Stoljeće religije?

Stoljeće religije?

Od tiskanja ovih istraživanja proći će uskoro godina dana, i iako njihovi rezultati krše jedan od stereotipa koji ispašta u poljskom intelektualnom i javnom životu, nisu dočekala važnije rasprave. Nisu djelovala odlučujuće na one kojima ruše kanon poimanja religije; ne pozivaju se na njih oni koji bi trebali u njima naći dokaz ispravnosti svoga stava...

U ožujku prošle godine CBOS1 je objavio rezultate višegodišnjih (1986-1999) istraživanja koji se odnose na vjeru i religijsku praksu mladih Poljaka. Iznimno značenje tih istraživanja je u tome što su ona jedini izvor koji nam omogućava usporedbu poljske religioznosti prije 1989. godine s oblikom kakav je poljski katolicizam poprimio u vremenima slobode. Prijelom 1989. godine izmijenio je u našoj državi umalo sve: političko uređenje, gospodarski sustav, vektore geopolitičkih dogovora, društveni mentalitet i kulturne uzore. Sociolozi religije već nekoliko godina upozoravaju da nagle preobrazbe zaobilaze jednu sferu: uvjerenja i religijske stavove. S obzirom na to istraživanja CBOS-a donose jedinu potvrdu ranijih tvrdnji: oko 95% nas deklarira se kao vjernici, sustavno prakticira vjeru oko 60%. Ti podaci poklapaju se s rezultatima provedenim na velikoj ljestvici međunarodnih istraživanja s početka 1990-ih godina, koji priznaju Poljsku kao najreligiozniju državu kruga zapadne civilizacije. Rezultati uostalom ne potiču pretjerani optimizam u ocjeni kondicije poljskog katolicizma jer ne samo da ih treba uzeti s očitom ogradom da sociologija ne obuhvaća duhovnu dimenziju religije, nego ih treba i suprotstaviti rezultatima istraživanja koji se tiču jačine vjere Poljaka; s obzirom na to, ponašanje i pogledi mnogih nominalnih katolika praktično se ne razlikuju od stavova ravnodušnih stanovnika zapadne Europe. Prepuni supermarketi nedjeljom su samo posljednji najglasniji simbol trijumfa konzumpcionizma nad duhom...

Izvješće CBOS-a omogućava nam ipak uvidjeti temeljnu razliku između poljske religioznosti i religioznosti skoro svih zapadnih društava (s iznimkom Iraca i Amerikanaca). Radi se tu o spoju religijskih i građanskih stavova. U Europi ta veza praktički ne postoji. Religija se tretira (kod samih vjernika također) kao privatna stvar ne samo u tom smislu da se tiče najdubljih osobnih stvari, u koje nitko izvana nema pravo ulaziti, nego također i u puno radikalnijem značenju i — u biti — potpuno drukčijem. Religija naime utječe na postupke pojedinaca u privatnom životu, u javnom životu, ali religijska inspiracija tretira se ne samo kao suvišna, nego naprotiv kao jako štetna (jer je »zaražena« virusom fundamentalizma). Prema podacima CBOS-a, situacija u Poljskoj je drukčija. Na temelju podrobnih analiza autori izviješća tvrde: »Vjernici — za razliku od onih koji to nisu — češće posvećuju svoje slobodno vrijeme radu u društvenim organizacijama, spremniji su sudjelovati u eventualnim parlamentarnim izborima, obično češće i sudjeluju na konkretnim izborima — jednako na predsjedničkim kao i na parlamentarnim, a isto tako i na općinskim. Treba pri tom izričito naglasiti da razina građanske angažiranosti izrazito raste s razinom angažiranosti u religijskoj praksi. Što su više Poljaci povezani sa Crkvom, to češće sudjeluju u religijskim obredima, to su rađe društveno aktivni (...). Može se reći da je od trenutka nastanka Treće poljske republike religioznost Poljaka izrazito naklonjena građanskim stavovima, aktivnom sudjelovanju u demokratskim promjenama koje se događaju u državi.« Potvrde o utjecaju religioznosti na političke odluke dala su već mnoga ranija nepotpuna istraživanja. Primjerice, karta podrške kandidatima SLD-a2 je prilično vjerna kopija karte poljskog katolicizma: što je veća religijska angažiranost u regiji, tim je manja potpora postkomunistima.

Što nam govore ove činjenice? Najprije, omogućavaju nam postaviti se prema sporu koji je u devedesetima podijelio poljsko javno mnijenje: sporu s temom utjecaja religije i Crkve na oblik društvenog života. Institucionalna Crkva utjecala je dvojako na jakost poljske demokracije. S jedne strane višestruko se angažirajući (osobito povodom parlamentarnih izbora 1991. godine i konstitucionalnog referenduma šest godina poslije) u neposrednoj političkoj borbi, destabilizarala je demokratski poredak i oslabila vjeru društva u nove državne institucije. S druge strane, na možda i premalo energičan način, ali čitljiv, podupirala je temeljne za Poljsku i ujedno teške gospodarske reforme, samoupravne te administrativne, a nakon razdoblja kolebanja odlučno se opredijelila za ulazak naše zemlje u proces europske integracije. Utjecaj religije na poljsku demokraciju bio je također dvojak (na negativnosti ćemo se još vratiti), tu ipak izrazito prevladavaju pozitivne strane. Najkraće rečeno, poljski katolicizam — sa svom svojom različitosti, kompliciranim tradicijama iz kojih izrasta, s teretom loših navika i uvreda iznesenih iz doba komunizma — pokazao se saveznikom slobode, demokracije i građanskog društva. Stotine pokreta, organizacija ili katoličkih društava ne samo da pomažu blizu dvama milijuna svojih članova pronaći put do Boga i sklad unutrašnjeg života, nego i čine poligon građanskog angažiranja. U tisućama župa razvijaju se deseci tisuća različitih karitativnih, edukacijskih, kulturnih i općinskih inicijativa. Ta sve veća mreža pomoćnih grupa, knjižnica, župnih novina, klubova za mladež, zborova itd. je matrica građanskog društva u Poljskoj. Na pragu novog desetljeća neće nas pogoditi neutemeljenošću nada da će nam uspjeti izgraditi građansko društvo koje izrasta iz kršćanskih tradicija.

Ali problem prisutnosti religije u poljskom javnom životu ima šire razmjere i veže se s religijskim promjenama u globalnom mjerilu. Proces koji je započeo krajem XVIII. stoljeća, i naglo se ubrzao u drugoj polovici XX. stoljeća — u biti proces sve većeg masovnog udaljavanja Europljana od religije — naveo je mnoge istraživače na formuliranje teze o neizbježnom karakteru sekularizacije. U radikalnoj verziji teorija sekularizacije naglašava da će, pod utjecajem gospodarskog kapitalističkog razvoja, slabljenja tradicionalnih društvenih veza, napretka znanosti te pluralizma svjetonazora, religija potpuno nestati kao relikt vremena u kojima čovjek još nije imao zreo izbor. Sve slabiji odjeci te prognoze mogu se i dandanas ponegdje čuti (osobito na sveučilištima), više od desetljeća ipak vlada znatno uvaženija verzija teorije sekularizacije po kojoj rezultat »skidanja uroka« sa svijeta neće biti nestanak religije, nego napuštanje njenih institucionaliziranih pojavnosti i potpuno povlačenje religijskih faktora u sferi privatnog života pojedinca. Pristaše tog stajališta bez teškoća nalaze za to mnogo empirijskih potvrda (suvremenim vjernikom smatra se samo svaki drugi Europljanin, a tradicionalne kršćanske crkve brzim tempom pretvaraju se u dijaspore). Činjenica da spomenuta teorija nije ostvarena u odnosu na malobrojna društva civilizacije zapadnog kruga, tumačila se specifičnim lokalnim okolnostima (u slučaju Poljske djelovanjem »komunističke hladnjače«, u slučaju Irske angažiranošću Crkve u nacionalnim pitanjima i sl.). Slabljenje tih okolnosti moralo je spontano pokrenuti sekularizacijske tokove i — kako se to dogodilo u postfrankovskoj Španjolskoj — prilagoditi zakašnjele religijske enklave »europskim standardima«.

Kao što se vidi iz CBOS-ovog izvješća (a također i iz socioloških prognoza zadnjih nekoliko godina), ništa takvo se nije dogodilo u Poljskoj niti se nagovještava. Kako se objašnjava ta činjenica? Zastupnici teorije sekularizacije najčešće vide u Poljskoj europsku »krhotinu« nove pojave koja je u 70-im godinama počela komplicirati jednosmjernu shemu religijskih promjena. Ta pojava je fundamentalizam. U početku su ga tretirali kao tvorevinu specifičnu za islam. Ipak brzo se započela primjećivati renesansa fundamentalističkih stavova u okvirima drugih velikih religija: judaizma, hinduizma, a također i u kršćanstvu (u ekstremnim protestantskim pravcima te katoličkom lefebrizmu). Pad komunizma oslobodio je »demone« katoličkog (npr. u Poljskoj) te pravoslavnog (u Rusiji ili Srbiji) fundamentalizma.

Potpora, koju u našoj zemlji religija daje prodemokratskim stavovima, podriva vjerodostojnost dotične interpretacije. U stvarnosti, renesansa fundamentalizma je samo najvidljiviji znak puno šire pojave: preporoda javne religije i poprima raznolike oblike. Navedimo nekoliko krajnje suprotnih primjera tog preporoda. Njegov izraz bila je obojena marksizmom južnoamerička teologija oslobođenja i antimarksistička »mirna revolucija« pokreta »Solidarnost«. Prvi glasnici javne religije postali su, s jedne strane, fanatični ajatollah Homeini, s druge — ekumenski papa Ivan Pavao II. Zbog religijskih razloga vođe pokreta »šutljive većine« u Americi (s predsjednikom Reaganom na čelu) ustale su u obranu slobode ugrožene od komunizma i zbog istih uzroka židovski fundamentalisti ne slažu se s povratkom palestinske države. U ime službeno priznate vjere tisuće javnih radnika pokreta protiv abortusa moli se ispred klinika u kojima se nerođena djeca lišavaju života, i taj isti ideal vodi prst koji treba povući na spuštanje strojnice usmjerene u doktore koji tamo rade...

Zar zaista išta veže svećenika Popieluszku, s njegovim načelom da se na zlo odgovara ljubavlju, i muslimanske teroriste koji slijede Salmana Rushdia? Da, veže ih svijest da vjera mora imati integralni karakter i da treba prožimati svojim sjajem sva područja života vjernika, kao i njegovo javno djelovanje. Ali jednako važno je ono što ih dijeli. Uzimajući tu razliku samo sa strane političkih posljedica (a jasno je da se iza nje krije drukčiji način gledanja na religiju, drukčija vizija Boga): moguća je takva javna prisutnost religije koja čini smrtnu opasnost za demokraciju i državne zakone, ali mogući je isto tako oblik javne religije koji daje moralne osnove poretku slobode.

Janusovo obličje javne religije pokazalo se također i u Poljskoj devedesetih godina. Spominjući ranije negativne strane utjecaja religije na oblik kolektivnog života u nezavisnoj Poljskoj, mislio sam na pojavljivanje jakog pokreta katoličkog fundamentalizma. Istina, daleko je on od ekstremizma ne samo islamskog, nego i protestantskog te židovskog izdanja »antimodernističkog bunta iskorijenjenih«, ipak ne podliježe sumnjama da je odlučujuće pridonio padu autoriteta Crkve, porastu bojazni od nove ideologizacije države te propustu prilike kakvu za poljsku demokraciju nosi sa sobom katolicizam. Prijetnje fundamentalizma ne treba demonizirati niti bagatelizirati, prije svega treba ipak tražiti odgovarajući antidot. To pak nije zatvaranje religije u krug privatnog života, nego izgradnja modela javne religije koja poštuje pravila demokracije.

Ipak u cijeloj stvari radi se o neusporedivo važnijoj suvremenoj demokraciji nego što je etos. Oživljavanje religijskih izvora javnih stavova nameće pitanje o budućnosti religije. Dvadeseto stoljeće bilo je epoha njezine takoreći »oseke« bez presedana. Točno je da je dotaknula prije svega kršćanstvo, no može se ipak pretpostaviti da će konzumpcijsko društvo u nedalekoj budućnosti staviti na kušnju i druge velike religije. Hoće li potom nadolazeće stoljeće biti svjedok produbljenja krize sacrum?

Preporod javne religije može biti vjesnik obratnog procesa. Njegove objave mogu se naći čak i tamo gdje bismo ga najmanje očekivali: u suvremenoj znanosti koja nakon pozitivističkog razdoblja oduševljenosti samom sobom otkriva danas beskrajne dubine tajne. Nije, dakle, zanemarivo i to što sto godina autori »Znaka«, sabirući XXI. stoljeće, zovu stoljećem religije...

Jaroslaw Gowin, r. 1961, diplomirao filozofiju na Jagielonskom sveučilištu u Krakovu, glavni urednik »Znaka«. Zadnje što je izdao je Crkva u vremenima slobode (1989-1999).

»Znak« LII, 2000, broj 1 — Demokracija nakon komunizma

Prevela Jelena Bošnjak

1 CBOS — Centrum Badania Opinii Publicznej — Centar za istraživanje javnoga mnijenja

2 Sojusz Lewicy Demokratycznej je Savez demokratske ljevice