulović je rođen u Splitu 1548, postao svećenik, 1576. u Rimu je primljen u Zbor sv. Jeronima, a 1582. napisao je i objavio prvi hrvatski izvorni katekizam. God. 1594-1598. bio je papinski poslanik u Erdelju, Moldavskoj, Poljskoj i Rusiji. On je 1599. u Rimu stupio u isusovački novicijat, zatim s Bartolom Kašićem poučavao hrvatski na Ilirskoj akademiji. Umro je u Dubrovniku 1608.

14 Jonke Ljudevit, pogovor pretiska »Dikcionara« Fausta Vrančića, Liber, Zagreb, 1971, p. 130.

15 Horvat, Vladimir, Faust Vrančić i isusovci Alfonso Carrillio i Bartol Kašić, Zbornik o Faustu Vrančiću, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 2001, str. 11.

16 Vidi o tome Jonkeov pogovor reprintu, Liber, Zagreb, 1971, str. 129-133.

17 Vocabula dalmatica quae Ungari sibi usurparunt, str. 118-122.

18 Institutio christiana, str. 123-128. Spomenimo da je završni dio Sveta Marijo... za cijelu Crkvu uveo tek papa Aleksandar VI. (1492-1503).

19 Veress Endre, Epistolae et Acta P. Alfonsi Carrillii S. J. (1591-1618), Magyar tudományos akadémia, Budapest, vol. I. (1906); vol. II. (1943). Spomenuto pismo nalazi se u vol. II., str. 227-281.

20 Drugo izdanje Kašićeva Hrvatsko-talijanskog rječnika s Konverzacijskim priručnikom objavila je Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999, ali je izostavljen pretisak teško čitljivog Kašićeva teško oštećenog rukopisa i popratne studije.

21 Autobiografija Bartola Kašića, priredio Miroslav Vanino, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. XV, JAZU, Zagreb, 1940, str. 25.

22 Veress Endre, Epistolae et Acta P. Alfonsi Carrillii S. J. (1591-1618). Na mađarskom naslov glasi: Carrillo Alfonz jezsuita-atya levelezése és iratai (1591-1618), izdavač Magyar tudományos akadémia, Budapest, I (1906); II (1943). Spomenuto pismo nalazi se u II, str. 227-281.

23 Lukács Ladislaus, Catalogi... Austriae S. I. I (1551-1600), p. 651 donosi njegovo prezime napisano CRISTECCUS, rođen je oko 1561. u poljskom mjestu Biecz, kao isusovac bio je poglavar i rektor kolegija, umro je 1622.

24 »...5. Seminarii linguae Ylliricae nunquam fui oblitus, cum istis mitto nunc V. rae Patrnitati, quae curavi de hac re scribi. Plures peritos consului, et video linguam Croaticam esse aptiorem caeteris dialectis ad iuvandas nationes Orientis. Croatae plures in hac provincia, quam in alia invenientur; libri, ubi reperiantur, annotatur literis, quas his inclusi, /nota: nincs.../ me commendans sanctis sacrificiis V. rae Paternitatis. Seliae, 24 Ianuarii 1600.«. (Epistlae II, 298).

25 Lukács, Cat. Prov. Austr. I 642-643. 26 Gauchat Patritius, Hierarchia Catholica medii et recentioris aevi, v. IV, Monasterii 1935, re-impressio immutata Patavii 1960, p. 168. Isti autor u bilješci 2 govori o njegovoj abdikaciji (»resignavit a. 1608«). Navodi da ga je 1608. naslijedio Matthias Herovics, ali u bilješci 3 piše da taj nije bio potvrđen od Svete Stolice (»ei deest confirmatio S. Sedis«). — Mnogi krivo navode da je čanadski biskup postao već 1594. To je godina svećeničkog ređenja, ali nisam pronašao dokumente.

27 Balázs Mihály... Erdélyi és hódoltsági jezsuita missziók, I/1, 1609-1616, Szeged 1990, p. 122.: »Altri venero di lŕ dal Danubio dalla diocesi di Chianad, di cui # vescovo Monsignor Fausto Verantio...«

28 ANNALI DEL COLLEGIO UNGARO-ILLIRICO DI BOLOGNA 1553-1764, Bologna, 1988, na str. 78. Evo latinskog teksta: »Sanctissimus Pontifex Papa Paulus V reverendissimum d. Faustum Verantium tunc Romae in conditione aliquali existens, Suae Regiae Maiestati commendari per suum legatum ibidem d. card. de Ditrichstain fecerat, quibus omnibus rev. d. Petrus Domitrovich episcopus quinquecclesiensis prefertur et a sua Regia Maiestate in episcopum zagrabiensem pronunciatur.«

29 Mrnavić je svoj govor naslovio Oratio habita in Funere Illustrissimi ac Reverendissimi Viri Fausti Verantii Episcopi Chanadiensis objavio u Veneciji odmah 1617. Pretisak s hrvatskim prijevodom Olge Perić Govor na pogrebu Fausta Vrančića objavio je urednik Milivoj Zenić kao izdanje Gradske knjižnice »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 1993, bez paginacije.

30 Novi Liber, Zagreb i Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić, Šibenik, 1993.

31 Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, hrvatski prijevod priredio Josip Bratulić, Globus, Zagreb, 1984, str. 95.

32 Pretisak je priredila Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić« Šibenik, 1995.

33 Miroslav Vanino, Leksikograf Jakov Mikalja S. I. (1601-1654). Vrela i prinosi, br. 2, Sarajevo, 1933, str. 1-43.

34 Hrvatski opći leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1996, str. 619, stupac c.

35 Emmanuelis Alvari e Societate Jesu, DE INSTITUTIONE GRAMMATICA pro Illyricis accomodata a Patribus ejusdem Societatis..., Romae, 1637, Štiocu, fol. A2r.

36 Jakov Mikalj, Gramatika talijanska, str. 3.

37 Vladimir Horvat, I lessicografi gesuiti del Seicento tra le due sponde: Bartol Kašić-Cassius-Cassio (Pag, 1575-1650, Roma) e Jakov Mikalja-Mica(g)lia (Peschici, 1601-1654, Loreto). HOMO ADRIATICUS — IDENTITTA CULTURALE E AUTOCOSCIENZA ATTRAVERSO I SECOLI, Atti del convegno internazinale di studio organizzato dalla Accademia Marchigiana di Scienze e Lettere ed Arti, Ancona, 9-12 novembre 1993. Edizioni Diabasis, Reggio Emilia, 1998, str. 105-116.

38 »Jadranski put oduvijek je vezivao dvije nasuprotne obale. Hrvati su to more prelazili nedugo nakon doseobe. Jedan od prvih spomena toga prijeplova navodi se godine 970. u Kronici siponskih biskupa u južnoj Italiji, koju je objavio G. Rohlfs. (Bilješka 75 Ignote colonie slave sulle coste del Gargano, Cercetari de linguistique offert a Emile Petrovici, Bucuresti, 1958, str. 409-413) U njoj se navodi kako je Oton I. kao nagradu za pomoć koju im je pružila slavenska vojska u borbi protiv Saracena sabrao neke slavenske skupine i zadržao ih na poluotoku Garganu, gdje su one poslije osnovale Vico Garganico i Peschici. Iz posljednjeg mjesta potječe poznati hrvatski leksikograf Jakov Mikalja.« Petar Šimunović, Hrvatska prezimena, Golden marketing, Zagreb, 1995, str. 363, poglavlje: Prezimena u izoliranim hrvatskim naseobinama u južnoj Italiji (moliški Hrvati).

39 Pještica grad u Latinskoj zemlji — Peschici — hoc Pescutium, ii. Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga, str. 416a.

40 Petar Šimunović, Hrvatska prezimena, str. 366., bilj. 83. 41 Petar ŠimunoviĆ, Hrvatska prezimena, podrijetlo, značenje, rasprostranjenost, Golden Marketing, Zagreb, 1995, str. 9.

42 »Takvi zapisi imensko-prezimenskih »sintagmi« u hrvatskih doseljenika u južnoj Italiji upozoravaju na nekoliko činjenica: — ...upućuje na to da hrvatski i drugi slavenski doseljenici s istočnojadranskog primorja nisu krajem XV. i početkom XVI. stoljeća imali ustaljena prezimena...; — u imensko-prezimenskoj formuli, gdje je pridjevak (osobno ime) u genitivu, npr. Jacov Micaglia (od Mikalj), pokazuje se da je zapisivač Hrvat koji zna imensko-prezimensku sintaksu. Takva imensko-prezimenska formula sačuvana je do danas u narodnim pjesmama i pripovijetkama moliških Hrvata: Ivana Karlovića, Ivan Dovice itd.;« Petar Šimunović, Hrvatska prezimena, str. 370.

43 Lukács, Ladislaus, CATALOGUS GENERALIS seu Nomenclator biographicus personarum Provinciae Austriae Societatis Iesu (1551-1773), Institutum Historicum S. I., Romae, 1988, pars II, str. 1006. Ipak moram spomenuti da je netočna tvrdnja da je Mikalja »italus appulus«. Za Mikalju vrijedi naziv »appulus« jer poluotok Gargano pripada Apuliji, ali nije Talijan.

44 Miroslav Vanino, Leksikograf Jakov Mikalja S. I. (1601-1654). Vrela i prinosi, br. 2, Sarajevo, 1933, str. 1-25. studija, a 26-43 Prilozi — Monumenta. Citat na str. 2.

45 Original se čuva u ARSI, INDIPETAE, jan. 1631, f. 103.

46 Vladimir Horvat, Crkva u hrvatskom narodnom preporodu, Glas koncila, Zagreb, 1986, str. 29: U Parizu otkrili Mikaljinu knjigu.

47 Original se čuva u ARSI, Germaniae, vol. 65, f. 226.

48 Marko Marulić, Judita, Suzana, Pjesme, PSHK, MH — Zora, Zagreb, 1970, str. 25 i 37.

49 Rad JAZU, knj. 388, Zagreb, 1981, str. 131-236.

50 Isusovci u Hrvata, zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija »Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom području u Hrvata«, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove — Zagreb, Hrvatski povijesni institut — Beč, urednik Vladimir Horvat, Zagreb, 1992, str. 295-300.

51 Zlatko Vince, Putovima hrvatskog književnog jezika, SNL, Zagreb 1978, str. 65.

52 Faust Vrančić, Rječnik pet najuglednijih evropskih jezika latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog, Liber, Zagreb, 1971. Hrvatsko-latinski rječnik po Vrančiću priredio dr Valentin Putanec.

53 Faust Vrančić, Dictionarium, i Bartol Kašić Institutiones, Most — The Bridge, Croatian Literature Series, vol. 1, Zagreb, 1990.