Što ima novog u poezijotici?

Što ima novog u poezijotici?

Uvijek sam tvrdio (i dalje stojim iza toga) da se, općenito uzevši, ne razumijem u suvremenu poeziju. Stoga nikome ne oduzimam riječ, usmjeravajući svu svoju pažnju na umjetničku i diskursivnu prozu. Ipak me »oduvijek« fasciniralo stihotvorstvo kao fenomen istodobno i sociološki i tehnički, a pogotovo tajanstvene veze koje zalaze među količinu, kvalitetu i slične pojave. Na primjer, način djelovanja sita, odnosno mehanizma koji čini da se od vrtoglavo visokog broja trenutačno aktivnih pjesnika na ulasku, dobiva broj rezervacija, za koje uostalom ne znamo tko ih izdaje, koje daju pravo na mjesto na Parnasu nakon izlaska. To nisu ipak problemi na području poetike, oni neizravno dotiču poeziju kao takvu, i otud moj radni, za ovu priliku specijalno izmišljeni termin »poezijotika«.

Ne bih postavio pitanje što ima novog u poezijotici da se nije zbilo nekoliko pojedinačnih događaja koji su mi u zadnje vrijeme okupirale misli. Ti impulsi, iako različite prirode, dodiruju se u jednoj točki. Povezani su naime s velikom tajnom uspjeha u domeni poezije, s pitanjem pred kojim prije ili kasnije zastane svaki stihotvorac: što učiniti da bi bio drukčiji? (Odgovor: »jednostavno pisati dobre stihove« unaprijed eliminiram kao prejednostavan i istodobno neodređen). To je tvrd orah jer — ako vjerujemo riječima iz predgovora antologije Imate svoje pjesnike / evo vam vaši pjesnici — prema neslužbenim i ne do kraja potvrđenim antropologijskim istraživanjima (...) u našoj zemlji stvara oko 600 tisuća pjesnika. Čak i kad uzmemo u obzir, s metodološkog stajališta potpuno nezamislivu, pedesetpostotnu statističku pogrešku tog istraživanja, broj je i u tom slučaju astronomski. Što činiti? — staro, lenjinovsko pitanje ni na trenutak ne želi bit manje dramatično. S jedne strane stotine tisuće pretendenata, s druge desetak, najviše dvadeset laureatskih vijenaca. To je žalosno... Nešto se ipak treba učiniti, a mene pak najviše fascinira zagonetka zašto neke strategije zamiru ili čak umiru prirodnom smrću, a druge se dobro drže?

Obratimo pažnju, na primjer, na radikalne strategije, koje, kako se pokazuje, danas nisu prakticirane. Posljednji pjesnik koji je javno spalio svoju zbirku pjesama bio je stručnjak za specijalne efekte Pawel Filas (kako se obično predstavljao u impresumu »bruLiona«). Dogodilo se to u proljeće 1993. kod varšavske Palače kulture pred uključenim televizijskim kamerama (»Wiadomoüci«). A kad već spominjemo »bruLion«, posljednji pjesnik kojemu je pošlo za rukom šokirati javnost koja je čitala prljave mada pjesničke riječi, bio je — kao što svi znamo — Zbigniew Sajnóg, autor glasovitih Flupów z pizdy, ali to se dogodilo ranije, još 1991. godine. Od tih, sve daljih vremena, ništa, nikakvog Herostratosa, koji bi želio bilo što spaliti radi stjecanja slave, nikakvog skandalista koji bi s uspjehom upotrebljavao (tj. tako da se lica crvene) riječi općenito smatrane čistim vulgarizmima.

Na području radikalnih strategija postoji jedan znatan i zabrinjavajući deficit, na koji ne možete ne pomisliti u danima premijere filma Lecha Majewskiog o Rafalu Wojaczeku. Gdje su današnji, kako ih se u nas naziva, kaskaderi književnosti? Gdje su nestali, kako govore u elegantnom svijetu, poetes maudits? Njih jednostavno nema! Naravno, možemo se samo veseliti da su danas pjesnici razumniji, trezveniji i distanciraniji stvaratelji. Nekako ne žude za preuzimanjem uloge »prokletih pjesnika«, bolje se od svojih starijih, legendom ogrnutih kolega vraćaju u život, sigurno manje piju, suicidne misli su im posve strane. Zato ne umiru mladi (kako se pristoji božjim miljenicima), među njima nema Stachurinih imitatora, a tumač naslovne uloge u filmu Wojaczek, također pjesnik, samo ljepotom podsjeća na autora Druge bajke. Ovako ili onako (nasreću), danas nema pobornika tako radikalnih rješenja kao što su samoubojstvo ili neki drugi ozbiljni prijestupi protiv vlastitog zdravlja i života. A kad već spominjemo prezime pjesnika Siwczyka, u kojem su svojedobno, u vezi s njegovim senzacijskim debijem, zbirkom Divlja djeca, koje je objavio kao osamnaestogodišnjak, nestrpljiviji kritičari htjeli vidjeti današnje utjelovljenje Rimbauda, valja konstatirati upravo to da... istinskih Rimbauda također nema. Nota bene nakon pretpremijere Wojaczka neke su djevojke izjavile da je interpretator uloge slavnog pjesnika iz Mikolowa poljski Lonardo Di Caprio, odnosno filmski Rimbaud iz filma Agnieszke Holland, ali na tome, valjda, završava sva sličnost.

Vratimo se temi... Govorimo, naime, o velikom i važnom događaju na području »poezijotike«. Moguće ga je izraziti kroz paradoksalno, barem na prvi pogled, geslo: bolje je biti star nego mlad (pjesnik). Paradoks paradoksa, jer je činjenica da mladim pjesnicima zapravo nitko ne vjeruje, a nad stvaralaštvom starih pjesnika oduševljava se svekolika poljska kritika i čitateljska javnost. Štaviše, mladopjesništvo se doživljava kao otežavajuća okolnost, sramota je, također da kritičari koji pišu o pjesništvu svojih ljubimaca, koji su još uvijek mladi pjesnici, čine sve kako bi javnost uvjerili da su junaci njihovih analiza i rasprava pjesnici koji pripadaju, u najgorem slučaju, srednjoj generaciji. Tako je u Odri nedavno pisao Tomasz Majeran u tekstu o Andrzeju Sosnowskim, komentirajući dodjelu književne nagrade vroclavskog mjesečnika autoru Sanacje. Riječju, mladost u poetskim sferama trenutačno nije nikakav kapital, što je lako razumjeti — aktivnost Starih Majstora poput Milosza i Róűewicza, donedavno i Herberta, a posebno njihova visoka forma (tako barem tvrdi većina poznavatelja te problematike) činjenice su koje ponekad poništavaju važnost truda mladih.

Mladi su u međuvremenu izmislili nekoliko novih patenata (i dalje ovdje pokušavam katalogizirati »poezijotične« fenomene). Jedna od originalnijih ideja mladih u ovoj borbi za pažnju čitatelja njihovo je posezanje za privilegijama koje su rezervirane za seniore. Mislim na rasprostranjen običaj objavljivanja izabranih pjesama (nakon jedva nekoliko godina šegrtovanja u struci), kao i sabranih pjesama. Primjera koji potvrđuju tu prvu praksu nakupilo se toliko da ih se ne isplati nabrajati, sabrana djela si je priuštio naime Jacek Podsiadlo, pa tu zasad stvar može bit smatrana nevinom ekstravagancijom. S druge pak strane dolazi do potpuno suprotnih situacija, kad stari majstori potkradaju ideje mladih. Upravo je poetska mladež, savršeno upućena u pop kulturu i pravila šoubiznisa, u zadnje vrijeme počela koristiti vrste iz zabavne glazbe poput cover, remiks, dance verzija (pored originalne verzije). Možda bi upravo kroz tu perspektivu trebalo gledati na knjigu koja je apsolutni favorit aktualog natječaja za nagradu Nike »zawsze fragment. recycling« Tadeusza Róűewicza, koja je remiks pjesničke zbirke. Kako bilo da bilo, Marcin Swietlicki je još prije četiri godine starome majstoru pokazao kako se to radi objavivši »Hladne zemlje 2«.

Jasna stvar, slučajevi iz oblasti »poezijotike« ne zbivaju se samo, čak ni prije svega, na području nadvremenskog konflikta na liniji »stari« — »mladi«. I iako se trudim o tim pojavama govoriti na šaljiv način, više kroz vic nego kroz lament, neki »poezijotični« fenomeni čine mi se kao prilično opasni, pogotovo ako se tendencije, o kojima ću za trenutak više reći, budu produbljivale ili širile. Tako mi se nečim potpuno neshvatljivim, i nesumnjivo čudnim, čini situacija u kojoj su se sada našli kritičari koji se bave poetskom produkcijom. Imam dojam da je došlo do nečeg što bi se moglo nazvati buntom pjesnika, činom apsolutnog neposluha ili manifestacijom gluhoće. Pjesnici su odlučili ne slušati drugih kritičara doli samih sebe. Objasnit ću. Naime, osim malobrojnih i dakako časnih iznimaka, naši suvremeni poetski kritičari, uglavnom ti mladi, ili nešto stariji, dakle otprilike četrdesetogodišnjaci, pojavljuju se u dvostrukoj ulozi — recenziraju tek objavljene pjesničke zbirke, analiziraju i interpretiraju, ponekad ocjenjuju i raspravljaju o vodećim tendencijama u suvremenom stihotvorstvu, ali i sami pišu lirska djelca. Riječju, wash and go, dva u jednome. Postoje naravno, kao što sam već rekao, iznimke, kritičari koji su specijalizirani za pisanje o novijoj i najnovijoj poeziji neupleteni u nezdravu »podvojenost«; neki su od njih odlično pripremljeni, s vlastitom vizijom i besprijekornim kritičkim aparatom, spomenimo najvažnije — Anna Nasilowska, Mariana Stala i Piotr Çliwizski. Ali zadnjih se godina pojavila neka vrsta tihog bojkota za koji ovi kritičari (tj. ti neupleteni) ni u najmanjoj mjeri nisu odgovorni. Radi se o strašnoj i demoralizirajućoj pojavi. Svojevrsna samousluga, kad je riječ o refleksiji i kritičkoj ocjeni, uništava autoritet umjetnosti i obespravljuje one koji tek dolaze. Da ne bih bio sumnjičen za neosnovane optužbe, a istodobno ipak upozorio na najjasniji primjer ove patologije, preporučujem čitanje povremenika (ni časopisa ni kataloga), legnjicke »Gazete Forteczne«, čiji je deveti broj upravo pojavio (prigodom velikog skupa pjesnika koji je održava u Legnici, zvučno nazvanog 4. Europski susret pisaca). Porazno je, jer više nije ni smiješno, u toj tiskovini to što se u uzastopnim brojevima oko desetak pjesnika-kritičara, podijeljenih u parove, uvjerava u svoju genijalnost, bilo vodeći jedni s drugima kvazi intervjue pune komplimenata, s naslagama vazelina i glazure, bilo pišući jedni o drugima raspravice u tom istom vazelinsko-glazurnom stilu. To je, dakako, ekstreman primjer, ali i u normalnim tiskovinama koje regularno izlaze, takvo ponašanje, na žalost, nije rijetko. To je jedno od zanimljivijih (ali valjda i opasnijih) »poezijotičnih« pojava zadnjih godina: pjesnik je konačno našao odgovor na pitanje kako biti omiljen? Kako? Jednostavno — to treba reći u vlastitom okruženju, na neki način u obitelji; ako sami sebi ne kažemo da smo sjajni, tko će nam onda, do vraga, reći?

Srećom, većina »poezijotičnih« pojava podliježe starim propisima; paradigme i uvjetovanja nisu se posebno izmijenili. Na primjer, uvijek je bilo tako da se objavljivanje knjige pjesama u nakladi izdavača X smatra prestižnijim nego tiskanje kod izdavača Y. Y je imao lošije mišljenje o Z. itd. Danas je, naravno, došlo do pojave koja je prije (tj. u Narodnoj Poljskoj, a prije toga pogotovo) bila nepoznata, a to je publiciranje o vlastitom trošku. Teško mi je to jednoznačno ocijeniti, a još teže složiti se s onima koji tvrde da je objavljivanje knjige u (vlastitoj) nakladi autora strašna sramota, a okviri prestiža označavaju — s jedne strane — upravo takva privatna tiskanja financirana iz autorova džepa, a s druge pak strane mogućnost objavljivanja, ako je riječ o pjesnicima, kod elitnog, salonskog izdavača Raszarda Krynickog.

Kako god, navedeni pregled tiče se pojava iz oblasti »poezijotike«, to je minikatalog čudnih i kratkotrajnih pojava, i u jednom trenutku ipak treba stati. Na kraju jedan poticaj — potičem na promatranje pjesnika i načina postojanja poezije u našem kompliciranom i neshvatljivom svijetu, nagovaram da se upustite u vlastite observacije »poezijotike«, koja je katkad jednako privlačna kao i upijanje destilata lirike, jednako uzbudljivo kao čista, najčistija lirika, koju, konačno, svi obožavamo.

Prevela Đurđica Čilić