Riječ o kritici

Riječ o kritici

Na jednom od prošlogodišnjih susreta »ExLibrisa u Zamku« trebala sam razgovarati s Tadeuszom Piórom o kritičarima. Iako ranije nismo razmotrili strategiju susreta, oboje smo došli sa sličnom idejom: više govora o pojavama nego o imenima, o tendencijama, možda ne toliko osviještenim koliko pretežitim. Iz mojih bilješki tog susreta složila sam nacrt za tekst. Stavila sam ga na stranu jer nisam bila sigurna koliko su stvari, na koje sam nailazila, istinite, a koliko proizlaze iz mog promjenjivog raspoloženja. Neke su preživjele, ostale su vjerojatno za neke druge tekstove. Sačuvala sam formu nacrta i njegov ton, koji je ponekad srdačan, a ponekad samo suzdržan.

Perverzija ili intimnost

Kritiziranje kritičara nije potajan san pisaca. Pisci imaju puno drugih maštarija. Ali zasigurno je to vrsta perverzije. Izlaz iz standarda, narušavanje neke hijerarhije. Standard ima svoje dobre strane — znamo čemu se možemo od njega nadati. Svaki odnos, kojega je uvjet postojanja jasna podjela uloga i obveza, je ugodan. A ipak stvaralački element unosi u nj upravo to narušavanje izrazite podjele. Ne stalno, ne trajno, ali s vremena na vrijeme. Kritičari ne vole da ih se promatra. Ne vole da ih se kritizira. Njihova osjetljivost na tuđu kritiku je, mislim, puno veća od osjetljivosti pisaca. Kada bi se lako mirili s tim da i sami mogu postati predmet promatranja, izabrali bi neki drugi posao.

Odnos između kritičara i pisca je dvoznačan. Svojim intenzitetom podsjeća na dinamiku ljubavne veze. Što u tom slučaju spol ili seksualna orijentacija — stvarni spol, ona unutrašnja orijentacija i upisana u tekst — znače za takav odnos? Možda ništa, ali tada se cijela stvar svodi na perverziju: pisac-egzibicionist nalazi svog kritičara-voajera, pisac obdaren dominirajućom osobnosti odustaje od privilegija koje si je dodijelio u stvarateljskom procesu na riječ trenutačno dominirajuće osobnosti kritičara. Može se dogoditi, naravno, aseksualna turistička verzija: tandem, pisac i kritičar voze se uzbrdo na jednom biciklu. Ali u svakom od navedenih odnosa, nebitno kako naizgled konvencionalnom, dolazi do komunikacijskih zaokreta i emocionalnih odbacivanja, izdaja i povrataka, ili umjerenog odstojanja nakon gubitka. Može doći do rezignacije, pomirenja s činjenicom da, kao u neuspjelom braku, dolazi trenutak kada je razvod zdraviji. Intimnost bi bila zanimljivija, ali što sad. Prekasno. Kao u svakom ozbiljnijem rastanku, problem započinje tek kod podjele imovine.

Kritika kao zatvoreni sustav

Rasprave o mjestu književne kritike u poljskoj kulturi nakon '89. godine obično vode kritičari. Rasprave o mjestu književnosti također. Nije čudno da se doimaju preopterećeni. Nema razloga da rasprave o kritici ne širimo izvan kruga najzainteresiranijih na one kojima djelatnost kritike treba služiti, odnosno na pisce i čitatelje. I ne treba misliti da bi glasovi koji bi se tada odazvali, bili baš negativni. Mogli bi služiti kao glasovi koji inspiriraju ili potpomažu. Ta pisci imaju kritičare koji im mogu služiti kao glas koji potpomaže. Ponekad neka pojava iz područja kritike može za pisca postati inspiracija. Samo su kritičari zaista osamljeni, tj. prepušteni sami sebi.

Što ne znači da žele takvi biti. Kada se rasprave o kritici prihvate nekritičari, može im se predbaciti nedostatak odgovarajućih osnova struke i izgurati ih kao nepovjerljivog neznalicu, dakle iza vrata.

Zatvoren sustav, koji ne može biti nadohranjivan izvana, s vremenom presuši.

Prepone

To je sve od nedostatka prepona. Dapače, bilo ih je nekoliko na samom početku — kada je mladi čovjek odlučio postati kritičar i morao tu želju dokumentirati kritičkim tekstovima da bi to postao. Zatim nastupa izbor specijalizacije i nekog konkretnog radnog mjesta. Točno je da se po nedostatku stupnjeva razlikuje nakon prijelaza od šegrta do majstora umjetnost od zanata, ali postoji i tehnička književnost i odgovarajuća joj kritika. Pišući umjetničku književnost (beskrajan broj prepona) očekujem takvu kritiku koja postavlja sebi visoke zahtijeve, za koju su čak prepone zadovoljstvo samo u sebi. No, na razini stručne kritike (termin Jaros#lawa Klejnockog koji sugerira da između zanata i umjetnosti postoji još nešto posredno — stručnjak) nitko nas posebno ne potiče da proširimo svoje osnove elementima koji im neposredno pripadaju. Možemo se baviti esejistikom, ali nije to aktivnost koja odlučuje o neutralnom kontinuitetu kritike, da bi opet započeli uvoditi elemente humanističkih znanosti, treba prvo odvojiti za sebe prilično veliki zalet duha da bi imao po čemu slobodno zalutati. Što je neobično teško na tijesnom prostoru. I ovdje treba napomenuti o unutrašnjoj politici priloga iz kulture u časopisima visoke naklade ili o

Virtualnom čitatelju kao idiotu

Barem u jednim novinama prilog iz kulture tretira se s više razumijevanja nego prilog reportaže. To je skandalozno. Amerikanizacija tržišta ne može biti isprika za osiromašenje kulturnog diskursa u našem tisku. Američko tiskovno tržište ne izgleda tako. To je naš nacionalni proizvod. Raspoloženje koje se može svesti na: Ovo je preteško, čitatelj to neće razumjeti. Ne znam kako vi, ali ja sam osobno uvrijeđena kada naslutim da me uredništvo priloga iz kulture tretira kao idiota. To raspoloženje proizlazi iz pretpostavke da čitatelj nikad ništa neće naučiti. I ova pretpostavka vrijeđa čitatelja. Nisam sjela za stol i nisam pročitala »New York Times' Book Review« ni sljedećeg dana, niti sljedećeg mjeseca nakon što sam došla u metropolu. Osim jezika morala sam naučiti govoriti na taj način o kulturi, kako je savjetovao časopis. A tada, za vrijeme lektire, imala sam dojam da pripadam jako demokratskoj eliti. Ne znam nikakav sličan visokonakladni časopis u Poljskoj koji bi davao svojim čitateljima sličan prijedlog. Kada sam pokušavala o nečemu sličnom pokrenuti diskusiju, slušala sam kratko predavanje o stvarnosti. Ni u kom slučaju ne o željama. Ali u biti se radi o nečemu drugom — čitatelj, tretiran kao malko sporije pameti, zaista takav postaje. I to je tek početak — kada takvog projektiranog čitatelja, usporenog u pameti treba osvojiti. Ne možemo biti previše dosjetljivi niti prebrzo misliti, što nas pomalo ljuti. Ali naš čitatelj to ne razumije. I tako sva krivica pada na čitatelja — jer kao on to od nas zahtijeva. Ništa čudno da živeći pod pritiskom proturječnih i zamagljenih očekivanja

Kritičari su izmučeni

Ne zanima ih film koji su vidjeli, niti knjiga koju su pročitali. Ne zanima ih ustroj novog svijeta jednako tako kao ni vlastiti duh. Tako su obrazovani — naučava to polonistika. Godinama čitaju tekstove drugih kritičara koje također ne zanima to o čemu pišu — i na taj način utvrđuje se jednoglasje. Osim toga pročitali su već puno knjiga čije autore ne zanimaju njihovi junaci. Problem je u tome što se recenzent, knjige ili filma, ne angažira osobno u njezinom pisanju, odnosno puno mi je teže angažirati se u njezinom čitanju. Posljedica je toga da ću malo iz nje zapamtiti. Sve dok od odmaka može biti samo odmak, od umora — samo umor, zanimanje autora mobilizira pozornost čitatelja. Tekstovi koji na nas utječu, prozni, esejistički ili kritički, su izvanredni zato što se autor zainteresirao time o čemu je pisao. Ako se saberemo na ispunjenju toga uvjeta, sve drugo bit će sporedno ili nepotrebno.

Biografizam

Jaros#law Klejnocki u polemici s Biedrzyckim (»studium« broj 7/8, 1997) na temu »kritike koja se bavi biografistikom« piše: Koliko nema načina ne složiti se s kritikom »biografske kritike« (ali zar je to još zaista književna kritika, ili možda prije, napokon niže klase, novinarstvo?) — čija se najzabavnija verzija pojavljuje u tzv. magazinima za žene (također i u onim najambicioznijim kao što su »Twój Styl« ili »Elle«), i u kojoj se u biti ne govori o stvaralaštvu nego samo o psima, mačkama, djeci, uređenju stana itd. (...) A ja sam najzabavnije verzije takve kritike srela kod recenzenata koji se u neku ruku specijaliziraju u književnosti nakon 1989. godine. Klejnocki ne odgovara Biedrzyckom, samo mijenja temu. A ako se zadržimo na člancima u magazinima za žene, to nisu recenzije, nego samo reportaže i zabavni portreti, što je dobro razlikovati. Biedrzycki pak govori o uvlačenju biografskog materijala u kritičkoknjiževne tekstove zato da bi se mimoišao s predmetom vlastitih prikaza. Dok biografski materijal nužno mora biti korišten kao u fragmentu koji je Biedrzycki citirao na temu Szymborske. Ako je za bavljenje kritikom, čija je osnova neizlaženje izvan rubova teksta, ovako ili onako potrebno znanje konteksta i dobro sređena tehnika, onda je za kritiku potrebna još osjetljivost, iskustvo i intuicija. Kritik postaje voajer kada čitajući tekst počinje snivati pretpostavke na temu privatnosti autora ili autorice. Kada ipak želimo intelektualni doživljaj i želimo proniknuti u odnos između materije života i materije riječi, koristi od ove metode su neusporedive. Forma razborite zabave, igre koja dopušta rješavanje književnih zagonetki, može biti fascinantna. Takva kritika piše se kao književnost, bez stvaranja odnosa prema tome što već znamo i što bismo željeli dobiti. Zahtijeva se vještina savjetovanja sebe s vlastitom nesigurnosti. Određena elastičnost uma. Ali kada osjetimo da nam nedostaje umjerenosti, bolje je ograničiti svoje interese na istraživanja uzročnih veza u samom tekstu.

Nabokov

Što uopće ne mora biti malo. U uvodu »Predavanja o književnosti« Vladimir Nabokov spominje vježbu koju je zadao svojim studentima. Dajem mu riječ.

Izaberi četiri odgovora na pitanje što treba napraviti čitatelj da bi bio dobar čitatelj.

1. Čitatelj treba biti član kluba dobre knjige.

2. Čitatelj se treba poistovjetiti s junakom ili junakinjom.

3. Čitatelj se treba koncentrirati na društveno-ekonomskom polju.

4. Čitatelj treba voljeti knjige s akcijom i dijalogom, za razliku od knjiga gdje nema niti jednog niti drugog.

5. Čitatelj treba prvo pogledati filmsku verziju knjige.

6. Čitatelj treba biti pisac-početnik.

7. Čitatelj treba imati maštu.

8. Čitatelj treba imati pamćenje.

9. Čitatelj treba imati rječnik.

10. Čitatelj treba imati malo umjetničke osjetljivosti.

Studenti, nastavlja Nabokov, su bili jako naklonjeni emocionalnom poistovjećivanju, akciji i društveno i povijesnom polju. Naravno, kao što se već može pretpostaviti, dobar čitatelj je onaj koji ima maštu, pamćenje, rječnik i malo umjetničke osjetljivosti — koju se trudim razvijati u sebi i u drugima, kad god mi se pruži prilika.

Obeshrabrujuća mišljenja o kritičarima

Klejnocki dalje piše ovako: »u okviru popularnog pojavljivanja kritike (potcrtao J. K.) (u biti: recenzije) funkcionira nadasve često hohštaplerstvo koje proizlazi iz činjenice da danas bilo koji novinarčić koji piše u manjim novinama prisvaja sebi pravo biti književni kritičar koji, dakako, nije.« Čitala sam izvrsne recenzije koje su napisali nikome poznati ljudi u malim novinama. Sumnjam da njihova draž leži u tome što su ih napisali autori koji nisu podlegli — i možda srećom neće imati priliku podleći maniri rutinskog odmaka od teksta. S druge strane jako bih htjela da se moji znanci ne smiju na uvredljivi način kada čuju jedno ili drugo poznatije prezime, jer me to obeshrabruje. I molim da se obrati pozornost da se radi o znancima sa sela, a ne iz nekog centra. Htjela bih da se kritičare koji se bave književnošću, koja mi je bliska, ne smatra ljudima koji ne znaju o čemu govore — no, da ne govore o njima sa samilošću, htjela bih da ih se poštuje. Stalno slušam kako se kritičari čude što ne uspijevaju oblikovati ukus javnosti. Nemaju se čemu čuditi — ako im se nekoliko puta dokazao nedostatak vjerodostojnosti, neće nakon toga formirati ničiji ukus. Otuda dolazi vizualni efekt poljske književnosti kao sekte.

Poljska književnost kao sekta

Ako se radi o književnom životu, sve sam već vidjela. Od sada ću gledati samo reprize i biseve. Vidjela sam kako knjiga postaje senzacija jedne sezone da bi u sljedećoj sezoni recezenti odvraćali od nje glavu, jer nisu mogli shvatiti kako su tako nešto mogli hvaliti. Vidjela sam knjige koje su imale priliku bitno izmijeniti sliku poljske kulture, skrećući s glavnog pravca razmišljanja, koji se upravo bavio podgrijavanjem stare kajgane. Izgleda kao da mi zaista ne želimo previše ništa mijenjati. Postoji za to jedna dobra riječ: konformizam. Ona ipak ne odaje bit problema, niti objašnjava sve mehanizme koji se mogu lako objasniti time što poljska književnost funkcionira po zakonima koji su analogni zakonima sekte. To je ekskluzivna sekta, nešto sličnije scientologiji nego lokalnom pronalasku u verziji Nebo. Ta sekta je u svoje temelje upisala nekoliko zakona vjere koji ne podliježu redefiniciji. Treba ih često ponavljati da bi se osvjedočio u vlastitu pripadnost klubu. Jezik kojim se koristi je samozadovoljno pseudonormativno brbljanje, koje manje ili više izrazito primjenjuje tvakve znakove raspoznavanja: »tajna ljudskog postojanja«, »roman o sudbini«, »univerzalne vrijednosti«, »metafizička problematika«, »velika pitanja« i tome slične. Ti izrazi funkcioniraju vjerojatno kao nekadašnji jezik novogovora — imaju neprecizno značenje i lebde nad stvarnošću teksta, jednako kao što je onaj jezik lebdio nad životom ne dotičući ga. U zamagljenoj optici umjetničke pojave naklonjene prelomljivanju definicija, bez obzira na to kako originalne ili izražajne, gube na konturama. Za pristalice »dijaloga s cijelom tradicijom kulture«, »inovatorskog pogleda« i »neizbježnosti ljudske sudbine« postaju mrlje od tinte, čije se nerazumijevanje povezuje uz iritaciju i izaziva naizmjence ljutnju i mrzovolju, na kraju potrebu za posezanjem za gotovim. I tada dolazi: Ah, to je »parabola svijeta i ljudskih sudbina!« Nemir nestaje, sve je na svom mjestu.

Moj život u sekti

Pripadnost se povezuje sa zadovoljstvima, u kojima ponekad sudjelujem. Koristim neke, ali ne sve privilegije. Postoje osobe, možda ne bez talenta, koje joj nikad neće pripadati. Postoje ekstravagancije, koje jamče ekspresni prijam u klub i postoje one koje prijete ekspresnim uklanjanjem iz kluba. Najvjerniji su nagrađeni i oni će u budućnosti verificirati prijam novih sljedbenika. Oni koji ostavljaju dojam kao da u rukavu čuvaju granatu — opasnost raskola ili anarhije — čuvaju se na pomoćnim pozicijama. Čisti raskol može se mimoići ili odbaciti, zavisi od toga je li autor početnik (tada nitko ništa neće primijetiti), ili napredan (tada ga treba urazumiti). Što je veća reakcija odbacivanja, to je stvarnija prijetnja za zakone vjere i postojanje kluba. Ne miješati s ritualnom izmjenom generacija ili s komedijom skandala, čiji recept izgleda ovako: prvo se izdaje informacija da je tvorac izabrao »kontraverznu« temu. Ako je izabrao takvu, to je zato da bi »šokirao« primatelja. Tada primatelj, a u biti kritičar, koji ga poosobljuje, tvrdi da »se uopće ne osjeća šokirano«. Nastupa serija polemičkih tekstova od drugih individua, koji osjećaju obvezu informirati nas jesu li šokirani ili nisu. Ova simptomatična površnost nešto će obaviti po pitanju receptivnosti i stabilnosti ove hijerarhije, ali ne sve. Temeljna struktura neće se narušiti jer sekta mora funkcionirati. Mora imati stalni priljev članova, inače bi jednostavno izumrla. Mora imati svoje čuvare čistoće koji koriste normativni jezik, koji dopušta ili odbacuje. Mora imati svoju gnozu, to jest »pobunjenike« ili »buntovnike«, koje nakon kratkog vremena gutanja i asimilira. A ono, čime se sama ne može nahraniti, to ispljuje ili oprezno zaobilazi. Nema šanse da se udavi.

Pseudonormativno brbljanje

Još malo o sektaškom jeziku. On koristi rečenične sklopove koji se lako raspoznaju, koji mogu biti signal za nas pripada li autor sekti, ili pripada samo djelomice, ili je primljen na probni rok, ili uopće nije prihvaćen. Kondicija umjetnika, rado gledana, je izabrana samoća — to je posljedica darivanja sebe tradiciji, posvećenosti umjetnosti, napisane knjige su pak herojska žrtva položena na oltar umjetnosti. Tekst je ili nije dijalog sa cijelom tradicijom kulture — premda nikad ne saznamo koje kulture, kako definirane, radi li se o općenitoj kulturi, a zatim govor o nečemu tipa Fausta. Univerzalnih vrijednosti — ili ima ili nema. Ako ih nema, onda smo na gubitku. Ako ih ima, onda je sve pred nama. Novosti: decentralizacija osobnosti, nova izražajnost signaliziraju da se stvar uvijek važe. I uz to neobično često korištenje riječi kao što su: provokativno. Uzbudljivo.

U potrazi za izgubljenom tezom

Nešto neobično događa se s jezikom kritike kada dobije ranije neprobavljenu porciju slika i sadržaja. Odmah postaje uštogljenija, zauzima ispravan obrambeni stav i pada u različite atavizme. Dajem primjer iz područja kina, iako ih ima i u najnovijoj književnoj kritici.

Primjer: Recenzent se pita ne odvija li se u kontekstu filma (Djeca, Larrya Clarka) slučajno nešto, čega trag nedostaje u filmu, da bi odgovorio sam sebi: Film »Djeca« uporno dokazuje da ne! Dalje, scenarij 18-godišnjeg Harmony Korinea, vršnjaka opisanih junaka, postavlja tezu da je mlada generacija vjerojatno kompletno bolesna. Zaraženost sidom daje se iščitati ne samo doslovno, nego i metaforički: ta generacija koju simbolizira naizgled marginalna, ali u biti reprezentativna grupa, trpi od bolesti duše.

Ispod slike piše: »Djeca« Larrya Clarka ne narušavaju nijedan tabu.«

Ja sam potcrtala. Čak ne znamo od čega početi. Od toga što autor smatra da je redatelj napravio film zato da bi nešto naučio? Odakle ideja da film ili knjiga cilja na neku tezu? Odakle ta pretpostavka kod mladog kritičara, neotrovanog utjecajem prethodne epohe? Zašto je film, koji predstavlja mali isječak subkulture, odjednom postao odgovoran za cijelu generaciju sastavljenu od mnogo jako različitih sredina? O čemu se uopće radi kod te bolesti duše, kad se u filmu prije radilo o bolesti tijela? Odakle recenzent zna da je američki redatelj htio narušiti neki tabu? Ta nijedan nije narušio, a imao ih je nekoliko na izbor. Čitamo zatim o tezama kojih nema i o narušavanju tabua, kojeg nema, i baš je to jedan od evidentnih primjera kako pseudonormativno brbljanje trača uz predložak (filmski ili književni) i zatamnjuje smisao čak i tada, kada nam je donesen u kino i stavljen pred nos.

Opet Nabokov

Završavajući ovu potku, još jedanput sam pozvala Nabokova. Opet Predavanja o književnosti: Ako počnemo čitati od postavljenog već zaključka, onda počinjemo od lošeg kraja i krećemo daleko od knjige, prije nego što smo je još uopće počeli razumijevati. Ništa nije dosadnije ili nepravednije kao kad počnemo čitati, recimo, Madame Bovary polazeći od pretpostavke da je ta knjiga denuncijacija buržoazije. Trebamo uvijek imati na umu da je književno djelo nepromjenjiva kreacija novog svijeta, dakle prva stvar koju trebamo napraviti je proučavati taj novi svijet tako detaljno, koliko je to moguće, približavajući mu se kao nečemu potpuno svježem, što ne posjeduje očite veze sa svijetom koji već poznajemo. Kada smo taj novi svijet u detalje proučili, tada i samo tada možemo si dopustiti ispitivanje veza s drugim svjetovima, drugim granama znanosti.

Problem je u tome što je cijela stvar bila kod nas već prerađivana skoro sto godina i baš i ne bi trebao postajati uzrok da Nabokov u ulozi gosta s drugog planeta objavljuje nama neke temeljne biti tipa: Ljubav je dobra. Prisutnost drugog čovjeka oslobađa samoće. Najbolje je čitati knjige i gledati film od scene do scene, možda se slože u neku smislenu cjelinu koju još ne znamo. Ne vjerujem, da ćemo, ako budemo radili potpuno suprotno, izaći u susret očekivanju čitatelja. Ne čini mi se mogućim da se nešto nepovratno dogodilo s našim stilom primanja i da se čitanje u potrazi za izgubljenom tezom čini jedinim i pravednim. Možda film koji pokazuje da nasilje ima jedan izvor i nekoliko utjelovljenja, ali njegovi znakovi šalju se iz jednog središta — i to je metafora koncentrirana oko jednog junaka — kad bi imao priliku biti odčitan kao individualna priča, mogao bi se odraziti na zbiru onih vrijednosti koje održavaju kritičara na životu. Možda bi mu nešto oduzeo i to bi bilo nepovratno.

Kritičar kao neispunjen ljubavnik

Zaista me zanima kako isti mehanizam izgleda kada je odnos pisac-kritičar potpuno muški. Radi se o takvom tipu odnosa koji počinje oduševljenjem, ali svakog trena se može promijeniti u gnušanje. Kontrolirano oduševljenje ili nesigurno oduševljenje, ali uvijek obavijeno istom nesigurnošću. Radi se o određenoj ambivalenciji prijama, posebno vidljivoj, kada je kritičar muškarac, nešto poput potajnog pitanja: Je li sa mnom sve u redu ako mi se sviđa ova knjiga? Prije ili poslije klatno se klati s jedne strane na drugu, ili se vraća u netralnu poziciju — i tamo ostaje. Druga stvar je neka osobna vjernost. Dok sam se trudila ući u druga područja s knjige na knjigu, ta vjernost je imala ograničavajući učinak, jer je obično značilo da će se kritičar odnositi prema meni tako kao da sam ga nekako osobno zavela. Možda nepotrebno pridajem romantični aspekt tamo gdje se radi o običnoj navici — moraju biti njoki za ručak, a ne djetelina na salatu, kakva je to izmjena jelovnika. Kuda me opet vučeš, mali pauče. Tako ili onako, promjena optike, tona, interesnih područja, označavala je da kritičar više neće biti taj — i da je to nepovratno.

Sabranost

Recimo da odčitavanje teksta po svom vlastitom iskustvu, s obzirom na 4 točke Nabokova, najviše obećava. Pod uvjetom da ga ne izvrši kritičar čije je znanje tako skromno da je mala šansa za rezonancu. Ne tvrdim da se nužno treba otirati o neke ekscese. Kritičar ne mora biti žena da bi razumio o čemu pišem, jer možemo iskusiti puno i preko drugih ljudi s kojima dolazimo u kontakt u životu slušajući ih. Možemo započeti od slušanja sebe, ali u tom kontekstu, koji bi nas prisilio na gledanje sa strane na to što govorimo. Zato bi bilo dobro kada bi kritičari pohađali obveznu psihoanalizu, usporedo s primanjem na posao. Jer tijekom psihoanalize bi morali naučiti kako se nositi s vlastitom transferencijom (prenošenjem vlastitih problema na osobu koja taj problem započinje u umu osobe koja vrši transferenciju, poosobljuje). Može se to naučiti kod kuće kao element dobrog odgoja, ali teško se na to osloniti u situacijama koje se nikad ne bi dogodile za nedjeljnim ručkom. To se može naučiti kroz sabranost. Sabranost je meditativna praksa koja se temelji na tome da se najprije usredotoči na ono što se događa u našem umu, a tek potom se odaziva. Sabranost je navika. S vremenom postaje dio života, primjenjujemo je, ništa ne namećući sebi, s istom lakoćom s kojom smo se prije odavali transferenciji. Sabranost nas senzibilizira na detalje, omogućuje uvid u više razina iste stvari, kao i u naše vlastite osjećaje povezane s nesnosnom prostranošću teksta ili života. A ako stalno želimo napraviti neku malu ili veću neumjesnost, to je već svjesno, znajući da ona dolazi iz nas, ali mi nismo ona.

Žene pišu — ali recenziraju neke druge žene

Kada su me pitali što proizlazi iz prisutnosti žena u poljskoj prozi, odgovorila sam: ništa. Jer ništa i nije proizišlo, osim jačanja klasičnog sustava: žene pišu, muškarci recenziraju to što su one napisale. Podjela zadataka kao u tipičnom domaćinstvu: ona pere, kuha, još i dijete vodi u vrtić, a on čitucka novine. Zahtijevi da žene recenziraju knjige koje su napisale žene nemaju smisla ako glas kritičarki ne izazove promjenu u književnoj situaciji. Žene ne upisuju promjene u kulturi. Njihov položaj je dekorativan. Njihove kolege moraju ozakoniti njihovo mišljenje da bi se moglo čuti. Zašto napokon to ne prekinu? Zato što bi morale potpisati savez s vragom. U suprotnom, što se utemeljilo u zapadnoj kulturi, žena je simbol nečega što svaka kultura definira kao nešto niže od sebe same, a iza nje je priroda. Poljska kultura, kao poljoprivredna, nije stvorila tako snažnu suprotnost između prirode i kulture. A čak i kad bi taj znak jednakosti bio postavljen, bilo bi jasno da kultura bez prirode u zemlji čija je cijela proizvodnja agrarna, neće daleko stići. Ono što je niže od kulture u poljskom shvaćanju, to je totalitarizam. Žena u ikonografiji poljskih humanista i dan danas označava

Totalitarnu opasnost

A svaki pokušaj pisanja vlastite verzije poljske književnosti neke od dama ostaje upisana pod kategorijom »Seksmisija«, da bi dama mogla naučiti kako je ovdje nitko nije tražio da napravi vlastitu kategoriju. Nema se što hvatati Machulskog. Film je zaista vizionarski i nije bez razloga postao nadahnuće poljskih društvenih znanosti. Žena u simbolici kritičara nije samo priroda i totalitarna opasnost, nego i jedno i drugo, priroda koja podliježe deformacijama, žena koja neće samo proždrijeti muškarca, nego će ga predati dehumanizacijskom procesu. Totalitarne žene u »Seksmisiji« su u pravilu aseksualne, tu nit je trebala popraviti »Šamanka«. Činjenicu da je iz nje izašla samo arhetipska Glava Meduze objašnjavam tako što su tijekom produkcije zaboravili da uz pokvarenu ženu treba uvijek predstaviti dobru i dragu radi ravnoteže. U kritičkoj recepciji upravo tako izgleda polarizacija dobra i zla među spisateljicama. Ako je spisateljica dobra i pametna, u recepciji će postati još draža, ljepša, popustljivija — i na kraju bagatelizirana. Druge, loše, prenesene na negativni pol, mogu tamo ostati kao personifikacija te gore prirode uzete u lokalnom koloritu, ili postati dobre i drage, a sada, kada je već književni prevrat iza nas, onda nemojmo pretjerivati. Spisateljice, primijetite, ne ulaze u polemike. Nemaju za to vremena, previše su zauzete pokazivanjem svijetu da zaista imaju dobre namjere. Rade na svojoj pameti i krotkosti.

Generacija

Put do zrelosti bio je iznimno dug. Mi smo prezrela genaracija. Mi smo kultura koja ide ravno na gerijatrijski odjel. Nazivanje umjetnika koji su već dobrano zašli u treću dekadu života mladom književnošću je nesporazum. Ovo kasnije sazrijevanje ne objašnjava prijelomna politička situacija zemlje. Prva polovica osamdesetih godina završila je prije deset godina. Možda će činjenica da tek sada ozbiljnije pratimo uporne i posijedjele mlade stvaratelje prirodno utjecati i na to da će generacija 20-godišnjaka, koji postaju sve stariji, morati pričekati na svoj red do drugog tisućljeća. U ovoj zemlji pozornost je restriktivno ograničena i svoje treba odčekati.

Nakon prijeloma

Odjednom je ispalo da je to sve. Da sada već možemo ići kući. Uvijek mi se čini da su granice razdoblja književnosti od 1989. građene na pijesku, jer se osim obrazložene izmjene generacija ništa drugo u biti nije dogodilo. Kultura, naravno, poljska, nije srušena ni redefinirana. Obratite pozornost da već godinama nitko od poljske književnosti ne očekuje da otkrija čitatelju duboke istine na temu ljudske prirode i njenih nagona, duboke, ali pokazivane u nijansama. To bi još i moglo uspjeti, ali poljski erotizam je strašan. Nakon što nas je stvarnost lišila oslobodilačke teme, u poljskim romanima pisanim za izvoz prevladavaju poljsko-židovske potke komercijalno tretirane, rat — uspomene iz kolijevke, i, naravno, selo. To je uvijek ista kultura s novom garniturom imena, s novom šminkom ili umjetnim zubalom. U zapisanom prijelomu iznenađujući je bio broj koji definira poetičke fronte, polemike. Znala sam da postoje, naravno, ali spor romantičara i klasičara činio mi se mlakom svađom već i tada kada se događao, dakle skoro prije 200 godina. Teško mi je bilo zamisliti da bi ga netko mogao dobrovoljno ponoviti. To bi moralo biti stvaralački ograničavajuće, mislila sam — započinjati reprize generacijskog sukoba o strogo određenim granicama. Pogriješila sam. Sve je to bilo važno i naći će se u udžbenicima za srednje škole. Na taj način će djeca tretirati književnost kao tok sporova o stvarima koje su u biti sekundarne u individualnom stvaralaštvu. Tako mislim, ali opet možda griješim.

Prije deset godina mogla sam se nadati da će ljudi, koji u našoj zemlji predstavljaju kulturnu normu, jednostavno jednom umrijeti. Sada se tome ne nadam. Već su ih zamijenili puno mlađi i toliko slični svojim prethodnicima, da ih se može zamijeniti bez većih problema. Generacijske napetosti o kojima sam čitala su neke vrsti dimne zavjese koja skreće pozornost s temeljne činjenice — da proces koji upravo dolazi u kulturu, nije intelektualni prijelom, ali potvrđuje samo neobičnu stalnost identifikacije, izmjene starijih s mlađim identitetima, kulturnim kloniranjem. »Studium«, broj 11-12, 1998. g.

Prevela Jelena Bošnjak