Interkulturna povijest bosanske književnosti

Interkulturna povijest bosanske književnosti

Uvodne teze ili terminološka i metodološka razilaženja

1.

Pitanje bosanskoga jezika, njegova imena i veza prema hrvatskom i srpskom jeziku, izraženije negoli u slučaju hrvatskoga jezika, uključuje promišljanje kompleksa središnjega južnoslavenskoga komunikacijskog prostora (za koji danas nemamo adekvatno pojmovlje), a koji se odlikuje najmanje dvjema posebnostima, barem kada je riječ o jeziku novije književnosti: prvo, poznata vrlo velika »propusnost« unutar svoga jezgrenoga štokavskoga korpusa, pa se jezik Petra Kočića i Ive Andrića, Jovana Dučića i A. B. Šimića, Meše Selimovića i Ivana Aralice, Danila Kiša i Antuna Šoljana, bez obzira na njihove različite nacionalne ili kulturne pripadnosti, pa i bez obzira na ekavsko/(i)jekavske razlike, može čitati poznavanjem samo jedne gramatike od četiriju istih jezika; i drugo, da je vrlo postupan u svojim razlikama organskih idioma prema preostalim južnoslavenskim jezicima (bugarskom i makedonskom na jednoj strani i slovenskom na drugoj), pa je pojedina djela od Stankovićeve Nečiste krvi i Mihailovićeva Petrijina venca do Krležinih Balada ili Balotinih stihova dobro čitati s filološkim iskustvom poznavanja cjelokupnoga južnoslavenskoga dijasistema, ne samo središnjega. Možda i nema nikakva razloga granice dijasistema postavljati na granice hrvatske i srpske književnosti, oduzimajući južnoslavenskoj filologiji dragocjenost cjeline, a ne pridonoseći razgraničenju među jezicima pisaca iz prve grupe, jer njihovu razliku često određuje samo nacionalna pripadnost ili svjesno optiranje pisca ovom ili onom kulturnom kontekstu (zavičajnom, nacionalnom, regionalnom).

Prihvatimo li određenja S. Lasića prema kojima hrvatskim jezikom vlada zakon otpora, srpskim zakon dinamične ekspanzije, za bosanski jezik mogli bismo reći, zajedno s Lasićem, da kao i standardnim novoštokavskim vlada zakon idiličnoga pomirenja (Kovač 1998: 11), ako se i s njim uskoro ne dogodi, u strahu od »utjecaja« hrvatskoga ili srpskoga jezika, ono što se dogodilo hrvatskomu, naime da se »zatvori« i konstituira po monokonfesionalnom i isključivom nacionalnom principu. Sukladno tome, razumijemo li bosanski jezik, prema strategijama proučavanja i prema sadržajima još uvijek otvorenim, kao što su tradicijski raznovrsne »njegove« književnosti, vidimo da se, tragom autora koji su pisali ili pišu bosanskim njegove granice ne zaustavljaju na granicama Bosne i Hercegovine, kao što se tim granicama ne može ograničiti ni književnost, pa je potrebno govoriti o posebnim odnosima prema hrvatskom, kao i srpsko-crnogorskom kontekstu. Njih karakterizira, kako smo rekli, velika »propusnost«, odnosno izrazita poliliterarnost (određena mjera usvojenja dvaju ili više književnih sustava) te dvopripadnost (konstitutivna dvopripadnost najmanje dvama književnim sustavima), koje su uvijek veće s bosanske negoli sa srpske ili hrvatske strane. Rekli bismo da je otvorenost bosanskoga jezika i kulture prema susjednima vrlo široka, ne zbog provođenja određene kulturne politike, nego tradicijom, prirodnom otvorenosti (povijesno naslijeđenom dvostrukom pripadnosti) svojih članova u širem interliterarnom procesu južnoslavenske međuknjiževne zajednice.

2.

Pored izraza bosanski jezik, koji se ustalio u Bosni i Hercegovini, ali ga osporavaju članovi preostala dva entiteta potpomognuta nacionalnim strategijama matičnih kultura (pa ćete često čuti npr. od hrvatskih jezikoslovaca da bi bolje bilo da se jezik naziva bošnjačkim), kao što je već uočeno, služim se i izrazom bosanska književnost, koji se opet često osporavao od strane zagovornika bošnjačke nacionalne književnosti. Što podrazumijevam pod pojmom bosanska književnost? Slično kao i izraz bosanski jezik on dobro pokriva širi kontekst književnosti Bosne i Hercegovine (eliptičan je naziv za bosanskohercegovačku književnost), a ne isključuje bosansko-muslimansku komponentu, bošnjačku književnost, koja je na sličan način višestruko kontekstualizirana. Izdvajanje Alekse Šantića iz konteksta tako shvaćene bosanske književnosti, vjerujem neće biti tako sretno kao uklapanje Jovana Dučića u kontekst povijesti srpske književnosti, a uklapanjem u kontekst bosanske književnosti opusi Izeta Sarajlića, Meše Selimovića ili Maka Dizdara bit će mnogo uvjerljivije književnopovijesno valorizirani negoli navođenjem njihove ove ili one pripadnosti. Samim pojmom bosanska književnost oni bi se označili kao poliliterarni i višepripadni autori. Pa i ako bi razvoj krenuo u pravcu konstituiranja isključiva mononacionalnoga sustava bošnjačke književnosti, imenovanje bosanska književnost može ostati za tu bosansko-muslimansku tradiciju više negoli sretnim sinonimom (barem u hrvatskom jeziku), koji ne konkurira ni hrvatskom ni srpskom imenu (ako bi se one, u tom slučaju, odrekle multikulturnoga u korist monokulturnoga kontekstuiranja).

Svjestan sam da tu neuobičajenost i nelogičnost, naime da se jednim imenovanjem određuje jezik, a drugim gotovo sinonimnim, određuje književnost, možda više ne možemo primijeniti, ali to ne znači da joj ne možemo (ovako iz perspektive inozemnoga slavista) suprotstaviti svoj model, pa molim da se moja imenovanja razumiju kao najpogodnija s obzirom na metodologiju kojom želimo kompleksne probleme proučavati. Kada kažem bosanski jezik i bosanska književnost, onda uvijek mislim na kontekst srednjojužnoslavenskoga komunikacijskog prostora. Ukratko, pojam bosanskoga jezika u mojem konstruktu pokriva nešto širi pojam od jezika Bošnjaka, pa ako je tako s jezikom, da ga ne imenujemo, iz tradicijskih razloga, novonastalim nacionalnim imenom, još manje vidim razloga da se književnost, koja je nastajala i afirmirala se s osloncem na kontekste hrvatske i srpske književnosti, nacionalno neutralniji pojam — bosanska književnost, tim više što bi tako shvaćeni bosanski jezik i književnost mogli možda biti, kao što su bili i u prošlosti, otvoreniji hrvatskim, srpskim, pa i crnogorskim, govornicima i piscima.

3.

Pokušamo li ukratko predstaviti aktualno stanje u dijelu bosanskoga jezikoslovlja, vidjet ćemo da npr. Gramatika bosanskoga jezika razvrstava bosanski jezik u južnoslavenske jezike »kao dio šireg srednjojužnoslavenskog dijasistema«, koji je nastao iz zapadnoga tipa južnoslavenskog prajezika (u kojemu je još i slovenski), sadržavao pet dijalektnih cjelina (kajkavsku, čakavsku, zapadnoštokavsku, istočnoštokavsku i torlačku), a pripada zajedno s hrvatskim jezikom u zapadnu srednjojužnoslavensku grupu, dok istočnu predstavljaju srpski i crnogorski, s tim da potonji nije službeno priznat. (Jahić 2000: 21)

Kao prvobitna starodijalektna osnovica bosanskoga jezika dominira zapadna štokavština, s podjelom na zapadnobosanski i zapadnohumski ikavski te istočnobosanski i istočnohumski ijekavski. (Isto: 32-33) »Islamizacija stanovništva djeluje u pravcu konzerviranja starijih jezičnih osobina: islamizirano stanovništvo u doba turskih ratova i u vrijeme velikih migracija ostaje relativno stabilno i manje pokretljivo od pripadnika drugih srodnih dijalekata. Ono uspijeva sačuvati veze sa srednjim vijekom, odnosno sa predmigracionim stanjem od četiri prvobitna bh. dijalekta. Bošnjačko stanovništvo u čaršijama dobrim dijelom također čuva starije govorne osobine. Zato će se ti govori vremenom uobličavati i kao posebne oaze bosanskoga jezika, koje u sebi sadrže i stare (slavenske) i nove (orijentalne) osobine.« (Isto: 33-34) Za novije doba navodi se pet dijalekata, jer se dijalekti bosanskoga jezika prepoznaju u povijesnim granicama Bosanskoga pašaluka, pa se spomenutima dodaje i sandžački, koji je dijelom i ekavski, a humski zamjenjuju u nazivu s hercegovačkim. Dakle, zanimljivo je da autor toga dijela Gramatike prostor bosanskoga jezika određuje najčešće upravo kao životni i povijesni prostor muslimana, sve do govora Goranaca na Kosovu, »koji cjelinu bosanskih dijalekata najneposrednije spaja i sa istočnojužnoslavenskom jezičnom grupom, u formi govornih osobina zajedničkih sa makedonskim jezikom odnosno njegovim dijalektima«. (Isto: 39) U tom smislu govori se i o nekim zajedničkim osobinama bosanskoga jezika (široka poraba turcizama i upotreba konsonanta h), kao karakterističnim izdvaja se jezik čaršija, a zaključuje se sumornom slikom bosanskih narječja nakon prisilnih preseljenja i etničkoga čišćenja u posljednjem ratu.

Poglavlje koje prati razvoj bosanskoga književnog jezika još je više tendenciozno u korist bosanskoga jezika kao jezika Bošnjaka, na račun kulturne povijesti drugih naroda, odnosno na račun njihove zajedničke povijesti i kulture. Pratimo li samo kako je prikazano pojavljivanje pisama i imena bosanskoga jezika, uvidjet ćemo da se oni teško mogu vezati uz jednu konfesiju, a najmanje sve može služiti kao povijest bosanskoga jezika shvaćenoga kao jezika Bošnjaka. U povijesti bosanskoga jezika tako bi se našla ćirilica i poluobla glagoljica, bosančica i arebica, što ne bi bilo sporno kada taj jezik ne bi nasljeđivala samo ona skupina govornika čiji se pisani tekstovi javljaju tek s pojavom alhamijado književnosti (od polovice 17. do kraja 19. stoljeća). Izdvojimo, za takav pristup, nekoliko karakterističnih i spornih fragmenata:

»Najstariji sačuvani trag bošnjačke pismenosti na glagoljici jeste natpis sa crkve u Kijevcima kod Prijedora (iz XI vijeka). Iz nešto kasnijeg su vremena dva rukopisa u fragmentima (njihovim sačuvanim ostacima) iz XII vijeka: Grškovićev odlomak i Mihanovićev odlomak. Ova dva rukopisa svjedoče o glagoljskoj pismenosti i crkvenoj književnosti na području Bosne i Huma i o vrlo rano izraženim osobenostima te pismenosti. Pisana su poluoblom glagoljicom, koja je (spontano) nastala kao prijelazna forma od oble istočne (raške) prema uglastoj, zapadnoj (hrvatskoj) glagoljici. Ta glagoljica naziva se bosanska glagoljica.«

(Isto: 44)

»Bosanski franjevci također su se služili rukopisnom bosančicom, koja se naziva manastirsko pismo, a kurzivna bosančica upotrebljavala se i u Dubrovniku i u Splitskim Poljicima. To svjedoči o snažnom utjecaju toga bošnjačkoga pisma na susjedne oblasti, naročito na one sa kojima se imao tijesan kontakt još od srednjega vijeka, prije svega Dubrovnik, sa kojim je Bosna bila vezana ne samo pripadnošću zajedničkom starom srednjovjekovnom zapadnoštokavskom narječju. Bosna je bila u tijesnim trgovačko-kulturnim, državnim, time i pisanim kontaktima sa Dubrovačkom Republikom. U vrijeme turske vladavine te veze su se nastavljale. To potvrđuju grafička svojstva dubrovačke ćirilice, odnosno brzopisne bosančice, koja je po formama slova bliža bosanskoj brzopisanoj bosančici nego li onoj u susjednom dalmatinskom priobalnom pojasu.«

(Isto: 52)

»Arapsko pismo veoma se raširilo među bošnjačkim stanovništvom jer se ono učilo i u mektebima. Od polovine XVI do kraja XIX vijeka u Bosni se njeguje jedan poseban vid književnog stavaralaštva na bosanskome jeziku arapskim pismom tzv. alhamijado-literatura (prema španskom izgovoru alhamia = arapski, al-a'gamiyya = nearapski, strani). To stvaralaštvo odraz je duboke ukorijenjenosti arebice kao bošnjačkog pisma, pomoću koje je održavana veza sa narodnim jezikom (jer su orijentalni jezici bili dostupni samo uskom krugu obrazovanih ljudi). Pisci (većim dijelom pjesnici) te literature, mada im je često i nedostajalo pravoga pjesničkog nadahnuća i talenta, uvijek pokazuju vrlo prisan kontakt sa svojim materinjim jezikom: oni ga najčešće nazivaju bosanskim, o njemu govore sa velikim uvažavanjem, čak ga i idealiziraju. U jeziku alhamijado-literature javljaju se brojne dijalekatske osobine naročito u duhu narodne poezije. Taj jezik, međutim opterećen je velikim brojem knjiških turcizama neosvjedočenih u narodnom govoru.«

(Isto: 53)

Iz toga se možemo podučiti o najstarijem tragu bošnjačke pismenosti pisane na glagoljici, o utjecaju bošnjačkoga pisma bosančice na Dubrovnik i Dalmaciju te o dubokoj ukorijenjenosti arebice kao bošnjačkoga pisma, u jednu riječ sugerira se da je bosanski jezik zapravo bošnjački što će posebno doći do izražaja u austrougarskom periodu razvoja bosanskoga jezika:

»U trećoj fazi razvoja bosanskoga književnog jezika naziv bosanski jezik ne samo da je sačuvan već je u Kallayevo vrijeme dobio na aktualnosti. Uprkos upotrebi ovog naziva u njegovom kalajevskom interkonfesionalnom značenju, on se u doba austrougarske uprave i dalje upotrebljava u značenju jezika Bošnjaka. Svoj materinji jezik nazivaju bosanskim autori različitih priručnika i udžbenika: Ibrahim Edhem Berbić, Sejfo Proho, Ibro Salah Puška, Džemaludin Čaušević, Arif Sarajlija i mnogi drugi. Nazivanje jezika bosanskim imenom nastavljeno je sve do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ali i nakon nje. Tako Bošnjaci u Turskoj npr. nikada nisu ni prestajali upotrebljavati svoje nacionalno etničko ime Bošnjak, a svoj jezik nazivati bosanskim (pa i bošnjačkim). To je u XX vijeku bio jedini vid očuvanja bošnjačkog nacionalnoga imena i naziva jezika. Taj jezik je u vrijeme dviju Jugoslavija politički bio potisnut, prešutkivan i negiran.«

(Isto: 60)

Iz ovoga se razabire da zajednička multikulturna osnovica bosanskoga jezika, gledano povijesno, služi samo jednom cilju: ostvarenju jezika Bošnjaka, koji oni zovu bosanskim jezikom, možda samo zato da bi mogli prisvojiti sve kulturnopovijesne činjenice jezika i dijalekata Bosne i Hercegovine, pa i one koje je tragom konfesionalne razdiobe nemoguće uvrstiti u kulturu i povijest jezika srednjojužnoslavenskih muslimana. Osim ako pojedina kriva imenovanja ne shvatimo kao sitne terminološke propuste ili kao posredno priznanje komplementarnosti kulture multietničkoga prostora. Iz mojega kuta gledanja, u krajnjoj liniji, nije sporno imenovanje bošnjačkoga jezika bosanskim, nego sadržaji i prostori koje takav naziv pokriva, odnosno koji mu se pripisuju.

Zanimljivo je da se istodobno, u odnosu na službeni naziv, događaju i propusti u imenovanju bosanske književnosti, pa se tako govori da su se »snažni procesi kulturne emancipacije Bošnjaka« u europskom smislu posebno odrazili u — bosanskoj književnosti, kao i da je za suvremenu bosansku književnost i bosanski jezik najznačajnija 1966. godina, kada se pojavljuju dva najpoznatija djela bošnjačke književnosti i bosanskoga jezika: roman Derviš i smrt Meše Selimovića i zbirka poezije Kameni spavač Maka Dizdara. (Isto: 61, 62)

4.

Kako se razvija bosanska književna historiografija?

Preimenovanjem bosansko-muslimanske tradicije u nacionalnu bošnjačku književnost, ali i zadržavanjem pojma književnosti Bosne i Hercegovine, možda je propuštena prilika, kada se već jezik nazvao bosanskim, da se i književnost imenuje tim imenom, dakle bosanska književnost. Za bosansku književnost mogla bi se isto što je Z. Lešić svojedobno napisao za pojam pripovjedačka Bosna, koji shvaća kao relativnu književnopovijesnu cjelinu, »iako je čine ne samo različite književne težnje i ideologije već i različite kulturne tradicije (srpska, muslimanska, hrvatska, jevrejska). I upravo zato što podrazumijeva i razlike, a ne samo sličnosti, i suprotnosti, a ne samo srodnosti, i alteritet, ne samo identitet, taj pojam i ima karakter dijalektički distinktivnog i dinamičkog totaliteta. A to onda znači da on podrazumijeva više nego prosti zbir pripovjedača jednog vremena i više nego puki dodir nekoliko razdvojenih tradicija: on podrazumijeva skup distinktivnih obilježja, koja, sa svoje strane, imaju relativnu, a ne apsolutnu vrijednost.« I dalje: »U svakom slučaju, pripovjedačka Bosna je, dakle, fenomen dijalektičkog tipa: s jedne strane, nju čine različite individualnosti, različite stvaralačke težnje i razvojni tokovi, pa čak i različite tradicije; s druge strane, njeno jedinstvo ostvaruju međusobno odnosi tih njenih različitih 'komponenti', pri čemu razlike — podjednako kao i sličnosti — predstavljaju osnovu tih međuodnosa.« (Lešić 1988: 16, 17)

Najbliži je takvu poimanju bosanske književnosti, osim Ivana Lovrenovića koji se ustrajno i više puta izjašnjavao u korist kompozitnosti te književnosti, E. Duraković, koji govori o mnogo istorodnog, sličnog i zajedničkog, ali i o posebnosti autentičnog i autohtonog razvitka i preobražaja: »Iz toga, logično, proizlazi da se srpsko i hrvatsko stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini mogu, u drugačijoj optici i perspektivi, promatrati kao sastavni dio cjeline srpske odnosno hrvatske nacionalne literature. U tom smislu i bošnjačka književnost se može izučavati i kao jedan od naporednih, kompozitnih tokova književnosti naroda Bosne i Hercegovine nije zasnovano na principu subordinacije, nego su ti odnosi određeni različitim perspektivama metodoloških opredjeljenja. Ova kompleksnost i nužnost poštovanja različitih aspekata u proučavanju stvaralaštva nastalog na ovom tlu, međutim, nikakav obol aktualnoj društveno-političkoj zbilji, kako se to u brojnim pamfletskim tekstovima pokušava predstaviti. Ona se, kako vidimo, izraz znanstvenog pristupa lišenog isključivosti bilo nacionalnog, bilo društveno-političkog kriterija.« (Duraković 1998: 67)

Štoviše, pišući o poetici bošnjačke književnosti, M. Rizvić će, preuzevši pojam raskršća, možda najbolje objasniti kompozitnost književne Bosne i kada se radi o narodu koji nema svoje druge domovine. Dajući preglednu sintezu dijakronijskoga identiteta bošnjačke književnosti, Rizvić ističe pojam estetsko-idejne revizije, kojim se hoće naglasiti povremeno gubljenje i pojavljivanje specifičnih elemenata bosansko-muslimanske književne tradicije. Zapravo, suočen s pojavom dijakronijskoga diskontinuiteta naknadno rekonstruirane bošnjačke književnosti, Rizvić afirmira pojam ponornice, kao sliku stanja bošnjačke tradicije, koju svaki od značajnijih pisaca afirmira na svoj način, slično kako se pojmom intertekstualnost afirmira postmoderna poetika (bogumilski tekstovi — Dizdar, patarenska hereza u usporedbi s hamzevijskom, mevlevijski misticizam u bošnjačkom pjesništvu od Bašagića i Ćatića do Latića i Hajdarevića, rezonancije povijesti i »životna aroma turskih vremena ili Istoka« u prozama suvremenih pisaca Horozovića, Karahasana i dr.).

Međutim, za pojam bosanske književnosti i njegovu metodološku afirmaciju najzanimljivijima mi se čine Rizvićeve poredbene paralele: »I dok je za reverziju unutar vlastite književnosti vrijeme irelevantno, za historijski komparativizam bošnjačke prema drugim, stranim književnostima mogu se ustanoviti tri ne baš oštro ograničene epohe: prvo, ugledanje bošnjačke, orijentalske književnosti na oblike i poetiku turske, perzijske i arapske književnosti u doba osmanlijske vladavine, a tome utisku i utjecaju arapsko-turske pismenosti podložan je i fenomen alhamijado-literature na narodnom jeziku; drugo su zračenja i poredbeni odnosi hrvatske i srpske književnosti prema bošnjačkoj od vremena kulturnog otvaranja krajem osamdesetih godina XIX. stoljeća, pa do naših dana; treća epoha sa inspiracijama i ugledima na evropske književnosti počinje uglavnom prije Prvog svjetskog rata. I dok je položaj između Istoka i Zapada u doba preporoda doživljavan kao razvojno oplođenje i duhovno-estetsko posredništvo, od međuratnog razdoblja u jednom dijelu bošnjačkih književnih stvaralaca on postaje 'Orijent na Zapadu') i počinje narastati kao svojevrsna drama istovremenog duhovnog sabijanja i ekspanzije na raskršćima civilizacija i kultura. Ali, upravo u tome prenapregnutom položaju između, napon raspinjanja doživljava stvaralačku eksploziju u djelima Skendera Kulenovića, Maka Dizdara i Meše Selimovića, u kritici Midhata Begića.« (Rizvić 1998: 61)

Povodom izdavanja Antologije bosanskohercegovačke književnosti XX vijeka E. Duraković pokušava pomiriti dva pristupa bosanskoj književnosti, nacionalni bošnjački i »državotvorni« bosanskohercegovački. On ne vidi prepreka u realizaciji jednom jedne, drugi put druge koncepcije, štoviše smatra ih komplementarnima. Kritički raspoložen prema onima koji gledaju s nerazumijevanjem na oba projekta, on će reći da »rigidnost nepomirljivih stavova najjasnije se ogleda u razumijevanju vrijednosti, značaja i specifičnosti naše književne tradicije, kao i u shvaćanju periodizacije kao potvrde i negacije književnohistorijskog razvitka«. (Duraković 2000: 5) Osnovicu novije bosanske poezije, kako bih sada rekao, u značenju »bošnjačke« i bosanskohercegovačke, čini upravo raznolikost naših književnih tradicija, čiji se značaj ne smije ni podcjenjivati ni precjenjivati, raznolikost »profilirana u susretu, prepletu i prožimanju, smjenjivanju i naporednosti širih kulturno-civilizacijskih krugova« (Duraković: 6). Pojedini primjeri kontekstualizacije ovim ili onim tradicijskim ili periodizacijskim konstruktom, odredit će, ako sam dobro razumio autorove intencije, uz neke objektivne okolnosti, svjesna arbitrarnost antologičara ili povjesničara književnosti. Ukratko, rekao bih da Duraković bosansko-muslimanskim, bošnjačkim pjesnicima osigurava otvoreni širi kontekst tumačenja, dok pojedine hrvatske i srpske pjesnike iz Bosne i Hercegovine povezuje s bosanskim jezikom i književnosti u užem (nepotrebno je reći: bošnjačkom) i širem smislu (nepotrebno je reći: bosanskohercegovačkom), da bi se u sveukupnosti govorilo naprosto o pjesništvu, o književnosti.

Sumarno, prevedeno na jezik teorije interliterarnoga procesa i interkulturne povijesti književnosti, uočavamo da se bosanska književnost (i bosanskohercegovačka i bošnjačka), mora razumjeti naglašenije negoli bilo koja druga nacionalna slavenska književnost, kao dio šire južnoslavenske međuknjiževne zajednice, odnosno kao svojevrsna interkulturalna književnost.

5.

Primijenimo li ovoga puta kategoriju srodnosti jezika, umjesto konfesionalno-kulturološkoga principa, na južnoslavenskom se području mogu razabrati dvije oveće i heterogenije međujezične zajednice i jedna granična, homogenija. Bugarsko-makedonska standardna međujezična zajednica, osim imena jezika koja su joj u naslovu, dala je i najstariji slavenski jezik — starocrkvenoslavenski. Druga standardna međujezična zajednica, srednjojužnoslavenskoga, hrvatsko-srpskoga jezičnoga prostora, dala je uz spomenute još dva — najmlađa slavenska jezika — bosanski i crnogorski. Prema svemu, relativno izdvojen stoji granični (prema zapadnoslavenskima) južnoslavenski jezik — slovenski, premda bi se u tu zapadnu južnoslavensku skupinu mogli pribrojiti i jezici hrvatske književnosti na narječjima, čakavski i kajkavski te tzv. mikrojezici gradišćanskohrvatski i jezik moliških Hrvata. Odnosno, kao što znamo, najkompliciranija je hrvatska situacija, koja bi se prema razvedenosti svojih jezika mogla konstruirati kao posebna međujezična zajednica. Bosanska situacija utoliko je jednostavnija (a možda i kompleksnija), što se bosanski jezik teško može izdvojiti izvan okvira hrvatske i srpske međujezične zajednice, ta on im je u temeljima. (Opširnije Kovač 2001: 144-152)

Kao što se općenito može reći i za hrvatski i za srpski jezik, i bosanski je jezik istodobno i svoj i tuđi, da ne znači samo identitet nego i diverzitet, odnosno da svaki od tih jezika istodobno jest ono što jest, kao i ono što su ostala dva-tri jezika. Kako kaže S. Lasić, blizanci smo koji s naporom čuvaju svoj identitet, koji vjeruju i ne vjeruju u svoj jezik te ne žele znati ovo znanje o dualitetu (trialitetu, diverzitetu) koji je i identitet te o identitetu koji je i dualitet, diverzitet. (Kovač 1998: 13-14).

Na osnovama takvih razumijevanja jezika i književnosti koje su u njima/njemu realizirane, studij i proučavanje svakoga od pojedinačnih nacionalnih jezika u tom srednjojužnoslavenskom interkulturalnom kontekstu, kao i književnosti, morao bi biti dvostruk, npr. u Hrvatskoj — kroatistički i južnoslavistički (u Jagićevu, užem smislu, sa slovenskim jezikom i književnosti), a u Bosni i Hercegovini — bosnistički (ili kako je bilo predloženo bosnievistički) te najmanje kroatističko-serbistički, najšire južnoslavistički. Ovdje se bosanska situacija, slično kao srpska, ali više nego hrvatska, veže uz međunarodno afirmiran pojam serbokroatistike, koji se, međutim, kao termin i u hrvatskoj i u bosanskoj filologiji sustavno prešućuje, negira. Da bismo prevladali takvu frustrirajuću poziciju, za hrvatske sam prilike svojedobno predlagao studij interkulturne kroatistike, koji bi pored nacionalne zadaće bio otvoren inozemnom proučavanju. (Kovač 2001: 315-327). Još bi se prije morao ustrojiti sličan koncept interkulturne bosnievistike za potrebe proučavanja bosanskoga jezika i književnosti na inozemnim sveučilištima (disciplina — bosanski kao strani jezik), ali ovdje još više nego li u kroatistici i za domaće potrebe. Bosanska filologija, kao što su i bosanski jezik i bosanska književnost, ne bi smjela biti samo monokulturalno usmjerena, ne samo zato što je na to potiče interkulturni kontekst bosanskohercegovačke književnosti, nego i zato što je dio kompleksnog multikulturnoga, multikonfesionalnoga srednjojužnoslavenskoga komunikacijskog prostora. Unatoč svim granicama i razgraničenjima.

6.

Bosansko, hrvatsko i srpsko jezično područje, kako se ono najčešće danas pojavljuje kao relativna cjelina na inozemnim slavističkim studijima, u najšire moguće shvaćenom i otvorenom pojmu bosanskoga jezika i književnosti te njima prilagođenim pristupima, odnosno metodologiji, moglo bi barem na studijima materinjega jezika i domaće književnosti u Bosni i Hercegovini, kad već to nije u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, značiti uvijek nešto više od nacionalno orijentiranih studija jezika i književnosti toga područja, a da se njihove posebnosti ne potiru. Interkulturalnim studijima, metodama modernih pristupa temama jezika i književnosti, uvijek će se više otkrivati njihovo univerzalno značenje i međusobni prisni dijalozi a manje njihova kadšto i nategnuta posebnost, shvaćena kao zatvorenost i isključivost. Zar nije Bosna, unatoč svim tragičnim iskustvima u novije doba, odavno prepoznata i međunarodno prihvaćena metafora otvorenosti, multikonfesionalnosti i interkulturnoga dijaloga? Potkrijepimo to s dva-tri mišljenja, prvo inozemnima, pa domaćim. Posebnost bosanskoga prostora vidi se u njegovoj složenosti, a ime jezika određuje prema većini govornika koji svoj jezik zovu bosanskim: »Više od tog, osjećam da bosansko krhko i ugroženo traganje za nacionalnošću treba biti poštovano i pomognuto — koristeći 'naciju' i njezine izvedenice ne u prokazanom i štetnom smislu jedne jedine etničke i vjerske skupine, već u značenju zajednice zajednica ujedinjenih što one drže zajedničkim.« /.../ »Socio-lingvistički prefinjenije određenje jezika može biti da je on grozd kodova koji nisu samo lingvistički slični, već koji i gledaju prema razgovijetnom geografskom i kulturnom središtu privlačenja — koje privlači medije i druge sadržaje presudne za razvoj jezika. U slučaju bosanskog, Sarajevo je sada de facto središte — a dvadeset godina ranije onaj što je tada bio hibridni srpsko-hrvatski jezik imao je usredištenje u Beogradu i Zagrebu. Jednostavnije socio-lingvističko pravilo može biti da je jezik ono što njegovi govornici zovu jezikom. I tu slijedim većinu Bosanaca koje znam: oni svoj jezik nazivaju bosanskim.« (Jones 1999: 203-204) Pogled pak iznutra, govori o »svetoj predaji« načina suživota i međusobne snošljivosti: »Iako su različite religijske zajednice bile okupljene u jednoj zemlji, uključenoj u prostrana carstva, povezane jednim jezikom i sviješću o genealoškoj srodnosti, to nikada nije bila i svijest o građanstvu. Bio je to način života u kojem su temeljna pravila vjere, povjerenja, pouzdanja i tolerancije proistjecala iz svetog predanja. Ljudi su slijedili nalog svog predanja da žive odgovorno i autonomno, ali, ipak, na zajedničkoj zemlji; u zajednicama koje su svjesne svoje zasebnosti, ali, ipak, otvorene prema drugim; s tolerancijom i međusobnim poštivanjem, ali, ipak, s čvrstim osjećanjem vlastitih vrednota.« (Mahmutćehajić 1999: 78)

Suvremeni studiji književnosti u slavenskim zemljama ionako bi morali pronaći svoje utemeljenje u širim, disciplinarnim, pa i interdisciplinarnim, principima i metodama. U slavistici, a bit će da je i u slučaju muslimanske Bosne prvenstveno o njoj riječ, davno su afirmirane razne slavističke discipline, od etimologije i poredbene gramatike do slavenske poredbene književnosti, koje bi morale postati temeljnim osloncem u studiju, na račun nacionalnih lingvistika i književnih historiografija, a na korist nacionalnih književnosti i kultura. Prečesto se događa da su filolozi nacionalnih jezika i povjesničari nacionalnih književnosti reprezentanti pojedinih jezika i književnosti, čuvari njihova »identiteta«, iako su jezici, književnosti i kulture per definitionem pluralne i otvorene strukture. Uvijek bismo iznova morali biti svjesni postojanja i razvoja pojedinih kultura bez obzira na njihove zadrte, mononacionalne obrade. Ne treba podlijegati iluziji da se bez svestranoga razvoja nacionalnih institucija i instituta jezik i književnost ne bi uopće događali, baš suprotno, sve sam skloniji razmišljanju da bi se razvijali slobodnije kada bi ih »pratilo« više internacionalne struke i znanosti, više međunarodnih mjerila i metoda. Ukratko, u strogo nacionalno organiziranom studiju jezika i književnosti, pa i onih najvećih, kao što su engleski, njemački, arapski, francuski ili ruski, makar kvalitetom mogu zadovoljiti i najviše standarde i estetske kriterije, ostat će niz neobuhvaćenih, neriješenih problema (poliliterarnost, višepripadnost, recepcija) koji se ne mogu optimalno rješavati bez širih kontekstualizacija i obzira. Zašto bi onda to drugačije bilo u jezicima i književnostima bosanskoga i hrvatskoga te srpskoga i crnogorskoga područja? Snažna afirmacija studija utemeljenoga u kombinaciji multietnički orijentiranih južnoslavističkih disciplina kao što bi bio npr. studij bosanskoga jezika i južnoslavenskih književnosti, s obaveznim savladavanjem svih idioma srednjojužnoslavenskoga jezika i pripadajućih korpusa književnosti te alternativnim izborom slovenskoga jezika i književnosti ili bugarskoga i/ili makedonskoga jezika s književnostima, zar bi to bio tako strašno težak studij? U usporedbi s vrijednostima i ljepotom jezika i književnosti, osobito iz prošloga stoljeća, rekao bih malen napor za velik užitak, pa i društvenu korist, koju na žalost politika (i ona međunarodne zajednice, aktivno nazočna u Bosni i Hercegovini) još uvijek slabo potiče, prepoznaje i honorira. A da bi tek tako otvoren studij bio istinski pogodan za povezivanje s drugim, studijima jezika povijesnoga naslijeđa ili neslavenskoga okruženja te studijima srodnih humanističkih struka (od povijesti do svjetske književnosti), ne treba posebno dokazivati.

7.

Kako sam u svojim radovima o sličnoj temi više puta naglašavao, kompleksna problematika interkulturnoga srednjojužnoslavenskog jezika i svojevrsne interkulturne književnosti, koja je nastajala unutar njegova komunikacijskoga prostora, pa i unutar širega južnoslavenskoga, slično kao i književnost Bošnjaka, zahtijeva od nas koji se bavimo nacionalnim jezicima i književnostima toga područja dodatno obrazovanje u metodološkim pitanjima povijesti jezika i književnosti, utemeljenima na novim osnovama. Neće biti dovoljno poznavanje, ionako zastarjele, teorije povijesti nacionalne književnosti, kao ni dosadašnja metodološka načela povijesti jezika, samo dio rješenja moguće je pronaći primjenom metoda slavenske poredbene gramatike i/ili slavenske poredbene književnosti i komparatistike općenito. Potrebno je izgraditi nov pristup jeziku i književnosti, u pravcu njihove interkulturne povijesti, gramatike i interpretacije. Otuda i razumijevanje književne bosnievistike, kako je najavljeno naslovom — interkulturna povijest bosanske književnosti, više kao teme-projekta (za koju je bilo potrebno, prije svega, naznačiti otvorena pitanja da bi se stvorio barem minimalni konsenzus u pristupima i terminologiji) nego kao već razrađena metodološka strategija.

Što je do sada učinjeno i što bismo dalje trebali raditi?

Ukratko, ograničimo li se na područje književne historiografije, u obliku natuknica za znanstveni projekt, mogao bih općenito sažeti: dosadašnje ključne spoznaje teorije povijesti književnosti mogu se formulirati kroz sve naglašenije zahtjeve za preispitivanjem metodoloških principa nacionalne povijesti književnosti u korist poredbene i opće povijesti književnosti. Između ta dva pola teorije i prakse suvremene povijesti otkriva se niz autora, pojava, djela, časopisa i književnih inicijativa koje prelaze granice nacionalne književnosti, a teško se obuhvaćaju komparativnom književnosti. Zato bi se ciljevi i hipoteze projekta koji bi se bavio metodologijama suvremene povijesti književnosti mogli izraziti naglašeno komplementarno: od hipoteze o mogućem »trećem putu« u okviru teorije interliterarnoga procesa, odnosno interkulturne povijesti književnosti, do krajnjega cilja — usustavljivanja suvremene teorije i prakse povijesti književnosti, bilo bi potrebno izvršiti opsežna pretraživanja aktualne književnoznanstvene »ponude« te na međunarodnim slavističkim skupovima provjeravati kako one funkcioniraju u praksi (bilo kao pojedinačni problemi, bilo kao »realizirani koncepti«). U tom smislu, očekivani rezultati takva projekta mogli bi se sažeti u nekoliko zahtjevnih točaka: podizanje kulture književnopovijesnoga raspravljanja, deideologizacija književne historiografije, otvorenost prema inozemnom modernim teorijskim i praktičnim rješenjima, povećana slavistička utemeljenost cjelokupne književnopovijesne prakse, interdisciplinarnost, izdavanje zbornika i knjiga s prepoznatljivim modernim metodologijama povijesti i književnosti i književnopovijesne interpretacije (s naglaskom na nedovoljno sistematiziranu postmodernu književnost).

Zaključno, metode provjere rezultata, kao i značenje predloženog istraživanja ogledat će se u primjeni zahtjevnih suvremenih teorijskih modela na književnu empiriju (od teorije recepcije i interkulturne hermeneutike do empirijske povijesti književnosti i kulturalnih studija), ali i obratno u pokušaju formuliranja općih teorijskih spoznaja koje bi proizašle iz proučavanja povijesti slavenskih, osobito južnoslavenskih književnosti (kritička recepcija pojedine književnosti u drugim kulturama, međusobni južnoslavenski jezični i književni odnosi, usporedbeno proučavanje slavenskih književnosti, jezici i književnosti slavenskih nacionalnih manjina i pisaca u iseljeništvu, interkulturna interpretacija, interkulturalnost časopisa, opusi pisaca dvojne pripadnosti, itd).

Literatura

Jahić 2000 (Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000)

Jones 1999 (Francis R. Jones, Uvođenje Maka u maticu, Forum Bosnae, I-IV, Međunarodni Forum Bosna, Sarajevo, 1999, str. 201-223).

Duraković 1998 (Enes Duraković, Modeli izučavanja bošnjačke književnosti, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Knj. 1, Alef, 1998, str. 67-72).

Duraković 2000 (Antologija bosanskohercegovačke poezije XX stoljeća, Predgovor, str. 5-26, Alef, 2000).

Kovač 1988 (Zvonko Kovač, Lasićeva epistolarna književna historiografija, Kolo, VIII/4, 1988, str. 5-30).

Kovač 2001 (Zvonko Kovač, Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Književna smotra, Zagreb, 2001).

Zdenko Lešić 1988 (Zdenko Lešić, Pripovjedači, Veselin Masleša, Sarajevo, 1988).

Mahmutćehajić 1999 (Rusmir Mahmutćehajić, Bosansko pitanje o svijetu, Forum Bosnae, I-IV, Međunarodni Forum Bosna, Sarajevo, 1999, str. 73-97).

Rizvić 1998 (Muhsin Rizvić, Poetika bošnjačke književnosti, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Knj. 1. Alef, 1998, str. 42-66).