Boka kotorska u doba Morejskoga rata (1684-1699)

Boka kotorska u doba Morejskoga rata (1684-1699)

U sklopu proučavanja mletačko-turskih ratova na istočnojadranskom prostoru neprijeporno važno mjesto pripada zbivanjima na području Boke kotorske. Razdoblje Morejskoga rata (1684-1699) jedno je od ključnih u bokeljskoj povijesti ranog novog vijeka. Ratna događanja, mletačka osvajanja i tursko potiskivanje s priobalja, migracije i demografske promjene, Karlovački mir 1699. i teritorijalno razgraničenje te odrazi ratnih zbivanja na društvene odnose i gospodarstvo, samo su neke od temeljnih sastavnica posljednjih desetljeća XVII. stoljeća na širem bokeljskom području. Njihova raščlamba osnovni je predmet istraživanju ovom radu u sklopu kojega će biti predstavljena najvažnija događanja, procesi i pojave u razdoblju mletačko-turskog rata od 1684. do 1699. godine.

Između polumjeseca i lava Sv. Marka: Boka uoči Morejskoga rata

Tijekom prošlih stoljeća, poglavito u razdoblju od XV. do XVIII. stoljeća, područje Boke kotorske slijedilo je sudbinu većeg dijela istočnojadranske obale. Kao dio mletačkih prekojadranskih stečevina (od 1420), Boka je, zajedno s južnim susjednim područjem i albanskim priobaljem, bila zasebna upravna jedinica nazvana Mletačka Albanija (Albania Venata). Pokrajinom je upravljao izvanredni providur sa sjedištem u Kotoru, podčinjen generalnom providuru u Zadru te u nekim pitanjima izravno mletačkom duždu i senatu. Temeljna obilježja gradskih naselja u Boki podudarala su se u većini svojih temeljnih sastavnica s istarsko-dalmatinskim obalnim i otočnim komunama. Etnički i vjerski sastav stanovništva, duboka ukorijenjenost u ozračje zapadne civilizacije, način života, materijalna kultura i svakodnevlje, činili su Boku pripadajućim dijelom jedinstvenog istočnojadranskog (sredozemnog) kulturnog kruga.

Mletačka vlast nad bokeljskim područjem nije zela istodobno i nije se svuda održala u neprekinutom kontinuitetu.1 Neposredno susjedstvo turskih stečevina u zaleđu i sve bliži i pogubniji naleti osvajača s Istoka, učestali su već u prvom stoljeću mletačkoga gospodstva nad ovim prostorima. Spuštanjem Turaka iz Hercegovine 1482. godine i zauzimanjem obale od Herceg Novog do Risna (1482-1483) te Grblja 1497. godine, granična crta između Mletačke Republike i Turskoga Carstva u Boki išla je potezom Oštro — Verige — Perast, čime su granice Boke sužene na opseg iz XIII. stoljeća. Ubrzo nakon osvajanja Herceg Novi postaje glavno tursko uporište u Boki, strateški važna utvrda i polazište brojnih gusarskih pothvata duž južnojadranskog priobalja. U XVI. stoljeću grad je nakratko zauzela kršćanska vojska (španjolska uprava od 1538. do 1539. godine). Tijekom Ciparskog i Kandijskog rata Mlečani ga u više navrata pokušavaju osloboditi (1572. i 1649), ali njihovi vojni pothvati ostaju bez uspjeha. Istu sudbinu slijedit će i Risan, privremeno oslobođen 1538-1539. i 1648. godine. Sve do velikog rata za oslobođenje 1684-1699. godine, oba će grada ostati pod turskom vlašću te biti glavno ishodište turskih prodora na južnojadranske posjede pod mletačkom upravom.2

Tursko susjedstvo i neposrednu blizinu bojišnice izravno će osjetiti većina bokeljskih gradova. Glavni grad Kotor, iako najbolje utvrđeno mletačko naselje na južnom Jadranu, bio je u više navrata ugrožen turskim prodorima (1539, 1571. i 1657). Turski ratni pohodi posebice su teško ugrozili Budvu, opljačkanu i spaljenu tijekom turske provale 1571. godine. Sličnu sudbinu imao je i Perast, bokeljski trgovački grad u usponu, koji teško stradava u Kandijskom ratu (1654). Južnije mletačke stečevine, gradove Bar i Ulcinj, turska je vojska osvojila u Ciparskom ratu (1571) te pod njihovom upravom ostaju sve do konca XIX. stoljeća.3

Turska osvajanja u XV. i XVI. stoljeću dovela su do podijeljenosti bokeljskog teritorija i stvorila neravnomjernu razdiobu mletačkog i turskog posjeda na relativno malom prostoru. Tako sela Đurići i Kostanjica ostaju pod mletačkom vlašću. Smješteno uz neposrednu blizinu Kostanjice, naselje Morinj pripalo je Turcima (kao i Risan), dok su dva mala mjesta između Morinja i Risna — Lipci i Strp — ostali Mlečanima. Perast je bio mletački, a selo Glogovac poviše njega držali su Turci. Orahovac je također bio turski. Dobrota, Kotor, Škaljari, Muo, Prčanj, Stoliv, Lepetane, Lastva, Bogdašić, Tivat, s cijelim poluotokom Vrmcem, te poluotok Luštica (Krtole, Rose, Krašići), nalazili su se pod mletačkom upravom. Grbalj i Spič su pripali Turcima, a Budva i Paštrovići Mlečanima. Sveukupno gledajući primjer tako složenog razgraničenja na uskom graničnom pojasu vrlo je teško naći u primjerima drugih onodobnih zemalja.4

Česti mletačko-turski ratni sukobi, blizina ratišta, nesigurnost života, otežanost bavljenja temeljnim gospodarskim granama (trgovina, pomorstvo), uzrokovat će opću stagnaciju toga dijela mletačkih prekojadranskih posjeda. Morejski rat i konačno oslobađanje mletačkog posjeda u priobalju stoga su imali izrazitu važnost za povijesni razvoj bokeljskoga kraja.

Razvoj ratnih događanja tijekom Morejskog rata

Karlovački mir i mletačko-tursko razgraničenje u Boki

Veliki Bečki ili Morejski rat, nazvan još i ratom za oslobođenje kršćanskih naroda od turske vlasti, započeo je turskom opsadom Beča 1683. godine. Mletačka Republika ulazi u rat u sastavu Svete Lige koja je u ožujku 1684. godine sklopljena između Austrije, Mletaka i Poljske. Ratne uspjehe Mlečanima je olakšao prodor carske vojske koja je osvojila Budim (1688) i Beograd (1688) te upadom u Srbiju i Makedoniju privukla glavninu turskih postrojbi.

Mlečani su tijekom Morejskog rata nastojali vratiti izgubljene posjede na Levantu te su radi toga angažirali u Grčkoj velike postrojbe. Svoju vojsku pojačali su iskusnim ratnicima iz Dalmacije, tehnički su usavršili brodsko topništvo te ga učinili učinkovitijim pri opsadi gradova. Iskoristili su nazočnost papinske i malteške flote te s više strana počeli opsadu nekoliko strateški važnih turskih uporišta. Pod vodstvom zapovjednika mletačke ratne flote Francesca Morosinija prvo su osvojili Svetu Mauru i Prevezu; desantom se učvrstili na albanskoj obali i zauzeli Koron te se približili osvajanju glavnog cilja — Peloponeza (Moreje). To je ostvareno 1686. godine zahvaljujući ustanku Maniota i brzom osvajanju glavnih luka: Navarina, Modona, Argosa i Nauplije. Kako bi osigurali svoje položaje na Peloponezu, Mlečani su godine 1687. osvojili gradove i luke Patras, Lepant, Korint i Atenu. Duž istočnojadranske obale ratna su događanja započela u proljeće 1684. godine. U Dalmaciji su glavna mletačka nastojanja, pomognuta masovnim odazivom domaćeg stanovništva predvođenog vlastitim zapovjednicima, bila usmjerena na zauzimanje turskih utvrda u zaleđu od Knina do Sinja. Njihovim oslobađanjem mletački je posjed u Dalmaciji proširen duboko u zaleđe (Acquisto nuovo).

U Boki kotorskoj, značajem ne manje važnoj bojišnici na istočnom Jadranu, Republika je nastojala zauzeti tursko uporište Herceg Novi te spajanjem obale od Novog do Risna i Kotora zaokružiti stečevine u ovom dijelu Jadrana. Osvajanje turskih uporišta u bokeljskom priobalju nije za Republiku imalo samo vojnu važnost. Rascjepkanost mletačkih posjeda u Boki onemogućavala je učinkovitiji razvoj prometa i trgovine — vodećih gospodarskih djelatnosti toga kraja. Stoga je početak rata i najava ujedinjenja Boke pod vrhovništvom Republike sv. Marka u tom kraju dočekana s velikim nadanjima i uz punu potporu bokeljskog stanovništva.

Tijek ratnih događanja na bokeljskom području obilježilo je nekoliko važnih događaja. Turski prodori u priobalje, sve do ovoga rata višestruko pogubni za brojna bokeljska naselja, ovaj put nisu imali tako snažnu moć. Tako je, primjerice, prodor turskih postrojbi u rujnu 1685. godine pod zapovjedništvom Mustafe Rapenića na područje gradova Perasta i Risna završio porazom napadača. U srpnju 1686. godine turski je udar usmjeren na Sveti Stefan i Lastvu. U napadu je sudjelovalo oko 350 vojnika, ali nisu postignuti zapaženiji rezultati. Mjesec dana kasnije skadarski paša Sulejman Bušatlija pokušava zauzeti Budvu, strateški važan izdvojen mletački posjed na jugu, ali i njegova nastojanja završavaju potpunim porazom i odlaskom turske vojske iz mletačkog dijela bokeljskog priobalja.5 Nasuprot turskim prodorima, koji su uglavnom imali ograničen domet, Mlečani su već početkom rata postavili jedan izrazito težak, ali važnošću zasigurno neprijeporan cilj: osvojiti Herceg Novi, priobalje do Risna te konačno istisnuti Turke iz bokeljskog priobalja. Prvi pokušaji napada na Herceg Novi zabilježeni su već 1684. i 1685. godine. Riječ je o napadima ograničenog obilježja, koja su poglavito služila kao priprema za sveobuhvatniju i konkretnim uspjesima učinkovitiju vojnu akciju te stoga nisu postigli neki zapaženiji učinak. Istodobno su u sklopu priprema za opsadu Herceg Novog trajali stalni napadi hajdučkih i plaćeničkih postrojbi u mletačkoj vojnoj službi na okolicu grada, poduzimani radi širenja panike među tamošnjim muslimanskim žiteljstvom. Uoči početka opsade Novog, u rujnu 1687. godine, grad je bio u potpunom okruženju mletačkih postrojbi, s otežanim mogućnostima pružanja vojne pomoći i opskrbe s turske strane. U sklopu opsežnih mletačkih priprema za osvajanje Novog provedena je opća mobilizacija vojnih snaga iz svih naselja u zaljevu. U ratnu flotu uključeni su svi raspoloživi brodovi bokeljskih pomoraca (poglavito Peraštana). Tako već u svibnju 1687. godine kotorski izvanredni providur Giovanni Battista Calbo naređuje okupljanje svih bokeljskih trgovačkih brodova u njihovim matičnim lukama. Svi bokeljski brodari, gdje god se u tom trenutku nalazili, imali su se, bez obzira na ugovorene trgovačke i prijevozničke poslove, odmah vratiti u zaljev i priključiti već prispjeloj mletačkoj ratnoj mornarici. Providurove odredbe ponavljale su se, zbog svoje važnosti i po nekoliko puta. Dana 21. V. 1687. godine upućena je zapovijed peraškim kapetanima u Albaniji (Luki Zambelliju, Vidu Krušali, Vicku Bujoviću i Ivanu Marinoviću) da se pod prijetnjom kazne od 100 dukata vrate u Boku. Opomenom koja je prekršitelje mogla stajati izgona, pa čak i »po cijenu života«, određeno je 8. VII. 1687. godine zapovjednicima manjih plovnih jedinica (kapetanima Tripunu Štukanoviću, Nikoli, Vicku i Ivanu Buroviću, Krsti Zmajeviću i Petru Šestanoviću) da se što prije jave u kotorsku luku.6 Prispjeli trgovački brodovi bokeljskih paruna poglavito su korišteni za prijevoz i opskrbu vojnih postrojbi uzduž ratišta. Tako je, primjerice, kapetan Vicko Bujović upućen 26. VII. 1686. na otok Hvar, kako bi na svom fregadunu prevezao u Boku »što je moguće veću količinu dvopeka«. Tijekom bitke za Herceg Novi, krajem rujna 1687. godine, mletački generalni providur Girolamo Corner naredio je kapetanu Ivanu Petrovu Marinoviću iz Perasta da na svojoj tartani iz Zadra preveze 600 bačava praha za potrebe mletačke flote.7 Na kopnenoj granici hercegnovske bojišnice Mlečani su mobilizirali snažne postrojbe uzduž crte Tivat — Crni Plat — Lastva — Lepetane. Prvim nadintendantom pograničnog područja imenovan je Kotoranin Jeronim Buća, a osnovni zadatak toga dijela vojske bio je sprječavanje turskih prodora s kopna.

Opsada Herceg Novog započela je 1. IX. 1687. godine uplovljavanjem mletačkog, malteškog i papinskog brodovlja u zaljev, kod utvrde Rose. Zapovjednik mletačke mornarice i vrhovni zapovjednik cjelokupnih ratnih operacija bio je mletački generalni providur Girolamo Corner. Kršćanske postrojbe brojile su oko 12 000 vojnika (među njima i brojčano snažne i dobro uvježbane postrojbe Dalmatinaca) i 350 ratnih brodova. U sastavu mletačke ratne flote sudjelovalo je 16 peraških brodova te oko 350 vojnika, uglavnom Peraštana, Dobroćana i Prčnjana. U Donjem i Gornjem gradu hercegnovske tvrđe nalazilo se oko 1500 vojnika te više od 1000 civila.8 Turski prodori iz unutrašnjosti, poduzeti pod zapovjedništvom Husein Topal-paše radi slamanja mletačke opsade s kopnene strane, zaustavljeni su nadomak grada, čime se grad našao u potpunom okruženju. Iako brojčano mnogo slabija, turska se posada odupirala gotovo cijeli mjesec te su branitelji tek nakon prelaska albanskog dijela posade na mletačku stranu i gubitka strateški važne kule na obalnoj strani bili prisiljeni na predaju (30. IX. 1687). Smatra se da je tijekom bitke poginulo oko 300 turskih i nešto manje od 200 mletačkih vojnika.9

Osvajanje Herceg Novog, konačno zauzimanje Risna i bokeljskog priobalja do Kotora, bio je jedan od najvećih uspjeha mletačke vojske tijekom Morejskog rata.10 Masovni odaziv domaćeg stanovništva i njegova svesrdna potpora u ratnim operacijama bit će tijekom idućih godina velik poticaj daljnjim mletačkim napredovanjima južno od Boke te u zaleđu (Hercegovini). Tako su mletačke postrojbe, potpomognute domaćim ljudstvom, 1689. i 1694. godine ugrožavale okolicu grada Bara. Iako su selima u njegovu okruženju nanijeli veliku štetu, grad i tvrđava nisu bili ozbiljnije ugroženi. Godine 1696. pokušan je napad na Ulcinj — posljednji veći mletački vojni pothvat na južnojadranskom području tijekom Morejskog rata. Napad je vodio generalni providur Daniele Dolfin, a osnovni cilj bio je skršiti uporište ulcinjskih gusara koji su već više od jednog stoljeća ugrožavali slobodnu plovidbu južnim Jadranom. Opsada Ulcinja trajala je od 10. VIII. do 5. IX. 1696. godine. Iako su mletačke vojne snage bile podjednake onima koje su osvojile Herceg Novi (oko 12 000 vojnika), a sredstva utrošena za opsadu golema, grad (unatoč oštećenjima utvrde i pogibiji oko 1000 turskih branitelja) nije osvojen te su nakon tog neuspješnog pothvata prestale vojne operacije na području Mletačke Albanije.11

Unatoč porazima kod Bara i Ulcinja, mletačke su postrojbe, redovito se koristeći domaćim snagama, uspješno ratovale u zaleđu. Brojne ratne operacije i prodori u Hercegovini okončani su 1694. godine mletačkim zauzimanjem Čitluka, Trebinja, Klobuka, Popova Polja i Gabele, čime je Dubrovnik potpuno odsječen s kopnene strane. Posljednje ratne godine u Boki i zaleđu prolaze bez izrazitijih vojnih operacija te ne donose promjene teritorija u korist zaraćenih strana.

Jedna od mogućih značajnih sastavnica mletačkog vojnog djelovanja u zaleđu Boke trebalo je biti sudjelovanje hercegovačkih i crnogorskih plemena u protuturskim operacijama. Od samog početka rata Mlečani su preko svojih izaslanika (bokeljskih patricija) nastojali pridobiti plemenske glavare za priklanjanje mletačkom ratnom savezu. Zbog toga je u Boku pozvan i glasoviti hajdučki vođa Bajo Pivljanin (Nikolić), ali je njegova rana pogibija u okršaju na rijeci Vrtijeljci kraj Cetinja (1685) zarana pokolebala većinu Mlečanima sklonih brdskih plemena. Stoga je u opsadi Herceg Novoga sudjelovalo tek nekoliko manjih skupina vojnika iz plemena Nikšića, Drobnjaka i Banjana. Tek je velika pobjeda i osvajanje Novoga i bokeljskog priobalja ponukala plemena na konkretnije dogovore s predstavnicima mletačke vlasti i vojske. Na općem crnogorskom zboru na Cetinju 1688. godine odlučeno je da se plemena stave pod zaštitu i vlast Mletačke Republike te da su od njezinih postrojbi zatraži pomoć za protuturske akcije na crnogorskom području. Mlečani su odmah potom poslali na Cetinje postrojbu od oko 800 vojnika pod zapovjedništvom kotorskih patricija Ivana Burovića i Ivana Antuna Bolice. Mletački vojnici na Cetinju trebali su potvrditi mletačku vlast na tom prostoru, zaštititi ga od provala Turaka i spriječiti moguće priklanjanje nekih crnogorskih plemena Turcima. Mletačka posada održala se na Cetinju do 1692. godine. Tada je, pod pritiskom višestrukih napada skadarskog paše Sulejmana Bušatlije, cetinjsko uporište napušteno. Turci ga zauzimaju i spaljuju te crnogorska plemena ponovno prisiljavaju na pokornost.12

Kroz cijelo razdoblje Morejskog rata glavna prepreka boljem povezivanju Mlečana i Crnogoraca bila je izrazita nepouzdanost potonjih, njihova međusobna zavađenost, nedisciplina, samovoljno ponašanje, sklonost incidentima i pljačkaškim pothvatima. Jedino pleme koje je nekoliko puta konkretnije i učinkovitije surađivalo s mletačkim postrojbama bili su Kuči, koji su 1687. i 1688. porazili turske snage. Privremeni uspjesi u pregovorima postignuti su i s Nikšićima i Drobnjacima, dok su ostala crnogorska plemena veći dio ratnih zbivanja promatrala pasivno, priklanjajući se strani koja je imala trenutačnu prevagu na ratištu. Tako su, primjerice, crnogorske vladike Ruvin i Visarion Baica, na upit kotorskog izvanrednog providura Antonija Zena o mogućem sudjelovanju Crnogoraca u opsadi Novoga 1687. godine odgovorili da će crnogorska plemena priteći u pomoć tek kada vide konkretne učinke i prevagu mletačke vojske na ratištu.13 O krajnjoj nepouzdanosti i potkupljivosti plemenskih glavara svjedočio je Ivanu Antunu Bolici, tada glavnom mletačkom pregovaraču u Crnoj Gori, iguman Gavrilo, koji izrijekom navodi: »Vaše gospodstvo zna kakvi su Crnogorci... Za mitom bi skočili u more da se utope«.14 Slične dojmove o korisnosti Crnogoraca imao je i generalni providur Girolamo Corner. U pismu mletačkom duždu upućenom nakon zauzeća Herceg Novog, Corner govori o sporom i nedovoljnom odazivu crnogorskih plemena, naglašava njihovu međusobnu sukobljenost te izraženo nepovjerenje prema Mlečanima. Corner naglašava da je za pridobivanje Crnogoraca potrebno uložiti mnogo strpljenja i još više financijskih sredstava (novaca i oružja).15 Ukupno gledajući, crnogorska plemena nisu bila značajan vojnički čimbenik tijekom mletačko-turskog ratovanja na bokeljskoj bojišnici tijekom Morejskog rata. Mletačke pobjede i osvajanje turskih stečevina u Boki rezultat su izoliranosti i vojnički slabog stanja turskih posada, brojčane nadmoći ujedinjene kršćanske vojske, ali i učinkovitog odaziva domaćega, bokeljskog žiteljstva.

Mirovni sporazum u Srijemskim Karlovcima zaključen je između Austrije i Turske 26. I. 1699. godine. Mletačka Republika pristupila je sporazumu 7. II. iste godine. Prema odredbama mirovnog ugovora, Republika je u Boki zadržala osvojene gradove Herceg Novi i Risan te sjeverozapadni dio bokeljskog priobalja. Završetkom Morejskog rata i potpisivanjem Karlovačkog mira konačno je, nakon više od jednog stoljeća turske vlasti, ujedinjen mletački prekojadranski posjed u Boki.

Osvajanjem ostatka bokeljske obale iskrsli su tijekom međudržavnog razgraničenja brojni problemi. Naime, tim je područjem išla važna trgovačka komunikacija koja je, kada su Turci napustili taj kraj, trebala pripasti Herceg Novom ili Dubrovniku. Nakon dugotrajnih pregovora i pobjede dubrovačke teze (14. II. 1700), mletački su pregovarači morali odustati od načela faktičnog posjeda (uti possidetis) i odreći se prostranih hercegovačkih područja koja su vojno osvojili tijekom Morejskog rata. Republika se morala zadovoljiti samo priobaljem, odričući se svega što je sprječavalo povezivanje Dubrovačke Republike i Turske. Nakon dugih pregovora austrijske i dubrovačke diplomacije 1700. i 1701. godine uspostavljena su dva turska koridora kod Kleka i Sutorine, koji su sa zapadne i istočne strane odvajali Dubrovnik od mletačkih posjeda.16 Takav je ishod pregovora bio velika pobjeda dubrovačke diplomacije koja je, uz punu potporu Austrije i Turske, uspjela spriječiti teritorijalno mletačko zaokruženje. Stvaranje turskoga koridora prema moru i izoliranost Boke od ostalog dijela Dalmacije imali su, što će pokazati iduća stoljeća, negativne posljedice za njezin društveni i gospodarski razvoj, ali i (s mnogo ozbiljnijim posljedicama) za položaj tamošnjega hrvatskog žiteljstva.

Junaci ili razbojnici?: uloga hajduka u Morejskom ratu

Masovnija nazočnost hajduka na bokeljskom području datira od Kandijskog rata kada se hajduci, zajedno sa svojim obiteljima, u perašku okolicu doseljavaju iz crnogorskog i hercegovačkog zaleđa. Njihovu nazočnost, potrebnu tijekom Kandijskog rata (kada se njima mletačke vlasti koriste u borbama s Turcima u zaleđu), postaje u mirodopskom razdoblju suvišna i opterećujuća za domaće stanovništvo (nedisciplinirano ponašanje hajduka, česta nasilja nad domaćim stanovništvom).17 Odredbom mletačkih vlasti dio hajduka i njihovih obitelji iseljava se u zadarsko zaleđe (Ravni kotari) i Istru (Peroj). Većina hajduka teško je podnosila izgnanstvo (posebice boravak u Istri), gdje njihovo samovoljno i nedisciplinirano ponašanje nije primano nimalo susretljivo. Česti sukobi sa starosjedilačkim žiteljstvom, neprilagođenost novim uvjetima života (poljodjelstvo) te drastične kaznene mjere tamošnjih vlasti, većinu su hajduka nagnale na povratak. Izbijanje Morejskog rata i početak vojnih sukoba uzduž mletačko-turske granice u Boki, samo su ubrzali i olakšali njihovo napuštanje Istre i dolazak u bokeljska naselja.

Boka je hajducima služila kao polazno mjesto za poduzimanje pljačkaških akcija u priobalju i zaleđu. Njihovi napadi, međutim, nisu bili usmjereni samo na turske postrojbe već i na kršćansko stanovništvo (posebice Dubrovčane). Mletačka je vlast podupirala hajdučke akcije, naoružavala ih i opskrbljivala potrebnom logistikom, a većinu njihovih prijestupa kažnjavala blago. Ipak, radi što boljeg nadziranja često nekontroliranih hajdučkih akcija, mletačka im je uprava izdavala posebne dozvole na osnovu kojih se određena hajdučka postrojba imala pravo zaputiti u pohod. Tako je, primjerice, u lipnju 1684. godine hajdučki harambaša Bajo Pivljanin izravno upućen na turski teritorij, kako bi ondje zaplijenio jedan karavan koji je prevozio streljivo. Dozvola za veću hajdučku akciju izdana je 8. IV. 1685. godine Baji Pivljaninu, Jovi Sikimiću i Aleksi Radoviću koji su, zajedno s drugim harambašama, predvodili oko 300 hajduka. U odredbi se izričito navodi da cjelokupan plijen moraju donijeti pred kotorskog providura.18 Osim navedenih odredbi, koje su se poglavito odnosile na hajdučke postrojbe što su djelovale na kopnu, tijekom Morejskoga rata zabilježene su i zapovijedi mletačkih vlasti kojima se hajduci upućuju na vojno djelovanje na morskom pojasu južno od Boke (prema Albaniji). Mlečani su osobito podupirali hajdučke napade na dubrovačke trgovce, nastojeći omesti njihovu trgovinu s turskim zaleđem i stečevinama u priobalju (poglavito dubrovačku opskrbu Herceg Novog). Tako, primjerice, 8. XII. 1684. godine dubrovački knez i savjetnici izvješćuju kotorskog providura o napadu hajduka na njihove brodove u dubrovačkim vodama. Optuženi su hajdučki harambaša Savo Crmničanin, kapetan Marko Bečić iz Paštrovića, Petar Šestanović i Jakov Perlica iz Perasta te Vuk Medin iz Paštrovića, koji su raspolagali s dvije fuste i jednom filukom. Dva dana kasnije upućene su u Kotor žalbe zbog novih haranja u dubrovačkim vodama. Optužen je hajduk Vuk Medin koji je na svojim brodovima napao barke koje su u Dubrovnik dolazile iz Stona te iz Koločepa i Lastova. Hajduci su dubrovačke i turske trgovce napadali i s kopnene strane. U ožujku 1685. godine napadnut je turski karavan soli te je cjelokupan plijen (zajedno s ukradenim konjima turskih trgovaca) fustama prevezen u Boku. U akciji su stradale i kuće dubrovačkih podanika u Župi i biskupski dvor. Nakon svake od tih hajdučkih akcija došle bi predstavke, žalbe i tužbe dubrovačkih poslanika u Kotoru. Mlečani su na dubrovačke proteste odgovarali blažim (najčešće usmenim) ukorima hajduka, formalno im naređujući da prilikom svojih pothvata poštede kršćane. U praksi su, međutim, podjednako stradavali i turski i dubrovački trgovci, domaće bokeljsko stanovništvo, pa čak i neka crnogorska plemena (primjerice Kuči 1687. godine). Ukratko, hajdučkim su napadima bili izloženi gotovo svi (osim samih Mlečana) te je, kada se uzmu u obzir brojne štete, razbojstva i zločini počinjeni nad domaćim pučanstvom, sveukupna korist njihova »ratničkog« djelovanja bila dvojbena. Kao primjer i svojevrsni prototip jednoga takvog hajduka može poslužiti životopis Baje Pivljanina (Nikolića), hajduka koji se u crnogorskoj narodnoj predaji veliča kao slavni ratnik i junak. Potkraj 60-ih godina živio je s obitelji u okolici Zadra, gdje je zajedno s braćom Dimitrijom i Petrom ratovao kao mletački plaćenik. Tijekom i nakon Kandijskog rata živi u Boki, potom ga, uglavnom zbog učestalog nasilja, mletačke vlasti preseljavaju u Istru (1671) i Ravne kotare (1674). Početkom Morejskog rata vraćen je u Boku kako bi, kao osoba od velikog ugleda među brdskim plemenima, privukao Crnogorce na suradnju s Mlečanima. Poginuo je pri jednom od svojih brojnih »četovanja« u zaleđu 1685. godine.19 Iako se njegovo vojničko djelovanje poglavito sastojalo od pljačkaških pothvata, razbojstava i zločina (brojni primjeri okrutnih razbojstava, silovanja i ubojstava), pri čemu je redovito više nego prisutna tradicionalna mržnja hajduka prema gradovima i njegovim stanovnicima, Bajo Pivljanin ušao je u legendu crnogorske povjesnice kao jedan od najvećih narodnih junaka i boraca za slobodu.20

Stanovništvo, migracije i demografske promjene

Jedna od najvažnijih posljedica mletačko-turskih ratova u XVII. stoljeću na širem području Dalmacije i Boke zasigurno su demografske promjene. Usporedo s mletačkim osvajanjima i proširivanjem teritorija na nekadašnje turske stečevine u dalmatinskom zaleđu i bokeljskom priobalju, mijenjala se etnička i vjerska struktura žiteljstva novooslobođenih krajeva. Ispražnjeni teritoriji, prostrani i pogodni za poljodjelstvo, postali su tijekom i nakon Kandijskog i Morejskog rata novim obitavalištem brojnih izbjegličkih skupina s turskih stečevina u zaleđu. Slično kao i područja Acquisto nuovo i Acquisto nuovissimo u Dalmaciji, i mletački će novoosvojeni posjed u Boki doživjeti slične demografske promjene. Preseljenja iz zaleđa u bokeljsko priobalje započela su već tijekom Kandijskog rata kada pod pojačanim turskim pritiskom, ali i kao odgovor na pozive mletačkih vlasti, Boku naseljavaju skupine crnogorskih i hercegovačkih došljaka iz brdskih krajeva. Useljavanja se intenziviraju tijekom i nakon Morejskog rata. Prebjezi dolaze predvođeni svojim hajdučkim harambašama, ostavljajući na turskoj strani svoju cjelokupnu imovinu. Izbjeglice su najčešće useljavale u skupinama, a katkada su preseljavana i čitava sela. Tako su, primjerice, predstavnici sela Samogora u Gackom (Savo Pavlov i Miho Sekulov) prisegli pred mletačkim generalnim providurom da će u roku od pet tjedana preseliti na mletački teritorij sve stanovnike svog sela.21

Preseljavanja u Boku uskoro su postala masovna i nekontrolirana te je kotorski providur u proglasu od 15. V. 1686. godine morao strogo zabraniti žiteljima Risna primanje novih izbjeglica s turskog teritorija bez posebne pismene dozvole providura. Velik broj izbjeglica otvorio je problem smještaja, opskrbe i nadzora njihova ponašanja (odnos sa starosjedilačkim pučanstvom). U Risnu su prebjezi smještani u kuće iseljenih muslimana koji su se nakon zauzeća grada iselili na tursku stranu. Budući da su domaći stanovnici već zauzeli dio nekadašnjih turskih posjeda, mletačke vlasti strogo su naredile njihovo napuštanje i predavanje na upravu mletačkim službenicima. U Perastu su za smještaj prebjega korišteni prostori gradskog fontika (skladišta žita), te je početkom veljače 1687. godine došlo do problema skladištenja upravo prispjelog žita. Osim u Risan i Perast, gradove najviše izložene naseljavanju useljeničkih skupina, prebjezi su smještani i u druga naselja Boke. U Prčanju je, primjerice, mletačka vlast zauzela gotičku palaču »Tri sestre« (Tre sorelle) obitelji Lazzari (kojoj je naređeno da se preseli u Kotor) i bez ikakva najma predala je na uporabu izbjeglicama iz Nikšića.22 Uoči opsade Herceg Novog kotorski providur objavljuje proglas žiteljima poluotoka Luštice i Paštrovića da po cijenu života i zapljene imovine izbjeglom žiteljstvu (nazvanom »graničnim kršćanima«) osiguraju smještaj i hranu te njihovu imanju ne čine nikakve štete.23 Masovni priljev dojučerašnjih turskih podanika u bokeljska naselja negativno se odrazio na životno svakodnevlje starosjedilaca. Različitost etničke i vjerske pripadnosti te poglavito društvene i civilizacijske razlike između bokeljskih građana i novopridošlih žitelja iz zaleđa ubrzo su doveli do niza primjera nesnošljivosti, nesuglasica i otvorenih sukoba. Mletačka je vlast, želeći naseliti napušteno bokeljsko priobalje stanovništvom koje se obvezalo vojnički čuvati novu mletačko-tursku granicu, brojnim mjerama i povlasticama poticala useljavanje Crnogoraca iz zaleđa. Time je jedinstvena struktura stanovništva bokeljskog prostora bila umnogome narušena. Posljedice tako drastičnih demografskih promjena najteže će tijekom idućih stoljeća pogoditi do tada najmnogobrojnije katoličko žiteljstvo bokeljske obale.

Pod stijegom Prevedre Republike: zaslužne bokeljske obitelji i pojedinci u Morejskom ratu

Patricijske i građanske obitelji stoljećima su bile vodeći nosioci društvenog, gospodarskog i kulturnog života u Boki. Ponajprije se to odnosilo na drevne kotorske patricijske rodove (Bolica, Buća, Drago i dr.). koje su sve do kraja XVII. stoljeća imale prevagu u upravljanju bokeljskim priobaljem. Tijekom mletačko-turskih ratova u XVII. stoljeću, a u svezi s njihovim snažnim udjelom u mletačkim vojno-pomorskim pothvatima diljem Jadrana i na Levantu, jačaju ostala manja bokeljska naselja. U XVII. stoljeću većina njih izdvaja se iz jurisdikcije kotorske općine te stječe upravnu samostalnost — temeljni preduvjet gospodarskog poleta koji će nastupiti tijekom XVIII. stoljeća. Ključni događaji koji su omogućili izrastanje malih pomorskih mjesta Perasta, Prčanja, Dobrote i dr. u vodeća središta pomorstva i trgovine na istočnom Jadranu dogodili su se upravo tijekom mletačko-turskih ratova u XVII. stoljeću, a pretežitu ulogu u njihovu ostvarenju imale su istaknute obitelji i pojedinci, časnici i diplomati u mletačkoj službi.

Na prvom mjestu potrebno je spomenuti odvjetke kotorskih patricija iz roda Bolica, društvenim ugledom i moći stoljećima jedne od vodećih bokeljskih obitelji. Ivan Bolica (Živo Grbičić, 1637-1704), obnašao je, poput svojih brojnih sunarodnjaka, časničku službu pod stijegom Sv. Marka. Zasluge u mletačkoj vojnoj i diplomatskoj službi stekao je već tijekom Kandijskog rata, kada je intenzivno djelovao kao posrednik između Mlečana i crnogorsko-hercegovačkih plemena, nastojeći ih pridobiti za protutursko ratovanje pod mletačkim zapovjedništvom. U Morejskom se ratu istaknuo u brojnim vojnim pohodima, a kao mletački povjerenik za granice obnašao je službu nadintendanta pograničnog područja prema Crnoj Gori (sopraintendante ai confini del Montenegro). Zajedno s patricijima iz drugih bokeljskih obitelji djelovao je na pridobivanju crnogorskih plemena za rat te je uoči opsade Herceg Novog 1687. godine uspio privoljeti na suradnju manje postrojbe Nikšića i Drobnjaka. Svojim dugogodišnjim iskustvom u vojnim i diplomatskim pitanjima na mletačko-turskoj granici u velikoj je mjeri utjecao na svoga nećaka Ivana Antuna, časnika i mletačkog zastupnika u rješavanju pograničnih pitanja.24

Ivan Antun Bolica (oko 1666-1706), sin Nikole, u mletačkim se vrelima učestalije spominje od 1687. godine kada, zajedno sa stricem Ivanom, sudjeluje u osvajanju Herceg Novog. Nastavio je započeto djelovanje strica glede pridobivanja Crnogoraca u ratovanje pod mletačkim vrhovništvom te je radi toga često pregovarao s plemenskim glavarima i crnogorskim vladikama.25 Kao mletački časnik i zapovjednik domaćih postrojbi sudjelovao je u više vojnih pothvata protiv hercegovačkog i skadarskog paše u zaleđu te pri mletačkom pokušaju osvajanja Bara 1689. godine. Godine 1688, nakon crnogorskog priznavanja mletačke vlasti, imenovan je guvernerom i zapovjednikom mletačkih vojnih postrojbi na Cetinju. Nakon mletačkog napuštanja Cetinja (1692) Bolica je uspješno djelovao u okršajima s Turcima kod Grahova. Od oko 1693. godine papinski je opunomoćenik za katoličke misije u Albaniji, Srbiji i Makedoniji. Godine 1699. imenovan je nadintendantom hercegovačkih plemena podložnih mletačkoj vlasti, a iste godine sudjeluje kao mletački poslanik u pregovorima glede razgraničenja Mletačke Republike i Turskog Carstva u Boki. Nakon Morejskog rata imenovan je zapovjednikom mletačkoga pograničnog područja prema Crnoj Gori. U narodnim pjesmama opjevan je kao Zane Grbičić (Bivolčić).26

Mletačko-turski ratovi u XVII. stoljeću doba su zapaženog djelovanja dvojice odvjetaka ugledne kotorske patricijske obitelji Buća. Djelovanje Frane Buće osobito je zapaženo u razdoblju između 1668. i 1684. godine, kada zajedno s Ivanom Bolicom djeluje na pridobivanju crnogorskih plemena za suradnju s Mlečanima. Više je puta djelovao u smirivanju pograničnih sukoba između Crnogoraca i mletačkih podanika (posebice Paštrovića). Zbog toga se često dopisivao sa crnogorskim vladikom, nastojeći da crkveni poglavar svojim autoritetom među plemenima djeluje na obuzdavanju nediscipliniranih Crnogoraca koji su pljačkaškim upadima i nasiljem ugrožavali Bokelje. Frane Buća najviše se istaknuo uoči Morejskog rata kada djeluje na sklapanju saveza s Nikšićima i Drobnjacima.27

Jeronim Buća (# 1732) spominje se kao kapetan konjice i pukovnik u mletačkoj službi. Godine 1685. imenovan je zapovjednikom straža između Tivta i Lepetana, a 1693. guvernerom Grahova. Nakon Morejskog rata obnašao je dužnosti nadzornika kotorskog okružja i cjelokupnoga bokeljskoga pograničnog područja (sopraintendante dei tutti confini). Tijekom i nakon Morejskog rata učestalo je pomagao djelovanje katoličkih misija u balkanskim zemljama (god. 1710. izaslanik barskog nadbiskupa Vicka Zmajevića skadarskom paši).28

Kapetanske obitelji iz Perasta i Prčanja dale su niz istaknutih sudionika protuturskih događanja 1684-1699. godine. Iz Prčanja se ističe pomorski kapetan Petar Nikov Đurović, sudionik pomorskih okršaja s Turcima 1684. godine oko Herceg Novog. U bitci je predvodio postrojbu od oko 80 Prčnjana i tom prilikom poginuo.29 Iste godine zapažen je i pothvat kapetana Vuka Pavlova Lazzarija, sudionika pomorskih akcija između Boke, Mljeta i Lastova. U opsadi i osvajanju Herceg Novoga istaknuli su se Prčnjani Niko Zbutega, Pavao Maras, Vicko Petrov Luković i dr. U mletačko-turskim okršajima kod otoka Hiosa i Argosa istaknuo se Jeronim Muzača, dok je Ivo Luković kao općinski glavar zapovjedao postrojbom od oko 50 Prčnjana u bitkama kod Bara (1698), Grahova i Trebinja. Hrabrost prčanjskih pomoraca pri mletačkom zauzimanju Herceg Novog posebno ističe generalni providur Girolamo Corner u pismu iz 1689. godine, poglavito izdvajajući ratničku umješnost Vicka Petrova Lukovića — predvodnika prčanjskih postrojbi. Godine 1695. novi generalni providur Daniele Dolfin ponavlja riječi svoga prethodnika, hvali ratničke odlike i odanost Prčnjana mletačkoj državi te naglašava de se Prčanj »zbog hrabrosti i građanskih vrlina njegovih stanovnika, broji među najodličnije općine u pokrajini«.30

Žitelji peraške općine imali su tijekom mletačko-turskih ratova u XVII. stoljeću posebnu povlasticu. Kao zaslužni ratnici i istaknuti sudionici brojnih mletačko-turskih okršaja uzduž Jadrana, Sredozemlja i Levanta, odlikovani su posebnom čašću — pravom da predstavnici 12 rodova čuvaju mletački ratni stijeg (gonfalone) na admiralskom brodu te kao počasna garda sudjeluju pri ceremoniji isplovljavanja duždeva broda (Bucintro) s kojega se svečano vjenčavalo dužda s morem.31 Zahvaljujući uspješnoj karijeri u mletačkoj vojnoj službi mnogi su Peraštani, mahom odvjetci uglednih obitelji, uvrštavani u red vitezova Sv. Marka (Cavalieri di San Marco).

Grad Perast ubrajao se u bokeljska naselja koja su tijekom Morejskog rata dala najviše vojnika u mletačkoj službi i imala najviše gubitaka u ljudstvu. Tako je, primjerice, samo prilikom osvajanja utvrde Herceg Novi poginulo 42 Peraštana. Upravo zbog iskazanih ratnih zasluga, ali i velikih gubitaka, generalni providur Girolamo Corner je stanovnicima grada Perasta (210 obitelji) dukalom podijelio 2000 padovanskih kampa najbolje zemlje u novooslobođenome hercegnovskom području.32

Tijekom Morejskog rata su se među najzaslužnije Peraštane, istaknute sudionike protuturskih zbivanja na širem bokeljskom području, ubrajali pripadnici uglednog roda Balović. Tako je, primjerice, Matija Andrijin Balović (1633-1716) više godina djelovao kao kapetan peraške postrojbe koja je čuvala duždevski stijeg. Istu je dužnost obnašao i Julije Balović, istaknuti peraški pomorski pisac i skupljač narodnih pjesama, sudionik brojnih bitaka tijekom Morejskog rata.33

Nikola Tripov Burović (oko 1655-1737), peraški pomorski kapetan, ratnik i pomorac, brojne je zasluge stekao djelujući kao zapovjednik brodova u mletačkoj ratnoj službi. Tijekom Morejskog rata sudjelovao je u brojnim okršajima s Turcima: kod grčkih gradova Korona (1685) i Modona (1686), na Peloponezu, pri osvajanju Herceg Novog (1687) te u borbama kod Cetinja (1692), Klobuka i Trebinja (1694), gdje je iste godine imenovan mletačkim guvernerom.34 Njegov je suvremenik i rođak Ivan Grgurov Burović (# 1729), zaslužan pri osvajanju Herceg Novog i proširenju mletačkih posjeda u Hercegovini (1694). Za ratne zasluge, poglavito nakon sudjelovanja u bitci kod Trebinja 1694. godine, stekao je mletačkom investitutom zemljišni posjed u Zupcima (1695). Nakon oslobođenja Herceg Novog imenovan je nadintendantom novooslobođenog područja, a nakon Morejskog rata stekao je ugledan mletački naslov conte veneto (1703). Njegov rođak, spomenuti ratnik Nikola Burović, napisao je u slavu Ivana Grgurova tri pohvalne pjesme.35

Obitelj Bujović ubraja se među najistaknutija peraška pomorska bratstva. Njihov najslavniji odvjetak sigurno je pomorski kapetan i proslavljeni ratnik Vicko Bujović (1660-1709), sudionik brojnih ratnih pothvata mletačke vojske u Boki i uzduž crnogorsko-hercegovačkog zaleđa. Na grčkom ratištu istaknuo se u pomorskoj bitci kod utvrde Soúdtha na Kreti 1686. godine. Zapažen je Vickov udio prilikom osvajanja Herceg Novog (1687) i Trebinja (1689), gdje je kraće vrijeme zapovijedao mletačkom posadom. Od 1694. godine u sklopu mletačke ratne flote ratuje u albanskim vodama na brodu »Santa Croce«. Godine 1695. imenovan je guvernerom flotile zadužene za zaštitu pomorskih putova od gusara. U svojim pomorskim pothvatima nije štedio ni Dubrovčane, ometajući njihovo pomorsko trgovanje i nerijetko im zapljenjujući brodove. Kao jednog od najopasnijih neprijatelja, Dubrovčani su ga 1699. godine u odsutnosti osudili na smrt. Od 1694. godine obnaša naslov kapetana općine Perast. Zbog brojnih zasluga za mletačke pobjede tijekom Morejskog rata Vicko je 1704. godine stekao nasljedni posjed Kumbor kod Herceg Novog s pravom obnašanja naslova conte feudatario. Sukobljen s brojnim peraškim rodovima, ubijen je u jednom uličnom sukobu u Perastu 1709. godine.36

Vickov se brat Ivan, kapetan i trgovac, također spominje kao zapaženi sudionik protuturskih borbi u Morejskom ratu. Istaknuo se u sukobima s ulcinjskim gusarima kojima je 1686. godine zarobio četiri tartane. Zajedno s bratom Vickom stekao je odredbom mletačkih vlasti 1691. godine nasljedni posjed kod Risna. Umro je u Mlecima, gdje mu je u crkvi S. Giovanni in Bragora brat Vicko podigao nadgrobnu ploču.37

Zastavnik mletačkoga ratnog stijega bio je i peraški kapetan Frane Visković. Pod vrhovnim zapovjedništvom dužda Francesca Morosinija sudjelovao je u mletačkim bojevima kod Santa Maure, Prevese, Modona, Nauplije, Lepanta, Negroponta, Navarina i Arte. Zbog ratnih zasluga u brojnim pomorskim bitkama odlikovan je 1694. godine časničkim činom (sargente maggiore). Istaknuo se i na hercegovačkom ratištu, poglavito prilikom osvajanja Čitluka 1694. godine. Ubrzo stječe čin pukovnika collonello (1695) i nasljedni naslov conte veneto. Nakon Morejskoga rata imenovan je vitezom Sv. Marka (1703).38

* * *

Ukupno gledajući, prinosi bokeljskih obitelji i pojedinaca mletačkim pobjedama tijekom Morejskoga rata neprijeporna su sastavnica bokeljske prošlosti toga doba. Bokeljski ratnici, odvjetci patricijskih i kapetanskih obitelji, ratovali su na vlastitim i mletačkim brodovima od Boke do Peloponeza, sudjelovali u brojnim bitkama na crnogorskom i hercegovačkom ratištu, ginuli pod zidinama Herceg Novoga, Bara i Ulcinja. Završetak mletačko-turskih borbi u bokeljskom priobalju za njih je značio odmak od ratne nesigurnosti i otvaranje mogućnosti za bavljenje najperspektivnijim gospodarskim granama — pomorstvom i trgovinom. Uspon pomorskih naselja Perasta, Prčanja, Dobrote i drugih, čiji nezadrživ gospodarski razvoj započinje početkom XVIII. stoljeća, omogućen je i osiguran njihovim zaslugama, pobjedama i ugledom stečenim vojevanjem tijekom Morejskoga rata.

1 Kotor i naselja podložna kotorskoj jurisdikciji pripala su Mlečanima 1420. godine. Područje Paštrovića dospjelo je pod mletačku upravu 1423, a grad Budva 1442. godine.

2 A. Milošević, Hercegnovi u Boki Kotorskoj (povjesne crtice povodom 250 godišnjice njegovog oslobodjenja od Turaka 30. IX 1687. — 30. IX. 1937), Glasnik Narodnog univerziteta Boke Kotorske, god. IV, br. 1-3, Kotor, 1937. (dalje: Milošević 1937), str. 8-9; T. K. Popović, Herceg-Novi: istorijske bilješke, knj. I. (1382-1797), Dubrovnik, 1924, str. 29-32, 44-59; P. Šerović, Borbe s Turcima oko Hercegnovoga do njegova konačnog oslobođenja g. 1687, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru (dalje: GPMK), sv. 4, Kotor, 1955. (dalje: Šerović 1955), str. 5-27.

3 A. Marinović, Boka Kotorska od najstarijih vremena do početka XX. stoljeća, »Dubrovnik«, n. s., god. IV, br. 4, Dubrovnik, 1993, str. 194-195.

4 M. Milošević, Granice Boke Kotorske za vrijeme mletačke vladavine (1420-1797), GPMK, sv. 22, Kotor, 1974. (dalje: Milošević 1974), str. 11.

5 M. Jačov, Le guerre Veneto-Turche del XVII secolo in Dalmazia, Atti e memorie della Societŕ dalmata di archeologia e storia patria, sv. 22, Venezia, 1991, str. 231-232; G. Stanojević, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, Beograd, 1970, str. 333-335.

6 M. Milošević, Prilike u Boki Kotorskoj tokom priprema za oslobođenje Herceg-Novog od Turaka (1684-1687), Istorijski zapisi, god. XIX, knjiga XXIII, sv. 1, Titograd, 1966 (dalje: Milošević 1966), str. 18-19.

7 Ibid., str. 20-21.

8 Milošević 1937, str. 11-12; Milošević 1966, str. 24; Šerović 1955, str. 14.

9 M. Jačov, nav. dj., str. 244; Milošević 1937; Milošević 1966, str. 53-54; G. Novak, Prošlost Dalmacije, sv. II, Zagreb, 1944, str. 230; G. Stanojević, nav. dj., str. 337; Šerović 1955, str. 15-16.

10 Veliku mletačku pobjedu opjevao je poznati bokeljski pomorski stručnjak Marko Martinović (1663-1716) u djelu Giustissima Relazione dell'assedio ed aquisto di Castelnuovo, fatto dalle gloriosissime Armi della Serenissima Repubblica di Venezia l'anno 1687. Composta in versi dal Signor Conte di Combur, consacrata al merito singolare dell'Ilustrissimo Signor Vincenzo Bujovich, Capitano Attuale di Perasto (Venezia, 1698).

11 M. Jačov, nav. dj., str. 244-247; G. Stanojević, nav. dj., str. 393-394.

12 M. Jačov, nav. dj., str. 205-206; G. Stanojević, nav. dj., str. 389; J. N. Tomić, Izvještaj (kotorskog providura Nikole Erica) o mletačkom zauzeću u Mletačkoj Albaniji, Crnoj Gori, Brdima i u Hercegovini, sa popisom tamošnjeg ljudstva i stoke, iz god. 1692, Spomenik SANU, sv. 52, Beograd, 1914. (dalje: Tomić 1914), str. 69-83.

13 Milošević 1937, str. 10-11.

14 J. Milović, Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685-1782), Cetinje, 1956, str. 13.

15 P. Šerović, Tri izvještaja generalnog providura Cornera nakon zauzeća Herceg-Novoga god. 1687, GPMK, sv. 13, Kotor, 1965, str. 45-57.

16 Milošević 1974, str. 11-13; B. Sambrailo, Izlaz Bosne na Jadran (Klek — Sutorina): XVII i XVIII vijek, Pomorski zbornik, sv. 4, Zadar, 1966, str. 403-418.

17 Primjerice, godine 1671. hajduci nastanjeni u Perastu pokušali su, na Veliki četvrtak, smijeniti domaću upravu i preuzeti vlast u gradu. Urota je otkrivena te su nakon tog događaja hajduci preseljeni u Istru. Vidi: P. Butorac, Uloga hajduka u Boki Kotorskoj, Glasnik Narodnog univerziteta Boke Kotorske, god. III, br. 2-3, Kotor, 1936, str. 12-15.

18 Milošević 1966, str. 27-29.

19 M. Jačov, nav. dj., str. 159-160; G. Stanojević, nav. dj., str. 329-330.

20 Sociološku raščlambu hajdučkog četovanja s obzirom na njihovo veličanje u narodnoj epici pomno je obradio Ivo Žanić u djelu Prevarena povijest: guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995, Zagreb, 1998. (osvrte na Baju Pivljanina vidi na str. 143, 180, 277-278, 288, 321).

21 Milošević 1966, str. 37.

22 Milošević 1966, str. 39.

23 Milošević 1996, str. 39.

24 Podrobnije o Ivanu Bolici vidi: Hrvatski biografski leksikon (dalje: HBL), sv. II, Zagreb 1989, str. 109 (tekst: T. Radauš); Milošević 1966, str. 12, 22; J. N. Tomić, Crna Gora za Morejskog rata (1684-1699), Beograd, 1907 (dalje: Tomić 1907).

25 O Boličinu ugledu među Crnogorcima svjedoči podatak da su ga plemenski glavari i vladika željeli za svoga vrhovnog zapovjednika u ratovanju s Turcima. Priklanjanje nekih plemena Mlečanima tijekom Morejskog rata smatra se isključivo Boličinom zaslugom. Vidi: S. Mijušković, Zane Grbičić u istorijskim izvorima, Istorijski zapisi, god. XIII, knjiga XVII, sv. 2, Titograd, 1960, str. 235-267.

26 Podrobnije o Ivanu Antunu Bolici vidi: HBL, sv. II, str. 110; Istorija Crne Gore, sv. III/1 (Od početka XVI do kraja XVIII vijeka), Titograd, 1975, str. 187, 207-208, 325-326, 332-333, 333, 339, 342, 368-369, 392, 397; S. Mijušković, nav. dj.; Tomić 1907; Tomić 1914.

27 Podrobnije vidi: HBL, sv. II, str. 411; Istorija Crne Gore, str. 172.

28 HBL, sv. II, str. 411.

29 HBL, sv. III, Zagreb, 1993, str. 777 (tekst: T. Delibašić).

30 A. Botrić, Pomorska privreda Prčanja u prošlosti (XVI-XIX. st.), u: 12 vjekova Bokeljske mornarice, Beograd, 1972, str. 81-82; V. Foretić, Udio naših ljudi u stranim mornaricama i općim zbivanjima kroz stoljeća, Pomorski zbornik povodom 20-godišnjice Dana mornarice i pomorstva Jugoslavije 1942-1962, sv. I, Zagreb, 1962, str. 304.

31 Počast peraškim zastavnicima posebice je došla do izražaja u svečanoj pogrebnoj povorci prigodom sahrane mletačkog dužda Francesca Morosinija u Naupliji, u Grčkoj 1694. godine. Među brojnim odličnicima, vitezovima Sv. Marka, časnicima, plemićima i diplomatskim predstavnicima, peraški bojovnici su kao »gonfalonieri« imali osobito istaknuto mjesto. Vidi: P. Butorac, Razvitak i ustroj peraške općine, Perast, 1998. (dalje: Butorac 1998), str. 126-127; V. Foretić, nav. dj., str. 304.

32 Butorac 1998, str. 204; F. Viscovich, Storia di Perasto dalla caduta della Repubblica Veneta al ritorno degli Austriaci, Trieste, 1898, str. 263.

33 HBL, sv. I, str. 402-403. (tekst: T. Radauš); C. Fisković, Borbe Peraštana s gusarima u XVII i XVIII stoljeću, GPMK, sv. 21, Kotor, 1973, str. 9-33.

34 HBL, sv. II, str. 525. (tekst: S. Prosperov Novak).

35 »Pohvala kavaliru Ivanu Buroviću«, u: Poezija baroka XVII i XVIII vijek (priredili Gracija Brajković i Miloš Milošević), Titograd, 1976, str. 339-342. Vidi: HBL, sv. II, str. 523. (tekst: T. Radauš).

36 HBL, sv. II, str. 459-460. (tekst: V. Foretić); M. Bošković, Herojski podvizi bokeljskih pomoraca — Perast, GPMK, sv. 13, Kotor, 1965, str. 176-177; A. S. Lalošević, Značajnije borbe bokeljskih pomoraca protiv gusara i pirata, u: 12 vjekova Bokeljske mornarice, Beograd, 1972, str. 76.

37 HBL, sv. II, str. 458; L. Čoralić — B. Nikšić, »In memoriam aeternam«: nadgrobni spomenici Hrvata u Mlecima, Kolo. Časopis Matice hrvatske, god. X, br. 1, proljeće 2000, str. 24-25.

38 V. Foretić, nav. dj., str. 304; A. S. Lalošević, nav. dj., str. 76; F. Viscovich, nav. dj., str. 264-266.