Bez dlake na jeziku

Božo Udovičić: Moralna praznina u Hrvatskoj; Zagreb, 2001.

»Malo nas je — al' smo govna!« To je najjezgrovitiji, najjasniji, gotovo kristalni sažetak knjige akademika Bože Udovičića koja je pred nama. Inače, to je tekst jednoga splitskoga grafita, koji autor spominje u uvodu svojoj knjizi navodeći ga kao povod svojemu pisanju.

Tko ne želi čitati knjigu, neka se svakodnevno osvrće oko sebe, neka pregleda naslove u novinama, čuje glavne radijske vijesti ili pogleda udarne točke televizijskoga dnevnika — potvrđivat će uvijek iznova dubinu sadržaja toga grafita.

Autor se, nakon zaokruženja svojega stručnoga životnog pogleda, iznesenog najprije u knjizi Elektroenergetika (1983), zatim u četiri knjige: Energija i izvori energije, Energetske pretvorbe i bilance, Energija i društvo te Energija i okolina, objelodanjenih 1988/89. godine, i knjizi Energetika (1993), okrenuo 1998. godine nevelikoj knjižici po opsegu — ali sintetičkoj po sadržaju — Razvitak i energetika: temeljne odrednice, u kojoj se okreće čovjeku za kojega tvrdi da mu je potrebno mijenjati današnji sustav vrijednosti (materijalna i druga osobna dobra, profit...) i težiti novom sustavu vrijednosti: dostojanstvu ljudske osobe, kulturi dijaloga, pluralnosti i slobodi te zajedništvu u različitostima i raznovrsnostima.

Koliko se u tome uspjelo u dosadašnjoj Hrvatskoj, autor analizira u knjizi Statisti u demokraciji: čitanka za buduću povijest (1999) te u svojoj novoj knjizi Moralna praznina u Hrvatskoj (2001). U njoj je sadržan poveći broj novinskih izrezaka koje bismo rado imali sačuvane, ali ostaju zagubljeni. Udovičić nam ih je prikupio, opremio svojim komentarima i opservacijama — katkad opsežnijim, katkad vrlo kratkim. Svakako, njegove su intervencije stavljanje tih članaka u njegov autorski kontekst.

Za bolju i pravedniju Hrvatsku, protiv pljačke, korupcije i kriminala — što postaje i već je postalo uzorak ponašanja, kao nešto samorazumljivo i normalno. Beskrupulozna privatizacija, rastuća nezaposlenost, besperspektivnost mladih i školovanih ljudi, neimaština, vođenje iz afere u aferu, diobe, međusobne svađe kojima nije svrha promjena stanja nego blaćenje. Raspad sustava vrijednosti, moralna erozija. Ideja države i nacije ne može nositi nove poglede. Nismo stvorili novi sustav vrijednosti: solidarnost, briga za bližnjega, bdijenje nad javnim dobrom..., nasuprot tome: naprasitost prema slabima, samoživost, nasilje, pripadnost krdu — namjesto života u svijetu bez granica.

Izlaz iz socijalne i ekonomske krize autor vidi u moralnom preporodu kao imperativu, beziznimno iskonskom, najvažnijem pitanju; pitanju — svih — pitanja.

Udovičić je svoju knjigu iznio u cjelinama: Narod — država — domovina; Manipulacija javnošću; Velika moralna zla; Demokracija i autoritarni način vladanja; Intelektualci u društveno-političkim promjenama; Nesnalaženje katoličke crkve; Nepravilnosti i nezakonitosti u pretvorbi; Neučinkovitost sudstva; Nezadovoljstvo građana i bujanje udruga; Kultura dijaloga; Moralno rasulo; Hrvatska heroina — Ankica Lepej.

Mi smo malobrojan narod i toj činjenici moramo prilagoditi svoja očekivanja. Živimo na površini koja čini oko 0,4 promila kopnene površine svijeta, ima nas nešto manje od 0,7 promila svjetskog stanovništva i trošimo oko 0,9 promila ukupne svjetske potrošnje primarne energije. Tratimo vrijeme baveći se prošlošću — prikazujući je ekstremno boljom ili ekstremno lošijom, već prema tekućoj potrebi — umjesto da se okrenemo budućnosti. Dijelimo se: fašisti — komunisti, ustaše — partizani, klerikalci — ateisti, poštena i nepoštena inteligencija, ..., umjesto da prihvatimo da subjektivna uvjerenja, podrijetlo, spol, rasa, narodnost, vjera, politička orijentacija, način osobnog života, ne mogu biti temelj ni pretpostavljanju ni zapostavljanju.

I ovih dana vrlo aktualna teza jest ona kako Europska unija gura Hrvatsku u nove balkanske integracije. Udovičić upozorava autore te teze da upravo oni svojim istupanjima i svojim nepromišljenim ponašanjem izazivaju Zapad da nas gurne ili ostavi na Balkanu. Za vrijeme Domovinskoga rata svi smo bili za Hrvatsku, a po njegovu završetku nastalo je natjecanje u tome tko je veći Hrvat. U svojoj povijesti, kada su nas dijelili izvana, mi smo se homogenizirali iznutra, a u ovih posljednjih nekoliko godina političari nas pokušavaju podijeliti iznutra, namećući svoj pogled kao jedini ispravan i proglašavajući sve druge poglede neprijateljskim.

Manipulacije javnošću vode se u svim dijelovima života i rada ljudi, najupadljivije u odnosima Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, prema Domovinskom ratu, prema bolesti, zaslugama i politici predsjednika Tuđmana te prema pojedinim ličnostima iz naše povijesti i prema cijeloj našoj povijesti. »Jedan od najstarijih europskih naroda«, »predziđe kršćanstva«, »obrana Europe od Turaka«, »svoji na svome« — udomaćene izreke koje se upotrebljavaju svakodnevno. Ako do spoznaje (i) o vlastitoj krivnji za povijesne neuspjehe ipak katkad dođe, onda se kaže »tako je moralo biti« ili »drugačije nije moglo biti«. U vrijeme priznanja osamostaljene Hrvatske narodu se govorilo da su svi na našoj strani, a samo nekoliko godina poslije — nakon učinjenih pogrešaka i osuda svijeta — bilo je govoreno o zavjeri vjekovnih neprijatelja Hrvatske u sprezi s domaćim izdajicama. Iznutra, za sve je kriv bivši politički sustav, a ne protagonisti novoga sustava. Ratno profiterstvo, korupcija i kriminal su nužno zlo — s vremenom će sve doći na svoje mjesto i u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj teći će med i mlijeko.

Konvertiti, spremni prihvatiti filozofsku, političku ili sličnu doktrinu koju su prije pobijali — oportunisti, prilagodljivi prilikama u političkom i javnom životu, nenačelno, nastojeći izvući osobnu korist u danim uvjetima — poltroni; ulizice, puzavci, beskičmenjaci, udvorice; svi skupa — mijenjajući samo simbole, kako bi došli do vlasti i slasti, veliko su moralno zlo u Hrvatskoj. Konvertiti govore kako su u bivšem sustavu bili ugroženi, a najčešće je riječ o ljudima koji su se i te kako koristili uvjetima koje im je on pružao i, tumačeći svoj prijelaz, govore kako više mogu pridonijeti boljitku Hrvatske u stranci na vlasti. Česti su i slučajevi — javno poznati — višestrukoga konvertitstva u razdoblju samostalne Hrvatske.

Demokratska vladavina temelji se na uvažavanju dostojanstva čovjeka i kulturi dijaloga, a autoritarna vladavina na monologu. Predsjednik, koji je uvijek u pravu i uvijek pametno i mudro donosi odluke, odbijajući da prizna kako je bit demokracije u uvažavanju glasa drugih te prihvaćanja argumentirana mišljenja, bez obzira na to tko ga je izrekao, kada i gdje.

Godine 1990. jedni su intelektualci odmah krenuli služiti »caru«, a drugi su odmah krenuli u opoziciju »služiti narodu«. Jedni druge vrijeđaju (kvisling, špijun, kolaboracionist, jugonostalgičar, ...), umjesto da se »odmaknu od povijesti« i otvorenih očiju gledaju na stvarnost oko njih. Dio onih koji su otišli van nisu šutjeli; pisali su protiv graje onih koji hvale vlast, predrasudama o sebi i drugima, samosažaljenju, nacionalitetu koji se nameće humanitetu, povijesti koja se čita kroz epsko-folklorne leće, države kao svetinje, koja se nameće kao nužnost, svrha i dužnost.

Crkva mora biti na strani siromaha i ugroženih ljudi; bogati i moćni mogu se sami skrbiti za svoje interese. Blagoslivljanje svake plinske baklje, telefonske centrale i brojnih drugih postrojenja, pak i prostorija, postaje smisao poslanja jednom broju svećenika. Nasuprot Kuharićevim, Papinim ili Bozanićevim stajalištima — Bozanić kaže kako »Crkva izričito ne želi biti blizu onima na vlasti, nego želi biti blizu čovjeka« a u božićnoj poruci 1997. govori »o grijehu struktura, što su ih omogućili zakoni i propisi kojima prvotni cilj nije opće dobro čovjeka ili zajednice«. Na političkim skupovima iznenađuje sprega crkvenih i stranačkih dužnosnika, katolicizam se uvlači kao državna ideologija, čemu se Crkva — gledano do donjih dijelova svoje hijerarhije — nedovoljno odupire.

U prijašnjemu društvenom sustavu materijalno blagostanje zajednice bilo je postavljeno kao javni društveni cilj. Sada je obrnuto — bogati pojedinci kao da postaju uvjetom opstanka države i idealom svakog pojedinca. Međutim, kako se obogatiti materijalno, a ne osiromašiti duh? Nismo li iz nesreće komunističkoga kolektivizma prešli u isprazni individualizam? Dok su se menadžeri bogatili i stjecali bogatstva makinacijama a ne radom, dok su drugi branili domovinu, hrvatsko je gospodarstvo propadalo, što je vodilo sve većoj socijalnoj asimetriji — izbacivanju radnika s posla ili rad bez plaće.

Skandali oko smjena u pravosuđu, politička ubojstva, eventualni ratni zločini, gospodarski kriminal, zločinačke organizacije, financijski inženjering, šverc drogom i oružjem, reket, bijelo roblje, ubojstva na sudu i oko suda, zastare presuda, bjegovi osumnjičenih preko granice, provale i krađe automobila, noćne eksplozije, nesreće u Hrvatskoj vojsci i u školama te rušenje grobova i spomenika, ... sve to je naša svakodnevica, u kojoj policija, tužilaštvo i sudstvo zakazuju ili pokazuju svu svoju neučinkovitost. Na pogrebima ubijenih kraljeva podzemlja sudjeluju generali i viđeni političari.

Tijekom Domovinskoga rata većina građana odricala se mnogih prava, kako bi se uspješno obranila i oslobodila zemlja. Međutim, jedan se manji dio koristio tom situacijom za bogaćenje, bez ikakvih skrupula i obzira. Na završetku rata i neposredno nakon njega eskalirala su bogaćenja, nedopuštena trgovina, pljačke na sve moguće načine. Donekle frustrirane velikim raslojavanjem do kojega je došlo među sudionicima, a i »sudionicima« Domovinskoga rata, razne udruge prijete ponovno balvanima — ali »našim« — i postavljaju zahtjev za donošenjem zakonskog okvira kojim će se osloboditi od kaznenog progona svi hrvatski branitelji, što bi značilo ukidanje ravnopravnosti pred zakonom. Sublimacija toga gledanja jest u paroli »Svi smo mi Norac!«. Glas umirovljenika: »Novokomponirani bogataši, ratni profiteri i kriminalci, oteli su nam i uništili ono što smo mi cijeloga radnoga vijeka stvarali, ulažući svoj rad, znanje i zdravlje.« Udovičić drži da hrvatski političari, znanstvenici, kulturni i duhovni djelatnici, intelektualci i umjetnici, moraju svojim jasnim stajalištima i dosljednim djelovanjem čvrsto i odlučno stati, gdje god mogu, iza svake pravedne stvari ticala se ona bilo koga. Umjesto toga, danas nemamo poštovanje dostojanstva ljudske osobe, umjesto dijaloga imamo monolog, umjesto argumenta istine imamo argument sile, umjesto duhovnih dobara imamo materijalna dobra.

Za vrijeme totalitarnog sustava svi smo morali misliti isto. Sada se želi kroz hrvatstvo i pripadnost njemu činiti to isto, zaboravljajući da ako svi jednako misle — nitko ne misli. Godine 1998. plaća Predsjednika Republike diže se na 50 000 kuna, predsjedniku Sabora na 25 000 kuna, a ministrima i zastupnicima na 20 000 kuna, dok se odbijaju zahtjevi prosvjetnih radnika za povećanjem njihovih plaća od 200 kuna ili istodobno tisuće radnika za svoj rad primaju minimalnu plaću ili je mjesecima uopće ne primaju. Povlastice tog tipa ne prestaju ni 3. siječnja 2000. godine — to je prvo veliko razočaranje javnosti.

Kao svojevrsno svjetlo na kraju tunela opisao je Udovičić slučaj Ankice Lepej — hrvatske heroine. Umjesto zaključka, o slučaju Lepej — izjava Mirjane Krizmanić: »Danas su heroji ljudi koji javno govore istinu, pa im se prijeti. To su ljudi koji šire toleranciju, koji se bore protiv korupcije i žalosno je da se od njih traži herojstvo. To je pogibeljno za ovo društvo«.

Među brojnim našim ljudima koje višekratno ili jednokratno citira, akademik Udovičić našim duhovnim i moralnim vertikalama smatra kardinala Franju Kuharića i akademika Ivana Supeka, barem po mojem razumijevanju njegovih stavova. Među citiranima, s čijim se stavovima eksplicitno — češće implicitno — slaže, izdvojimo pokojnog Vladu Gotovca i nadbiskupa Bozanića, slijede Ivan Grubišić, Ivan Šiber, Zdravko Tomac, Boris Maruna, pokojni Vinko Nikolić, Mirjana Krizmanić, Branimir Lokin, Ivica Pančić, Bono Zvonimir Šagi, Josip Županov i mnogi drugi.

Udovičić piše — a tako i govori — rekli bismo, narodskim jezikom, jasnim, bez uvijanja, bez dlake na jeziku, bez alegorija, čitalac točno zna na što je pisac mislio kada je pisao.

Prevlađuje li u Udovičića pesimizam ili optimizam, ovom knjigom? Ima li uopće optimizma u njoj? Primjeri optimizma zapravo su negacija gotovo svega što je izneseno u ovoj knjizi, nema druge negoli tako zaključiti.

Želim akademiku Udovičiću novu knjigu. Poznavajući ga, nećemo je dugo čekati.

Marijan Kalea