Godine i strah

Godine i strah

Dnevnički zapis iz jeseni 1985.

Uvodna napomena

Pred Tobom se, poštovani čitatelju, nalazi zapis iz moga dnevnika kojim sam u onim, sada već davnim vremenima, ispunjao dane i praznio dušu. Kao što ćeš ubrzo vidjeti, taj dnevnički zapis ima neobičan oblik; oblik pisma-razgovora s osobom koja je u mom životu odigrala veoma važnu, moglo bi se reći, presudnu ulogu. Tijekom dugih godina oklijevao sam joj pisati, a onda je došlo do jednoga neobičnog i sasvim iznenadnog susreta koji me je konačno »natjerao« da joj se obratim. Od tih dana, a bilo je to u jesen 1985, kada sam u pismu/dnevniku obnovio sjećanje na četiri desetljeća stare događaje, prošlo je punih 15 godina: pet godina olovnog, ali logikom navike već znatno lakšeg života i zatim 10 godina slobode i uspravljanja. Čini mi se da je u tih 15 godina protekla cijela vječnost, a sloboda koju dišem opet mi je nekako, na osobit i neobjašnjiv način, približila i oplodila sve ono što sam tada pisao. Zapis koji je pred Tobom, poštovani čitatelju, maleno je i sitno, ali ipak znakovito zrnce jednog trajanja u stoljeću koje je obećavalo velike korake civilizacije i humanizma, a bilo je zapravo teško, strašno i olujno nevrijeme.

proljeće 2001.

Bilo je to oko podneva, 28. kolovoza, kada sam se na povratku u Zagreb zaustavio u Splitu i doživio taj nenadani susret s Tobom, susret koji me je temeljito pokrenuo, osvijetlivši, poput nagla bljeska, cijelu moju životnu stazu.

Tim susretom kao da je udes odlučio da Ti se konačno ipak obratim, da poslije punih četrdeset godina »porazgovaram« s Tobom i tako prekinem dugotrajno oklijevanje. Moje će riječi, zapravo, biti monolog, ali monolog s Tobom koji si trajno i u svakom trenutku bio tu, pokraj mene i u meni.

Tijekom ovih dugih godina više sam Ti se puta namjeravao i pokušavao obratiti; pokušavao sam »porazgovarati« s Tobom, ispričati Ti sve novosti o sebi, otkriti Ti sve što mi je na srcu, pa čak i ono što nisi znao ni nakon što si pažljivo pročitao pismo koje Ti je zajedno sa mnom došlo u ruke onog dana u Imotskom, krajem veljače godine 1945. Tebi koji si svoja zaduženja organizirao i izvodio tako zdušno i savjesno, uvijek uvjeren kako obavljaš velik i nadasve koristan posao, i kojem sam u jednom trenutku i sam postao važno zaduženje.

Ovoljetni susret u Splitu bio je za mene snažan potres, ali i početak jedne nove i kvalitativno sasvim drugačije »komunikacije« s Tobom. Izlazio sam iz Književnoga kruga u Bosanskoj ulici kada sam Te odjednom ugledao kako polako hodaš ulicom ispred mene. Stao sam kao ukočen. Vidim Te nakon četrdeset godina, vidim Te istog; uspravna i hladna držanja, mirna i ukočena pogleda, istih onih tvrdo zatvorenih usta. Razlika je jedino u odjeći: umjesto uniforme, utegnuta pojasa s pištoljem i čizmama, sad si bio u tamnim i dugim hlačama, u laganim sandalama, u košulji kratkih rukava, ali s rukama isto onako tvrdo i pravo opuštenim i priljubljenim uz tijelo. Na glavi ti namjesto po sredini duboko usađene kape sa zvijezdom, duboko nataknuta francuska kapa. Stajao sam kao kip na pragu kućnog broja 4 i pogledom te pratio nekoliko trenutaka, a zatim sam instinktivno krenuo za Tobom. Gledao sam Ti u leđa, u miran i ukočen vrat, u dobro mi poznat jednolični pokret tijela. I sad nakon četrdeset godina preda mnom je isti onaj polagani korak, oprezan i tvrd, korak koji vreba, koji kao da se sprema na skok i napad.

Sve je trajalo kratko: prešao si preko Trga, produžio ispod kule sa satom i nestao u obližnjoj ulici. Nestao si, a ja ošamućen stao, duboko uzdahnuo i polako dolazio sebi. Hodao sam Splitom, otišao sam na obalu da u mirnoj plohi mora i u vjetriću koji je dolazio s pučine potražim pomoć u bježanju iz magle koja me je tako dugo i tako moćno okruživala...

Od toga dana ove jeseni, od toga nenadanoga susreta, čvrsto sam odlučio da Ti se ipak moram obratiti, da moram ostvariti svoju dugo odgađanu želju i namjeru, da Ti moram poslati svoju ispovijed, objašnjenje: Tebi koji si me »prihvatio« onoga prohladnoga i mračnoga dana u Imotskome i od tada postao osovina mog života, moj udes. Protekle su godine i desetljeća, a ja sam i dalje bio pritisnut onim što je određivalo naše davne odnose, pogotovo jer su bitni elementi tih odnosa, iako u drukčijim okolnostima, ostajali isti. No nakon slučajnog susreta u Splitu tvoja slika u meni na čudan je i neobjašnjiv način oslabjela i izblijedjela. Od ove jeseni nisi više moj intenzivni, vreli i sveobuhvatni doživljaj: postao si samo jedan od moćnih i krvavih, ali sada ipak dalekih zareza.

Znam, poštovani druže komesaru, da si iznenađen ovim što pišem. Sigurno si zaboravio »đaka-klerika iz Dubrovnika«, koji Ti je onoga prohladnog i oblačnog dana u Imotskom bio došao u ruke, a s njim i pismo s uputama kako s tim đakom, s tim klerikom treba postupati. Nisam Ti, dakako, bio jedini »slučaj« takve vrste: kao pomoćnik komesara čete često si bio zadužen za takve »slučajeve« kojima treba posvetiti »osobitu pažnju« i po mogućnosti ih što prije riješiti«. Ubrzo sam i sam vidio kako se rješavaju slučajevi »nepoćudnih elemenata« i »narodnih neprijatelja« i svih onih koji su na smetnji »putu prema progresu i slobodi«. Ipak, možda ćeš se sjetiti klerika iz Dubrovnika; bio si mu posvetio punu pozornost i osobit trud. Taj »slučaj« nisi odmah »riješio«, nego si na tome bljedolikom i naizgled smetenom đaku iz Dubrovnika odlučio iskušati svoje »osobite« metode i »prevaspitati« ga. Znam da ćeš se čuditi kad vidiš kako si se duboko urezao u moj život i u moju misao, ali ono što je Tebi bio sasvim običan »slučaj« i usputna sitnica »naše borbe«, za mene su bili dugi i teški trenuci jedne neizvjesne igre; igre u kojoj, shvaćajući o kojem se ulogu radi, nisam smio pogriješiti. Ta me je spoznaja, sve vrijeme provedeno uz Tebe, držala budnim i vodila. Kad već na samom početku nije došlo »do brzog rješenja«, učila me da se snađem, da se polako ispravim i trgnem, da olakšano dišem i tako Ti pomognem u tvom poslu, u želji da jednoga mladog i »zabludjelog« čovjeka prije »konačne odluke« pokušaš »spasiti« i »vratiti na pravi put«.

Igra, u čijim si počecima imao glavnu ulogu, nastavila se i nakon tebe, ne samo za vrijeme moga dvogodišnjeg vojnikovanja nego i desetljećima poslije, postavši temelj svega što se u mom životu događalo. Dvije godine napete igre, dvije godine trajne budnosti i duboka straha produžile su se gotovo u beskonačnost jednoga pojedinačnog trajanja. Duboko usađen strah — izazvan spoznajom o prirodi »revolucije koja traje« i načinom na koji se postupa s »nepoćudnim i neprijateljskim elementima« — živio je u meni, usmjeravajući brojne moje korake i postupke. No da bi se naš susret i naše zajedničko trajanje u potpunosti shvatilo moram početi ispočetka. A taj početak, druže komesaru, nije bio onog oblačnog i tmurnog predvečerja u duhanskoj stanici u Imotskome, u velikoj tamnoj dvorani, kad smo nakon prozivanja svaki otišli na svoju stranu, prema »svojoj« grupi/četi. Taj susret i Tvoj hladni i ukočeni pogled koji ću poslije te večeri često susretati bili su početna stepenica jedne etape puta koji je započeo puno, puno prije.

Posljednji dio moga puta prema Tebi započeo je dvadesetak dana prije našega prvog susreta, jednog isto tako oblačnog dana. Na obali u Gružu ukrcavali smo se u brod mi dubrovački klerici, sjemeništarci i bogoslovi, konačno »primijećeni« i mobilizirani. Do toga dana, a od listopada prethodne 1944. godine, mirovali smo u svojim sobama i hodnicima, u strahu očekujući dan kad će i nas »pokupiti«. U tom očekivanju prolazili su nam dani i sedmice one sive i tužne jeseni. Na gruškoj obali našli smo se na samom početku veljače, sutradan nakon Svetoga Vlaha. Došla je i mati iz Konavala. Stala je na mokroj, kišom opranoj obali, šutljiva, jadna, crna i zamišljena, naizgled smirena, ali sva u duši zgrčena pri pomisli kamo odlazim i u čije ruke upadam. Već dva mjeseca ništa nije znala o sinu Matu čija se satnija raspala u Rijeci dubrovačkoj pri povlačenju hrvatske vojske, a on se, dan nakon što su »oslobodioci« ušli u Dubrovnik, odazvao naredbi — proglasu upućenom svima »koji su služili u neprijateljskim jedinicama«. Nije znala mati da je Mato mrtav, da su ga prije dva mjeseca, na samu Novu godinu 1945, ubili »u bijegu« negdje u okolici Trebinja. Prateći tada mene, gledajući, nepomična i mračna, prema brodu koji se polako udaljavao, Matovu je sudbinu možda ipak mogla slutiti.

Na brodu smo se držali zajedno u grupi mi đaci i bogoslovi iz sjemeništa te oni iz dominikanskog i franjevačkog samostana. Vodio nas je sprovodnik iz Komande mjesta, namrgođen i suh u licu, sa šmajserom o jednom i torbom o drugom ramenu. Na polasku nam je kratko rekao da ide s nama do Splita, a onda se udaljio, ostajući tijekom vožnje po strani. Sjedio je na klupi ili stajao uz prozor, a mi smo kadikad pogledavali prema njemu i torbi koja mu je visjela o ramenu ili je stajala na stolu, misleći o onome što piše u papirima koje je u njoj nosio.

Dok je brod polako plovio prema Korčuli i Splitu, imao sam dovoljno vremena za razmišljanje. U mraku misli ispunjenih brigama i strahom pokušavao sam pronaći neki izlaz, pokušavao sam otkriti tračak svjetla. Tješio sam se i hrabrio mišlju kako sve ipak ne mora završiti na najgori mogući način. Dobro ću paziti kako se ponašam, što činim i što govorim, pokušat ću se prilagoditi i obavljati sve što se od mene bude tražilo, ničim ne svraćajući pozornost na sebe. Ipak, misao kako se posve bespomoćan nalazim u rukama komunista, onih o kojima smo tako mnogo, zapravo sve znali, nije me napuštala. Znali smo dobro i predobro kako »crveni« postupaju ne samo s klericima nego i sa svima koji ne misle kao oni. Od potpunog i logičnog rezultata te spoznaje, a imajući na umu činjenicu gdje se nalazim, čuvala me jedino mladost koja nadu nikada ne isključuje, i koja još manje može prihvatiti smrt kao nešto blisko i sigurno.

Mladenačko svjetlo nade koje se, dok smo sjedili za stolom na brodu, javljalo, dobivalo je nove i drukčije tonove svaki put kad bi pokraj nas prošao sprovodnik. Znali smo da su u njegovoj torbi ispisane naše sudbine, podaci o nama i našim obiteljima. Na sreću, putujući toga dana brodom prema nepoznatom, prema pandžama u kojima ću se naći sam i bespomoćan, odvojen od svega što je do tada bilo moj svijet i moj život, nisam znao da se u sprovodnikovoj torbi nalazi i jedno posebno pismo, »moje pismo«, pismo »drugova« iz Konavala u kojem je bio »izvještaj« o mojoj obitelji i »uputa« da se sa mnom u brigadi postupa na »osobit« način. Tada, naime, ništa nisam mogao znati o listi koju su hercegovački i konavoski oznaši i partijci sastavili jednoga kolovoškog dana 1944. u Ublima u Hercegovini; o listi onih koje nakon »oslobođenja« treba »likvidirati«, i na kojoj su se nalazili svi odrasli muški članovi moje obitelji: otac, brat Mato, dva očeva bratića i ja.

Tih sam dana navršavao dvadeset godina. To mi se, u tim trenucima, činilo mnogo, imao sam osjećaj kako sam već zreo čovjek, kako o svemu što postoji i što se događa mogu zrelo i ozbiljno razmišljati. Trebao sam biti u posljednjem, osmom razredu gimnazije, ali kako franjevačka gimnazija na jesen 1944. godine nije proradila, upisao sam prvi semestar teologije kod dominikanaca. Ratne godine živjeli smo u sjemeništu prema svom redu i rasporedu. Živjeli smo u svojim sobama i hodnicima, u svom vrtu i u svojim pravilima, ali dobro smo znali što se u svijetu događa, kakav se rat vodi, što taj rat znači općenito za čovječanstvo i posebno za nas Hrvate. O tome smo često, zapravo svakodnevno, razmišljali i razgovarali. Komunisti nam, također, nisu bili tajnom: pričale su nam o njima i ruske izbjeglice kojih je bilo i u Dubrovniku i koji su nam potanko opisivali strahote koje su sami doživjeli, ali i ono što su preko svojih veza doznavali o događajima u Rusiji: znali smo tako za uništeno seljaštvo, za razorenu crkvu i vjeru. Bilo nam je savršeno jasno kakvu sudbinu može od komunista očekivati hrvatski narod; strepili smo da bi njihovom pobjedom velikosrpski plan o uništenju hrvatskog naroda dobio posve slobodne ruke. A ipak je tijekom rata živjela u nama nekakva tiha i neobjašnjiva nada kako će se katastrofa izbjeći. Nadali smo se, i o tome raspravljali, kako bi se Hrvati ipak mogli spasiti, kako bi mogli sačuvati svoju državu i svoju vojsku kada bi se okrenuli protiv Hitlera, približivši se Englezima i Amerikancima.

A onda je došao dan kada su »oslobodioci« ušli u Dubrovnik. Zatvorili smo se i skrili u zidine svoga Collegiuma, u strahu očekujući što će se s nama dogoditi. Upravitelj nam je preporučivao da ne izlazimo van, da se ne pokazujemo: »možda će zaboraviti da smo tu i da smo živi«. Slušali smo ga i u tišini hodali sobama i hodnicima, kretali se po svojoj kući i jeli posljednje ostatke palente i staroga crvljivog tijesta. U takvu stanju straha i odvojenosti doznavali smo što se događa oko nas, doznavali smo kako ljude odvode i ubijaju. Nestao je naš nasmijani perfekt Josip Schmidt, tihi i sveti duhovnik Petar Perica, zatim profesori-franjevci Marijan Blažić, Toma Tomašić, Gerhard Barbir. Silazili smo niza stepenice i dolje na uglu zida na Gundulićevoj poljani čitali kako su ti naši duhovnici i profesori osuđeni na smrt i strijeljani jer su bili »ratni zločinci«, »narodni neprijatelji«, »gestapovski špijuni«. Ukočenih misli i pogleda vraćali smo se u svoje sobe i hodnike, šutjeli, razmišljali i čekali. Velika utjeha bila nam je što smo bili zajedno i u svojoj kući. Još uvijek je trajao naš život.

A sad sam bio na brodu, odvojen od svoga svijeta, s pogledom uprtim u sprovodnika, u njegovu torbu i šmajser, te s mišlju obuzetom pitanjima što me čeka i što nam spremaju komunisti tamo u »brigadi«. Naša prva »postaja« bila je duhanska stanica u Čiovu. Prostorija u koju su nas smjestili bila je dupkom puna; ležali smo i sjedali jedan do drugoga nanizani kao sardele u kutiji. Dok smo noću spavali, sličili smo pravilno poredanim nizovima šibica, a danju su uza zidove i po sredini prostorije bile poredane torbe i ranci, već prema tome što je tko donio sa sobom. Ujutro nakon ustajanja silazili smo na more, na umivanje, a zatim su slijedili čaj i odlazak na brdo gdje smo učili kako se otvara i zatvara puška, kako se nišani i škljoca. Poslije podne smo bili slobodni. U šetnji Trogirom i izvan grada, pokraj tvrđave i uz more, pokušavali smo odagnati crne misli što su nas sve više zaokupljale i stezale. Osjećali smo kako se najgore tek približava. Takva, strahom ispunjena razmišljanja oživljavala su osobito uvečer kad bismo legli na tvrdi pod naše prostorije. U tim trenucima večernje tišine, složen među mnoštvom tjelesa, s glavom utonulom u torbu i dekom poviše glave, osjetio bih potrebu da se molim. Obraćao sam se Bogu obećavajući mu da ću se i ubuduće uvijek moliti, da ga neću izdati ni zaboraviti, samo ako se nakon svega što mi prijeti živ vratim kući.

Uskoro je došao dan koji smo očekivali. Izveli su nas na ravnicu izvan Čiova. Svi smo se prestrojili, stali u dvoredove i čekali. Došli su oficiri, uspravni, mrki, važni, s pištoljima i šmajserima, došli i stali oko stola s papirima i popisima. Uzeli smo svoje torbe i rance i krenuli prema trabakulima koji će nas odvesti dalje. Jedan dan u Makarskoj, drugi dan u Baškoj Vodi, a zatim prema Imotskom. U hodu smo se mi Dubrovčani, đaci i bogoslovi, držali zajedno. Penjali smo se serpentinama uz brdo, prema unutrašnjosti. Obuze me tada neki nejasan osjećaj olakšanja. Nalazio sam se u dugoj koloni, u mnoštvu. To je dobro, mislio sam, tu sam jedan među mnogima i manja je opasnost da bih mogao biti zapažen. Razmišljajući tako, ugledam pokraj sebe oficira pa se trgnem: je li možda čuo što sam mislio, pa se zato približio? Primijetim da je torba koju je nosio puno manja od one koja nas je pratila na brodu. Pomislim kako su možda one papire iz Dubrovnika ostavili u Trogiru, a nas sada vode u brigadu bez papira. Ondje je važna samo puška, svi ćemo biti jednaki, bez posebnih znakova i obilježja. Važno će biti kako se držiš i kako se ponašaš, što činiš i što govoriš. Kao i u Trogiru, i u Imotskom smo se skupili u duhanskoj stanici, u velikoj praznoj dvorani, u hladnome vlažnom polumraku. Stajao sam u grupi s nekoliko svojih Dubrovčana i čekao da u prozivanju čujem svoje ime i krenem prema određenom mjestu, prema grupi u kojoj su oni što će u istu četu. I stojeći tako u kutu polumračne dvorane i gledajući u one koji su nas prozivali i određivali nam sudbinu, prvi put sam Te ugledao. Štoviše, susreo sam se s Tvojim pogledom: hladnim, tvrdim, ukočenim. Brzo sam spustio glavu, utonuo u grupu, svjestan kako sam upravo ugledao ne samo nekoga tko je sasvim drukčiji od ostalih nego nekoga tko mi se upravo ukazuje kao uzorak strane od koje strahujem. Tijelom su mi prošli hladni srsi.

Svi oficiri bili su puni važnosti i ozbiljnosti, ali Ti si se svojim držanjem razlikovao. Kao da nisi bio osoba: bio si oštro nataknuta kapa na čelo, činovi na rukavima i pištolj o pojasu. I čizme na vidljivo raširenim nogama. Drugi su imali mahom engleske hlače i cipele, a Ti si imao utegnute jahaće hlače i čizme. Ruke su Ti bile mirne i ukočene, priljubljene uz tijelo, kao da su i one u ovom trenutku suvišne. Važna je bila samo »poruka« ukočenog tijela i prijetećega pogleda. Nisam Te se usudio ponovno pogledati, ali i taj jedan kratki pogled ostao mi je u glavi do dana današnjega.

Kad smo se odvojili i u okupljenim grupama krenuli prema svojoj četi, zaputio si se za nama, polagano, svečano, važno. Išli smo ispred tebe kao šutljive, poslušne ovce. Ponovno su nas odveli u duhansku stanicu, u prostoriju s ležajevima na dva kata. U tišini koja je uskoro zavladala primijetio sam na susjednom ležaju, preko prolaza, đaka iz Dubrovnika, jednoga od najmlađih, šutljivoga malog đaka koji se u Trogiru nije ni primjećivao. Sad se našao tu, u mojoj blizini, u polumraku velike hale, gdje više nije bilo nikoga od mojih đačkih drugova iz Grada. Nije legao, sjedio je na ležaju, držeći glavu u rukama. Primaknuo sam mu se, dirnuo ga za rame i čuo kako plače. Morao sam ga tješiti, iako i sam u nezavidnoj situaciji. Ipak, i ovdje mi je pomoglo iskustvo iz sjemeništa: večernja tišina u sobama za spavanje, razmišljanje i razgovor sa samim sobom, trajni život u velikom društvu — sve mi je to bilo dobro poznato pa sam smogao snage da ga pokušam utješiti. Govorio sam mu kako ćemo sutra u drugim četama sigurno vidjeti i ostale naše drugove, ostale đake iz Dubrovnika. Sada treba spavati. No iako umoran od pješačenja, nisam mogao zaspati. Osjećao sam kako je tu oko mene sve novo, sve drukčije, kako ulazim u jedan posve novi i nepoznati svijet. Činilo mi se da se nalazim u tuđoj, hladnoj i surovoj udolini, na dnu, pred tunelom. Konačno sam stigao »na mjesto«, približavaju se odlučni trenuci. Ono što sam putem stalno očekivao, strahujući, sad je tu, došlo je. Pokušao sam se srediti, pomoliti, ali nisam mogao, napetost je bila prevelika. Umjesto sna nailazile su misli. Odvodile su me u sjemenište, u Konavle, doma. Sve su nailazile odjednom, motale se jedna uz drugu, jednako bliske i snažne. Dvadeset godina stajalo je ispred mene u jednom mahu i u jednom okviru u sredini kojega sam vidio nekoga tko mi je bio tuđ i dalek. Vidio sam sebe koji više nisam bio ja.

Ne znam koliko sam spavao kad se tvoja glava pojavila iznad mene pod daskama. Spomenuo si moje ime, pa zatim: »đak iz Dubrovnika«, i onda: »Ustani, brzo, dođi.« Stresao sam se i ukočio, potom sam se podigao i sjeo na krevet, navlačeći cipele i oblačeći crnu suknenu jaknu što mi je mati bila donijela kad sam odlazio. Poput oštrice zasiječe me misao: eto, došao je i taj trenutak. Vidim kako me vode izvan kuće, u noć; hodanje a zatim pucanj. U tren mi kroz glavu prođe svih dvadeset godina života, pojave se slike matere, ćaće, kuće, vrta i ognjišta, murve i smokve oko kuće, potoka. Ustao sam kao kip, ja ali bez sebe. Krenuo sam za tobom u malu sobicu u dnu dvorane. Vidim stolić i svjetiljku te mali drveni ležaj u kutu. Nekoliko trenutaka si me gledao, znatiželjno, hladno, mrtvo, a onda si, polagano i tvrdo, progovorio: »Slušaj dobro, evo ovdje u ovim papirima imam spisak naše čete. To ćeš sve ti prepisati u ovu bilježnicu, ali po rubrikama. Evo napisao sam po redu: ime i prezime, mjesto i datum rođenja, zatim dan stupanja u NOVJ. Na kraju ćeš ostaviti prostor za primjedbu. Je li ti sve jasno? Znaš li to učiniti? Kad završiš, idi spavati.« Obamrla misao mi tada proradi: »Jasno mi je, druže komesaru, ja ću to učiniti. Mislim da ćete biti zadovoljni.« Još jednom si me pogledao, a onda si bez riječi sjeo na krevet, skinuo bluzu i čizme i onako se u hlačama pružio na ležaj. U polumraku ispod blijede svjetiljke, u tišini noći, ostao sam sam s riječima koje sam čuo. Ni jednoga trenutka nisam zaboravio da su tu, pored mene, ralje koje me svakog trenutka mogu progutati. Počele su me salijetati misli, mračne, vruće i oštre. Neke su me tako ujedale da sam se morao boriti kako bih mogao obaviti posao koji si mi zadao. Osjetio sam na vratu pritisak, okrenuo sam se i u sjeni iznad tvoga kreveta susreo sam se s Tvojim pogledom. Mislio sam da spavaš, a Ti si me promatrao. Brzo sam se nagnuo nad papir i nastavio crtati rubrike.

Sutradan smo na ledini ispod grada vježbali korake, hodanje, trčanje, prestrojavanje. Poslije podne, nakon kratkog odmora, uslijedio je »politički čas«. Komesar je sa žarom izlagao smisao »naše borbe«, govorio je o skorom oslobođenju zemlje nakon čega počinje izgradnja novoga, ljepšeg i sretnijeg života. Ti, njegov pomoćnik, stajao si sa strane, uspravan, nepomičan, s rukama u džepu, kružeći pogledom preko nas. Uvečer, kad je dežurni označio spavanje, legao sam umoran i zatrpan mislima koje nisam mogao pratiti ni rasporediti. Kovitlale su se jedna preko druge. Dan što je prošao bio mi je pred očima, cijeli do pojedinosti. Pokušavajući mu dati neki red i smisao, utonuo sam u san. Ne znam koliko sam spavao kad sam na ramenu osjetio dodir Tvoje ruke. Ugledao sam te iznad glave: »Diži se, brzo«, rekao si. Ušli smo u malu sobicu osvijetljenu blijedim svjetlom. Naredio si mi da sjednem za stolić, a onda si me pogledao svojim malim, skupljenim, hladnim očima. U ruci si držao brošuru koju je trebalo prepisati; dobro je se sjećam, bila je to Dimitrovljeva brošura o kadrovima. Govorio si: »Imamo samo jedan primjerak, a brošura treba i drugim četama, zato je treba prepisati. Večeras ćeš pet stranica, drugu večer ćeš nastaviti. Je li ti jasno? Je li ti teško?« »Nije mi teško, druže pomoćniče, to ću ja polako i najbolje što znam. Nemam baš lijepi rukopis, ali bit ćeš zadovoljan«, odgovorio sam, ponosan na sebe što sam budan i što znam kako treba odgovoriti. Tako je išlo iz dana u dan, iz noći u noć. Poneku noć si propustio, ali pomisao da bi me mogao probuditi onemogućavala mi je miran san. Miješali su se u meni iščekivanje, san i strah. Bilo mi je ipak jasno kako je i to što činiš bolje, mnogo bolje, od onoga prema čemu su me vodile najcrnje misli. Danju sam, naime, promatrao krš oko Imotskoga: bilo je puno idealnih mjesta na kojima se moglo »osloboditi« od »nepoćudnog i opasnog klerikalca«. Opominjao sam, zato, sebe, kako ni najmanjim znakom ne smijem pokazati da mi je teško ono što od mene tražiš. Moram se ponašati kao da je to što iz noći u noć činiš sa mnom sasvim prirodna i obična stvar, nešto što pripada među moje vojničke dužnosti. Na tvoje pitanje: »Je li ti teško?«, svaki sam put odgovarao: »Nije mi teško, ako mogu pomoći, ja ću to učiniti s punom voljom.« I svaki sam put primijetio kako pitanje koje postavljaš pratiš s posebnim pogledom, kako mi zajedno s pitanjem žariš lice nekom osobitom vatrom, nekakvom zubljom kojom želiš prodrijeti u mene, želiš vidjeti što mislim, što se krije u meni nakon svih tih tvojih noćnih buđenja i »zadataka«.

Prolazili su tako dani i noći, a Ti si se u mojoj svijesti oblikovao kao personifikacija i oličenje onoga svijeta koji je kao strašna prijetnja i crna vizija stajao ispred nas u sjemeništu dok smo slušali o onome što se događa u Rusiji i Španjolskoj. Sad sam i sam bio pred tim svijetom, ovisan o njemu, i jedino što sam mogao bilo je sjetiti se da u Evanđelju postoji uputa kako u nekim situacijama treba biti lukav kao zmija. Radeći iz noći u noć, prepisao sam nekoliko brošura, a zatim sam uvezao nekoliko raspadnutih knjiga koje si odnekuda bio donio. Bile su to knjige iz prirodopisa, zemljopisa, fizike i kemije, knjige koje sam poznavao. Sreća je bila što smo u sjemeništu i to radili, što smo znali kako se knjige uvezuju, kako se pokidane stranice spajaju, a zatim koncem vežu u cjelinu. Jedne si mi noći rekao kako večeras imamo jedan osobiti posao: kako treba prepisati nešto što si Ti napisao, prepisati kako najbolje znam, jasno i uredno. Ti si samo skicirao, »nabacio misli«, a ja ih trebam srediti. Potom si se pružio i legao. Uzeo sam papir i počeo prepisivati, a prije toga dešifrirati riječi i misli Tvoga jedva čitljiva rukopisa. Ipak, kratke izjave-rečenice bile su jasne. Bio sam zbunjen, ali sam šutio i prepisivao. Prepisivao sam »karakteristiku« jednoga zastavnika, delegata iz naše čete, oficira kojega šaljete u prekomandu, skupa s tom karakteristikom. Taj je zastavnik, pisalo je na Tvom papiru koji sam prepisivao, bio sasvim negativan tip, nepouzdana osoba, slab u izvršavanju zadataka, neposlušan i neodgovoran na dužnostima. Nema pravilan odnos prema starješinama, pa je velika greška što je bio izabran u rukovodeće kadrove, no sad se to na brzinu ne može ispraviti, te ga treba poslati u prekomandu i trajno ga kontrolirati. Slab je i s ideološke strane, ne posjećuje nikakvu pažnju ideološkom uzdizanju što je nezamislivo za jednog rukovodioca, svojim nemarnim odnosom loše djeluje na druge, nema nikakvih uvjeta za razvoj, nema inicijative u poslu, sve radi bezvoljno i aljkavo. Tvoje kratke misli i jasne tvrdnje slagao sam i nizao u rečenice, odvajajući ih točkama i zarezima, a onda je, kada sam došao do kraja, moje čuđenje doseglo vrhunac: na kraju ocjene o zastavniku pisalo je, kako je, pored svega, a što je najveće zlo, taj čovjek religiozan. Bilo mi je neobično da upravo ja prepisujem i dorađujem takvu ocjenu, no još mi je neobičnije bilo shvatiti kako jedan oficir, nakon toliko vremena provedena u partizanskoj četi, može postati religiozan i kako se to može očitovati. Učinilo mi se to kao nekakva besmislica, a onda mi je sinulo objašnjenje: Ti vjerojatno nisi ni znao što ta riječ znači, ali si »znao« kako ona označava najgore zlo koje postoji na ovome svijetu, pa si je upotrijebio da bi na najefikasniji način iskazao svoje a priori negativno mišljenje o čovjeku čiju si karakteristiku pisao. Ili si možda želio da ja reagiram na riječ »religiozan«. Ne znam to ni danas.

Po nekim postupcima komandira čete i vodnika u svom vodu, na dnevnim vježbama, osjetio sam da si me i njima »preporučio«. Dok su drugi za vrijeme odmora sjedili i pušili, ja sam morao po nekoliko puta trčati po vodu onamo pod brijeg ili se samo par koraka udaljiti da očistim pušku »koja još uvijek nije čista«. Pušku sam čistio mirno, zgrčen na kamenu, ali sam svaki put kad sam išao po vodu, pod visoku među ispod brijega, pogledavao prema vrhovima ograde tražeći hoću li negdje iza međe ugledati cijev koja čeka na mene. Tvoju »pažnju« i »brigu« osjećao sam i drugdje, praktički na svakom koraku. Čak i u Domu kulture u gradu, na drugarskim večerima na koje ste nas ponekad, poslije večere, znali odvesti. Brzo sam, uhvativši korake valcera i tanga, počeo plesati. Prvi sam put u životu došao u blizinu ženskog tijela; obuhvatio sam ga rukama, zaboravivši za trenutak, u tom uzbuđenju, gdje se doista nalazim. A Ti si me pažljivo promatrao. Ugledao sam Te, stresao se, ukočio. Ipak, ubrzo sam se »probudio«: sinulo mi je, ovo što činim, to što plešem, »nije zlo«. Štoviše, pomislio sam kako ćeš mi takvo ponašanje vjerojatno upisati u »pozitivne poene«.

Tvoja »briga« o meni poprimila je nove oblike i »metode« kada smo krenuli prema Hercegovini i Dubrovniku, pa zatim dalje na jug, prema Kosovu. Na tome dugom putu, baš dok smo prolazili kroz Hercegovinu, razbolio sam se te sam nekoliko dana proveo u bolnici u Dubrovniku (Hotel Imperijal), a kad sam se oporavio, krenuo sam za vama i našao vas u Baru, u Crnogorskom primorju. Ondje smo se jedno jutro ukrcali u trabakule i krenuli prema Dalmaciji. Naš »privatni« dijalog se nastavio, iako je sada, »u pokretu«, bio otežan. Primijetio sam kako si odredio »pomoćnika« koji će me kontrolirati. Bio je to naš vodni delegat. Sve češće bi se »slučajno« našao u mojoj blizini, sjeo bi uza me i poveo »razgovor«. Započinjao je o »našoj borbi«, o tome kako je »neprijatelj još uvijek dosta jak«. Pitao me je je li me je strah i nije li sve ovo skupa dosta »nesigurno i opasno«. Objasnio sam mu da nikada nisam bio u borbi, ali da me u društvu starih boraca, već prokušanih i hrabrih ljudi, ne može biti strah. Sad smo cijela vojska, objašnjavao sam mu, koja kreće u posljednje bitke prema pobjedi; sad smo jači od drugih, pogotovo smo jači moralno, a imamo i moćne saveznike.

Na sjevernodalmatinskim otocima i u Istri, osim kad bismo naišli na neprijatelja, stalno si me držao u svojoj blizini. Uvijek si mi davao razne poslove: zidne novine, pisanje parola po zidovima kuća, skupljanje članaka. Pažljivo si pratio koliko posla obavljam i pri tome često zapodijevao razgovor o »našoj borbi«. U Orlecu na Cresu osim vještine u pisanju parola po zidovima pokazao sam i vještinu u šivanju. Kad mi se delegat opet približio i »inicirao« razgovor o »našoj borbi«, o »nacionalnom i socijalnom jedinstvu i sadržaju naše borbe«, primijetio sam kako mu je torba u kojoj je držao nekakve papire pukla po šavu pa bi je trebalo zakrpati. Rekao sam mu da ja to znam učiniti, da treba samo naći iglicu i konac. Našli smo ih kod starice u čijoj smo kući spavali. U sjemeništu sam znao sebi zakrpati šav na hlačama ili prišiti puceta na košulji i odijelu. Sada sam pažljivo krpao zastavnikovu torbu, a on je s jednakom pozornošću promatrao kako to činim. Kad sam završio — dobro se toga sjećam — uzeo je torbu, nije me ni pogledao, niti mi zahvalio; bio je sit i pun samozadovoljstva.

U Trstu smo se smjestili u jednoj školi: vojnici po učionicama, a komanda čete u školskoj kancelariji. Ispred škole bio je travnjak na kojem se četa, za tih divnih proljetnih dana, obično okupljala i boravila. U toj školi si me zadužio da obavljam posao četnog pisara, ćate. Trebalo je odgovoriti na poneki dopis i sastaviti raspored za stražare i patrole. Živjeli smo u stalnoj pripravnosti, navečer se nismo skidali, spavali smo u cipelama. Na sva četiri ugla škole bili su stražari. Posao ćate obavljao sam bez teškoća pa je bilo dovoljno vremena za naš zajednički i glavni posao koji si organizirao: »prorađivanje štampe«. Tom poslu pridavao si najveću važnost, radili smo to svakoga dana, ujutro i poslije podne, nisi me zaboravljao. Tražio si od mene da neke članke koje smo »proradili« pročitam glasno pred četom i da onda »objasnim« o čemu je riječ, što su rekli »drug Tito i drug Kardelj«. Dok sam ja čitao, stajao si sa strane i pažljivo me gledao i slušao. A ja sam to činio ozbiljna i pobožna lica, čitao sam, a onda šutljivoj grupi što je sjedila naokolo u vrtu svojim riječima ponavljao ono što sam pročitao, »što su rekli drugovi«.

U Trstu si mi počeo i određenije pričati i donositi neke posebne brošure, one koje su pri »vaspitanju« morale biti djelotvornije, neposrednije. U tim knjižicama pisalo je o pojavi života na zemlji, o formiranju prvih društava, obitelji i klasa među ljudima, o robovlasničkom društvu, feudalizmu, pa građanskom društvu, te o novim vremenima u kojima vladaju kapitalizam i imperijalizam kao njegov strašni, ali srećom i posljednji, stadij. Govorio si elokventno i predano, uvjeren u veliku misiju koju činiš, a kad si me upitao, što ja o tome mislim, rekao sam da sam Ti zahvalan što toliko vremena trošiš na mene i što me nastojiš u svemu podučiti. Tad sam u tim »razgovorima« u Trstu prvi put »doznao« kako je religija »opijum za narod« te kao takva kočnica u čovjekovu hodu naprijed. Javila se kad je čovjek bio na prvim stepenicama svoga razvitka, a sad je samo veliko zlo za čovjeka i čovječanstvo; zlo koje ćemo u novom društvu jednostavno i brzo uništiti, kao i sve druge negativne pojave koje smo naslijedili. Dok si govorio o tim stvarima, pažljivo si me promatrao, a ja sam ozbiljno slušao i gledao u tebe ponavljajući kako je dobro što mi pomažeš u stvarima koje ne znam, a ja, zauzvrat, mogu tebi pomoći u nekim drugim područjima: na primjer u geografiji, u opisu kontinenata i prirode oko nas, o svemiru i zvijezdama, o meridijanima i paralelama. O, kako si bio zadovoljan tim mojim riječima. Dodao si kako bih o tim stvarima mogao govoriti i pred cijelom četom.

Blaženo si se smješkao i onoga dana kad su u sobu, dok smo nas dvojica »razgovarali«, ušli komandir i komesar čete i kad je komesar primijetio: »Što to vas dvojica, uvijek ste zajedno?« Nisi ih ni pogledao, i dalje si zurio u papire ispred sebe, ali si ipak odgovorio. Bilo je to više mrmljanje sebi u bradu nego odgovor. Ipak, dobro sam čuo što si rekao, te tvoje tihe riječi nikad neću zaboraviti: »Rekao sam vam, ima slučajeva kada ne treba žuriti, ne valja se prenagliti, ako imamo vremena, a ima vremena za sve, moj princip je da sve treba činiti polako, temeljito, sigurno.« Tako si govorio, a onda si ih i pogledao. Govorio si njima, gledao si u njih, a ja sam dobro shvatio što si želio reći, shvatio sam kako govoriš o meni.

Kad smo napustili Trst, moje »prevaspitanje« nastavilo se u Istri, na ledinama i pod šatorima. Štampa je i tamo dolazila, iako ne onako redovito kao u Trstu, ali ti si uvijek imao dovoljno »materijala« za »razgovor o našoj borbi«, o razvoju društva i o svemu što ćemo izgraditi. Tih dana puno se pisalo i govorilo o »novonastaloj situaciji«, o dvije zone koje su tu oko nas. I ti i komesar angažirano ste govorili o imperijalistima i reakcionarima na Zapadu koji ulažu sve sile da ometu progresivni put čovječanstva, put koji je onako sjajno zacrtan u bratskome Sovjetskom Savezu. Ali neće im to uspjeti, uz pomoć velikog i bratskoga Sovjetskog Saveza, a pod mudrim vodstvom genijalnog vođe i učitelja druga Staljina, mi ovdje na čelu s drugom Titom i našom Partijom, stojimo na braniku demokracije i progresa, na braniku mira i slobode. Ako bude trebalo, nastavit ćemo rat protiv truloga kapitalizma sve dok ga ne srušimo i tako na najbolji mogući način omogućimo naprednim snagama cijelog svijeta da ostvare svoje velike snove o jednakosti, pravdi, demokraciji, slobodi i blagostanju.

Došli su tako i topli ljetni dani. Već smo se bili navikli na vedro istarsko nebo, blage brežuljke i zeleni krajolik, kad je došla naredba za pokret. Slijedilo je dugo pješačenje prema željezničkoj postaji negdje u Sloveniji, a zatim vožnja vlakom prema istoku: Zagreb, Ljubljana, Novi Sad. Nakon parade i smotre u Novom Sadu pješice smo nastavili preko Fruške gore prema Srijemu. Našli smo se kao osamljena četa na vrhu Fruške gore, na Iriškom vijencu. Stanovali smo poviše zgrada u kojima su bili bolesnici. Bili smo osiguranje bolnice, jer se — kako je rečeno — po Fruškoj gori još uvijek »motaju razne bande, sluge okupatora koji nisu uspjeli pobjeći«. Dok je komandir »razgovarao« s četom ili s vodnicima i desetarima, dok su neki stražarili, a neki vršljali između bolničkih zgrada, Ti nisi gubio vrijeme: pozvao bi me u kutak sobe na katu ispred velikoga staklenog prozora ili na livadu iza kuće i ondje mi nastavljao govoriti o »situaciji u svijetu«, o tome kako se nalazimo na početku novoga vremena, nove ere u razvoju čovječanstva. A onda je, na ledini iza kuće u kojoj smo bili smješteni, ispod velikoga hrasta čije su grane gotovo dodirivale i »našu kuću«, jednoga toplog predvečerja došlo do značajnog i dugog »razgovora«, zapravo do tvoga dugog, ovaj put vrlo dugog monologa. Nikoga nije bilo u blizini, sjedili smo na rubu hrastova debla, oko nas savršen mir praćen zalazećim suncem. A ti si govorio. Počeo si tako što si kao i obično najprije uzeo u obzir »političku situaciju« u kojoj se nalazimo, a zatim si se »usredotočio na našu borbu i revoluciju«. Posebno ozbiljnim i nekako osobito važnim glasom »objašnjavao« si mi kako se mi koji smo upravo izašli iz rata kao pobjednici sad nalazimo pred novim velikim ciljevima i zadacima — nalazimo se u prvim redovima borbe za preporod čovječanstva. U toj borbi i u velikom procesu koji stoji pred nama mladi ljudi trebaju biti prvi u izgradnji novoga i naprednog društva, isto onako kao što su bili prvi u borbi s okupatorom i domaćim izdajicama. U tome sveopćem i velikom pokretu koji stoji pred nama — uvjeravao si me — ni ja ne smijem ostati po strani, ne smijem dozvoliti da me vrijeme pregazi. Onaj tko bude stajao po strani, taj će sigurno smetati, jer se neutralne i pasivne snage neće trpjeti. Svi se moramo svrstati, pa se moram svrstati i ja, i to, dakako, među one koji će povesti borbu za izgradnju novoga svijeta. Ostati izvan redova naše velike borbe i revolucije ne smije nitko tko misli dobro svojoj zemlji i svom narodu. U borbu za progres moraju se uključiti sve pozitivne snage, svatko tko se može uključiti, a onaj koji to ne bude želio, trebat će odgovoriti zašto ne želi da bude među naprednim i progresivnim snagama, zašto ne želi da svoje snage i sposobnosti stavi u službu svoga naroda i u službu napretka. Podsjećao si me kako imam uvjete za razvoj, kako sam ovladao osnovnim znanjem o razvitku društva, kako razumijem i znam dobro objasniti sve što pišu i govore naši najveći rukovodioci koji su uspješno vodili našu borbu i koji će nas i dalje tako uspješno voditi u miru i izgradnji društva. Pred nama je velika budućnost i mnogo posla, pa bi trebalo da i ja budem s onima koji će u prvim redovima voditi omladinu, a to su skojevci. »Da, da, ne znaš kakva je to organizacija, ali ja sam zato tu da ti to objasnim«, rekao si mi. »To su upravo oni o kojima ti govorim, to su predvodnici naše Partije u velikoj borbi za pobjedu velikih ideala naše revolucije. Oni su rezerva, oni su ti na koje će se Partija osloniti, oni će sutra u svoje ruke preuzeti sudbinu zemlje i naroda; sudbinu radničke klase cijeloga svijeta. Eto, mislim da ti je jasno zašto treba da i ti budeš među njima, među najboljima. Ja sam o tome razmišljao, razgovarao sam i s drugovima u četi i zaključio sam da je to najbolje rješenje. Na taj način imat ćeš još bolje uvjete za razvoj, za budućnost. Treba da budeš sretan i zadovoljan, jer postati član SKOJ-a i biti među cvijećem mlade generacije najveća je čast i sreća za jednoga mladog čovjeka. Mislim da smo se razumjeli? Došlo je vrijeme, treba da postaneš skojevcem.« Završio si, a onda si me gledao dugo i nepomično. Tvoj pogled dobro sam poznavao, ali ovaj put osim one uobičajene hladnoće i oštrine, u očima Ti se nazirao i jedan novi, sudbonosni smisao. Bio je to pogled čovjeka koji očekuje naći točno ono što želi; pogled koji skriva spremnost na sve, iznevjere li se njegova očekivanja. Ostao sam bez riječi. Činilo mi se kao da se sve to događa nekome drugome. Kada si me nakon nekoliko sekundi gledanja upitao: »A onda? Što misliš?«, izustio sam tiho, hladno, mehanički: »Ako ti tako misliš, ako ti misliš da je tako dobro, da ja to mogu, onda i ja tako mislim.« Osjetio sam kako Ti je napetost u pogledu i u držanju popustila. Nastavio si govoriti, ali sad ležernije, iako ne i manje obuzeto ili manje ozbiljno. Govorio si kako je to pravi odgovor, kako si se kroz vrijeme što sam ga proveo uz tebe uvjerio da mogu ući među najbolje, kako si siguran da ću nastaviti pravim putem. »Mi prema neprijateljima«, naglasio si, »nemamo i nećemo imati milosti, a svi oni koji budu stajali po strani, to su skriveni neprijatelji i mi ćemo ih uništiti. Borbu nastavljamo u novim uvjetima, ali i dalje nemilosrdno.« Spustio sam pogled, ali sam dobro čuo što govoriš. Sutradan, opet u predvečerje, odveo si me na drugu stranu, među hrastove na malo udaljenijoj ledini. Ostali su već bili ondje; bio je to moj prvi skojevski sastanak.

I tako sam, samo pola godine nakon što sam napustio sjemenište i Marijinu kongregaciju, u krvavoj i napetoj groznici rata i straha, u potpunoj nesigurnosti jednoga življenja, bio »prevaspitan« u tolikoj mjeri da sam mogao ući u društvo »najboljih«. Prošlo je samo pola godine novoga života, a meni se činilo da je prohujala cijela vječnost. Bili su to posljednji dani Tvoga boravka u našoj četi. Otišao si, rekli su, natrag u Trst, odnosno u našu Zonu. Na odlasku si nam, hladno kao i uvijek, rekao samo: »Zdravo!« Ubrzo nakon Tebe i ja sam napustio četu. Najprije sam nekoliko dana bio ćato u štabu bataljuna u Irigu, a zatim sam poslan za ćatu u štab brigade u Rumi. Bio je to velik napredak i uz to život pun privilegija: bez puške i vježbanja, bez ranog ustajanja, bez odlaska u stroj, bez stražarenja, s mogućnošću slobodnoga kretanja po mjestu; ukratko živio sam kao vojni činovnik. Jesenski dani u Rumi bili su blagi, sjećam se voća, lubenica, plesa u Domu kulture. Plesao sam s Ankicom, učenicom sedmog razreda gimnazije, Hrvaticom po nacionalnosti. Užas me spopao jedne nedjeljne večeri na plesu kad mi je pričala kako su bili presretni onoga dana kada je naša brigada ulazila u Rumu pjevajući »Marjane, Marjane«. Zaključili su: »pa to su naši, hvala Bogu, ima među njima i naših, sada, valjda, više neće po noći nestajati rumski katolici i Hrvati«. Začuđeno sam je pogledao, no Ankica je ponovila kako noću u Rumi nestaju građani hrvatske nacionalnosti; ujutro čovjeka jednostavno nema, kao da nikada nije ni postojao, no o tome se ne smije govoriti, svi se moraju ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Slušao sam što mi Ankica priča, slušao i šutio, ali se nisam mnogo iznenadio. Kao uostalom ni poslije, mnogo kasnije kada sam doznavao za sve strahote, za sve hrvatske grobnice i kosturnice, za jame i špilje napunjene hrvatskim ljudima nakon svibnja godine 1945. Često sam u nesanim noćima mislio o Ankičinoj priči, održavajući živim strah i zebnju koji su se sve više uvlačili u mene.

Uskoro su, međutim, počele dolaziti i vijesti o prvim demobilizacijama. Iz jedinica su otpušteni mnogi đaci kako bi mogli nastavili školovanje. Ponadao sam se kako bi uskoro mogao doći red i na mene, no kad sam vidio da dani prolaze i da me nemaju namjeru demobilizirati, počeo sam svoje negodovanje izražavati otvoreno i glasno. Činio sam to zaboravljajući tko sam, u kakvu sam položaju, i na koji sam sve način proveo ovo vrijeme, došavši do privilegiranog položaja »ćate«. Osjećaj straha i opreza bio me je napustio, ponašao sam se onako kako mi je to sugerirala misao o pravednosti i jednakom odnosu prema svima. Nisam pomišljao kako je moje prirodno ponašanje »neugodno« i opasno. Udaljen od Tebe i prepušten sebi očito sam se bio izgubio.

Da stvar bude teža i opasnija, tih se dana zbio i jedan osobiti »događaj«, o čemu me je izvijestio neki štabni pisar. Tih dana u štab naše brigade došao je jedan oficir iz Druge dalmatinske brigade, podrijetlom iz moga kraja, iz Konavala. Vidio me je na hodniku i prepoznao, iako ja to nisam primijetio. Ušao je zatim u štab i zapitao: »Što taj tu radi?« Kad su mu rekli da sam pisar u štabu, glasno je i jasno rekao: »Drugovi, držite u štabu jednoga klerikalca, iz neprijateljske, ustaške, obitelji. Kažem vam, ustaške obitelji!«

Pozvan sam u kancelariju političkog odjela štaba brigade. Dočekali su me šutnja i hladni pogledi. Oficir, podrijetlom Konavljanin, proglasio me prikrivenim neprijateljem, podsjećajući što sam sve govorio kako bih napustio Armiju. Pružio mi je kovertu s pismom, naglasivši da se odmah moram javiti u bataljun i zatim u četu koju mi naznače. Zavladala je šutnja, a on je onda tiho i polagano dodao: »I, da znaš, znamo mi s takvima i drukčije.«

Upozorenje me je streslo. Znao sam dobro da govori istinu. Potpuno smeten i utučen, ostao sam bez riječi i bez misli. Buljio sam ispred sebe jadno i izgubljeno. A zatim sam kao u bunilu izašao iz kancelarije na ulicu. Hodajući dalje, pomislio sam kako, eto, sve počinje ispočetka: opet s pismom u četu, nekome i nekamo gdje se ishod ne zna. Vraćao sam se u sivilo koje sam tako dobro poznavao. Dok sam tako, s rancem na leđima, hodao širokom i prašnom ulicom posred Rume, u svijesti mi se počela javljati Tvoja slika. Osjetio sam Te tu na ulici: kako stojiš tu, iza tarabe, i promatraš me. Hodao sam polako naprijed, a Ti iza mene. Tvoj pogled me slijedio, a s Tobom se vratila i hladna zebnja za koju sam naivno pomislio da je zauvijek nestala. A onda odjednom, na kraju grada, iza golog stabla za starom, crnom ogradom, osjetim cijev uperenu prema meni. Oblio me znoj, a tijelom su mi prošli hladni trnci. Potrčao sam...

Zamišljen, tupa pogleda i obamrlih misli, javio sam se u bataljun, pa u četu. Šutio sam dok sam predavao kuvertu, rezigniran i spreman na sve. Šutjeli su i oni kojima sam se javio. Sve je obavljeno u tišini, u muku.

Slijedili su dugi jesenski i zimski dani na prijelazu iz 1945. u 1946. Mrak i hladnoća u hodnicima i u sobama, kiša i snijeg na dvorištu, mrak i hladnoća u duši. Privikavao sam se na život od kojega sam se u posljednje vrijeme bio odvikao: na rano ustajanje, stroj, vježbanje, stražarenje, političke časove. Sve to vrijeme bio si mi u neposrednoj blizini, nisi me napuštao. Najbolje bih Te čuo u polusnu; čuo bih kako se ljutito smiješ i sam sebi prigovaraš: »kako sam se mogao prevariti, kako sam mogao povjerovati ogrezlom klerikalcu«. Strah i tjeskoba postali su moji stalni pratioci.

A onda smo, s prvim proljetnim danima, napustili Srijem i prešli u Slavoniju. U Kutjevu, naslonjenom na Krndiju, komesar Ivo s Pelješca zadužio me je da ponovno obavljam poslove pisara, a nedugo zatim — već je bilo došlo ljeto — u intendanturi bataljuna doznaše kako »dolje u četi« (u barakama ispod Kutjeva) ima jedan »dobar ćato«. Kako intendant bataljuna nije mogao ni znao odgovarati sve većim administrativnim zahtjevima u vezi s opskrbom bataljuna, postao sam »ćato« u bataljunskoj intendanturi. U Štabu brigade u Našicama doznali su što se dogodilo u Kutjevu pa su tražili objašnjenje. Ađutant bataljuna Uđo iz Dubrovnika odgovorio je kako je riječ o dobrom i savjesnom vojniku i »odličnom ćati«. Nakon toga su me iz Kutjeva premjestili za pisara u Komandu artiljerije u Našice, gdje su se zahtjevi za administracijom naglo povećavali. U četi s komesarom Ivom, zatim u intendanturi u bataljunu te konačno u Komandi artiljerije u Našicama dobro sam pazio što radim i kako se ponašam. Prestao sam razmišljati o demobilizaciji i nastavku školovanja, družio sam se s pisarima, posebno s onima koji su pjevali, svirali harmoniku i plesali. Ponovno mi je proradio osjećaj budnosti i trajne pripravnosti na sve što se može dogoditi. Tebe nije bilo u blizini, ali sam Tvoje lice uvijek vidio pored sebe. Tvoj pogled me je pratio, čuo sam Tvoj glas, i strah i oprez u meni nastavili su živjeti. Pišući dopise i izvještaje, pri svakome telefonskom razgovoru, pri svakom susretu, dok sam hodao ili jeo, trajno sam bio obuzet svojim položajem. Strah je određivao i moj vanjski nastup, stupnjevao moju vedrinu i komunikativnost. Strah me posebno obuzimao kad bi me komandant artiljerije u Našicama, poručnik Lovro, pozvao da s njim pođem u šumu tražiti drvo pogodno za kola, za vuču. Poručnik je volio jahati, a nije mogao sam, trebalo mu je društvo. Nikad prije nisam bio u sedlu, ali daleko više od sedla i živahnoga jahaćega konja bojao sam se ići u šumu, pa makar to bilo i s poručnikom Lovrom koji nije odavao čovjeka spremna učiniti neko zlo. Jahao bih iza ili ispred poručnika, šutio, razmišljao i strepio, krišom pogledavajući prema stablima. Poručnik Lovro mislio je kako sam se ukočio u sedlu zbog straha od jahanja, no mene su obuzimale sasvim druge misli koje bi prestale tek kada bismo se, najčešće neobavljena posla, vratili u Našice. Poručnik bi me tada hrabrio, uvjeravajući me kako ću ubrzo naučiti dobro jahati.

Iz Našica smo prešli u Osijek. Ulazak u veliki grad donio je stanovitu promjenu u mome duševnom stanju i raspoloženju. Osjetio sam olakšanje, osjećaj sličan onome što ga osamljeni i izgubljeni putnik ima kada se konačno približi nekom naselju. Ipak, trajni boravak u zatvorenom prostoru, u Tvrđi, i samo rijetki »izlasci« u grad jasno su mi davali do znanja gdje sam i s kim sam. Štoviše, još sam intenzivnije osjećao kako se nalazim zatvoren i odvojen od svijeta i života.

U Osijeku sam, ipak, i konačno, dočekao demobilizaciju. Bilo je to na sam Božić, godine 1946. Kao u bunilu pošao sam u magazin gdje sam dobio odijelo i opanke. Već otprije imao sam vuneni džemper što mi ga je mati isplela i poslala. Prema željezničkoj stanici išao sam gradskim ulicama prekrivenim debelim slojem snijega. Bilo je oko podneva, išao sam polako i nesigurno, ne vjerujući samome sebi da je sve to istina, da sam slobodan, da idem na vlak i da se vraćam kući. Čak sam pomišljao i na mogućnost da je sve to zamka, da me netko iz prikrajka prati, da će me svakog trenutka zaustaviti i vratiti natrag.

Očekujući da vlak krene, gledao sam oko sebe, čudeći se kako me željezničari ne primjećuju, kako me nitko ne vidi i ne obraća mi pozornost. A kad sam konačno ušao u vlak i sjeo, umjesto zadovoljstva osjetio sam beskrajnu prazninu. Bilo je hladno: u vagonu i u meni. Vlak je krenuo, a ja, još uvijek napet i nemiran, gledam prema krovovima bijelih kuća što se polako miču i ostaju za nama, a zatim mi pogled ide prema bijeloj ravnici i golim stablima. Vagon je bio gotovo prazan, samo su u dnu, u maloj pregradi, sjedila dva postarija čovjeka, tiho razgovarajući. Nasuprot meni sjela je jedna lijepo odjevena mlada gospođa, uskoro pokazavši želju za razgovorom. Za Božić je putovala sestri, seoskoj učiteljici. Stalno je započinjala razgovor, zapitkivajući me ovo i ono, no ja nisam imao snage za riječi; usta su mi bila ukočena, a sva snaga bila mi je u mislima. Skutren u kutu kraj prozora, u mislima sam prebirao slike puta od Dubrovnika, Trogira i Imotskoga preko Bara, Istre, Trsta, Iriga, Rume, Kutjeva, Našica. Sve te slike koje sam bio pohranio u nekome skrovitom djeliću pamćenja sad su odjednom naišle i oživjele, postajući mi opet bliske i jasne. Ni jedna sitnica, ništa što sam u te dvije godine doživio, nitko koga sam susreo ili upoznao, ništa nije bilo izgubljeno: sve je to bilo sačuvano u mom pamćenju. Shvatio sam da će me te dvije godine puta od »đaka-bogoslova« do »ćate« pratiti cijeloga života.

U Zagrebu gdje sam te božićne večeri, čekajući vlak za Split, proveo nekoliko sati u kolodvorskoj restauraciji, počele su mi se javljati i zaboravljene slike dalekoga doma. Naišle su one kao iz nekih davnih i dalekih, dubokih daljina: božićne slike nas djece s ocem i majkom u polumraku ognjišta. No taj polumrak nije nalikao ovom u zagrebačkoj restauraciji: bio je to polumrak radosnog ognjišta, s badnjakom okićenim grančicama masline, lovora i bršljana, poškropljen vinom i blagoslovljenom vodom. Brat Mato i ja nosimo na crijepu žar s tamjanom prema pojati i »staroj kući« gdje leže krava i konj. Osvojena božićnim slikama iz tih, tada već davnih, vremena duša mi je ulazila u prostore tuge i boli.

Putujući noću, vlakom sam stigao do Splita, gdje je nakon dvije godine došlo do moga prvog radosnog susreta, s tetkom Lucom i njezinom obitelji. Zatim sam cijeli dan proveo na brodu, a doma sam stigao u sumrak. Svoje sam našao okupljene u kuhinji, prije večere. Materi na lice nalegla tuga, oko usta joj se navukle nove bore. Zagrlila me je i počela ridati: »Ti si došao, a Mata ti nema, nema ga.« Nikada više nisam vidio smijeh na njezinu licu. Matova slika nije joj izlazila iz glave, od Mata se nije dijelila.

Otac je šutio. Šutio je i poslije; šutio je sve godine što ih je još poživio, oborene glave, zamišljen i zabavljen radom i cigaretom. Nije to više bio onaj vedri i razgovorljivi čovjek kojega su Konavljani dobro poznavali, voljeli i bez razmišljanja birali za svog općinskog načelnika. Doznao sam uskoro kako je odmah nakon dolaska »oslobodilaca« u Konavle bio odveden u kuću odakle su zarobljenike vodili dalje na Daksu ili prema Korčuli. Iz te ga je kuće izveo jedan moćni konavoski udbaš, želeći se tako odužiti za uslugu koju je moj otac, nekoliko godina prije, učinio njegovu, pomogavši mu da riješi neke egzistencijalne probleme. Sve godine koje je »stari moj« nakon toga poživio bio je šutljiv, tužan i nesretan. Propalo je ono u što je cijeloga života vjerovao, a zavladali su oni kojih se oduvijek bojao. Ubili su mu sina: on ga je vlastitim rukama izvadio iz vlažne zemlje i donio kući. Bio je tužan i zbog »izopćavanja« iz društva ljudi koji su koncem listopada 1944. završili na Daksi ili u jami Butina na Korčuli. Dva-tri puta tijekom godina što su naišle potužio se sinu Ivu kako on, eto, živi, a svi su njegovi »tamo«.

Bio je drugi Božić nakon rata: u ljude i u kuću vratilo se ponešto od dobro poznate božićne radosti, od neodoljiva ugođaja velikih i radosnih božićnih dana. Bilo je u selu još uvijek dosta mladosti, bilo je još mladića i djevojaka koji su radošću ispunjavali velike božićne dane. Pjevali smo tih dana, iako nekako stegnuta srca i s jadom u duši. A onda, kada je počela teći nova 1947, opet je zavladala šutnja. Muk koji je vladao selom bio je, dakako, u prvom redu uzrokovan nestankom onih koji su »poginuli u borbi« (mobilizirani u jesen 1944), onih koji su »poginuli u bijegu« (dakako, ubijeni) i onih koji su »kažnjeni kao narodni izdajnici«. Selo se umrtvilo, svatko se uvukao u sebe, pa i onda kad su ljudi nešto govorili, činili su to nekako usput, općenito, tek toliko da pokažu da su živi, da ne žele umrijeti. Govorili su između sebe o stvarima koje nikoga ne zanimaju, koje se spominju samo zato da se njima prekrije ono što se misli, ono što sjedi u duši i nagriza je. Ponašali su se onako kako to seljaci čine vjekovima: živeći obično i »prirodno«, a u sebi noseći jade koji ih pritiskaju. Sjetio sam se tih dana kako se sličan nevidljiv i olovan pritisak bio spustio nad Konavle od ljeta 1941. do jeseni 1943, u one dane kada su Talijani polovicu Konavala priključili Italiji.

Tako su mi prvi dani nakon povratka protekli bez imalo radosti, bez olakšanja kojem sam se nadao i koje sam očekivao. Sasvim brzo počela mi se u glavi oblikovati vizija i slika onoga što selo i seljake očekuje pod novim režimom. Vidio sam u šutnji koja je obavila selo predznak onoga što će uslijediti kad se »oslobodioci« učvrste, kad počnu provoditi svoju, iz ruskog nam primjera dobro poznatu, »seljačku« politiku. I sjetio sam se tada što mi je brat Mato znao reći, kad smo u ljeto 1944. pomišljali kako bi i najstrašnija mogućnost mogla postati stvarnost. Rekao je: »Više bih volio poginuti nego živjeti pod komunistima ili doživjeti da zavladaju.« Tako je i bilo. Ubili su ga.

Otišao sam uskoro u Dubrovnik pitati na gimnaziju postoji li mogućnost da se na polugodištu uključim u osmi razred i tako položim veliku maturu. Nabavio sam i neke knjige, pomišljajući kako bih mogao i privatno polagati. A onda su me dvojica mojih Konavljana, koji su nekoliko mjeseci prije mene »došli iz vojske«, uputila kako im se mogu priključiti u tzv. »osmom pomoćnom razredu«, oformljenom za đake »učesnike u borbi«, što je s nastavom trebao započeti u veljači.

Otišao sam u sjemenište po svoje stvari. Nakon dvije godine polako sam se uspeo stepenicama »uz Jezuite«, ušao sam u hodnike u kojima sam proveo godine mladosti i radosti. Susreo sam podupravitelja Babića. Dočekao me je radosno: »Eto, hvala Bogu, došao si, a mnogi nisu. Mrtvi su Dobud i Stjepović sa Šipana, Memunić iz Stona, Trojanović iz Trstenoga i mnogi drugi. Ne znamo što je s Mladoševićem.« Šutio sam, utonuvši u svoje misli. Potražio sam ključ od »sobe od ormara«, uzeo sam svoja dva kufera i izašao. Bio sam tužan, ali nekako miran, bilo mi je savršeno jasno kako nemam dara za svećenika. Najvjerojatnije ga nikada nisam ni imao, ali ako i jesam, sada sam ga, nakon svega, nepovratno izgubio.

U razredu sam sjedio i šutio, čudeći se kako su neki veseli i stalno raspoloženi za šalu. Dvije prošle godine živjele su duboko u meni. Nisam razmišljao ni o tome što ću raditi kada položim maturu; mislio sam, samo neka to obavim, pa ćemo dalje vidjeti. Nešto će se već dogoditi, negdje ću već naći nekakav posao. Prije polaganja mature jedan od dvojice »mojih« Konavljana reče mi jednoga dana da bih trebao ići s njima na prugu Šamac-Sarajevo, a zatim na studij u Zagreb. Odgovorio sam im kako sam umoran, kako sam nakon dvije godine provedene u vojsci tek došao doma, pa mi se nikamo ne ide, a i ne osjećam se najbolje, kao da nisam zdrav. Nakon dva-tri dana »moji« Konavljani rekoše mi da moramo razgovarati, sami i ozbiljno. Odveli su me na Porporelu. Jedan je govorio, a drugi je potvrđivao i povremeno dodavao: »Čuj, Rafo, nećemo puno razgovarati, stvari su prilično jasne i jednostavne, ne treba mnogo razmišljati. Trebaš ići s nama u brigadu, na izgradnju pruge, a zatim ćemo u Zagreb na studij. Zamisli, Zagreb, veliki grad, pun života i zabave. Imaš li ti možda kakvu pametniju ideju? Što bi sad ovdje? Hoćeš li gore u selo pod brdo? Ondje nije mjesto za nas. Ili ćeš poslije mature nekamo za pisara, pa da te gnjavi i progoni svatko kome to padne na pamet? S pruge ćemo pisati molbu za Dom u Zagreb: nama će to sigurno riješiti, nas s Pruge moraju primiti. Ali prije toga trebaš doći k nama, trebaš postati skojevac. Ti si to već bio, tamo u Armiji. Sve se zna, imaj to na pameti. Ovdje u Komitetu sve znaju, i o tebi i o nama i o tvojima gore na selu. Iz Armije je došlo pismo o tebi. Pišu da s tobom treba i dalje pokušati raditi, ali i dobro paziti na tebe, sad i ubuduće. To moraš imati na pameti, nitko od nas ne može više sam živjeti, ne možeš danas kako hoćeš...«

Ne znam koliko Te zanima drugi dio moje priče, no možda bi Te trebao zanimati, jer je to život »Tvoga« đaka Dubrovčanina, onoga kojega si, davši prednost »pedagogiji« pred »kratkim i brzim rješenjem«, onako zdušno »prevaspitavao« i zatim primio među »najbolje«.

Tijekom ovih dugih godina, kao student na fakultetu, pa zatim kao gimnazijski i sveučilišni profesor u Dubrovniku i Zagrebu, proživljavao sam razne mijene i »padove«, krešenda straha i napetosti, ali se Ti, poštovani druže komesaru, Ti kao utjelovljenje i začetak moga doživljaja jednoga svijeta, nikada nisi od mene udaljio, nikada nisi nestao iz moje blizine. U novim su okolnostima predstavnici svijeta koji si mi otkrio djelovali i postupali na neke druge načine, ali su život i stvarnost pri tome ostajali upravo onakvima kakvima si ih Ti »ukazivao«.

Ono što je pri tome bilo važno i u čemu je bit Tvoje trajne prisutnosti u mojoj blizini bila je trajna, fundamentalna i nezaobilazna potreba prilagođavanja; igranja iste uloge u igri koju sam s Tobom započeo. No svih ovih dugih godina strah od »otkrivanja« nije me napustio, a godine 1971. mi se pokazalo kako taj obrambeni sustav šutnje i prilagođavanja nije bezrazložan. Sjećam se kako mi je jednog dana te godine, u vrijeme dok su mnogi bili hapšeni i zatvarani, kolega s fakulteta sav zaprepašten došapnuo da je na sastanku u Općini Trnje, na dio njegova izvještaja o »stanju na fakultetu« u kojem se za mene govorilo da sam »miran i korektan u ponašanju«, od »stanovitih drugova« dobio upozorenje da se »ocjena prihvaća«, ali da pri tome dobro paze, jer je riječ o »prikrivenom nacionalisti, ustaši i klerikalcu«.

Poštovani druže komesaru, puno je vremena proteklo od našega posljednjeg razgovora, pa je teško pretpostaviti kuda se danas kreću Tvoje misli i kako objašnjavaš »sadašnji trenutak u izgradnji našeg samoupravnog društva«. Vjerojatno razmišljaš kako nije dobro što se »društvo najboljih i najnaprednijih« tako umnožilo, pa misliš kako bi bilo »pravilno i dobro« da svi oni koji ne slijede »put napretka i izgradnje« jednostavno napuste »naše redove«. Zaključuješ kako bi razvodnjeno »društvo« ozdravilo ako bi u njemu opet bili samo »najbolji i izabrani«. Zaključuješ, vjerojatno, da bi »društvo« trebao napustiti i Tvoj »đak iz Dubrovnika«. I u pravu si. Jer samo je strah, druže komesaru, bio razlog zbog kojeg sam u razgovoru s tobom poslušno klimao glavom; strah koji je, od tada pa nadalje, bio neprekinuta nit vodilja moga života. Moje trajanje s vama bila je gluma, teška gluma, koprena i privid u jadu i nevolji; bilo je to, kako bi mudri stari Marin Držić rekao, »unjiganje i akomodavanje«. Bilo je to trajanje tužno, jadno i ponižavajuće, no okolnosti su bile takve da izbora nisam imao. Možeš mi reći kako je to dvoličnost, neiskrenost, ali smiješ li mi Ti, poštovani druže komesaru, poslije svih iskustava komunizma, govoriti o etici. Za razliku od Tebe, mnogi s kojima danas živim, dobro znaju što je u mojoj intimi; znaju ili slute što je ispod koprene pod kojom trajem. No ta koprena nije samo moja; nose je mnogi, kao jedinu zaštitu od stvarnosti koju živimo. I da se kojim slučajem ponove one strahotne situacije iz vremena kada sam te upoznao, postupio bih na isti način, ponovno bih se zavukao pod koprenu tobožnjeg pristajanja. Slično je to, možda, onoj žabi koja pruža svoje noge prema nebu kako bi spasila svijet, no treba se ipak sjetiti da upravo te slabašne noge omogućavaju toj životinji velike skokove; skokove iz neprijateljske okoline u spasonosnu vodu.

Na kraju Te, druže komesare, pozdravljam i zahvaljujem Ti što si omogućio da do ovog pisma ipak dođe.

Tvoj đak iz Dubrovnika:

listopad, 1985. godine.