Doktor Johann Faust

Igrokaz u dva dijela ulmskoga lutkarskoga kazališta

Prvi dio

Predigra

HARON: Plutone!

PLUTON: Haj!

HARON: E — kraj!

PLUTON: Što — kraj!

HARON: Ja tvoj rob — malo morgen!

PLUTON; Kakav rob?

HARON: Tvoj paklenski galijot. Povećaj mi plaću, inače više ne vozim.

PLUTON: Ma nemoj, Harone, pseto paklensko i robe galijotski, pa zar ti nisam dovoljno povećao plaću, pa ti prije od jedne duše proklete nisi dobivao više od lipe, a sad imaš cijelu kunu! Stoga te zaklinjem — vozi!

HARON: I hoću. Ali ne daj svojim lijenim vrazima u paklu bit', već ih šalji u gornji svijet, među smrtne ljude, nauči ih svakojakog zla. Prije se moj brod sav lomio od duša, sad se njima samo stare vještice vozikaju amo-tamo. Ako ti malo ne potprašiš ove svoje lijene vragove, nikakve nam koristi od mog krstarenja.

PLUTON: O ti slugo stara Plutonova carstva, kunem se svojom revnošću, bit će kako si rekao.

HARON: Odsad radostan ću biti, neću se vrijeđati,

Plutonova milost će mi brod pun duša dati.

PLUTON: Hajde, na noge, gdje ste, vrazi lijeni? Spavate? Ne vuče vas želja povećati paklensko carstvo? Takvi mi se sviđate! Čujte moju zapovijed i idite u svijet i činite sva zla: neka sljedbe mudruju ukrivo ne razumijući se međusobno, neka ono sprijeda bude odostraga; trgovcima krivi uteg, kriva mjera; žene nek se uzohole, ono najbestidnije nek čine; idite na sveučilišta gdje se okupljaju studenti, učite ih žderati, piti, krivo se zaklinjati, čarati, psovati i tući, tako da im duše dođu u naš pakao.

SVI VRAGOVI: Ne sumnjaj nimalo, najmoćniji Plutone, obavit ćemo sve to.

PLUTON: Ali s ovakvim izgledom ništa nećete učiniti; zato marš i preobrazite se, pa će biti baš po mojoj volji. ljudi kažu da vrag ima tisuću lica, stog ću tisućustruko biti lukav i prepreden. Vragovi se opet pojavljuju. Tako treba, sad već malo bolje izgledate, 'ajde sad. Sastat ćemo se u truloj šumi ispod velikog hrasta, blagoslivljam vas. Fuj! fuj! fuj!

SVI DUSI: Fuj! fuj! fuj!

Duhovi odlaze.

I. čin

FAUST: Nema brda bez dolina, nema hridi bez kamena, nema studiranja bez truda i muke. Kaže se doduše. onako prosto: quod capita, tot sensus, koliko glava, toliko nakana. Jedan bi slikao, drugi bi se bavio graditeljstvom; ovaj je pjesnik, onaj pak odličan govornik, prvi je dobar filozof, drugi sjajan liječnik. Jedan se svim žarom baca na bogoslovlje, misleć tako steći čast i slavu, kao što sam i ja od djetinjstva, te sam uz pomoć svojih učitelja evo tu u Wittenbergu stekao summum gradum Doctoratus cum laude. Ali što je sve to? Ja sam doktor i ostat ću doktor. A mnogo više toga čuo sam i pročitao o svojstvima planeta i da je nebo u forma sphaerica, naime zaobljeno; no vidjeti sve i sve rukama opipati, to, to želim, pa sam odlučio zasad pustiti po strani proučavanje bogoslovlja i uživati u proučavanju magije.

ANĐEO: Fauste, nastavi proučavati bogoslovlje, ostavi se crnih škola da ne budeš zanavijeke izgubljen.

MEPHISTOPHELES: Fauste, prihvati se crne škole i postat ćeš najučeniji doktor kakva nikad prije nije bilo ni u Aziji, ni u Africi, ni u Americi, ni u Europi.

FAUST: Što? Što to čujem? Dva protivna glasa: jedan meni sdesna, drugi meni slijeva. Sdesna bogoslovlje, slijeva crne škole. Ti sdesna: kakav si ti?

ANĐEO: Ja sam dobri anđeo, odozgora poslan čuvati ti dušu, privesti je sreći i blaženstvu.

FAUST: A ti slijeva: tko si?

MEPHISTOPHELES: Ja sam duh iz donjeg svijeta i dolazim učiniti te najsretnijim među ljudima.

FAUST: Pa to je, Fauste, čudo, sada imaš k'o na dlanu: anđeli su s neba sišli utješiti te, a duhovi iz donjeg svijeta podigli se služiti te. Ali stani, razumijem ja: budući sam nakanio prikloniti se nekromanciji, a bogoslovlje ostavit' po strani, ti mi sdesna više nećeš biti od pomoći', zato ti, slijeva, slijedi me.

MEPHISTOPHELES: Ha, ha, ha, ha!

ANĐEO: Fauste, jao, spreman budi; teško tebi će k'o nikad biti Dušu lakoumno izgubiti, bol paklensku istrpiti.

FAUST: Zbilo se, Fauste, živi odsad sretnije nego što si dosad živio. Idem sad u svoju radnu sobu, započet ću svoja vesela proučavanja; zato, Fauste, ne boj se, sve je onako kako si htio.

II. čin

Pojavljuje se Usoljena Haringa1 sa svojom prtljagom

USOLJENA HARINGA: Oh, kakva sam ja lijenčina, kad me ne bi zaboljelo, sam sebi bih prilijepio stotinjak pljuski. Ma mene bi trebalo zatvoriti i ne dati mi ništa za jelo osim pečenih pilića i 'tica jarebica i ne dati mi ništa za piće osim španjolskog vina i malvazije. Kad mislim na sve one stvari kojih sam se nauživao kod svog oca, starog magarca, dođe mi da se bacim s prvog tornja ili da se prodam vragu. E a onome tko me priupita: pa zašto onda nisi ostao kod svog oca, odgovorit ću: posni dani su me otjerali. Ali poslušajte što mi se neobičnog dogodilo ovih dana. Zalutao sam posred ravnog puta i došao do nekog velikog brda; preda mnom velika vrata; mislio sam — kuhinja. Pokucao sam, a iziđe nekakva odvratna prljava bitanga koja je tako zaudarala po sumporu i smoli kao što ugljenar zaudara po dimu. Upitao sam ga, pa kakav je to kupleraj da ljudi tako mirišu. Tip me oslovi imenom i reče mi: O, Usoljena Haringo, otkud ti? Oh, k vragu, pomislio sam, pa zar sam tako poznat i upitao ga koj' si ga ti? On mi odgovori da se zove Slamarica, a ovo daje pakao, a on daje vrata, pa ako bi me bilo volja vidjeti neobične stvari. A ja sam se dao nagovoriti; na to me gospon Slamač povede u jednu veliku sobu, tu ti je gomila tipova sjedila na stoličicama; svakome je iz grla virio lijevak, ulijevali su im vruće pivo od sumpora i smole. Upitao sam mesjea Slamnatoga, koj' to ga je to: a on mi reče, to su ispičuture, koje se na svijetu nisu dovoljno napile: sad će se tu napiti do posljednje kapi. Ja sam mu na to rekao, no nazdravlje, daj ti meni radije bocu ožujskoga, bocu ležaka, ta ti se soba meni ne sviđa. Onda mi dođemo u drugu sobu, a ono uokolo naokolo pozabijani sami postolarski klinci, sve Židovi2 po njima vise. Ja se čudim otkud tu toliko svinjoždera; na to će Slamko: čestita moja Haringo Neslana, kad Pluton koji put ode tamo gdje i kralj pješice ide. Uvijek odabere jednog za brisanje. Na to se ja nasmijem da su se zidovi zatresli, pa tu paze da Židići na budu prašnjavi. Ja ga upitam ima li tu i usoljenih haringi; ne, reče presvijetla Slamica, tu ih ne trpe, zbog smrada: no ako me je volja ostati, on će mi osigurati valjan smještaj. Ja mu se zahvalim na dobroj volji i bio sam sretan kad sam se opet našao na friškom zraku. Uh, to me je izgladnilo: da nisam istog trena dobio nešto za jelo, sam bih sebe bio u stanju proždrijeti. Tako je neuredno u tom vražjem paklu. Pa oni tamo uopće ne jedu. Ali, stani, stoj, kakav to tip ide?!

III. čin

Wagner i Usoljena Haringa

WAGNER: Moj gospodar Faust zapovjedio mi je nek potražim nekog da mi pomaže oko kućanskih poslova. Mali od kužine, mali od kužine, da! ima na pretek svakojakih hulja i nitkova, no njima je draže prosjačiti nego služiti časnoga gospodina.

USOLJENA HARINGA: O joj, samo da mi je gospodar, pa da služim njega ja. Kad su zdjele ili lonci u pitanju, ja sam vrlo marljiv.

WAGNER: Oho, evo takvog nekakvog finog tipa; dovoljno je snažan ako želi radit' kao mali.

USOLJENA HARINGA: Ohoho, pa to on mene gleda kao malog; a ja žderem kao čet'ri mala'

WAGNER: Sa srećom ti, moj gospodine.

USOLJENA HARINGA: Pa na kog' si ga on sad to misli?

WAGNER: Još jedanput: sa srećom ti, moj gospodine.

USOLJENA HARINGA: Isukrsta ti' on meni da sam gospodin. Pa to znači da dobro izgledam; nije druge, moram s njim govoriti. Čujte, gospodine, što vi hoćete od mene?

WAGNER: Reci, ne želiš li služiti kod jednog gospodina?

USOLJENA HARINGA: Klipan jedan! Malo prije je bilo: sa srećom ti, moj gospodine, a sad je: ne želiš li možda služiti kod jednog gospodina? Sretan si ti čovjek što ja ne pucam od bijesa, inače bi se moja blagorodna ruka ugnijezdila u tvojoj svemoćnoj gubici. A nisi li govorio o služenju kod gospodina?

WAGNER: Da, pitao sam te ne želiš li možda služiti kod jednog gospodina?

USOLJENA HARINGA: Istina je, još dan dva skitanja i svi bi me napustili, napustio bih se čak i sam.

WAGNER: No dakle! Nudim ti službu.

USOLJENA HARINGA: Ti li si ga taj, gospodine moj?

WAGNER: Da, ja.

USOLJENA HARINGA: Pa ti još malo pa k'o da si pljunuti mesje Slamarica.

WAGNER: Zašto? Kod mene ti ništa neće manjkati.

USOLJENA HARINGA: Tako je i pravo; da mi je bilo do manjka, ostao bih kod gospona Slamača.

WAGNER: Ne, ne, jela i pila sigurno ti neće manjkati.

USOLJENA HARINGA: Da, toga mi najčešće manjka; ako pečeš što izrečeš, mene kao malog izgubiti nećeš.

WAGNER: Evo ruke. Dođi da ti pokažem što moraš raditi.

USOLJENA HARINGA: Strelovito, strelovito; bolje i to nego se skitati k'o pas; sad znamo gdje je trpeza, a gdje je trpeza, tu je i objed.

IV. čin

Faust sam u svojoj sobi

FAUST: Žudnja da nastavim proučavati ono što sam nakanio krivac je što zaboravljam na sve ostalo. Ne treba mi drugog društva osim razbibrige koju mi pružaju moje knjige, ne bih li pročitao, ne bih li sagledao može li čovjek promijeniti zrak, zapovijedati vjetru, gospodariti nad valovima, učiniti da zemlja zadrhti i izvršiti još druge nevjerojatne stvari. Ali zaustavi se, Fauste, razmisli, da ne razbjesniš Onog tko je stvorio i elemente i sve ostalo, da i ti i elementi istodobno ne skončate. Ali kako? Zar ja ne vladam svojim razumom? Zar se ja ne bih, ako bi zaprijetila opasnost, znao zaustaviti? Što hoćeš, Wagneru?

V. čin

Faust, dva studenta, Wagner

WAGNER: Gospodine doktore, vani su dva studenta, strašno bi htjeli razgovarati s vašom preuzvišenošću. FAUST: Studenti, kažeš? To su možda dobri prijatelji nekog dobrog prijatelja; pusti ih.

WAGNER: Po zapovjedi.

FAUST: Sve što u Wittenbergu živi, štuje Fausta. Oh, kako želim da mi ova dva gospodina budu od pomoći u mojim nastojanjima.

PRVI STUDENT: S dopuštenjem, ako ne bismo gospodinu doktoru bili na smetnji.

DRUGI STUDENT: Svako dobro vašoj preuzvišenosti, i ne zamjerite, molim, što vam dosađujemo.

FAUST: Hvala vam, gospodo moja; drago mi je i ugodno što ste došli; molim vas, izvolite pitati što god vas volja. Stolice donesi, mali!

PRVI STUDENT: Ne trudite se, ne trudite se. Razlog što posjećujemo vašu preuzvišenost je taj što smo čuli da je vaša preuzvišenost sada prionula proučavanju magije. Ja sam, začudo, evo, dobio ovu knjigu, koja propter magicam srtem u sebi sadrži nešto osobito, recimo, kako pomračiti sunce, kako zaustaviti zvijezde, i kako promijeniti mjesečev hod. Ukoliko je gospodin doktor želi, ona mu stoji na usluzi.

DRUGI STUDENT: S dopuštenjem, gospodine doktore; dužnost mi je vašoj preuzvišenosti ponuditi ovo. Ja sam u knjižnici svog oca pronašao ovog neobičnog autora, koji će gospodinu doktoru biti od vrlo velike koristi u njegovim novim istraživanjima. Neka se vaša preuzvišenost posluži kako joj drago, no ipak tako da se iz tog nikojoj duši ne učini ništa nažao.

FAUST: Plemenita i velikodušna gospodo, razveselili ste me više nego što je itko ikad ikojeg vladara. Zadužili ste me preko svake mjere. Maknut ću se od bogoslovlja, kojim sam se dosad bavio, i uživati u ovim i sličnim knjigama.

PRVI STUDENT: Dobro gospodine doktore; drago bi mi bilo kada bih vam i dalje mogao stajati na usluzi; samo molim još: neka se gospodin doktor u to ne udubi, jer to bi moglo naštetiti.

DRUGI STUDENT: I ja isto molim vašu preuzvišenost; đavo je u stanju preobraziti se u bilo što kako bi uhvatio i upropastio ljude.

FAUST: Zahvaljujem vam, gospodo moja, na vašim dobrim upozorenjima; budite bez brige, molim. Ako vam je s voljom ostati još malo na čašici vina, bit će mi velika čast.

PRVI STUDENT: Zahvaljujemo, gospodine doktore, mi ćemo se sad oprostiti.

DRUGI STUDENT: Također, oprostite najponiznije; doviđenja.

FAUST: Gospodo, svako dobro! Uvijek ću vas se sjećati. Sada mogu reći sve što mi se svidi, što mi razgaljuje srce. Ove dvije knjige pročitat ću revno, ma koštalo me i života. Ovu je potpisao Španjolac Runzifax,3 a ovu Španjolac Barth:4 dva velika meštra ovog umijeća.

Iz ovih stopa krećem knjige shvatit' dvije, pobijedit ću, znam, samo do tog mi je.

VI. čin

Faust i Wagner

FAUST: Oh, i previše slasti pronašao sam u ovim knjigama. I ustrajat ću, naumio sam, isprobat ću. Hej, hej, Wagneru!

WAGNER: Evo me, veleštovani gospodine.

FAUST: Gledaj i slušaj što ću ti reći. U mojoj sobi pronaći ćeš na stolu krug, od papira načinjen, i štapić; donesi mi to i ne kazuj nikome ništa.

WAGNER: Smjesta ću izvršit' što zapovjediste.

FAUST: Srce će mi iskočiti od radosti. Ha, ha, ha, svisnut ću od veselja kad će duhovi paklenski biti prisiljeni preda mnom se pojaviti iščekujući moje zapovijedi. Ali dolazi Wagner.

WAGNER: Donosim vam što ste donijeti rekli.

FAUST: A sad briši; a ako te tko pita gdje sam, reci da sam otputovao na nekoliko dana.

WAGNER: Na sve ću dobro pripaziti, gospodine doktore. Ali i ja sam htio ponešto naučiti. Odlazi.

FAUST: Sad sam sam i mogu nesmetano izvršit' započeto svoje djelo. Ovdje mora biti krug, a ovdje štap. Sada, Fauste, prije nego što uđeš u krug, iznova skupi srčanost, inače si izgubljen u vijeke vjekova. Da, moja čežnja tako je narasla u meni, baš poput čežnje mladenca kad se sprema mladenki. Ja sam stojim čvrsto poput kolosa. Ali, Fauste, pripazi se, da bijedno ne skončaš: kosa mi se diže na glavi. Staje u krug i začuje se grom. Stojim li ili sam pao, jer meni je bilo k'o da su se elementi htjeli obrušiti na me. Sad se treba odvažiti još na nešto i prizvati duhove: conjuro vos per omnes Deos, qui vos cacodaemones sitis, ut statim appereatis! (Svim vas bogovima zazivljem, vas zle duhove, smjesta se pojavite.)

VII. čin

Dolaze svi đavoli

FAUST: Huh, oluja je prošla! Tko si ti?

KRNJOKLJUNI: Ja se zovem Krnjokljuni i moram se pojaviti na tvoju zapovijed.

FAUST: Koliko si brz?

KRNJOKLJUNI: Poput ptice u zraku.

FAUST: Makni se, paklensko pseto, ti mi ništa ne vrijediš? — Ali ti, kako se ti zoveš?

VIZIBUZLI:5 Ja sam leteći duh i zovem se Vizibuzli, đavo ljubavi.

FAUST: A koliko si brz?

VIZIBUZLI: Poput strijele odapete s luka.

FAUST: Pokupi se, ne vrijediš mi ni koliko je crnog ispod nokta! — Sad ti, sad mi ti reci tko si i kakav si?

MEPHISTOPHELES: Ja sam zračni duh i zovem se Mephistopheles, onaj brzi.

FAUST: No pa reci mi, koliko si brz?

MEPHISTOPHELES: Brz sam koliko je brza ljudska misao.

FAUST: To je brzina. Ti mi valjaš. Reci, hoćeš li mi služiti?

MEPHISTOPHELES: Ja to, Fauste, ne mogu sam odlučiti; ako se Pluton, bog pakla, s time složi, ja sam spreman služiti ti.

FAUST: No dakle, budući to nije u tvojoj moći, otiđi i vrati se s odgovorom tvog moćnog Plutona.

MEPHISTOPHELES: Neka bude. Odlazi.

FAUST: Sutra u 12 sati čekam te u svojoj radnoj sobi. Sretno, ovog smo dobro potprašili! Po istini govoreći, prihvatio sam se velikih stvari. Sad vidim djelovanje ovih knjiga. Dakle, ja sad idem kući, i nestrpljivo ću čekat' duha.

Završetak prvog dijela

Drugi dio

I. čin

WAGNER: Kakva lakomislena hulja, ta Usoljena Haringa; koliko god mu puta nešto zapovjedim, toliko se puta on sakrije. Još ću ga jednom pozvati. Zazviždi.

USOLJENA HARINGA: Zviždi, zviždi, samo ti zviždi, nisam ti ja tvoj mali.

WAGNER: Pojavi se, kažem ti, inače ću te tužiti gospodaru.

USOLJENA HARINGA: Tandara mandara mandara broč — a sad unatrag — broč mandara mandara tandara — ha, možeš ti to, ha?!

WAGNER: Vaša preuzvišenosti, evo vam tu jednog koji bi mogao bit' mali od kužine.

FAUST: Ako te zaposlim, hoćeš li mi služiti?

USOLJENA HARINGA: E pa ja to ne mogu znati.

FAUST: Priđi, ispitat ću te. Reci mi: kako ti se zove otac, kako majka, kako braća, sestre, i kako se ti zoveš?

USOLJENA HARINGA: Uh, što ga izgovori u jednom dahu. Moj se otac zove Bakalar, moja majka Riba List, uh, stalno je bila puna ikre, moj brat se zove Ribica Bjelka, moja sestrica Barbun, a mene, jer sam najljepši, usoliše da se ne usmrdim: i tako se ja zovem Usoljena Haringa.

FAUST: Veselo ime.

USOLJENA HARINGA: A slušaj ti, crnobradi! Kako se zove tvoj otac, tvoja majka, tvoj brat, tvoja sestra, i kako se ti zoveš?

FAUST: Ti lakomislena huljo, tko ti je dopustio da me ispituješ? USOLJENA HARINGA: A tko je tebi, crnobradi, rekao da me ispituješ?

WAGNER: Ne budi grub, Usoljena Haringo.

FAUST: No, opraštam ti. Wagneru, povedi Usoljenu Haringu i poduči ga.

II. čin

FAUST: Sad sam se prisjetio duha, koji mi je obećao donijeti odgovor od paklenskog vladara.

MEPHISTOPHELES: Fauste! U kakvom da se liku pojavim?

FAUST: Kao čovjek.

MEPHISTOPHELES: Evo me.

FAUST: Kakav odgovor donosiš od moćnog Plutona?

MEPHISTOPHELES: Da, moj Fauste, zapovjeđeno mi je služiti ti, ali ti se paklenskom carstvu moraš obvezati, te ćeš nakon isteka tog roka i tijelom i dušom pripadati paklu.

FAUST: A koliko dugo?

MEPHISTOPHELES: Dvadesetčetiri godine, duže ne.

FAUST: Tako sam i ja mislio. Ali što će moćnom Plutonu moja uboga duša, kakva mu pomoć od nje?

MEPHISTOPHELES: Tako kao što vi smrtnici jedan drugome ne vjerujete, tako ni vama ne vjeruje paklensko carstvo. Zato mi se moraš potpisati.

FAUST: Ako je samo to, potpisat ću.

III. čin

Anđeo, Faust, Mephistopheles

ANĐEO: Ne, Fauste, ne čini to, ta će ti kupnja biti preskupa, misli na sudnji dan i na paklensku vatru.

FAUST: Kakav je to glas? To kao da krv moja progovara. Mephistopheles!

MEPHISTOPHELES: Ovdje sam.

FAUST: Romanskim je slovima ovdje napisano: homo fuge! Kuda da bježim?

MEPHISTOPHELES: Kako, Fauste, ti tako učen, a ne razumiješ ove riječi? One znače: čovječe, skloni se u moje naručje, tu si zaštićen od svih opasnosti.

FAUST: Istina je, i tako mora biti. Piše. Pišem, pišem.

MEPHISTOPHELES: Dobro, ali ti se ispod moraš potpisati.

FAUST: Smjesta, smjesta.

ANĐEO: Ne potpisuj, Fauste, inače si izgubljen na vijeke vjekova.

FAUST: Marš, obmano! evo ti mog potpisa, a sad mi služi.

MEPHISTOPHELES: Traži od mene sve za čime žudiš.

ANĐEO: O, Fauste, bijedo, duši mrijet već je hora,

Zanavijeke ćeš se davit' u moru od sumpora.

IV. čin

Mephistopheles i Faust

FAUST: Reci mi, Mephistopheles, je li istina ono što se govori, da se na dvoru neokrunjenoga kralja u Pragu7 živi u najvećoj sitosti, raskoši i obilju?

MEPHISTOPHELES: Tako je, kralj živi okružen veseljem i uzvišenošću, a nadasve voli umjetnost i svakojaka umijeća.

FAUST: Nekako turobno mi vrijeme protječe ovdje u Wittenbergu, zato sam namislio poći do tog dvora, pa ti budi spreman.

MEPHISTOPHELES: Kad poželiš, reci kako da te odvedem tamo.

FAUST: Lijepo i polagano kroz zrak — tako mi se sviđa.

V. čin

Kralj, plemić, Faust, Mephistopheles

KRALJ: Mi na prijestolju ovog kraljevstva već duže vrijeme sjedimo u velikoj sreći, tako da moramo reći, nošeni smo na Fortuninim krilima.

PLEMIĆ: Dopustite mi, vaše veličanstvo; kako sam čuo, pristigao nam je izvrstan meštar imenom doktor Johann Faust, takav stručnjak u umijećima kakvog ne bje od nastanka svijeta.

KRALJ: No, pa pogledajmo ga onda.

PLEMIĆ: Ako je vašem veličanstvu po volji, dovest ću ga iz ovih stopa.

FAUST: Neka dugo živi kralj i neka u miru po volji vlada. Oprostite mi što sam se osmjelio posjetiti vaš kraljevski dvor.

KRALJ: Da ste mi dobrodošli, gospodine doktore; recite, jeste li majstor kakav se priča, možete li učiniti da pred sobom ugledamo sve što poželimo?

FAUST: Najponiznije molim, zapovijedajte, vaše veličanstvo.

KRALJ: Gospodine doktore, mnogo smo čitali o Aleksandru Velikom. Možete li svojim umijećem učiniti da mi pred sobom ugledamo njega i njegovu suprugu, dakako, bez opasnosti i štete po ikoga?

FAUST: Dakako, bez opasnosti i štete po ikoga. — Mephistopheles! hitro ih dovedi oboje.

MEPHISTOPHELES: Evo ih.

KRALJ: Čitali smo da je Pandamera8 imala crnu mrlju na vratu, na lijevoj strani.

FAUST: Nek' je vaše veličanstvo pronađe.

KRALJ: Uistinu, tu je; ali sad nek' opet odu otkud su i došli.

FAUST: Mephistopheles! odvedi ih!

KRALJ: Vidimo, gospodine doktore, da ste vrlo iskusni u svom umijeću. Dođite sad, pođimo na gozbu, pa ćete nam pritom pokazati više toga.

Odlaze.

VI. čin

Faust, Wagner, Mephistopheles

FAUST: l evo nas opet u Wittenbergu. Reci mi, Wagneru, kako ste se ponašali ti i Usoljena Haringa dok smo mi bili na putu?

WAGNER: Velepoštovani gospodine doktore, što se mene tiče tu ne bi smjelo biti primjedbi, a što se Usoljene Haringe tiče — moglo je biti i bolje.

FAUST: Mephistophelese, legni mi uz noge, jer imam te pitati neke važne stvari.

MEPHISTOPHELES: Već ležim.

FAUST: Pripovijedaj mi o paklenskoj tamnici, o ponoru prokletih, o mukama odbačenih.

MEPHISTOPHELES: Ti pitaš što je pakao? On se naziva i gorućim paklom, budući tu sve plamti i žari se, a ne sagorijeva. I pakao se još naziva i vječnom patnjom, budući u njem nema ni nadanja, ni svršetka, ni skončanja, nikada više iz njeg' ugledati nećeš ni sjaj Božji, ni sjaj sunca.

FAUST: Pa zar nikakvoga izbavljenja?

MEPHISTOPHELES: Nikakvoga. Tko se jednom ogriješi o milost Božju, vječno mora gorjet'.

FAUST: Da si na mom mjestu, da si poput mene i od Boga stvoren čovjekom, što bi učinio da se svidiš Bogu i ljudima?

MEPHISTOPHELES: Pokorio bih se Bogu sve dokle mi je čovječjeg daha u grudima; trudio bih se ne razbjesniti svog Stvoritelja; držao bih se koliko je moguće njegovih zapovijedi, tako da nakon smrti steknem vječito blaženstvo.

FAUST: A sad mi reci nešto o nebu i o odabranicima.

MEPHISTOPHELES: Zabranjeno mi je otkrivati to.

FAUST: A meni bi najdraže bilo saznati baš to.

MEPHISTOPHELES: Ali ja to ne smijem, zabranjeno mi je.

FAUST: Zapovijedam ti.

MEPHISTOPHELES: A ja bježim. Odlazi.

FAUST: Bježiš? O, Fauste, vrijedan smilovanja; nema za te milosti, nećeš saznat' što je to blaženstvo i sreća! Pa ja sam, dakle, izgubljen sa svojim umijećem? Duše mi jadne! Potražit ću nebesku milost i k vragu poslat' i naučena znanja i vragove sve; na koljena ću pasti i Boga moliti za oprost.

Odlazi.

MEPHISTOPHELES: Po čitavom se našem carstvu ori:9 Faust se obratio i putem skrušenosti i pokajanja želi umaknuti mojim pandžama; — evo ga, na koljenima. Fuj, stidi se!

FAUST: Bježi od mene, utvaro paklenska, prokleta furijo!

MEPHISTOPHELES: Što? Pa zar da mu uzalud bude sav trud koji sam utrošio na tebe? O Plutone, pomozi mi! Evo ti kruna i žezlo, Fauste! Klanjat će ti se više nego Aleksandru Velikom i Juliju Cezaru.

FAUST: Misliš, ako sam napustio sveto bogoslovlje, moram ostati uz tebe? Ne, ništa ti više sa mnom nemaš, zato me napusti! MEPHISTOPHELES: Što? Ništa ne pomaže? Često su već odvažni junaci pali pred ljepotom žene; tako nek' se zbude i tu! Faustu. Pogledaj, Fauste, grčka ljepotica Helena, zbog koje je bila razorena Troja!

FAUST: Je li to Helena iz Grčke?

MEPHISTOPHELES: Namiguje ti. Faust je grli.

FAUST: Kakvo prekrasno stvorenje.

MEPHISTOPHELES: Usrećit će te, Fauste.

FAUST: Usrećit će me?

MEPHISTOPHELES: Da, Fauste, nitko još od ljudi nije bio tako sretan.

FAUST: Heleno lijepa, Heleno lijepa. Dođi, ja ću bit' tvoj Paris! Odlazi s njom.

VII. čin

Faust i nekoliko studenata

FAUST: Gospodo moja, velika je čast što ste se smilovali doći mi u ovaj zao čas; hvala vam.

PRVI STUDENT: Velika nam je čast, gospodine doktore. Grmi.

DRUGI STUDENT: Što znači ova grmljavina?

FAUST: Ništa dobroga, bojim se!

PRVI STUDENT: Ah, to me plaši!

FAUST: Uistinu? Ah, ah!

DRUGI STUDENT za sebe: Što to znači što je tako tužan?

FAUST: Ah! ah! ah!

PRVI STUDENT: Upomoć! Upomoć! Gospodin Faust tetura, trese se i kleca!

PRVI i DRUGI STUDENT: Nek' nas nebesa spase od nesreće!

FAUST: Oh, gospodo moja, strava će vas spopast' kada vam ispripovjedim svoj sramotni život. Zgodilo se to prije 24 godine, moja me je revnost, moja me je prevelika čežnja toliko daleko odvela, da sam prigrlio odvratnu nekromanciju i napustio bogoslovlje. I dao sam se zavesti, tijelo sam i dušu prepisao mrskom đavlu. O boli! O straha! Istekle su godine, došao je čas kad moram platiti za počinjenu krivnju!

PRVI STUDENT: Oh, zlo ste učinili, gospodine doktore! Obratite se Bogu, On još može spasit' vašu dušu.

FAUST: Ah, gospodo, dobre li utjehe! ali prekasno je: odbacio sam dobro i činio zlo. Hej, Wagneru!

DRUGI STUDENT: Hajdemo onda! kad više ne može drugačije: napustimo ga, užas me hvata! Studenti odlaze.

WAGNER: Evo me.

FAUST: Reci, koliko je sati?

WAGNER: Uskoro će bit' 11.

FAUST: Ah, kako me strašno muči savjest! Wagneru, čuvaj se zlog učenja, zaboravi sve što si od mene čuo i vidio. Otiđi i legni, a ako te tko upita kuda sam otišao, reci: prokleto je završio! Odbija 11 sati. Sad su me napustili svi ljudi ovog svijeta. Napustila me milost Božja. Jao meni, jao! Ah, propast' moraš, Fauste!

Odbija prva četvrtina.

MEPHISTOPHELES: Fauste, praepara te!

FAUST: Ah, Fauste, praepara te! Ah, Fauste, pripremi se! Bojim se paklenski, jer ne znam kamo da se ja to spremim!

Odbija druga četvrtina.

MEPHISTOPHELES: Fauste, accasatus es!

FAUST: Faust je već optužen! A čime da se opravdam kad preda me stupi strogi sudac i otvori knjigu? Crven od stida stajat ću, jer nemam spasitelja, nemam advokata!

Odbija treća četvrtina.

MEPHISTOPHELES: Fauste Judicatus es!

FAUST: Osuđen si, Fauste! Eto, nepopustljiv sudac osudu već donosi! Palica je već prelomljena; nema spasenja za Fausta!

O užasa, o strave! Ta Faustova je duša stala.

Pred sud onaj ponajviši: i presuda je pala!

MEPHISTOPHELES: Inperpetuum damnatus es, Fauste! FAUST: In perpetuum damnatus es! Faust je izgubljen na vijeke vjekova! Jao, tamo! U noći laje pseto moje crne savjesti! O, ljudi svi, nek' i staro i mlado nauči nešto na primjeru nesretnog Fausta, ne dajte se zavesti od zemaljskih radosti! Ali jao, već je iscurila moja pješčana životna ura i ja moram u vječnu zemlju, u zemlju plača i očaja. Oh, biti izgubljen na vijeke vjekova! Vječni ponor propasti i zatora, prijetiš mi vječnom patnjom i grabiš moje prokleto srce. Jao meni, već sad spopadaju patnje moju drhćuću dušu!

Otvara se pakao. Vatra.

Otvori se nebo, rasprsnite zvijezde! plamen nek prokulja,

Sunce donjeg svijeta, brdo neka se zaljulja,

Neka se potrese zemlja, sve što na njoj je,

Ja već padam, bol paklenska hvata me!

Pakao se otvara. Vragovi dolaze po Fausta i odvode ga.

Preveo Dubravko Torjanac

1 njem. Pickelhäring, zapravo Pickelhering, od engl. pickle, salamura, slana voda; prema Književnom priručniku Gera von Wilperta taj lik je 1618. »stvorio« Robert Raynold; potječe od vragova iz moraliteta i od engleskih dvorskih luda, na njega su utjecale Shakespeareove lude, preuzima funkciju zbora. — U Marloweovoj paradi sedam smrtnih grijeha, Proždrljivost spominje Petera Pickle-Herringa kao jednog od svojih predaka.

2 njem. Mausche, pogrdno ime za Židove. — Nije jasno jesu li pri zapisivanju/prepisivanju ulmskoga lutkarskog igrokaza preuzimani antisemitski dijelovi iz Dramatiziranog Faustova života Friedricha »Slikara« Müllera (1778); na naslovnici svog fragmenta »Slikar« Müller prikazao je tri Židova, Schummela, Izicka i Mauschela, kako gestikulirajući razgovaraju. — Dakako, zamislivo je i da je već u doba nastanka igrokaza ruganje Židovima umetnuto kao dodatak koji jamči pljesak.

3 Runzifax, vjerojatno izmišljeno ime, oblikovano prema lat. runcare, »plijeviti, isplijeviti, perušati, kositi« ili lat. runcinare, »blanjati, ostrugati« i fax (od facere, »činiti«). — Prema Wilhelmu Creiznachu (Pokušaj povijesnog pregleda pučkog igrokaza o doktoru Faustu, Halle, 1878) ime Runzifcax pojavljuje se u jednom igrokazu engleskih komedijanata.

4 Barth, nejasno. — Ako je to ime ušlo u ulmski lutkarski igrokaz tek nakon jednog stoljeća izvođenja, ono bi se moglo odnositi na Carla Friedricha Bahrdta i njegovu autobiografiju, u kojoj se u 18. poglavlju govori o »odvlačenju Fausta u pakao«, a u 19. opisuju »Moja istraživanja carstva duhova«: autor opisuje kako je gotovo pola godine prema dotičnim naputcima pokušavao stupiti u kontakt s đavolima, sve dok nije postao svjestan besmislenosti svojih pokušaja, proglasivši sve to »spomenikom ljudske gluposti i obmane«. — U Goetheovu djelu na više mjesta nailazimo na zajedljive napomene što se Bahrdta tiče.

5 Vizibuzli — to vražje ime iskrivljen je naziv astečkoga plemenskog božanstva Huizipotochli, boga rata; u suprotnosti prema mračnom Tezcatlipocu, on je utjelovljavao svijetli princip, ljeto i južnu stranu svijeta.

6 U originalu »Zahl du eingefrorene Bauernkugel, und so mit Gunst hab' ich ausgeredt«; »du eingefrorene Bauernkugel«, nejasno. — Rječnici pod natuknicom »Kugel« (kugla, metak) upućuju na način korištenja olovnih kugli koje nisu služile za pucanje, već za obranu, od pasa recimo, i kao sredstvo za napad: seljaci su ih uza se nosili u džepovima, na uzici ili remenčiću. — Ako bi se time dala objasniti riječ »Bauernkugel«, svejedno ostaje otvorenim što se mislilo s »eingefrorene« (zamrznute) »Bauernkugel«.

7 Prag... Wittenberg: mjesto na kojem se nalazi kneževski (kraljevski) dvor, kao i mjesto s kojeg se polazi na putovanje, mjesta koja poslije postaju Parma i Mainz, daju nam informaciju o starosti ulmske lutkarske igre. Imena mjesta promijenila su se najkasnije 1683, nakon što se Johann Georg Neumann u svojoj raspravi oštro usprotivio povezivanju Lutherova grada Wittenberga s »anti-lutherovskim« Faustom.

8 Padamera: izmišljeno ime, ne zna se otkud bi moglo doći i što bi značilo; žena Aleksandra Velikog zvala se R(h)oxana, njegova druga žena Barsina-ona je bila Darijeva kći; njome se oženio ne rastavši se od R(h)oxane.

9 »po čitavom se našem carstvu ori«: očito preuzeto iz Faust — romana (1791, I. 7) Friedricha Maximiliana Klingera: »Najednom kroz pakao zaori Faustov snažan glas iz gornjeg svijeta.« — Ako bi to bilo točno, onda bi to (a i druga neka mjesta) svjedočilo da tekstovi lutkarskih igrokaza nisu biti utvrđeni ili zapisani jednom za svagda, već da su bili otvoreni za nove tekstualne elemente, odnosno za lokalne aluzije. »Bez tih poslovnih ljudi, bez putujućih bandi zabavljača, tema o onima koji sklapaju sporazum s đavlom odavna bi pala u zaborav« (Johann Georg Neumann, daleke 1683). Više od 300 godina kasnije Faust je još uvijek na repertoarima mnogih kazališta.

Goetheu je cijeli život bila poticaj »priča iz lutkarskog igrokaza«, predigra iz pakla (Goethe joj suprotstavlja Prolog na nebu) inspirirala je Lessinga i F. M. Klingera, »Slikar« Müller poslužio se starim đavolovim imenom Vizipuzli, antičke i biblijske pojave na dvoru vojvode od Parme pronašle su svoj daleki odjek u zazivanju Helene i Parisa iz drugog dijela Goetheova Fausta, Heinrich Heine hvalio je »krotku simetriju« lutkarske igre predbacujući Goetheu nedostatak »pijeteta« — sve to razlozi su da taj »ozloglašeni« žanr nastavi svoj život unutar takozvanog umjetničkog pjesništva i kazališta. Godine 1829, kad je Goetheov »Faust« prvi put stupio na pozornicu, lutkari su se još uvijek potucali. 20. stoljeće dočekuje ih vrlo opako: pojavom prvih kinematografskih predstava u Njemačkoj se gasi ljupka tradicija zvana »theatrum mundi«, stari lutkarski principali postaju vlasnici prvih kinematografa. Doktor Johann, i Goetheov i lutkarski, ne odoljevši ni ovog puta, polazi za zavodljivošću celuloidnog Mefistofelesa. Oko 1922, u Berlinu se snima Doktor Faust, nijemi film. Lutkare dočekuje još nešto: pedagogija, to prosvjetiteljsko prokletstvo, lutku sve više pomiče prema djeci; Faust nikada nije bio, niti je postao igrokaz za djecu unatoč raznoraznim »pročišćenim« inačicama.

U zbirci kazališnih lutaka u Radebeulu, Dresden, vidio sam marionetu mačka u čizmama iz 1920; u lutkarskim kazalištima bio je — štednje i praktičnosti radi — običaj koristiti se jednim tijelom s koncima i mijenjati mu glave. Pomislih: možda je taj učizmljeni mačak širom otvorenih očiju prije nekoliko godina bio još Faust. Kamo gleda? U neizvjesnu (uvijek još drugorazrednu) lutkarsku budućnost. Bilo kako bilo, »očito se književnoj povijesti pokatkad sviđa satirsku igru metnuti ispred tragedije« (Günther Mahal)