XIV. chopinovsko natjecanje potvrdilo je loše stanje poljske klaviristike

XIV. chopinovsko natjecanje potvrdilo je loše stanje poljske klaviristike

Na punktiranu notu

Ideja Jerzyja ňurawlewa, profesora Više glazbene škole u Varšavi, da stvori monografsko natjecanje posvećeno stvaralaštvu Fryderyka Chopina, danas izgleda genijalna. Ipak, u dvadesetim godinama našeg stoljeća, kada se pojavila, umjetnička vrijednost te glazbe nije bila očigledna. Chopin se svirao najčešće sentimentalno i površno, često se i odbacivalo stvaralaštvo kompozitora kao malovrijednu salonsku glazbu, prerafiniranu, zastarjelu i pomalo čudnu.

O naprednom za svoju epohu Preludiju u a-molu muzikolog iz devetnaestog stoljeća Jan Kleczyzski pisao je u svojoj knjizi O izvođenju Chopinovih djela: »Ne svirati jer je čudno«. Uostalom, cijeli ciklus 24 Preludija izveden je tek nekoliko desetaka godina nakon kompozitorove smrti, a prva snimka napravljena je 1955. godine. Wladislaw ňelezski, istaknuti kompozitor i izvanredno inteligentna osoba, autor naših nacionalnih opera Goplana i Konrad Wallenrod, smatrao je da su Chopinove sonate loše sastavljena djela. Nije cijenjena ni njegova melodija, mislilo se da je u oba koncerta jedino nešto vrijedno partija klavira, te da je potpuno neprihvatljiva — užasno napisana partija orkestra. Ne razumijevajući tu glazbu dodavali su joj umjetnu ideologiju, omotavali u pseudofilozofske sadržaje. Posebno popularne bile su narodnooslobodilačke interpretacije. Slika »marša okovanih koji idu u Sibir« u Polonezi es-mol pokornički je ostala u općoj svijesti do dana današnjeg.

Pobijeđeni, izgubljeni

Jerzy ňurawlew razmišljajući o snimanju Chopina odgovarajuće vrijednosti sjetio se sportskih iskustava. Dvadesetih godina bio je procvat sporta i navijača. Institucionalizirao je dakle sportsko rivalstvo mladih pijanista, dao mu odgovarajuću formu i sadržaj. Prvo Međunarodno natjecanje pijanista Fryderyka Chopina u Varšavi organizirano je 1927. godine. Bio je to skroman događaj, u dva kruga, u trajanju od tek osam dana, s desetak stranih gostiju. Sljedeće, II. natjecanje 1932. godine, imalo je već potpuno drukčiji status i okvir, a došlo je pedeset i pet stranih gostiju. Poljska ekipa nije brojala šesnaest pijanista, nego trideset i dva. Sudionike je ocjenjivao međunarodni žiri, a natjecanje je produženo na osamnaest dana. Napokon posljednje pred rat, III. natjecanje 1937. godine, bilo je i najveće — u borbu za prvenstvo prijavilo se dvjesto pedeset pijanista iz dvadeset i jedne države.

Povijest poslijeratnih natjecanja započela je 1949. godine. Bilo je to natjecanje u kojem je poljska ekipa zabilježila uspjeh bez presedana. Prva mjesta pripala su Halini Czerny-Stefazskoj, Barbari Hesse-Bukowskoj, Waldemaru Maciszewskom, Wladyslawu Kbdru i Ryszardu Bakstu. Prvu nagradu Halina Czerny-Stefazski podijelila je sa sovjetskom klaviristicom Bellom Dawidowicz, ali nitko od melomana koji su tada pratili suparništvo mladih glazbenika nije ni najmanje sumnjao da je ta odluka sudaca bila diktirana političkim obzirima. Sljedeća natjecanja karakterizirala je visoka izvedbena razina, a pobjeda na njima označavala je početak velike, svjetske karijere. Uostalom, računala se ne samo pobjeda, nego i samo sudjelovanje. Ulazak u finale Chopinovskog natjecanja bilo je svojevrsna umjetnička nobilitacija. Naravno, događalo se da je pobjednik unatoč osvojenom prvom mjestu ostao malo poznat umjetnik koji rijetko nastupa u renomiranim koncertnim dvoranama. Bar je tako bilo s pobjednikom 1955. godine Adamom Harasiewiczem. Događalo se i da su puno veće karijere imali ne nositelji prvih nagrada, nego oni koji su osvojili dalja mjesta, pa čak i klaviristi izbačeni u nekom od predfinalnih krugova. Dovoljno je prisjetiti se Ive Pogorelića.

Natjecanje oduvijek prate emocije. Publika navija za svoje favorite, iako se ocjene ocjenjivačkog suda ne poklapaju uvijek s njenim očekivanjima. Vrlo rijetko se događa da se izbor slušatelja u potpunosti slaže s izborom žirija. Bilo je to jedan jedini put, kada je bespogovorni kandidat za prvo mjesto od prvog kruga bio mlađahni Kristian Zimerman. Ali upravo od njegove pobjede, dakle od 1975. godine, počinje velika kriza natjecanja, pad njegova prestiža u svijetu, razdor između temeljne postave žirija i očekivanja kritike i redovitih melomana.

Čuvari Pečata

Ocjenjivači ne shvaćaju činjenicu da se svijet mijenja, a s njim i naši estetski kriteriji te odnos prema umjetnosti. Većina članova žirija Chopinovskog natjecanja smatra se Čuvarima Pečata. U svom uvjerenju bdiju nad interpretativnom čistoćom glazbe Fryderyka Chopina. Odbacuju sve ono što može djelovati kao odstupanje od uzorka koji su oni zamislili. Nema sumnje da se u monografskom Chopinovskom natjecanju izvođači moraju strogo držati notnog zapisa. U tom smislu žiri jest i treba biti neumoljiv. Inovacije si mogu priuštiti klavijaturisti u vrijeme svog sola, riskirajući neodobravanje slušatelja. S obzirom na to natjecanje ipak podsjeća na ispit i to na ispit iz prirodoslovno-matematičkih predmeta.

Janusz Plejniczak govori o šizofreničnoj situaciji, čiji je svjedok kao sudac. Slušajući natjecatelja istodobno je slušatelj i ispitivač. Interpretacija mladog klavijaturista može mu zaustaviti dah, ali obveza suca je čuti dodatni akord kojeg nema u notama, ili nečisti zvuk. Stoga je pred njim neobično težak izbor, kakvo je i vječno pitanje, podrijetlom iz viteških romana — poriv srca ili osjećaj dužnosti?

Baš taj prilično konzervativan žiri i nesavršenosti sustava ocjenjivanja uzrokovali su da zadnja dva natjecanja nisu imala laureate prvih nagrada. Nikoga osim same suce neće uvjeriti obrazloženje da se među natjecateljima nije našao nitko vrijedan prvog mjesta. Natjecanje bez prvog mjesta je manje vjerodostojno i gubi prestiž.

Osnovno obilježje svih natjecanja je suparništvo. Manje je bitna njegova određenost — je li to plemenito natjecanje ili utrka štakora. U današnje vrijeme važna je samo pobjeda. I iako će se javno govoriti kako je bitno sudjelovati, promotrimo mlade klavijaturiste netom prije nastupa. Njihove izgubljene oči, znojne, dršćuće dlanove. Teško će nas tada biti uvjeriti u priče o prijateljstvu i zajedništvu sudionika natjecanja.

Tajni bodovi

Loše je kada se ocjene klavijaturista s obzirom na tehniku razlikuju u žiriju od dvadeset i osam osoba toliko dijametralno kao u slučaju rumunjske klavijaturistice, miljenice publike i većine glazbenih kritičara, Mihaele Ursuleaso. Nešto nije u redu ako jedan sudac diskvalificira klavijaturisticu tvrdeći da ne svira čisto i izostavlja note, a drugi je potpuno suprotnog mišljenja. Puno je teže s nemjerljivim kriterijima koji se tiču ocjene umjetničke interpretacije. Po mišljenju nekih znalaca rumunjska klavijaturistica nije svladala konstrukciju Sonate h-mol, odsvirala ju je na svoj način, podlježući temperamentu. Ništa ipak ne opravdava ponašanje dviju sutkinja koje su za vrijeme izvedbe demonstrativno poklopile note i uz tresak ih odbacile.

Iako se način ocjenjivanja iz godine u godinu mijenja i postaje čitljiv, ipak nije idealan, jer obuhvaća elemente koji se međusobno isključuju. S jedne strane postoji bodovni sustav, i diskusija je nemoguća, s druge — osvajanje najvećeg broja bodova ne odlučuje o pobjedi, i sudac može biti obvezan predstaviti argumente o svom izboru. Stoga je o izboru finalista odlučivalo tajno glasovanje. Svaki ocjenjivač morao je napisati šest imena, jer je dvoje pijanista koji zatvaraju šestorku dobilo isti broj bodova. Odlučila je potom slijepa sudbina i profesor Andrzej Jasizski, predsjedatelj žirija, koji je jedini vidio sve kartice. Naravno da ni na trenutak ne sumnjam u profesora, samo skrećem pozornost na nesavršenost sustava ocjena.

U povijesti natjecanja besplodno su se isprobavali različiti načini, sa žirijem skrivenim iza zavjese koji ocjenjuje natjecatelja na slijepo, zvonom u ruci predsjedatelja, koji prekida sviranje svakog lošijeg natjecatelja, ocjenom računala itd.

Nacionalna mizerija

Nastupi poljskih klavirista od početka ne najavljuju uspjehe. Upravo su Poljaci griješili kao rijetko tko, poljski su klavijaturisti svirali neujednačeno. Događali su se i lijepi trenuci, izvedbe svirane na najvišoj razini, a zatim smo slušali nekoordinirane produkcije diletanata. Kada bi Radoslaw Sobczak zasvirao Sonatu h-mol isto tako kao mazurke, mogli bismo biti svjedoci njegovog uspjeha u finalu, kada bi Daniel Wnukowski odsvirao ostali program II. kruga kao Polonezu Ad-dur, bio bi zasigurno u III. krugu, kada Natalia Sawoocianik ne bi podlegla emocijama, kada bi Piotr Machnik pokazao koliko zaista vrijedi, kada bi...

Prije nekoliko tjedana izrazio sam svoj stav o stanju poljske klaviristike i malih šansi na natjecanju. Predbacili su mi defetizam. Nakon natjecanja treba potaknuti diskusiju, odgovoriti na pitanja zašto već četvrt stoljeća nemamo uspjeha u toj prapoljskoj glazbenoj svečanosti. Zlo leži uglavnom u stanju nereformirane poljske klavijaturske pedagogike koja ne podliježe neizbježnim promjenama. Nekoliko uspješnih profesora, koji imaju svoje vizije poučavanja, nema odgovarajuću silu proboja. Potreban je veliki potres, prava trešnja zemlje.

Zlo leži u ograničavanju repertoara koji izvode mladi klavijaturisti. Put do Chopinove glazbe vodi preko Bacha i Mozarta, ali također i kroz suvremene kompozitore. Osjetljivost se oblikuje zahvaljujući raznovrsnosti doživljaja. Ništa neće dati mehaničko sviranje skladbi Chopina. »Ne mene, sebe svirajte« — govorio je i sam Fryderyk Chopin. A uz to treba imati osobnost, u čijem oblikovanju veliku ulogu ispunjavaju pedagozi. Treba također razmisliti o općem oglazbljivanju poljske djece i mladeži. Sad je već krajnje vrijeme prije XV. chopinovskog natjecanja.

Kinezi protiv Japanaca

Ovogodišnje natjecanje imalo je svoje moralne pobjednike. Bili su to kineski klaviristi. Već u prvom krugu predstavili su se u najboljem svjetlu. Slomili su brojčanu japansku hegemoniju, svirali na najvišoj razini, štoviše, predstavili Chopina najviše chopinovski. U izvedbi kineskih glazbenika etide, nokturni, balade, a kasnije scherza, valceri, poloneze i preludiji zazvučali su očaravajuće. Netko je pokušao tumačiti fenomen kineskih klavirista teorijom velikih brojeva. Dvomilijardni narod može obrazovati pola milijuna klavijaturista, od kojih će tisuću biti jako dobri, sto poznatih, a deset genijalnih. Srećom se teorije takvog tipa ne ostvaruju u slučaju umjetnika. Gdje leži uzrok? Možda u imitatorskim sposobnostima, karakterističnim za stanovnike Dalekog Istoka. Ovo tumačenje više bi imalo smisla u odnosu na Japance. Japanski klaviristi djeluju ponekad kao mehaničke lutke. Kinezi i Korejci imaju u sebi veću dubinu. Čuo sam zanimljivu teoriju o te tri nacije. Dakle, Japanci su intelekt, Kinezi emocije, a Korejci senzibilitet. Zanimljiva teorija, iako je teško sviranju kineskog klaviriste Chen Chenga zanijekati elemente senzualnosti, a izvrsnom korejskom klaviristi Yoou Yungu Wooku predbaciti nedostatak emocija, kao i ogromnog intelekta. U svakom slučaju razlog žirijeve »kosidbe« najboljih kineskih klavirista s Xiaotangom Tanom, Ju Jin, Chen Chengom i Ning Anom ostat će velika zagonetka.

Sličnih je pitanja sve više. Zašto je u finale dospio nikakav Alberto Nose iz Italije, dok je ispao njegov izvrsni zemljak Giuseppe Albanese, zašto do trećeg kruga nije dospjela Etsuko Hirose, izvanredna Japanka koja predstavlja Francusku? Začuđuje prisutnost u finalu Aleksandra Kobrina umjesto Walentyne Igoszine. Zato je tu poznata Mika Sato i dvoje kineskih klavirista. Hoće li za finaliste XIV. chopinovskog natjecanja koncert laureata označiti početak velike karijere?

»Polityka«, broj 44 (2269), 28. listopada 2000.

Prevela Jelena Bošnjak