Sukob oko antisemitizma

Sukob oko antisemitizma

Suprotnosti, sumnje i pitanja

Goldhagen i aksiom njemačke kulture

Posebnost poznate knjige D. J. Goldhagena Revni Hitlerovi krvnici. Normalni Nijemci i Holokaust, često prozivane kao kontroverzne, koja je objavljena 1996. godine, a u poljskom prijevodu 1999. krije se prije svega u neobičnom poimanju tako često rabljenog pojma »normalni Nijemci«. »Normalni« za vrijeme holokausta, ili oni koji su se po naredbi trebali razlikovati od »nenormalnih« — od izdvojene kaste ubojica. Goldhagen ih je planirao ocijeniti jednostavno — kao Nijemce (»Ti su ljudi najprije bili Nijemci, a zatim SS-ovci, policajci ili stražari u logorima«: Kao Nijemce — pripadnike jednoga mentaliteta, jedne senzibilnosti, jednoga Lebenswelta, jednog antisemitizma. Kažimo odmah da za Goldhagena postoji samo jedan antisemitizam, a ne — kako se najčešće prihvaća — dva antisemitizma: tradicionalni, stari, životni ili narodni (u načelu onaj koji nije štetan) i suvremeni, agresivni, pogromski, totalitarni.

»Da nije bilo toliko Nijemaca, ne bi bilo holokausta« — smatra Goldhagen i ta je njegova glavna teza pobudila najviše sumnji, formuliranih uostalom na vrlo različitim točkama gledišta. Posebnu nacionalnu obilježenost Nijemaca pojedinci su prihvatili kao vrstu licemjernog rasizma. Ali Goldhagen ima na umu svojevrsni karakter njemačkoga antisemitizma koji tretira kao »presudni pokretački faktor holokausta«. I upravo njemački antisemitizam predstavlja glavnu temu snažnoga i bogato dokumentiranoga Goldhagenovoga djela. On odlučno naglašava različitost Nijemaca, također u značenju njihova »razlikovanja«, preoblikovanja kroz »kulturni spoznajni uzorak« koji traje stoljećima, a posebno od XVIII. st.

Jan Kucharzewski u šestom svesku svoga velikoga, znanstvenoga djela Od bijeloga carstva do crvenoga, (prvo je izdanje izlazilo od 1923-1935) indirektno je podastro materijal koji podržava Goldhagenovu tezu. Posebno je upozorio na to da se buran antisemitski pokret razvio u Njemačkoj posebno poslije napoleonskih ratova. »U traktatima iz javnoga prava tada se razvijala misao o kršćanskj državi, koja je bila reakcija na načela francuske revolucije, koja su prodrla u Njemačku zajedno s francuskom invazijom. Jedna od francuskih inovacija bilo je jednakost Židova«. Mrzili su tu ideju. Pojavilo se mnogo pisaca-antisemita. U gradovima su započeli antižidovski nemiri za vrijeme kojih se razlijegao poznati, često tako ponavljani uzvik: Hep, hep, Jude verreck!

Kad se pojavio Hitler, bilo je jasno da su Nijemci već preko svake mjere zadojeni antisemitizmom, tim, prema Goldhagenu, aksiomom njemačke kulture — »općepoznata verzija u Njemačkoj u razdoblju nacizma bila je samo jasnija, izražajnija i dorađenija forma odavno prihvaćenoga modela«.

S obzirom na to da se knjiga pojavila i na njemačkome i na poljskome, a dodatno kao oblik komparativnoga leksikona, htjela bih ovdje naglasiti potpuno promijenjen »prijegoldhagenovski« stav — koji je izgovorio Dan Diner (profesor suvremene povijesti na Sveučilištu u Essenu i Tel Avivu) u studiji Poljaci i Nijemci. 100 ključnih pojmova (1996). Autor u tamo uvrštenom članku Antisemitizam u Njemačkoj izražava uvjerenje da sam holokaust nužno ne izbija na površinu iz mržnje prema Židovima. Industrijsko-birokratski organizirani zločin nad Židovima bio je rezultat »kombinacije« tradicionalnoga antisemitizma, rasizma i eugenike« — (ovakav je stav nešto bliži onome Zygmunta Baumana u Suvremenosti i Istrjebljenju). Uočimo da se svi čimbenici ove kombinacije ipak, prije svega, odnose na Židove... Prema mišljenju autora, »antimodernizam i antisemitizam čine nerazdvojan par« — s obzirom na ulogu Židova u industrijalizaciji i »unovčavanju« pojava koje kidaju tradicionalne društvene strukture. Prije 1933. godine — tvrdi Diner — antisemitizam je u Njemačkoj bio marginalna pojava (prije su ga povezivali s Francuskom — stvar Dreyfusa i s Rusijom — pogromi); u Weimarskoj Republici je postao glavni instrument propagande wolkostowske desnice. Njegov je dramatični porast u Njemačkoj trebao biti iznenađujući.

Umjesto toga, Goldhagen kao proučavatelj holokausta vidi drukčiji iznenađujući i šokantni fenomen: »društvo koje je izvršilo taj nezamisliv i teško objašnjiv čin«. Kojim se sredstvima treba poslužiti da bi se shvatilo to što se čini neshvatljivim? Goldhagen prihvaća da će najbolja biti antropološka sredstva. »Razlikovanje« Nijemaca otišlo je tako daleko da »treba prihvatiti gledište antropologa koji ima posla s nepoznatim narodom vlastitih vjerovanja i običaja«. Prihvaćanje takvoga stava omogućuje antropološko tumačenje njemačkoga antisemitizma koji se još od 19. st. ističe izuzetnim intenzitetom onih koji su potpuno odvojenih od stvarnosti a pobuđuju odvratnost i halucinacije; što se smatra i opisom židovske prirode i njihovih podmuklih poslova. Obilježje takvih elukubracija utječe na to da ih počinjemo tretirati kao »zbirno djelo nevažnog pisca iz bolnice za umno poremećene«.

Digresija o paranoji i iracionalnom priviđenju

Takva Goldhagenova formulacija nalaže zamisliti se nad često spominjanim uvjerenjem da je antisemitizam ludilo. Između mnogo autora koji su se time bavili, želim izdvojiti Daniela Pipesa s njegovom Snagom zavjere (1997, poljski prijevod 1998). — Utjecaj paraoničnoga mišljenja na povijest ljudskosti glasi podnaslov knjige koja pokazuje »konspirativnost« u dva glavna oblika — »jedan od njih svraća pozornost na opasnost koja nastaje kroz tajna udruženja, druga se bavi Židovima«. S vremenom te se koncepcije povezuju. Pipes je obradio, kako tvrdi, »jedinstvenu interpretaciju konspirativnosti«, trudeći se predstaviti genezu i evoluciju »paranoičnih ideja« — općesvjetske urotničke teorije. Podložna im je krajnja desnica, ali također i ljevica. Njihovi su junaci Židovi, masoni, jezuiti, Britanci, imperijalisti...

Opisujući vezu antisemitskih stavova u različitim epohama, Pipes se poziva na R. S. Wistricha, koji je pisao: »Uz kulturne i političke podjele nalazimo začudno sličnu urotničku teoriju povijesti, društva i politike, povezanu u zatvoreni sustav gledišta i izbaviteljskih političkih koncepcija, koje su eshatološki strogo uvijek usmjerene protiv Židova«. Pipes naglašava trenutačnu ulogu Interneta u proširenju sličnih iskustava. »U svijetu Interneta koji je okrenut naglavačke [...] instrumenti koji se pronalaze, bez razlikovanja spominju strane koje šire konspirativnost i odnose se na korisna znanstvena istraživanja. Tekstovi koje se većina osoba ne bi pristala držati kod kuće kad bi bili prebačeni na papir, pojavljuju se bez opomene na ekranu računala«.

Osnovne emocije ostaju zapravo te iste, iako dolazi do određene intenzifikacije značenja. I tako antisemitizam (termin nastao 1879. godine): »1. Prenosi naglasak s religije na rasu. 2. Preoblikuje mržnju u strah. 3. Mijenja uvjerenje o sveobuhvatnoj idelogiji, a čak i način života. I na kraju 4. Zamjenjuje povremeno proganjanje Židova u konstantno«. Antisemitizam se, prema Pipesovom mišljenju, razvio u pravi čas — prije svega u tom značenju da se s životne margine premjestio u njegovo središte. Najubojitiji oblik mržnje prema Židovima postao je urotnički antisemitizam — »jer ih preoblikuje u najveće neprijatelje svakoga čovjeka«. Golema snaga te provokacije-mistifikacije, kao što su Protokoli Sionskih mudraca, leži u tome da se one pozivaju na shemu sveobjašnjavajuće teorije svudaprisutne zavjere koja traje već tisuću godina. Ta se teorija zasniva na nekoliko jednostavnih tvrdnji:

— Židovi uvijek kuju urotu.

— Židovi su svugdje.

— Židovi se kriju iza kulisa svake institucije (također i papine).

— Židovi su podređeni svojoj centralnoj vlasti.

— Židovi su bliski postizanju uspjeha.

U cilju definiranja takvoga načina mišljenja Pipes rabi takve sintagme kao »paranoični stil ili mentalnost omražene ruke« ili »paranoična mašta«. To su radije slobodna usklađivanja pojave mentalne bolesti. Riječ je o maniji proganjanja, o fobiji, o životu između mučeničkih košmara prijetnji. Skreće se i pozornost na to da je antisemitizam u Poljskoj bio »prava opsesija« aktivista ONR (Oboz Narodowo-Radykalny — Narodno-Radikalni Logor, op. prev.), slično kao i »opsesija« Dmowskoga. »Od čega se god krenulo, završavalo je na Židovima«. Na jednom mjestu Pipes objašnjava: »Politički paranoici uopće ne moraju sami trpjeti od paranoje, ali je često jedno povezano s drugim i uzajamno se povećava«. Shvaćamo da je riječ o mentalnoj strukturi.

Negdje drugdje Pipes naglašava da se konspirativnost zasniva »više na iracionalnoj mržnji nego na osobnom iskustvu ili stereotipnoj mržnji« (odatle fenomen antisemitizma u državi, u kojoj nema Židova ili su malobrojni, ili antisemitizam osoba koje u životu nisu poznavale ili nisu vidjele nijednoga Židova). »Takva iracionalna stanja mržnje mogu izazvati iracionalne postupke«, opaža Pipes. Takve su na primjer želje da se izoliraju svi Židovi, jer je židovska priroda kao takva opasna i snažnija od volje i uvjerenja pojedinih Židova. Promjena vjere neće pomoći; nema govora o bijegu od svoje urođene prirode. Stoga su nirmberški zakoni utvrđivali kategoriju »židovstva« na temelju ocjene postotka broja židovskih predaka, a ne aktualne vjeroispovjesti određene osobe. Pipes napominje da su se slično tretirali i neprijatelji naroda »u sustavima kojima su vladali Staljin, Mao i Pol Pota u Kambodži«.

Razvidno je da autor posebno ne izdvaja »njemački antisemitizam«. Naglašava samo to da su urotničke sumnje najjače udarile na Židove i oni su podnijeli najstrašnije posljedice proganjanja — sve do istrjebljenja. Norbert Elias u Razmišljanjima o Nijemcima razmatra u zasebnom poglavlju problem Sloma civilizacije (poglavlje je nastalo u godinama 1961-62, kasnije je nadopunjavano). Ovaj se slom dogodio u Njemačkoj — upravo tijekom krajnjega rješavanja »židovskoga pitanja«. Najprije, prema mišljenju Eliasa, proganjanja Židova imala su u sebi »snažan element realnosti i racionalnosti« (kao eksproprijacija). Zatim se situacija promijenila. Odluka da se ubiju svi Židovi koji su preostali pod vlašću vlasti hitlerovaca, a koju su još ranije pripremali, bila je prihvaćena, kako smatra Elias, u rujnu 1939. godine (nije to stav koji je dijelila većina povjesničara1), uskoro nakon agresije na Poljsku. Ova odluka i njezino provođenje je »najteži slučaj nazadka civiliziranoga društva XX. stoljeća do stanja barbarstva«. U kategorijama »civilizacije« i »barbarstva« Elias opisuje put nacionalnih socijalista koji teže potpunom istrjebljenju Židova, koji su se našli pod njihovom vlašću. Uzrok potpune dezorijentacije europskoga mišljenja po pitanju »onoga što rade Nijemci«, Elias vidi u mentalnoj nespremnosti obrazovanih promatrača da prihvate vijesti o takvom civilizacijskom nazadku.

Poznati poznavatelj uvjerenja i ideja smatrao je da se u istraživanjima o nacionalnim socijalistima ne vrednuju političke doktrine i društvena uvjerenja (Glaubensdoktrin). Postoji tendencija njihova priznavanja »kao obične iluzije«, koja nema nikakvu pokretačku snagu. Ipak, odluka o ubijanju svih Židova kao i provođenje te odluke »proizlazili su neposredno« iz nacionalnosocijalističke doktrine, prije svega »iz duboko ukorijenjenog uvjerenja« u rasnu čistoću. Društveno uvjerenje — a posebno »nacionalno uvjerenje« imalo je potpunu vlast nad Nijemcima. Njezina snaga i povezanost povezivali su se također sa starim narodnim uvjerenjem o nužnosti utvrđivanja granica židovske zavjere — pomoću noževa koji su okrvavljeni židovskom krvlju.

Elias s velikom sigurnošću naglašava da se u tim »iracionalnim stavovima« ne može otkriti nikakav realni »interes«, da »masovno ubijanje Židova nije koristilo nikakvom cilju koji bismo mogli definirati kao »racionalno««. Pogreška promatrača izvana bila je ta što su oni smatrali da je to o čemu su hitlerovci lupetali samo nekakav privid, iza kojega se skriva težnja ka racionalnom cilju — preuzimanju vlasti. »Čiste fantazije« odvajane su od »realnih ideja«, koje nisu dopuštale pomisao da oni za hitlerovce mogu biti jednako pravedne. Nisu računali na njihovo vrlo duboko uvjerenje koje se odlikuje snagom vjere.

»Iznimno divlji i radikalni antisemitizam« Elias smatra da je sami korijen nacionalnosocijalističkoga sustava uvjerenja, upućujući na nacionalnu uvjetovanost, koja mu je stvorila posebnu priliku. Slika idealnih Nijemaca, »crni idealizam« nacionalnih socijalista, izdignutim u nacionalnoj mitologiji promatranja smrti i samoposvećivanja, pojam rasističkoga, čistoga »izabranoga naroda«, zajednička vjera snažno naglašenih antidemokratskih i antisemitskih sklonosti, sve se to nataložilo na »društvenu religiju« koja je zauzela mjesto »metafizičkoj religiji«. Većina Nijemaca se poistovjetila s »neobično represivnim idealom naroda«, zasnovanim na mržnji, poniženju i najzad eliminaciji slabih, nižih, gorih »rasno bezvrijednih«. Elias simplifikacijom naziva objašnjenja Istrjebljenja Židova pomoću mehanizma »žrtvenoga janjeta« ili također iznimnog intenziteta sadizma. U Istrjebljenju prije svega vidi igru kompliciranih strasti i društvenoga nezadovoljstva, međuljudskih i unutarnjih napetosti i konflikata, koji su »nastajali iza monolitne fasade društvenoga ustroja«. Nijemci su se htjeli »prekriti plaštom zbirnih fantazija koji je trebao štititi od »spoznajnoga šoka«.« Hitler-sotona »još je jedanput masi njemačkoga naroda prizvao san o hegemoniji Njemačkoga Rajha«. U praksi je ta fantazmagorična pojava Nijemce skupo stajala, a prije svega — milijuni su je Židova platiti svojim životom.

Povratak Goldhagenu

Goldhagen svojim glavnim zadatkom smatra proučavanje svijesti i sustava vrijednosti počinitelja Istrjebljenja, ili onoga na što se u dotadašnjim istraživanjima nije često obraćala pozornost. Počinitelji nisu nihilisti, nisu provodili istrjebljenje iz nihilističkih pobuda, već zato što su bili na određeni način motivirani, a ta je motivacija bila prisutna u sustavu vrijednosti koji ima za cilj radikalno uklanjanje Židova. Pojavljuju se tu u Goldhagenovom uvodu dvije vrlo važne potke:

— kao prvo, važnost identiteta žrtava, često sporna upravo zahvaljujući otkrivanju motivacije običnih počinitelja (na primjer, neshvatljivost biti istrjebljivačkih zadataka koji djeluju na uskom prostoru i ne uočavaju veličinu gigantskoga poduhvata); za Goldhagena židovski identitet ima presudno značenje;

— kao drugo, eliminacijsko razmišljanje, prisutno u njemačkom antisemitizmu još u XIX. st.; eliminacijski antisemitizam raste sa zahtjevom da se najprije eliminiraju židovski utjecaji, a zatim i sami Židovi; u tom se kontekstu javlja ideja o istrjebljenju onoga što je destruktivno i prijeti društvu. Za Goldhagena Nijemci su osjećali stvarnu i simboličnu želju da čin eliminacije uspije.

Nestala je već sintagma: »kulturni spoznajni model«. Za njega je model karakteristično uvjerenje o postojanju moralnoga reda svijeta i Židova kao njegovih rušitelja. Tadašnja definicija kršćanskoga moralnoga reda bezuvjetno je opisivala Židove kao zaklete neprijatelje. Otkad su »ubili Krista«, Židovi su postali simboličnim i diskurzivnim simbolem zla. Goldhagen tvrdi da antisemitizam ništa ne govori o Židovima, govori o onima koji stvaraju antisemitske fantazme. Odražava zatim postojeće kulturne uzorke, prisutne kod glasnika antisemitizma. »Zbir spoznajnih uvjerenja i uzoraka o stabilnoj, izvornoj slici« koji utemeljuje štetnost židovske prirode, uvijek je prisutan u društvu. Možda su samo manje ili više intenzivno izraženi kao primjer sputane, prisilne snage spoznajnih modela koji kulturno oblikuju mentalitet; Goldhagen podastire činjenicu da su se i tzv. prijatelji Židova slagali s antisemitima kad je riječ o židovskoj prirodi. Slagali su se jer je njihovo mišljenje bilo ukorijenjeno u tim istim modelima.

Browning, Tych i Szapiro

Goldhagenova je knjiga izazvala veliku raspravu u Njemačkoj gdje su je primili nenaklono, pa čak i neprijateljski. Autoru su zamjerili tendenciozno iskrivljavanje izvora i prilagođavanje materijala glavnoj, odmah postavljenoj, tezi da je zamisao istrjebljenja Židova bila »nacionalni projekt Nijemaca«. Objavljene su opširne replike na Revne Hitlerove krvnike. Temeljit izvještaj o toj raspravi sadrži temeljita studija Wojciecha Pieciaka pod poznatim naslovom-pitanjem: Svaki je Nijemac krivac? (uvrštenu u »Przeglad Polityczny«, 1999. nr 40/41).

Ali vratimo se činjenicama u svezi s Goldhagenovim djelom.

Feliks Tych (Duga sjena Istrjebljenja 2000, u prethodnoj verziji rasprave objavljene 1996) naglašava da postoji temeljita i vrlo važna razlika u interpretaciji zločinačkoga ponašanja krivaca za holokaust između C. R. Browninga (autor djela Obični ljudi 101, Policijski Rezervni Bataljon i »krajnje rješenje« u Poljskoj, original iz 1992 godine, poljski prijevod — 2000) i Goldhagena. Očigledna razlika podvučena je već u naslovima: »obični ljudi« i »normalni Nijemci« (u originalima u oba slučaja pojavljuje se riječ ordinary). A zatim »ljudi« ili »Nijemci«? Browning pokazuje da je zločinačko ponašanje Nijemaca iz 101. bataljona na istoku bilo uvjetovano prije svega ratnom situacijom; samopodređivanjem grupi, konformizmu i strahu od izolacije; potčinjenosti i posluhu prema naredbama vlasti, a također i antisemitskom indoktrinacijom koja ovdje ipak ne igra glavnu ulogu.

U opsežnom Pogovoru za sljedeće izdanje svoje knjige Browning u polemici s Goldhagenom skreće pozornost na diferencijaciju antisemitizma (« s obzirom na ocjenu lažne prijetnje Židova kao i stupnja društvenoga interesa za tu pojavu« i na činjenicu da on prema tome može imati »beskrajno mnogo oblika«. »Čak u odnosu prema jednom narodu, kao što su Nijemci, trebamo misliti i govoriti o antisemitizmu u množini, a ne u jednini«. Prema Browningu ne može se govoriti o jednom njemačkom antisemitizmu. Čak nakon 1933, kad je antisemitizam postao državna ideologija, »moglo se razlikovati nekoliko njemačkih varijanti antisemitizma«. Browning skreće pozornost na razlike između antisemitizma konzervativaca i narodnih socijalista, između antisemitizma »pravih nacista« i antisemitskog raspoloženja većine populacije. Također i u NSDAP-u je postojao široki spektar antisemitskih stavova i stilova djelovanja. Prema Browningu, pogrešno je Goldhageonovo uvjerenje da kulturno označena kognitivna slika Židova predstavlja ključ problema preoblikovanja »prosječnih Nijemaca« u »revne ubojice«. Navodi dokaze da etnička pripadnost nije odigrala veću ulogu — tada kad je 101. bataljon s jednakom strašću i radošću ubijao Poljake ili kad je »iracionalno«, glađu, hladnoćom, mučenjima i ubijanjima tijekom nepune godine ubijeno oko 2 milijuna ruskih zarobljenika, još prije početka operacije »krajnje rješenje«. Browning analizira i Goldhagenov stav o tome da je antisemitska diferencijacija eliminacijskoga rješenja imala tendenciju preobrazbe u eksterminaciju. Znanstvenici predlažu uporabu termina kao što su »pasivno sudjelovanje« ili »objektivno sudjelovanje«. Ne postoji u stvarnosti, po njegovom mišljenju, Goldhagenovski prioritet njemačkoga eliminacijskoga antisemitizma kao jedinoga uzroka holokausta.

Tych prihvaća termin »eliminacijski antisemitizam« kao ambivalentan: »može označavati želju za eliminacijom Židova iz društva, kao i pozivanje na njihovo fizičko uništenje. U ovom prvom značenju — smatra Tych — postojao je »ne samo u Njemačkoj, već možda i u znatnijoj mjeri i u drugim krajevima, kao npr. Austriji, Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj«. Također i u Rusiji. Tych dakle oduzima Nijemcima pravo prvenstva koje im priznaje Goldhagen, i proširuje djelovanje pojma na zemlje Srednje i Istočne Europe. Drugi je prigovor ozbiljniji — eliminacijski antisemitizam kao zahtjev za udaljavanjem Židova nije bezuvjetno doveo do istrjebljenja. »Goldhagen je pak sklon — smatra Tych — doživljavati svaki eliminacijski antis emitizam kao istrjebljivački antisemitizam«.

Pawel Szapiro cijelu stvar vidi drukčije (u recenziji Goldhagenove knjige pod naslovom Nije nam trebao Hitler, »Midrasz«, svibanj 1999). Autor smatra da je Goldhagenovo mišljenje o svijesti i sustavu vrijednosti krivaca inventivno i zanimljivo. Točnom smatra tvrdnju da su se takozvani normalni Nijemci povodili za posebnom vrstom antisemitizma — koji zahtijeva kategorično i bezuvjetno isključenje Židova iz društva. Szapiro ipak ispituje Goldhagenovu tvrdnju da je »europski antisemitizam posljedica kršćanstva«. Zapravo je sasvim: »odbacivanje kršćanstva bilo je uvjet provođenja holokausta«. Szapiro pak smatra da se u društvu XIX. st. pristaše likvidacije Židova nisu mogli više pozivati na religijski kriterij, trebalo ga je zamijeniti povijesnim, biološkim ili ideološkim. Szapiro se uopće ne bavi, prema Goldhagenu, ključni pojmom staroga i trajnoga kulturnoga modela. Smatra da su Nijemci na prijelazu iz XIX. u XX. st. već bili »izmijenjeni« i u ideološkom smislu spremni na ubijanje Židova. U završnici svojih razmatranja Szapiro otvara pitanje ravnodušnosti Poljaka prema sudbini Židova u vrijeme njemačke okupacije. Ali tako je bilo za vrijeme rata. »U drugoj pak situaciji, ravnodušnost prema sudbini Poljaka nije bila tako izražena, bili su najsretniji kad bi ih vidjeli izvan države. Postulat prisilne emigracije bio je sad već samo lakša varijanta eliminacijskoga antisemitizma.« Autor aludira između ostaloga na ideju o prisilnoj emigraciji točnije deportaciji Židova koju je proklamirala poljska desnica tridesetih godina.

Recepcija Goldhagenove knjige u Poljskoj prisiljava nas da postavimo pitanje o tome je li »deportacijski antisemitizam« jednak »eliminacijskom antisemitizmu«? Gdje prolazi granica između njih? Je li se također bez sukoba jedan preoblikuje u drugoga? Već citirani Dan Diner smatra da je »nakon Auschwitza strogo razlikovanje tradicionalnoga antisemitizma i onoga koji je doveo do nacističkoga istrjebljenja, u biti neshatljivo — i metodički i svjesno«. Stalno se javljaju pokušaji ujednačavanja antisemitizma. Zašto? Riječ je valjda o razumijevanju granice izvan koje je dopušteno ubijanje Židova. Kad ga se dehumanizira, postane ne samo »tuđi« već i sposoban za ubijanje.

Svećenik Stanislaw Musial u sjajnom, sažetom članku Rat o definiciji čovjeka (»Apokryf« — prilog »Tygodnika Powszechnoga«, 15. rujna 1999) opisao je Drugi svjetski rat kao drukčiji od svih dotadašnjih. »Nije to bio samo zločin, otimačina i teritorijalna ekspanzija. Agresori, nacisti htjeli su prije svega nametnuti svijetu svoju definiciju čovjeka«. Hitler je naglašavao da je volja narodnoga socijalizma stvaranje novoga čovjeka. Prepreku na tom putu stvarali su mu Židovi. Trebalo je uništiti one koji su »u kulturu svijeta unijeli dvostruko zlo: monoteizam i savjest«. Demonski, negativni kreativni upad hitlerovaca — kako ga naziva svećenik Musial — imao je za cilj potpunu eliminaciju Židova. Termin Untermensch za njih je preslab termin. Trebalo je upotrijebiti jače izraze. Autor navodi hitlerovske nazive: Gegen-Mensch (protiv-čovjek), Anti-Mensch (anti-čovjek), Gegen-Rasse (protiv-rasa). Židov pripada antisvijetu, sličan je đavlu. Retorika je ulazila u sastav nužne psihološke pripreme: eksterminacijska retorika mora prethoditi eksterminaciji radi privikavanja.

Koliko je daleko otišla dehumanizacija Židova u poljskom tisku XX. stoljeća između dva rata?

Pijanke mašte

Time se Czeslaw Milosz pozabavio u svojem Pohodu u dvadeseto stoljeće (1999) koji mu je pribavio brojne zamjerke kao neumjerenom kritičaru sjajnoga razdoblja neovisnosti kao i podsmjehivaču tradiciji Druge Republike. Prigovori su se odnosili također i na poglavlja posvećenima Židovima (Židovi — dvadesete godine ili veći fragmenti naslovljenoga poglavlja — s Marianom Zdziechowskim — U obliku kraja). Ali ta je Miloszewa knjiga u većoj mjeri antologija i sadrži brojne iznimke s autentičnim izjavama. Nemoguće ih je izmijeniti ili izbrisati.

Poslužit ću se ovdje drugim knjigama koje citiraju izvore: Jana Jozefa Lipskoga Katolička država poljskoga naroda (1994), Olafa Bergmanna Narodna Demokracija prema židovskoj problematici u godinama 1918-1929 (1998), Anne Landau-Czajki U jednoj su stali kući... Koncepcije rješenja židovskoga pitanja u poljskoj publicistici u godinama 1933-1939 (1998), Monike Natkowske »Numerus Clausus«, geto školskih klupa (školske klupe za židovsku omladinu u Poljskoj između dva rata, op. prev.), »numerus nullus«, »arijski paragraf«. Antisemitizam na Varšavskome sveučilištu 1931-1939 (1999) kao i raspravom Szymona Rudnickiego ONR-Falanga (Falanga je jedna frakcija, op. prev.) ili sveopći antisemitizam (Bilten Židovskoga Povijesnoga Instituta, 1991). Sve su knjige tiskane u vrlo maloj nakladi. Većina autora su povjesničari, crpe podatke iz izvora različitih vrsta i trude se biti maksimalno objektivni. Unatoč tome slika koja izranja iz njihovih radova je poprilično grozna. Mislim da taj dojam ne proizlazi iz činjenice da nadolazeći događaji bacaju sjenu na istrjebljenje koje se približava, zamračuje antisemitske izjave, citirane u tim knjigama i radnje u međuratnoj Poljskoj. U mnogim su priopćenjima jednostavno imanentni sadržaji pogromskoga i eliminacijskoga antisemitizma. Moram ipak skrenuti pozornost na to da Landau-Czajka naglašava kako nam se danas — nakon istrjebljenja Židova — svaka antižidovska izjava iz razdoblja između dvaju ratova čini znatno radikalnijom i brutalnijom nego današnjem čitatelju koji je na to navikao«. Poziva se i na K. Kawalca, autora rada Narodna Demokracija naspram fašizma 1922-1939 (1989), koji je utvrdio da je — prije rata i istrjebljenja — drukčiji bio »čak i izgovor formulacija koje su radikalno zvučale: mjesta strahote i gnjeva budila su često osmjehe pune sažaljenja«. Antisemitske budalaštine pune prijetećih fiksnih ideja, bude još i danas suosjećanje, što ipak ne mijenja činjenicu da one uvijek imaju taj isti status: fantazmi koji svjedoče o stanju uma antisemita i bezkritičnih primatelja njihovih halucinacija. Upravo se oni moraju analizirati, neovisno o povijesnom razdoblju.

Bergmann opisuje razdoblje koje nije još tako nemirno kao što su tridesete godine, ali spomenimo ideje vodilje: dobar katolik treba biti istodobno antisemit; Židovi su poznati po svojim osobinama koje su uglavnom opasne po okruženje: fanatičnost, krvoločna gramzljivost i snalažljivost; »Židov ostaje uvijek i svugdje Židov« (Jeske-Choizski) — asimilacija dakle može biti samo prividna, poljska je kultura »požidovljena«, poljska je duša zatrovana, Židovi su je ozbiljno ugrozili u njezinoj čistoći, »rasno tuđi« kreatori moraju biti isključeni iz čisto poljske kulture — na primjer Tuwimova poezija »nije povezana s nama ni jednom niti« (Stanislaw Maykowski); ekonomski bojkot treba povezati s numerus clausus — programom ograničenja broja židovskih studenata na fakultetima (a zatim s numerus nullus — njihovim potpunim udaljavanjem iz viših škola) kako bi se suprotstavili »židovskoj poplavi«.

Natkowska obrađuje sve snažniji antisemitizam na Varšavskom sveučilištu, počevši od akademske godine 1931/32 (pokušaj uvođenja ustavnoga numerus clausus) sve do 1938/39. To su godine radikalizacije programa nacionalista, organiziranja »mladih« u Narodno-radikalni logor (ONR), stalnih antisemitskih nemira, izgreda i svađa na fakultetima. Od optužbi i izmišljanja, sukobi su se pretvarali u djela, pomoću »noževa, željeznih poluga i žileta nabijenih na drvene drške«. Napad (batinaša, ali još bez žileta) na profesora Marcela Handelsmana 1934. godine »Gazeta Warszawska« opravdala je time da »poznavatelj židovstva ne može kršćane učiti povijest Poljske (stranost krvi, instinkta, podrijetla, psihe isključuje savjesna istraživanja)«. Ne smeta ni što je tome proturječila profesorova prošlost. U njegovu je obranu stao Stanislaw Skwarczyzski, vođa I. pješadijske divizije legije u Vilnusu i poslao izjavu u kojoj nije krio svoj bijes zbog napada — profesor Handelsman »1920. godine kao dragovoljac borio se u 5 legiji kojom je general zapovijedao«.

Landau-Czajka se također bavi razdobljem pojačanoga radikalizma društvenih i ekonomskih djelovanja nacionalista kao i promjene njihove taktike. U katoličko-nacionalističkim časopisima, a posebno u časopisu »Maly Dziennik« koji je pokrenuo Otac Kolbe,2 pojavljuju se 1936. već jasniji projekti izolacije Židova, a posebno njihova uklanjanja, možda u početku s određenih područja, na primjer zabrana razgledavanja Tatri (»Wielka Polska«) ili prisiljavanja da napuste Poljsku (»Stalowy Miecz« i »Maly Dziennik«). Također »sigurnost poljskoga komadića Wybrzeűa zahtijeva naseljavanje izrazito poljskoga življa u Gdinji« (»Maly Dziennik«). U novini »Pazstwo Narodowe« zahtijevalo se udaljavanje Židova iz gradova i mjesta istočne i središnje Poljske. Svećenik Trzeciak projektirao je za Židove geto i pripremio žute zakrpe«. Poljska težnja izražavala se u naglašavanju vlastite originalnosti. »Warszawski Dziennik Narodowy« objavio je 1938: »...nismo pristaše primjene drastičnih njemačkih metoda. Imamo vlastite metode uklanjanja Židova iz političkoga, društvenoga i gospodarskoga života. Treba samo njihovu primjenu podvostručiti, potrostručiti, podesetorostručiti.« Ipak »PrzeglMd katolicki« 5. ožujka 1939. godine u dopisu iz Berlina bodrio je hrabra pitanja o židovskome raku u utrobi njemačke maternice, »slijepoga i gluhoga parazita«: Kakvo pravo na postojanje može imati židovski narod-patuljak? [...] Kakvi su to ljudi koji su preplavili zemaljsku kuglu?« Milosz je u Pohodu u dvadeseto stoljeće napisao »da poljske antisemitske opsesije prelaze u psihozu, a u kasnim tridesetim godinama čak i ludilo koje onemogućuje jasno osvijestiti ratnu opasnost.« Krajnje rješenje koje će odrediti sudbinu židovskoga pitanja u Poljskoj, kako na to upućuje Landau-Czajka, treba biti uklanjanje Židova iz Poljske. Istinu govoreći, sami moraju odavde emigrirati, i to na vlastiti trošak. Možda bi im se moglo dopustiti da iznesu određenu svotu, ali i narediti da ostave ostatak — kao naknadu za višestoljetno nanošenje nepravde Poljacima. Najradikalniji antisemiti tvrdili su da je štetnost Židova u Poljskoj tako velika da ih se treba osloboditi jednako tako kao što se oslobađamo insekata iz stanova. To je vrlo karakteristična usporedba za postupak dehumaniziranja. Židovi se stoga trebaju ukloniti čak i u slučaju da ih se uspije potpuno izolirati. Kao »rasadnik zaraza« uvijek će predstavljati potencijalnu opasnost«.

Budući da je utjecaj Židova na poljsko društvo »bezuvjetno destruktivan«, valja razumjeti zahtjeve za prisilnim istjerivanjem, »likvidacijom dotadašnjeg suživota« s parazitom, »evakuacije«, »eliminacije Židova iz Poljske«, »potpunoga iseljenja«, »protjerivanja u Palestinu«. Landau-Czajka skreće pozornost na to da se planovi takve vrste ne mogu više biti nazivati »emigracijom« — riječ je o deportaciji, kojoj je prethodilo oduzimanje državljanstva s primjenom sile«. Autor članka iz 1936. godine, pod naslovom Konstruktivni antisemitizam, tvrdio je da će Židovi otići iz Poljske »sami i o vlastitom trošku« ako su dostojanstven narod. Ako to ipak ne učine, one koji to ne naprave treba, sukladno tome, smatrati parazitima i istrijebiti«. Kako? To je pitanje.

Publicist časopisa »Robotnik«, 1937. osjećajući u nacionalističkom tisku auru »apoteoze pogroma«, pisao je u izvjesnom proročanskom zanosu: »Apetiti endecijskih antisemita rastu: uskoro će sigurno istupiti s projektom sveopćeg iskorjenjivanja Židova pomoću plina«. Možda je to bilo pozivanje na Mein Kampf u kojem je Hitler preporučavao uporabu poznatog mu iz rata otrovnoga plina za masovno ubijanje Židova. U antisemitskim fantazmima »trovanje« se pojavljivalo u različitim konfiguracijama. Čuveni antisemit Stanislaw Piezkowski, u listu »Myül Narodowa« (1933) otvoreno je sanjario o uništenju Židova u ovakvim slikama: Židovi sjede u blatu leševa i ispušnih plinova; nemoguće je približiti im se bez maski; na kraju će ih trebati uništiti vatrom, jer Židov od tog raspadanja truleži neće umrijeti kad je sam trulež. Uspoređujući učestalost ponavljanja usporedbi Židova s prljavim, s gamadi koja je odvratno vrvjela, uzimajući u obzir proces istrjebljenja »parazita« koji je rastao a koje treba neiostavno iskorijeniti, možemo posumnjati da je nailazila epoha prelaska s riječi na djelo, od slike crva do njihova stvarnoga uništavanja flitom.

Tych u Dugoj sjeni istrjebljenja piše o paleti neprijateljskih ili netrpeljivih stavova prema Židovima. »U ovoj paleti nećemo ipak pronaći programe koji se pozivaju na fizičku likvidaciju Židova«. Tek svjedočenje o njemačkom državnom zločinu nad Židovima izmijenilo je stav poljskoga društva — piše Tych. Možda nećemo otkriti programe likvidacije, ali fantazme o jednoznačnom izgovoru — sa sigurnošću da. Iako je granica vrlo tanka. Jer i što valja shvatiti kroz zahtjev »potpune, cjelovite i krajnje eliminacije Židova iz poljskoga života« i prigovor Nijemcima 1936. godine da su se »zadržali na pola puta«? Szymon Rudnicki piše da se ONR-Falanga brzo počinje nadovezivati na »antisemitizam djelovanja«, poziva na »oslobođenje naroda iz židovskih okova« izboreno batinom. U lecima se pojavljuju sljedeći pozivi po uzoru na neovisno-domoljubne apele: »Poljaci u borbu« Na posao! Smrt Židovima i židovskim slugama!«. »Treba poteći židovska krv«. A u drugom letku: »Ne opterećuj se krvlju — ubijaj, ubijaj i ubijaj uvijek i svugdje, ubijaj onim što ti dođe pod ruku, ubijaj onim čime se najbolje ubija!« Obrazloženje je bilo uvjerenje da za primjenu »sile, prisile i nasilja« batinaši preuzimaju odgovornost »s povjerenjem i hrabro«. Poslije opisa pojava »antisemitizma djelovanja« Rudnicki zaključuje: »Najvažnije je stvar bilo prisiliti Židove da bilo kamo emigriraju. Da bi se to postiglo, bili su spremni (pristaše ONR-a) otići jako daleko. S punim se odobravanjem pisalo o metodama koje su se primjenjivale u Turskoj protiv Armenaca«. Dodajmo: metodama pokolja milijuna koje je u historiografiji dobilo naziv istrjebljenja.

Knjiga Landau-Czajki donosi vrlo zanimljivu izjavu. Obraćajući pozornost na snagu endecijske želje da Poljaci jednostavno jednoga dana nestanu iz Poljske, S. Szafrazski je pisao još 1936. godine: »Jer o metodi rješavanja Endecija gotovo ni ne govori, njezine projekte eventualno možemo samo zamisliti. Što može šaptati poludjela mašta antisemita, koji su s nestankom Židova vezali tako velike nade? »Možemo dakle zamisliti« — pisao je zatim Szafrazski — »da će jednoga dana ukrcati poljske Židove, krštene i nekrštene u vagone i odvesti ih tim vagonima... ali... kamo? valjda u more!3 jer, koja će država s ljubaznim osmijehom prihvatiti tako nemile goste? Ali, možda će... Ubiti četiri milijuna! To bi zaista bio podvig, jedini u povijesti svijeta! To je šala, moja gospodo! Endecijska mašta sprovedena je — u namjeri autora — ad absurdum. Ali odmah možemo reći da nema toga u mašti što se ne bi moglo ostvariti u javi. Maštanja nisu ipak tako nevina kako bi se moglo činiti, posebno kad se otkriva u riječima, u tisku. I kako se može slobodno misliti o vagonima kao sredstvima smrtonosnoga masovnoga transporta.

Alfred Döblin u svom Putovanju po Poljskoj (1925, izdano prvi put na poljskom 2000), koje je realizirao 1924, ostavio je izniman dokaz. Upoznao je naravno Poljake, Ukrajince, Židove. Promotrio je iz blizine posebnu pojavu, zvanu »istočno židovstvo« (usp. Heiko Haumann, Povijest Židova u Srednjoj i Istočnoj Europi, original 1990, poljski prijevod 1990). To je na najveći mogući način šokiralo »tog potpuno asimiliranoga poljskoga Židova, a posebno Nijemca židovskoga podrijetla«, kako piše o njima Henryk Grynberg. »Kakav su to narod vrijedan divljenja — ti Židovi« — piše Döblin nakon posjeta židovskom Vilnu. Do tada je smatrao da su oni koje je viđao u Njemačkoj bili Židovi. »Sada vidim: to su samo otkinute jedinke, izopačene, jer su daleko od jezgre toga naroda, koji ovdje živi i traje. [...] Što se tu događalo na tom tako samo prividnom kulturno jalovom Istoku. Kako se tu sve vrti oko duha. Kakva se nečuvena važnost pridaje onome što je duhovno, religijsko. Duh spaja ne tanak sloj naroda, već mase. U tom svom religijsko-duhovnom središtu ovaj se narod prepoznaje kao malo koji.« Kad je među Židove u dijaspori prodrla rezignacija od vlastite države i državnosti, »sami su postali narodom-hramom. Narodom koji u sebi nosi hram«.

I s takvom vizijom židovskoga naroda Döblin se vraća u Njemačku. U kupeu noćnoga vlaka za Gdanjsk njegov suputnik — poljski »mladi nacionalist« priča mu o svom životu i svojim stavovima na francuskom jeziku. »Njegova mržnja prema Nijemcima prožeta je strahom. Prema Židovima gaji najčistiju mržnju koja prelazi u gađenje. Ništa im se ne može učiniti, kaže [...] Poljak u mom kupeu priznaje: ne zna čak ni to vrijedi li ih potpuno uništiti, porazbijati, usisati. O njima ima neke grozne, užasne, fiksne ideje. [...] To su sve saprofiti, gnjile gljive, gljive koje se hrane uginulim tkivom, paraziti. To je vrsta bakterija. Taj kulturni čovjek umire od gađenja, odbojnosti. Sigurno je domoljub« (istaknula M. J.). Döblin govori da je napola već spavao, a taj i dalje govori. Kad je on tonuo u san, Döblin se budio. U nekom velikom uzbuđenju čuje užasavajući ritam vagona (ah i oh, glasan krik, podrugujući pljesak). »Kotači vlaka udaraju u ritmu tri, četiri puta: »Vjetar kao ovaj vjetar, vjetar kao ovaj vjetar, ubiti ih, ubiti ih, vjetar kao ovaj vjetar«.«

U ekspresionički opisanom polusnu ili pospanoj omamljenosti za vrijeme puta iz Poljske jasno se ocrtavaju grozne ključne riječi: »ubiti ih«.

Židovi s uperenim noževima

U knjizi Đavao i Židovi. Srednjovjekovna koncepcija Židova i suvremeni antisemitizam, na koju se često poziva Goldhagen, Joshua Trachtenberg ističe da se mentalitet masa odlikuje nevjerojatnom postojanošću. »Antisemitizam je »znanstven« samo za one malobrojne kojima je potrebna intelektualna kamuflaža da bi prikrili svoje ciljeve i predrasude.« Za mase, kojima ne treba ni filozofija ni znanost, Židov je utjelovljenje dijaboličnog zla, koje vjekovima muči čovječanstvo. Nagonski, »naslijeđeni strah« običnog čovjeka nalazi odgovarajući izraz i odraz u retorici profesionalnih antisemita. To je stoga što se u osnovi jednih i drugih predodžbi zapravo nalazi ista matrica, isti uzorak. Za Trachtenberga je to srednjovjekovna — ne u smislu povijesne epohe, već mentaliteta4 — koncepcija Židova, koji pobuđuje najsnažniju mržnju u Njemačkoj, te srednjoj i istočnoj Europi. »U područjima masovne podsvijesti otkrit ćemo izvor mnogih zaprepašćujućih uvjerenja« o demonskim osobinama Židova, koji, na primjer, siju otrov i zarazu preko radija. Trachtenberg piše o »općim uvjerenjima«, prema kojima je »Židov tuđe, opako, antidruštveno i antiljudsko stvorenje, u svojoj biti do srži podljudsko.« Kršćanska Europa na kraju srednjeg vijeka, prožeta doktrinarnom mržnjom prema »ubojicama Krista«, zauvijek je učvrstila sliku »demonskog Židova« — koji se potajno bavi magijom kako bi uništio kršćanski svijet; koji je u srodstvu s đavlom, kao neprijateljem Krista i njegovih sljedbenika.

Etnografi su često otkrivali nazočnost antižidovskih klišeja u poljskom folkloru i u mentalitetu poljskoga puka. O tome svjedoči rad Aline Cale Prikaz Židova u poljskoj pučkoj kulturi (1992.). Piotr Kowalski (Zvjeročovjekovampiri, krvopije i ostale beštije. Krvoločna čudovišta i erozija simboličke interpretacije) skreće pozornost na to da su u kršćanskoj kulturi Europe naročito demonizirani »predstavnici nacija koje se nisu željele asimilirati, čuvajući svoju posebnost i religiju.« Dijabolizacija je osobito zahvatila Židove, »žedne kršćanske krvi«. Nikakva racionalna objašnjenja, nikakvi antropološki opisi i tumačenja, čak ni neposredno upoznavanje predstavnika vrste nisu mogli promijeniti situaciju. Upada u oči »uporna nazočnost istih matrica u stvaranju etničkih stereotipa.«

U časopisu »Res Publica Nowa« (1999. br. 7/8) s podnaslovom Imaginarij mržnje. Antisemitizam, nalazi se izvrsna studija Joanne Tokarske-Bakir, skromno nazvana Židovi u Kolberga. U njoj su mnogi citati iz Kolbergova djela, kao i navodi iz izjava današnjih sugovornika. Autorica pokazuje kako je u odnosu prema Židovima svugdje prisutan isti kliše: svijeta i antisvijeta, dobra i zla. Formulacije su vrlo snažne i zaprepašćuju jednostavnošću objašnjavanja: »Nijemci su ih ubijali zato što su oni mučili Isusa«; »Tko bi Židova smatrao čovjekom? Tko ih smatra ljudima?« Izraz »na židovski način« na poljskom znači »naopako«, u skladu s logikom antisvijeta. Tokarska-Bakir govori i o mračnoj legendi, stvorenoj među svećenstvom, prema kojoj su Židovi proboli hostiju i zato bili osuđeni na okrutna mučenja. Nadalje, na godišnjicu spašavanja krvareće hostije od Židova (a bilo je to 1399. godine), »židovska je delegacija morala s uperenim noževima pratiti tijelovsku procesiju«. Autorica vrlo dobro komentira taj koncept tvrdeći da se »pomoću ove maškarade širi predodžba neprijatelja i istodobno opravdavaju prošli i budući pogromi. I naravno, »na godišnjicu« izbija pogrom. Ti »upereni noževi« su se zapravo trebali naći u rukama kršćana. Slične efekte imali su i drugi simbolički postupci, kao što je javno pokazivanje ozloglašenih bačvi sa zabijenim čavlima, u koje je trebala biti cijeđena krv kršćanske djece otete uz pomoć macota.5 Sve do pokolja u Kielcima 1946. godine vidimo kako se ideja pogroma vizualizira i realizira.

Tokarska-Bakir stupa u polemiku s mišljenjima Blozskog, A. Hertza i Baumana, koji smatraju da je antisemitizam suvremeni izum, dok bi nekadašnji, pučki antisemitizam bio tek negativan stav prema onome što je drukčije. Autorica ima drugo mišljenje i jasno ga izriče: »Tradicionalni antisemitizam, koji je religijski, etnički i društveni, u simboličkoj naraciji je Židovima dodjeljivao pravu »ulogu prijetnje«, koja bi u svakom trenutku mogla nestati s lica zemlje«. Takvo razmišljanje, kaže Tokarska-Bakir, »drži pogrom u fazi mogućnosti.« To je jako dobra definicija antisemitizma u stanju potencijalnosti, potencijalnosti koja može postati realnost. Svatko tko je pročitao Susjede. Priču o uništenju židovskog gradića Jana Tomasza Grossa (2000), knjigu o zvjerskom pokolju kojeg su izvršili susjedi-Poljaci nad susjedima-Židovima 1941. godine u Jedwabnom, svatko tko se upoznao s tom potresnom pričom, može smatrati da se upravo u njoj ostvarila, u »svijetu« stalno prisutna, mogućnost pogroma i uništenja »antisvijeta«.

Gross se, uostalom, nadovezuje na Browningovo djelo kada piše — proučivši biografije ubojica — da su zločin izvršili »prosječni, sasvim obični ljudi«. Unatoč činjenici da su oni ubijali pod utjecajem Nijemaca i s njihovom dozvolom, odmah nakon izbijanja sovjetsko-njemačkog rata, Gross je sklon u zločinu u Jedwabnom vidjeti nekadašnje karakteristike tipičnog pogroma i zato svraća pozornost na njegovu »tradicionalnu, arhaičnu dimenziju« i na činjenicu da »seljaci iz okolice Łomże nisu imali vremena podleći nacističkoj propagandi, čak i ako su joj bili skloni«. Ali — podsjetimo — imali su vremena podleći prijeratnoj nacionalističkoj propagandi, koja je bila širena i s propovjedaonice. Slično tome, objašnjavajući okolnosti činjenice da su 1946. godine kolektivi mnogih tvornica odbili donijeti rezolucije kojima osuđuju počinitelje pokolja u Kielcima i da su to u ono vrijeme bili jedini štrajkovi »pod parolama koje nisu bile usko vezane uz egzistencijalna pitanja«, Gross iznosi sljedeću tezu: »odbojnost prema Židovima je tada u Poljskoj bila raširena i puna agresije, više predrefleksivna nego nastala na temelju hladne analize novonastale političke situacije«. Ali ta je odbojnost sadržavala potencijal ubojstva. Kada se on ostvario, u Jedwabnom je od poljske ruke poginulo tisuću šesto Židova, a u Kielcima — već nakon holokausta — ubijeno ih je nekoliko desetaka.6

Jezični prikaz Židova

Irena Kamizska-Szmaj smatra da je tek desničarska propaganda učinila da pučka predodžba Židova dobije zastrašujuće crte. U svojoj spoznajno bogatoj knjizi (Huška, odvratnost izaziva, dostojanstva lišava. Jezik političke propagande u tisku 1919-1923, 1994), ona provodi analizu semantičkih konotacija etničkog naziva »Židov«, neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Po autoričinu mišljenju, postojao je stari, negativni stereotip Židova, usađen u svijest običnog čovjeka, poznat iz pučke kulture i popularne književnosti. Poljska desnica je iskoristila taj sterotip kao oružje u političkoj borbi. Stoga mu je morala pridodati nove elemente — tako da Židov postane opasan politički protivnik i neprijatelj poljskog naroda. »Sterotip Židova postao je za desničarske ideologe neobično važan instrument [...] prikladno oružje [...] Ideologija proizašla iz nacionalističkih pretpostavki učvršćivala je stari sterotip, ali ga je istodobno modificirala i obogaćivala novim semantičkim konotacijama. Židov u desničarskom tisku međuraća nije više samo: krčmar, dućandžija, lihvar, prevarant, čovjek koji je lukav, pohlepan, smiješan, komičan, s dugim nosom, bradom, kapicom, odjeven u crni kaftan, koji voli češnjak i luk, inovjerac, mučikrist, već također, ali zapravo prije svega: bankar, međunarodni financijaš, međunarodni konspirativac, mason, komunist, boljševik, destruktivna sila, unutrašnji neprijatelj, podmukli neprijatelj.« »Jezični prikaz Židova« kojeg je stvorila desnica, bio je negativan na poseban način — Židov nije bio »lošiji« i »smiješan«, nego opasan i agresivan. Njegova čudna priroda bila je takva da je mogao biti i bankar i komunist, a to je, po Danielu Pipesu, u skladu s mišljenjem u kategorijama svjetske židovske zavjere. Antisemitizam je bio usmjeren kako protiv kapitalizma, tako i protiv socijalizma. Protokoli sionskih mudraca su dopirali do svih društvenih krugova upravo zato jer su operirali karakterističnim proturječjima: »U realizaciji svojih ciljeva, Židovi rabe sva dostupna sredstva: kapitalizam i komunizam, filosemitizam i antisemitizam, demokraciju i tiraniju.« Međutim, Dan Diner smatra da »plutokracija i boljševizam u antižidovskom stereotipu imaju jednu zajedničku osobinu: uništavaju, tobože, nekadašnje, od tradicije posvećene načine života predkapitalističkih i tradicionalnih društava« i stoga ih se mora suzbijati.

Autorica knjige o jeziku političke propagande vjerojatno ne smatra da je »tradicionalni antisemitizam«, kako ga prema Baumanu naziva Tokarska-Bakir, u sebi imanentno sadržavao potencijal pogroma. Ali otkriva u novijem poljskom jeziku rašireni jezični mehanizam pomoću kojeg se stvaraju novi frazeološki izrazi »slični gotovim, ustaljenim formulama«, kao što su na primjer židovska invazija ili židovske metode. »Čitajući ND-ovski tisak moglo se s većom ili manjom sigurnošću predvidjeti da će se pokraj imenica: rasa, intriga, mržnja, masonerija, financijaštvo pojaviti pridjev židovski«. Istraživanja suvremenog desničarskog tiska zasigurno bi dala slične rezultate.

Ovo otkriće, svakako, ima veliku spoznajnu težinu. Olaf Bergmann upućuje i na određenu jezičnu invenciju ND-ovaca u predstavljanju Židova. Raznovrstan je bio, ali već i ranije poznat, repertoar riječi kojima su Židovi bili prikazivani kao insekti i glodavci: »uši«, »buhe«, »skakavci«, »trutovi«, »štakori« i »pauci«. Landau-Czajka navodi još i šaljive »stjenice sa spiralnim uvojcima« koje iz Poljske treba istjerati škropilom od čvornatog drveta. Vratimo se Bergmannu: paraziti su, naravno, imali poseban afinitet prema prljavštini i neredu, te prema tome da sišu krv Gojima i rabe je u ritulane svrhe. »Karakterološko-običajna« pejorativizacija, kako je naziva Bergmann, mogla je biti ukorijenjena u tradiciji pučkog prikazivanja Židova. Bergmann naziva stereotipe »neistinitima i pojednostavnjenima«, ali oni u pravilu takvi i jesu. Možemo jedino razmatrati uzroke njihove postojanosti.

»Nije mogao shvatiti...«

Učinila je to Boűena Umizska u članku Narod po prirodi egzistencijalistički, spol po prirodi metafizički u već citiranom broju »Res Publice Nowe«. Skrenula je pozornost na to da je u Poljskoj antisemitizam duboko upisan u jezik, da antisemitske sheme slobodno kruže i da — zbog toga što nije dovoljno revidiran — antisemitizam prožima načine percepcije i interpretacije. Tu se pojavljuje pitanje kakva je u tom pogledu razlika između »visoke« i »niske« književnosti. U pravu je Janusz Dunin (rasprava Lik Židova u poljskoj popularnoj kulturi do 1945. godine, u sklopu rada grupe autora Cijela zemaljska kugla, 1998) kada kaže da je »u našoj visokoj umjetnosti, s malobrojnim izuzecima [ali dodajmo: jako bitnima u povijesti književnosti i mentaliteta, kao što su Ne-Božanstvena komedija ili Uoči proljeća], lik starozavjetnog bio je predstavljan objektivno ili čak sa simpatijom. U nižim vrstama situacija nije bila jednoznačna: uz trunak razboritosti, u njima ćemo pronaći, ne samo jako mnogo kritike, već čak i mržnje. Nema takvih zločina za koje Židove u tim djelima nisu okrivljavali, često praveći od njih žrtvenog jarca, koji je prauzrok naših neuspjeha«. Ali i na tom području između tih dviju kultura postoji osmoza. Zbog zajedničkog jezika kulture te zajedničke matrice, i u djelima visokog ranga pojavljuje se, čini se, nepredvidiva i neočekivana paleta slika i izraza. Umizska se pozvala na roman ňeromskog Uoči proljeća i pokazala što je taj slavni bard sirotinje napisao o židovskoj sirotinji, kakve je pridjeve rabio pripovijedajući o židovskim »siromasima-odrpancima«, prema kojima Cezary Baryka osjeća hladnoću i odbojnost, te razmišlja o tome kako se iracionalno roje, »a to ga — kako piše Umizska — oslobađa od empatije i znači da su si ti ljudi u velikoj mjeri sami krivi. Naracija se odlikuje potpuno drukčijim tonom kada ňeromski opisuje poljsku seosku sirotinju«.

Pitanje, kako ga je formulirala Boűena Umizska na osnovi takvog čitanja Uoči proljeća, je glasilo: bi li Stefan ňeromski sipao ciklon B u plinsku komoru?, i izazvalo je mahnite napade na autoricu. Pitanje je zaista bilo postavljeno vrlo provokativno (tim više što je, na primjer, godine kada je roman Uoči proljeća izašao, Žeromski bio napadan i zbog humanosti koju je u njemu iskazao prema Židovima). Možda je upravo svjesna provokativnost tog pitanja onemogućila da se razmotri bit zamisli Umizske: upozoriti na to da — prije nego što se pojave svjetonazorni, moralni, psihički, politički i tehnički potencijali — ti potencijali nastaju u kulturi društva — u smislu ukorijenjenosti u kulturnom uzorku. Baryka je u Varšavi stanovao u »četvrti udaljenoj, već potpuno židovskoj« i sam je proučavao stanovništvo koje ondje živi, koje je — skupljajući se baš na ovom mjestu, a da ga na to uopće nitko ne prisiljava — stvorilo »geto vlastitom voljom« (to i ostalo u ovom fragmentu istaknula M. J.)7 Iz opisa ovog, na izrazito odbojan način, prljavog i neurednog mjesta izbija prava groza, kao i iz pripovijedanja o hripavim Židovima, koji se možda svađaju, možda trguju. Dubina kulturnog jaza kojeg Baryka osjeća između sebe i tog stanovništva, vidi se prije svega u izboru »vanjskog« motrišta, koje ne dopušta približavanje židovskoj sredini. Naglasak je na tome da su se Židovi »rojili i radi nečega se mlatili« i da on »nije mogao shvatiti kakvi su to ljudi«. Mnogi su, naravno, radili kao nosači, kočijaši... »i ti su čak imali drugačiji vanjski izgled, normalan, ljudski. Ali prosječan tip — to je bila karikatura ljudskog lika«. Tako su karikaturalno i prikazani — u skladu s viđenjem stvarnosti senzibilnog Cezaryja. Umizska s pravom skreće pažnju na to da su oni za Baryku »bezgranično smiješni«, ali i da tvore »gomilu zbrzanih i brbljavih besposličara.«

Tu ćemo se zadržati na razini »općeg uvjerenja« koje je izrekao Baryka, koje ipak ima moralni karakter (poljski siromasi su marljivi), a izgrađeno je na dojmu o parazitizmu i neproduktivnosti Židova. To je prvi mit. Milosz je u svoju antologiju uvrstio članak iz 1927. godine iz časopisa »Nasz PrzeglMd«, koji govori o tome da je »takozvana »neproduktivnost«« židovskih masa, samo bajka kojom se služe doktrinarci radi demagoške propagande. U gospodarskom životu posrednik ne igra ništa manju ulogu od proizvođača. Posrednik dopire do tržišta i potrošača, a proizvođač propada ako preko posrednika ne dospije na tržište. U Rusiji [sovjetskoj] — u ime »produktivizacije« — uništeno je materijalno bogatstvo židovskog stanovništva, zajedno s trgovinom i industrijom.« Ali Cezary to ne zna i ne želi znati — njemu židovska trgovina općenito izgleda kao karikatura.

Ali razmišljanja Baryke o Židovima na tome ne završavaju. U sukobu s boljševiziranim Lulekom, Cezary se ponovno suočava s »pitanjem Židova« — ovih konkretnih, baš iz okolice njegovog stana. Kada cjelokupnu vlast preuzmu radnici, »što će tada biti s najsiromašnijim proletarijatom od sveg proletarijata, sa židovskom sirotinjom iz Franciszkazske i susjednih ulica?« Cezary se pribojavao — na temelju svega onog što je već znao o Rusiji — da će upravo »ta židovska buržoazija zajedno s tim židovskim getom — ti ljudi bez prošlosti i budućnosti, kojih u Poljskoj ima više od tri milijuna [...] preuzeti, na ruševinama svega, cjelokupnu vlast u svoje ruke«. Ovdje su svi elementi neprijateljskog stereotipa o zavjeri: buržoazija zajedno sa sirotinjom; ništa iza sebe i ništa ispred sebe; totalna destrukcija koju sa sobom nosi takva »cjelokupna vlast«. Umizska izvodi ispravan zaključak — strahovi Cezaryja proizlaze iz toga što on vjeruje u »antisemitski mit o židovskoj vlasti«, vlasti uvijek »stranoj, dakle zloj, i zloj — dakle stranoj«. To je drugi mit, u kojem kapitalizam ide ruku pod ruku s komunizmom.

Židovsko se pitanje u Uoči proljeća pojavljuje još jednom, na neočekivanom mjestu — i svjedoči o tome da su se Baryka i Gajowiec dobro sporazumjeli. U njihovom posljednjem burnom razgovoru, između ostalih, pada tobože suosjećajno pitanje koje Cezary postavlja »državnom dužnosniku«: »Kako namjeravate poboljšati život Židova zbijenih u geta?« Na to pitanje nije dobio izravan odgovor. Ali neizravan — kao da ipak jest. Gajowiec govori o tome da će unutar granica Poljske biti stvorene »države ujedinjene, slobodne i ravnopravne«. Tko će ih tvoriti? »Taj splet ruskog, poljskog i litavskog naroda treba živjeti u Republici Poljskoj.« Ali među tim narodima »svih različitih rasa i religija naše domovine« — kako je rekao Mickiewicz — nema židovskog naroda. Modifikacija Mickiewiczeve koncepcije je očita tim više što Gajowiec u tako važnom trenutku parafrazira rečenice iz Načela. Kod Mickiewicza na prvom mjestu stoji: »Izraelu, bratu starijemu, štovanje, bratstvo [...] Jednako u svemu pravo«, a Gajowiec govori: »bratu Rusu poklon, bratstvo i jednako u svemu pravo«, što je također parafraza formule iz Načela: »Svakome Slavenu, nastanjenom u Poljskoj...«. Ali otklon od duha Načela vidi se u tome što za Gajowieca — slično kao i za Baryku — Židovi nisu »odavde«, oni su stranci.

Možda Božena Uminska, kako su rekli slušatelji mog seminara s kojima sam raspravljala o problemima antisemitizma, nije trebala postaviti pitanje bi li Žeromski sipao..., već je li jezik kojim se služio, je li diskurs naše kulture sadrži u sebi potencijal eliminacije židovskog »antisvijeta«. U dosadašnjoj borbi s antisemitizmom stalno se ponavlja uvjerenje da postoji negativni stereotip Židova, a mi bismo trebali pokazati da je on neistinit i time ga zauvijek suzbiti. Ili uvjerenje da postoji i »neškodljivi« antisemitizam, kojeg ne treba u žaru borbe demonizirati. Ali ovdje se radi o nečemu dubljem — i to mora biti istraženo. Goldhagen se poziva na velik broj radova na njemačkom, francuskom i engleskom jeziku koji govore o pojavljivanju antisemitizma u različitim fazama i u raznim sredinama. Bilo bi dobro imati tako opširno znanje o antisemitizmu u Poljskoj. Ono čime u ovom trenutku raspolažemo, to su jedva počeci.

Upozorenje Karskoga

Banalna je tvrdnja da od kraja 19. stoljeća, zajedno s jačanjem nacionalizama, raste i antisemitizam. Poljska u tom pravilu nije iznimka. Andrzej Walicki je objasnio (u Tri patriotizma, 1991, ponovno objavljenim u knjizi Poljske borbe sa slobodom, promatrane sa strane, 2000. i u opširnom eseju — koji je sažetak poglavlja iz monografske rasprave o koncepciji naroda u poljskom prosvjetiteljstvu — Poljska po Koociuszku, »Gazeta Wyborcza« od 2-3. svibnja 2000) na koji je način došlo do etnicizacije pojma naroda. Uzrokovala ju je nemogućnost opstanka one poljske države čija bi zvijezda vodilja bila Koociuszkova republikanska, prosvjetiteljsko-romantičarska koncepcija građanskog naroda, koja poljaštvo nije poistovjećivala s katolicizmom. »Ideja naroda kao višeetničke političke zajednice — piše Walicki — koja bi se trebala preporoditi u povijesnim državnim granicama, a ne jezičnima ili vjerskima, živjela je do siječanjskog ustanka, uključujući i njega.« Nakon poraza posljednjeg devetnaestostoljetnog ustanka, u vrijeme ubrzanog razvoja kapitalizma, u kojem se povećala uloga Nijemaca i Židova, uslijed artikulacije zasebnih nacionalnih težnji (na primjer Litavaca), tvrdi Walicki, počeo se formirati integralni nacionalizam. Glavni ideolog poljskog etnonacionalizma postala je stranka Narodnih demokrata. U nezavisnoj poljskoj državi, Drugoj Republici, oni su razvili svoju koncepciju poljskog naroda kao vladajućeg naroda i Poljaka-katolika kao jedinog predstavnika poljaštva, shvaćenog kao etničko-religijsko zajedništvo. Izravno su osuđivane Koociuszkove fantazije, stvarala se vizija Velike Poljske, objavljen je nepoštedni rat »požidovljenju« poljske države i poljske kulture. »Tuđe probisvjete« trebalo je goniti van, bez lažne samilosti.

Općenito uzevši, stav poljskog društva prema Židovima nije se puno promijenio za vrijeme rata i okupacije. Prije bismo rekli da su se određene tendencije zaoštrile. Pozivajući se na mnoge rukopise koji tada još nisu bili izdani, Feliks Tych, u raspravi Svjedoci Šoa. Istrjebljenje Židova u poljskim dnevnicima i sjećanjima (Duga sjena Istrjebljenja), citira također neobjavljena Sjećanja na razdoblje od 1941. do 1959. vilenjske inteligentkinje Marije Zagalowe. Ona priznaje da je, »kako su prolazile godine okupacije«, vršen utjecaj »vjerojatno najvećeg izopačenja za koje se može optužiti hitlerovsko barbarstvo, a to je izopačenje ljudske fantazije. Slika stvarnosti oko nas, potkrijepljena statistikama, sugerirala je čovjeku da i on može tako postupiti, što je prije drugog rata u Europi valjda bilo nezamislivo.« (istaknula M. J.). U slavnom apelu Protest iz 1942. godine, Zofia Kossak je također upozoravala na »otrovno sjeme zločina«, na strašne posljedice koje može izazvati »prisilno sudjelovanje poljskog naroda u krvavom spektaklu koji se odigrava na poljskom teritoriju« (usp. J. Blozski Jadni Poljaci promatraju geto, Krakov, 1994). Kao što sam već spominjala u ovoj studiji, fantazija je u Poljskoj već bila dosta izopačena prije rata, a sada su još — Istrjebljenjem Židova i okupatorskim terorom — Nijemci oslobodili »razornu energiju« i »bratoubilačke borbe«, kako o tome piše Klaus-Peter Friedrich u Problemu poljske kolaboracije za vrijeme II. svjetskog rata (1939-1944/45) (Res Publica Nowa«, studeni 1998).

Navest ću nekoliko činjenica iz referata Izraela Gutmana, pod naslovom Europa pod vlašću nacista i holokaust, pročitanog na konferenciji 1999. godine, (pretisak iz »Biltena Židovskog povijesnog instituta« u novinama »Gazeta Wyborcza« od 15-16. travnja 2000). Karski je u jednom od svojih izvještaja pisao o »pretežito bezobzirnom« odnosu prema Židovima od »širih masa u poljskom društvu«. Židovsko pitanje je »dosta opasno oružje u rukama Nijemaca, pomoću kojega vrše moralnu pacifikaciju širokih slojeva poljskog društva« — ono stvara »nešto poput uskog brvna« na kojem se susreću Nijemci i »veliki dio poljskog društva«. Poljske vlasti u izbjeglištvu uklonile su iz izvještaja Karskoga fragmente koji su se odnosili na Židove. Ringelblum je pisao o »pasivnosti podzemne Poljske prema valu brutalnog antisemitizma«. Kossak-Szczucka je, dakako, iskazala plemenitost, ali po koju cijenu? Osudila je zločin »strašniji od svega što je povijest vidjela« i pozvala druge da ga ne prešućuju. Hvala joj za to. Ali u tom je istom apelu napisala da katolici-Poljaci ne prestaju Židove smatrati »političkim, gospodarskim i ideološkim neprijateljima Poljske«.8 Štoviše, oni znaju da Židovi mrze Poljake više nego Nijemce. Gutman ističe da nikada u židovskoj ostavštini iz onoga vremena nije pronašao znakove mržnje prema Poljacima, koja bi, navodno, bila veća nego mržnja prema Nijemcima. »To je jedna od onih lažnih optužbi proizašlih iz sterotipa, koje su tako često upućivane Židovima,« — kaže Gutman i dodaje: »Karakteristično je da se i u onim okolnostima inzistiralo na toj neutemeljenoj zamjerci«. Inzistiralo se jer je, kažimo to jasno, antisemitizam bio snažniji od čovječnosti — prema tada već odčovječenim Židovima.

Mnogi povjesničari, među njima i Feliks Tych, slažu se da je pokolj u Kielcima u srpnju 1946. godine bio moguć nakon holokausta. Izopačena fantazija prešla je u djelo. K.-P. Friedrich, kojeg sam već citirala, smatra da »na događaje u Kielcima treba gledati kao na posljedicu njemačke okupacije i, kako piše u Enciklopediji holokausta, tretirati kao holokaust«. Takvo razmišljanje uopće ne lišava Nijemce odgovornosti, već je, naprotiv, povećava, pokazujući bezgraničnost izopačenosti koju su pobudili i izazvali kod okupiranih naroda.

Parola »Poljska Poljacima« nadživjela je rat i okupaciju. Počela se pojavljivati na zidovima kuća i u PRL-u i u Trećoj Republici. Treba pamtiti da uvjerenje koje je izricano kako za vrijeme rata, tako i poslije rata: »Dobro da je Hitler to učinio umjesto nas«9 — upozorava na to kako malo dijeli deportacijski antisemitizam od eliminacijskog. Hitler je doista pokazao put. Razmislimo o logici natpisa koji se često nalaze jedan pored drugoga: »Jude raus« (obvezno na njemačkom) i »Židovi u plinske komore«. Upravo se ovdje vidi logika tog prijelaza kojem sam posvetila ova razmatranja. Kada osvijestimo jednostavnost veze između tih natpisa, obuzima nas čuđenje što oni ne izazivaju onakav bijes kakav je pobudio članak Boűene Umizske.

Zašto?

Odgovor daje Jan Karski. Nakon što su se pojavile uvredljive parole na kući Mareka Edelmana u Łođu, napisao mu je u pismu:

»S bolom konstatiram: u Trećoj Republici vlada klima odobravanja i tolerancije prema antisemitizmu. Onaj tko je u Poljskoj na vlasti, a govori da su natpisi na zidovima: »Židovi u plinske komore«, »Jude raus«, »Poljska Poljacima« samo nevini ispadi mladih huligana, nije dorastao onakvoj vladajućoj eliti kako je shvaća Zapadni svijet. Tko tolerira, taj pogoduje i postaje suodgovoran.«

Veličanstveni Karski! U nekrolozima su pisali da je »otišao Pravednik među Pravednicima«, možda Prvi Pravednik. Analizu poglavlja Geto iz Tajne države ostavljam za drugu prigodu. U njemu Karski dopire do granica neizrecivog — možemo se pitati što je to značilo za njega i što to znači za nas.

Nema simetrije

Trebamo sebi jasno reći da nema simetrije između sudbina Poljaka i sudbina Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata. U vrlo zanimljivom broju »Znaka« s podnaslovom Šoa — ugroženo pamćenje? (2000, br. 6), Hanna Owida-Ziemba, da bi slikovito prikazala tu asimetriju, poseže za ovakvom slikom: »okrutni zločinac zarobljuje dvije majke i njihovu djecu. Jednoj ubija svo četvero djece [dodajmo: i samu majku], drugoj — samo jedno od četvero«. U istome broju »Znaka«, Feliks Tych se poziva na statistike: »95% Poljaka je preživjelo okupaciju, dok je 98% poljskih Židova koji su ostali pod njemačkom okupacijom pobijeno.« Otuda »radikalna razlika« između Židova i Poljaka »u percepciji« Istrjebljenja, suprotstavljanje dvaju pamćenja, o kojem piše Konstanty Gebert (u tom istom broju »Znaka«). Polemizirajući s člankom Zdzislawa Krasnodębskog, koji je u »Znaku« otvorio debatu, Gebert je slikovito rekao da »na vrhuncu stradanja ima mjesta samo za jednoga«. I dalje: »Zato se pamti genocid nad Židovima, a ne nad Poljacima, Hirošima (jer je to bio prvi grad na kojeg je bačena atomska bomba), a ne Nagasaki. Štoviše — a to je jako važno — pamti se onako kako su ga zapamtile same žrtve.« Dakle, ne samo da ne može biti rivalizacije kad je u pitanju mesijanizam patnje, već ne dolazi u obzir ni bilo kakva relativizacija apsolutne tragedije Židova — uspoređivanjem, podrivanjem i dovođenjem u pitanje. »Jedino su iznimnost Šoa i status tog zločina, koji se ni sa čim ne može usporediti, učinili da njegova reinterpretacija ne postane moguća. Židovsko pamćenje Istrjebljenja postalo je općim pamćenjem« — piše Gebert, i ja se s tim mišljenjem u potpunosti slažem. To znači da Šoa nije samo jedan u nizu mnogih zločina genocida u povijesti, već iznimna pojava, i da je glas Židova prvi i najviši u simfoniji patnje. I to ne zato što Židovi znaju sve razglasiti po cijelom svijetu i sve prodati, već zato jer se to što je snašlo židovski narod ne može ni sa čim usporediti. I nema im se na čemu zavidjeti.

Potraga za simetrijom stradanja pod svaku cijenu, iskrivljavanje stvarnosti da bi se izjednačile dimenzije uništenja dvaju naroda, dovelo je do stvaranja termina »antipolonizam« kao adekvata »antisemitizmu«. To bi trebale biti ravnopravne i jednake pojave. Velečasni Michal Czajkowski je govorio: »Uvijek ističem da se ne može izjednačavati antipolonizam i antisemitizam. Tu nema simetrije. Židovski antipolonizam nije nikoga ubio. Antisemitizam je pobio milijune.« (A. Domoslawski, Ispovijed Crkve, »Gazeta Wyborcza« od 16-17. rujna 2000) Problem se također ne može riješiti na sljedeći način: mi-vas, vi-nas. Mi smo bili pomoćnici hitlerovskih krvnika, ali vi ste nas puštali da trunemo u tamnicama službe sigurnosti. Mi smo antisemiti, ali vi ste — staljinisti. Paradoks poslijeratnog antisemitizma izvrsno je uvidio Przemyslaw Czaplizski u recenziji Škole bezbožnika Wilhelma Dichtera (»Tygodnik Powszechny« od 18. lipnja 2000, br. 25), te duboke i nepredvidive knjige: »...Poljaci će duhovno preživjeti staljinizam, ali u tome im neće pomoći samo privrženost poljaštvu, već i vjernost antisemitizmu.«

Skraćeni članak Krasnodębskog iz »Znaka« pod naslovom Kako i kome presuditi, objavio je dodatak »Rzeczypospolite« — »Plus-Minus« (br. 22, 3-4. lipnja 2000). U broju 28 (15-16. srpnja 2000), taj je isti dodatak objavio refleksije čitatelja (Stanislawa ňureka iz Plouszowica u okolici Lublina) o skici Krasnodębskog. To je pismo vrlo važno zbog svoje banalnosti, da ću po točkama navesti razmišljanja njegovog autora:

1) Termin »holokaust«je zaposjela židovska strana.

2) Židovska dijaspora u Americi — sakrivajući svoju krivnju zbog šutnje za vrijeme rata — optužuje Poljake za pasivnost, pa čak i za sudioništvo u zločinu.

3) Istina je, međutim, to da je poljsko društvo bilo »u isto vrijeme, pod okupacijom istih počinitelja, na isti način eksteminirano«. »Zajedno smo stradavali, zajedno nas je dotakla zločinačka mašinerija njemačkog fašizma. Bili smo zajednički poniženi, jednako porobljeni, na sličan način bespomoćni.«

4) »Neshvatljivo je sudjelovanje tako velikog broja osoba židovskog podrijetla u izgradnji i učvršćivanju komunističkog totalitarizma. To je njihova uloga u fizičkom i moralnom uništavanju slobodarskog podzemlja u poslijeratnoj Poljskoj.« — Riječ »neshvatljivo« je ovdje eufemizam.

Želim sada upozoriti da nema sličnosti između naroda koji je pod tuđom okupacijom i naroda koji je osuđen na potpuno uništenje. »Nije svaki Poljak — piše Feliks Tych — ali je zato svaki Židov, od novorođenčeta do starca, bio od okupatora ex definitione osuđen na smrt.« Henryk Grynberg je jedini pisac istinske posebnosti židovskog iskustva. Evo kako je razumije Emanuel Lévinas: »Među milijunima ljudskih postojanja koje je tada snašla bijeda i smrt, Židovi su jedini doživjeli iskustvo potpune napuštenosti. [...] Stradanje kroz koje su prolazili zajedno sa žrtvama rata, poprimilo je iznimno značenje masovnog progona, koji je apsolutan, jer već u začetku paralizira namjeru bilo kakvog bijega, unaprijed odbacuje bilo kakvo preobraćenje, zabranjuje bilo kakvo poricanje samoga sebe, bilo kakvu apostaziju [...] i tako pogađa samu nevinost bića svedenog na krajnji identitet.«

Kada bi se u Poljskoj htjelo shvatiti što ovdje znači židovski »krajnji identitet«, ne bi bilo izmišljanja krivotvorenih usporedbi i navodnih sličnosti. Naravno, ne želim u ovom trenutku mjeriti težinu stradanja dviju strana. Želim reći da pred ovim »krajnjim identitetom« nije bilo bijega — ni napuštanjem svoje religije ili kulture, ni emigracijom, ni plaćanjem otkupnine. Postojala je jedino smrt. To je vrlo teško shvatiti, to je upravo nepojmljivo. Zato nisu vjerovali Karskome kada je govorio o totalnom genocidu nad Židovima. Jedan od njegovih sugovornika, visoki dužnosnik i vođa američkih Židova, rekao mu je: »Ne kažem da lažete, ali ne mogu povjerovati«.

Poljaci su bili svjedoci nezamislivog zločina, ali — kako pokazuju istraživanja — većina ga baš i nije primjećivala tijekom izvršavanja, a kasnije ih nije previše brinulo što je nestalo deset posto stanovništva predratne Poljske. Kako onda sada povratiti pamćenje onoga što se ovdje, pored nas dogodilo? U pravu je Hanna Owida-Ziemba — samo kritikom vlastitih mitova. Ako na židovskoj strani postoje mitovi koji nanose nepravdu Poljacima, onda je — tvrdi Owida-Ziemba — »jedini put »razbijanja« mitova i dokidanja napetosti, borba s vlastitim mitovima, a ne s mitovima »druge strane««. Kritizirajmo sebe, a ne Židove.

Prevele Ivana Maslač i Ivana Vidović Bolt

1 Na primjer, nedavno objavljena Hitlerova biografija autora Jana Kershawa, koji se služio novim izvorima, stavlja naglasak na totalno zločinački karakter njemačke okupacije Poljske. Veliki holokaust je, naravno, zahvaćao Židove, ali i Poljake i ostale Slavene. Hitler se na početku trebao usredotočiti prvenstveno na planove istrjebljenja gomile od nekoliko stotina tisuća njemačkih i austrijskih Židova. Tek nakon nekog vremena — nakon osvajanja Poljske i invazije na Sovjetski Savez — shvatio je da na Istoku postoje milijuni poljskih i ruskih Židova.

2 Stavu oca Kolbea, te glasila »Maly Dziennik« i, Rycerz Niepokalanej« prema Židovima, posvećen je dio simpozija, Sv. Maksymilian Kolbe — Židovi — masoni«. Materijale s tog simpozija objavila je izdavačka kuća KUL 1997. godine, pod naslovom A bližnjega svoga... U referatu Prikaz Židova u »Rycerzu Niepokalanej«, u podpoglavlju koje nosi naslov Židovi kao prijetnja ljudskom društvu, otac Waldemar Mackiewicz ističe da je »Rycerz Niepokalanej« »bio svjestan općeg uvjerenja o organiziranoj djelatnosti židovskog naroda, čiji je cilj zavladati cijelim svijetom i osnovati židovsku monarhiju. Bez zadrški je citirao (kao i sam o Maksymilian Kolbe) Protokole sionskih mudraca, koji, navodno, sadrže planove osvajanja svijeta«. Protokoli zaista sadržavaju planove osvajanja svijeta, ali su oni sami jedna velika krivotvorina. Na kraju izlaganja, autor je napomenuo da će se suzdržati »od ocjene »Rycerza« za predstavljeni prikaz Židova«.

3 Taj se motiv ponavlja. Ruski ministar financija Witte, kada ga je car Aleksandar II. upitao simpatizira li Židove, »odgovorio je pitanjem je li moguće potopiti sve Židove u Crnom moru. Ako nije, oni moraju »živjeti«, što onda definitivno znači da im treba dati jednaka prava kao i svim drugim podanicima« (cit. iz: H. Haumann: Povijest Židova u Srednjoj i Istočnoj Europi). Logika razvoja tog motiva je ovdje ipak drukčija.

4 Landau-Czajka iznosi da je vlč. Trzeciak, u glasilu »Maly Dziennik« iz 1939. godine, pjevao hvalospjeve veličini Hitlera, čija je božanska misija ukrotiti židovsku srdžbu i spasiti čovječanstvo od žido-komune, uvodeći crkvene zakone donesene protiv Židova još prošlih stoljeća«. Dakle, Hitlera je poslala sama providnost da osvari davne zamisli Crkve!

5 Vlč. Stanislaw Musial u člancima objavljenima u novinama »Gazeta Wyborcza« (Židovi željni krvi od 29-30. srpnja 2000. i Križni put Židova iz Sandomierza od 5-6. kolovoza 2000.) skicirao je povijest navodnih ritualnih ubojstava u Europi i opisao krvave progone Židova u Sandomierzu u XVII. st., kao i sablažnjive slike u sandomierskim crkvama koje prikazuju Židove kako vrše ritualno ubijaju djecu. Vlč. Musial je predložio da se te slike stave izvan sakralnog prostora i prenesu u muzej antisemitizma. Radi njegovog prijedloga nadbiskup Stanislaw GrMdecki napisao je proglas Židovi nisu ubijali (»Gazeta Wyborcza« od 18. kolovoza 2000.): »Uopće nema sumnje da nije postojao nikakav židovski religijski zakonik niti bilo kakav običaj koji bi nalagao ubijanje nevinih (naročito djece) u ritualne ili bilo koje druge svrhe.« Redakcija »Gazete« bila je zasuta pismima sa savjetima što učiniti s antisemitskim slikama iz crkava u Sandomierzu. Napokon je u broju »Gazete Wyborcze« od 27. listopada 2000. objavljena diskusija Suđenje slici, u kojoj je razmatrano pitanje treba li sandomiersku sliku ostaviti u crkvi ili je preseliti u muzej.

6 Diskusija o događajima u Jedwabnom traje. Vidi članak Jaceka ňakowskog Svaki susjed ima ime i njegov razgovor s Tomaszem Szarotom Đavolski detalji u »Gazeti Wyborczoj« od 18-19. studenoga 2000. te polemike Jana Tomasza Grossa i Krystyne Skarűyzske sa Szarotom i ňakowskim u »Gazeti Wyborczoj« od 25-26. studenoga 2000.

7 H. Haumann (Povijest Židova u Srednjoj i Istočnoj Europi) upozorava na činjenicu da su u Varšavi u XIX. st. stvarane zasebne zone i da su Židove prisiljavali da se u njima nastanjuju. Iako nije bilo fizičke ograde, npr. zida, na taj je način stvarana struktura slična getu. Uslijed procesa »istiskivanja Židova« iz različitih gospodarskih branši i novog ekonomskog i društvenog raslojavanja, ili, bolje rečeno, polarizacije, židovske su mase — tonule sve dublje u siromaštvo, stanujući i radeći u nezamislivo lošim uvjetima. Zbog viška radne snage, naročito u zanatskim zanimanjima, za koje više nije bilo nikakve budućnosti, nastala je gomila »ljudi koji žive od zraka«. Upravo te Luftmenschen, ljude bez posebnog obrazovanja i zanimanja, bez kapitala, u krajnjoj bijedi, koji se pokušavaju prilagoditi novim uvjetima i »mešetariti«, prikazao je, po Haumannovu mišljenju, Marc Chagall u bestežinskom stanju, kao likove koji lebde po zraku nad Vitebskom.

8 Podsjetimo da se 1936. godine u »Prosto z mostu« (od 27. rujna) pojavio članak Zofije Kossak Najurgentnije pitanje. Ona je tu odbacila shvaćanje »židovskog pitanja« kao religijskog i ustvrdila da ono spada »isključivo u rasno-nacionalno-ekonomsku kategoriju«. Rasni kriterij Kossak je smatrala odlučujućim. Kada bi se svi Židovi jednog dana čak i pokrstili, ta činjenica ne bi promijenila njihovu rasu. »Židovi su nam tako strašno tuđi, tuđi i antipatični, jer su druge rase, tumačila je. Religija na to utjecati ne može. Kao narod koji je najviše ugrožen od tuđe rase, moramo pronaći rješenje — isticala je — pomoću kojeg bismo u Židovu prepoznali svoga bliženjeg (dakle ne uporabom sile), a istodobno spasili »naš duhovni nacionalni integritet.« Taj konflikt Poljaka i katolika — podsjećao je na kvadraturu kruga. O moralnom paradoksu ovdje već spominjanog Protesta Marije Kossak iz 1942. godine, punog evanđeoskog suosjećanja za Židove koji ginu, piše Jan Blozski i upućuje na to da je u njemu ipak prisutna nemogućnost uključivanja Židova u zajednički građanski prostor, jer su oni ipak »neprijatelji«. »Bila je spremna dati život za Židove, a ipak, kada bi oni — nekim čudom — nestali bez neke naročite vlastite krivice, osjetila bi olakšanje, jer nije vidjela ni potrebu, ni mogućnost suživota« (J. Blonski, Poljak-katolik i katolik-Poljak. Evanđeoska zapovijed, nacionalni interes i građanska solidarnost s uništenjem varšavskog geta u: Jadni Poljaci...). Primjer Marije Kossak pokazuje drastičnu promjenu svjetonazora: u poimanju židovstva, »rasa« stoji iznad »religije«, što stvara neizbježni konflikt između rasističkog nacionalizma i kršćanskog univerzalizma.

9 Raspolažemo golemim brojem svjedočanstava toga tipa. »Hitler čini za Poljsku barem jednu dobru stvar — oslobađa je od Židova.« Takve su se riječi mogle čuti u vlaku i na tržnici, u tramvaju i na ulici« (Gutman citira židovske novine od lipnja 1942). Chawka Felman-Raban je za vrijeme okupacije povezivala geta kao kurir. »Često sam u vlaku čula kako ljudi između sebe govore: »Hitler radi jednu dobru stvar — tamani Židove«« (»Wysokie Obcasy« od 16. rujna 2000). Alina Margolis-Edelman se na Uskrs 1943. godine našla izvan zidova geta, na arijevskoj strani. »Prolaznici i znatiželjnici su stajali u grupicama, podizali glave, pokazivali na njih [židovske ustanike] prstima. To što su o njima govorili, neću ponoviti, ne želim ponoviti« (To što su govorili, neću ponoviti... 1994, 1999). Tych citira mišljenja iz neobjavljenih dnevnika, npr. razgovor u vlaku iz 1941. godine, kada je jedan putnik ustvrdio: »Od Nijemaca dobivamo dobru školu, ali oni će očistiti Poljsku od Židova i to će biti njihova velika povijesna zasluga«. Ili autora dnevnika koji priznaje da osjeća zadovoljstvo zbog toga što se »rješavamo okupatora i to ne vlastitim rukama, već rukama drugog, vanjskog osvajača«. »Bio je to strani polip koji je izjedao naš organizam, a kojeg se radi vlastite nesposobnosti nismo znali riješiti. Operaciju je izvršio Hitler«. Neki su brinuli što će Poljska nakon rata učiniti s preživjelim Židovima. Itd., itd. Od poslijeratnih izjava ovog tipa — sve do današnjih dana — mogli bismo sastaviti antologiju.