Izbrisi

Izbrisi

Elegije

Ikarski motiv

Uz smrt prirasli visoki tren,

u uzdizanju, oda.

na granici što prostor potvrđuje

ili osporava, svijetlo

krilo.

sadašnjosti.

a spram sunovraćenosti, što sa suncem na potplatima

traje u motrenju, odijeljenu od majstorH,

prirasla prošlost i budućnost.

u ulju zaskočen krilati trag

bez krika. i svi trenutci siju s useknjivanjem

nad padom u more.

ga ukopava

blistavim lopaticama pljuskova,

ispod, u vid i sluh,

u iščekivanju?

Crngrob

U sunčani oksid zagrizli rub gorske visine,

nad podnevom blistavi zavarak neba.

u zraku razlivena sjeverna kiselina

i oniksni zavoji južnih mirisa.

sniježno krilo, nadvijeno nad prostorom

daleko s bijelim perjem mraza,

raspetim u mirnu ravnotežju

dvosjeklosti, spušta se, nikada ne sklopljeno,

labuđa sjaja, težeg od prolaznosti,

i duše. samoća, gdje se križaju korak i polje.

odsutnost šume, dalje, koja u maglicama

još izdiše u pogled svoju svježinu.

unebesnjena geodezija ptica i platana,

jablan samujući

u zrcalnoj žetvi krila.

zrak pun prijelazna ječanja godina.

uvijek živi pješčanik, u prosipanju bez teže,

svijetli takt trenutaka

u kojemu u sedmolisni pupoljak bijela

krošnjasta svjetiljka kliješti u sebi vječni ne,

je li to bit?

a put? ni-

gdje nećemo naći manje strahotnu noć

ispod gostoljubiva krova, lišćasto ljudstvo

u nikada dublje ne udahnutu studenom

punih pluća drugoga svijeta.

nerastaljenom grudom olova, s nadom

u bezbrižno mrzlo zurenje

nikoga

kao zagonetka

nasuto, je li bez-

nade? život. bez proročanstava

u svjetskoj noći.

u similnoj konstelaciji zvijezda, noćenju nasuprot,

preliven galvanskim srhom ljeskanja

čista prijelaza u poljupcu, beskonačnom,

u kojemu traje neizgovorljivo,

jezik,

s koliko unebesna uzašašća sabran u usnu dodiru

živih, mrtvih? moj zauvijek i zauvijek ne

u dahu, a što otpade, šuštajući bezlisno

ukovitla se u műk.

izlužena značenjH

na okrajcima misli, suze, ubeserene teže

iskreći se, što zatiskuje, a u očima

pravac kamo istječe dan. mjera svjetlosti,

viša od mora, u rascvjetanoj pjeni

sa srcem ozvučenih daljina iz vremena u vrijeme,

zemlja teži, tužba se diže

s lišćem, u rasteru vjetrova, osutim,

sa sjenkama zacinčen črtomirni san

i u grlu zaustavljena

zemljana ponoć.

a prostor, što prosijava, ostakljen plavetnilom,

prsne otiske nostalgije za domom, još čuva

u onostran pokopanu, u zrak ispisanu

pogrebnu brazdu izginulih.

bljesak, u tami prenesen pogledima;

crno izlivenim u lubanje. do živa istokareni

pucanj između ne i da. pčelinja struna

poravnavanja, napeta jetkim zvukom

u krv.

a krik, sa sigama zgrušan

bijele odsutnosti u istinitost, što ga zazidava,

živo cvjetajući nad vratom, prerezanim,

bez stabla u predskazivanju vrhunca

koji se oblijeće.

noć u rogu iskljuvana nevjesta mrtvih

u crnom, još blijedi, nadgrobno vjerna, sa zvijezdama

nad njima.

u su-

ćut opčinjene svijeće koje pokopavaju,

bez kapaka trepćući pogledima, ništavno svijetlim

od istjecanja sekunde za sekundom, u kapima.

koliko voska iznad imenH, sa svom težinom bića

položenih u sniježni ništaništa,

i s još više suza pobijeljena

mrtvačnica sna, crn-

grob.

Otok

Za svaki novi blizu

tješnje zamršeno tuđinstvo.

koliko gipka života

u mrtvačkoj košulji.

oko prijelaznosti, što od otkucaja do otkucaja

klizi iz ruku, zaokruženo naručje.

koliko promjenljivosti, što ju održava,

u njemu otpočiva?

o podne uzidana samoća bije sa satima

otpisana vremena, nikada ne pretekla,

u budućem. ostatkom svijetla neba

pokriveni danas. otjecajuće slijevanje minulog

puni prazninu.

dogodi, tren je što preskače

u vječitu uvijek, nultim nikada.

sa čamčićem bitka u istinitost utkani

trenutačni zavarak.

sadašnjost se oblači trošno tkanim grubostima,

nada s groznicom.

s obličjem, punim osobitosti

na dnevno noćnu nebu

sije božja odsutnost.

tama ječi na saturnalnim trgovima.

za razdaljinom, kamo pada kamen,

izmjerena blizina. a tamo, gdje riječ svršava,

otisak prstiju.

prema jugu privezani psi laju

u sjeverni mjesec.

i sve se magnetne igle podudaraju:

olujno je vrijeme za žetvu.

na burzi vremena crni ponedjeljak.

a među crtovljem

od dana do dana više različita očekivanja

u grudima

notnoizgrafirana olova.

živčano nakostriješen zrak i na stranice jutra krikovima

izgrebeni grafiti.

svijet se uklonio u kosti,

u osluh. bijele i zemlji predane, tako slučajne

u mišićnim svezama usuda. a ništa, s lobotomijama

usađen u lubanje, leluja se, duh

među živima,

»wie fluch-

beladen«.

műk progunđa iza nebosklona,

bog nadvija glavu.

visi olujni zemljovid, zasićen prijetnjama

nad tamnim morem koje se prevrće u snu.

gdje je kojega glas oblijeće Prokninim jezikom,

izrezanim iz crnih usta optužbe?

zagonetka iz gusto tkanih izohipsa.

otok, zakalciniran u ništa.

ruža vjetrova, do gola

potrgana pincetnim dodirima bljesaka

u ravnodušnu zraku.

osmerobježni pravci neba, s kracima istegnuti

nad razvalinama praznine.

koliko mramora, osjenčana lišćem koji se razgoni

u mislima,

i ogrebotinama, podrhtava nad obličjima, nepokopanim

u bjelini

i u suzama.

sa zlatnim navojem sunčeva vijka

u zenit pribijeno morsko zrcalo.

a suhi stijenj, teško opijen od neugasive žeđi za studencem,

u ižganim ustima. i duša,

tako heraldična, pod strašnim podnevom u ljetu,

crna udovica.

prizori čovjekolika stradanja odigravaju se,

isklesani u dan i noć.

sijamsko srasle stature mrtvih

sa živima u istom ledišnu trenu.

sjećanje prelazi sa crnim mostarinama

od sada prema bilo je jednom.

omamljena daljina leži nad Létom.

a svjedočenje bez riječi slijedi

s dužinama života svojim svjedočenjima,

vrijeme je kada se presipa molekularna težina vremena

u zimu. između prije i sada, godinama

razmaknutim, mrzlo zalizana lica.

na staklima rentgenizirane bijelo cvatuće

formule ruža. udah i izdah: lagan

i bez sjećanja na bivanje što se skuplja u bore,

zahvaća u prsima svoju mjeru krajnosti besmrtni zrak.

brojnošću težeći u nizdolje

godinu za godinom sve više razgolićen život.

koliko vječnosti, suho izvrtjele u prošlost! i sada i kasnije

s manje i uvijek sve tješnje

zarasli više.

tako se bez kraja dokrajčuju:

Sein und Zeit.

a tko sâm izdrži, bez očekivanja,

jedno i drugo u istom misaonu krugu?

sibila s vidnim poljem neviđena u oku,

od riječi odijeljena, i sa sjenkom u drugom,

gleda (kakav nagibni kut istinitosti

u nepredstavljivom!) dalje:

mir bez rubova, i svijet

s krajem u početku.

Sredozimka

U zraku odležana

armatura godina. križni nikamo

raspet preko neba.

s vijavično gustim precvjetavanjem

bez šuštanja razbrojeni

otkrunjeni laki komadići gravitacije.

je li lišće? inkrustrirano u pogled

koji pada, cvijetnovjeđi snijeg?

usijanim energijama

u sanjivu mrazu danji sjaj.

na razboju sunčane pređe tkana kasnije,

večer? u tijesnu zategnutu

svjetlosnu krugu sada i ovdje, oboje.

s rukama u vazi, iz koje pijemo na usta,

od dvojne žeđi izglađena golota.

i glas

bezdrvno cvatući

s usnicama

umjesto ruža.

s voljom prema čistu prelijevanju preko ruba

rubna oblina bokova u krštenoj postelji,

uvijek mekšoj od prenošenja

za jedan put dalje

u vrijeme dosuđena života.

a svjetlost? stoljetno bijela, koja iz imena

pada na lice, oplahnuto tamnom težinom vlasi,

razliveno po uzglavlju,

sije,

si-

je imenom, slijepo-

prstna, u noć.

slatka sonda u labilnu u-

mjesnost, spram krika

u božjeokoj duši.

iz kotura u podne propeta krv

za izgubljenim, teška, pada u sebe.

u notnu zapisu suzH puknuta struna

jetko napete boli, zvoni li još?

opipana razdaljinama, bez nas, koja leži

u prostoru, svježa, je li blizina?

nesavjesno bijeli otisak, očipkan injem,

u svijetloj krsti dana, nepokopan,

a osjetne teže bića

u minljivosti

zemaljsko mračan.

crn-

sa živim tragom zrak, ne blijedi

iza nas, okotima

u noćenje iz naručja

oko ničega ne sastavljene kosti?

je li crvena nit krvari

s rezom

zjenično tanka obsidijana

ušiven u hlad bijelo nametnute

odsutnosti?

trinaestkaratni sjaj u prosincu

ukristaljena vrhunca naj-

ponoćnije od svih noći sa suzama

u orbiti očnica, ulegnutih u san

bez zvijezda, iskopanih

na grobno tihu, s koliko izljeva

daljina nabuhlu nebu?

nikada nije veće

preživanje vječnosti

otvorilo usta ovome muku,

koji pritišće duše. dodirima

slijepopjegih ćutova ovošteno tijelo

u uzemljujući svevišeiviše,

je li moje,

tvoje? kretnjama u bijeloj goloti

među modricama ugriza

i ugriza položeno

u mesojedi san tisuććut-

nična noćišta.

Oko

Nebo nebo

visoki krov ove domaje.

polje daljina, nikamo neutisnuti tragovi.

u prostoru razlivena jasnoća, a smjer vremena,

zjenično sužena klizi u prijelaznosti kroz sada prema uvijek.

u sekundnu rasporedu vječnosti zaustavljeni žarak. više-

gradska mjera ćutilna dobrojavanja

u nepopustljivo meku integralu.

glasovi zagorčavaju usnicama opterećeni zrak,

a s ružama cvatući i s mirisima, duboko u sebe udahnutim,

besmrtno vene

u škarama.

i ulice granato pune vreve, uronjene

u slijevajuće očekivanje aure, ne ogoljuju

u cijelično živoj padavici?

u jednom zahvatu podneva

oko, i u drugom, eliptično. dvo-

videće, sa ostakljenim pogledom prema jutru i večeri.

iz žlijezda svjetlosti iscijeđen

stalno protekli danas.

tragovi trajanja u ruševinama

beskraja u Bergovoj glazbi.

vjetruljna jata selilačkih godina

planduju u razgledničkim daljinama.

Arahna plete smrtno podmetnute

misaone mreže.

krik, ovapnjen u lubanji,

a kakav usrkani mir

do ruba, san.

dah osluškuje dah

na ovoj i na onoj strani smrti lica

pritisnuta licu.

kako raste s požudom za lakim

u okosnici teža, a krilo među nebom

i čovjekom

skrhano?

još tamo, dopola izbrisan, tamo

u prekomjernu izvana, sve teži od nepovraćenosti,

»bezgranično slobodan netko bježi?«

samo koraci, daleko. samo

trenutci, u bijeg vokalizirani...

»Sveti se za nâs Ime...«,

ižgano u ustima. tvoje.

ti, više od mene, opipljiv

s manje, u drugome, uvijek u drugome

tisućinkinu u-

jedno.

danima olistani mesnato-

cvatni ništa. osut.

od svega raskrunjen,

ništa. nitko.

(zbraja se ništa

neizrazljivo,

među ubranom

i podarenom ružom?)

nebo nebo

visoko ponad nularne zime.

u plućnu granju dana

rentgenski plein air.

prema tebi, nitko, is-

kuženi sa svijeta. nikada dublje

ne položeni u potpunu zemlju koja nas prekriva,

lakša od ništa.

vraćamo li se, trag u zraku, raznoćeni

prema svjetlosti, iz životijesne gravitacije?

spram tebe podnebljeni bez drugo-

bitna nastavka.

a nada? sa suzama iz-

lužena u život,

sjaji se u tuđem oku koje sve

provjerava.

Heraklitska

Ravno-

dnevni vrijeme i prostor.

a u mrtvokutnu kretanju

s prijelazima što se svijetle u duhu,

sve dulja sjena, ahasverska, što pada od dana do dana

sve smrtnija, u vječnost. zapamćena

u mekoj moždini zaboravljanja s težom, s koracima

daleko, odijeljenima od svijeta.

put u putovanju, živa pulpa biti u nikada istu bivanju,

otvorena. koliko tamne heraklitske sabranosti

u homerski široku, neprekidnu

nikamo. meko razgolićenu

od nepodnošljiva sve-

smetanja

svemu.

u daljinu razvučen spjev uvijek je trajniji,

kada se usađuje, otrgan od pokreta, zamahom ruke

dublje i dublje u prostor bez povratka. je li lijepo-

videća brazda što ju s pjenom za sobom pokopava

čeznuće? i vjetar, raskriljen u jedrima,

uleknjuje se, što sve više neispunjena ispunjava

njegov pravac.

mjera svijeta, koja zadržava u prošlom i budućem

slijevanje uvijek drugoga ovdje i sada:

prolaznost. beskonačno, u bijele decimale

razbrojeno vrijeme, kamo istječe?

kraju

u vječito neparniju noć,

u vječito parniji dan,

kraju, a bez gubitaka

sâm u sebi poravnan.

i mjesec s mijenama u putnu svijetlopisu,

s dušom u nesvjesnom, uzlazi

čist nad bezdanom. zračni mjehur

večeri, raspiren od žarenja, u prostoru

ustakljen. dozivi sa sondama potopljeni u műk.

Hekatin dah, pola s plućnim krilom dana pola noći,

ohlađen u njemu. u nultim točkama trajanja isključeni

trenutci: kraj je porazbacan nebom,

u zvijezdama. kakav pritisak beskraja, potpirena

tolikim bljeskovima? kada se izlije, spiritualno lak,

u pepeo-

ništavno naručje?

suhi insekti, zakukuljeni u metafiziku,

roje se, zvoneći vokalima.

spermato- cjelični šikljaj neizreciva.

dvousneno dodirivanje značenja bez šapata.

koliko je suzdržanosti sabrane

na osjetilnoj strani smrtna trena, koji uvijek drugi

i drugi otkucava

u prerezanu labuđem spjevu!

javi se

vremenski mišić stezač u nijemu grlu?

s krikom? koji sinkopiran ostaje ležeći

u daljini.

Fedra šuti, ikonična.

svijetla lica

u crnu petku.

a u prsa udahnuti smjer teče cilju,

najpogrebnijem među svim ružama.

jesen je epitafna, s lišćem.

i što otpade, održava se u slijepim pjegama,

izbrisano, u drugojezičnu ljetopisu.

osojan jezik, šuštajući, riječima pjesmi prirastao,

bez lišća, bez jeseni, a izdiše műk vječito

novim značenjima, ne iskrsava, tako novembarski,

u bezgrobni san, prikliješten

nad slikom zime, što traje

duže od bjeline, u slijepo poškropljenu pogledu.

a s vidnim živcem, opojenim sjenama,

izmjereni euridični slijed u vječnu gledanju

za izgubljenim. s končićima bolova došaptanim

do ustiju,

u tužbama.

bližih istinitosti iza vjeđa

od smrti. i dalje nego mogu segnuti

do nję probuđeni ćuti.

mraz, mraz. poleđena blizina, u bloku

kristaliziran nevidljivi red svijeta. iz bijega u bijeg

raspeti trag, uvijek tako pri-

seban u sebi kruži moje vrijeme.

sa životom iz dana u dan

testamentiran hologram.

a u svjetonazornu ovdje i sada kroz proreze sati

pronicajuća druga strana.

Samoća

Crna samoća, hladno čelo.

za njîm, nabora više

od izbrisa. tako sâm, bez spomena

utonuti u bijelom.

u svjetlost izdužena daljina zove

prema dokrajčenosti.

baklje nikada ne utoljene sitosti

u razjapljenoj vječnoj čaši dana koji se osipaju,

a prostor traje. kakva ogromnost

neprolazna cjelova u zraku, bez dodira

ponuđena vječnosti.

u makova zrnca trenutaka raspršena teža

skuplja se u tjelesno tijesnu

zahvatu godina. a u dan

plazmatično razlivena sada

i ovdje. od ruba koji sjedinjuje što jest,

do ruba. je li postojanje

sa sondom bola izmjerena dubina

bez dna?

rana zagledana u ranu, oko u oko.

koliko budnosti razmiče vjeđe!

prelijeva li se moja krv i tvoje bilo

u jednom optoku?

s osjetnim tjelešcima u iščekivanju posve

oproban zbogom. i u duši dva puta prekrižena visina zova

bez ispunjenja. pod tamnim nebom prošlosti

za više nego što joj pripada prelita svijeća, ipak još traje,

neprestupni, u duhu

krug svjetla koji pada — Psiha je otišla —

iz noći u noć.

šum, sabran u namjeni da prešuti ono

što odaje svila, nad kožnato golim snom

blago smežurana u odmak.

kada stiže

s pjevom slavuja crno oivičen osvit

ili ševa? dvije grude osi,

a krilo u prsima i na nebu?

nijemo visi, zagonetka u razjapljenu zraku:

sa sjenkom spram dnevne strane,

na noćnu s nadom raskriljena

nad jednodušnim padom dvaju života

u romeojulijin zagrljaj.

je li još gdje više odsutnosti uhvaćene u tako tijesno

stisnutim rukama?

na ustima u vječnu snijegu poluglasnika, prozirnih od nedovršenosti,

osmišljen šaptaj, a spram živih u nikada nedorečen

osluh pohranjeni rekvijem.

odmaknuta pogledu, u njemu odsijava

u naborima jednako žalujuća suza

(u ugljikovu kristalu najbistrija voda),

s valencijama utaknuta u htonično meki baršun.

oko koje seže iz života put vječnosti s pogledom

svjetlosnih godina,

a ove prema potpunosti s riječju:

Elišeba.

vrijeme, usredsrijeđeno iza vjeđa:

immer und nimmer.

sa slučajnim mesom srašteni u sada:

ichundich. do grla

naliven erosovih suza.

prema smrti postavljen, ustima živo

oproban gluhonijemi stih.

u stazište bića stiješnjeno, što jest i nije,

visoko, bez izlaza. od-

vječnostna, spram zemlje uspavajuća teža

skuplja se u san što ga pokriva druga strana neba?

ni klopka ni progonstvo, bez kraja

u krugovima u bijegu od svijeta.

s koracima koji slijede ploditeljsku smrt u vodi,

utabano rješenje, meko osjenčan

Neben-

leben.

između doći i otići jednadžbeno razdvojen

jaija.

koliko međuprostora skupljena u dane?

gdje sam? istinitost je još golija nego gola,

a ništa potpuno: s one strane riječi

koje u sebi čuvaju moj glas.

Otvoreno, sa živo zakrečenim obzorjem

bivanja, motri otvoreno, oko:

je li crnosunčano obasjan,

tko ulazi?

u beznađu — uz dušu privezana daljina.

dani odlaze s licima u mnoštvu,

ostaje pogled. je li u njega sinkopično sve bliže nanesen

u sebe zagledani izbris?

Napomene uz elegije Izbrisi

Crngrob

Za toponim Crngrob ima više tumačenja. Po prvom tumačenju ime potječe od njemačke složenice z(u) Ehrengruben (Pintar), po drugome od z(u) Erdengrube (Koblar), po trećem tumačenju pak od z(u) Erngrub, odnosno Errengrub, (Bezlaj). Vidi: F. Bezlaj, Etimološki slovar slovenskega jezika A — J, 1976, str. 67.

Hodočasnička crkva Marijine blagovijesti u Crnogrobu potječe iz XIII. stoljeća, ona je jedna od najznačajnijih spomenika likovne kulture u Sloveniji. Crkvu rese freske iz različitih vremena. Marijin ciklus u sjevernoj lađi iz poč. je XIV. st, prizori Muke Kristove na fasadi su iz sredine XIV. st., Pasionski ciklus u sjevernoj lađi je iz kraja XIV. st. Ikonografski je posebno karakteristična freska Sveta nedjelja (Imago pietatis) na fasadi, s realističnim prizorima svakodnevnih službi oko mučeničkog Isusa, o kojega se čovjek ogriješio unatoč svetu prazniku (oko 1460). U crkvi je još niz drugih gotičkih i baroknih spomenika. Među njima su četiri »zlatna« oltara iz XVII. st. Uz najljepši, Martinov oltar, visi rebro »div-djevojke«, doista mamutovo ili kitovo rebro. U zvoniku je sačuvano do sada najstarije znano zvono sa slovenskim natpisom iz godine 1807.

U šumi pored staze koja vodi u Škofju Loku stoji Crveno znamenje s freskama iz početka XVI. st. Vidi: Krajevni leksikon Slovenije I, 1968, str. 355č J. Veider, Vodič po Crngorbu, 1936; F. Stel, Crngrob, 1964.

Istodobno je u Crngrobu i masovno pokopalište/groblje nakon Drugoga svjetskoga rata vraćenih i bez suda pobijenih bjegunaca.

Stih 15. Vidi: J. Murn, Prišla je jesenska noč, ZD I, 1954, str. 88. Platana/jablan/topola u grčkoj je mitološkoj simbolici Heraklovo granično stablo među solarnim i htoničnim svijetom.

Otok

Brojna svjedočenja o Golom otoku, zvanom i »Mermer«, empiričko su iskustveno zaleđe o koje se oslanja egzistencijalna pozitura ove elegije. Ontološka tematizacija dokaza strahota logoraškog proživljavanja u pjesmi se raspreda kao opće pitanje o čovjekovoj »otočkoj« sudbini u kontinuitetu univerzuma, odnosno prema onom što Martin Heidegger označuje kao Das In-der-Welt-sein.

Stih 20. Ovdje je riječ o parafrazi sljedećih stihova Friedricha Hölderlina iz pjesme Was ist Gott?..., u kojoj pjesnik govori o suodnosu božjeg i čovjekova bivanja:

Was ist Gott? unbekannt, dennoch

Vol Eigenschaften ist das Angesicht

Des Himmels von ihm. (...)

F. Hölderlin, Werke und Briefe I,

Insel Verlag, 1969, str. 207.

Stih 43. Vidi: F. Prešern, Nameček nemških in ponemčenih poezij (Dodatak njemačkim i ponijemčenim pjesmama), ZD, 1966, str. 104. Sonet bez naslova završava tercinom:

Der Anblick treibt nun fort, wie fluchbeladen,

Mich unerrettbar in des Abgrunds Qualen

Auf der Verzweiflung endlos weiten Pfaden.

Stihovi 53-56. Oktada znači u simbolici brojeva kozmičko uravnoteženje. To je broj glavnih i postranskih pravaca neba, kako je to bilo naslikano u ruži vjetrova na atenskom Tornju vjetrova.

Stih 90. Vidi: M. Heidegger, Sein und Zeit, 1963, posebno poglavlje Zeitlichkeit und Innerzeitlichkeit als Ursprung des vulgären Zeitbegriffes, str. 404.

Pitanje bitka i vremena jedno je od ključnih ontoloških modaliteta što se javljaju u elegijama, i zato posebno upozoravam na Heideggerovu interpretaciju tzv. »vulgarnog poimanja vremena«, jer vrijeme se pokazuje kao »redoslijed vječito »prisutna«, istodobno dolazećega i prolazećega Sada«. U suprotnosti s takvim ontičkim razumijevanjem vremena Heidegger ovo pitanje postavlja u svjetlosti egzistencijalno-ontološkog pitanja o izvornu suodnosu među bitkom i vremenom, kako je to napisao u sljedećim rečenicama:

»Die existenzial-ontologische Verfassung des Daseinsganzheit gründet in der Zeitlichkeit. Demnach muss eine ursprungliche Zeitigungsweise der ekstatischen Zeitlichkeit selbst den ekstatischen Entwurf von Sein überhaupt ermöglichen. Wie ist dieser Zeitigungsmodus der Zeitlichkeit zu interpretieren?

Fürt ein Weg von der ursprünglicher Zeit zum Sinn des Seins? Offenbart sich die Zeit selbst als Horizont des Seins?«

Ibid., str. 437.

Sredozimka

Legenda o svetoj Luciji, koja svojim danom po julijanskom kalendaru označuje sredinu zime, ikonografski je višeslojevita. Svakako je najčešća slika koja ju prikazuje s očima na pladnju ili u ruci. Kako njezino ime dolazi do latinske riječi lux, u njemu se denotativno povezuju oči i svjetlost, što imenuje dan i život, u suprotnosti sa sljepilom i snom, smrću i noćnim mrakom, što u legendu unosi i simbolika crne poganske i bijele kršćanske Lucije — koje ponegdje nastupaju kao družice. Vidi: Niko Kurent, Praznično leto Slovencev IV, 1970, str. 43-56.

Stih 57. Trinaest je u simbolici brojeva ekscentrična, rubna, nepravilna količina, koja uobičajeno označuje i fatalno kretanje prema smrti, isključenje iz univerzalnog nomosa u pravcu individualizacije.

Oko

Stih 1. Vidi: J. Murn, Nebo nebo, ZD I, 1954, str. 119 i 442.

Stih 43. Vidi: J. Dalmatin, Slovenska protestantska pesmarica, 1984, str, 59. (Original: »Sveti fe pr nas Ime...«),

Stihovi 49-52. Ovi i još neki kasniji stihovi konotiraju Celanovu pjesmu Psalam. Vidi: Gedichte I, str. 225, Suhrkamp, 1977.

Stihovi 53-56. Tu je parafraziran dvostih G. Ungarettija Eterno, a glasi:

Tra un fiore colto e l'altro donato

l' inesprimibile nula

Stihovi 67-68. Vidi: T. Hribar: Razlike med božjim in svetim, Nova revija 1986, 50-56.

Heraklitska

Stih 1. i dalje, Heraklit, Predsokratici, ibid.

Ovdje je labirint tema koja povezuje, u kojoj se susreću egzistencija i umjetnost kao komplementarni sudbinskoj pustolovini. Simbolika labirinta konotativno je neiscrpna, u svakome primjeru već od Egipćana temeljni je problem labirinta u inicijaciji kao init labor — labirint; u njemu se preko ogleda/opita/pokusa događa povećanje u više spoznaje, kako bi rekao Rudolf Steiner, odnosno iskustvo drugosti, što pripada jednokratnoj čovjekovoj sudbini unutar vremena i prostora njegova bivanja, kao što tô kazuje Paolo Santarcangeli u djelu Il Libro dei Labirinti, 1967.

Samoća

Stih 7. Heraklitova rečenica »Das Feuer ist Mangel an Sättigungi uvodni je citat u knjizi Gustava Renéa Hockea Manierismus in der Literatur, 1978, u nadahnutom eruditskom djelu kojega je temeljni predmet istraživanje jezične alkemije i ezoterična umjetnost kombinatorike.

Stihovi 34-42. Vidi: W. Shakespeare, Romeo in Julia, prizor peti, Zbrane gledališke igre, 1978, str. 74-75, prev. Oton Župančič. U ovome znamenitu dijalogu među Julijom i Romeom slavuj i ševa povezani su u simboličnu suprotnost, u kojoj je slavuj glasnik ljubavi na kraju noći, a ševa vjesnik zore i rastanka. Da su ljubavnici poslušali slavuja, ostali bi združeni, ali bi se ispostavili smrti, a da su krenuli putem ševina pjeva, spasili bi život, ali bi se morali rastati. Ta je dvojba izražena ikonografskim značenjem jedne i druge ptice, što se uvriježilo u europskom simbolnom predanju.

Stih 50. U hermetičnoj znanosti ili učenju alkemičara dijamant je označen kao »najjasnija voda« u suprotnosti sa ugljikom koji je crn. Dakle je suza svjetlosti u htoničnoj tami, ali i iskristalizirani pogled prema potpunosti kakva se pokušava ostvariti u besjednoj alkemiji poezije.

Stih 55. Hebrejsko ime Elíšeba znači »moj Bog je potpun, moj Bog je zakletva«. Sastavni dio šeba znači sveti broj sedam, broj na koji su polagali zakletvu. Elíšeba je bila mati Ivana Krstitelja. U grčkom imenu Elízavet, što preuzima latinski jezik, prvotno se značenje gubi. Vidi: Janez Keber: Leksikon imena, 1988, str. 161.

Ovdje rečeno odnosi se na boemsku njemačko židovsku pjesnikinju Else Lasker-Schüler (1869-1945) i na njezinu religioznu igru s naslovom Ichundich, Vidi: E. Lasker-Schüler, Die Wupper und andere Dramen, 1986, str. 227-229. Ovo je posljednje pjesnikino dramsko djelo, napisano u Palestini 1941. godine poslije bijega iz nacističke Njemačke u Švicarsku 1933. godine i njezinoga drugog putovanja u Palestinu, odakle se više ne vraća zaustavljena ratom.

Stih 69. Vidi: T. S. Eliot, Pesmi, 1982, Pusta dežela IV, Smrt u vodi, str. 42. prev. Veno Taufer.

O akvatičnome simbolizmu govori Mircea Eliade na više mjesta; u Das Heilige und das Profane, 1957, citira i sljedeće riječi Ivana Zlatoustog o potapanju u vodu kao obliku inicijacije, što znači krstu i krštenje istodobno: »To predstavlja smrt i pokop, život i uskrsnuće... Kada svoju glavu uronimo u vodu kao u grob, stari je čovjek prepreplavljen i pokopan; kada ponovo izađemo iz vode, već se prikaže novi čovjek«. Ibid, cit. po izdanju iz 1984, str. 116.

Ovaj postupak u svjetlosti teurgijskog obreda kao »oblačenja Imena« opisuje i Gershom Scholem u knjizi Zur Kabbala und ihrer Symbolik, 1960, str. 182-183.

Stihovi 71-72. Vidi: Paul Celan, Gedichte II, 1957, str. 279. Pjesmu, iz koje potječe ova izosilabična složenica, možemo naći u zbirci Lirika 57, Paul Celan, 1985, str. 119, prev. Niko Grafenauer.

Moj citat pjesnikovu dobrovoljnu smrt u Parizu, u rijeci Seni, povezuje sa židovskim ritualom »oblačenja Imena« i inicijacijom što znači ulaz u »oživljenje«, kako to u obradbi pjesnikove ostavštine u zbirci Zeitgehöft interpretira Bernhard Böschenstein koji smatra da se pjesnik ovim svojim činom odlučio da »svoj život/življenje, što ga dijeli od istinitosti, položi na stranu smrti — da bi konačno bio odriješen za Jeruzalem«. Text + Kritik 53/54, 1977, Paul Celan, str. 55.

Preveo Radoslav Dabo