Američka noćna mora

Američka noćna mora

FBI je dao na uvid svoje dosjee o Brechtu. Prisjećanje na McCarthyjev lov na vještice-intelektualce.

Poznata farsa u kojoj je Bertolt Brecht vukao za nos inkvizitore Maccarthyjeve ere progona i deklarirao se kao nekomunist a svoje djelo kao nekomunističko — dan nakon saslušanja napustio je Ameriku — dokument je lakrdijanja i uplašenosti istodobno. Baš kao i cijeli »dosjei Brecht« FBI-a koji su nedavno dani na uvid javnosti. Oni bez razloga posvuda izazivaju pozornost jer su gotovo svi detalji dobro poznati, o njima se pisalo i razglabalo — osim jedino možda o privatnom njuškanju među plahtama Brechta i Ruth Berlau ili o prisluškivanom telefonskom razgovoru s Lionom Feuchtwangerom.

No, nije osobito poznato s kolikim su prezirom — i pri tome s glupošću sličnoj gluposti DDR-ovske tajne policije Stasi — američki agenti FBI-a i CIA-e nadgledali i pratili ne samo antifašističke emigrante, kao što su Thomas Mann, Hans Eisler ili Theodor W. Adorno, nego i vlastitu književnu elitu: ukupno 130 književnika. Nalik protokolima sovjetskih i DDR-ovskih tijela za cenzuru i praćenje, ti se dokumenti, arhivski dokazni materijali i zapisi sa saslušanja američkih tijela, čitaju kao neka vrsta »povijesti suvremene američke književnosti« odozdol: washingtonski podzemni spremnici kriju nepregledan materijal o nobelovcima Ernestu Hemingwayu, Williamu Faulkneru, Pearlu S. Bucku i Sinclairu Lewisu, o dramatičarima kao što su Thornton Wilder i Tennessee Williams ili o drugim veličinama američke književnosti — kao npr. John Dos Passos ili Thomas Wolfe, Truman Capote ili Nelson Algren.

Svi su oni bili sumnjivi iz raznoraznih razloga: bilo zbog kakve knjige, kazališnog komada, novinske reportaže, potpisa za peticiju, zbog pripadnosti kakvoj organizaciji za pomaganje antifašista ili zbog — sjajnog li dokaza o obrazovnom stupnju informanata u koje se ubrajao u četrdesetim godinama i Ronald Reagan pod šifrom T-10 — članstva u Nacionalnoj akademiji umjetnosti i književnosti, u najuglednijoj kulturnoj instituciji SAD-a, koja je stvorena po uzoru na francusku Akademiju. Američki Mielke zvao se J. Edgar Hoover, direktor FBI-a od 1924. do svoje smrti 1972. On ih je sve imao u mreži svog sustava praćenja, satkanog od cijele armije anonimnih informatora i denuncijanata, koji doduše nisu razlikovali dramu od romana i pojam »liberalnog« od »komunističkog«, ali su zato bolesnom marljivošću »mrava« tajnih službi »sintetizirali« ono što su donosili susjedi i ljubavnice, novinska izvješća i radijski snimci.

Tako u dosjeu o Sinclairu Lewisu na 150 stranica doznajemo da je njegov roman »Kingsblood Royal« »najeksplozivnija knjiga od Čiča Tomine kolibe naovamo«, a na 7 stranica o Tennessee Williamsu čitamo kako je njegovu dramu »Tramvaj zvan žudnja« nakon premijere na Broadwayu 1947 — horrible dictu — pohvalio jedan komunistički časopis; tu ima i 32 stranice o dobitniku Pulitzerove nagrade Robertu Lowellu, kojem je sovjetski pjesnik Andrej Wosnesensky posvetio jednu pjesmu; čak je 546 stranica napisano o Nelsonu Algrenu koji je za svoj roman »Čovjek sa zlatnom rukom«, koji je poslije ekraniziran s Frankom Sinatrom u glavnoj ulozi, dobio nagradu za najbolju američku knjigu (National Book Award). Agenti su u kući Theodora Dreisera — njegov dosje ima 239 stranica — imali konfidenta i mogli su osim podataka o seksualnim sklonostima doći do detalja tako važnih za nacionalnu sigurnost kao što je automobilska oznaka jednog »sivog Plymouth Sedana iz 1940« Na 82 stranice o Johnu Dosu Passosu stoji ono što je autor »Manhattanskog transfera« i »Američke trilogije« i tako sam javno objavio u brojnim djelima kroz desetljeća: svoj razvoj od književnika koji je slikao proletarijat i simpatizirao mladi Sovjetki Savez i španjolsku Republiku do militantnog antikomunista koji je tražio azil za Trockog.

Ton zapisa koje su načinili agenti služeći se prijepisima prisluškivanih telefonskih razgovora, ulovljenih pisama, izdavačkih kataloga ili novinskih izvještaja — jednako je sirov kao i glup. John Steinbeck se naziva »predmetom« »koji poštom dobiva gomilu komunističke književnosti te u svojoj privatnoj biblioteci ima knjige radikalnog političkog i ekonomskog sadržaja«, a Hemingway — koji je poslije FBI usporedio s Gestapoom — »komunistom i blesavim hvalisavcem«, »kojeg ćemo prisluškivati kad god nam to odgovara«. Upravo je Truman Capote, prozvan zajedno s Jeanom Paulom Sartreom, Jamesom Baldwinom, Normanom Mailerom i ostalima koje je mrzio, smatran »podupirateljem revolucije«, a Thornton Wilder, koji je zajedno s još 36 književnika u »otvorenom pismu« predsjedniku Rooseveltu 1938. apelirao da se u Americi bojkotiraju njemački proizvodi, sumnjiv je kao član Nove kazališne lige, budući da je ona izvorište agitprop-teatra i skrovita komunistička organizacija, tako subverzivna kao i Drugi američki kongres književnika koji se u lipnju 1947. održao u njujorškom Carnegie Hallu. Predsjedavajući je bio Archibald MacLeish.

Gotovo bi se moglo reći da je njegov slučaj bio najspektakularniji. Trostruki dobitnik Pulitzerove nagrade nije bio samo neka vrsta poeta laureatus američke književnosti, nego i književnik koji je od 1939. do 1945. obnašao visoke državničke dužnosti, bio je npr. direktor Ureda za izvješćivanje o ratu, a u posljednjoj ratnoj godini bio je čak pomoćnik državnog tajnika. MacLeish bio je neka vrsta predvodnika liberalizma Rooseveltove ere, njegovo je ime bilo sinonim za reforme New Deala kao i za aktivni antifašizam, bilo prema Francu, bilo prema Hitlerovoj diktaturi. Njegov je dosje u FBI-u najdeblji: više od 600 stranica. Pa ipak, taj je književnik iskoristio svoj visoki položaj da s pozicije ravnopravnosti uputi u siječnju 1942, nekoliko tjedana nakon napada na Pearl Harbor, prvo pismo upozorenja Hooveru: »Čak i kada bi to bilo samo stoga da osiguramo buduću dobru reputaciju u povijesnim knjigama htio bih postaviti pitanje: ne bi li bilo dobro da sve svoje službenike poučite kako liberalizam ne samo da nije zločin nego dapače politički svjetonazor predsjednika Amerike i njegove vlade? Bilo bi sasvim primjereno da svoje istražitelje upozorite na činjenicu kako su oni protiv kojih vodimo rat upravo oni koji su pomogli Francu da dođe na vlast.«

Ono što MacLeish — kojega je predsjednik Kennedy htio uzeti u krug svojih najužih savjetnika a što je atentatom 1962. onemogućeno — nije znao, a što je šef FBI znao, budući da je dao nalog za to, bilo je: služba zbog čijih se spletki MacLeish tužio, mnogo je godina stvarala opsežni dosje u kojem su sve njegove demokratske djelatnosti bile navedene kao sumnjive i optužujuće.

Tko god je u Americi tridesetih i četrdesetih godina, pa sve do Trumanova, Eisenhowerova i Nixonova predsjednikovanja slovio kao »premature anti-fascist«, kao »preuranjeni antifašist«, bio je žigosan. Loyalty Order (naredba o poslušnosti) koju je Harry S. Truman izdao u ožujku 1947, a prije koje nigdje nisu preciznije definirani pojmovi lojalnosti ili nelojalnosti, napisana je nakon Churchillova govora u proljeće 1946. u Fultonu (Missouri) u kojem je on skovao krilaticu o »željeznoj zavjesi«.

»Loyalty Order dala je američkim vlastima odriješene ruke za uhođenje bilo koje osobe, njezine rodbine, bračnih odnosa i prijatelja, za preispitivanje i ocjenjivanje svakog političkog uvjerenja, svakog religioznog stava, svake društvene djelatnosti, pa bilo to i članstvo u kakvom klubu knjige. Sastavljanje popisa poslušnosti bila je stvarna potvrda svemoći države.« Carl Bernstein, dobitnik Pulitzerove nagrade koji je svojim istraživanjima za »Washington Post« 1980. do 1989. otkrio skandal Watergate, zaključuje: »To je bio teroristički režim.«

Te riječi Carl Bernstein stavlja u usta svom oca, čijom se sudbinom bavi u alarmantnoj knjizi »Loyalties«, i to kao istražni novinar. Došao je do dokaza o postojanju konkretnih i razrađenih planova američkih vlasti da se još sredinom pedesetih godina sve one za koje se sumnja da su komunisti u slučaju izvanrednog stanja deportira u za to pripremljene logore. Carl Bernstein naziva saslušanja na temelju nejasnih i proizvoljnih sumnjičenja »kao prevedena iz ruskog, kao izravne prijevode moskovskih terorističkih procesa, u najmanju ruku mogu se čitati kao odlomci iz Orwellove »1984«. »Pitanja opunomoćenika senatora McCarthyja i Hooverove organizacije imaju doista groteskan prizvuk: »Dolaze li vam ponekad crnci u goste?«, »Čitate li mnogo knjiga?«, »Kako možete objasniti to da imate album s pločama pjevača Paula Robesona?«, »Jeste li se ikada bavili temom plesa u Rusiji?«, »Jeste li primijetili da je gospodin X nosio na reveru značku Lincolnove brigade?« Ako uhode nisu mogle pretražiti kantu za smeće osumnjičenoga, ispitati njegovog pismonošu, kontrolirati novinsku pretplatu ili postaviti prislušne uređaje u telefon — tada su provodili inkvizitorska saslušanja s kojih je Carl Bernstein nekoliko zapisnika iskoristio u svojoj knjizi.

Knjiga, koju je Bernstein posvetio svom ocu, sindikalnom funkcionaru, djelo je koje seže duboko u američku povijest — od židovskih useljenika iz Istočne Europe, koji su izmakli poljskim i ruskim pogromima, i koji su na prvi poged na Kip slobode znali reći: »Nikada više!« te bili skloni nekakvom difuznom socijalizmu koji je nastao iz mješavina nejasnog nagona za slobodom i sućuti sa svim potlačenima. Treba poznavati svijet tih ljudi imenom Jack Rosenbaum, David Berkovitz i ujak Itzel, koji su i dalje govorili jidiš jer im engleski još nije bio na jeziku, koji su čitali nekakve socijalističke novine na jidišu i koji su njegovali svoje »jidištvo« na taj način što su pripadali jednom židovskom pogrebnom poduzeću kao kakvoj zadruzi. To je bila mješavina židovstva i naprednosti. Nancy, prijateljica Carla Bernsteina iz djetinjstva, s kojom je vježbao voziti bicikl, rekla mu je da su joj roditelji zabranili da se dalje igra s njim.

U međuvremenu je došao rat. Amerika je postala saveznik Sovjetskog Saveza kojem je slala ogromne pošiljke naoružanja; čak su i kamioni kojima je Crvena Armija u svibnju 1945. zauzela Berlin bili iz General Motorsa! Pa ipak, bilo je krajnje inkriminirajuće već za vrijeme rata, a još više pod rendgenskim aparatom senatora McCarthyja, npr. 1942. pripadati kakvoj skupini ili organizaciji koja je studirala Sovjetski Savez, a kamo li usuditi se podržavati ga; članstvo u KP je još manje dolazilo u obzir. Između 1947. i 1954. mnogo je tisuća ljudi bilo ispitivano; oko 10 000 ih je izgubilo posao — učitelji, knjižničari, sindikalci, tajnice, namještenici u knjižarama. Oba su roditelja Carla Bernsteina izgubila posao. Otvorili su salon za pranje rublja. Ali oboje su bili članovi Komunističke partije. Čak i u knjizi od 260 stranica oni su to sinu otkrili nakon mučnih rasprava.

To »ali« je srž problema. Amerika je bila u ratu, naposljetku je u njemu nadmoćno pobjedila. Ne samo atomskom bombom. Ona je bila najosjetljivija tajna nove svjetske sile. Klaus Fuchs, njemački antifašistički emigrant, izdao ju je Sovjetskom Savezu: [...] idealist koji je htio da na svijetu ostane ravnoteža moći. Činjenica je da je Sovjetski Savez u Americi imao visoko specijaliziranu špijunsku mrežu, već za vrijeme rata, koja je djelovala i u progresivnim sindikatima.

Prošlo je već više od 25 godina otkako je jedan esej u Americi izazvao senzaciju jer je taj dio stvari stavio pod povećalo: »Mladi intelektualci danas svi odreda misle da su ispitivanja komunističkog utjecaja u Americi bila potpuno neopravdan zahvat u slobodu mišljenja i govora, pa i slobodu djelovanja svih naprednih Amerikanaca, te da su ih vodili ljudi najnižih političkih motiva — da su ta ispitivanja bila veća opasnost za slobode u zemlji nego li je to ikada bio komunizam. Svi mi koji se nismo slijepo priklonili tom mišljenju, navodno smo opet počinili onu izdaju tipičnu za intelektualce. Ja sam tada naprotiv vjerovao — a vjerujem i sada — da je bilo zamislivo i primjereno da se u mirovnim pregovorima poput onoga kojeg je inaugurirala Lillian Hellman 1947. u hotelu Waldorf-Astoria nedvosmisleno ukaže na opscenu činjenicu da se pregovaralo o miru pod pokroviteljstvom pokreta čiji su vođe upravljali gigantskim sustavom gulaga u kojima su se robovski kažnjavali svi oni koji su imali drugo mišljenje, čiji su vođe gasili i najmanju iskru slobodnog mišljenja, čiji su vođe ubili najvažnije među svojim vlastitim pjesnicima i književnicima — među njima nije bilo malo Židova. Što je tu imala tražiti Lillian Hellman?«

Time je izrečeno ime kojim se naziva jedna od najžešćih rasprava intelektualnog života u Americi uopće. Lillian Hellman — uspješna dramatičarka i holivudska filmska scenaristica, užasno bogata i ovisna o alkoholu, obilježena aferama i skandalima, u izvanbračnoj vezi s piscem krimića Dashielom Hammettom, koji je imao visoke naklade i bio miljenik publike — bila je jedna od najuočljivijih, najmarkantnijih figura američke ljevice. Političku je pozadinu imala i senzacionalna svađa iz 1980. godine sa suparnicom Mary McCarthy koja je prevršila svaku mjeru tužbom s traženjem odštete u visini 2,5 milijuna dolara. Mary McCarthy, doajena američke književne kritike oštra jezika, odgovorila je u svojedobno najgledanijem američkom talk-showu voditelju Dicku Cavettu na pitanje o tome tko je po njoj najprecjenjeniji književnik: »Gospođica Hellman bez sumnje je užasno precijenjena, loša i neiskrena autorica. Ama baš sve, svaka riječ koju napiše — pa bio to i veznik »i« ili zamjenica »on«.

Lillian Hellman, koja je morala prodati svoju luksuznu farmu, ostavljena od svojih holivudskih tajkuna i brodvejskih moćnika — pa je zato preko noći postala prodavačica u robnoj kući i sekretarica režije u Rimu — nije se mogla pomiriti s dvostrukim moralom; napala je oba časopisa koji su u pedesetima bili najutjecajniji: »Partisan Review« — iako je godinama objavljivao članke u obranu istočnoeuropskih disidenata, nije ni jednom riječju spomenuo ovdašnje ljude koji su bili zatvarani ili čiji su životi bili uništeni. Isti je slučaj s časopisom »Commentary« — ni jedan urednik i autor tog časopisa nije ni na koji način protestirao protiv McCarthyja. U uredništvu oba časopisa bile su pametne i časne dame i gospoda.

Pametne i časne dame — jedna od njih bila je i Mary McCarthy. Ona ne samo da je u to doba bila udana za glavnog urednika »Partisan Reviewa« Phila Rahwa, već su oba lista bila njezina intelektualna platforma, pomoću njih je osvajala publiku kao briljantna publicistica dugo vremena prije nego li je svojim romanima postala autorica bestsellera. Za nju je Lillian Hellman — o kojoj nitko nije znao je li pripadala Komunističkoj partiji, takoreći je li bila komunist bez parijske knjižice a la Bertolt Brecht — morala biti neka vrst sjevernoameričke La Passionare. U svakom slučaju, kada se Lillian Hellman pojavila pred istražnom komisijom u kostimu poznatog modnog kreatora Balmaina s ogromnim šeširom i bijelim rukavicama od fine kozje kože, izjavila je nešto što su sve američke novine prenijele: »Ne mogu, ne želim i neću raskomadati i raskrojiti svoju savjest kako bi drugi od tih komadića modelirali najnoviju proljetnu modu.«

Arthur Miller, jedna od veličina američke kazališne umjetnosti, sažeo je svoje sjećanje na vlastitu ugroženost u rečenici: »Moja su prisjećanja na te razgovore sjećanje nasilja.« Miller je tek pedesetih godina dospio na metu lovaca — na apsurdan način tek nešto prije sklapanja braka s Marilyn Monroe. To je slučaju dalo dimenziju svakodnevnog skandala budući da je par — koji je često bježao kroz konobarske izlaze i pokraj kanta za smeće — iz dana u dan bio predmet zanimanja medija. Druga dimenzija toga bila je da je Miller time takoreći postao predmet ucjenjivanja. Sam se nije toliko trebao bojati: crnih je lista bilo u Hollywoodu, a ne na Broadwayu. Pa ipak su se filmski moguli bojali protesta snažnih udruga desnih radikala, kao npr. Američke legije protiv filmova s Marilyn Monroe, ako bi se ona doista udala za nekoga tko ne bi demantijem ili priznanjem skinuo odium ljevičarskih, socijalističkih ili čak komunističkih stavova. Svjetski poznat autor »Smrti trgovačkog putnika« upečatljivo je opisao povijesni paradoks u svojim memoarima. Već je odavno napustio socijalističke ideje i prezirao malu, beznačajnu grupicu zaluđenih komunističkih ideologa — pa ipak se suzdržavao javno to učiniti u kontekstu sudskih saslušavanja.

Dramatičara su čas mrzili, čas mazili. Predsjednik kompanije »Twentieth Century Fox« primio ga je u svojem golemom uredu dimenzija nogometnog igrališta kako bi mu prenio prijateljsko upozorenje i nagovijestio mu da bi preko svojih veza sve mogao srediti samo ako: »Artr, jako se nadam da pred povjerenstvom nećeš napraviti nijednu fatalnu pogrešku. Dobro poznajem kongresmene, Artr, mi smo dobri prijatelji. Sve to mogu srediti ako hoćeš.« Millerov odgovor »Ne dolazi u obzir. To ne mogu učiniti. Ne volim te ljude.«, pomutio je raspoloženje holivudskog cara.

U jednoj sceni zreloj za kazalište, ako ne baš sasvim i za film, posjetio je Spyros Skouras par u njihovu njujorškom stanu, nakon što je kratko prije toga predao poruku da rasprava može biti otkazana ako bi Marilyn Monroe bila spremna fotografirati se dok se rukuje s predsjednikom povjerenstva. Predsjednik Twentieth Century Foxa odletio je dakle u New York: »Kada sam Skourasu otvorio vrata, vidio sam na prvi pogled da je bio umoran: star, iscrpljen čovjek u večernjem odijelu. Možda je malo previše popio. Marilyn je sjela do njega, u suknjici preko koljena, pogledala ga, i njezina gornja usnica lagano se trznula poput usnice zauzdanog konja. Mora da ga je njezina ljepota potpuno očarala; nosila je bež satensku bluzu s visokim byronovskim ovratnikom, usku bijelu suknju i blistave bijele lakirane cipele s niskom petom... [...], Ne treba mi podij kongresnog povjerenstva da napadnem ljevičare, Spyros. Ja to radim na svoj način.' Izveo sam ga van. Kada je stigao lift, ponovno je bio onaj umorni Spyros, a kada su se vrata lifta zatvorila, opet mi je uputio rastreseni pogled kao da sam stranac kojega je slučajno sreo u hodniku. Spyros se nije razbacivao osjećajima.«

Arthur Miller je u usporedbi s drugima dobro prošao. Budući da se oštro protivio spomenuti bilo koje ime, bio je kažnjen s 500 dolara i jednom godinom zatvora uvjetno. Stvari postaju puno jasnije ako sve stavimo u povijesni kontekst: To je bilo tri godine nakon radničkog ustanka u Istočnom Berlinu 17. lipnja i upravo u godini budimpeštanskog ustanka. »It can't happen here«, to je nekoć tvrdio američki nobelovac Sinclair Lewis u vrijeme kada su horde u smeđim uniformama počele osvajati njemačke ulice. »Ovdje se to ne može dogoditi.« Ne, to se nije događalo u Njemačkoj. Ali zato su požari bili suptilniji a lov na vještice uzdrmao je unutarnje biće Amerike.

Die Zeit, br. 18, 26. 4. 2001.