Život i građa

Lovorka Čoralić, Hrvati u procesima mletačke inkvizicije; Hrvatski institut za povijest, Dom i svijet, Zagreb 2001.

Knjiga koja će ovdje biti ukratko predstavljena tek je jedan segment istraživačkog napora mlade hrvatske povjesničarke Lovorke Čoralić u njenom nastojanju da obuhvati raznolikost kulturnih veza dviju jadranskih obala tijekom nekoliko stoljeća. Iscrpno rasčlanjujući izvorne dokumente iz mletačkog Državnog arhiva, točnije Fonda mletačke inkvizicije ili Svetog oficija (Santo Uffizio), autorica analizira različitu građu prema vrsti sudskih procesa u kojima se spominje hrvatsko stanovništvo u razdoblju XVI-XVIII. st. Tako su obuhvaćene analize procesa prema ovim skupinama: prijelazi na islam, dvostruko krivovjerje (grčka shizma i prijelaz na islam), protestantizam, magija i praznovjerje te ostali procesi (bogohuljenje, hereza, skandali, poligamija, zabranjene knjige). Građa je predstavljena prema jedinstvenoj shemi; najprije je provedena kvantitativna analiza u kojoj su u postocima izneseni osnovni podaci o kažnjenicima (spol, starost itd.), razlozi njihova ulaska u grijeh te vrsta procesa i presude kojoj takvi kažnjenici podliježu. U nastavku slijedi skraćeni prijepis izvornih dokumenata s najbitnijim objašnjenjima kao i prijepis cjelovitog teksta u talijanskom originalu kao dodatak svakom poglavlju.

U uvodnom poglavlju naslovljenom Od krivovjerja do magije: Hrvati u procesima mletačke inkvizicije, autorica pojašnjava način djelovanja mletačke inkvizicije, odnosno njezinog glavnog izvršnog tijela — Svetog oficija. Riječima autorice »utemeljen radi sprječavanja i otklanjanja svakog oblika krivovjerja, ali i najrazličitijih drugih oblika društvenog zastranjenja pojedinaca, Sveti je oficij s vremenom poglavito u ranom novom vijeku, prerastao u središnju ustanovu za nadzor nad vjerskim životom na cjelokupnom području prostranog mletačkog dominija«. Prema mišljenju autorice »istražni procesi u kojima su Hrvati optuženici ili rjeđe svjedoci, zrcale nam... život pojedinaca ili skupina uronjenih u sklop određenog povijesnog vremena i prostora...«. Navedeni dokumenti svjedoče o sudbinama ljudi na razmeđu vjerskih i kulturnih tradicija, koji su tek nastojali preživjeti kroz prilagodbu zahtjevima pojedinih sredina. Ovi procesi ujedno, pored detalja iz života uglednih duhovnih ličnosti među hrvatskih življem, govore i o sudbinama malih, gotovo anonimnih i zaboravljenih ljudi, te o njihovim sklonostima. Izvori ovakve vrste osvjetljuju »životno svakodnevlje siromašnog gradskog puka, žitelja koji su svojim profesijama i načinom života nerijetko bili na granici s marginalnim, društveno izopćenim skupinama.« Kroz te izvore otkriva se njihova sklonost pučkom praznovjerju i magijskim postupcima. Autorica napominje da većina procesa u kojima su zastupljeni hrvatski stanovnici nije izravno prijetila stabilnom poretku Prevedre Republike premda se ulazi u nadležnost rada Oficija.

U poglavlju naslovljenom Opći podaci o Svetom oficiju. Izvori i historiografija predstavljen je ukratko historijat te institucije kao i rezultati dosadašnjih istraživanja u hrvatskoj, talijanskoj kao i historiografiji drugih europskih zemalja. Slijedi popis izabranih procesa protiv Hrvata u spisima mletačkog Sv. oficija prema vrstama optužbi, potom grafički prikaz u postocima ovisno o optužbi, zastupljenosti u vremenskom slijedu prema spolu, zanimanjima i podrijetlu.

Drugo poglavlje bavi se procesima hrvatskih građana optuženih za prijelaz na islam (maomettismo ili eresia in genere). Kako hrvatska i talijanska historiografija nisu do danas dale prinos proučavanju te vrste procesa već su ih uvrštavali u skupinu procesa protiv protestanata, autorica prvi put pristupa analizi 16 slučajeva maomettisma. Primjetno je da su ispitivani većinom muškarci (11), a manje žene (5), te da su podrijetlom uglavnom iz gradova i sela na hrvatskom i bosanskom području, tada pod osmanlijskom vlašću. Ponajviše je riječ o vojnicima koji su služili u osmanlijskoj vojsci te bili zarobljeni prilikom ratova, rjeđe o pomorcima i obrtnicima. Autorica uočava različite razloge i dob ljudi prilikom prelaska na islam, te razmatra na koji se način optuženici brane pred predstavnicima Svetog oficija. Općenito su, prema njihovim izjavama, »posjete džamijama držali lažnim i ispraznim činom i ponavljali su da... kroz sve godine provedene u osmanlijskom okruženju nisu naučili turski jezik. Nasuprot tome, gorljivo su nastojali dokazati svoju trajnu pripadnost i privrženost katoličkoj vjeri koju su, iako su je se formalno odrekli, u sebi trajno osjećali i štovali«. Usprkos takvim tvrdnjama, znakovita je činjenica da je prilika za bijeg na kršćanski prostor uistinu bilo dovoljno te da se radi o voljnoj prilagodbi običajima i pravilima muslimanske zajednice. Isto tako, optuženici su dobrovoljno pristajali na procese mletačke inkvizicije. Pritom su ih savjetovali kršćanski svećenici, ponajviše franjevci i dominikanci. Autorica, nadalje, opisuje tijek procesa koji su se uglavnom odvijali po istom slijedu pitanja. Zanimljivo je da nijedan od ispitanika nije bio teško kažnjen. Kazne su uglavnom bile izricane u obliku obveze pričesti i ispovijedi, molitve krunice i sl. Proces bi završavao simboličnom formom odricanja od islama (abiurazione) koju su svi podjednako izgovarali. Autorica kao dodatak poglavlju, u kronološkom slijedu, donosi sadržaj pojedinih procesa u kojima možemo očitati raznolikost pojedinačnih sudbina kao i opće prilike koje su potakle pojedince da prihvate islam. Na kraju poglavlja cjelovit je prijepis pojedinih latinskih tekstova preuzetih iz spisa mletačke inkvizicije.

U poglavlju naslovljenom Dvostruko krivovjerje: Grčka shizma i prijelaz na islam (scisma greca e turca) autorica se bavi procesima vođenim protiv pojedinaca koji su čak dva puta zgriješili protiv Katoličke crkve, jednom prelaskom na grčku vjeru (pravoslavlje), a drugi put prelaskom na islam. Procesi su vođeni u razmaku od stotinjak godina, ponajviše tijekom XVII. st. Pritom su optuženici (nepoznate nacionalne pripadnosti) ponajviše podrijetlom iz područja mletačke vlasti na istočnoj obali Jadrana, iz okolice Šibenika, Kotora, te iz susjedne Bosne, koja je tada bila sastavnim dijelom Osmanlijskog Carstva. Riječ je o krajevima izloženim turbulentnim ratnim zbivanjima, te različitim vladarima. Ispitanici pred mletačkim sudom upravo takvim općim prilikama opravdavaju svoje pristajanje čak uz tri različite vjere.

Dok prethodne slučajeve mletačka inkvizicija nije tumačila kao prijetnju integritetu Prevedre Republike, te shodno tome nisu niti strogo kažnjavani, prelazak na protestantizam (protestantismo, luteranismo) smatran je opasnijim grijehom te je podlijegao i strožim kaznama. Upravo u četvrtom dijelu svoje knjige autorica analizira primjere procesa vođenih protiv Hrvata u Veneciji koji su prihvatili teoriju o predestinaciji, odrekli se papinog autoriteta te pristali uz neka temeljna uvjerenja reformirane crkve. Međutim, tek je nekolicina od proučavanih procesa rezultirala težim kaznama kao što su izgon s teritorija Mletačke Republike i javno odricanje od protestantizma. Ostali su bili tek prisiljeni pristati na kršćanske duhovne obveze, pokore i molitve. To upućuje na činjenicu, kako tumači autorica da »optuženi nisu predstavljali bitan problem za vjersku stabilnost prostora na kojem su živjeli i djelovali«. Prijepis originalnih dokumenta u dodatku donosi ujedno zanimljive podatke o općim vjerskim prilikama na istočnoj obali Jadrana na prijelazu XVI. u XVII. st. te spomen na ugledne crkvene ličnosti hrvatskog podrijetla kao što su splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis, pojedine ugledne osobe iz javnog života onodobnog Zadra itd.

Peto poglavlje knjige naslovljeno Magija i praznovjerje (magia, negromanzia, suduzione, sortilegio) bavi se procesima vođenim u razdoblju od 1582. do 1721. protiv hrvatskih građana koji su jednako bili sudionici ili pak promatrači, takvih za crkvu nedopuštenih radnji. Zanimljivo je da se u tim procesima spominje nešto veći postotak žena nego muškaraca, većinom su to osobe podrijetlom iz većih gradskih središta na istočnoj obali Jadrana, a jedan, premda manji dio ispitanika, podrijetlom je iz plemićkih krugova ili su bili u službi crkve. Uočljiva je i činjenica da većina osuđenika u trenutku podizanja optužbe živi u samoj Veneciji kao dio iseljeničke hrvatske zajednice u Mlecima. Zanimljiv je, nadalje, tijek pojedinih procesa koji obiluju detaljima iz pučkog praznovjerja. Kako naglašava sama autorica »podrobno iščitavanje i raščlamba sadržaja otkriva nam brojne i naizgled sporedne pojedinosti iz životnog okruženja različitih, mahom nižih društvenih slojeva. Takvi nam podaci približavaju svakodnevlje, navike, težnje i misaona obzorja običnog puka prošlih stoljeća, podastirući nam konkretne primjere i dokaze na koje teško nailazimo u nekim drugim vrstama izvornih arhivskih spisa.«

U poglavlju naslovljenom Ostali procesi (bestemmie, ereticali, scandalo, poligamia, libri proibitiI) autorica proučava sudbine uglavnom duhovnih osoba koje su zgriješile ponašanjem neprimjerenim svom zvanju. Procesi su vođeni u razdoblju od 1573. do 1744. godine, a svi su optuženici muškarci podrijetlom sa srednjodalmatinskih otoka, te iz Dubrovnika i Kotora. Među brojnim oblicima pojedinačnih grijeha nalaze se i neprimjerene veze s lokalnim vjernicima, te pedofilija. Kazne su se ponajviše sastojale u premještanju u druge župe, a rjeđe u isključenju iz crkvene službe.

Na koncu knjige donosi se sažetak na engleskom i talijanskom jeziku, iscrpan popis korištenih izvora i literature, kazalo osoba, kazalo toponima i etnonima te bilješka o autorici.

Možemo zaključiti da ova studija predstavlja iznimno vrijedan doprinos proučavanju jednog od aspekata svakodnevnog života u ranom novom vijeku, što je osobito popularna historiografska vrsta u suvremenoj europskoj i američkoj historiografiji kako je i sama autorica pokazala koristeći se obimnom stranom literaturom na ovu temu. I metodološki je studija ravnopravna znanstvenim dosezima suvremene inozemne historiografije (kao npr. studiji Carla Ginsburga »Sir i crvi« koja se bavi sličnom problematikom). No, možda je najvažnije istaknuti da ovom knjigom autorica daje smjernice mlađim hrvatskim povjesničarima za istraživanje slične problematike iz svakodnevnog života za što postoji obimna građa u arhivima pojedinih hrvatskih gradova.

Meri Kunčić