Agamemnon iz Splendida

Agamemnon iz Splendida

Dejan Šorak (1954) široj je hrvatskoj kulturnoj javnosti poznat prvenstveno kao uspješni i nagrađivani filmski redatelj i scenarist (»Mala pljačka vlaka«, »Oficir s ružom«, »Najbolji«, »Krvopijci«, »Vrijeme ratnika«, »Garcia«), no važan dio njegove umjetničke biografije čine i brojne televizijske i radiodramske režije. Uz sedam radiodramskih tekstova u Šorkov spisateljski opus ulaze, pak, i kazališne drame »Svećenikova smrt« i »Pauk i pepeljuga« koje je osobno uprizorio u produkciji Dramskog kazališta Gavella i Teatra u gostima, te roman »Kontrolna projekcija«, objavljen pretprošle godine u izdanju Algortima. Ovih dana Algoritam je objavio i najnoviji Šorkov roman »Ja i Kalisto«, a pripovijest »Agememnon iz Splenida« koju donosimo u ovom broju Kola prvi je, no kao zaokružena cjelina samostojeći, dio budućeg trodjelnog romana.

Oduvijek je pravi posao Ante Kartuma bio da zapravo ne radi svoj posao. U bivšoj policiji bivše države kao viši inspektor, a zapravo major Službe sigurnosti, bio je zadužen isključivo za one slučajeve gdje je trebalo ne otkriti počinitelja ili pronaći onoga koji to nije a odlučeno je da bude. Što se veli — klasično »pakovanje.«

Drugo se pak zaduženje zvalo »fabrikovanje«, a to je značilo stvaranje raznih serijskih ubojica, manijaka, noćnih silovatelja i sličnog. Direktiva u tom smislu prvi je put donesena na takozvanom tajnom Brijunskom plenumu u ljeto '69. za vrijeme održavanja Jugoslavenskog filmskog festivala u Puli. Namjera je bila idiličnu, ili kako bi to rekli neprijatelji — sivu svakodnevicu, povremeno učiniti filmski zanimljivom za narodne mase, dokazati kako ni u pogledu velikih, misterioznih zločina ne zaostajemo za zapadnim svijetom.

»Fabrikovanje« je Ante najviše volio, jer mu je u njemu, kao nesuđenom redatelju kreativnost najviše dolazila do izražaja. Dva puta se naime svojedobno pokušavao upisati na Filmsku akademiju. Drugi je put zamalo primljen 1973. nakon što je projekcija njegova amaterskog 8 mm filma izazvala opće oduševljenje komisije koja ga je proglasila hrvatskim Godardom, dok pri drugom gledanju, čistačica, koja je došla isprazniti pepeljare, nije uzviknula:

— Pa to je gospon Zlatko!

Gospon Zlatko je naime bio prof. dr. teatrologije, Akademijin rektor za Proljeća, koji je tada upravo prebacivao normu u tapeciranju madraca pogona B u Gradiški. Film se sastojao od jednog jedinog širokog kadra iz blago gornjeg rakursa iza zahodske školjke, na koju bi u razno doba dana i noći, različito odjeven, s raznim novinama, sjedao neki čovjek kojem se ne bi vidjela glava već samo trup i ono što čita. Ona, čistačica, prepoznala ga je po madežu na stražnjici, jer mu je cijeli jedan semestar bila ljubavnica. I prijemnoj je komisiji napokon postalo jasno da gledaju tajni policijski materijal i s kakvim to »Godardom« imaju posla. Rekli su mu vrlo obazrivo da je s punih trideset malo prestar za prvu godinu, te zavrnuli Antu da pokuša u Beogradu.

Fabrikovanju bi, dakle, Kartum prionuo s umjetničkim entuzijazmom. Za glavnu bi ulogu, odnosno počinitelja uvijek odabirao naturščika, unatoč rogoborenju odozgo kako je pametnije angažirati običnog probisvjeta koji glumi hoćeš seksualnog manijaka, davitelja ili monstruma sa sjekirom. Veliki poklonik »cinema verite« i talijanskog neorealizma, s naglaskom na De Sicu, Ante je ipak naginjao manje fikciji a više umjetnički nadograđenoj stvarnosti. Jer jedno je, na primjer, kad osamljenoj radnici noćne smjene u tvornici trikotaže »Nada Dimić« pri povratku kući za vrat dahće pravi silovatelj, a drugo kad to čini sitni provalnik koji glumi silovatelja ne bi li odradio godinu Srijemske Mitrovice. Zato bi Ante uvijek, što po zatvorima što po ludnicama, nalazio naturščike, i to naravno samo one koji bi zadovoljili stroge redateljske kriterije. Prva su dva uvjeta bili inteligencija i talent. A to ćeš teško naći i u domaćem glumištu, a kamo li među psihopatima i zločincima. Potom — fizički izgled. Gotovo nitko nije izgledao kao onaj tko je doista bio. Čuveni Monstrum iz crne šume, koji je iz čista mira krknuo trojicu sjekirom i čekao izvršenje smrtne kazne, prije je sličio svojim žrtvama nego li samome sebi. A za proslavljenog Niškog davitelja čovjek bi povjerovao da je rekonvalescent od želučanih tegoba u Niškoj Banji.

Nije to Antu čudilo, jer je on davno zaključio da cijeli svijet i nije ništa drugo doli laž o samome sebi.

— Panta laže! — govorio bi Ante prosvjetiteljski u kakvom god većem društvu. I ta se izreka primila u dobrom dijelu ondašnje policije uz nagađanje na kojeg se to Pantu moglo odnositi. A radilo se zapravo o podvarijanti Heraklitove izreke »Panta rei!«

Doista uvjeren kako »Sve laže«, Ante je također sve lagao. Predstavljao se kao Šime Kuznjecov. Otkuda je sklepao tu dalmatinsko-rusku kombinaciju nije poznato, no svima je, od obitelji do prijatelja, bilo normalno da se tako predstavlja. Kad je vozio škodu, govorio je da ima vartburga, lagao je težinu i visinu, datum i mjesto rođenja. Lagao je slučajnom prolazniku na upit »koliko je sati«, i to barem za petnaest minuta. Kad je jedne noći urlikao od bolnog zuba i odvezli ga na hitnu, slagao je da ima bubrežni napad, a kad su tamo ipak vidjeli da je natečen kao bumbar, slagao je da ga boli zdravi očnjak umjesto kutnjaka, i nije se predomislio ni kad su mu taj očnjak izvadili.

Nakon odabira kandidata za »fabrikovanje«, slijedio bi jednomjesečni kurs. Monstrum sa sjekirom se relativno lako dao uvježbati, uloga i nije bogznakako slojevita, ali baš na tom primjeru pokazivao se onaj silni problem naturščika. Hajde ti psihopata s trajnog bolničkog čuvanja imaj pod kontrolom i tjeraj ga da se drži dogovorenog scenarija, a ne da zabrazdi u neki svoj film. Taman si mu utuvio kako mora djelovati po mraku i magli, na osami, a njemu dođe da nekoga zvekne u podne na sred ulice! A drugo, još teže pitanje bilo je kako da kandidat uđe u seriju a da ga ne uhvate nakon prvog zločina? Jer 98,5 posto takvih uopće se ne bavi bijegom i skrivanjem tragova. Ako ga ne zgrabe na djelu, onda će ga već sutra ujutro po tragu naći svako policijsko pašče dok tom istom sjekirom kolje na panju kokoš za juhu.

Raditi s ubojicama još je bila prava pjesma prema muci sa serijskim silovateljem. U domaćoj praksi to nisu bili tipovi koji jednostavno šute i siluju s čarapom preko lica, nego prije zločina uzimaju zalet pa toroču sve i svašta, blesavo se udvaraju, žale se na vlastite žene, a ne diže im se bez da izazovu žrtvino sažaljenje. I zato uglavnom uspiju samo jednom i nikad više. Naravno, pod uvjetom da se nakon svega žrtva uopće osjeti kao žrtva i prijavi policiji. Ako do prijave dođe, onda o počinitelju ima dovoljno podataka da bi ga pronašli i malo revniji kontrolori ZET-a.

Stoga bi Ante s kandidatom silovateljem uvježbavao prigodne dijaloge iz vlastite dramaturške radionice. Ponekad bi glumio spomenutu tekstilnu radnicu noćne smjene, a drugi put, na primjer, čelisticu radijskog orkestra koja je neoprezno kročila u grmlje iza JAZU tražeći odbjeglu terijerku koja se tjera.

U slučaju »fabrikovanja« stvar je bila otežana i time što je Ante morao apstinirati od uobičajenih poslova i puštati policiju da neometano radi svoj posao. Jako ga je zabavljalo promatrati kako bi njegovi kolege živnuli i izbezumili se pred slučajevima o kojima su dotad samo čitali u romanima. Iako je, naravno, svakog trenutka mogao imati sve informacije o tijeku istrage, i s obzirom na otkrivene protivnikove karte vući svoje poteze, igrao je Ante fer igru; ne samo da nije čitao zapisnike izbjegavajući sastanke istražiteljskog tima, nego nije htio slušati ni naklapanja u SUP-ovoj menzi. Za vrijeme »projekta« nije čitao čak ni novinske crne kronike. Kad bi oni gore procijenili da je u široj društvenoj zajednici, jer tada još nije postojala javnost, kako bi se to danas reklo »pala gledanost fabrikovane serije«, projekt bi bio obustavljen. A što se protagonista tiče, luđake bi vratili u ludnice, a kriminalce bi predali na upotrebu Udbinom Odjelu za inozemstvo, čitaj — likvidiranje političkih emigranata.

Onih prevratnih dana '90, kad je padao komunizam, nije Ante mogao položiti nadu ni u što do li svoga imena i prezimena. Osim onog sudanskog glavnog grada, Kartuma ćeš još jedino naći u dvjema kamenim kućerinama podbijenim u Vran planinu kao kurjakovi očnjaci. Iz te druge kuće, nasuprot, te je godine, devedesete, već zaleglo na položaje što u Stranci, što policiji i budućoj vojsci barem sedam osam njih.

Za pravo čudo Kartumi iz tih dviju kuća nisu bili baš ni u kakvom srodstvu. Jedan od tih Antinih nerođaka, koji se sa sedamnaest godina odmetnuo u Ameriku ne bi li u državi Virginiji švercao duhan, završio je kao doktor genetike na Ćale sveučilištu. Vratio se glasovati na prve slobodne izbore, iskopao po kost iz groba predaka svake od dviju kuća i DNK analizom ustanovio da jedni i drugi Kartumi imaju manje genetičke sličnosti od na primjer Papuanca sa Eskimom.

Teško bi i taj znanstveni nalaz mogao objasniti kako to da je jedna kuća Kartuma u Drugom ratu dala dva partizanska narodna heroja, a susjedna dvojicu zakletih ustaša, koji bi idućih desetljeća na svaki jugokomunistički Dan Republike, usred paragvajske prašume, na lopati rodne grude proglašavali Nezavisnu Državu Hrvatsku. Neka ne zvuči čudno što je iz dviju takvih kuća Ante potjecao iz potonje. Jer lukava je Udba rabila iskustva rane crkve — nema odanijeg vjernika od bivšeg nevjernika. Mada Ante '45. nije bio ni vjernik ni nevjernik nego zasranac u američkim pelenama u izbjegličkom logoru u El Shatu.

Nije se Ante za preokreta nadao pomoći svojih prezimenjaka, nego samoga prezimena. A uzgred budi rečeno — nadao se prvih dana i metku. A prije metka mučenju u Luju XIV. Tako se naime zvala podrumska izba pokraj kotlovnice, a zapravo se radilo o imenu trofejne lampe zaostale još iz Drugog svjetskog rata iz inventara Gestapoa koji je tu imao svoju depadansu. »Kralj Sunce« izvana crne polutke bio je iznutra presvučen posebnom Kruppovom legurom, koja bi običnoj žarulji davala svjetlost kao da je u pitanju reflektor za lovljenje spitfiera nad Njemačkom, a vrućina bi bila gotovo nesnosna.

* * *

Bilo je to baš na dan one prve vojne parade na Zagrebovom stadionu, kad ga je njegov šef, s kojim je dvadest godina općio samo šiframa, bez da ga je ikad vidio i znao mu ime, pozvao da se javi u Centralu na Zrinjevac. Odlučivši da kao oni narodni heroji iz susjedne kuće Kartuma ne padne živ u neprijateljske ruke, posegnuo je za ampulom cijankalija, istom onakvom kakvu su grizli nacistički šefovi. Bio je to zapravo suvenir njegovog ujaka koji je kao ratni zarobljenik deportiran u Reich pa je igrom slučaja pravio šalunge u Berlinu na vrtnoj ogradi Vučje jazbine. Poslije je bio prebačen u Francusku, gdje su betonirali pričuvnu liniju bunkera u Bretanji, i gdje su ga zarobili Amerikanci koji tako dobivaju dragocjene podatke iz prve ruke o Hitlerovom bunkeru, što im neće trebati jer su ga Rusi razvalili prije njih i opelješili sve što je bilo vrijedno. Ameri su u pratnji ujaka između ostalog našli bačvu od marmelade punu kuglica cijankalija pa je, eto, i ujak ponio nešto, nek' se nađe. Budući da Švabo sve izrađuje čvrsto i robusno, trebalo je muški zagristi, i zato je Ante odlazeći na fatalni sastanak uvježbavao aktiviranje na bombonu, između gornje petice i donje četvorke, dva najjača i najzdravija zuba.

Zastao je dolje pred haustorom između dvojice s kalašnjikovima sa svježe izlivenim hrvatskim grbovima, kad u taj čas iz zgrade nahrupi jedan suhonjavi, velike glave, pomalo nedovršene, kao da je izrezana iz onih stripova iz pedesetih, kojeg bi povremeno susretao u svojoj brijačnici s uvijek novim traktatom o hemeroidima.

— Idemo — veli mu Nedovršeni — preko puta u »Splendid« na travaricu i fileke..

— Ne mogu, moram na kolodvor. Punica mi dolazi operirati bruh... — govori i dvoji je li Nedovršeni pojurio u Centralu k novima otkucati njega ili nekog drugog i sve premeće je li, dok su ga brijali, išta lupetao protiv hrvatskih nacionalista.

— Pobogu, brate... — zavapio je poznanik iz brijačnice i zastao dok mu se iz oka niz vododerinu nosa stropoštala velika suza slična onim glicerinskim imitacijama u izvedbi TV šminkerice. Ante se prestravio tako da je umalo nehotice pregrizao ampulu. »Pobogu, brate...!« — zvučalo je kao u uprizorenju kakvog ruskog komada.

— ...Ja sam tvoj šef. Ja sam te pozvao, brate... Daj da se, eto, na koncu upoznamo k'o ljudi... — pružio mu je ruku bez ikakve namjere da izgovori svoje ime, a Ante pruži svoju i predstavi se: — Šime Kuznjecov — nije mu još išlo u glavu da je ovaj hemeroidičar iz stripa doista njegov šef.

— Jel' ti to kodno ime?

— Rodno. Rodno ime — pravio se blesav šetajući ampulicu s jednog u drugi kraj usta.

— Ma dobro, znam... A kakve veze imaš s Arapima?

— Nikakve. Zašto pitaš?

— Ne može se neko zvati Kartum, a ne imati veze s Arapima.

— Nisam Kartum, nego Kuznjecov, valjda ne čuješ od prve.

— A odakle mu ga dođu Kuznjecovi?

— Ne znam ja to baš. Valjda negdje od Duvna.

— Što rade Rusi u Duvnu?

— Koji Rusi?! Ništa te ja ne razumijem!

— Kako ne razumiješ!? Pa ja sam ti šef, pobogu brate. Dvadeset godina sam ti ja šef, shvaćaš li to ili ne shvaćaš?

— Pa valjda ja znam 'ko je meni šef, a ko nije.

— E, ne znaš. U tome je i bila stvar da ne znaš. Tako smo mi funkcionirali.

— Veliš, fileki? — osjeti Ante naglu i bezrazložnu glad.

— I travarica im je dobra.

Krenuli su prečacem preko Zrinjevca prema Splendidu, naravno ne zajedno već u koloni, ali malo nahero, obilazeći glazbeni paviljon svaki sa svoje strane, asimetrično si jednom ukrstivši put, više po rutini i instinktu starih pripadnika Službe, a manje iz neke potrebe. I u Splendid su ušli u dvije minute razmaka. Prvo je za stol sjeo Nedovršeni, a onda je za minutu došao Ante i upitao je li slobodno te sjeo, ne partnerski nasuprot, već padobranski, u nekoj poludijagonali. Svaki je naručio sebi fileke, iako je Nedovršeni navodno častio, ali je ispod plastificiranog jelovnika položio novčanicu koju je onda nezainteresirano dokučio Kartumu. Iznos je pretekao još taman za dvije runde travarice.

Cijelo su vrijeme šutjeli, ne iz razloga neke konspiracije već jednostavno stoga što jedan drugome nisu imali ništa za reći. Zidovi su bili opločani ogledalima. Kao da je arhitekt znao da će to biti okupljalište policajaca, špijuna i doušnika, pa ih je odlučio zbunjivati odrazima, da se ne zna tko koga sluša i krišom gleda.

I tako je Ante naoko tupo buljeći žvakao fileke, a zapravo se neznatnim pomacima glave poigravao s Nedovršenim, njegovim umnoženim i iskrivljenim odrazima. Cijepljen protiv svake mogućnosti vjerovanja u bilo što, u proteklih dvadeset godina nikada nije došao u napast da u ulozi svog nevidljivog i nepoznatog šefa zamišlja velike filmske zvijezde, već su mu padali na pamet samo članovi njegove amaterske kazališne družine, koje je bilo dovoljno izvesti na pozornicu pa da gledateljstvo umire od smijeha.

— Mogao je to zapravo biti netko još ružniji i gluplji... — pomišljao je zadovoljan ukazanjem, Nedovršenog. No, ipak, pri kraju druge porcije osjetio je žestoku glavobolju, kao da mu se doslovno u lubanji urušio neki njegov privatni Berlinski zid. Zažmirio je od bola i vidio jasnu sliku: stoji tako, naravno s one istočne strane, s plastičnom zdjelicom dopola punom bijelih fileka u crvenom saftu, naslonjen na trabant kojeg glođe neka mršava krmača i gleda preko srušenoga Zida u Novi Svijet. A tamo — pustoš. Ničeg. Gola tama.

— Cijankalij, majku mu! — požurio je pomisliti prije smrti, ali ona je oklijevala. Jezik mu se odrvenio kao u dubinski smrznutog leša pa ne može ni lijevo ni desno istražiti gdje je prokleta kapsula, a obrazi i desni mu utrnule, ne osjećaju ništa, mogli bi mu naživo povaditi sve zube. Zadnje čega se sjećao u vezi s ampulom bilo je: Moram je izvaditi prije fileka, da je ne pojedem.

— Blijed si ko vapno, koji ti je đavo? — čudio se Nedovršeni ne gledajući ga, lašteći kruhom posljednje masne nakupine na boku zdjelice.

— Progutao sam ampulu cijankalija, to ti je — prozborio je Ante sabrano izrekavši istinu, što je bilo svjedočanstvo potpunog stresa. — »Panta laže...« — Nedovršeni se nacerio niskom keramičkih zubiju kao dalekovod.

— Koji Panta? Onaj Pantelija Aleksić iz Pomoćnog odelenja? — bježao je od autorstva znamenitog citata.

— ...Ako si, brate, progutao, reci što si progutao. Mikrofilm o svojim rabotama?

»Rabote« su unatoč starinskom prizvuku zvučale kao prijetnja. Smrtno blijed, zagledao se Nedovršenom u oči i procijedio:

— Petstopet sa crtom...

— Ništa ti, brate, ne može biti od bombona. Žvakaće gume su kuga... — doviknuo je Nedovršeni, dok je Ante žurio prema zahodu. Činilo mu se da će povratiti još na ulazu, a onda — ništa. Usredotočio se, napeo i pokušao svom snagom, ali iz grla mu se otme tek muklo stenjanje kao u tenisačice pri dvostrukom bekhendu. Nije stigao oprati kažiprst, već ga je zagurao u grlo, a ono potpuno ravnodušno. Pokušao je udvostručiti snage s pridruženim srednjim prstom i počeo nemilosrdno roštati, a jednjak neosjetljiv na podražaj. Kao da se zajedno sa želucem urotio protiv Kartuma te ne daju dragocjene Splendidove fileke s fatalnom ampulom.

Izlistavao je Antin hard sve najgnusnije viđene i doživljene slike minulih desetljeća ne bi li propali fizički podražaj zamijenio virtualnim — no bez uspjeha. Nije bilo tog raspadnutog leša u spetičkoj jami, čak niti uspomene na trovanje tim famoznim petstopet sa crtom, u koji je nepoznat mu atentator ucijepio salmonelu, a da izazove makar najmanje gađenje, a kamo li povraćanje. Rođen snalažljiv, uputio se Ante suprotnim smjerom; zamišljao je slike idile, ljepote i nježnosti i taman mu se želudac počeo podizati u blagotvornom osjećaju mučnine, kad začuje iz susjedne kabine, a preko puštene vode, glas Nedovršenog:

— Ti i ja ostajemo. Tako su ti oni odlučili... Trebaju nas, brate... Zato sam te zvao i častio.

— Baš su i mene spominjali?!

— Kako bi tebe spominjali kad te nema, nego te ima samo po meni? A gdje sam ja, tu si i ti onda.

— Oni veliš za mene i ne znaju? — utvrđuje Kartum gradivo.

— Pa kako će oni znati, dobrotvore, kad ni naši nisu za tebe znali. Trojka, ćelija, to ti je pametni Rus izmislio. Ode jedan, s njim mogu još samo dva, a ne k'o blentavi Amerikaci, padaju k'o domine — reče odlazeći. Zaklopio Ante poklopac školjke kao da zatvara jedno poglavlje svoje povijesti, sjeo i odahnuo zaboravivši na čas cijankalij.

— A kakva bi to knjiga bila... — pomisli čeznutljivo na svoje odgođene memoare. Ako baš i ne bi dobacio do Nobela, do Hollywooda bi sigurno. Makar onog takozvanog 'domaćeg' u Dubravi, gdje su ga već mitili kao suradnika na scenariju kad je trebalo pokrivati sumnjive rabote, kako bi to rekao Nedovršeni.

— Trebaju me, znači... Pobogu, brate. — oponašao je Nedovršenog s nježnoću. Spoznavši u taj tren dragocjenost vlastitog života ne samo na privatnoj nego i na takozvanoj državnoj razini, odlučio ga je spasiti po svaku cijenu.

Žureći natrag prema policiji, vagao je kakve su šanse ampule prema snazi njegove želučane kiseline na koju je cijeli život bio ponosan; petodinarka koju je greškom progutao kao dijete, a naknadno je pronađena, bila je tako izgrižena da mu ocu u zadružnom dućanu njome nije uspjelo kupiti bocu kruškovca. Ponovno se stoga uzdao u Švabinu pamet da je ampulu izradio od tvari otporne na unutarnja lučenja, jer moglo se i nacisti na primjer dogoditi da je proguta greškom.

Pokraj one već spomenute izbe s »Kraljem Suncem« nalazio se rentgen aparat. Taj je krš trebao biti izložak u Muzeju revolucije, jer je godinu dana služio u partizanskoj šumskoj bolnici, ali je još davnih dana privremeno dospio u skladište policije, gdje ga je glasoviti šef Marko Crni iznova aktivirao za pregledavanje osumnjičenih; da se policija, kako je govorio, »ne gnjavi bez potrebe s bolnicama kad treba vidjeti što je neki razbojnik progutao.«

Na rentgenu je radio Pero Gajger. Nije mu to bio nadimak već originalno prezime i radilo se o pukoj slučajnosti. Istoimeni bi brojač pri susretu s prezimenjakom naprosto podivljao od količine zračenja, ali je Pero začudo ipak bio zdrav kao dren. Nakon što su mu dvije žene umrle od raka, treća je spavala pokraj njega u krevetu zaštićena specijalnim olovnim poplunom.

Otputio se dakle Ante Peri Gajgeru po dijagnozu koja je uvijek bila više nego pouzdana. Kad bi osumnjičenik, na primjer, progutao žlicu da se dočepa bolničkog smještaja, Gajger bi gotovo s potpunom točnošću mogao prognozirati hoće li dotični predmet kroz lopova proputovati do kible ili će perforirati dvanaesterac. Kad bi švercer, uzmimo, progutao smotuljak deviza u ampuli, Gajger je pouzdano znao ne samo jesu li marke ili dolari, nego ih je mogao izbrojati kao pravi brojač.

— Držim punici vunu da je mota u klupko. Volim ti ja to jako. Ne smiješ držati napeto, zapinje, ne smiješ labavo, spadne i zamrsi se. Pratiš nit kako šeta i ideš joj u susret, pilotiraš... — brbljao je Ante na rentgenu studenom kao smrt... — Odvalili tako ona i ja dva struka vune, a kod trećeg veli ona, »Jesi vidio negdje moj napršnjak?« — Jesam, teta. — Ja ti, naime, svoju punicu zovem »teta«, vidio sam napršnjak, jer ti je na prstu — velim. — Ti ga uzmi, jer ću ga izgubiti — skida ga punica, a kako ti ja imam debele jagodice, metnem ga u usta... I nismo ti došli ni do pola trećeg klupka kad...

— Mirno ti Kartume spavaj. — prekine ga Gajger zagledan u sablasne obrise nutrine... — Ta će ampula s cijankalijem izaći kako je i ušla...

* * *

Vraćao se Ante Zrinjevcem, kad pred američkim konzulatom, tada još nije bilo ambasade, gužva. Plava kitopsina od trinaestice dopola zarivena u bok zelenom valu, a pokraj lijevog kotača leži Nedovršeni mrtav i kao da se smiješi u onu sigurnosnu kameru pod balkonom sa zastavom.

— E, dobrotvore moj, čim su ti rekli — ostaješ trebamo te, morao si znati, gotov sam.

Obuzet divljenjem i zavišću u isti čas Ante pomisli:

— Remek djelo...

Jer sve ozbiljne studije i priručnici tramvaj su, iz lako razumljivih razloga jednodušno isključivale kao sredstvo. Jer prije ćeš naštimati da, uzmimo, iz kargo aviona na liniji Mombasa — Kopenhagen nad Zagrebom ispadne nosorog i strovali se objektu na glavu, nego li da nekoga pregazi tramvaj. Sporo je to vozilo, nezgrapno, ograničeno šinama. Nije lako ni ubaciti svog čovjeka, ne zato jer je komplicirano voziti tramvaj, nego je to svakom agentu ispod časti. Potom, stotinjak putnika samo u prvim kolima, od kojih barem trećina vozi skupa s vozačem. I sama žrtva na tramvaj pazi puno više nego li na auto. Čitava je stvar dakle neizvediva bez pomagača koji će te u pravi trenutak gurnuti pod tramvaj. A ako već treba gurati, onda je sigurnije gurnuti nekoga pod kamion.

Mrtvim kutom izvježbanog oka, kojim gotovo da je mogao gledati unatrag kao i retrovizorom, zapazio je kako ona američka kamera šara po okupljenoj gomili, pa podigne revere te uvuče glavu među ramena sličeći na živi bezglavi trup iz noćne more i počne se kladiti sam sa sobom koji je od okupljenih tipova pomogao Nedovršenom da dovrši svoju sudbinu pod kotačima trinaestice.

— Striče, striče! — začuje gotovo djevojački svijetao glas.

Gledao ga je momak valovite crne kose i plavih očiju, neodoljivo sličan njegovu ljubimcu Piereu Briceu koji je šezdesetih igrao omiljenog mu Winetoua u koprodukciji na Plitivicama i Grobniku. »Dear Sir, please send me your photography« slovkao je u sebi Ante fonetski dok se poglavica Apaša nasmijao otkrivajući prilično sitne, trokutaste zubiće, kao da su tako izbrušeni po plemenskom običaju. Zaštićen busijom revera gledao je kroz dugokosog kao da se ono »striče!« odnosi na nekog iza.

— Šime Kuznjecov? — upitao je mladić dobrodušno.

— Ante Kartum — zarežao je piljeći u divljaka. — I ja sam Kartum — bio je zadovoljan što mu je trik upalio. — Hose Kartum El Almein.

— Nema ti to veze jedno s drugim, momak. U mome je slučaju Kartum staro hrvatsko prezime i nema ti nikakve veze s vama Arapima.

— S kakvim Arapima?!

— Znaš ti kakvima. Kao studirate ovdje, a ono kamp za obuku kraj Požarevca. Dinamit i raspali. Sve sam ti ja o tome čitao.

— Ja sam ti, striče, čisti Hrvat, kao i ti — glas mu je zavapio iskreno.

— E daj mi nađi čistog Hrvata koji se preziva El Almein, svjedočit ću da ga nisi ti gurnuo pod tramvaj — reče dok se Nedovršeni i dalje smiješio ovaj put fleševima fotoaparata.

— A što je jaka mrcina... — potužio se Kartum mlađi. — Mrvica, i odosmo u duetu. Vidi... — pokazao je tramvajskim kotačem odsječen vrh tenisice.

Spram iznenadne obamrlosti Antina lica, Nedovršeni je izgledao ne samo živ već i živahan. Nipošto ga nije zatekla činjenica što mu je upravo Winetou otpravio šefa u vječna lovišta, nego lakoća nepotrebnog priznanja.

— Hose, to mu ga znači Josip? — upita iznenada.

— Tako je, striče! — obradovao se.

— Ti si onaj mali od Lukinoga Stipe Kartuma iz Paragvaja? — pipao je.

— Jesam, striče. Taj sam.

— Pa što ne veliš odmah koji si!

— Striče... — zagrlio ga je.

— Nisam ti ja baš stric. Moj otac i tvoj djed bili su nećaci... Ali, ako baš voliš da sam ti stric...

— Volim, striče.

— A odakle ti ono u imenu, ono, kako reče, El...

— El Almein... To mi je nadjenuo Arafatov pediker. Radio sam neko vrijeme kod njega.

— Pedikirao si?!

— Ma kod Arafata sam radio, što se se praviš striče lud... U osiguranju...

— Kurje oči su ti vrag...

Jedan se penzionerski kružok u blizini dogovarao nešto potiho i užurbano kao prva petorka za time-outa, da bi se onaj šesti, najsitniji od njih, gotovo kepec obratio prometnom policajcu koji je iz krčeće motorole dobivao proturječne upute što da radi sa četveroredom zaštopanog zelenog vala.

— Ovaj tu...! — zakričao je kepec uperivši prstić u Hosea kao damski revolver. — On ga je ubio!

— Nemoj sada mene s tim. Čep mi je do Klaićeve... — prtljao je po gumbima pokušavajući stišati aparat koji je propuštao samo sredinu svake rečenice onoga iz Centrale. Sićušni je prišao prometnom s ubojitošću novostečene građanske svijesti kako policija nije više vlast nego servis.

— Imaš ti čep u ušima!

Policajac se automatski popipao po pendreku, koji na novim odorama hrvatske policije više nije bio na traženome mjestu, što je odavalo »bivšega«.

— ...Držao ga je uz prugu, nasred zebre, u kravati... — prizvao je jednoga iz petorke da na njemu demonstrira zahvat. Taj je, zavraga, bio najviši pa se morao preklopiti, e da bi majušni oko njegova vrata, ručicama kao kliještima u škampa, načinio spomenutu kravatu.

— ...Nesretnik se ritao i odvalio ga jednom u cjevanicu..

— Potkoljenicu... — ispravio ga je jedan iz petorke.

— To vam je, gospodine, isto ako niste znali!

— Vi ćete me učiti! Bio sam deset godina medicinski tehničar na Traumatologiji! Cjevanica je dio potkoljenice!

— Dobro, u redu, nije bitno... — povukao se sićušni pred argumentom stručnosti i stegnuo dugačkoga tako snažno da se čulo pucketanje kralježaka.

Hose je široko osmjehnut pratio predstavu, otresavši glavom tek da skloni uvojak koji mu je prekrio oko. Policajac je ugasio motorolu podozrivo gledajući čas svjedoke pa okrivljenika.

— Vičemo glupači... — ne popuštajući zahvat trznuo je glavicom prema tramvajki koja je sjedila na stubama svojih vrata tupo buljeći u nigdinu — »Stani, bacit će ga pod tebe,« a ona nabila gas samo da šmugne kroz rep žutoga, jer su joj malo prije toga psovali sve po spisku što je gore na Teslinoj stala već na zeleno.

U tom je času dugački zastenjao od muke i nadljudskom se snagom uspio uspraviti tako da mu je sićušni ostao visiti oko vrata doista kao neka čudovišna razdrljena kravata. Otpusti se i bubne o asfalt kao da je pao s prvoga kata i nastavi:

— ...A razbojnik, drži, čeka i nišani... I eto, tu leži rezulat.

Policajac je dodirnuo sljepoočnice vršcima prstiju kao heroina koja glumi migrenu:

— Je li tako bilo? — upita Hosea.

— Tako je bilo — spremno će momak.

— Je li tako bilo? — ponavljao je prometni brišući svoje prvo istovjetno pitanje i Hoseov odgovor. Hose se sada, odlučio na varijaciju pa je samo kimnuo.

— Ubio si ovoga tu? — pokazao je prstom Nedovršenog tako precizno kao da pod tramvajem leži više ubijenih.

— Jesam! Ubio sam! — Hose će kao da izgovara točan odgovor na pitanje u kvizu.

Nastalu tišinu narušavalo je tek pospano čavrljanje gavranova u platanama i stotine automobilskih sirena u zastoju, koje su zvučale manje prosvjedno a više pozdravno, uvjerene kako je promet zaustavljen jer prolazi Predsjednik. Prometnik se onda nasmijao pogledavši još jednom Hosea, sićušnog i petorku pa reče:

— Ma mene ste našli zajebavati... Eto vam kriminalistička, samo što nisu stigli.

— E, pa idem ja... — nasmiješi se Ante i pođe uz izlog američke čitaonice. Nije naime htio biti tu dok mu kolege hapse rođaka koji je imao nesreću srediti Nedovršenog baš za Alisine smjene. Taj Alisa, naravno radilo se o muškarcu, dobio je nadimak jer bi svakom osumnjičenom i privedenom koji bi zinuo od nevjerice nakon prve, iz čista mira odvaljene pljuske rekao:

— Što je, Alisa u zemlji čudesa?

— Drži ga! Ne daj da utekne! — vikali su svjedoci, no to nije išlo Antu već Hosea koji ga sustigne.

— Vodim te, striče, u Splendid na fileke...

— Ne jedem ti ja fileke. Odmah povratim..

— Ja ću onda fileke, a ti što voliš.

Njušio je Ante neku opaku igru sudbine u tom vraćanju u Splendid, ni puni sat nakon što je tamo bio s Nedovršenim na posljednjoj mu večeri prije mučeništva, no nije mogao odoljeti znatiželji.

I kao u mučnim snovima, od svih stolova prazan onaj jedan jedini, netaknut nakon njihova odlaska. U kriški kruha rupa u obliku srca koju je izbušio Nedovršeni otkidajući komade za mazanje zdjelice na kojoj se u ostatku crvenoga safta, kao u krvi, pozna krupni otisak palca pokojnog mu šefa. Obrušila se konobarica Đurđa istoga trena i pljus pred Antu prepunjenu zdjelicu zna se već čega.

— Je li i mladi gospodin za tripice? — upitala je Hosea koji se malo ugnuo u stranu da izbjegne udarni val njezinog znoja.

— Panta laže! — nasmije se gledajući strica koji je bez potrebe za bilo kakvim objašnjenjem stao marljivo kusati. Pravio se Ante kako je prečuo slavni citat preklopivši ga glasnim srkanjem. Prisjetio se one već zaboravljene ampule i ustanovio kako je dobro ne šokirati je nekom novom hranom, nego nastaviti s onom u kojoj se dobro osjeća.

— Ja sam ti šef — začuje potonuo u misli.

Bio je siguran da mu se pričinilo kako to izgovara duh Nedovršenog. Ne vjerujući u duhove i pričine dohvati onu krišku sa srcolikom rupom i stade cijepati srce u komadiće potapajući ih u crveni saft.

— Ja sam ti šef, striče! — ponovio je Hose onom biranom glasnoćom kojom se ne želi povrijediti nekoga tko je gluh a pritom je star.

Ante ugleda kako na juhi od fileka pliva onakvo isto srce kakvo je uništio na kruhu.

— Ti meni šef?! Valjda ja znam tko mi je šef — nasmijao se.

— Ja sam ti šef, rođeni moj...

Ovo »rođeni moj« vuklo je na Nedovršenog i upozoravalo kako taj indijansko-arapsko-hrvatski dripac nije nimalo bezazlen, jer očito je u dušu poznavao svoju žrtvu i njezin govorni stil pa to sada iz nepoznatog razloga oponaša.

— A možda mi i jesi šef. Đorđeviću je već dosta bilo čekati da ga napire.

— A nije tebi?

— Što meni?

— Nije tebi dosta bilo čekati da ti šefuje tamo neki jugokomunističko-srbijanski smrad?

— Smrad nije. Čist je, možeš mu, što se veli, jesti s glave... Žena mu je Hrvatica iz Kašine. Ima sinove Domagoja i Tomislava... Treći mu je na putu i zvat će se Zdeslav.

— Ma 'ko jebe Đorđevića. Nisam mislio na toga šefa.

— Nego kojega?! Samo mi je on šef.

— Znaš li što je to tajna služba?

— E jesi pametan... Da ja znam što je tajna služba, onda to više ne bi bila tajna služba.

— Ja sam ti u tajnoj službi.

— Ozbiljno? — zagrcnuo se tako uvjerljivo da je crvena kapljica prsnula u srebrnastu Hoseovu dolčevitu.

— Jesam.

— Udbaš? — upita gotovo bezglasno, ne mičući usne da netko od nazočnih ne bi nešto s njih nedajbože pročitao. Hose je počeo kliktati od smijeha, podvriskujući kao Indijanac pri napadu na doseljenički karavan.

Cijeli je Splendid utihnuo i čulo se tek hrapavo zujanje mlinca za kavu na aparatu za espreso. Našlo bi se među publikom prekaljene zvjeradi sa značajnom policijsko-špijunskom težinom, no zajednički nazivnik općeg ugođaja bio je — oprez i strah pred novim, mladim i razmetljivim vladarem džungle koji uspostavlja nova pravila. Nitko se Hosea nije usudio pogledati, a zamrli se žamor obnavljao tako neprimjetno da nije bilo moguće ustanoviti tko se to usudio prvi progovoriti.

— Pobogu, striče, ti si pobenavio... — pogledao ga je dobrohotno sažalan. — Samo u Paragvaju Udba je pobila tri Kartuma. Da strica Stipu nije zadavio udav i da nam nećak Luka pijan nije ispao iz hidroplana i njih bi jamačno zatukli. A znaš 'ko je za sve to odgovoran?

— Za udava? — nije se samo pravio lud kako ne razumije, nego se toliko opsesivno plašio zmija da mu je taj detalj u familijarnom stradanju bio najupečatljiviji.

— Onaj pod tramvajem — nastavio je Hose svojom maticom, premošćujući Antin meandar. — ...Zato sam ga ubio.

— Onaj?! — iskreno se čudio doista uvjeren kako je Nedovršeni operirao samo na domaćem terenu.

— Onaj! Udbin glavešina! On je pravio spiskove i zaokruživao... Imao je dvanaest lažnih imena. A znaš koje mu je bilo kodno?

— A otkud bih ja to znao...?! — ignorirao je retoriku doslovnošću.

— Nedovršeni.

Gledao je Ante Hosea s nerazumijevanjem bez i najmanje natruhe iznenađenja.

— Zato jer je izgledao nedovršeno. Tebi nije?

— Nisam ga baš jako zagledao. I meni ti je svaki mrtvac dovršen.

— Nedovršen kao da je nacrtan u onim starim stripovima. Kao Den Deri...

— Kako mu se ono zvao brod? — napne se Ante.

— Ma kakv brod, striče. Nije taj nikamo plovio. Sve je određivao odavde iz Zagreba...

— »Zilbat!« Tako je! Den Derijev se brod zvao »Zilbat!«

— Imalo je đubre svog čovjeka i tu, u kriminalističkoj policiji. Kao, obični inspektor, a zapravo skot za posebne zadaće.

— Nije mi to baš logično... — skeptično će Ante.

— Što ti nije logično? — postao je neočekivano nervozan podrhtavajući kao hrt.

— Pa to da policija ima svoje ljude u policiji, kad je to i onako sve policija.

— Važnije ti je, striče, svakoj tajnoj policiji da ima svoje ljude u vlastitoj policiji nego u neprijateljskoj tajnoj službi.

— Razumijem — nije htio izazivati vraga pretjeranim neznanjem o elementarnim stvarima svoga ceha.

— I koje mu je kodno ime? — upita siguran kako je oduvijek bezimen bez ikakva kodnog imena.

— Bezimeni.

— Znači nema ga? Nema kodno ime?

— Kako ga nema kad ti velim da mu je Bezimeni kodno ime.

— I, jeste ga?

— Da ga jesmo, već bi on meni bio kod Slavonskog Broda.

— Bježalo bi, misliš, đubre u Srbiju?

— Ne bi stigao bježati.

— A što će onda u Slavonskom Brodu?!

— Sava bi ga do tamo donijela... — nasmijao se toplom zanesenošću kao da citira neki omiljeni mu stih.

Anti otežao dah kao da su mu pluća puna savske vode a iz zdjelice ga zapahnu vonj riječnog mulja.

— Znači, ono što je Bezimeni bio Nedovršenom, to bi kao ja trebao biti tebi? — zbrzao je izdajući tako svoj spori ritam kojeg je Hose umalo već prihvatio kao stričev stil.

— Tako je.

— Zašto baš ja?!

— Pa zato jer jedino ti, striče, nisi on! Ajde, stavi od stotinjak vas za nekoga, kako se ono veli...?

— Jaja u procjep.

— Ma kakva jaja?! Ruku u vatru, tako se veli.

— Možda kod vas u Paragvaju, mi ovdje, u policiji barem, govorimo, ima već desetak godina, »jaja u procjep«.

— Ajde ih stavi za nekoga velim... Pa i za koji dan kad napirimo Srbe, pa komuniste i sve problematične, garantiram ti da će Bezimeni biti baš među tih dvadesetak što ostanu. To ti je glavno zašto hoću tebe; povjerenje. Da je po ostalome, striče, ne bi ti meni sjedio ni na klupi za rezerve.

— O čemu ti to?! — priupita uvrijeđen gotovo uživajući u Hoseovom sažaljivom preziru.

— Znaš ti o čemu ja, pa nismo djeca, striče, pobogu! Samo Kartum Kartuma može angažirati kad pročita što mu piše u službenoj karakteristici.

— Na primjer? — uskopistio se.

— »Lijen k'o crna zemlja, laže kad zine, teško shvaća, zaključuje pogrešno, tvrdoglav k'o mazga, srlja bez potrebe, oklijeva kad treba djelovati, neposlušan, ne surađuje...«

— Sve baš tako piše?

Od prizvuka stričevog pitanja i proreza suženih mu očiju, kao puškarnica na oklopnom transporteru, čak se i Hose uspio lecnuti.

Znao je Ante, naravno, da sve piše upravo tako iz jednostavnog razloga što je on sam bio autor vlastite karakteristike. Taj opis samoga nepostojećeg sebe bio je jedna od kratkih literarnih formi na koju je bio najviše ponosan. Lako se razmahati i pokazati dar u romanu, na primjer, pa čak i u noveli, ali daj ti to pokušaj u radnoj karakteristici jednog policijskog službenika koja ima svoja stroga pravila, kao sonet. Hajde ti podvali starim liscima iz policije, čija je nadležnost prebriranje po tim karakteristikama, kao da se radi o stvarnosti, a ne da vele — pa to je literatura, tu se nas zapravo zavitlava! Teže je disciplinirati maštu nego joj dati krila, teže je zakočiti talent nego ga pustiti da se rita i propinje. Treba imati pameti i dara pa napisati nešto tako glupo i nedarovito kao: »lijen k'o crna zemlja« ili »tvrdoglav k'o mazga.« U vrijeđanju, omalovažavanju i gađenju vlastitog fiktivnog lika olinjalim usporedbama i primitvnom sintaksom Ante je uživao kao da po sebi stvara paradigmu kakvog novog antičkog ideala.

I da bi sve bilo u skladu s paradoksom umjetnosti, taj nepostojeći, izmišljeni Ante Kartum bez karakteristike, bez i jednog ne samo dobrog već i spomena vrijedog svojstva koji u cijeloj karijeri nije riješio niti jedan slučaj, osim provalne krađe u kiosk sa užeglim kokicama, taj Ante Kartum činio mu se mnogo važnijim i zanimljivijim od stvarnog Ante Kartuma — špijuna, zaplotnjaka, mračnjaka, zavjerenika i ubojice. Kako je moguće da neki takav izmišljeni bijednik, nikakav u svojoj nikakvosti, čim iz zbilje zabasa na papir nekoga tko se uzmimo zove Gogolj odjednom postaje važan, voljen, cijenjen, spominjan naraštajima, gotovo kao neko mitsko biće.

— Da, baš tako piše... — potvrdio je Hose nakon poduže stanke od paralitičkog šoka izazvanog hinjenim zvečarkinim pogledom s druge strane stola. — Ni pas ti se, striče, ne bi uz nogu popišao... — dodao je momak pomirljivo.

— To ti veliš ili i to piše u karakteristici? — upita s tajnovitom lukavošću.

— Ništa ja ne velim. To lijepo piše na kraju.

I doista je pisalo. Mada svjestan kako taj na svršetku spomenuti pas može postati onaj suvišni izdajnički detalj na slici koji odudara od stila i razotkriva falsifikat, Ante naprosto nije mogao odoljeti. Ne toliko jednoj od uvreda na svoj račun, već jednoj od onih obožavanih laži koje nisu samo drukčije od istine, nego potpuno suprotne njoj. Psi su, naime, iz nepoznatog razloga, naprosto obožavali pišati uz Antinu nogu. Mada bi u blizini bilo na desetke pogodnih stabala, stupova, klupa, kanti za smeće, zidova, pa na koncu i nogu mnogobrojnih prolaznika, svako bi pašče, bez obzira na rasu i spol, požurilo naheriti se baš uz nogu Ante Kartuma. Udareno trostrukom snagom, trostrukom zato jer je nedužno pašče moralo platiti i za dva uspješna pokušaja svojih prethodnika, gledalo bi ga u oči s bolnim čuđenjem kao da mu je osporeno neko prirodno i ustavno pravo.

— E tu si ga pretjerao, to ti ne vjerujem! — nasmijao se ozaren kao publika koja zapravo želi biti prevarena nevjerojatnom ali dražesnom zgodom.

— A što su ti tek nadrobili u dosjeu oni u Udbi! — rekao je to namjernom glasnoćom pobjedničkog prevratnika.

Dotična je, to jest udbaška populacija među trenutačnim gostima lokala bila zastupljena barem s dobrih pet posto. U nastaloj dramatskoj tišini svi su sa sumnjom i podozrenjem pogledavali one druge, kao da se to baš na njih odnosi. Teško bi se moglo reći da je prizor podsjećao na Posljednju večeru, možda prije na operni zbor kojeg tenor optužuje da skriva ubojicu.

— Baš me briga što su nadrobili... — Ante će Josipu jednako glasno.

— Kako »Baš me briga«?!

— E tako, »baš me briga«, ne može biti gore od prvoga.

— Nije gore, al' je drukčije..

— Ne zanima me... — zakašljao se zajapuren.

— Nećeš čuti? — razmišljao je odvaliti zagrcnutog strica rukom po leđima ili ne.

— Neću čuti i gotovo, razumiješ me, pobogu brate... — stenjao je pokušavajući snagom supermena primiriti rasjednu pukotinu u utrobi, pitajući se što je s ampulom i gdje je toga časa.

Doista nije htio čuti što o njemu piše u Udbinom dosjeu. Godinama se sramio tog uratka, i on se svakako ne bi našao u njegovim ne samo izabranim već ni u sabranim djelima. Bijedni je sastavak bio tek svjedočanstvo pogube prevelike ambicije i pretencioznosti. Umjesto da tek neznatno varira svoju uspješnicu policijske karakteristike, pokušao je nadmašiti samoga sebe potpuno novim pristupom, stilom i izrazom, a k tome je još i zaglibio u neki problematični postmodernizam kojeg je iz dna duše prezirao. Napis je trebao biti potaknut policijskom karakteristikom, nešto kao djelo nadahnuto djelom, kao Anujeva Antigona po Sofoklovoj. Nepoznati je autor trebao, dakle, ne samo komentirati, nadograditi i varirati policijsku karakteristiku, nego je čitavu razoriti i dovesti u sumnju kombinacijom filozofsko-esejističkog i naravno čisto literarnog diskursa, s jednostavnom i jasnom tezom: iza privida policijske karakteristike krije se prijetvorni i podmukli državni neprijatelj čije je Ante Kartum lažno, a Šime Kuznjecov pravo, ujedno i kodno ime. Cijeli bi dosje, u obliku omanjeg romana počinjao Heraklitovim »Panta rei«, a završavao s »Panta laže« navodnoga Ante Kartuma. Budući da bi u obavještajnom praćenju sudjelovalo više agenata različitog senzibiliteta, obrazovanja, pameti i telenta, valjalo se uživjeti u svakog od njih u tolikoj mjeri da bi se sakrilo kako je taj poliptih naslikala jedna te ista ruka.

Jedva se njegov autor i otisnuo u avanturu tog kapitalnog projekta, kada je shvatio da je na pomolu propast, ne zato što su mu snage ispod razine zahtjeva, već baš obrnuto. Umjetnik u njemu razbacivao se fantazijom, stilskim figurama, bogatstvom i slojevitošću likova, fabulativnim sklopovima, istančanom opažajnošću. Policijski analizirajući prvih pedesetak stranica, otkrio je u njima sve svoje miljenike od Sofokla, preko Shakespearea do Dostojevskog, pa Prousta, Kafke, Camusa i Salingera. Ali nigdje prosječnog udbaša.

Cijelo je nesuđeno remek-djelo spaljivao cijelu jednu noć na lođi susjeda s petog kata, pod kotlom, dok mu je pomagao peći rakiju od necijepljenih šljiva-bjelica s kvartovskog smetišta. Plačući, što supijan što od dima i istinskog sentimenta, proklinjao je sam sebe što se uopće sjetio vlastitog dosjea u Udbi, a još više što ga je predložio šefu koji će ga svaki drugi dan gnjaviti u kodiranim porukama pitajući kako napreduje. Jer ako tajni policajac ima svoj dosje u vlastitoj tajnoj policiji, onda je on tajna i za tu policiju, a to je najveći zapravo idealan stupanj tajnosti.

Umoran i očajan odabere na slijepo nekoliko odlomaka iz Bijednih ljudi i Dvojnika (po vlastitom mjerodavnom sudu nije se tu Dostojevski iskazao nekim stilom i ti su romani po Kartumu više bili izvještaji i zapisnici), promijeni imena ubacujući svoje te ih potom prekuca na tri različita pisaća stroja, pa ih onda pošalje na post restante Dani Deru, to jest Nedovršenom od kojeg za dva dana stigne šifrirana poruka s pohvalom za »briljantan rad«.

Ljubomoran na nezasluženo divljenje »ludome Rusu«, bijesan na šefa jer nema ukusa i kriterija, odbijao je godinama taj prokleti dosje i okrznuti svojom mišlju, a kamo li da sada ovdje sluša Hoseovu interpretaciju.

— Dane Der! Pa to je Den Deri! — bljesne mu misao kao policijski fleš nad lešem Nedovršenog.

— Od svih inspektora u policiji, jedino ti imaš dosje u Udbi — piljio je Hose u Antu kobaltnim očima pod čijim se zrakama stric osjećao razotkriven kao na Gajgerovom rentgenu. — Jel' ti jasno, striče, što to znači?

— Jasno je svakom pametnom — kockao se bezobrazno.

— To znači da jedino ti nisi Bezimeni. Jedino su u tebe sumnjali. Jer kojega će vraga udbašu njegov vlastiti dosje u vlastitom arhivu!

— Bistar si, nema šta! Da sam ja Arafat, ne bih te pustio iz službe!

Hose je izvadio iz džepa nešto nalik špilu karata i počeo po tome prebirati ispod stola. Odjednom filmaš u Kartumu prepozna pokraj sebe tipičnu epizodu s početaka jugokinematografije, takozvanog — čovjeka s našeg krša. Ni sve vode Amazonije ne mogu sprati kamenjar s toga lica.« Parafrazirao je Ante omiljenu mu Macbethovu rečenicu »Hoće li cijeli Ocean Neptunov sprati krv s ove ruke...«

— Krvavu mu neđeljicu jebem... — prokrčilo je put kroz stisnute Hoseove čeljusti. — Imo sam te, gdje si mi, jebo te ćaća...!

Stric se pritajio znatiželjan, ali oprezan. Hose iznese onaj špil, počne otkidati kartu po kartu i slagati ih jednu na drugu udarajući muklo kostima prstiju o stol, kao da pečati sudbinu ili zakucava lijes. — Nemam te striče — zaključi na koncu, pridodavši nešto na arapskom, što je Ante preveo kao »jebeš mi mater«.

— Je li ovo, gospodine, vaše? — upita Kartuma starijeg konobarica Đurđa, pružajući mu nešto nalik jednoj od onih karata.

— Nije moje — bilo mu je stričevski drago prikratiti nećaku muku. — To je od kolege.

— Kako od kolege kad je slika vaša?!

— Ma kakva moja slika, ženska glavo?! — volio je u javnosti odavati arhaičan, pače primitivni duh.

Uvjerljivost natjera Đurđu da se još jednom zapilji u sliku ne bi li je usporedila sa stvarnim Antinim likom, kad Hose izduži svoju ruku preko stola i pokupi predmet poput kameleonova jezika kad lovi kukca.

— Travaricu. Duplu... — naručio je El Almein odahnuvši, na trenutak u dvojbi pozvati ili ne rundu cijelome lokalu.

— A ti, striče?

— Meni malu. A može još i jedne... Ništa, ništa... jedva je obuzdao napadaj halapljivosti što je bio predznak pojačane nervoze. — Što mu ga je to? — bilo bi sumnjivo ne pokazati znatiželju koju zapravo i nije osjećao.

— Tvoja iskaznica — pružio mu ju je nehajno i ostao visjeti tako s rukom u zraku pred stričevim licem koji je u predmet gledao s nerazumijevanjem.

Neprimjetno se povlačio desetak centimetara unatrag da izoštri sliku ne bi li prije neizbježnog uzimanja pročitao makar dio od onog što gore piše. Koliko on unatrag, toliko Hose s iskaznicom unaprijed, sve do tapecirunga na naslonu. Onda Ante svojom rukom uzme njegovu osjetivši kako je vrela poput pendreka na suncu, odmakne ju skupa s iskaznicom na točnu žarišnu udaljenost, okrene je čas sprijeda i straga, uspjevši skenirati sav sadržaj, čak vrstu i oblik zaštitnih folija i žigova. Čim su mu se svi podaci slegli, pretrnuo je i ukočio se sav. Imao je osjećaj da su mu se ukočili čak i fileki u želucu.

— E, kud ste mi od svih slika našli baš tu gdje izgledam k'o magare na novogodišnjem maratonu...!

Nije naravno imao pojma ni što će uopće magare na novogodišnjem maratonu i, ako je već tamo, kako bi trebalo izgledati, već je bubnuo prvu nemoguću prispodobu koja mu je pala na pamet, u nadi da će njezina neobičnost zainteresirati Hosea, pa će tako dobiti na vremenu.

— Na, uzmi. Odrvenila mi ruka.

— Pa što ne veliš da je ponuđeno?! — istrgne iskaznicu kao da je otima. — Je li to samo za suhomesnate?

— Što suhomesnate?!

— Je li samo za suhomesnate proizvode ili redom?

— O čemu ti to lupaš, striče?!

— Pa o popustu! Pitam te imam li s ovime tu, razumiješ, popust u svim trgovinama ili samo suhomesnatim. Do sada, u bivšem sindikatu, imali smo samo u suhomesnatim, ponedjeljkom i subotom. A poštari su imali isto petnaest posto kao mi, ali preko cijelog tjedna. Onda je valjalo kupovati u ponedjeljak, jer do subote više ne bi u trgovinama bilo ni gologa govna što veli naš narod. Poštari bi sve pokupovali. Je li ti sad jasno što sam pitao?

Žilet Hoseova pogleda parao je po stričevom licu ne bi li se kroz razderotinu ukazala makar naznaka mehanizma glume. No u iskrenim Antinim očima nije bilo ničeg doli halapljivih poštara.

— Znaš li čiji je ovo tu paraf, a? — zvijer je pokazala noktom.

— Jasno da znam — pohvalio se drobeći lucidnost u hinjenu blesavoću.

— I misliš da bi ON išao parafirati tamo neku iskaznicu za sindikalni popust?

— A bome i bi. Vele da se u sve voli pačati.

— »Lajsens tu kil!« Znaš što je to?

Ante zavrne vrškove svojih obrva i izgovori predstavljajući se kao Roger Moore, na savršenom engleskom:

— Bond. James Bond. She's magestic agent.

Glumljenje legendarnog 007 desetljećima mu je bila udarna točka kad bi bio pri jelu i piću. Prije nekoliko dana, na proslavi kćerkinog osamnaestog rođendana naroljane su školarke od njegova nastupa pale u delirij i zatrpale ga grudnjacima. No Hose je bio nešto manje oduševljen preobrazbom na relaciji Kartum — Bond. Naprotiv, ukiseli se sav u čudnom oprezu, kao da je čak malo i uvrijeđen.

— Pročitaj što piše na poleđini — obrecnuo se mrzovoljan.

Ante je, naravno, već pročitao cijeli tekst. Ima tome davno kako je uvježbao i usavršio fotografsku metodu prema priručniku Rusa Fedotova. Oko je vrlo jednostavno pretvoriti u mehanizam standardnog Laica aparata, pa onda uz blendu 5,6 i ekspoziciju od dvije stotinke snimiš cijeli tekst kojeg onda u negativu projiciraš na spušteni kapak, nešto slično kao što piloti lovaca čitaju sa zaslona svojih kaciga. No, kako mu je bilo manje naporno slušati nego li čitati iznova, reče.

— Pročitaj mi ti. Ostale su mi naočale u frižideru.

Naočale uopće nije imao, a zašto je morao slagati još i ovo »u frižideru«, umjesto »na frižideru«, ostat će jedna od tajni njegova karaktera.

Hose preuzme iskaznicu uzimajući zalet za čitanje. Lice mu se ušiljilo, glava nakrenula u desno, kao da nišani, i Ante prepozna svog pokojnog djeda koji bi izgledao upravo tako glumeći za njih djecu žandara Lukendu kako čita uredbu o globi. Uvjerivši se u krvno srodstvo s Hoseom, osjetio je zebnju kao uvijek kad bi bio suočen s nekim podmuklim i nejasnim djelovanjem, kao što je u ovom slučaju zakon genetike.

— Nositelju ove iskaznice, dopušteno je:

Sibilanti su mu šištali kao riđovke, vokali zvučali šuplje i raspuklo kao flauta u početnika, a i dvotočku prije nabrajanja odglumio je cijelim tijelom, točno u stilu djeda Antiše.

— »...Uhititi, privesti, saslušati, upotrijebiti vatreno te svako drugo oružje i svaku vrstu sile, pretresti privatan stan, ustanovu, te svaki drugi prostor čuvan, zaključan ili štićen, poslužiti se tuđom imovinom u novčanom i svakom drugom obliku. Nositelj ove iskaznice ovlašten je također izdavati zapovijedi svim državnim službenicima, uključujući vojne i policijske bez obzira na čin, te imati uvid u svaku vrstu i stupanj privatnih i državnih tajni.« Eto ti ga na! — primetne Hose krešteći zlurado, zgrčivši se pritom uz uzdah, kao da se u inat istovario nekome na kućnom pragu, na što bi sva djeca, uključujući maloga Antu Kartuma, čepila nos i vrištala od smijeha kao mahnita.

— Ma kakva genetika... — pomislio je uvjeren da je djedova predstava kao obiteljska vrijednost dospjela do Paragvaja da bi njome oni zakleti Kartumi razonodili djecu.

Ravnodušnošću provincijske kinopublike u zapuštenom domu kulture, koja se ne da impresionirati dobitnikom 12 Oscara, gladeći skvrčenim kažiprstom kao figom nepostojeći brk, gledao je stric svog ushićenog nećaka i upitao:

— A tramvaj?!

— Kakav tramvaj, tata?! Kakav tramvaj?! — usopio se izvan sebe, o čemu je svjedočio »tata« umjesto »strica«.

— Pa tramvaj. Ništa se tramvaj ne spominje...

— Misliš to da nekoga smiješ baciti pod tramvaj?

— Ma ne, nego voziti se, razumiješ? Voziti se besplatno tramvajem, shvaćaš? Uzmeš tu iskaznicu i voziš se kao na normalan pokaz — pojasnio je potaknut zurećim nećakovim pogledom.

— Pa... — umetne Hose zatim neku lokalnu južnoameričku tvorevinu, ili je to ipak mogao biti neki arapski dijalekt, vrag će ga znati. — ...to se, taj tramvaj, valjda podrazumijeva. Ako smiješ ubiti, valjda se smiješ voziti i u tramvaju, kao što i piše »nositelj ove iskaznice... koristiti svim sredstvima.«

— Nejasno to piše i neprecizno. Dok ti sve objasniš kontrolorima, već su te prebili k'o onoga neki dan koji im je pod nos gurnuo potvrdu da je...

— Biseri pred svinje! To ti je, striče! Ima Shakespeare pravo... Istresem ja pred tebe bisere, a ti meni koga su prebili kontrolori u tramvaju! Pa to je zapravo za plakati, striče, valjda si svjestan toga? »Biseri« su bili gotovo doslovni prijepis, uz manje stilske i jezične korekcije, onoga što je pisalo na poleđinama iskaznica takozvanog Petog odelenja bivše Službe sigurnosti, za koje se nitko, uključujući agente iz tog istog Petog nije otimao. Iz jednostavnog razloga što bi se rok trajanja tih agenata kretao najviše od godinu do godinu i pol dana. Neograničena moć nije bila ograničena ničim, osim istom takvom neograničenom moći. Nisi mogao biti iznad svih zakona a da istodobno ne budeš i izvan zakona. Bezgranično mora biti samo i jedino da bi doista bilo bezgranično. Ako postoji druga bezgraničnost, onda su one jedna drugoj prijetnja i granica, i poništavaju se međusobno.

Ukratko, agenta s takvom iskaznicom mogao je bez ikakvih posljedica ubiti drugi agent s isto takvom iskaznicom, na nečiji nalog, ili tek tako, jer mu se to sviđa. Kad smo već kod svinjske metaforike, kruh takvih momaka bio je kao praseći, sladak ali kratak.

— E lijepo si počastio svoga strica. Ni pet ni šest, nego svinja... Ja sam svinja... Dobro, neka, kad sam svinja, onda neka sam svinja, eto me. Svinja — bio je sklon ponavljati do besvjesti uživajući u toj imenici kao u filekima, čak je krzmao bi li počeo roktati.

— Nisi svinja, jasno da nisi, niti sam ja rekao da jesi svinja kad nisi svinja — kao da se i Hose sve više upetljavao u tu svinju. — I to nisam ja rekao za tebe, nego je Shakespeare mislio da kad publika ne prihvati dobru predstavu...

— Nemoj ti meni s tim, ja jako dobro znam što sam čuo, a i u svinje se razumijem.

— Dobro, oprosti onda striče, molim te na koljenima, oprosti mi što sam te uvrijedio...

Bilo mu je drago gledati napuhanog balavca kako se ponižava. Cijela je svinjska predstava bila samo osvajanje startnih pozicija za završne pregovore. Lukavo je Ante prosudio gdje bi momak mogao biti najtanji, to jest »šupalj«, kako bi se to reklo u njihovu kraju. A to je upravo neprikosnovena i vječna vladavina staraca nad mladošću, koju sigurno nisu mogli dovesti u pitanje ni Paragvaj, ni Arafat, ni kravata na vratu Nedovršenog.

Za njihovim je stolom u Splendidu, gotovo neosjetno, upravo bio uspostavljen novi poredak. Razmetljivi je ptić, bubotkom kljuna staroga orla, stavljen na mjesto koje jedino može imati.

— Hajde, mili moj sine, da skratimo — kao da ga je preklopio krilom s nejasnom namjerom štiti li ga tako ili guši.

— Ma kakav »sin«, striče, što ti je?!

— Ma nemoj, što je meni?! A kad ti meni veliš »tata«, ja ne pitam što je tebi!

— Oprosti, striče, onako, zabunio sam se. I ti si se, valjda, zabunio...

— Ništa se nisam zabunio, »sine« veli naš narod iz milja i simpatije i nekomu tko ti nije sin. A tata se veli samo tati, ako nisi znao...

— Dobro, velim, oprosti...

— Velim, sine... — ponovio je tvrdoglavo, i ovaj put sin nije zvučao ni malo sinovski, već kao nešto najuvredljivije čega se dospio sjetiti. Da skratimo:

Je li tebi vrana mozak popila pa da me bez pitanja mećeš na neke, što mu ga ja znam, iskaznice!? Padneš amo s Marsa, iz svoje prašume, tumaraš po Zagrebu, baciš tu i tamo nekoga pod tramvaj i kad nabasaš na nekog poznatog, pljus,« ja sam ti šef, upisujem te u tajnu službu, evo ti već gotova iskaznica, ubij koga ti je volja!« Pa ako ti nisi normalan, ja jesam normalan, i ne može to tako ići. Razbacuješ se dozvolama za ubijanje, gubiš ih među filekima, i sad mi reci da je to ozbiljna stvar, za ozbiljnog čovjeka...

— Ma nije to, striče, kako izgleda, mlad sam ti ja, a mladost je šašava, to si već zaboravio, energija, a i zanos, entuzijazam, što bi rekli komunisti, razumiješ. Porađamo, mili moj, državu nakon tisuću godina pa smo se otkvačili, možda malo zastranjujemo i u poeziju... Pokušaj se uživjeti u nas iz tuđine. Ako misliš da je Paragvaj nešto, krivo misliš. Ni tramvaja ti tamo nema, morao sam ići u La Paz, to ti je u Boliviji, na obuku. Živa muka. To ti nije kao s ovim naših hrvatskim tramvajima. Ti su ti strojevi otpisani u Berlinu '39. Darovao im Hitler sto dvadeset komada. Vraga otpisani, voze i dan danas, k'o zmajevi, to ti je, što bi mi reko moj ćaća, »Švabin verk«, i duplo su brži od naših. Ali lakše je to jer šoferi svi surađuju, dobivaju po pet posto od plaće više za svakog pregaženog. A zašto? Zato jer ti je tamo pogotovo urođenički svijet divlji, ide po šinama, baš ga briga što tramvaj ne može ići pa ti zvoni kao lud, a oni se ne miču. Zato ih se mora gaziti da bi promet uopće funkcionirao... Što sam ono htio reći, striče?

— Ništa. Blebećeš gluposti o tramvajima...

— E, htio sam reći s koliko sam se žara pripremao i stavio se tu, u službu, pa ne mogu ja biti činovnik; prvo nastaje država, a onda činovnici.

Oni dolaze, striče, na gotovo, a sada trebaju ovakvi kao ja, pjesnici i umjetnici... Kad smo već kod Hitlera, odakle je krenuo, sjećaš li se? Nije iz kancelarije, nego iz pivnice, i Lenjin je sve smišljao po birtijama u Švicarskoj... Ili recimo, da ne velim meni najmiliji Sartre, znaš k'o je Jean Paul Sartre...? I taj se nafilozofirao po pariškim kafićima, i odande je vodio studente, sve sam ti ja to proučio! A što se šefovanja tiče, misliš da je meni, do šefovanja?! Evo, budi ti šef meni, ako misliš da je tako bolje za cijelu stvar...

— Pa kako ne razumiješ da se ne radi o tome tko je kome šef u toj priči, nego da me cijela priča ne zanima. Ja ti cijeli život javno radim, policija je javna služba, ja ti ne znam tajno pogledati pod suknju susjedi Barici kad dođe k mojoj klepetati i raskreči noge na stolici, širom, kao nekad je bila čelistica u Samoboru. Možeš misliti, a kad je pitaš za vrstu čela, ona veli da ima visoko, srednje i nisko čelo, nije šala, veli baš tako. Kad ne mogu tajno zaviriti među njezina bedra, a da to moja ne uvreba, kako ću, zaboga, ja biti u tajnoj službi? To ti pokazuje koliko pojma nemaš o stvarima da me na pamet ideš angažirati i praviti mi iskaznice. A i po tome se vidi kako o stvarima ništa ne znaš kad kao tajna služba javno bacaš ljude pod tramvaje!

— E, tu sam te čekao, o tome se i radi, to je takav projekt, da bude javno.

I mjesto pred američkim konzulatom, gdje sve snimaju, nije slučajno. Treba nam javnost oko Nedovršenog, inače nema smisla. Utučeš ga u mraku, zakopaš na smetištu, i što si dobio? Ništa nisi dobio! Sve novine o tome moraju pisati pa otkriti da je Nedovršeni zloglasni Udbin šef i likvidator, feljtoni u nastavcima nam trebaju o tome. Trebalo bi ga slikati, naravno kao lešinu, ali našminkanog i uređenog, pa da baš publika nije sigurna je li leš ili je i živ tako jeziv. A svjedoci će svjedočiti da je pao pod tramvaj slučajno. Uzmimo, išao cestom s grickalicom za nokte, pratiš li me, pa ih tako štuca zamišljen i ne vidi trinaesticu. Ili još bolje, ispadne mu grickalica među šine, on zavuče prst ne bi li je iščačkao, a prst se zaglavi. U tom trenutku, uzmimo, vozačicu tramvaja neko gnjavi zašto tramvaj ide na kolodvor kad su njemu rekli da treba ići u Maksimir. To joj odvrati pažnju i — bup. To bi, vidiš, da hoćeš, mogla biti tvoja prva zadaća, da tako vodiš istragu i pripremiš svjedoke. Jasna stvar, svi bi znali, ma kakva grickalica, naši novi dečki gurnuli su to smeće pod tramvaj, i mi baš i hoćemo da svi to misle. Da se svoj udbaškoj gamadi smrzne govno. A malo, usput, i da zaplašimo...

— Ma koga bi ti plašio, da ti jebo tramvaj oca! — gromko će Alisa Hoseu iza leđa na koja mu kao u mađioničarskom triku stavi na ruke niklene lisice.

To je bila iznimka u Alisinu stilu jer bi inače to sa ocem i ostalom rodbinom u psovkama obično obavljao omiljeni mu kombajn. Valjda zato što mu je očuh bio direktor agrokombinata i kao klincu Alisi je navedeni kombajn otfikario lijevi nožni palac.

Uglavnom, barem dobre dvije minute prije Alisa je iza Hoseovih leđa davao Anti svakovrsne pantomimičarske znakove toliko diskretne da je Splendidom već počela kružiti zdjelica s prilozima za umjetnika. Iz zafrkancije, naravno, jer su ga gotovo svi poznavali, a čak je po njegovom nadimku kršten i separe u kojem je policija mogla u miru kartati.

Nije se Alisa dao smesti koleginim ignoriranjem svoje predstave već je tako uvjerljivo glumio tramvaj da se Anti učinilo kako doista vidi onu kobnu trinaesticu, čak nešto krupniju nego li u naravi. Dok bi tramvaj čekao na semaforu, Alisa je Kartumu pokazivao na svoju kravatu kratku i široku, uz to oštru i nesavitljivu poput mačete koju, kako pričaju, nije skidao ni na plaži SUP-ovog odmarališta u Vodicama.

Ante je dvojio pokušava li ga to Alisa upozoriti kako sjedi s ubojicom ili, što je vjerojatnije, očekuje da Kartum ubojicu navede da, ne znajući za Alisinu nazočnost, priča o ubojstvu, iako ga više no nagluh vjerojatno ne bi čuo. Uporno skrivajući slab sluh, pomagao se lažnim tikom starog policajca: »Daj ti to meni ponovi!« Kad u samoposluzi, na primjer, ne bi čuo koliko mora platiti, nakon prijetećeg »Daj ti to meni ponovi«, a što je bilo tek vapaj za golom informacijom, prodavačice bi uplašene kako su pogriješile išle sve zbrajati ponovno.

Očigledno je Alisa iz cijelog Hoseovog govora razumio tek dio posljednje rečenice, i to iz jednostavnog razloga što je nad prisluškivanoga nalegao tako nisko da ga je Hoseov čuperak već škakljao po klempavome uhu.

Hose se začudo nije otimao nego vragolasto namignu stricu, kao da se i ovo javno hapšenje uklapa u njegov tajni plan. Ante se ionako nije imao namjeru pačati. Kao ni publika kojoj gosti s lisicama nisu bili neoubičajena pojava.

— Jel' slobodno? — upita Alisa kao da se ništa nije dogodilo, uzme stolicu i sjedne zajašivši je naopako, kako je volio sjediti pri ispitivanju, dok bi pod stolicom bila pričepljena mušterija.

— Ovo ti je moj nećak iz Paragvaja — reče Ante Alisi kao preporuku.

— Francuskog? — gledao je Hosea kao egzotičnu vrstu.

— Pobrkao si nešto, Alisa. Ima ti francuska, britanska i nizozemska Gvajana...

— A čiji je onda Paragvaj? — nacerio se ne nasjedajući.

— Ničiji. Paragvaj je paragvajski!

— Nemoj ti meni. Imao si nategnutu tricu iz političke geografije a ja čvrstu četvorku.

— Ima, striče, čovjek pravo na neki način — upleo se Hose. — Mi smo ti trokut između Cordobala, El Pasa i Conville zvali »Hrvatski Paragvaj.«

Zahvalan na potpori Alisa pogleda momka i upita ga:

— Pa što, koga vraga, u tom hrvatskom Paragvaju ne bacaš ljude pod tramvaj nego si morao baš potegnuti u hrvatsku Hrvatsku?

— Ma kakav tramvaj, nema tamo ni poštene ceste. U Paragvaju zapravo uopće nema tramvaja. Baš sam tumačio stricu da su najbliži u La Pazu, to vam je u Boliviji...

— Kao, ja ne znam da je La Paz u Boliviji?!

— Nije ti on, Alisa, nikoga gurno pod tramvaj. Bio sam ja tamo...

Hose pogleda strica pogrešno zaključujući kako on tom rečenicom upravo počinje izvršavati plan koji mu je netom prije Alisina upada izložio, a radilo se tek o najezdi neodoljive potrebe za laganjem.

— Znam da si bio tamo. Pokazali mi Amerikanci kazetu kako pričaš s ovim tu.

— Ma velim ti da sam bio tamo s nećakom kad je onaj podletio. Jeste uzeli onu grickalicu?

— Koju grickalicu, jebem li ga?!

— Za nokte. Išla budala ulicom i gricka nokte grickalicom. Padne mu među šine, a on umjesto da veli — jebeš običnu grickalicu, sagne se pa čačkaj kao da mu je pao prsten pečatnjak ili onaj upaljač...

— Koji »onaj upaljač«?

— Pa iz Hitchcockova filma »Nepoznati iz Nord expressa«. Znaš kad tipu padne upaljač koji je krunski dokaz, u odvod? — Nemoj mene rešetati o filmu. Nemam ti ja o tome pojma — priznao je kao da tako pojačava autoritet svog znanja na svim ostalim poljima. — I što je bilo s tom grickalicom?

— Ništa nije bilo s grickalicom, nego je bilo s njim. Imao valjda široke jagodice pa mu zapele među šine, a glupači u tramvaju zeleno kao da je zelen pašnjak s kojeg je došla, pa vozi i ne gleda kud vozi. A još se našla neka budala kojoj su rekli da taj tramvaj vozi u Maksimir, pa se buni vozačici zašto idu prema kolodvoru...

— A »kravata«, što ćemo s tim? — zabavljao se Alisa kao uvijek kad bi Ante lagao nadahnuto za razliku od čiste rutine. Osobito mu se svidjelo to sa grickalicom za nokte. — Priznao je pred svjedocima tu »kravatu«! — klizio je palcem niz sječivo svoje mačete.

— Bio je popodne na snimanju za televizijsku reklamu, za kravate, to ti je od toga. Evo, od sutra s tim kreću prije Dnevnika, pa ćeš vidjeti.

— Nemojte mu vjerovati... — Hose će Alisi. — Moj vam stric laže kad zine. Ma kakva reklama i snimanje...

Alisa se počeo djetinjasto radovati Hoseovom začuđenom pogledu nakon prvog šamara i svojoj legendarnoj rečenici. Usput, počela ga je grickati ona grickalica pa je odlučio ipak još jednom navratiti na lice mjesta i zaviriti među šine.

Ante je, pak, pokušavao misliti barem tri poteza — unatrag. Onaj mudri i malo poznati Fedotov, autor već spomenutog priručnika, koji u ruskoj mornaričkoj obavještajnoj nikad nije ušao u službenu uporabu, ali se širom svijeta prodavao ispod ruke kao dragocjenost, tvrdio je kako je ključna stvar policijske, špijunske, političke i uopće svake pa i sportske igre, misliti poteze ne unaprijed — već unatrag. Od posljedica krećeš prema uzrocima. Od cilja prema startu. Zamisliš poziciju na ploči kojom matiraš protivnika, pa polako vraćaš poteze do onog početnog.

Samo je mračni ruski fatalizam mogao izleći nešto tako protuprirodno, nelogično i mazohistično — ali efikasno kao prvi Sputnik koji je tehnološki bio na razini rakijskog kazana, ali je svejedno bio prvi u svemiru.

Svakodnevnim vježbanjem Ante je postao pravi guru te metode, pa je već pomišljao da pod pseudonimom Kuznjecov napiše drugi dio priručnika.

Još davne '67. kad se na crno-bijelom televizoru Elektronske industrije Niš smrtno zaljubio u drugu pratilju mis Jugoslavije, iskušao je prvi put tu inverzivnu metodu zamislivši se kako nateže misicu na betonskom ping-pong stolu željezničarskog sindikalnog odmarališta u Opuzenu. Od svih mogućih mjesta i okolnosti prvo se sjetio upravo toga i ne dvojeći u svoje viđenje vrtio je zamišljeni film unatrag, scenu po scenu, rečenicu po rečenicu, događaj po događaj, sve do svoje podstanarske sobice s televizorom čija je slika podrhtavala kao trbuščići kandidatkinja.

I doista, nije prošlo ni godinu dana a druga je pratilja skvičala na vreloj farbi onog betonskog ping-pong stola u Opuzenu.

A sada, toga časa u Splendidu s Hoseom i Alisom, ugledao je sebe kako sutradan, negdje oko deset i dvadeset ujutro, s uobičajenim Antinim odstupanjem plus ili minus petnaestak minuta, zauvijek izlazi iz policije, sretno umirovljen, bez Hosea na vratu, ali s njegovom iskaznicom u džepu, dok je Alisa zauvijek otputovala u Zemlju čudesa. Ne razbijajući glavu što zapravo treba značiti taj zagonetni ali nebitni dio o Alisi, počne vući poteze unatrag, sve do rečenice koju će upravo izgovoriti:

— Skidaj mu lisice...

Od Antinog načina Alisine su pete na cipelama refleksno lupnule jedna o drugu, a od trzaja glave u stav mirno vratni je kralježak škljocnuo kao zatvarač na staroj pušci M-48. Crven kao partijska knjižica od srama, uvrijeđen na vlastito tijelo što ga je tako izdalo po školskom kalupu onog prokletog Pavlova koji je od pasa pravio budale, nacerio se uvjeren u nesporazum.

— Ma moli me ti, Šime, koliko hoćeš, ja mu lisice ne skidam... Može ti ovaj mali sto puta biti nećak, ne skidam! — Ne znam ja da tu neko nekog nešto moli!? — razvuče Ante rečenicu lijenu kao magla.

— Jebeš lisice, meni ne smetaju... — požurio je Hose uspaničen stričevom namjerom.

— Hoćemo li nas dvojica na policiju? — osmjehne se Alisi.

No Alisin je pogled bio zavaren za Antin.

— To će reći, druškane, ... — ovo »druškane« svjedočilo je kako je Alisa na rubu terminalne faze kad ne odgovara za sebe, kao ni policija za njega. — ...Da ti meni to o lisicama, ako sam pravo razumio, da mi to o lisicama i skidanju istih s tvoga nećaka, da budem precizan... — odgađao je svršetak rečenice dajući tako kolegi posljednju šansu za uzmak. — ...Da mi to, dakle, ti, kao, rekli bismo mi u policiji, da mi...

— Ma ne naređuje on to, mila moja Aliso, nego lupa iz čista mira, onako da bude meni pokroviteljski, da se pravi važan kako je s vama dobar i ima utjecaja, jer vi svi za jednoga, a jedan za sve, kao kolege. Jer u istim ste govnima komunističkim, pa vam je to jedini način, tako je on mislio to sa lisicama. A ja, da vi i hoćete skinuti te lisice, ja ih ne dam skinuti, volim biti u lisicama, osjeća se dobro čovjek kad je u lisicama za svoju, našu stvar, veličanstvenu stvar. Jer inače, to bez lisica baš i ne bi bilo ono što jest, samo bi sjedili nas trojica za stolom i lupetali. A ovako zna se tko je uhapšen i taj koji je uhapšen, mora imati lisice...

— Vidi što ti je život! — prekinu ga Alisa zagrobnog glasa i nadnese nad stol dlakavu podlakticu s velikim ježurcima kao termitnjacima u šikari.

— ...To vam je život, da ne počinjem od djetinjstva, jer prirodno život počinje u djetinjstvu, ali tek usput da velim, bio sam vam ja voljeno dijete, nikada mi ništa nitko nije rekao ružno, ni kad bih namjerno razbio zvečku ili namjerno zagadio ponjavicu, tada još nije bilo pelena, razumijete, te mili ovo, te dragi ono. I cijeli život tako, svi me vole, maze i tepaju, i žena i punica, i susjedi, šefovi mi tepaju, tepa mi vodoinstalater. Valjda ima u meni nešto takvo što sve ljude tjera na nježnost. Od bezbrojnih tih nježnih tepatelja, pa barem deset, ajde lažem, neka je dva posto onih pravih, iskrenih; moja strina, druga žena, kćer iz prvog braka i, ne znam, recimo moja mater, zato jer je red da tu bude, a ne zato što sam siguran da baš tu spada. I nikada od zipke pa na ovamo, nikada me ništa nije ganulo, razumijete, ništa nikada, šapćeš mi nešto najljepše jednako kao da mi verglaš jedanputjedan. I onda kapne ovaj tu dripac iz Paragvaja i veli »mila moja Aliso« i naježim se kao... — smišljao je najjaču usporedbu — kao jež se naježim od ganuća. I nema veze zašto je rekao to »mila moja Aliso«, je li ne zna dobro hrvatski pa miješa muški i ženski rod, je li misli da se u nas »draga moja« i »dragi moj« govori onako bez posljedica kao kod Engleza... život je činjenica, ovi su trnci činjenica. To vam je život!

Od ove je govorancije Hose zinuo kao aligator na pripeci ne znajući, za razliku od strica mu, da Alisa trnce na podlaktici proizvodi po naredbi i da je cijela ta provala ganute mu duše samo varijacija uobičajene predstave »štićenicima« pod zajahanim stolcem, koji slomljene volje i rebara mole milost.

Anti je, naravno, bilo jasno kako se radi tek o još jednoj odgodi i pruženoj mu šansi da odustane od riječi: naređujem. Jer Alisu se, bila je to opće poznata stvar, samo molilo. Mogao si ga bez posljedica poslati u majčinu, samo ako bi putovanje upakirao u pristojnu zamolbu.

Ta Alisina fiksacija na »molim« bio je jedini relikt njegova lordovskog odgoja. Onaj već spomenuti očuh iz agrokombinata gledao je zavraga na kinoprojekciji u zadružnom domu film o malom lordu Fountelroyu, koji ga je toliko primio da je posvojeno derište probao istesati po tome kalupu.

— Naređujem ti da mu smjesta skineš lisice! — reče Ante deklamatorski glasno, baš kao što se uglavnom govorilo u domaćem filmu.

Grune tišina iznenadno kao grički podnevni top, no kao u samoljubivog redatelja bez osjećaja za duljinu kadra, nakon nekoliko sekundi napetost počne izjedati vlastitu supstancu, pretvarajući se u zamor i dosadu od koje Alisa slatko zijevne govoreći:

— Ja sam viši inspektor, ti si viši inspektor, iz čega će svako pametan zaključiti da smo, što? obojica viši inspektori, i da jedan drugome ne možemo ništa naređivati, a pogotovo dok je jedan, kao ja sada, u službi, a drugi, kao uzmimo za primjer sada ti, nije u službi. Ante pođe polako desnom rukom u nutarnji džep balonera.

— Platiti...! — prizove Hose Đurđu pokazujući strica, nadajući se da će ga time natjerati da izvuče novčanik, a ne iskaznicu koja se nehajno bačena već posmuknula stolom prema Alisi zaustavljena na samom rubu ljepljivom kapljom fileka. Alisa pođe rukom, a onda je povuče kao pred otrovnicom, blijed, staklastih očiju koje su čitale sadržaj na poleđini i paraf.

— Što je?! Alisa u Zemlji čudesa?! — nije Ante mogao odoljeti citatu.

— Je l' da je ko prava? — osmjehnu se Hose. — Ove su po pet maraka, a vrijedi i više. Vidiš koji je to trud i vrhunska izrada. Na cesti ima ih i po marku, ali to se ne da usporediti s ovim; nema folija, vodenoga žiga, imitacija potpisa je traljava, nađe se gramatičkih grešaka, ima bogami i ekavice. Ima i verzija po sedam maraka, ali nije ništa; previše nalik na zlatnu American karticu, a i dvojezična je, mislim na hrvatskom i engleskom, pa naravno da to niko ne može progutati... — ugasnuo je i odustao gledajući Alisu kako mahnito pretražuje džepove očito u potrazi za ključićem od lisica. Nije ga naravno imao kod sebe, nego u policiji. Uzme viilicu i na jednom od njezinih zuba načini tri precizna zahvata, dva prstima, jedan svojim zubom i s novonastalim produktom otključa Hoseu lisice, pa ih pospremi u džep, poigravši se usput s njima lakoćom kao da su ključevi od auta.

Onda svuče baloner te zadigne visoko košulju i potkošulju okrenuvši im leđa čiju je gotovo cijelu površinu prekrivala čudovišno velika istetovirana šahovnica, a ispod nje »Zagreb, proljeće 1971.«

— E, svaka ti čast! — pohvalio ga Ante. — A ja mislio — lažeš.

— Ne lažem ti ja nikada, kao ni ti moj Šime. Nas ti dvojica jedini ne lažemo, a stara poslovica nas u policiji veli »Panta laže«.

Zategnuo je leđne mišiće tako da su se gornji kutovi ploče ušiljili, a donji zaoblili, te je postala nalik štitu.

— Tek neka se zna da je Živadin Aleksić uvijek bio za našu hrvatsku stvar — izgovorio je svoje pravo, upravo spomenuto ime prvi put poslije možda četvrt stoljeća tako da je doista zazvučalo kao da spominje neku drugu osobu. — A ne neki koji se danas pušu kako su uvijek bili veliki Hrvati, a nisu se u našoj kantini usudili, ma kakvi igrati, ma ni gledati šah da netko, ne daj bože ne bi nešto krivo pomislio — spuštao je košulju preko grba s poštovanjem i pažnjom kao da zakriva državno znamenje i pri tome cijeli poprimao uznosit spomenički izgled.

Ne samo da je Ante bezbroj puta do tada vidio tu leđnu šahovsku ploču, već je o njoj znao više nego li o onoj znamenitoj Baščanskoj.

Tog potpisanog proljeća '71. održavalo se u Zagrebu međunarodno žensko šahovsko natjecanje na kojem je Alisa radio u osiguranju. Zatelebao se u jednu tustu Finkinju, Ate Akinen, a ona ni čuti o ničemu s njim nego ga velemajstorski koristi kao slugu; te skoči po ćevape u somunu, te po cigarete, te po prezervative, ševila se k'o smuk s potpredsjednikom republičkog šahovskog saveza. Alisa služio samo da je može vidjeti i pomirisati njezinu hotelsku sobu koja je bazdila po sobovima. Predzadnju večer veli ona Alisi neka joj donese jedan šah, jer hoće isprobavati neke varijante za sutrašnji odlučujući meč s Bugarkom. Alisa ode i dade si istetovirati šahovsku ploču na leđa, legne gol na trbuh pred njezine noge i veli, evo vježbaj, igraj, ja sam tvoj šah! I to je slomilo njezino sjevernjački hladno srce; ali ne odmah, nego je pet i pol sati isprobavala najbolja otvaranja kojima će zaskočiti opaku Bugarku.

— Tek toliko da vidite i znate, da ne bi bilo zbrke. Jer znam ja, Šime, da ti znaš, ali neka zna i tvoj nećak, jer dobro je kad više njih znaju...

— U redu je, Alisa, velim... bio je Ante strpljiv.

— Svaka čast Živadine, svaka čast! — pohvali ga Hose — ...Ima i među vama Srbima pravih Hrvata!

— E, pa odoh ja po grickalicu...! — zacupkao je na prstima.

— Nema nikakve grickalice među šinama. Izmišljeno je to — sažalno će Kartum mlađi.

— Ma kako će biti izmišljeno?! — otklonio je. — Vidio sam ja svojim očima tu grickalicu kako svijetli tamo, ali mislim, kakve to ima veze sa slučajem, grickalica k'o grickalica, a budala, ono ključni element u toj stvari.

Mahne im s obje ruke kao da je zatreperio perajama i otplovi kroz plavičastu pučinu Splendidova dima.

Zagledao se Hose u strica uronjen u bijes razblažen sažaljenjem i prezirom.

— Sve si zasrao... — reče.

— Ja mu spasim život, a on meni, »striče, zasrao si«, hvala lijepo...

— Život?! Meni!? Od Alise?! Ima karakteristiku kao prava Alisa, po tome je i dobio nadimak, sve ti tamo piše, a i Hrvatina je, vidi se, ne može ti biti većeg Hrvata od Srbina koji se iskreno preobrati, tako su govorili naši stari u Paragvaju. Jesi vidio šahovnicu, a, mogao bi na njoj igrati šah, ubij me ako ne bi!

— Piše li mu u karakteristici štogod o radijatoru? — diskretno će da ne proturiječi.

— Kakvom radijatoru, zaboga?! Što ima radijator tražiti u karakteristici, pa nije on majstor za centralno grijanje!

— Bude tu i tamo da nakon Alisine smjene moramo zvati majstore za centralno grijanje da premjeste radijator. Jer ništa ti osumnjičenici toliko ne vole kao klizati se u Alisinoj sobi, bogati, kao da je to revija na ledu, a ne ozbiljna državna ustanova. I jasno, kud će nego bum — glavom u radijator, uglavnom namrtvo. A zašto? Jer je krivo postavljen. Vraga postavljen, napenaljen, izazivački, kao divojarac na reklami za pivo, mami da na njega navališ čelom. I onda ga seli, premještaj na rezervni položaj, u duboku pozadinu. Ali vraga, ni tamo mu ne da mira crv u guzici...

— Radijator s crvom u guzici? Pa jesi li ti striče normalan, koji ti je đavo?! Otkud radijatoru guzica i što će u njemu crv?! U radijatoru ti ima voda, i to je to, kakvi crvi...! Znači, veliš ti, da objasnimo što moj stric pjesnik hoće reći, Alisa tu i tamo ubije nekoga na radijator?

— Jest. Alisa tu i tamo ubije nekoga na radijator — svidjelo mu se ponoviti tu rečenicu s razboritom jednostavnošću.

Hose je na trenutak zašutio, da li od činjenice o Alisi, možda od svijesti što ga je moglo zadesiti da je bio uhapšen, ili od suočenja sa stricem u kojem prvi put nije bilo prijetvornosti, izmotavanja, već neki rafinirani, otmjeni mir lica preko kojeg uz šansonu rominja pariška kiša.

— Misliš, striče, da je on zapravo Bezimeni? — Indijančeve su nozdrve zatreperile kao u krvosljednika. Ante je osjetio kako od lijevog nožnog palca naviše, kao neka lavina koja se obrušava — ali uzbrdo, kreću trnci zadovoljstva, za razliku od Alisinih potpuno izvan voljne kontrole.

I zato spusti obje ruke pod stol, točno u trenutkuu kada su se izdajnički naježile. Potezi njegove šahovske partije unatrag savršeno su vodili svojem početku. Kao u nekom halucinantnom bljesku, ugleda Kartum svojeg kolegu, višeg inspektora Alisu, na njegovoj vlastitoj leđnoj šahovskoj ploči u slavu finske velemajstorice, preobučenog u konja, figuru konja, na polju C 8, a dijagonalno, na suprotnoj strani i polju F 3 stoji Hose, Lovac s napetim Winetuovim lukom i strijelom i perjanicom koja se šušuri na prerijskom vjetru.

— Ne znam... — uzdahnuo je dalek i zamišljen.

— On je Bezimeni, kako nije on, oca li mu Aleksića jebem! — nošen valom svoje zamisli, penjao se na njegovu krestu. — Jel' ti jasno, striče, da je na leđima, ma kakva tetovaža, blef ti je to, nacrtano plavom olovkom, naši su je u Paragvaju zvali »plajvaz«, teško se pere ali se pere, sveca mu bezbožničkog!

— E može biti da je sve, ali bezbožan nije! Prvo što te pita nije jesi li kriv, priznaješ li ili ne priznaješ, nego vjeruješ li u Boga ili ne vjeruješ.

— Ozbiljno?! To pita?! Ako veliš da vjeruješ, što će na to lopov udbaški?

Znam, znam, nemoj mi reći! — bio je ponosan i veseo što se sjetio.

— ...Ako veliš da vjeruješ u Boga, onda on... — zastao je čuvajući točan odgovor kao pticu među dlanovima: — Onda on krene ubijati Boga u tebi! Tako je, je li, striče, da je tako!?

Osjeti Ante stričevsku dragost prema malom zaigranom nećaku koji se praćaka u bistrini svoga duha.

— A ako veliš da ne vjeruješ u Boga, što onda bude? — krene istražiti rubove Josipove inteligencije, ne dajući mu prostora samozadovoljstvu.

— Onda prođeš duplo gore — ispali Hose. — Prvo te mlati dok ne priznaš kako vjeruješ u Boga, a tek tada ga krene u tebi ubijati! Ha, jesam pogodio? — radovao se djetinjasto. — Znaš što sam mislio pod tim da si zasrao? — upita ozbiljan, ali pomirljiv.

— A, znam, nije ti to teško znati, nije sranje, na primjer pišanje. Jer uzmimo, čovjek se nekad malo i popiša u nogavicu, a nije toga svjestan, ali sa sranjem ti je druga stvar... — vratio se prokušanoj taktici odgađanja i zamagljivanja, vagnuvši kako je ipak možda bolje da mu navedeno sranje, već iz higijenskih razloga, analizira i objasni Hose, koji ga prekine nervozan.

— Kako ćeš mi biti tajni agent u policiji, kad sada Alisa zna da si tajni agent, a ako zna Alisa, onda će znati i cijela policija? Daj mi reci kako?!

— Ja mislim nikako. Osim, ako... — u zaplotnjačkom mu je oku zaiskrilo ognjište zajedničkih im predaka.

— Što ako, što ako? — skvičao je falsetom podsjećajući Antu na sestričnu koja je svom mužu za svađe uvijek vikala: — Što ako?

— Osim ako Alisu već nije pregazio tramvaj... — izvali Ante kao posve logičnu mogućnost. — ...Uvrtila mu se u glavu ona grickalica, kopa ga to, čačka, gricka ga ona. I dajem glavu da se namjerio pred konzulat da vidi — možda ipak ima ta grickalica. Makar zna da ja, navodno, sve lažem, tako su slagali i u mojoj karakteristici da lažem. Ali i Alisa laže da je »Panta laže« moja izmišljotina. Evo ga na mjestu događaja, ne vidi baš dobro u prorez od šina, opušci, papirići, golubinja govna i svaki drugi drek je unutra, pa uvlači prst, a vidio si kolike su mu jagodice. Zaglavljuje mu se prst i on psuje majku prvo grickalici, pa tebi i meni, na koncu Zagrebačkom električnom tramvaju, jer njih svi psuju, i kad jesu i kad nisu krivi. Eto trinaestice, juri glupača kroz zeleno...

— Dalje znam, — prekine ga Hose. — Znači, striče, složili smo se da si zasrao...

Skrušio se Ante u neki djetinjast pokajnički dojam ne bi li u mladiću iščačkao nešto očinskog instinkta. I toliko mu je to uspjelo da je gotovo bio razočaran lakoćom postignutog cilja i potvrdom, barem njemu osobno, prezira vrijednog pravila da je često lakše vladati slabošću nego li snagom.

Hose ga je gledao strogošću zaljubljenog roditelja svjesnog svoje pedagoške odgovornosti.

— Reći će u policiji, striče, valjda i sam znaš što će reći?

— »Jebeš novu vlast kojoj je Šime tajni agent!«

— Moraš, mili moj, sutra odmah u mirovinu, druge nema, jasno ti je valjda?

— Može li makar... Ma, fale mi, ni tri godine mi ne fale do punog staža kad zbrojiš beneficirani, mislio sam... — pokušavao je ušićariti, dajući nećaku do znanja kako mirovinu ne doživljava kao dar iz milosrđa, već kao nepravedno odrapljenu kaznu.

— Vraga si mislio, nisi mislio ništa! — gubeći strpljenje nagazio ga je kao trinaestica Nedovršenog. — Kome li ja dade iskaznicu!

— Evo ti iskaznica! Jebeš iskanicu! Popišam se na tvoju iskaznicu, i na paraf, i na činove, bez obzira na vojne ili policijske se popišam! Ti si mi uvalio govno od iskaznice, nisam te ja pitao za govno od iskaznice, da se razumijemo!

Pri tome je navedenu iskaznicu udarao šakom, pljuvao, pokušao zagristi, zasipao solju i paprom, da bi je potom, u praznoj zdjelici od fileka, servirao pred Hosea, koji je slomljen otirao ruke jednu o drugu, kao Ante u gimnazijskoj ulozi Poncija Pilata, kad su mu zaboravili dodati ručnik.

Poderavši posljednji dronjak strasti, pomislivši kako je prevelik uspjeh predstave upropastio njezinu svrhu, primijeti u gledateljevim očima neki mutni bunt koji se u času razbistrio u uvredu.

— Ti ćeš meni pišati po parafu, je li, to ćeš ti meni, po parafu ćeš i po činovima, našim činovima, ti ćeš nama? Pa ne možeš ti to, a znaš zašto ne možeš? Zato jer te nema, postojiš samo u teoriji, i to labavoj nekoj teoriji te ima. Ako te i tamo ima! Ako nisi, razumiješ, neću reći »striče«, ako nisi moj stric, onda uopće i nisi na svijetu! Ja sam tvoj stvoritelj, dignuo sam te, ma iz kakvog praha, iz ničega sam te stvorio ne u čovjeka, nego odmah u Boga na zemlji. Ni Bog nema takvu potvrdu da je to što je, mislim tako jasno i napismeno, kao ti što imaš na iskaznici. A ti, što ćeš ti na to sve? Pišati i vraćati iskaznicu. Nema te žive glave koja to može vraćati nego vraća samo mrtva glava, ide li to u tu tvoju glavu? Misliš da je to onako, malo bi pa malo ne bi. To misliš da je? E nije! Činim li se ja tebi da me malo ima pa me malo nema, a onda sve to i nije važno što je sa mnom? Ima mene, i samo me ima, i nas ima i jasno nam je sve o svemu, i radimo ono što nam je jasno. I to je to. Misliš da je onaj izmislio teoriju relativiteta radi fizike? Jest moj kurac, smišljeno je to zbog politike.

Ako može ovako i onako, onda nije bitno kako je, e onda u toj gužvi, jasno, vladaju oni nama, a ne mi njima. Imaju oni silu, državu i novce, a nemamo mi, jer, jebi ga, relativnost ti je to, dijalektika... To što smo ništa, što nas ubijaju, raseljavaju, što smo jebeno roblje, pa to i onako nije bitno, jer kakva je to vrijednost biti gospodar? Nikakva. Zato gospodari i vele kako gospodara zapravo nema. I zato ćeš fino sada ovu iskaznicu uzeti, ne natrag, jer ju nisi ni predao, i polizat ćeš je, popišao si je pa ćeš je polizati...

Ante ga je dugo gledao u oči s punoćom razumijevanja, kao da mu se u duhu talože slojevi Hoseovog govora.

— Doslovno, misliš, polizati? — htio je precizirati čisto tehnički privukavši zdjelicu i izvadivši iskaznicu.

— Doslovno, doslovno...! — upinjao se dati lizanju dublju metaforičnu važnost.

— Pa nisam je doslovno popišao da je doslovno ližem? Glupo ti je to. Mislim, nije meni neki problem, ima na njoj malo safta, a i papar i sol volim... — bio je iritantno pokoran, bez i najmanje natruhe svijesti o svom ropskom položaju, bez mrvice pritajenog otpora koji vladara čini smislenim.

— Liži — nije odustao, vapeći za stričevim suprotstavljanjem.

Marljivom predanošću stane Ante lizati iskaznicu uz slasno šljapkanje jezika, bez ikakve naznake koliko bi idućih sati to moglo potrajati.

— E, jebo me udav, striče, ako si ti normalan! — nasmije se Hose pomirljivo, priznajući poraz, kao da se uplašio čarolije Antine metamorfoze koja ga goni lizanju do nesvijesti. Kao da se prenuo iz hipnoze, nesvjestan toga što je za njezina trajanja činio, stric je zbunjen gledao iskaznicu u svojoj ruci, pod nosom, pa Hosea.

— Je li Alisa platio svoje? — sjeti se Ante iznenada.

— Taj će tek platiti...

— Piće, mislim, je li platio travaricu... To je on — uteći i ne platiti, a naručiti, to da.

— Nije ništa naručio. Nismo ga ni nudili, niti je zvao.

— A tako, je li? Dobro onda, ali rijetkost ti je to.

— Dakle, striče, nema veze. Velim, koristan si ti, jer si ti, jer imaš iskaznicu, ako i nisi u policiji. A u mirovinu, najbolje ti je, e baš ja u ovim godinama znam što je najbolje oko mirovine. Neka ti je na volju, hoćeš sutra ili nakon te tri godine koje veliš fale, ma ne fali ništa, koliko fali toga staža, mi ti dodamo... — izvadi i pruži Anti onaj špil ostalih iskaznica.

— Koga će mi vraga, što ću ja s tim?! — uzmaknuo je. — Sačuvaj mi do sutra, ako me shvaćaš. Idem sada Alisi na policiju, pa da ne nađu kad me tamo budu pretresali...

— Ideš Alisi na policiju?! — čuđenje je bilo podjednako jako kao i skriveno zadovoljstvo što se, eto, upravo događa ključni potez unatrag.

— On je Bezimeni, siguran sam ja u to, onoliko koliko sam siguran da ti nisi.

— Kakve sad ja imam veze, pa o Alisi se razgovaramo!

— Jasno da razgovaramo o Alisi! Zato i idem k njemu, kao došao sam se prijaviti sam, »Eto, priznajem, sredio sam Nedovršenog...«

— I ti meni veliš da sam lud!? Pa to je baš ono od čega je Alisa najviše lud, kad mu neko dođe sam, prijavi se sam, sam mu prizna i sam soli pamet da je kriv. Taj ne dospije ni do radijatora nego mu već na hodniku pozli, i onda se priča »pao Alisi šećer.« Nije on, Alisa, šećeraš, valjda razumiješ, nego vodi jadnika i tepa mu »šećeru moj, šećeru moj...« I onda šećeru dođe, na polukatu, pa padne kroz okno, nije to visoko, nema ni dva metra, ali dolje raste pet trsova bijeloga burgundca, to ti je loza još od one prve Jugoslavije. Njihov patent, trsovi isti, samo mijenjaš povremeno i šiljiš kolce. To ti, eto, znači »Pao Alisi šećer«. Najbolje ti zato ponesi svoju iskaznicu...

— Nemam iskaznicu.

— Nemaš!? Ti je nemaš, a dijeliš drugima?!

— Ma napravit ću si je, nije to ono najvažnije. Što će meni iskaznica, kad sam ja sam iskaznica!

— Eto vidiš, što će ti. Sad bi je pokazao Alisi tamo na policiji. I možda bi ti rekao od prve kako mu je ime.

— Pa već je rekao. Ili misliš da mu ono nije pravo ime?

— Bezimeni! O tome ti govorim. Rekao bi ti, možda, da je Bezimeni. Vidio si kako je od moje iskaznice bio zasran k'o grlica i odmah pojurio skidati lisice. A sad, kad nemaš iskaznicu, onda ne znam. Nije ti pametno tamo ići.

— E, vidiš, zato imam tebe. Tvoju je iskaznicu vidio i od tebe se, kako veliš, zasrao kao grlica, pa ga ti kad ja pođem nazovi i reci mu, »stiže ti moj nećak, pa ti vidi...«

— Što »vidi«?

— To mu samo reci »pa ti vidi«.

— Zamumuljeno je to jako. Glup je on za odgonetanja. Može krivo prevesti što to treba vidjeti. Trebam mu ja reći ravno, kako se veli, u lavu...

— Ne razumiješ ti, striče, igru. »Pa ti vidi...« to ti je pametnome, a bogami i glupome dosta. Hoću da razbojnik ne bude na čistu što je zapravo, jesam li došao da me on hapsi ili sam došao njega hapsiti. Da se preznojava, jer tako će najprije priznati. Pali ti ta metoda, učio sam ti ja to kod Arafata...

— Ma što si učio — obuci se u eksploziv, zajaši bicikl, pa šajbaj! Jači palestinski štosevi.

— Pusti ti Palestince, striče. Čini samo kako ti velim...

— »Stiže ti moj nećak, pa ti vidi.« Je li tako?

— Tako baš.

— Da naglasim malo sa toplinom ovo »moj nećak«?

— A, ne znam. Da čujem kako bi naglasio?

Ante ponovi rečenicu toplim naglaskom na »moj nećak«.

— Sviđa mi se. Može. Ali točno tako kao sada. Ako jače nalegneš na toplinu, neće biti dobro. Samo ne sviđa mi se kako veliš »pa ti vidi«...

— Ne sviđa ti se što?

— Nekako je, što bi se reklo, olako, kao baš te briga. Ako je »moj nećak« tako topao, onda mora i »pa ti vidi«, biti, a što ja znam, drukčije...

Ante izgovori rečenicu s drukčijim »pa ti vidi«, punim neke tajanstvene prijetnje.

— A? Jel' to to? — kamčio je pohvalu ponosan na glumačko umijeće.

— Ma je, jebiga, ali i nije. Što ja znam. Sve je tu od onoga što smo rekli, i treba to biti unutra, ali mi je opet umjetno, nekako, neuvjerljivo... Najbolje je, ništa ti nemoj glumiti, ni dodavati, nego samo onako reci, normalno..

— Ovako? — upita Ante ponovivši na normalan način.

— Ma jest normalno, što se tiče glume, razumiješ, ali glumiš normalno, a nije normalno, kao što je nešto u životu normalno, kad se ne pitaš o tome treba li biti ovakvo ili onakvo, nego veliš to što veliš, onako normalno.

— Da ga jebem ako sam išta razumio što ti od mene tražiš?

— Nazovi Alisu i reci mu to što smo rekli da mu veliš.

— Shvatio sam u čemu je kvaka! — oduševio se.

— Pa cijelo vrijeme o tome govorimo, a ti si tek sada shvatio!

— Nije značenje u riječima niti u tome kako te riječi veliš. U okolnostima je značenje, u situaciji. Evo, recimo, traži Alisa nekoga jeftinijeg da mu postavi kod kuće pločice u kupaoni i ja mu velim: »Stiže ti moj nećak, pa ti vidi«, Alisa će pomisliti, naravno, uvaljuje mi nećaka da zaradi nešto u fušu, a mali sigurno o pločicama pojma nema, jer da ima pojma o bilo čemu, ne bi postavljao kod mene pločice. E sad, nazivam ja Alisu i velim mu ja istu rečenicu na isti način »Stiže ti moj nećak, pa ti vidi«, a Alisa zna da imam lajsens tu kil, da štitim nećaka iz Paragvaja koji je utamanio Nedovršenog«, pa ista rečenica i iste riječi izgovorene na isti način imaju sasvim drugo značenje za toga istog Alisu...

— Tako je, striče. Ja mislim da bi sada, kad si u mirovini, mogao studirati za filmskog režisera. Dva puta te nisu primili, treći put moraju...

Vršci Antinih ušiju buknuli su živim plamenom, te se gotovo mogao osjetiti smrad osmuđenih dlaka.

— Je li to onaj debeli što predaje teoriju montaže?

— Prvi put čujem da montaža ima teoriju?! Zasuči rukave, vidi nacrt pa montiraj...

— On ti je to otračao kako me nisu primili? Taj debeli...

— Ma koji debeli, nikakvog ti ja debelog koji montira ne znam. Pričalo se o tome po Paragvaju... Krepavalo se od smijeha.

— A Paragvaj je, uzmimo, kao ova birtija, nema se drugog posla, nego raspali kako su mene oborili na prijemnom?

— To ti je baš tako! Znaju naši tamo sve o našima tu. Uzmimo, cijepi neko u Gucmu divljaku, a oni ti za koji dan krenu; neće se primiti, pa prevruć vosak, pa kalem preplitak, pa deset dana uranio. Sve ti se zna tamo!

Zašutio je ugledavši Antu sfrkanog u pozu, kako bi on to govorio »bacača glave«, a radilo se o omraženoj mu figuri Rodinovog mislioca. Davno je ustanovio da ako postoji i jedan položaj u kojem se uopće ne može misliti, bio je to baš taj znamenitog navodnog mislioca. Jedino što bi se s vlastitom si glavom položenom na dlan desne ruke čiji je lakat na koljenu lijeve moglo učiniti, jest baciti je, to jest glavu, što dalje od sebe. Osjećaj da to i može učiniti, samo ako hoće, činio bi ga nadmoćnim nad cijelim samim sobom.

— Što si mi se zabrinuo? Što te muči, reci? — nećak će majčinski.

— Ma to, s voskom. Mislim baš da je dobro ako je što vrući. Pisalo je u dodatku petkom »Vi i vaš vrt« — rečenicu je smislio prije Rodinove poze jer je se u njoj sigurno ne bi sjetio. Manje ga je nerviralo paragvajsko soljenje mu rana prijemnog ispita, nego li digresija po kojoj je orao Hose, bez osjećaja za vrijeme i mjeru, kao da je zaboravio glavnu brazdu pod imenom Alisa. Htio ga je stoga što efikasnije vratiti meritumu, i bio je siguran da će obilaznicom zvanom »vosak« stići prije nego li prečacem.

— Prozreo sam ti ja taktiku, striče. Samo me zavlačiš da ne odem tamo.

— Ovdje ti je u jedanaest fajrunt. Mislim, ako hoćeš da te čekam, onda prođi kroz dvorište, vidjet ćeš šupu s desne strane, a sa lijeve strane šupe, popneš se na gajbu od kisele vode i zakucaš na prozor. To ti je od separea gdje mi iz policije kartamo. Tamo ću ja prileći, ako se to tamo odulji... — nabacivao je upute Hoseu kao maskirno granje preko haubice svoje namjere. Zapravo ga je onim istim vrelim voskom pečatio kao pismo poslano na Alisinu adresu.

— Nemoj me čekati. Naći ću ja tebe već — odlijepio se od stolca teško kao da je sjedio na žvakaćoj gumi. Pođe korak, a onda zastane visok i vitak i zapilji se u strica kao periskop. No Antu je tog trena podsjetio na Aliena iz trećeg nastavka, u onim najnapetijim scenama kad stvor u blizini žrtve luči slinu motornog ulja i kao da zdvaja, napasti ili ne. Taj pritisak Ante je otrpio ravnodušnošću onih staraca na dalmatinskim rivama koje slikaju za reportaže u Dnevniku uz tekst: »I proljetno sunce izmamilo je...«

Zapravo i nije vidio Hoseov odlazak, već tek njegov mutni lik iza staklenih Splendidovih vrata kako se razlijeva i nestaje u noći. Prvo što je pomislio bilo je: »On je mene pozvao, a ipak lopov utekne da ne plati...« A tada, kroz dim i tjelesa, ugleda kako u dubini na šank slijeće ptičurina, gavran, baš onakav i onaj iz istoimene pjesme.

I mada je tog šepavog ubogara poznavao već pune dvije godine od kako su ga konobarice kao ptića pokupile pod zrinjevačkim platanama, ovoga mu se puta učinio ne samo kao privid i kobni znak, već da se neosjetno, kao u kompjutorskoj animaciji, preobražava u crni četvrtasti telefon na tom istom šanku sa škrabicom za kovanice.

Obuzme ga toga trenutka tako duboko tragično čuvstvo te pod sobom osjeti vrelinu bijelog tesanog kamena, miris čempresa i Posejdonova mora, učinilo mu se kako čuje škripanje koturni i moćne grlene glasove koji sliče kliktaju orla i udaranju valova o škrape. Ovaj put, od tjemena na niže, pobole su se po njemu iglice trnaca kao strijele Perzijanaca, preplavljujući ga nekom jezivom ugodom.

»To je to! Na to je Onaj mislio!« — čuo je svoj šapat kako odjekuje amfiteatrom. Onaj se odnosilo na Aristotela. Pripremajući se davnih dana za prijemni ispit, u podrumu Matice hrvatske, u istoimenoj ulici u susjedstvu policije (valjda zato da im ovi iz Matice budu pri ruci za hapsiti), kupio je Ante za samo dva i pol dinara, jeftinije od dnevnih novina, Klaićev prijevod Aristotelove Poetike, kako bi iz prve ruke doznao što je to katarza. Tu je riječ naime upotrijebio njihov novi šef govoreći kako utamničeni hrvatski nacionalisti moraju doživjeti katarzu. Prvo je nagađao kako bi to moglo biti isto što i kalvarija, ali teško da bi prekaljeni partijac, neposrnuo na lahoru Proljeća, sada padao na vjerskoj kalvariji. Pitajući se opet, što to jedan zatočeni nacionalist može doživjeti u Gradiški osim batina, upale bubrega, hepatitisa i poniženja, logika nije iznalazila ama baš ništa što bi možda moglo biti ta takozvana katarza.

»Svrha i vrhunac tragedije, pročišćenje od samilosti i straha« — poučio ga je Aristotel otkrivši mu kao prvo kako šef lupeta gluposti kao i većina ljudi koji pogrešno rabe strane riječi. No unatoč toga, odlučio je nikad u životu i nigdje ne istrčati s tom katarzom, jer mu ipak nije bilo jasno o čemu se tu zapravo radi.

Za koji dan opet se nađe u istom podrumu Matičine knjižare, no ovaj put ne zbog Aristiotela, nego zbog Anice, dugonoge prodavačice koja se penjala na ljestvice ne bi li dohvatila knjigu po koju bi se zapravo morala sagnuti. A bila je i vrlo bistra vjerujući kako taj gospodin sprema doktorat iz antičke književnosti, pa mu je za sljedećih sedam dinara utrapila Kralja Edipa i Eshilovu Orestiju, uz napomenu kako se njoj osobito sviđa Edip.

Da bi imao štofa za sljedeći silazak u podrum i razgovor s Anicom, bacio se Ante na toga Edipa, koji mu se toliko svidio da ga je za tri dana naučio gotovo naizust. A usput, postalo mu je jasno što bi to mogla biti katarza. Kao policajac, uživao je u priči, zapletu, istrazi, iznenađenjima. Jedino mu doista nije bilo jasno zašto se na kraju Edip, kad sazna da je ubio svog oca i oženio mater, toliko silno uzbuđuje, čemu tolika duševna bol i patnja od koje si još na kraju nesretnik iskopa i oči. Jer znao je Ante iz života, kao i iz policijske prakse, da se najveći broj ubojstava događa u familiji, a od toga broja najčešće očevi ubijaju sinove i obrnuto, pa onda i jedni i drugi mrtvi hladni odrobijaju svoje, i jedva je to nekome od njih razlog da se propije, a kamo li da si kopa oči. Osim toga, niti je Edip živio sa svojim ocem, niti ga je poznavao, nego je umlatio na raskrižju tu staru napržicu, kao što je danas normalno ustrijeliti bezobraznika koji ti trubi na semaforu. A i to s materom, ne vrijedi uzrujavanja; ona mu je pripala kao kraljica, brak je štimao, i to dobrih osamnaest godina, kao rijetko koji. A to će reći da je bitno kakav je žena čovjek, a ne je li ti mater ili žena.

»Ti nemaš u sebi pravih osjećaja, ti ne možeš biti nositelj drame« — popovala mu je Anica zadignute suknje preklopljena u obliku mosta Golden Gate preko ljestvica.

Još za vrijeme tog prvog ljubavnog čina s Anicom, Ante se ozbiljno zamislio nad tim svojim navodnim nedostatkom. Zašto je to dubinsko ganuće s preporodnim učinkom, o kojem se očigledno radilo, mogao osjetiti na primjer kad izuje tijesne cipele, kad naši njihovima zbiče gol u posljednjoj sekundi, kad Anica stavi čedne debele očalice da izračuna popust, a sva ga navodna Edipova nesreća ostavlja ravnodušnim?

Kao neuspješni gledatelj pokušao se stoga iz publike prebaciti na pozornicu, zapevši svim silama obilate mu fantazije, kako bi se to reklo — uživjeti u dotičnoga Edipa, jer sve postaje drukčije kad ti se radi o vlastitoj koži. Znajući komad na pamet i toliko duboko u njemu, prolazio ga je kao glavni lik i bio naprosto zatrpan snagom osjećaja; opijen hrabrošću, pameću, i vlašću, i strašću, nagrižen brigom i strepnjom, bijesom i prijetnjama, groznicom žeđi za spoznajom.

No onog ključnog trenutka, kad bi si od siline dramske patnje trebao iskopati oči, jer organ vida prikazuje lažnu sliku svijeta, a tek u fizičkoj sljepoći um progledava istinu, u tom dakle odlučnom času, Ante se počeo tresti od smijeha i pokušaj je neslavno propao.

Okanivši se Edipa, po Aničinom se naputku dohvatio Agamemnona iz Orestije. Otac kralj žrtvuje vlastitu kćer ne bi li brodovlje imalo mirno more za ratni pohod. Kako mu se tih dana upravo rodila prva kćer, startne su pozicije za katarzu bile mnogo povoljnije. Ali je rezultat bio još mršaviji od Edipovog. Jer da na primjer Agamemnon kao drug Tito na Neretvi treba spasiti tisuće ranjenika, za čije živote valja žrtvovati svoju kćer, onda bi tu još i moglo biti velike patnje, drame i vaganja, ali dotični je Grk ništa doli goli zločinac i agresor.

— To je to, to je Onaj mislio... — ponavljao je sada u Splendidu natopljen obilnim količinama nepatvorene, izvorne katarze u tragediji, čiji je istodobno i gledatelj i protagonist. Podignuo je dotad nedirnutu čašicu travarice koja je tu stajala zaboravljena i nazdravio sam sebi:

— E pa, živio ti meni... Agamemnone! — ne samo da je prepoznao i shvatio davnog grčkog kralja, već je osjećao njegovu opojnu silinu čežnje za trojanskim blagom, bitkama i osvetom grčke časti, isto kao svoju nesavladivu pomamu za moći iskaznice, za radošću i strašću vlasti bez odgovornosti.

I kao što je onaj silno ljubio svoju kćer predajući je lomači u ime nečeg većeg, neodoljivo višeg nego što je četrdeset tisuća kćeri, tako je i Agamemnon iz Splendida, jecao u drhtaju žala za Hoseom kojeg je upravo poslao na žrvtovanje vraču Alisi.

Pokušao je čak načas u to i posumnjati; ta jedva ga je poznavao sat vremena, tog ubojicu bez savjesti, poglavicu Apaša s krvavim skalpovima za pojasom, sa sirovim grizlijevim mesom u čeljustima, Palestinca-bombu koji se zariva u školski autobus, a već je zavolio njegov smijeh, bljesak tamnog oka poput gudura Vran planine u munjama, poput vatre beduina, poput mjeseca nad paragvajskim džunglama. Ustao je, i samome se sebi učinio golem i bijel kao stup Akropole, kao da će glavom dodirnuti prljavo crvene kugle Splendidovih lampiona poput zvijezda na svodu univerzuma. Dok je hodao prema šanku, između stolova s filekima i pelinkovcima, kao da je zapinjao šlajer njegove toge o te naplavine polusvijeta na bijeloj kamenoj plohi pozornice njegove tragedije.

Umjesto pokvarenog mehanizma za kovanice, telefoniranje je naplaćivao gavran, tražeći novac prvo usmenom opomenom promuklog glasanja, koje je više podsjećalo na žapca nego li na pticu, a potom bubotkom kljuna. Kad bi namjernik u plastičnu pepeljaru ubacio kovanicu, prinosio bi od umjetnog svjetla i silnog dima slabovidno oko kao da provjerava je li jedan ili dva dinara. Tek bi se tada primirio i pustio te telefonirati bezobrazno prisluškujući naćuljenim uhom.

No, budući da se policija javnim dobrima u službene svrhe koristi uglavnom besplatno, Anti nije uopće palo na pamet potražiti kovanicu i prinijeti žrtvu glasniku smrti. A i gavran je odlučio počastiti Kartuma, odustajući, za živo čudo, od naplate. Poskočio je i sjeo mu na rame, boreći se da zadrži ravnotežu na padini balonera. Miris koji je Antu zapuhnuo ispod krila prizivao je slike kuge i ratova. Čuo je podizanje slušalice i muk s druge strane, što je značilo da je tamo Alisa.

— Ja sam... — reče lako i usputno kao da javlja ženi neka zakuha rezance. Muk s druge strane pojačao se i postao zaglušujući. — ...Stiže ti moj nećak... Pa ti vidi...

— Dobro je to, dobro je. Nema šta ako nije dobro. I kao što ti velim, ma, ako ćemo pravo, i jest dobro... — mljeo je Alisa, dok mu se aparat za dešifriranje, kojeg je odavno sam locirao u čeoni režanj iznad lijeve obrve gombao s tim tajanstvenim »Pa ti vidi...«

— Ma zamisli, veli mi on... — sjeti se Ante u času kad je već htio spustiti slušalicu. — Nećeš mi vjerovati što mi veli...

— A svašta ti ljudi navaljaju, Šime moj. Oni mlađi pogotovo. Lupe i ostanu živi, a onda ti razmišljaj da mu vjeruješ ili ne vjeruješ... — znatiželju je ogrtao u čavrljanje.

— Veli mi da je... dijabetičar. Znaš ono, kako ljudi vele, teški šećeraš. I sam mi veli tako, ja sam ti striče teški šećeraš. Shvaćaš, kako ti to dođe smiješno, vitak je k'o vreteno, a tobože »težak«. Ne pati ti toliko od visokog, šećara mislim, što bude pretežno. Nego ti ga muči kad mu padne, razumiješ, šećer mu padne...

— Padne mu šećer? — ponovio je Alisa bez ikakvog prizvuka, tek toliko da provjeri.

— Jest. Padne. Šećer mu padne — ponovio je nabadajući riječi.

— Vjerovao bih ja njemu, Šime moj, na tvome mjestu. Bude toga u ljudi. Toga sa šećerom. Nije to ništa, što bi rekli...

— Znači, misliš ti...? — utjecao se.

— Ma jasno, tako ti je to... — već se pomalo i razmetao kao autoritet za navedeno područje.

— A dobro, ako i ti veliš. I kao što rekoh, stiže ti on, pa ti vidi...

Ante je zaklopio slušalicu, i toga se trena gavran podigne s njegova ramena, gubeći se u mnoštvu odraza Splendidovih ogledala, kao Hoseova duša u kristalnim sferama neba.

Trnci koje je osjetio tada bili su drukčiji od prethodnih. Očito se ljepota katarzičnog osjećaja javljala u raznim oblicima. U utrobi, iznenadna toplina.

— Travarica... — pomislio je. No vrelina je bila odviše vrela za jednu jedinu 0,3 travaricu.

Nepogrešivo je osjećao kako se upravo sada zbiva onaj veličanstveni trenutak tragičkog iskustva jednog Edipa i Agamemnona, iskustva nedostupnog malom smrtniku, kojeg eto bozi darivaju možda prvi put, jedino i samo njemu. Jednako jasno osjeća kako mora svega toga biti dostojan, mora moći do samog kraja podnijeti teret ljepote i strahote, teret namijenjen kraljevima i herojima.

I u trenutku dok je nailazila beskrajna vječna svjetlost, on reče:

— Jebi ga, cijankalij... — i nasmije se ipak.

* * *