Između Europe i turkmenistana

Između Europe i turkmenistana

Ulomak iz kvaziautobiografske pripovijesti Rakova djeca — 3. dio

Proljeće pedesettreće. Poslije duge šutnje, prijatelji se Borku i meni javiše pismima jedan za drugim.

Mladen je bio u Zagrebu, na četvrtom semestru medicine. »Samo kad sam preskočio tu prvu godinu«, hvalio se, »sve te dosadne organske kemijske spojeve, pa skelet i tisuće kvržica na njemu, koje, kao i mišići, što su sitniji imaju dulji latinski naziv. Učenje napamet mi nikada nije išlo od ruke, a, evo, sada ide. Dokučio sam zašto: postao sam ravnodušan prema svemu ostalom...

»...Volim Zagreb«, pisao je dalje. »Ovdje niti tko vodi tvoju brigu, niti ti ičiju. Pakrac nisam volio. Nije više bio onakav kakvog smo ga četrdesetprve napustili. Mi smo bili među prvim povratnicima i osjećali smo na sebi upitne, mrzovoljne poglede, koji kao da su govorili: Što ste se vratili? Tko vas je zvao? Hoćemo li opet morati imati dvoslojna lica? Sloj osmjeha nalijepljen na sloj mržnje? Nisu nas, dakako svi tako gledali. Dapače, rijetki, jer većina ljudi zakonima propisano društveno ponašanje brzo pretvore u vlastito uvjerenje. Ali baš zato su ti pogledi bili i zamjetljivi i rječiti. Onda su se Srbi počeli naveliko vraćati i umjesto da u srcu donesu praštanje i spremnost da u zaborav potisnu svoje prognaničke godine, te dan odlaska slijepe izravno s danom povratka, došli su željni osvete, mada onih kojima su imali pravo osvećivati se više u Pakracu nije bilo. Ako su preživjeli, sigurno su negdje u pampasima Paragvaja, gdje je Bog rekao »laku noć«. Govorili su i mome ocu:

Vidiš li kako se ove ustaše šepure po našem gradu, kao da ništa nije bilo? To je i njihov grad, odgovarao je otac, a, osim toga, oni nisu ustaše. Tebi je nacionalna svijest zakržljala, prebacili su mu. Otac ih se počeo kloniti, jer su bez stida i zazora naplaćivali ratno stradanje položajima u vlasti, uspješno, pošto su se domaći Hrvati plašili da ne budu označeni kao razbijači bratstva i jedinstva, ako bi se tomu suprotstavili.«

»...Sve mi se to počelo gaditi i odlazak na studije doživio sam kao spasenje. Čovjek me uopće više ne zanima kao Srbin ili Hrvat, već samo kao biološka karoserija, u svakoga ista, mada različito spolja obojena, u kojoj radi jedini motor sposoban da upravlja sam sobom. Bavit ću se opravkama tog motora, mada glavno oboljenje: poremećaje u centrali, koji izazivaju masovne ludosti i katastrofe, neću moći liječiti jer se to na današnjoj civilizacijskoj razini još ne smatra bolešću.

Sve ostalo mi je toliko nebitno da sam tek na koncu primijetio kako sam ovo pismo napisao na hrvatskoj ijekavici. U prvi mah htio sam ga ekavizirati, pa sam odustao. Ijekavica je postala dio onoga što funkcionira kao vaš drug Mladen.«

»Mislio sam da je Bela Crkva neponovljiva za sve nas koji smo ostali bez domovine ili makar bez zavičaja, a ponavlja se. U vidu Sarajeva«, pisao mi je Volođa. »Sarajevo je čak i bolje. Iz Bele Crkve su po završetku rata otjerali Nijemce. Odavde nisu otjerali nikoga.«

Volođa, Volođa. — Zar si mogao slutiti da će se u četiri desetljeća ono iz Bele Crkve u tvom novom utočištu ponoviti? Još strašnije. »Vaska je diplomirala«, pisao si dalje,« na Prirodno-matematičkom. Želi se posvetiti molekularnoj biologiji. Ne znam što je to tako atraktivno, ali vjerujem da ona zna. Ja studiram povijest. Nakon što sam uvidio da je historija takva znanost u kojoj je što si bliže svom vremenu sve manje točnosti i objektivnosti, a sve više subjektivnog prefabriciranja prošlosti po crti vlastitog uvjerenja ili služenja određenoj političkoj potrebi, odlučio sam, kada diplomiram, raditi kao arheolog. Ovdje, u Bosni, inače ima dosta neistraženih lokaliteta, a svi potiču iz doba prije no što su Slaveni stigli na Balkan. Mogu, dakle, biti nepristran, a da nikomu time ne stanem na njegov domoljubni žulj.«

Mirko je samo kratko javio kako se isprva htio upisati na londonsku visoku komercijalnu školu, ali se predomislio i krenuo očevim putom. Studira na višoj zrakoplovnoj školi, ali će voziti civilne avione — bilo transportne, bilo putničke — jer ne bi htio da mu se zalomi nekakva Koreja. Definitivno ostaje, a kada dobije britansko državljanstvo, doći će posjetiti mamu Veru i, dakako, nas.

Borutovo pismo bilo je najčudnije, zakopčano i puno zagonetki i šifara. Iz rečenice kako su svi njegovi, osim njega, u Mariboru, zaključio sam da su mu oca pustili iz kažnjeničke kolonije na Golom otoku. A iz toga kako je na akademiji sada sve u redu, jer je postao štićenik utjecajnog profesora dramaturgije, kako prije toga nije bilo ništa u redu, što je drugim riječima značilo da je zbog očevog zatočeništva i on bio šugava ovca. Sve ostalo u pismu bio je čisti esej o Kreontu i Antigoni, pri čemu sam zaključio i tko je Antigona i tko je Kreont. Sjetio sam se naknadno jedne rečenice iz Mladenovog pisma čije mi je značenje tek poslije čitanja Borutovog postalo jasno: »Profesor interne medicine«, napisao mi je Mladen, »rekao nam je tijekom uvodnog predavanja iz endokrinologije sljedeće: »Primitivni nagoni, kolege, trajno su nam svima nastanjeni u žlijezdama s unutarnjim lučenjem. Pri dijagnosticiranju imajte na umu da oni ovdje prečesto i prejako natapaju i um. Je li, misleći na to, prije dvije tisuće godina Krist bio u pravu rekavši: »Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine«, ne mogu prosuditi, ali mislim da je dvije tisuće godina opraštanja bilo dostatno, mada to s medicinom nema veze, ali ima veze s vašim životima.«

Te godine umro je Staljin. Vođa u diktatorskim režimima je, između ostalog, i neka vrsta konzervansa. Kad njega nestane, sve ono što je dotle bilo pod njegovom kontrolom počinje se kvariti pod utjecajem gornjeg vladajućeg sloja koji se iz salicila pretvorio u plijesan. Uklanjanje plijesni iz društva nije, međutim, što i uklanjanje plijesni iz zimnice.

Nama se to dogodilo dvadeset sedam godina poslije. Plijesan se proširila i kada je prodrla do dna, sve je eksplodiralo.

Pljesnivljenje vladajućeg sloja u Sovjetskom Savezu išlo je, međutim, vrlo sporo. Toliko sporo da se »veliki prasak« tamo dogodio usporedo s krvavim vatrometom ovdje. U manjim istočnoeuropskim državama proces je krenuo mnogo brže, ali su »kuhari« sami skinuli plijesan i stavili drugi, po sastavu isti konzervans.

Pedesettreće, u državi u kojoj smo mi završavali fakultete, počinjalo je petnaest godina mrtvog vremena između dvije historije: jedne, koja se udaljavala od nas i urušavala u mulj iluzija i druge, koja je počela kada je ljudima mrtvilo vremena postalo nepodnošljivo.

Povjesničari su zabilježili da je to bilo razdoblje kada smo iz godine u godinu živjeli sve bolje, bili sve slobodniji, osobito od šezdesete, kada nam se otvorio zapadni svijet i golemoj većini puka od Triglava do Gevgelije nije padalo na um da to pomjeranje međa i širenje životnog prostora neće ići u beskonačnost, već samo do granice od koje počinje nedodirljivost redatelja tog performansa, te da nikada nećemo živjeti istinski dobro i biti istinski slobodni, samo ćemo sve više biti istinski dužni i kada pukne tikva jedni drugima krivi. Uostalom, poslije općeg veselja uvijek slijedi opća tuča.

Staljin je bio faraon koji je proletersku skromnost iskazivao samo u odijevanju. Sve ostalo je imalo biti grandiozno, kako i priliči imperiju koju je stvarao: grandiozne brane, grandiozne tvornice, grandiozne parade, grandiozni govori, grandiozni logori.

I Broz je počeo tako, samo je njegova grandomanija bila manja, jer je i zemlja kojom je vladao bila manja. Obrazac je, međutim, bio isti i nije se mijenjao ni poslije raskida s Moskvom. Bio je rijedak primjer čovjeka koji je postigao sve što je želio: do kraja života bio je uvjereni boljševik, ali je istodobno bio svestrani hedonist. »Uzmi sve što ti život pruža« držao se on riječi one kavanske pjesme dodajući: »i to u velikim količinama«. Lijepe žene — prije svega umjetnice, ali i druge, fini cigarilosi, dobar viski, lov na krupnu divljač i iznad svega plovidba globusom, odakle se vraćao u maniri antičkih osvajača: s tovarom divljih životinja, rijetkih biljaka i skupocjenih suvenira. Svojom politikom ekvidistance, s pažljivo odškrinutim vratima i lijevo i desno, stekao je diljem Azije i Afrike ugled posrednika u čiju je vještinu sva ta netom dekolonizirana sirotinja polagala nade, plaćajući privid svoje neovisnosti tako dvaput umjesto jedanput. Brozova Jugoslavija bila je umiljato janje koje ima tri vimena sisa: vime zapadnog svijeta, vime istočnog bloka i vime Trećega svijeta. U tome je bila sva bit čuda koje se zvalo samoupravni jugoslavenski socijalizam, jer zastarjelu skalameriju, koju su proizvodile naše tvornice, mogli smo prodati samo skupa s političkim uslugama.

Brozova politika bila je vrhunsko umijeće koje je imalo samo jednu manu: nije imalo budućnost. I tu se Broz, komu se mora priznati da je skrbeći se za sebe skrbio i za svoje podanike, jedino prevario. Tvorac mrtvog vremena kao da je vjerovao kako je tu jugoslavensku sadašnjost učinio toliko nepokretnom i toliko prožetom svojom karizmom, da će ona biti sposobna i poslije njega trajati u nedogled.

Problem, dakako, nije bio u njemu. Bio je u nasljednicima.

Povjesničari nisu bili jedini koji nisu razumjeli pravo značenje Brozovih poteza. Od tri najbliža mu suradnika samo se jedan uspio prilagoditi i pratiti ga točno i sukladno kao teoretičar-tumač vođinih političkih i gospodarskih slaloma. Ostala dvojica imala su u svom biću manjak skromnosti i višak ambicija. Prvi se deset godina prerano okomio na »crvenu buržoaziju«, umislivši pritom kako je na njemu da o tome kukurikne, ne shvaćajući kako je kukurikanje o najvažnijim političkim pitanjima vođa rezervirao za sebe, rezervirajući istodobno i pravo da određuje i vrijeme kukurikanja. Drugog je Broz morao ukloniti kada se odlučio transformirati u liberala, a taj nije mogao shvatiti da treba stati s proganjanjem »trulog liberalizma«. Time je Brozu pružio i prigodu da u njemu »otkrije« glavnog krivca za sve prethodne režimske nepodopštine za koje je on, Broz, tek sada »saznao« i kao osvjedočeni humanist vrlo se razgnjevio.

Pogonski stroj mrtvog vremena bilo je samoupravljanje. Time je pozornost radnika usmjerena na ono o čemu im je neposredna egzistencija ovisila, pri čemu je sustavom delegata, koji su opet delegirali svoje delegate i tako do točke na kojoj su centralni partijski komiteti preuzimali skrb, sagrađena piramida »socijalizma s humanim licem«. Prebrinuvši tako temeljnu brigu — kako otkloniti mogućnost rađanja iole ozbiljnije oporbe, upravljačke ekipe osmočlanog jugoslavenskog konvoja mogle su se posvetiti izgradnji društvenog sustava dotle nepoznatog diljem globusa.

Sad, nije sve sa samoupravljanjem, odnosno hodanjem u mjestu, zasluživalo kritiku. Seljaci su od sloma feudalizma samoupravljali, ali vlastitom imovinom. Kako tvornice i cijeli sustav takozvane nadgradnje nije bilo moguće raskomadati, izmišljena je »društvena svojina«. Vlasnik te fantomske svojine bila je također fantomska društvena zajednica, njom su radnici upravljali, odlučujući o maksimalno četvrtini dohotka, ako je dohotka uopće bilo. Sakrivena iza tog pastoralnog paravana, novcem je i dalje upravljala država, usmjeravajući ga kamo je ona htjela i trošeći ga također kako je htjela. Utjecajni političari — ekonomski analfabeti, gradili su poduzeća koja su bila rentabilna još samo u njihovim snovima, izniklim na brošuricama sovjetskih polit-ekonomista. Vojni vrh ulupao je desetine milijardi dolara na monstrume kao što su podzemni aerodromi, komandni centar Han Pijesak i sve to ni bolja ekonomija ne bi izdržala da skoro bankrotirano gospodarstvo sredinom šezdesetih godina nisu izvukli krediti Zapada i devizne pošiljke stotina tisuća gastarbajtera koji su preplavili Njemačku, Francusku, Švicarsku, Austriju i Švedsku. Ali da su zaposlenici po poduzećima umjesto »samoupravljača« postali dioničari i da je ta zajednička svojina postala mozaik privatnog vlasništva, cijela ta jugo-priča, koja je počela sa Strossmayerom a okončala se Brozovom smrću, mogla je imati pristojan commonwealthski završetak. Svemoćna i »sveznajuća« komunistička partija bi se i tako i tako raspala, a društvo bi evoluiralo u reformističku socijaldemokraciju.

To je, dakako, jedna od mnogih lijepih priča koja se nije dogodila.

I zapadna civilizacija težila je živjeti u mrtvom vremenu, što je samo drugi izraz za odsustvo historije, ali je historija neprekidno nadirala iz SSSR-a i Kine. Zapad je prvo počeo razvijati obrambeni sustav, a onda se dosjetio da se od pošasti najbolje braniš ako je ukloniš. Tako je počela utrka u naoružanju koju je morala dobiti jača ekonomija i poslije četiri desetljeća ju je dobila. Oko nas su se događale pobune, ratovi, termonuklearne krize. Događali su se Koreja i Vijetnam, Budimpešta, Poznanj i Berlin. Nama se istodobno činilo da smo iskliznuli historiji iz šaka, jer ako je nje kod nas i bilo u tragovima, bili su to sitni incidenti oko nekih knjiga i filmova koji su nastajali u ime apsolutne slobode stvaralaštva i, začudo (da li?), bili više provokativni no umjetnički uspjeli.

Onda je šezdesetosme povijest ponovno uletjela kod nas kao nenadana oluja kroz otvorene prozore.

Prvo su se pobunila sveučilišta, kao i drugdje u Europi i Americi. Pobuna je imala radikalistički lijevi predznak, ali jedno nezadovoljstvo potiče drugo i povijest se kod nas iz godine u godinu počela proizvoditi sve obilnije, dok nismo stigli tu gdje smo sada: nesretni, jedva živi, bijedni, zli.

Tko ranije, tko kasnije, tek do tisućudevetstošezdesete svi smo diplomirali, svi osim, dakako, Mirka, odslužili vojsku i otisnuli se maticom života.

Borko se vjenčao s Beti. Počeo je »peći« odvjetnički zanat u uredu svog oca, odgodivši za poslije, nakon promjena u koje je prvi od svih nas povjerovao, svoj san o međunarodnom trgovinskom pravu, jer je uvidio kako samo slijepi poslušnici režima, uz tijesnu suradnju s tajnom policijom, imaju šansu da se time bave i pritom nikada ne zarade ono što zarađuju takvi eksperti vani.

Beti, kći kapetana fregate Hrvoja Kaliterne, na službi u generalštabu, koji je uvijek govorio kako jedva čeka mirovinu pa da se vrati u svoj Split. Ni Beti ni njezin stariji brat Tonko, koji je studirao arhitekturu, nisu bili opterećeni očevom nostalgijom. Njima je mora bilo dva ljetna mjeseca dosta.

Kaliterne su bili stara građanska obitelj koja je politički blago i postupno evoluirala ulijevo. Betin i Tonkov pradjed pisao je u Politeovom »Narodu« protiv autonomaša i talijanaša, a djed već pripada lijevom krilu HSS-a.

Borko je morao imati neku vrlinu koju samo senzibilne mlade žene, prefinjenih osjetila i odrasle u kući u kojoj se govorilo tiho i štedljivo, u kojoj su se čitale dobre knjige, voljela i slušala, ali i na kućnom glasoviru svirala klasična glazba, umiju prepoznati. Zato je Betina ljubav prema njemu bila ujedno i njezino definitivno životno opredjeljenje. Znajući da to, barem u početku, znači i odlazak iz metropole u gradić iz kojeg su što pobjegli a što protjerani svi kojima je glazba nešto značila, ona je umjesto akademije upisala anglistiku. Zaposlila se lako, kao profesor u belocrkvanskoj gimnaziji, jer je to bio trenutak kada su i kreatori školskih programa u ministarstvu odustali od favoriziranja ruskog i francuskog, pomirivši se sa činjenicom da ruski jezik djecu ne vodi nikamo, a francuski... pa on je osim Francuske značio još nešto samo u frankofonskim afričkim državicama.

Volođa je doista postao arheolog. Šef katedre ga je kao najboljeg specijalizanta uzeo za asistenta. Javljao nam se s terena pišući oduševljeno o nalazima iz ilirskih vremena. »Iliri su«, pisao je, »sudeći po onomu što se dosad zna, bili jedna dobro organizirana konfederacija srodnih plemena, koja je s južnom konfederacijom grčkih polisa dobro surađivala i trgovala, a Rimljanima bila trn u oku sve dok ih nisu silom uklopili u svoju još veću mediteransko-bliskoistočnu konfederaciju. Mora da ih je život u latinskoj civilizaciji previše omekšao kada su ih, nakon rascjepa Rimskoga Carstva, Slaveni uspjeli što pokoriti, što potisnuti u vrleti i močvare današnje Albanije. Jer nema drugog objašnjenja, pošto se za Slavene zna da ni sami nisu bili neki goropadni ratnici i više su ratovali iz nužde.

Mladen je specijalizirao akušerstvo. »Ako sve bude išlo po planu«, pisao je, »želim negdje u Americi završiti subspecijalizaciju iz prenatalne i neonatalne medicine. To je jedini način da izbjegnem postati liječnik-zanatlija i da umiješam prste u božji posao, jer stvaranje čovjeka je najtajanstveniji i najkompliciraniji dio stvaranja svijeta. To nije vitlanje magičnim štapom i bang! evo malog čovjeka od tri i pol kilograma, u kojeg su ugrađeni svi mehanizmi pomoću kojih će narasti u čovječinu od sedamdesetpet kilograma. Brak sam odložio do daljnjeg. I onaj banalni, većini studenata medicine privlačniji rezultat liječničkog poziva: novac. Umjesto lagodnog života, dok u meni ima radoznalosti i energije, posvetit ću se tajnama. Profesor me voli i neću ga razočarati.«

Borut mi je poslao svoju prvu objavljenu knjigu. Zvala se »Gledališka nasprotja« i bila je, u stvari, zbirka eseja o usporednom egzistiranju tradicionalnog i modernog teatra u slovenskom glumištu. U knjizi sam pronašao umetnuto pismo i fotografiju: Borut, njegova supruga Andrea i trogodišnji sin Iztok. Radi kao dramaturg u Mladinskom gledališču. S Andreom se zbližio kada je radio diplomsku predstavu na Akademiji — Tetoviranu ružu Tennessee Williamsa, a ona je igrala naslovnu rolu — Serafinu de la Rose s takvim temperamentom da je dobila vrhunsku ocjenu i profesora glume i kritičara »Tedenske tribune«. »Bezmjerno je talentirana.« pisao je, »pa molim tajne sile koje tomu kumuju da Iztok u svemu bude na nju.«

Sestra Mojca mu je u Stockholmu, gdje se usavršava u području meteorologije koja se bavi funkcioniranjem gornjih slojeva atmosfere i ozonskog omotača. Vjerila se s nekim Islanđaninom, Perom Gunnarsonom, zanesenjakom kakva je i ona. »Zovem ih druidima«, veli, »mada ima i ovdje vračeva koji, ovisno o »zaduženju«, najavljuju kiše, potrese, ratove i napose svijetlu budućnost. Mama Zofja, koja se tako predano bavila svima nama, sada se petlja samo s ocem, kojemu su, čini se, i ruke i duša zacijelili do te mjere da ponovno vješto i poletno djelje drvene figurine naših štajerskih pastira, berača, mljekarica i u najnovije vrijeme, zaljubivši se u Miheličeve grafike, pravi male kurente. Eto odakle vuče korijene Mojcina ljubav za švarckinstleraje!

Mirko mi se javio iz Dominikanske Republike! Leteći na britanskim cargo linijama, piše, uštedio je nešto novca, a i otac je priskočio, te je s još jednim kompanjonom kupio »dakotu« kojom prevozi robu po destinacijama na obalama Karipskog mora i Meksičkog zaljeva. Posao je krenuo, te kupuju još jedan zrakoplov s većim dometom, kako bi sišli i do Bolivije i Perua. Pošto mu je sjedište kompanije u Santa Domingu, izradio je uz britansku i putovnicu Dominikane, jer tamošnje vlasti drže do toga. Morat će odložiti posjet mami i susret s nama dok mu se posao toliko ne stabilizira i proširi da ne mora i dalje sam sjedati na pilotsko sjedalo.

I na koncu ja — Ivan Kimmer.

S diplomom u plastičnom smeđem tulcu stigao sam doma. Mogao sam, dakako, s postignutom prosječnom ocjenom 9,3 nakon vojske ostati na faksu kao asistent, jer je moj profesor teorije književnosti to i htio. Nakon položenog diplomskog pozvao me u svoj kabinet i rekao: »Čuj, Vukovarac, javi mi se obvezatno čim se vratiš iz soldačije. Ja pametnijega od tebe nemam na raspolaganju.«

Vjerujem da je imao, ali čak i kod takvih stopostotnih kozmopolita kakav je bio on, izbije ponekad zavičajni sindrom. I on je bio Vukovarac, i to pravi, ne samo po djedu kao ja, već i rođenjem i životom do odlaska na studije.

Odolio sam ipak. Suviše mi je polutame bilo po fakultetskim hodnicima, po amfiteatrima se gulila boja i otpadalo trunje, a kabineti su vonjali na prašinu i plijesan. Osim toga, ni svi profesori nisu bili kao moj nabijeđeni »zemljak«. Nisam želio graditi karijeru na licemjernoj poslušnosti i strpljivom čekanju da biološka pravda krči moj put naviše umjesto mene samoga. Možda su tomu pridonijele i priče mog, inače u tim stvarima šutljivog oca, koji jedino nije odolio glasno se sjećati studentskih zagrebačkih dana. »Zbilja«, upitala ga je jednom predamnom teta Klara, »zašto si odbio ponuđenu asistenturu?« »Jer nisam htio biti kinderfrajla profesorovu cucku i šetati ga po Maksimiru«, odgovorio joj je.

Vratio sam se i zato što su me prošle boemske bube i Beograd mi više nije bio ono što mi se činio u početku: velegrad po mjeri mojih gimnazijskih predodžbi, pokupljenih iz lektire. Prve godine studija trpio sam u njemu i glad i zimu jer, bože moj, i u Parizu su umjetnici bili gladni i smrzavali se. Kada smo se Borko i ja ugnijezdili kod one bakice u Savamali, već me je prošlo to pubertetsko kič-fantaziranje. Shvatio sam da je Beograd jedan naglo napučeni zapećak — pola Europa a pola prednja Azija, nekakav Turkmenistan. Onu prvu polovicu činila su kazališta i koncertne dvorane u kojima suženost repertoara nije mogla ubiti raskoš interpretacije. Rijetki sretnici među nama bili su, kao egzotični barbarski dodatak, što okusu pribavlja uzbuđujuću gamu, pripuštani i na ekskluzivna sijela po atelierima slikara s pariškim backgroundom i u salone rijetkih petosobnih stanova koje su vlasnici spasili udajom svojih lijepih i svestrano odgojenih kćeri za komunističke generale i diplomate, zapravo one među njima koji su u osobnom životu željeli nastaviti tamo gdje su se, pristupajući partiji i odlazeći ka bosanskim i crnogorskim šumama, rastajali od biblioteka svojih očeva i pijanina svojih majki. Za razliku od onih koji su činove stekli na psećoj odanosti i krvavoj praksi, njima nisu bili dostatni poratni diplomatski magazini. Intimno su se užasavali službenih ručkova s vrhovnim komandantom, na kojima bi neki njihovi kolege po rangu usred objeda ustajali s uzdignutom čašom, pjevajući »Druže Tito mi ti se kunemo«, dok su se pred njima hladili teleći medaljoni s gljivama, ne opažajući kako se Broz mršti jer se i njegovi medaljoni hlade, a baš ih je milovao pogledom.

Druga polovica Beograda — ona turkmenistanska — imala je složeniju strukturu. Prvi sloj te strukture činila je starosjedilačka sirotinja, a još više stanovnici koji su bili nekako između — ni imućni ni siromašni, ali vješti učiniti sebi život i predodžbu okoline o sebi boljim od moći novca kojim su raspolagali. Mnogi među njima u svoje vitalne potrebe ubrajali su i odlazak u kazalište i operu, što im uz tada simbolične cijene ulaznica i uščuvanu večernju garderobu nije bilo neostvarivo, kao i redovito posuđivanje dobrih knjiga iz podružnih knjižnica. Stanovali su u periferijskim četvrtima Karaburme, Profesorske kolonije, Čubure i Pašinog-brda, koje su vlasti prozvale Lekino brdo, iako nijedan stari Beograđanin nije koristio Rankovićev »spitzname« za taj niz prizemnica s malim, lijepim vrtovima, u kojima su umirovljene učiteljice i poštarice gajile kadifice, lijepog čovjeka, dafine i turski karanfil. Kada danas bolje razmislim, sav taj mali gradski svijet, tih i povučen, samo je prividno pripadao beogradskom turkmenistanu, jer su njihove četvrti odabrali da u njih nadiru doseljenici gladni svega i puni sebe, bezobzirni i ponosni na svoj primitivizam. U glavama tih s južnih brda sišlih došljaka kraljevala je čudna smješa religioznog praznovjerja, opsesije ratničkom i seksualnom superiornošću, kao pozitivnim posljedicama njihove nacionalne pripadnosti, i snažna rodovska solidarnost, ako ona širi njihovu moć vladanja i dušama i materijom. Iznad svega »krasio« ih je nezajažljivi egoizam, koji ne preza ni pred čim.

Ipak, pitomi i kultivirani starosjedioci i divlji dotepenci ostali su ulje i voda u istoj posudi. O dotepencima dosta. Želim reći još samo nešto o starosjediocima: oni su bili humus na kojem je rasla i cvjetala kultura toga grada. Što sami po sebi, što po mladima koji su dolazili iz unutrašnjosti, iz istih takvih starosjedilačkih obitelji Vojvodine i srbijanskih gradova u kojima su bečki i pariški diplomci odgajali svoje sinove i kćeri da budu gradska elita. Čak i više od ovih drugih. Oni su davali onu otvorenost prema svemu i prema svima, i tu su korijeni lijepih sjećanja mnogih koji su, odlazeći nakon studija u druge gradove, osobito u one dalmatinske, vojvođanske i makedonske, ponijeli sa sobom trajnu ugodnu uspomenu na beogradsko razdoblje svoga života.

Nadirući u Beograd, turkmenistan ga je osvajao stopu po stopu, da bi od grada koji je raširenih ruku hrlio k Europi za četrdeset godina postao barbaropolis koji je bacao cvijeće na željeznu kolonu smrti što se valjala prema Vukovaru autocestom »bratstva i jedinstva«, ubijajući prvo njezino ime, a potom i zapadnu braću.

Turkmenistan je, međutim, na valu industrijalizacije silazio i u Skoplje, Sarajevo, Split i Zagreb i čini se da su ga jedino uspjeli održati u karanteni, dok mu ne bi dokazali kako se ima uljuditi ako hoće ostati i opstati, Maribor, Rijeka, Novi Sad i Subotica.

S vremenom on je postajao sve jači, razgranatiji i utjecajniji. Postao je sinonim velikog preseljavanja pučanstva s brda u ravnicu, iz zabitih sela u gradove. I... o, paradoksa! Pod svjetlucavom političkom paučinom boljševizma začela su se dva potpuno antagonistička procesa!

Jedan je bio proklamiran: urbanizacija, opismenjavanje, bratstvo naroda, jednakopravnost, kulturno uzdizanje, osigurana socijalna jednakost i zbrinutost.

Drugi je bio spontan: turkmenistan se priljubio uz režim. Deklarativno prihvaćajući onaj prvi, proklamirani proces, bio je zapravo ravnodušan prema svemu što nije osjećao kao dio vlastitog shvaćanja života. A to shvaćanje je obuhvaćalo: ždranje, opijanje, animalni seks, birtije s pevaljkama, sajmove s trubačima i dresiranim medvjedima i tučama na kraju.

Turkmenistan nije bio zbiljski zainteresiran za trajan suživot sa susjednim turkmenistanima druge vjere ili nacije, a pogotovo ne sa civiliziranom sredinom u koju se ugnijezdio. Bio je, međutim, zainteresiran za njihove kuće i imanja, njihove žene i kćeri, ali je to uspješno krio do trenutka kada je umro Broz. Tako je taj turkmenistan zapravo bio sačinjen od malih seoskih i prigradskih zajednica koje su se potom ujedinjavale u veće cjeline, agresivne prema inovjernim i inojezičnim turkmenistanskim cjelinama i obrambene prema pokušaju drugih da u njih prodru. Ta agresivnost dugo je, međutim, bila prigušena jer ju je željezna šaka samoupravnog socijalizma držala za gušu. Ali mali turkmenistanci su se marljivo pripremali za trenutak kada će ta šaka olabaviti svoj stisak. Koristeći se tolerantnošću ravničarskih sredina u koje su se doselili, osvajali su ih korak po korak, točku po točku. Preko svojih politički »jakih« ljudi — predtitompuzećih prvoboraca — što su nakon oslobađanja Vojvodine i Hrvatske produljili »oslobađati« položaje u vlasti, stanove navodnih narodnih neprijatelja i buržuja i sve ostalo što je utjelovljavalo sitnovlasničku glad tih trubača besklasnog društva, raščišćavali su prostor za uhljebljavanje svojih bližih i daljih rođaka koji su neprekidno prsitizali iz svojih vukojebina, koje je i režim smatrao dobrima samo za tajne vojne poligone.

Kapilarima i arterijama primitivnog boljševizma sporo ali nezaustavljivo širio se taj karcinom komunističke ideje. Broz očito nije ni slutio, budući da su mu oni koji su ga u Moskvi pripremali za njegovu balkansku misiju ugradili pogrešnu predodžbu o čovjeku kao popravljivom biću, kako je četrdesetprve poveo u krvavu i beskompromisnu bitku za »svijetlu budućnost« ne »osviještene proletere«, koji će ukinuti sve nepravde ovoga svijeta, već dvonošce kojima je jedina želja konačno se dokopati svih onih zemaljskih blaga i užitaka što su im u prethodnom vučenju povijesne lutrije izmakla. Kakav Marks, kakav humanizam, kakvi bakrači! Jedino što su od Brozovih nazora prihvatili bilo je da su sila i strahovlada najučinkovitija prečica do cilja, pa čim im se učinilo, kada su poslije tisućudevetstoosamdesete zgrabili njegovu maršalsku palicu, da demokracija kuca na vrata SFRJ, upregli su u svoja kola jedino što im je osim ubojite gvožđurije preostalo: aveti protiv kojih je Broz digao ustanak. Napustio sam Beograd bježeći od turkmenistanaca i u tom bijegu sam odabrao vratiti se doma jer se Novi Sad upravo budio iz provincijalne narkoze koja je njime zavladala još devetstoosamnaeste, kada su vojvođanski Srbi, zaneseni nacionalnim romantizmom bez pokrića, otvorili vrata svog zavičaja prema jugu i zatvorili ona prema sjeveru.

Sada, budeći se, nije učinio obrnuto. Dapače. Otvorio je sva vrata i sve prozore, a s blagim propuhom koji je nastao u duhovnom ozračju Vojvodine vratio se i ozon civilizacije. Taj razbuđujući kisik nije, dakako bio toliko jak da sagori oklop ideologije oko nas, ali ga je učinio prvo prozirnim, a potom i propusnim.

Novi Sad — toliko ponižavan i zlorabljen od današnje beogradske monstrokratije — početkom šezdesetih počeo se iz opskrbljivača pameću prenapuhane prijestolnice pretvarati u samosvjesno središte još samosvjesnije Vojvodine, koja se naglo prisjetila gdje se zemljopisno, tradicijski i civilizacijski nalazi. Mladi ljudi, što je tada značilo rođeni između 1925. i 1940. samoinicijativno, iz osjećaja vlastite potrebe, što je u tadašnjem sustavu bilo neuobičajeno, počeli su stvarati prve institucionalne oblike u kulturi, po svom shvaćanju što suvremena kultura ima biti, a odmah potom i u politici. Te su se akcije svojim radikalizmom izdvajale iz postojećeg jugoslavenskog šablona. Imali su u tome tihu podršku dijela vojvođanskog partijskog vrha, koji je uvidio kako se time izbjegavaju inače neminovni konflikti, koje šezdesetosme nisu izbjegli ni Beograd ni Zagreb, pa su time prouzrokovane munje iz već tada nacionalizmom zaraženog Centralnog komiteta Srbije primali na sebe.

List »Polja« postao je ubrzo glasilo najtalentiranijih i najsmjelijih mladih umjetnika iz cijele tadašnje Jugoslavije. Na njegovim stranicama objavljivali su i ideje koje u vlastitim sredinama nisu smjeli plasirati. Uspjevalo je to određeno vrijeme jer su patronat nad listom imali oni koje režim zapravo nikada nije volio, ali su to bile prejake ličnosti da bi to i otvoreno priznao: beogradski nadrealistički krug i nekadašnji »pečatovci«. Usporedno se oko lista »Uj Symposion« stvorio mladi mađarski intelektualni krug. Pod dirigentskom palicom iz Zagreba doseljenog Erwina Sinka sazrio je naraštaj brilijantnih umjetnika i sociologa koji su Budimpešti Janosa Kadara bili svjetionik mađarske misli, što se tamo pominje i danas.

A skupa su ti mladi šestonacionalni Novosađani osnovali i zajedničku »Tribinu mladih«, na kojoj je praktično cijela slobodnomisleća mlada Jugoslavija tada prodefilirala: filozofi, književnici, glazbenici, slikari. Tu su nikli i prvi filmski redatelji koje je prihvatila Europa: Makavejev i Žilnik. Sterijino pozorje, Zmajeve dječje igre. Dvadesetpet godina Novi Sad se otvarao svima, dok se turkmenistan širio državom, ali ne i Vojvodinom.