Respektić

Respektić

Pisanje je častan ali bezobziran posao, kaže Roland Barthes u feljtonu Priča i potomstvo (u Mitologiji), a tekst koji slijedi najviše duguje upravo tom feljtonu.

Pisanje je, dakle evidentan skandal, to je lice okrenuto stvarnosti u kojoj živimo, njezina norma »junaštva« i zakon igre za uspjeh i opstanak. Zato je, naravno, pisac kao »umjetnik«, kao onaj koji o sebi rado govori »stojim po strani«, »mene se to ne tiče«, »ne šljivim vaša pravila«, pojedinac koji je isključen i prognan. Međutim postoje tri situacije kada se izgnaniku može oprostiti, ponovno ga uključiti u glavni tok stvarnosti, odgoditi, a nakon nekog vremena čak anulirati kaznu izgnanstva. Prva je ako se ustvrdi da je taj pisac jedan od nas, druga ako se umjetnika može predstaviti kao pojedinca koji poštuje ono što Barthes naziva jezuitskim moralom, i treća kad se skandaloznost povezuje s korisnošću.

Krenimo od ove zadnje situacije. Čitam nekrologe koji su se pojavili (uglavnom u dnevnim novinama) nakon smrti Wojciecha ňukrowskog. Otkud to? — pitam se. Upravo bi nad tim pokojnikom trebalo sačuvati posebnu tišinu. I u konkurenciji »kompromitacija« kao i poslovima »pogreški« nitko i ništa ne može nadmašiti šampiona Poljske, kojim je od prosinca 1981. godine bio pukovnik ňukrowski. Otkud, dakle? Pa, upravo je sramota da je — kako je napisano u svim nekrolozima — autor Kamenih pločica bio neobično popularan pisac, rado čitan, da je — prema statistici — od 1946. do 1986. godine objavio više od 150 knjiga (naravno, računajući s reizdanjima) u ukupnoj nakladi od 5,5 milijuna knjiga (samo naklada ovdje spomenutog bestsellera dosegla je gotovo milijun primjeraka). Novinari kulturnih rubrika visokonakladnih dnevnih novina, radija i televizije — kao stražari kapitalističkih dogmi — nisu mogli bit ravnodušni. Do tog stupnja nisu mogli biti ravnodušni da su uzeli današnji kriterij uspjeha i pridružili ga stvarnosti koje odavno nema. Možda i nije bilo baš tako s tim ňukrowskim, ali se s brojkama (a samo one danas ostavljaju dojam) ne možemo svađati. Ne želim ovdje ponavljati ono što je u devedesetima više puta konstatirano, ali izgleda da nemam izbora: pisac postaje važan, vraća se iz izgnanstva u trenutku kada naklada pređe određenu kritičnu brojku, kao što se to, na primjer, dogodilo u slučaju Andrzeja Sapkowskog. Naravno, tip piše neke trivijalne fantastične tričarije, dovraga s njim. Ali kad te tričarije ljudi kupuju sve radije, treba se definitivno pozabaviti tom pojavom, od toga, dapače, učiniti događaj! Upravo sam to imao na umu govoreći o prelasku skandala u korist. Pri tome je ta korist fetišizirana do te mjere da je to gotovo nesporazum, evidentni anakronizam (uspjeh ňukrowskog). Što možemo, autori nekrologa imaju dobro, ali kratko pamćenje... Istina, imajući kao strategijskog izdavača Ministarstvo obrane,1 uspjeh je u Peerelu bio zagarantiran (nota bene Janusz Przymanowski ima bolji rezultat: više od 7 milijuna primjeraka, prema istoj statistici). Kako je to funkcioniralo? Manje-više ovako: Okupani u vatri dobiva prvu nagradu Izdavaštva MON-a u natječaju za prozu (1960), nakon čega se — sad već kao knjiga — izdvaja književnom nagradom Ministarstva obrane (1961), a nakon toga se 1961, 1963, 1964. i 1965. godine, odnosno brzinom strojnog karabina, pojavljuju nova izdanja tog šlagera. Znači li to da su svi u ono vrijeme žudjeli za avanturom odvažnog kapetana Kosizskog, koji je učvrstio vladavinu naroda na oslobođenoj zemlji, ili možda to da se tada, u tom svijetu, naklade jednostavno »stvaralo« (usluga za prijateljski nastrojene i poslušne književnike)? A spomenute, isticane kao jak argument, Kamene pločice, djelo konzekventno socrealistično koje govori o tome kako se mađarski diplomat ne da zavesti austrijskoj liječnici koja ga zaluđuje vizijom kapitalističkog raja? Polovicom je 60-ih stvar bila soft-pornografski rak, što je, prema tome, riba kad nema ribe... Publika je htjela momente, pa je došla do našeg proto-Nienackog. U afektu Piotr Kuncewicz može nekažnjeno govoriti poluistine: »O njemu se (ňukrowskim) govori kao o piscu kojeg je lansirala vlast, ali vlast to uopće nije morala — prije su ga lansirali čitatelji« (iz izjave za Gazetu Wyborczu).

Ima u tome neke kapitalističke logike: nije važno kako će se proizvesti gigantska masa robe, nije važno kakva je to zapravo roba, važno je da se pokazala isplativom (poznato je — nitko se neće svađati s brojkama). Isplativ, odnosno vrijedan poštovanja. Idem brzo do druge vrste respektića, pa se odmah vraćam do genijalnog teksta Barthesa. Pokazuje se da tu nad Wislom, 2000. godine, imamo svijet onakav kakav je postojao 50-ih godina nad Sekwanom. Upravo se tada autor S/Z izrugivao opaskama u magazinu »Elle«, gdje je predstavljena francuska književnica na ovaj način: »dvije kćeri, jedan roman«, »dva sina, četiri romana« (svi citati istogodišnjeg izdanja Mitologija u prijevodu Adama Dziadka). Naravno, najvažniji komentar je: »Pišite ako želite, svi ćemo na to biti jako ponosni, ali ne zaboravite rađati djecu, jer je to vaše predodređenje.« Pisanje je drskost, ali ne tako velika ukoliko uspijemo pokazati na piščeve veze sa stvarnošću. Sramotnu bilješku o Olgi Tokarzcuk, autorici priče »Sabinina želja« na stupcima Wysokich Obcasów (od 26. kolovoza) zatvara fraza: »ima muža i sina«. Doduše, Tokarczukova si dopušta drske i skandalozne postupke (piše, zaboga, artističku prozu!), ali možemo biti mirni, dragi čitatelji ilustriranog dodatka Gazete Wyborcze, ne bojte se — spisateljica je, ipak, jedna od nas, ima muža i sina.

I, konačno, treći primjer, vrlo sličan, jer je također utemeljen na principu »jedan od nas«. Istinu govoreći, na težoj varijanti tog principa, jer je na kraju krajeva teže biti uspješnim čovjekom u američkom stilu (a prije svega bogatim čovjekom) nego imati muža/ženu i jedno dijete. Shema jedna te ista — pisac može bit uključen u dobro društvo, može postati junak naših dana, ali pod određenim uvjetima. U 17. broju magazina Viva (s Britney Spears na naslovnici), odmah nakon teksta o Brooke Shields, u susjedstvu ispovijesti princeza i top-modela, našao se opširan intervju s Piotrom Siemionom — kako piše na 59. stranici — »autorom trenutačno najmodernijeg romana«. Teško je ipak biti toliko naivan i očekivati od novinara Vive, imajući na umu čitateljstvo tog magazina, da će s piscem razgovarati o književnosti ili barem o »trenutačno najmodernijem romanu«. Na koncu, roman nije šeširić, i, iako je najmoderniji u ovoj sezoni, razgovarati o njemu značilo bi vući za nos čitatelje ekskluzivnog magazina. Taj intervju spada, naravno, u didaktičnu literaturu (radi se o tome da se poljsku javnost izgradi — i odgoji — primjerom svjetske karijere zemljaka). Tu je riječ o tome kako se obrazovanjem i radom ljudi bogate. Obrazovanjem ne nužno na prestižnim američkim sveučilištima, koliko studijem, o kojem znamo da je koštao »25 tisuća dolara godišnje« (i već samo to svjedoči o nečemu, zar ne?...). A radom? Poslušajmo: »između 1. i 9. lipnja radio sam 117 sati i bio sam tri puta u Londonu«. Razumije se, za Vivu i uopće za jedan određeni način razmišljnja o svijetu (nazovimo ga ovdje — šutnjom onih koji čine simboličnu vlast i predstavljuju dominantan medialni diskurz) Siemion je interesantan samo u jednom pogledu. To je junak koji pripada — kako čitamo — »svijetu novca«. Pored toga, javlja se i izvanredan problem: »Ali, Vi još pišete i knjige...« — bolno uzdiše novinar Vive. Naravno da postoji suglasnost s tom drskošću (uspješni ljudi koji nastanjuju »svijet novca« mogu se nakon posla zabavljati kako hoće), ali tu postoji određena zbrka. S tim se nešto treba učiniti. Novinar ne razmišlja u tom smjeru, ali Piotr Siemion — da. I tu dolazimo do najzabavnijeg dijela razgovora pod naslovom Američki dokaz da se može imati sve. Tu se autor Niskih livada reklamira kao junak koji želi zatrpati bezdan između »svijeta novca« i »književnosti«: »I ovdje i tamo želim biti profesionalac. Stručnjak koji zna šta radi. Amerikanci vole ponavljati da se ne može imati sve odjednom. Želim pokazati i sebi i njima da se može. Firma, pisanje? Da.« Ostavimo na stranu humorističnost i razmetljivost te izjave i postavimo samo jedno pitanje: zašto Siemion želi nešto dokazivati Americi iako je već neko vrijeme opet u Poljskoj? Pa to na kilometre smrdi na površnost, budući da bi bilo smislenije dokazivati Americi u Americi, gdje svakih pet minuta — parafraziram dosjetku Janusza Glowackog — slijeće avion iz kojeg izlazi pisac, sa svetim uvjerenjem da će svojim pisanjem baciti Ameriku na koljena... Dokazivati Americi bilo što bivajući u Poljskoj? Gdje nema gotovo nikakve konkurencije? Ispada da sam započeo s drskošću i s drskošću završavam, samo što je ovo drskost potpuno druge vrste.

Prevela Đurđica Čilić

1 Ministerstvo Obrony Narodowej (MON) — Ministarstvo nacionalne obrane