901 godinu poslije

901 godinu poslije

ili

Ljeta godine 1097. u Biogradu na moru Koloman iščekuje dolazak svoje zaručnice, sicilijanske normanske princeze

Na Osmom međunarodnom pjesničkom natjecanju Salvatore Quasimodo, završenom svečanom dodjelom nagarada u madžarskom gradu Balatonfüredu, u rujnu 2000, sudjelovalo je 178 pjesnika s 356 radova. Velika nagrada ocjenjivačkoga suda pripala je devedesetogodišnjem Györgyu Faludyju, dok je posebnu nagradu dobio erdeljski pjesnik Géza Szęcs (r. 1953) za poemu 901 godinu poslije.

Umjesto uvoda u predstavljanje tog Szęcsova djela hrvatskom čitateljstvu donosimo fragmente iz recenzije Ferenca Baranyija. »Sam ne znam kako bih to djelo definirao«, kaže Barany. »Možda je to povijesna groteska. U njemu su sažeti srednjoistočnoeuropska zacerenost i bolni grčevi. Pjesnik povremeno govori u slobodnom stihu, gotovo u prozi, a mjestimice jezik pretače u vezane oblike, s lakoćom nas uvjeravajući u virtuoznost kojom se njime koristi. Potvrđuje kako pravo na razgrađivanje forme ima samo onaj tko ima što lomiti. Njegove igre riječi i jezični trouvaillei doista su nevjerojatno duhoviti. Kada to 'dramaturgija odgovornosti' nalaže, ton mu postaje ozbiljan i potresan. Kada se s tragedijom više ne zafrkava, ipak ne dopušta da ga preplavi tragikomedija. Ciklus je nositeljem važne poruke u vremenu kada bajronovski darkness, kada opasnost od zamračenja duha svjetskih zamjera, nije više samo pjesnička mora.«

»Taj brak ispunjava nemirom mletačkoga dužda.«

Postavio sam retrovizore na svoje zube

kako bih se bolje prisjećao

djevojaka, gozbi.

I toga tko sam bio ja.

Uzalud.

Važan sam ja kralj ugarski.

Zovem se: Koloman Prvi.

Za mnom će doći dug vladarski niz.

Andrija Drugi, Stjepan Treći, Béla Četvrti,

Ladislav Peti... No Kolomana ni jednoga više neće biti.

Ja sam Koloman Prvi i Posljednji.

Moj se stric zvao Sveti Ladislav.

Rođen sam oko 1068.

Ime mome ocu bilo je Géza, a po zanimanju bijaše kralj.

Zsófia od Looza bijaše djevojačko ime moje majke.

Moj stric, dragi rođak Laci, isprva me je za svećenika odredio.

No, za kraljevsko me zvanje upravo on odgoji,

Mili stric, Laci Sveti.

Najveći sam vanjskopolitički uspjeh požnjeo

osvajanjem dalmatinskih gradova.

A evo, sad sam tu,

u Biogradu na moru, inkognito,

u nekoj bijednoj betuli, opskurnoj.

I čekam Te, dolazak Tvoj sa Sicilije.

Obitelj mi je znamenita,

moja je obitelj stvarno slavna.

U njoj se nikada nije dogodio

preljub, tajno umorstvo ili krivotvorena oporuka,

borba među braćom ili uzurpiranje prijestolja.

Odnosno, vidjet ćeš i sama.

Kosa mi je čupava. Dlakav sam i razrok, grbav,

hrom i frfljav. S prijestolja željnoga mlađim bratom,

buntovnim Almosom,

i njegovim sinom Bélom

postupio sam žestoko

i obojicu sam oslijepiti dao.

Nitko ne zna da sam tu, a onaj tko to vidi,

ne zna da sam to ja.

Ne znaju čak ni da se mi već znamo,

da sam vrtlarom bio na Siciliji,

da vaš vrtlar bijah ja.

To je bila naša vrtlarska romanca.

Na Siciliji sam narcise

sadio po planinskome sljemenu.

Ti dugi stihovi od narcisa tebi govorahu

da sam tamo, blizu.

Dužd je naložio da me se

usmrti zbog dalmatinske obale,

zato prerušen sjedim tu dolje,

podno pristaništa.

Michieli Vitalis,

tako se zove dužd

koji je naručio moju smrt kod plaćenoga ubojice

imenom Giovanni Volosini. I to je tajna ove skitničke krinke.

Piše se godina 1097. Isto kao i 1998.

Bilo je lijepo kod tebe vrtlarom biti.

Sadio sam po sljemenu planinskome

i šaputao ti na uho nešto

što Vikinzi ne umiju reći.

Tvoja smrknuta vikinška svojta

ništa nije slutila, što je dobro,

jer, ajaoh, što bi bilo da su me našli u ložnici djevojačkoj —

»Gle, Halling je zimski urešen,

u zrakama se sutona rumeni.

Hm, pustite, ne zbijajte šale,

granitni stupovi drevni, zašto plešete?«

Starice, lišajevi, uspavanke.

Langt oppi lia, i, lia...

U šumi zalutao dječak

— Pokrili ga.

— Napojili ga.

— Plesom ga zabavili.

— I zaprijetili mu.

— Ismijali ga.

— Pomazali ga.

— Vilinskom kosom...

— Vilinskom mašću...

— A odoru od perja?

— Skinuli su...

Koga su skrili fašnici,

na takvoga i uhode

zaborave.

Trčkaraju, glavom lupaju

o zid:

Koga li moramo ubiti...

Kamo je nestao...

Netko ga je prekrio...

Koga skriju

poklade,

njega ni majka više naći neće.

*

Usnuli smo uz normanske uspavanke.

»Moje mlado srce žudi

gore, u dalek kraj.

Pošao bih, al' ne mogu,

tamo ni ptice ne lete.«

Uspavanke, nine-nane...

Sjedim tu i šutim sad.

Noći rađaju narcise u cvatu,

okna se na vrtove raskriljuju.

Luke, betule, ubojice,

agenti i anđeli.

Pristanište. Ma, to su alge,

alge. Čekam te

s grčkim vatrama i turskom medovinom,

razvit ću te iz slane vode,

povećati i dotjerati.

Pjesma za razvijanje slike

Meni su te doveli

normanski mornari.

Pokazat ćeš se u luci,

na brodu, sa svojom flotom,

raspuštene, duge, duge,

žarkoplamteće kose.

S prekomorskim i onozemaljskim

rečenicama među zubima.

I u blještavim haljinama,

lancima i ukosnicama.

Stajat ćeš kod ograde

i kosom palubu mesti

i doći ćeš kako bi se predala,

donijet ćeš sebe samu

i svoje ime okusa morske soli

i reći ćeš mi: uzmi me, uzmi,

uzmi moje haljine,

oduzmi mi i ime.

*

Crnilom pišem ove stihove.

Ja, Prvi i Posljednji,

odnosno Koloman Jedini.

Skitnica i propalica iz betule.

Kako bih zavarao Volosinija, mletačkoga

uhodu.

Ej, ribaru! Jel' svjež taj liganj?!

Lignja ću, poput limuna,

cijediti i gnječiti sve dok

njegovim crnilom ne napunim

svoju tintarnicu.

Ovako će se

kalamar

lovca na kalamara

odmah naći

u mojem kalamaru.

A ja ću uzviknuti: Kalamajo,

Kolomajo!

A na mojem će dlanu

bujati crta srca i života.

Giovanni Volosini! Čuješ li?

Volosini, čuj me, jednostavno,

čuj ti Možebitni

Ivane Svojevoljni,

po ocu ja potječem

od Arpáda Osvajača, you know,

a po majčinoj lozi

od Karla Velikoga.

Šuti, idi, hush.

Hush, stvaraj, množi.

*

NITKO NE ZNA DA SAM TU,

A ONAJ TKO TO VIDI,

NE ZNA DA SAM TO JA.

*

— i hoće li se na toj galiji

naći neki dodvorica

zavodnički raskriljenih koljena?

Nikom drugom pripasti nemoj

Hilda W., princezo moja.

Dajte mi vina i puža purpurnoga.

Dajte amo, zar vam nije jasno?

A tko ste vi? Aha, da, molim,

ja sam skitnica, imena nemam,

možda sam Melkior

ili Ivan.

Dijamanti? Kod mene? Nikako.

Ukrase i nakita također nemam.

Nikoga ja ne čekam, samo sjedim

tu na donjem kamenu pristaništa. Nisam ja nikakav kralj.

Jedva preživljavam.

Ja sam proleter. Iz kuće Arpadovića.

A ti radniče čuješ li

po cio dan i noć...

što otežeš iz dubine, stalno...

Ja sam pomoćnik,

pružam ti

pomoć-

ruku.

Molim?

Kako bi me zvali kada bih bio kralj?

Pa, Dlakdijand Treći, ha ha!

A da sam grof?

Kada bih bio grofom

ime bi mi Stjepan Batman bilo.

Dakle, addio, prijatelju moj,

kakva sreća da krinka djeluje.

Krinka i dijamanti u luci.

*

Obuo bih na stopu svojih stihova srokove cipela,

međutim, ova je pjesma

u stihovima bosih stopa.

Dovode te barke crvenih jedara,

letiš prema meni na galijima

poput pjesme iznad vodâ.

Dovode te barke.

I o meni šapuću

u užoj patriji

uski patrijarsi.

Michieli Vitalis! Nadmudrit ću te.

Dođe li tvoja uhoda

— Giovanni, gdje si? —

Uhodo, znaj, ja ću ti reći

kako me ne možeš pronaći.

Hej, Giovanni, slušaj,

čemu stalno ubijati

i neprestance jurcati...

hahoj, krčmaru!

— Izvoljevate, gospodine, naravoadmiralu moj. Evo vina.

— Ššt, ššt... ali to vino... ovo je vino... hm, ma to je tako...

— Da, molim, gosp...

— Ššt, ššt... ma ovo je vino, ovo vino... tako

mutno-muljavo... a što bi se dalo izjesti?

— Pa, prije toliko duga puta,

našlo bi se ukusne voyages-pogače...

— Odnesi duždevu čovjeku to vino.

A pita li, reci mu da je radničko.

To sam ja.

Da sam radnik u tvornici svjetiljaka

Pjesma za osvjetljavanje

Da sam radnik u tvornici svjetiljaka

i marljiv nadzornik od kakvoće,

a ti kraljevna u dvorcu kraj mora,

ja bih te svejedno volio,

a kako bih ti lice okupao u svjetlu nježnom,

ja bih svake noći upalio sve te fenjere

i tako bih promatrao tvoje obraze strašću skrivenom,

mahnitom, vatrenom i neizrecivom, nijemom.

*

Toliko o slijedu zbivanja.

A inscenacija:

predgrađe i trošna tvornica svjetiljaka,

tamo se drug šulja noćima

i stoji bezbroj jednonogih fenjera.

Patuljak pleše

na kotaču smrvljen.

A moj djed-lija

kroz prozor gleda.

Žarkocrvena brada.

Na stablu orao pjeva.

TO JE MOJE TO JE MOJE TO JE MOJE

TJELESNO TROJSTVO SAMOGA SEBE.

Jedrilica i galija

penju se po stubama,

nadolaze vode poplavne.

Noge mi liže pas mora,

mokar i plav.

Poluprazna šalica

Tu ispod razine zemlje

nad-ja moje bori se.

Obzor i granica postojanja,

napola puna šalica,

danas mi

počinje ostatak života.

U mojem se podrumu valja more,

na obodu je njegovih obala igralište

i čamac o molo privezan.

Sutra pristaješ kod Conxypana,

prije ili poslije

ili prekosutra

kod Lapute.

Igračke su dolje, na terenu igraćem.

Je li to morska nimfa ili tuljančić tek?

Njihaljka?

Il' sklizaljka?

Požudica?

U mojem podrumu svega toga ima. U prizemlju živim ja, siromah,

običan i polovan.

Na tavanu stanuje

Nadteta, čovjeku pretpostavljena teta.

Ponekad joj vičem,

jer čovjek je naprosto takav,

nadređenom svojem uvijek nešto viče,

urla i bijesno topće,

neka i mene na tavan prenese.

*

U duši, gubeći dušu,

žurim tebi ususret.

Pjesma za gubilište duše

Govor iz duše za gubilište duše,

il' na stranputici govor putni.

No tebi se obraća,

a ti samo šutiš.

Tebi, tebi govorim, za tebe je soul.

Za te soul, naked soul.

Ja sam taj, želim vam dobar dan.

U gubilištu duše pjesma za izgubljene duše.

A tamo dolje, na dnu bezimeno raslinje.

Brodski trupovi i vodene tvorbe.

Ovo je pjesma

samo za tebe:

samo za tebe ona pjeva.

Ova pjesma:

as the naked

as the naked soul.

Poput naga govora duše

u koji je usađen poj cvrčka.

*

Večeras će doći moja draga.

*

Moje tijelo, ovo stakleno tijelo...

O besmrtnosti duše

JER ČOVJEK JE ELEKTRIČNA ŽARULJA!

Zavrti ga Bog

u neko grlo,

u neki strujni krug,

zavrti ga u kob.

Zavrti ga u postojanje.

Dah, duša, struja!

Struja, strujanje! Život!

Kao struja u žarulji,

duša titra u meni.

Koliko dugo živi jedna žarulja?

Koliko ću dugo zapravo živjeti ja?

I kada će mene...

kada će ovo...

kada će ovo stakleno tijelo...

kada će nas, kažu žarulje,

jer takav je usud žaruljâ

kada ih netko polomi,

promišljaju vlastitu kob žaruljsku:

što li će biti s nama?

Je li duša besmrtna?

Može li uskrsnuti i žarulja?

Je li žarulja smrtna?

JEDINO JE PUT STRUJE VJEČAN,

IZ STRUJNOGA KRUGA U KRUG.

*

Večeras će doći moja draga.

Stići će mila i njezin Odraz Rajski,

Celestinom ću je zvati,

Moja će ona prikaza biti.

Zbog nje sam se nekoć iskrcao,

otplovio sam zbog nje daleko

na Siciliju, poludivlju.

Priviđa li mi se ili ne?

Pogled mi se napinje: To je ona, zar ne?

Ili njezina zemaljska kopija tek?

*

KAO ŠTO SU VALOVI I LITICE

ZAJEDNO PROTIV VJETRA I OLUJE,

I KAKO SE DREVNA PROROČANSTVA

OBISTINE KATKADA,

ČEKAM TE, GOSPO, LADY YO, NA RIVI,

BUDI MI DOBRA SVE DO SMRTI.

U Kolozsváru (Kluj, Rumunjska), svibnja 1998.

Bilješke

1. Prema zapisima Gaufredusa Malaterre kralj Koloman je od godine 1097. neometano posjedovao Biograd na moru.

Kolomanov se brak uklapao u saveznički sustav Pape Urbana II. Tada su južnotalijanski normanski vladari bili glavni politički i vojni papinski saveznici. I tako su brakovima kćeri normanskoga grofa Ruggera I. (1071-1101) pape stjecali svoje najvjernije saveznike. U doba Grgura VII. prva je kći bila udana za grofa Raimonda od Saint Gillesa, druga je pripala auvergnejskom grofu Robertu III., treća, Constancia, pošla je za princa Konrada Buntovnoga, sina Henrika IV.

Kralj Koloman je oženio četvrtu kćer, onu »čije nam je ime nepoznato, Buzillom su je prozvali pogrešnim tumačenjem riječi »djevica«, što je na starotalijanskome buzilla (a na starofrancuskome pucelle).

Nakon brojnih posredničkih pregovora, u svibnju godine 1097, Kolomanova je zaručnica na čelu sjajne pratnje sa Sicilije doputovala brodom u Hrvatsku i otuda je zatim odvedena u Ugarsku. Iz luke Biograda na moru kraljevsku je nevjestu pratio erdeljski vojvoda Merkur i njegovih pet tisuća vitezova do Stolnoga Biograda (Székesfehérvár), gdje je u nazočnosti golema broja podanika održano vjenčanje.

Prema Györgyu Györffyju (Kálmán király-Kralj Koloman, Budimpešta, 1979) 2. Kralj Koloman je Ugarskoj želio pribaviti izlaz na more i tako ju uključiti u svjetsku trgovinu. Ta ga je zamisao nagnala vjerojatno i na sklapanje saveza s Normanima u južnoj Italiji.

Normani su bili prirodni neprijatelji Mletaka što ih je činilo još poželjnijima za savezništvo.

Mletačkoga je dužda taj brak duboko zabrinjavao.

Prema Józsefu Szalayju (A Magyar Nemzet Története — Povijest Mađara, I. knjiga, Budimpešta, 1895)

3. Izvadci iz pisama kralja Kolomana upućenih mletačkome duždu Micheliju Vitalisu:

»To što na vaše molbe nismo odgovorili ni pismima ni poslanicima, nemojte misliti da se događalo iz puke oholosti ili prepredenosti, nego zbog koristi i dobrobiti, odnosno u prilog trajne čvrstine obaju razloga.

Uostalom, izraze naše iskrene naklonosti te naše poslanike niste ni primali s dostojnim poštovanjem, a to kao da se zbivalo smišljeno i namjerno. Zahtijevamo veće poštovanje i uljudnost prema našim poslanicima, jednako kao i prema nama samima.

Ja, Koloman, kralj Mađara u svoje i u ime svih svojih s tobom ću, Michelijem Vitalisom, knezom Mletaka, Dalmacije i Hrvatske te sa svima tvojima od dana današnjega održavati iskreno i čvrsto prijateljstvo i jedinstvo.«

4. Četiri stiha norveške dječje popijevke na mađarski je prepjevao Sándor Weöres. Edvard Grieg je melodiju obradio u orkestralnoj suiti (Četvrti odjeljak Norveške fantazije, op. 64)

5. »Gle, Halling je zimsko urešen...« posuđena su četiri Ibsenova stiha (dva ulomka iz poeme Peer Gynt).

6. U poemu ukomponirani crteži likova normanskih ratnika citati su s tapiserije iz Beyeuxa, nastale oko godine 1100.

Prepjev Xenia Detoni