Religiozna tematika u Krležinim romanima

Religiozna tematika u Krležinim romanima

Pred nama je najslojevitija faza autorovih naracija i likova, romaneskna.1 Osvrnut ćemo se na četiri romana.2 Iako sva četiri, kad je riječ o teološkim raspravama i religijskim motivima, imaju dosta sličnosti, i između sebe i s dosad obrađenim djelima, ukratko ćemo promotriti i svaki posebno. Već znamo da je autor sve složeniji. Uz romaneskne fabule i psihološke analize pojedinih junaka simultano ponire u razvojne procese i duh modernih vremena. Na momente prelazi u filozofsku esejistiku. Ono što je Dostojevski u XIX. stoljeću započeo a veliki europski pisci prihvatili, to je u nas afirmirao Krleža. Romani su mu stoga s jedne strane panoramske epopeje povijesti i života, s druge analitički prodori u ljudsku stvarnost i sudbinu. Izmjenjuju se u njima različite priče i motivi, zbivanja i događanja, ali se neprestano, negdje više negdje manje, čuju egzistencijalna razmišljanja i sudbinska pitanja o svijetu i čovjeku.

U različitim se slikama i raspravama odražava veoma složen svijet, sa svim svojim tradicionalnim shvaćanjima i modernim previranjima. Cjelovitije su i kompleksnije od onih koje smo dosad pratili. Istina, kad je u pitanju vjera i konačna sudbina, percepcije su autorske. Krleža u biti nosi svoj osobni svijet, koji je najčešće dolazio do izražaja kroz borbe i oporbe, sumnje i nijekanja. Puno je različitih misli i gledišta, a malo stvarne vjere i realnoga kršćanskog iskustva. No, nema dvojbe, ima i objektivnih pristupa i realističkih poniranja u životnu praksu i moderna kretanja.

Redovito se drži svojega narativnoga kolaža: životne zbiljnosti i literarne maštovitosti, pri čemu pojedini likovi simboliziraju različite ideje i gledišta, koliko duhovna i društveno-politička, toliko i religiozna. U religijskim se motivima najčešće služi s dvama komplementarnim modelima. Općim i posebnim. Dok u prvom, u široj romanesknoj naraciji, govori usputno i o religioznom svijetu i životu, u drugom, u izravnim religioznim raspravama, ispituje mišljenja svojih junaka uvodeći ih u dijaloške razgovore i konkretna očitovanja. Koliko je prvi spontan, toliko je drugi koncepcijski planiran.

Sudbinska pitanja i religiozna viđenja u Povratku Filipa Latinovicza

Povratak je najpoznatiji Krležin roman. Pisan je u monološko-asocijativnoj formi i esejističkim postupkom. Zanimaju ga psihološke analize i misaone refleksije. S jedne je strane romaneskni nastavak povijesne glembajevštine, shvaćanja i življenja, s druge moderna panorama sociopsiholoških pogleda i ponašanja u razvojnim promjenama modernih vremena. Zbog toga je tematski višestruko protkan duhovnim sumnjama i životnim lomovima.3 Glavna mu je briga psihološka karakterizacija pojedinaca i moralna analiza konkretnog društva u kojem se s jedne strane očituje etička kriza civilizacije na umoru, s druge pozitivistički obrisi modernog skepticizma. Autor se rado služi esejističkim monolozima, ponire u egzistencijalna i sudbinska područja, te povremeno u osnovnu naraciju uključuje i religijska pitanja. Upravo je to, dodao bih, kad već govorimo s religioznoga gledišta, značajna odlika tog romana. Vjerski su mu doživljaji i ponašanja, odnosno teološko-filozofske aporeme i sudbinski prijepori stilski svedeni na romaneskno tkivo.

Zatvorenost kostanjevačkog društva

Glavni junak, Filip, iako religiozno odgajan, u svom je djetinjstvu vidio i doživio sve životne kušnje i krize. I sam se upuštao u moralne avanture. Kao »sedmogimnazijalac« pohađao je bordele. Zato je istjeran iz kuće. I to od majke koju sumnjiči za sličan život. Pobjegavši u inozemstvo, doživljava nove probleme, spoznaje i tjeskobe. Njegov ih slikarski talent lirski ublažuje, ali duboko doživljava duhovne nemire i sumnje modernog intelektualca koji je, poput svog autora, izgubio nekadašnju vjeru. Ostali su mu samo njezini refleksi. Zato će u svojim slikarskim vizijama božanstveno zamišljati Krista i uporno se suprotstavljati Kyrialesovim materijalističkim koncepcijama umjetnosti. Drugim riječima, pozitivistički ga skepticizam nije potpuno osvojio, ali ga je učinio nemoćnim, trošnim i indiferentnim prema vjeri i religioznim vrijednostima.

Nakon povratka u rodni grad, nakon 23 godine boravka u tuđini, Filip najprije, poput Marcela Prousta, prebire po svojim doživljajima iz mladosti. Doznavši da mu je majka u Kostanjevcu, odlazi k njoj te zajedno s njom živi na imanju umirovljenog župana Liepacha, u sredini s kojom se nikako ne može pomiriti. Stalno sumnja u majčinu iskrenost te uporno istražuje tko mu je otac.4

U taj se začarani krug egzistencijalistički i metafizički zatvaraju osnovna obzorja romanesknog tkiva u koje su, uz središnje storije Filipovih sjećanja i novih doživljaja, uključuju različiti romaneskni likovi: građani i seljaci, istrošeni grofovi i propali plemići, feudalna gospoda i njihova posluga, skeptični intelektualci i nemirni avanturisti, hodočasnički svijet i supersticiozni vjernici, »prapočetni elementi« i »diluvijalne mutne snage«.

Koliko s jedne strane dolaze do izražaja glavni junaci, toliko s druge siva masa »panonskog blata« različitih opcija i nacija. Svi su manje-više religiozni, ali svi žive svojim životom, bez jasnih etičkih i religioznih načela. Autor ih svjesno modelira i prati, ali ne bih rekao da ih posebno bira, pa kad su u pitanju i svećenici, poput kanonika Lovre na kojega Filip neko vrijeme sumnja da mu je otac ili kostanjevačkoga kapelana o kojem se koješta priča.5

U tome začaranom krugu »duševno nagnjilih«, »živčano podrovanih i moralno neuravnoteženih lica« Filip izbliza razotkriva duboku dekadencu, kako kaže, »panonskog blata«, beskrajne ponore ljudske strasti i duhovno siromaštvo vlastite okoline. Zatvoren je stoga i sumnjičav. Iz dana u dan doživljava raskorak sa svijetom u kojem se nalazi. Ne shvaća i ne prihvaća njegov način mišljenja i življenja te se spontano osjeća strancem.

Međutim, usprkos svemu, polako se »utapa« u sivu masu svoje okoline u kojoj se, uz njegovu majku, starog Liepacha i njegovu poslugu, posebno ističe nametljiva nimfomanka Bobočka6 i govorljivi materijalistički »mistifikator« Sergije Kirilovič Kyriales. Dapače, s Bobočkom se i Kyrialesom povremeno druži. Bobočka ga osvaja svojom zavodljivošću, a Kyriales svojim umovanjem koje ga, zbog nihilističnih pogleda, s jedne strane uznemiruje, s druge u njemu budi nova povjerenja u vlastita razmišljanja o besmislenosti života.

U tom se spletu konkretističkih doživljaja i odnosa sasvim spontano javljaju i religiozne refleksije i priče, među kojima se najsnažnije ističe dobro nam poznata Krležina misao (i često stvarna istina): da je vjera mnogih tradicionalnih vjernika u dobroj mjeri praktično mrtva. U civilizacijskom je smislu prihvaćaju, na riječima ispovijedaju, a u stvarnosti malo do nje drže. Štoviše, praznovjerje im je i u crkvenim svečanostima dio vjere, a strast sa svojom težnjom za hedonizmom, imanjem i moći gospodar svega.7

Etički refleksi i filozofske oporbe

Ni sam Filip — koji sve sumnjičavo promatra i dijelom osuđuje, posebno majku8 — u očima sveznajućeg pisca nije ništa bolji od drugih. Ni on se ne pridržava moralnih načela. Dapače, od ranih mu se nogu u glavi vrte bordelske slike i strastveni poroci:

Od početka, još od najranijih dana njegove mladosti, žena je bacala Filipa iz najmračnije potištenosti u ekstazu i iz suludih zanosa u očaj... I one davne pričesti i ispovijedi bile su već prva svetogrđa i laži, jer se u njima prešućivao najveći smrtni grijeh: zapjenjeno snatrenje o djevojčicama...9

Unatoč svemu Filip u romanu na svoj umjetnički intuitivan način prihvaća transcendenciju; dapače razmišlja o vjeri i Kristu »kao metafizičkom sudaru sa svim tjelesnim, pohotnim, mesnatim, poganskim u nama«. Međutim njegovi su spiritualni pogledi — koliko god se razlikuju od formalističkih i supersticioznih, kakve iskazuje njegova okolina, i od materijalističkih, kakve izražava njegov sugovornik Kyriales — u biti samo simbolični, više osjećajni nego životni. Ne isključuju religioznost, ali je ni u čemu čvrsto ne prihvaćaju. Naime, Filip nema snage ni sa čime se uhvatiti u koštac, doreći i ostvariti svoja stajališta i težnje. Naprotiv, u svome zatvorenom svijetu, u različitim slojevima svijesti i podsvijesti otkriva mnoge nesporazume u prirodi i životu te uzaludno traga za činjeničnim istinama oko sebe. To čini da se sve više suočava sa životnim kušnjama i etičkim problemima koji ga vode stalnim sumnjama i razočaranjima, tako da mu i sam život postaje besmislen, koliko u svojoj monotonosti, toliko u iskonskoj naturalnosti i organskoj grubosti:

...Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči, kravlje butove, konjska stegna, a sinoć još te su životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti o kokošinjcima, a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima, i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove: život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.«10

Dok razmišlja o tim naturalističkim procesima životnog metabolizma i o biološkim zakonitostima života, spontano ga spopadaju misli o »infemalizaciji« životne stvarnosti:

...sve (je) jedno neshvatljivo ogromno prelijevanje nečeg što se razlilo u prostoru... te samo sebe proždire i bljuje... Kolje se, ždere se, probavlja se, izlučuje se, guta se, giba i putuje, po crijevima, po cestama, po jarugama, po vodama! Na jednom mjestu počinje da vene, na drugom buja kao drač na smetištu, i to je sve, pakao ustvari, ali mesnato i jako, neiskorjenjivo iz nas. Nema jednosmjernosti ni izgrađivanja, nego je sve isprepletenost prašumska, močvarna, panonska, bezizlazna i mračna... Nekakvi debeli crkveni dostojanstvenici kao astmatični ljubavnici u roketama i ljubičastoj svili, koji rađaju nezakonitu slugansku djecu s trafikantkinjama, male životne prilike s razornim djelovanjem. Sve sami isprerovani mravinjaci, truli krovovi, gnjili grobovi!11

U svojim razmišljanjima ide dalje i otkriva kako je sav život »krvoločan i okrutan kriminal«, sva priroda nametnički opasna:

...Sjedi Filip u sutonu..., gleda u predvečerjem zelenilu lastavice kako kruže oko krova u strmim i smionim krivuljama i misli o tome kako je život zapravo krvoločan i okrutan kriminal.

I ta najidilističnija i ljudima tako draga ptica, čije gnijezdo donosi ljudima legendarnu sreću... ne razlikuje se zapravo ni po čemu od morskog psa. Njen, nama tako dragi i intimni cvrkut, tu, u predvečerjem zelenilu, znači zapravo stravičan signal u svijetu mušica, te ima stvorova koji strepe pred njenim strelohitrim zamahom krila, kao mi pred tigrovim glasom kad se javlja iz prašume. I tako: neko neshvatljivo rikanje i plivanje, jedrenje, letenje i žderanje, u svemu i oko svega. Morski psi jedu tuninu, a tune se hrane malom ribom, a mala riba jede muhe, a lastavice jedu komarce, a komarci prenose zarazu, i sve se to prenosi i grize po sasvim čudnim zakonima, glupo kao Ezopova basna za djecu...12 Nema ovdje, kako vidimo, izravnih riječi o vjerskim pitanjima, ali su teološko-religiozne aluzije očite. Filipova razmišljanja o čovjeku, prirodi i životu nose u sebi fatalističke naboje te u tom smislu i filozofsko-teološke prijepore o općem kaosu u svijetu. Izrazito su refleksivna. Spontano se odnose na smisao kreacije i upitnost Providnosti, odnosno na negaciju Božje egzistencije.

Problemi su očiti, i ne treba zato prigovarati autoru. I kršćanska se misao s tim suočava. Međutim, očito je da se autor suočava s biblijskim shvaćanjima i kršćanskim gledištima. Zbog toga ćemo se ukratko i teološki toga dotaknuti. To više što to nije samo Krležin »prijepor«, nego jedan od najčešćih prigovora moderne književnosti, prema Camusevim riječima, »kreaciji kao takvoj«.13

Doista, mysterium iniquitatis — kako »otajstvo zla« naziva teologija — tajna je u svojoj biti i nije moguće na nj adekvatno odgovoriti. Crkveni je nauk u tome jasan. Zna da su nam mnoge spoznaje djelomične, mnoge istine nepotpune. Zato, kad je u pitanju problem zla, razborito upozorava da ga treba promatrati kroz cjelovitu Božju objavu i sveukupnost Božjih darova. Samo tako, u cjelovitosti kršćanske vjere i njezine teološke misli, možemo razumjeti stvarnost u kojoj se nalazimo. U svezi s tim opći Katekizam Katoličke Crkve smiono naglašava da je pitanje zla »koliko bolno toliko i tajnovito«. Stoga ga teološki ne obrazlaže, nego osvjetljava cjelinom kršćanske misli i objave:

Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Božja ljubav koja dolazi ususret čovjeku svojim savezima, otkupiteljskim. Utjelovljenjem Sina Božjega, darom Duha, okupljanjem Crkve, snagom sakramenata, pozivom u blaženi život, na koji su slobodni stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strašnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla.14

Mi bismo dodali da je svijet složena cjelina. U njemu se svega događa. Procesi su stalno u tijeku. Mnogi faktori na to utječu. Možda nam neke odgovore bar djelomično pruža svijest o misteriju ljudske slobode ili, u širem smislu, spoznaja o ontičkoj defektibilnosti kontingentnih (nenužnih, stvorenih) bića, koja su po naravi nesavršena i koruptibilna. Jednako tako tu složenu problematiku — kad je riječ o razvojnim procesima u koje se uključuje i proces razgradnje — jednim dijelom osvjetljuju i znanstvene teorije ekološke ravnoteže i općeg »služenja svega svemu« u prirodi.

U tom bismo svjetlu potvrdili da je čovjek veličanstven, ali i pretenciozan kad pokušava sve dokučiti, samodopadno staviti pod svoj nadzor i s ograničenim spoznajnim mogućnostima pomišljati kako mu mora biti sve jasno. Nema dvojbe, mnoge stvari možemo spoznati; objektivizam je ili, točnije, racionalni su putovi spoznaje jamstvo našeg dostojanstva. Međutim, ne treba se zavaravati, ograničeno biće ne može proniknuti u apsolutne razloge zbilje i sve tajne pretočiti u svoju umnost. Zbog toga nećemo zagovarati Leibnitzovu viziju svijeta, kao najboljega koji je Bog mogao stvoriti, ali jednako tako nećemo umišljati da nam sve mora biti jasno. Drugim riječima, priznat ćemo kompleksnost i nedokučivost tajne zla, ali nećemo zbog toga sve svoje životne i sudbinske vrijednosti dovoditi u pitanje.

Nema ništa netjelesno i natprirodno

Uz navedena Filipova (odnosno Krležina) razmišljanja o neredima u društvu i prirodi, s jasnim odrazima i na teološku sliku svijeta koja, kako rekosmo, pokušava naći svrhovitije odgovore, autor se povremeno uključuje u modernističke rasprave, posebno između Filipa i Kyrialesa, o različitim shvaćanjima života, materije i duha, tjelesnoga i duhovnoga u umjetničkom stvaranju i doživljavanju, o smislu i besmislu čovjeka i svijeta.

Tako, primjerice, dok Filip, zastupajući neku vrstu umjetničkog intuicionizma, prema kojemu estetski doživljaji nisu »isključivo tjelesno determinirani«, pokušava dokazati kako slikarsko djelo nadilazi samo materijalnu dimenziju u čovjeku, Kyriales to odbacuje, svodeći sve na tjelesnu zbiljnost i materijalističke opcije. Kroz tu i takve koncepcije, što je religijski vrlo izazovno, jednako gleda i na čovjeka; dapače, čovjeka promatra materijalističko-naturalistički kao najobičniju životinju ili, kako kaže, »jednu od najnižih životinjskih vrsta«.

Evo kako se o tome u nastavku izražava:

— Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri! Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer! Najsmješnija među životinjskim vrstama je sigurno vrsta majmunska, a koliko je majmun bliži neposrednom i logičnom životu od čovjeka? Poslije opice... čovjek je životinja najmajmunskija...15 Taj prizemni naturalistički radikalizam o čovjeku-životinji Kyriales prenosi na sva metafizička pitanja. On ne prihvaća duhovnu stvarnost. Sve mu je samo materijalno. Stoga, dok mu Filip kao oponent govori o »natprirodnim« pojavama u životu te pokušava protumačiti pojam »oduhovljivanje materije«, Kyriales oštro prosvjeduje. Prihvaća »protuprirodne«, ali ne nikako »natprirodne« pojave.

...Kakvo prokleto »oduhovljivanje materije«? — Pustite me... s tim otrcanim svojim frazama...

— ...Molim vas, dopustite mi da objasnim. Da kažem što mislim...

— Ali, molim vas! Duša je oznaka za jedno izvjesno stanje tijela!...

— ...Vi ćete mi ipak... dopustiti da čovjek naslika jednu sliku... to baš nije samo »izvjesno tjelesno stanje«...

— ...Rembrant je »protuprirodna« pojava. To dopuštam!... ali natprirodna nikako!... odlučno tvrdim da u kompleksu toga djelovanja nema ničeg netjelesnog, a pogotovo ničeg natprirodnog!

Taj intelektualistički dijalog obuhvaća zamašnu problematiku u kojoj Filip, zastupajući mogućnost duhovnih elemenata i estetičko-spiritualističku intuiciju u slikarstvu, ne uspijeva doći do izražaja. Njegov ga sugovornik snažnom bujicom krležijanskih riječi potpuno blokira, tako da i sam dvoji o svojim mislima, ne znajući kako se postaviti i što reći. I autor to osjeća:

Masa se riječi, kaže, miče spram Filipa i on osjeća duboku, upravo organsku potrebu da se opre toj brbljavoj nametljivosti koja je vidljivo namještena i bez ikakve stvarne podloge, ali istodobno osjeća da je opet nesposoban da svlada te nejasne kvantitete nekakvih podataka, njemu nejasnih, slabo poznatih, a opet prividno uvjerljivih, te se lijepe i za njegov mozak kao gumiarabicum, i on se već počinje osjećati kao muha na muholovki.

A ovaj mistifikator rusko-levantinski govori o tome »da čovjek koji se već probio i izrastao do toga da u svojoj hrptenici osjeća razvojnu liniju sviju vrsta kralježnjaka, i do toga da osjeća u sebi proces koji ga je od četveronožne nijeme životinje podigao u okosnicu dvonožnu, i do toga da osjeća svoj ljudski cerebrum kao kozmičku dominantu, kada osjeća u metamorfozi svoga vlastitog embrija sve periode kroz koje su proputovali svi organizmi od prvotne klice do škrge, a od škrge do vodozemca i do njegova vlastitog cerebralnog tkiva,16 da takav čovjek onda ima pravo da se ne da više mistificirati ni od čega, pa ni od umjetničkog misterija! To da umjetnost — nažalost — još uvijek postoji kao nekakav metafizički faktor, to je samo znak zaostalosti!...«

Ništa u životu — zaključuje Kyriales svoja izlaganja — pa ni u umjetnosti nema sigurno nekog naročitog, a pogotovo ne — natprirodnog smisla!17

Time se u režiji sveznajućeg pisca, uza sve Filipove pokušaje suprotnih razmišljanja, završava jedna od najkompleksnijih Krležinih pretpostavki i teološko-filozofskih prijepora o čovjeku i njegovoj naravi, životnoj stvarnosti i apsolutnoj materijalnosti svega.

»Diluvijalne, mutne snage« na kostanjevečkom prošteništu

S religioznoga ćemo motrišta spomenuti još jedan tipično krležijanski narativni diskurs o hodočasničkom ponašanju kod Sv. Roka u Kostanjevcu. Romanopisac ga doživljava i prikazuje kao burleskni »sajam« u ekspresionističkom Kraljevu. Iako je riječ o crkvenom prošteništu, čitatelj čuje i vidi samo praznovjernu »halabuku« i primitivnu arlekinadu »diluvijalno mutnih snaga«: Taj sveti Rok kostanjevečki bio je u svakom pogledu čudan svetac: od vremena na vrijeme micao bi očima, a cvijeće na njegovu žrtveniku nije venulo... Bobočka i Filip odlučili su da pođu do Svetoga Roka na proštenje... stigli su u predvečerje, kad su se pečenjarske vatre već debelo dimile i sve se cvrljila i pucketala pečena svinjetina na ražnju i po tavama. Javljao se prvi sumrak. Sjene su padale sve dublje i sve tamnije, a obrazi gušavih podravskih konjušara i govedara... lica tih hodočasnika u sivom, pepeljastom osvjetljenju izgledala su kao crvene maske! Jedna pijana žena, s upaljenom, kao krv crvenom od vrbanca glavom, vriskala je i plakala s gorućom voštanicom u ruci, a bubnjevi, berde, klarineti i pleh muzika vatrogasaca kostanjevačkih s mužarima, sa zapaljenim večernjim oblacima i orguljama, sve se to slijevalo i raslo u pakleni furiozo. Ispod licitarskih jedara i krčmarskih šatora prolijevalo se vino, klokotala je medica s ledom, otvarale se nove bačve svježeg piva, te je u onom kolopletu pečenih kobasica i licitarskih krunica, u pijanoj poganskoj graji oko crkve urlao divlji, prapočetni element: kosmat kao gorila s kočijaškom šapom i trobojnom slikom svetoga Roka za klobukom. Mnogo je diluvijalne, mutne snage bilo u pijancima oko crkve, i u suludoj đavolskoj halabuci trumbeta, kraherla, mužara i litanija meketao je glas poganskog sajma. Oko male barokne kapelice siromašnog ranjenog sveca čuo se topot kentaurskih kopita i papak kosmate noge nečastivog... Oko jedne pijane stare prosjakinje kikotali su mladi naderani momci i tukli je potkovanim čizmama, a ona se valjala po zemlji i klela se Bogom svemogućim da nije istina da je noćas na Šimunovim livadama spavala s crnim! »Jesi, baba, jesi, dala si se vragu«, vikali su potkovani mladi debeli kršćani oko te sive grbave pijandure, i ti bogobojazni hodočasnici... tukli su staru nogama i pljuvali po njoj kao po izmetini. U crkvi je bio šekspirski smrad; iznad gustog sivog oblaka od tamjana i oltarskih svijeća blagoslivljao je s glavnog oltara ove prosjake i duhom siromašne18 sasvim slabi, diletantski akt Krista, s prozirnom blijedoružičastom uskrsnom standartom u ruci, a do nogu Kristovih klečalo je rudasto malo bijelo janje.19

Taj je, kako vidimo, romaneskni prikaz kostanjevečkog prošteništa i njegovih događanja neobičan. Svojevrstan je naturalistički zapis harlekinskih zbivanja, bez ikakve hodočasničke pobožnosti i molitvenog ozračja. Znamo da je bilo i da i danas ima koječega u našim prošteništima i na njihovim sajmovima, ali to ipak iznenađuje. Znakovito je da Krleža vidi i predočuje grubosti i skandale, a prešućuje važniju: religioznu hodočasničku dušu. Stoga ćemo u vezi s tim zaključiti da mu je to karakterističan na prvi pogled govori o jednostranim namjerama. Na štetu ne samo hodočasničkog pučanstva nego i našega velikog pisca, njegova najvrednijega romanesknog djela.

Umjetnička vizija Kristova nadljudskog lika

Ipak, pokušamo li gornji zapis pogledati s druge strane, možda ćemo barem donekle razumjeti pisca. Naime, s njegova mu je gledišta trebalo stvoriti »diluvijalnu sliku panonskog blata« i »diletantski akt« Kristove slike iznad oltara, kako bi u svom znanju o umjetnosti posegnuo za novim svemirskim Kristom te preko Filipa iskazao iskonsku suprotnost naše slabosti i božanske veličine ili, kako to u Filipovu izričaju formulira: sudar našeg poganskog, panonskog stanja s tim blijedim Čovjekom kojega su objesili kao tata, a koji je ostao kao obješeni Čovjek suvremenim simbolom sve do dana današnjega.

Premda je ta autorova misao i umjetnikova vizija, kako ćemo upravo vidjeti, donesena i izrečena više simbolično nego stvarno (kršćanski religiozno), veoma je znakovita i snažna. Postaje ne samo razdjelnicom dvaju nazora i ponašanja nego i središnjim odgovorom na sve što se u romanu zbiva. U svojoj kozmičkoj koncepciji zrači nehinjenom težnjom autora i njegova junaka da se sva moralna trulost životne zbilje: opisani primitivizmi i poroci, perverzije i prevare, u metafizičkom sudaru s granitnim Kristom — zauvijek rasprše, unište i nestanu. U tom svjetlu autor motivira sljedeću naraciju, misli i izjave: Vraćajući se kući već u gustom sumraku kroz šumu, Filip je Bobočki govorio o svojoj kompoziciji, kako se on već dugo sprema da naslika Krista, i kako tu sliku Kristovu nosi u sebi već godinama. U glasnom kolopletu puti, usijanih tijela i smrdljive svinjetine, u masnim oblacima pečenjarskog dima i tamjana, Filip se, stojeći u znojnoj stisci pod svodovima crkve među štirkanim podsuknjama i podrigivanjem sitih crijeva, oplodio grozničavim priviđenjem...

...sve to đavolsko, nemansko, zmajevsko, prapočetno, diluvijalno od ovog mutnog blata pod našim nogama, to je samo glavna osnova tkivu te slike što bi je trebalo rastvoriti kao ogromnu, monumentalnu goblensku zavjesu! Kakav žalostan Krist je ono stajao na oltaru, uskrsnuvši sa svojom svjetloružičastom zastavom nad onim pijanim grbavim babama, kočijašima i marvogojcima! Krist koji bi doista stupio u ovu našu panonsku graju, u ovaj smrdljivi metež naših sajmova, taj treba da se osjeti nad stvarima kao metafizički sudar sa svim tjelesnim, pohotnim, mesnatim, poganskim u nama! Taj Krist treba da bude u kretnji pećina koja se kotrljala sa zvjezdanih vrhunaca, a ne provincijalni, slabo kolorirani crtež, slikan diletantskom tempera-tehnikom!...

Te ruke, te božanske, nadzemaljske pesnice treba da se uzdignu nad sve zemaljsko u nama, uzvitlane gnjevnim furiozom kakav se javlja u mračnim oblačinama za ljetnih predvečerja kad se čuje daleka grmljavina pred potopom, kad se trese pozitivno tlo pod nogama, i kad je to titansko, astralno, mramorno golo Kristovo tijelo jedini most po kome se može spasiti čovjek iz blata i smrada... Baš taj sudar našeg poganskog, panonskog stanja s tim blijedim Čovjekom kojega su objesili kao tata a koji je ostao kao obješeni čovjek suvremenim simbolom sve do dana današnjega, vidovitu mržnju toga superiornog Čovjeka koji je sa svoga križa, s te čudnovate visine... spoznao da se to blato pod našim nogama može svladati samo u granitnim sudarima — to bi već jedanput trebalo naslikati!... da se od ovih barbara stvore ljudi... Nad ovim vješticama pijanim, nad ovim blatnim cestama, gdje mekeće još i danas nečastivi, između tih licitara, pečenjara i crvenih kišobrana, trebalo bi na platnu probuditi sve kosture iz grobova, da ustanu iz tog zahoda, iz te blatne današnje jame smrada!20

Promatramo li čas prije spominjane grubosti i nastranosti »poganskog blata« u funkciji umjetničke motivacije navedenih razmišljanja o Filipovu Kristu i njegovoj spasonosnoj misiji, u smislu iskorjenjenja svih »poganskih« »diluvijalnih« taloga iz »kostenjevečke« (naše) sredine, slike se međusobno povezuju i zajednički tumače, pri čemu se opći pogledi i odnosi mijenjaju. Jer, koliko god su, kako rekosmo, autorova nadljudska vizija uskrsloga Krista i Filipova koncepcija njegove spasenjske uloge više književno simbolične nego religiozno doživljene, njihova je spiritualna dimenzija očita. Krist se u Povratku, makar slikovito, svojim božanstvenim likom snažno uzdiže nad sva zla i poroke koji se obilno šire po stranicama tog romana. Krleža je tako prvi put u tom romanu unio duhovno osvjetljenje u sve naše i, šire (likovi su u romanu iz raznih zemalja), panonske »pijane saturnalije« i prijestupe: od prvih Filipovih bordela i »blatnih cesta, gdje mekeće još i danas nečastivi«, preko mutnog sajmišta kod Svetog Roka i glembajevske kostenjevačke družine do Kyrialesova samoubojstva i tragičnog završetka Bobočke, koju je na samom kraju romana zadavio njezin ljubavnik Vladimir Baločanski.

Autorske teze i religijski prijepori u romanu Na rubu pameti

Roman Na rubu pameti (1938) po svojoj je građi projekcija autorovih stajališta i shvaćanja pretočenih u romaneskno tkivo. U toj je koncepciji idejno komponiran i esejistički tkan. Retorično i patetično. Ima doduše različitih storija, sinkretističkih misli i kritičkih naboja, natopljenih ozbiljnim društveno-etičkim problemima, ali je literarno dosta skroman. Nedostaje mu književne esencije, romaneskne spontanosti i objektivizirane sociopsihološke stvarnosti. U osnovnoj je koncepciji usmjeren kritičkim razmišljanjima, idejno moralističkim, pri čemu se služi monotonim monološkim postupkom u kojem prevladava, neimenovani pripovjedač svojim apologetskim stilom, po načelu »pro domo sua«. Sve promatra s istog motrišta i rješava na svoj način. Osnovna mu je misao kako je društvo trulo i pokvareno, a ljudi farizejski dvolični. Zanima ih samo njihov interes zbog kojega su kadri sve učiniti.21

Osobna apologija

U toj nazorski i teološki kamufliranoj misiji »slobodnoga građanina« autor plete osnovnu fabulu u kojoj je njegov pripovjedač jednog dana, na svečanoj večeri kod Domaćinskog, doživio svoj »sudbonosni trenutak«. Te večeri mu je »prekipjelo« i on je pred cijelim društvom, postavši poput vidovitih junaka literature apsurda svjestan situacije u kojoj se nalazi, zajedničkom domaćinu, »veletrgovcu, bankiru i crkvenom dobrotvoru«, sasuo u brk sve njegove mane i poroke. Rekao mu je sve ono što je odavno nosio u sebi: da je »najobičniji i najvulgarniji kriminalni tip, ubojica, moralni kreten, zločinačka pojava«. Zbog toga je, iako je rekao istinu — budući da Domaćinski nije samo osoba nego sustav, moralna ništarija i sebičan moćnik kojemu služi cijelo društvo22 — doživio životnu kalvariju, osude, zatvore i ludnicu. Sve te zgode i nezgode sam pripovijeda u dugim solilokvijima i, povremeno, u kraćim dijalozima.

Sam je, veli, »homo cylindriacus« — pravnik, koji bi, da se htio ponašati prijevarno i lažno poput drugih, mogao mirno i udobno živjeti. No odlučio se na mučan put oporbe i kritike. Iako njegova hrabrost i etičnost ne izviru iz jasnih načela, nego iz individualnog prosvjeda i slobodarskog nazora, uporno želi biti svojevrsna savjest u društvu. To ga u biti motivira. Smjelo nastupa protiv pokvarenih pojedinaca i društvenih struktura.

Koliko god je takva postava romana idejno dovoljno određena, autor je svjesno produbljuje i širi. Priče mu se same od sebe nameću i jednolično odvijaju, kao da ih piše po diktatu. Otkriva različite društvene spletke i podvale te uporno odbija ideološko opredjeljenje svog pripovjedača. Dapače, izričito tvrdi da nema svog nazora. Instinktivno je iz humanih uvjerenja ustao protiv ljudskih gluposti i pokvarenosti »cilindraške gospode«.23 Moral mu je, tvrdi, u prvom redu društveni moral, osnovni poticaj i glavni cilj.24 Stoga nikad ne poseže za nasiljem. Naprotiv, poput svog autora koji se kao književnik borio »s kutijom slova«,25 tako se i on bori samo svojim verbalnim protestom.

Međutim, stvari su takve kakve jesu. Krleža ne može bez svojih teza. U romanu se susreću mnoge. No dvije se sustavno provlače kroz cijelo tkivo: s jedne strane konstantna intonacija o općoj pokvarenosti društva, sustava i ljudi, s druge nešto suptilnija (revolucionarna) misija: kako jalovi verbalizam i individualni pokušaji, ma koliko bili hrabri i pošteni, ne mogu ništa promijeniti u društvu jer su za promjene potrebni revolucionarni pokreti i direktno djelovanje, borbene akcije.

Suvišnost bilo kakvih »priča« o Bogu

Vraćajući se izravnije religiozno-teološkoj analizi, moramo upozoriti da je osnovna koncepcija cijelog romana sekularno-ateistična. Glavni lik je hladnokrvni bezvjerac. Bog mu je apsolutno nepotreban, zato ga, kao stvarnost, iskustveno i misaono isključuje iz svih životnih obzorja. Ljudi ga izmišljaju objektivizirajući u njemu svoje ideje. To je, dakako, za glasnogovornika najobičnije ljudsko samozavaravanje. Jer, kako kaže, svijetom upravljaju slijepe sile i nadljudske snage koje su nekad »zvali bogom ili vjerom u boga«, a danas ih nazivlju »vjerom u čovječanstvo« ili »vjerom u ljudski napredak«.26

U tom svjetlu su mu pred očima kojekakvi svjetonazori i interesi starih i novih ideologa koji se isključivo postavljaju, bilo da vjeruju, bilo da ne vjeruju. Lako svjestan bezvjerac, on to najoštrije osuđuje. Zbog toga se odriče i svojih ateističkih istomišljenika kad nasilno djeluju. Slaže se s njima da Bog ne postoji, da ga nema, ali se neće silom boriti protiv njega, odnosno protiv ideje o njemu. Najmanje znanstveno-ideološki.27

U tom se stilu kroz autorske antiteze i kritike povremeno susrećemo s nekom vrstom ateističko-liberalističkih razmišljanja i parareligijskih sučeljavanja u perspektivi novog društva koje bi trebalo zamijeniti istrošeno i pokvareno staro. Iako je malo i nimalo izravnih motiva koji se tiču vjere i teologije, ima dosta neizravnih asocijacija, antropozofskih misli i rasprava koje se i na njih odnose. Tako primjerice odmah na početku, razmišljajući o »ljudskim glupostima« i farizejskim ponašanjima, neimenovani pripovjedač uočava složene procese starih i novih vremena te svjesno, iako vrlo lukavo, skreće prema religijskim »fikcijama«, prekoravajući istodobno kršćanske predstavnike starih shvaćanja i slobodne mislioce novih doktrina, pri čemu se spontano odražavaju neka poznata autorova gledišta:

...Ne treba spadati među surove, polupismene »mislioce« koji »misle« da je pojam kiše materijalističkiji od pojma o bogu, pa kad... patetično izjavljuju da je... kiša »prirodna pojava« a nije nikakva božja kiša, onda se od tog slobodoumnog kokodakanja ne može više progovoriti nijedna mudra riječ, kao da je tim prebacivanjem kiše u red »prirodnih pojava« riješeno posljednje otvoreno pitanje ljudske misli od prve kiše do danas. Izvolite vi ovakvom jednom »slobodnom misliocu« izjaviti da vam pojam deteologizirane kiše nije baš sasvim jasan, i da vi lično baš ne vjerujete da su nebeske vodovodne naprave božanskog podrijetla, ali da vam je šetnja po kiši u svakom slučaju milija od ispraznog nadmudrivanja, taj će vas gospodin inkvizitor zaklati u ime »slobodne misli«, kao što vas je klao jučer u ime bilo kakvog drugog imperativa: ako ste sumnjali u to da je kiša božja, bilo je to smrtonosno upravo tako kao što je danas smrtonosno sumnjati da pojam kiše nije objašnjen time što smo je svrstali u red »prirodnih pojava«...28

Znakovite su navedene primjedbe i njihovi imanentni prijekori. Više su odraz (i ovdje) autorovih pogleda nego literarnih ilustracija. Kritički su dvočlani. Smiono pogađaju »jučerašnja« i »današnja« ponašanja ili, kako hoće pripovjedač, religijske bojovnike i slobodoumne pristaše znanstvenog ateizma.

Pristupimo li im, međutim, analitički, lako ćemo zapaziti da su autorovi pogledi veoma jasni a priče neobično funkcionalne. Koliko god su stoga te ili neke druge primjedbe naoči usputne (i u osudama nasilja humane), nose one u sebi dovoljno jasnu apsolutiziranu metafizičku »spoznaju«, protiv koje se pripovjedač u načelu bori. Ovdje bismo je mogli sažeti u kratku autorsku poruku: Ni kršćanska vjera ni prirodne pojave nemaju ništa s Bogom; njega ustvari i nema, pa je smiješno da ljudi imaju posla s njim, odnosno da se zbog njega sumnjiče i progone, bilo uime njegove opstojnosti ili neopstojnosti.

»Postoji u ljudima mračna snaga«

U tom su smislu pojedine rasprave u romanu vrlo intrigantne, neke su, kojima se autor vješto igra, doista »na rubu pameti«. No nećemo i ne možemo sve izložiti. Zbog toga ćemo ukratko reći da glavni lik izlaže različite prosudbe i zaključke prirodoznanstvenih, etičkih i filozofskih sadržaja u čijim razmišljanjima refleksno odjekuju neka religijska shvaćanja i teološki prijepori. U svezi s tim ćemo se časkom zaustaviti na autorovoj poznatoj postavci o mračnim snagama u ljudskom biću, koju glasnogovornik svjesno ističe. Čovjek je u njegovim očima najobičnija životinjska vrsta, prepuna zloće i civilizacijske pokvarenosti. Evo kako to literarno iskazuje:

Promatrajući ljude s prilično svježom znatiželjom, primjećivao sam kako se uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje silinom teže: postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato...

Toplo meso omotano tkaninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge. U crkvu, u sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonicu, na katedru, u pisoare, u krčme, u kasarne, to toplo meso obučeno po tajanstvenim pravilima raznolikih historijskih kostima... izgubljeno je potpuno pred beskrajno velikom količinom otvorenih pitanja..., ono osjeća isključivo sebe kao svoje vlastito meso, zaboravlja mesnatu sličnost svog mesnatog bližnjeg i tako od straha i od gluposti grize jedno drugome grkljan, poživinčeno u stvari i u užasu pred tminom.29

Jasno, to su kritički pogledi koje pisac iznosi neovisno o vjerskim gledištima. Međutim, teološki su prijepori očiti.30 Jer, bez obzira na to što je Krleža htio i mislio, čitatelj se susreće s krajnje pesimističkim ili, točnije, fatalističkim poimanjem čovjeka i njegove sudbine.31

Suprotstavljeni pogledi

U drugom dijelu romana, nakon brojnih zgoda i prosvjeda, u sedmom poglavlju, susrećemo opširnu raspravu o »nazoru na svijet«, u kojoj se sporadično dotiču i religiozna gledišta. Pripovjedač se uporno drži svojih načela. Strani su mu svi nazori, osobito kad dobiju institucionalne oblike. Stoga ih s jedne strane cinički promatra kako se neprestano rađaju i »plaze... po ovoj zemaljskoj kugli« »kao po prašumama malajskim odvratne zmijurine«, s druge se od njih ograđuje tvrdeći kako on nema svog »pogleda na svijet«, kako djeluje iz građanskih pobuda. No što je pritom apologetski najznačajnije, on relativizira sve poglede i nikomu ne dopušta da uime svoga pogleda, svoje »istine«, progoni drugi, odnosno da zlostavlja bilo koga tko drukčije misli.

U toj se raspravi suočava s oštrim sugovornikom, revolucionarom, koji ima svoju »istinu« u ime koje je spreman »likvidirati sve raznolikosti u poimanju svijeta, i to puškom«. Na to mu se uporno suprotstavlja autorov glasnogovornik, upozoravajući kako »između vjere i uvjerenog znanja nema zapravo nikakve razlike«:

...Vi »vjerujete« da »znate«, a ja vjerujem da ne znam, to jest — ja ne vjerujem da znam. Ne vjerujući, dakle, da znam, ili vjerujući da ne znam i da ne mogu znati... ja prema tome vjerujem po svom »pogledu na svijet« da vjerovati uopće ne treba načelno ništa, pa niti to da znam što je »istina«...

Rasprava se dalje nastavlja. Suprotnosti su očite, no više se odvijaju u stilu autorovih apologetskih izlaganja nego romanesknog pripovijedanja. Revolucionar se stoga čudi što mu sugovornik predbacuje da je njegov »pogled« sličan religioznim pogledima:

— Prema tome, vi smatrate da je moj pogled na svijet neka vrsta religioznoga »pogleda na svijet«? Vi mislite da je moja svijest o stanju činjenica nabožne naravi? Na to mu Krležin alter-ego tumači:

— Nabožan bit znači: vjerovati, misliti, osjećati, znati i htjeti da se postigne nešto što se može misliti, osjećati, znati ili vjerovati. Obratno od toga: biti svjestan da kad vjeruješ, misliš, znaš ili hoćeš da to kroz tebe vjeruje, mili, hoće ili znade jedna snaga koja je sve misli i osjećaje i vjere i volje i znanja pokrenula kroz tebe, pomoću tebe, ali ne zbog tebe... koju su zvali bogom ili vjerom u boga, a danas je zovu vjerom u čovječanstvo, vjerom u napredak ljudski... — to vidite ne znači biti nabožan, to ne znači vjerovati, to znači znati da nećeš ništa spoznati, to znači biti misaon čovjek.

— To što vi pričate, sugovornik mu uzvraća, to je nihilizam, panteizam, hamletizam, u jednu riječ: šućmuć — pak prolij... Ništa!...

— Ne »ništa«, ali isto tako odlučno nikakav »pogled na svijet«, koji za sebe svojata monopol!

Za revolucionara je to puki »verbalizam«. Zato zaključuje:

— Vi ste malograđanski zapleten zbunjenko!... I molim vas da izmolite i za spas moje duše dvije-tri Zdravomarije!32

Dvosmisleni izričaji i ovdje dolaze do izražaja. No ono što bitno tipizira Krležina pripovjedača u teološkom su razmišljaju dvije razine njegove apologije: s jedne strane negiranje svoga nazora, odnosno borba za slobodu i odbijanje bilo čijeg monopola, s druge smjelo izlaganje svojih shvaćanja kao jedine i apsolutne istine, odnosno spoznaja da nema Boga i da je čovjek fatalističko biće.

Vatikanske prilagodbe tehnokratskim procesima

U romanu se, kako vidimo, sasvim spontano miješaju različiti događaji i prosudbe. Pripovjedač se čudi što se to sve oko njega događa, »na rubu pameti«. Stoga ni on nikoga ne štedi. Na udaru su mnoga društvena i duhovna ponašanja, »ludosti« i »vrijednosti« različitih vrsta sve do pijetističkih neukusnih slika i vatikanske prilagodbe modernom svijetu.

Ipak, najjači su ponovljeni udari na idejne varke i laži različitih ideologa koje pripovjedač slikovito predstavlja simboličnim izričajima »feudalni« i »pomodni fratri novih pogleda na svijet«. Evo kako pritom smjelo i samouvjereno nastupa, u svom shvaćanju nepogrešivih, da ne kažemo svojih »znanstvenih« spoznaja (protiv čega se načelno buni):

Pretvorljiv patos laži. Bog je u crkvama isto tako drven kao i sveci po oltarima, pak je prema tome drvena i svaka riječ što je čujemo s propovjedaonice: slabo plaćeno, drveno građansko zanimanje i klepetanje vještačkim zubalom. Ali sve što se zbiva oko crkve, pred njom ili protiv nje isto je tako drveno. Pomodni fratri novih pogleda na svijet poriču feudalnim fratrima pravo na egzistenciju, i razgovarati se sa suvremenim građanskim nevjernicima o bogu nije ništa manje dosadno nego dati se gnjaviti od feudalnih vjernika u franjevačkom suknu. Mnogo je kompliciranije, uostalom, biti bezbožnik na duhovitoj visini nego fratarski glupan koji, kad čuje ime Lutherovo, triput pljune kao ortodoksni Izraelićanin kada se rukovao s gojem...33

Neobični spojevi »feudalnih« i »pomodnih fratara«, još neobičniji patos pseudoromanesknih priča. Ali to je Krležina stvarnost u određenim momentima: slika njegova religioznog svijeta koji se neprestano javlja u antitetičnim odnosima vjere i nevjere, religijske zbilje bez prave religioznosti i areligiozne oporbe s najdubljom bezvjerskom stvarnosti. U takvim se susretima i autorskim paradoksima javljaju različiti doživljaji i odnosi, pa i isprelomljeni natražno-napredni pogledi na različite društvene i crkvene (»vatikanske«) postupke. U toj zavrzlami qui pro quoa, autor sasvim neočekivano kritizira Crkvu zbog njezine povodljivosti za modernim »tehnokratskim« oblicima života:

Vrijeme u kome se i Kristova misao propovijeda pomoću limene glazbe i skautske odore, u četveroredovima, s bubnjem i činelama i s narodnim zastavama..., to vrijeme ruga se svemu sistematski što je u čovjeku ljudsko... Vatikan, koji nosi u svojoj zastavi Michelangelova Krista, Gologa Čovjeka, mnogo bližeg Zeusu ili Prometeju nego ovoj gospodi suvremenim trafikantima Kristove nauke (koji su uveli u crkvu elektriku), Vatikan se prilagodio ukusu današnjeg tehnokratskog »pogleda na svijet«, jer je Vatikanu iz poslovnih razloga mnogo više stalo do masovne prodaje nego do estetskog kvaliteta robe koja je u pitanju...34

Neobična su Krležina razmišljanja. Zbog toga su, osobito kao ovdje, kad su u izričaju suprotstavljena samima sebi, posebno zanimljiva. U svezi s tim se pri kraju romana javlja i Krležina omiljela tema, Sikstinska kapela. Izišavši na slobodu, njegov junak putuje svijetom, odlazi u Italiju. No Domaćinski ga svuda prati i s pomoću svojih detektiva otkriva, širi lažne priče o njemu i organizira uhićenja. Zbog toga Krležin pripovjedač tko zna po koji put biva ocrnjen te ni kriv ni dužan uhićen baš u Sikstini dok je razgledao Michelangelov Posljednji sud. U tom času se s jedne strane divio velikom majstoru kako ga je veličanstveno izveo, a s druge čudio koliki je utjecaj tog Suda u svjetskoj misli i kulturi »od Gangesa do Arizone«:

Kako je mogao znati i umjeti da kostobolan, ojađen, ostavljen i osamljen, ozlojeđen i nepriznat, jednim potezom svoje ruke stvori ne samo jedan Olimp nego trideset tisuća Olimpa usred takve grmljavine pakla i svih nebesa da tutanj ovih đavolskih papaka odjekuje još i danas od Gangesa do Arizone...35

Michelangelo i njegova Sikstina, posebno Posljednji sud, višestruko su privlačili Krležu. Pa je tako i njegova glasnogovornika koji je, uz autorovu apologiju, otkrio i duhovne kontraste autorova Ja, koliko u društvenom, toliko i u religijskom doživljavanju svijeta. Drugim riječima, ima ovdje mnogo naznaka koje upućuju da autor u tom romanu ne izmišlja junake, nego radije predstavlja sebe i svoja pregnuća. Istodobno mu je, uz to, karakteristična ponovljena misao »da su zadovoljstva i užici korijenje patnje i zla«, odnosno »da postojati i biti znači: rođenje, starost i smrt«. Jer, kako kaže njegov Vudriga: »Prav veli Kinez: čovek se rodi da bi hmrl.«36

U toj (kineskoj) filozofiji odveć pojednostavnjeno dokazuje kako Bog ne postoji. Smišlja i prepričava fiktivne priče o objektivizaciji u ljudskoj svijesti vode, zemlje, bogova. Tako, služeći se tobože budističkom igrom riječi, na nov način podupire staru Feuerbachovu ideju da je čovjek izmislio Boga.:

...Običan i prosječan čovjek uzima bogove za bogove, pa kad je uzeo bogove kao bogove, on sebi zamišlja te iste bogove, on misli na te bogove, on razmišlja o tim bogovima i misli: »Ti bogovi, to su moji bogovi«, i moli se i raduje tim bogovima, a zašto? Zato što pojma nema o tim bogovima, odgovaram ja. On uzima Gospodina od koga se sve rađa kao Gospodina od koga se sve rađa, pa kad je uzeo Gospodina od koga se sve rađa kao takvog, pa kad ga je zamislio sebi kao takvog, onda misli da je Gospodin od koga se sve rađa njegov gospodin bog od koga se sve rađa, i veseli se Gospodinu, a zašto. Jer ga ne poznaje...37

Naprotiv, »savršenom čovjeku, čovjeku koji se u savršenstvu osvijestio... obmane su se »rasplinule« i on na njih ne misli.38

* * *

Sažmemo li ukratko autorove rasprave i teze, zaključit ćemo da je roman Na rubu pameti krležijanski slojevit, pa donekle i konzervativan; ali unatoč tomu, kad se sve ozbiljno shvati, ateistički je veoma dosljedan. Pripovjedač je u svojim osnovnim postavkama vjeran nositelj autorovih dobro poznatih teza u kojima se s jedne strane ističu fikcije o Bogu, o kojem nemamo što raspravljati, najmanje znanstveno, s druge fatalistički zaključci o čovjeku.

Religiozne i moralne fizionomije glavnih junaka u Banketu u Blitvi

Banket je po naraciji i gradnji mnogo složeniji od romana Na rubu pameti. Koncepcijski je, sadržajno i strukturalno specifičan. Nadahnjuju ga povijesne suprotnosti i pojave totalitarnih režima. Prepun je borbe, nemira i sukobljavanja. Jednako je tako po nastajanju i pojavljivanju neobičan. Zamišljen je, očito, kao neka vrsta romana-rijeke, u tri knjige. Započet je prije Drugoga svjetskog rata, a dovršen znatno kasnije.39

Nasilje zemaljskih bogova

Osnovni su mu motivi društveno-političke naravi. Tragični se događaji, pobune, suparništva i pokolji odvijaju u nekoj »sveprisutnoj« Blitviji, zamišljenoj negdje na srednjoeuropskim prostorima, koja je više »stanje i prokletstvo« nego konkretna zemlja, u kojoj se glavni junak, diktator i ubojica Kristijan Barutanski, jedan od najmračnijih likova u cijelome Krležinu djelu, tiranski ponaša da bi sačuvao svoju vlast.40

Pred čitateljem su revolucionarna vremena i nasilnička ponašanja, ideološke sprege i politička trvenja koja se vrte u začaranom krugu životnih i romanesknih priča. Čvornu im tematiku otkriva otvoreno pismo Nielsa Nielsena, u početku suradnika i prijatelja Kristijana Barutanskog, a poslije oštroga kritičara i oponenta. Evo što piše blitvanskom tiraninu:

Vrijeme je da se zamislite što znači kad jedan živ čovjek smatra prirodnim da ga njegovi suvremenici dignu do polubožanstva, i što znači kad se je netko pretvorio u tajanstven pojam iza zavjese, a pred zavjesom kleči puk i moli litanije. Milosnici vaši, korisnici vaši, udvorice i laskavci, dvorjanici, dostojanstveni pripuzi, dvorske budale, plaćenici, podmićena pera, akademici, kardinali, sav ovaj šareni narod papiga i opica, svi oni kleče pred vašim spomenikom, a ja vam kažem da u ovoj nesretnoj blitvanskoj zemlji neće biti tako dugo pravde dok se vaša glava ne nađe na konopcu ili na krvničkom panju.

Premda se, kako ćemo vidjeti, pojedine autorove misli, slike i ideje društvenog i duhovnog sadržaja u Banketu tematski ponavljaju, osnovni se pristupi i akcije potpuno mijenjaju. Jer, dok je, primjerice, junak u romanu Na rubu pameti miroljubivo denuncirao svog protivnika, boreći se neuspješno za zakon i pravicu, ondje se u zamršenoj fabuli blitvijskog Banketa oba spomenuta junaka, s mnogima drugima, krvavo obračunavaju.41

Religijski podmotivi i asocijativna tkanja

U tom općem spletu povijesnih skupina i egzistencijalnih trvenja, rušenja ljudskog dostojanstva i kretanjima prema totalitarnim sustavima, romanopisac plete svoje tkivo od stvarnih i fiktivnih niti. U njihovoj se isprepletenosti, uz druge motive i podmotive, javljaju i religijski, pomiješani s etičkim sudbinskim. Štoviše, neki su vrlo razvedeni. Dapače, snažno se nameću svojom širinom i aktualiziraju dinamične dispute. Zahvaljujući tomu romaneskno je tkivo dobrim dijelom protkano esejističkim dijalozima i nabreklim sporenjima. Autor ih, rekao bih, namjerno izlaže i svjesno naglašava, tako da se često susrećemo ne samo s ateističkim i teističkim junacima različitih iskustava i gledišta nego i sa znatiželjnim poniranjima u njihov nutarnji svijet i intimna shvaćanja.42

U toj je intencionalnoj kombinatorici u središtu ponovno pitanje Božje egzistencije koje za sobom povlači niz različitih podmotiva; s jedne strane smisao stvaranja, svemogućnost i pravičnost, s druge misterij zla i očitost golemih nereda u čovjeku i prirodi. U toj nakani autor »obnavlja« katehetsku reprizu vjeronaučnih pouka u kojoj, nasuprot biblijskoj postavci da je čovjek »slika Božja«, dominira tragična prevlast strasti i nagona. Na to se nadovezuju mnoga pitanja o smrti i ljudskoj sudbini, suvišnosti ćudorednih načela i patološkoj naravi vjere, moralnom nihilizmu i krajnjoj besmislenosti svih ljudskih nastojanja.

Tako složena tematika nadahnjuje autoru različite pristupe i radikalne junake kojima u skladu s planiranim razvojem radnje disciplinirano dijeli predviđene uloge. Po tom planu Kristijan Barutanski i Niels Nielsen, glavni junaci, stoje na čelu kolone ateističkih likova. Naspram njima stoje religiozni predstavnici: dominikanac Bonaventura Baltrušajtis i Nielsova prijateljica Karina.

Budući da pisci redovito iznose svoje ideje preko književnih junaka, vrlo je važno kako ih književno karakteriziraju. Osobito je to znakovito za likove koji zastupaju jedan ili drugi svjetonazor. Njihova ih romaneskna uloga, odnosno moralna i opća sociopsihološka tipizacija čini više ili manje uvjerljivima. Krleža o tome vodi računa. To je razlog da su mu glavni junaci redovito bezvjerci. Takav je slučaj i u ovom romanu. Međutim, kad je riječ o moralnom vladanju junaka u Banketu, moramo reći da ih pisac svjesno kritički ocrtava. Svi su odreda i sumnjivi ili, neki, krajnje nemoralni.43

Promatramo li stoga roman u cjelini, vidjet ćemo da je riječ o svijetu i životu u kojem je Bog po strani, u praksi se ne čuje i ne vidi; puno je više negativnih iskustava nego pozitivnih; mnogi ga niječu i odbacuju, a i oni koji u njega vjeruju odreda se ponašaju kao da ga nema.

Stilizacija vjeronaučnih repriza

Budući da nećemo moći slijediti sve prijepore i motive — mnogo ih je — i ovdje se moramo prikloniti osnovnoj metodi biranja i analiziranja najvažnijih. Na prvi mah nam padaju u oči »vjeronaučne analize«, stilizirane u razgovorima pojedinih junaka. Zato bismo pravu religijsku motiviku naznačili općom oznakom: pojednostavljena slika vjere.

O čemu je riječ? O vjeri kao »patentiranom proizvodu« ili, jasnije, zatvorenom sustavu u kojem se unaprijed sve zna i sve na isti način tumači te u toj maniri frazeološki ponavlja. Bog i Crkva, vjera i molitva, kako to promatra pisac, postaju ključne riječi ili bolje, dogmatska uporišta koja se spontano izriču, suhoparno, da više odbijaju nego privlače. To se upravo događa u razgovorima između oca Bonaventure i Barutanskoga, kojega želi obratiti, odnosno, kako sugerira autor, pridobiti njegovu naklonost i postići materijalnu korist.44

Iako je Barutanski raspoložen slušati i eventualno prihvatiti vjeru, Bonaventura ga ne uspijeva uvjeriti. Postupci su mu preformalni, izričaji fideistični, metodologija primitivna. Zato Bonine religiozne pouke padaju na ispitu.45

Ne samo što se Barutanski ne obraća nego se, slušajući Bonaventuru, još više utvrđuje u svojim krivim postavkama.46 Naravno, nije kriv samo otac Bono. U pitanju je šira optika koja, kako rekosmo, evocira autorove uspomene i doživljaje s nekadašnjih sati iz vjeronauka, što potiče sveznajućeg autora da po volji modificira Bonina izlaganja koja izazivaju krive dojmove i pogrešne zaključke.47 Tako Barutanski, prihvaćajući stvari formalistički, na svoj način sarkastično razmišlja:

Vjerovati ne treba zato što vjera propovijeda istinu, nego iz respekta pred božanskim Ugledom kojim je On objavio svoje objavljenje. U tom pogledu svi mi treba da smo vojnici koji se slijepo pokoravaju zapovijedima Gospodnjim.48

Kad se sve to dočita i poveže, stječe se uvjerenje koje smo već naznačili, da je u tako upriličenoj raspravi o Bibliji i vjeri, Stvoritelju i stvorenju, zatim redom o čovjeku i njegovu poslanju, zašto je na svijetu i kako treba živjeti — više riječ o autorovim asocijacijama na nekadašnje katehetske pouke, s jasnim naglascima na gotovim formulama, nego o stvarnoj pouci i romanesknoj analizi samih likova.49

U toj se koncepciji romanesknih razgovora i autorovih tumačenja javlja još jedna komponenta: ironičan odnos, tako da pojedini dijelovi prelaze pomalo u humoreskni stil. Tome su sigurno pripomogli spomenuti izričaji Bog »stvoritelj« i čovjek »slika Božja«. Iako ih je često susretao i kao dobar poznavatelj kršćanske doktrine dobro poznavao, Krleža se s njima nikad nije pomirio. Ništa nije prihvaćao što mu je dolazilo kao »gotova istina«. Ni kršćansko, ni ateističko! Zato su ga apodiktičke misli o čovjeku kao »slici Božjoj« ili, primjerice, o »moralnoj snazi vjere«, »sigurnosti eshatoloških poruka«, »konačnom smislu« čovjeka i svijeta — višestruko izazivale. Često se stoga njima ironično poigrava.

U pitanju su očito različita suprotstavljanja, kriva shvaćanja i emocionalna sporenja.50 Zbog toga ih nećemo prosuđivati s današnjih motrišta i smatrati potpuno izmišljenima.51 Odraz su svoga vremena i autorskih doživljaja. Stoga smo ih, bez obzira na njihovu motivaciju i narav, uključili u našu analizu. Kakva jesu da jesu, upućuju da se tumači vjerskih istina ne smiju superiorno, fideistički i sveznadarski ponašati, odnosno da moraju poštovati psihološke potrebe i prijeko potreban kvantum općeg znanja. U tom su svjetlu Krležine književne ilustracije, bez obzira na njihovu realnost, vrlo znakovite i poučne za različita religiozna, posebno katehetska izlaganja i tumačenja.

Nihilističke vizije i oporbe

Uza sve krležijanske rasprave i Bonaventurina izlaganja o vjeri i savjesti, glavni junak Barutanski ostaje na početnom stajalištu da je sve na svijetu besmisleno i besadržajno pa i čovjek. Posebno čovjek. Prema njemu ništa nema smisla: ni vjera ni moral, ni napredak, ni humanizam. U toj se viziji ništetnosti ljudske i opće zbilje Barutanski »vučji« ponaša. S jedne strane tvrdi na sva usta kako ništa nema smisla, a s druge poput Kaligule u Camusevoj istoimenoj drami (Kaligula) nesmiljeno ruši i ubija.52

Premda se takve misli i asocijacije javljaju i u nekim drugim Krležinim djelima, ovdje je filozofija apsurda dovedena do vrhunca. Autor uspješno književno i psihološki motivira svog junaka u njegovim sudbinskim razmišljanjima i praktičnim ponašanjima sve do izjave da ništa nema »filozofski« dublje potpore. Stoga se Barutanski opetovano pita »u ime čega« smisao, da bi trijumfalno prihvatio nihilistički zakon džungle te tako opravdao svoje postupke:

...Ljudski smisao, u ime čega, u ime koga, u ime pojedinca, u ime zajednice, u ime Boga? Ljudski smisao u ime »progresa« toga čovjeka ili čovječanstva?

Progresa nema, čovječnosti ni čovjeka nema, a parole o »progresu« obične su fraze. Postoji zakon džungle, a u džungli se ne pita tko je koga proždero i zašto.53

Autor se naoči ne slaže sa svojim junakom. Međutim, ostajući vješto po strani, smjelo ga vodi do kraja u njegovu zaključivanju:

Boga nema, morala nema, ideala nema, i onoga trenutka kad je čovjek spoznao praznu zemaljsku, mehaniku zbivanja, kako je sve na ovome svijetu zapravo dim slučajno zapaljene cigarete, san krepane savjesti... što mu preostaje: da ubije sebe ili da ubije druge. Ovo drugo je nekako manje riskantno. Čovjek je čovjeku vuk još uvijek, i to je upravo ono, kažu glupani, što je nama ostalo od pračovjeka, od kaosa, od onog kanibalskog nečega u čovjeku... od mračnog i odvratnog animalnog elementa u čovjeku. To su predrasude. Kao da bi čovjek mogao skočiti iz samoga sebe, kao da bi mogao da se oslobodi svoje vlastite biti, svoje divlje praiskonske kozmičke supstancije, smiješno. Životinja i sam, Barutanski je suvereno prezirao svaki drugi način razmišljanja osim zvjerski.54

Kad već znamo tko je Barutanski i kako ga autor smjelo motivira, neće nas začuditi tako apodiktičan slijed akumulativnih zaključivanja. Neki će reći da Barutanski na taj način opravdava i svoje čine, da smiruje savjest. To je samo djelomično točno. Jer, u nihilističkom svijetu njegove filozofije to je sporedno. Njemu ne treba nikakvih opravdanja. U romanu se na to ne pomišlja. To manje što to nije stajalište samo Barutanskoga već šireg društva. Rezultat je to — na što će autor upozoriti — socijetističko-pozitivističkih znanja i iskustava, ljudi koji su odbacili drevne (religijske) vrijednosti: savjest, vjeru i Boga. To je zapravo moderni nazor koji je Barutanski »naslijedio«. U toj se percepciji Krleža kroz svoje junake sučeljava i s takvim mišljenjima, zapravo s nazorom bez Boga koji sasvim logično proizvodi Barutanske i sve ono što se u Banketu zbiva:

Sveli su ljudi pojam svemira na pojam Tvari i Snage već davno prije njega (prije Barutanskog); i dok se on još nije bio ni rodio, postajalo je u ljudskom svemiru sve hladnije iz dana u dan. Nestalo je dobrote, nestalo je — prema tome — i grijeha, nestalo je Boga, nestalo je savjesti, i tako polagano oslobođen utvara i srednjovjekovnih predrasuda čovjek je na zemlji i u svemiru ostao sam i u svojoj bezbožnoj osamljenosti čovjek je sebi lijepo zamislio dvije-tri utješne istine...55

Na koga to autor misli? Što prekorava?

Spontane su primisli da je riječ o prosvjetiteljskom scijentizmu i vulgarnome materijalizmu. Jest, i oni su uključeni u spomenutu povijesnu presudu. Ali ne samo oni. Krleža je, imam dojam, usmjerio svoje strijele mnogo šire. U suprotnosti je doduše s mnogim svojim tezama, ali se hrabro izrazio ne štedeći ni sebe. Nasuprot sitnom zlu i golemu bezvjerju o kojima raspravlja, naznačio je, makar usputno, uzroke mnogih razočaranja i nasilja, gubljenja smisla i zanemarivanja stvarnih vrednota. Konkretnije rečeno, bezbožnost je, kao pratilica pozitivističkog skepticizma i »znanstvenih« odbacivanja metafizičke zbilje, jedan od očitih korijena modern(ističk)ih shvaćanja i različitih društveno-etičkih devijacija.

Krleža je očito bio toga svjestan. Nije mogao prihvatiti Boga, ali se u svojim junacima suočava s tim kušnjama. U toj kombinatorici smiono inspirira (svog negativca) oca Bonaventuru da snažno istakne opoziciju između čvrsta transcendentnog morala i pozitivističkih zanemarivanja duhovne zbilje te tako nastavlja s oštrim prijekorima na račun modernog čovjeka:

...on je umorstva, krvna oskvrnuća, laži, paleže, ubojstva, krađu, pljačku i prevare ljudske objasnio kao neku vrstu kemijskog procesa, a kad je samoga sebe i svoju ljudsku supstanciju snizio do kemijske formule, naravna stvar da je odbacio i grižnju savjesti kao posve suvišan kemijski produkt! Najlogičnija protuslovlja, istina i laž, poštenje i lopovluk, samilost, osjećaj pravednosti, zahvalnost, osjećaj dužnosti, smisao za materinstvo, za obiteljski život, u jednu riječ, sve ono što se zove ljudsko svojstvo u plemenitom smislu te riječi, sve je to čovjek pregazio kao staromodne predrasude, i oslobođen tako svoje ljudske savjesti i sam životinja među životinjama, čovjek se osjetio najjačom životinjom, i tako je započeo svoj trijumfalni zvjerski put... Taj isti trijumfator nad životinjama i sam je još uvijek životinja. Ubija, krade, pali, ratuje, kolje... Navedene se optužbe i zbiljnosti završavaju vrlo kritičkom poredbom između »bogobojaznih žena« i »naših suvremenih mislilaca« — u korist »bogobojaznih žena«:

...koje bogobojazno uzdišu po tamnim klecalima u praznim crkvama, u svojim (su) skrušenim molitvama kudikamo bliže životnoj mudrosti od naših suvremenih mislilaca koji su uvjereni da su otkrili tajnu nad tajnama, snizivši ljudsku misao do kemijskog procesa ravnog izlučivanju mokraćne kiseline ili soli.56

Ima nešto u tim Bonaventurinim riječima duboko krležijansko. Jer, koliko god se mnoge modern(ističk)e misli i ideje doimlju autorovim, autor se ipak, sam ili preko svojih junaka, povremeno okreće i na drugu stranu te rezolutno optužuje mehanicističko svođenje ljudskog bića na znanstvene formule i kemijske odnose, dapače na »nepostojeće znanstvene dokaze« vulgarnih materijalista kako Boga nema i kako je drugi život puka mašta.

U tom obzorju češće izriče određene opomene i prijekore. No, uvijek ostaje na starim pozicijama. Junaci mu i nakon toga sasvim mirno ostaju uza svoja shvaćanja, koja ponuđene antinomije, prijekori ili kritike vraćaju pokatkad na početna polazišta. Zahvaljujući tomu, Krleža iz djela u djelo otvara nove priče sa starim sadržajima koji se po običaju zatvaraju u svoje krugove i ponovno u uobičajena autorska viđenja i razmišljanja.

Ponovljeni motivi i prijepori

Osvrnemo li se časkom i na te »nove priče sa starim sadržajima« u Banketu, vidjet ćemo skupinu prijepora na koje smo već nailazili. Najprije ćemo spomenuti kritičku analizu religioznih uvjerenja i moralnih ponašanja. Bonaventura je tipski primjer. Njegove riječi i djela nikako ne idu zajedno. Toliko je negativan da se i Barutanski čudi njegovoj pokvarenosti i dvoličnosti:

On propovijeda oduhovljivanje kao spas iz pakla, a tu u paklenoj hemisferi svog života otkriva ispovjedne tajne!

Težak je to prijestup koji mu autor — s pravom ili s nepravom — pripisuje. Na razini literarne fikcije to i nije neki problem. Problem je, o čemu smo govorili u analizama Krležine novelistike, u literarnom simbolizmu. Bonaventura je u romanu predstavnik vjere i Crkve, apostol riječi a pokvarenjak djelom. Svojim životom negira sve za što se predstavlja i što naučava. Svjestan te funkcije, autor u nastavku širi svoje zaključke. Glavni junak smjelo generalizira svoja negativna iskustva s Bonaventurom. Služi se poznatim sofizmom pars pro toto. Zapravo, svi su mu svećenici odvratni, glupi i pokvareni. Lažu sebi i drugima:

Glupo! Dosadno! Uopće: svi ovi fratri i sve ove crkve! Kakva u nebo vapijuća glupost? Što hoće ti ljudi? Stvorila bagra nepismena sebi unosno zanimanje od toga što gnjavi onu drugu nepismenu bagru! Lažu sebi da bi im vjerovali glupani kako lažu u nečije »više« ime. Samo rangovi imponiraju ljudima. Sve što dolazi »odozgo« ima prizvuk vrhunaravne misije i onda ako spada u policijske denuncijacije! Zapravo: nedostojno čovjeka!57

S takvim zaključivanjem Barutanskoga autor otkriva drugu stranu svojih analiza: princip subjektivnog odnosa. U ovom slučaju prema svećenicima, vjeri i Crkvi. Ta i slične izjave, kakve s vremena na vrijeme bez dovoljna razloga izgovaraju različite osobe u ovom i nekim drugim djelima, upućuju na opravdan zaključak da ih sveznajući autor funkcionalno izriče gradeći s njima svjesno ili podsvjesno svoje teze, bez obzira na to kakva je stvarnost.58

Druga je stara priča o redu i neredu u svijetu. Riječ je o »fatalističkoj« sudbini čovjeka te poznatom Krležinu upletanju Boga u opći problem zla i »nesklonu« nam stvarnost, u različite bolesti i tjeskobe, nasilja i smrt. Naime, pojedini junačine mogu vjerovati u Božju opstojnost upravo zbog tih razloga, konkretno sam Barutanski:

Čirevi na želucu, klimanje zubi, nemir živaca, katar crijeva, glavobolja trajna i najispraznija dosada koja Kristijana Barutanskoga muči do ludila, sve su to najsvakodnevniji protivdokazi za tezu o božanskom skladu u svijetu oko nas, na koncu i povrh svega, pomisao na smrt.59 Posebno se ističe smrt. Na razne načine i na više mjesta. Najčešće u vizijama, umorstvima i ciničnim razmišljanjima glavnog junaka. Na momente mu je vrlo problematična; s jedne mu je strane važna, s druge, kad razmišlja o onome što je učinio i što čini — apsolutno nevažna. Važna mu je u nihilističkom tumačenju, jer nas »oslobađa« iz životnog »pakla«,60 a nevažna, jer je toliko obična da postaje banalna. Barutanski joj je glavni suradnik:

A što znači ubiti čovjeka...! Znači: uzeti mu život... A tko je umro, taj je otputovao. U nepovrat. Čovjek može koliko hoće klečati, moliti, kajati se, ispovjedati se... slušati zvona, putovati u Rim, biti predbilježen na blagoslov Svetoga Oca, čovjek se može bolećivo rasterećivati samopljuvanjem, može osjećati olakšanje najpomnijom analizom svojih vlastitih gluposti, mjesto pred topovima, policijama ili vojskama, on može klečati pred žrtvenicima koliko ga je volja, on može biti vegetarijanac ako ga raduje, on može da živi po strogim pravilima bračne ljubavi, poštenja, dobrote... njega će svejedno odnijeti vrag u nepovrat, i on će, usprkos tome što je uzor-građanin, izdahnuti pod neumoljivim nožem smrti upravo tako kao i Kerinis, Georgis, ili Barutanski koji vuku za sobom nekoliko solidnih brigada mrtvaca i bezbroj požara i zločina.61

Ipak, u času kad se pred Barutanskim javlja bliska vizija smrti i pomisao da »tamo daleko« možda ipak postoji »druga obala«, i on se zaustavlja; osjeća prikriveni strah te zbog svega što je učinio svjesno se i podsvjesno pita: Je li ta »obala« kraj ili novi početak? Iako ga otac Bone nije uspio ni u što uvjeriti, ni u pokajanje, ni u novi život, on se sada, kad je riječ o »drugoj obali«, uza sve svoje uvjerenje da je smrt nihilistička »osloboditeljica«, odnosno da se s njom odlazi »u nepovrat«, nekako poput Krleže, podsvjesno uznemiruje i spontano sumnja u mnoga svoja promišljanja:

...kad isplivamo jednoga dana na drugu stranu, mokri kao krvavi psi, onda će nas možda ipak zapitati Netko; u čijoj smo se mi krvi valjali i zašto? I što bi on, Kristijan Barutanski mogao da odgovori na takvo, nesumnjivo logično pitanje?... Ništa! To je jedno od onih posljednjih pitanja na koje nema odgovora!62

Upravo ta završna rečenica da »nema odgovora« ponovno nas vraća često spominjanim Krležinim antitezama i »sumnjama« o smrti, tako da je teško zaključiti što je u Krleže, odnosno ovdje u Barutanskoga, važnije: navedena izjava da »nema odgovora« ili čak prije izgovorena misao da sve ide u »nepovrat«.

Zaustavljajući se još malo na sličnim ili istovjetnim religijskim motivima koji se na različite načine provlače kroz Krležina djela, i ovdje nam se nameće autorova oporba u svezi sa sakramentom ispovijedi. I tu je oprečan Boni. Jer, koliko Bonaventura naglašava božansku spremnost na opraštanje, u čemu, kaže, »leži tajna Njegove milosti: što je kod njega moralna amnestija, takoreći permanentna«, toliko i autor i njegovi areligiozni junaci to odbacuju.63 Nikako im ne ide u glavu i ne mogu prihvatiti da bi Bog mogao biti tako dobar.

U slijedu drugih podudarnosti s prijašnjim submotivima spomenut ćemo još jednu ironičnu psihoanalizu sladokusnih doživljaja patra Fausta, svećenika, dominikanca, koji se dok tumači Posljednju večeru »pred Svetom Slikom koja nam prikazuje najuzvišeniji i najsakriveniji misterij Svete Euharistije oblizuje debeljko od slatke pomisli na srebrne, u zlatnom ulju okupane ljuske lososa...«64

Ponovno se nameće pitanje koje od početka želimo otkloniti a ono se neprestano vraća, koliko je stvarno u Krleže spontanih literarnih pristupa vjeri i nevjeri, a koliko smišljenih, unaprijed planiranih i književno modeliranih »analiza« po volji svemoćnoga sveznajućeg autora? Teško je na to do kraja odgovoriti. Očito su mu mnoge slike i raščlambe idejno planirane.

No ne treba ništa poopćavati. Piše on iz svog iskustva. I o svom iskustvu. Zbog toga su mu često mnogo autentičnije analize ateističkih nego teističkih junaka.

Religiozna »naivnost« i crkveni »bezobrazluk«

Osim Bonaventure i Barutanskoga koji prednjače u razgovorima i raspravama o religijskim i etičkim pitanjima i neki drugi junaci s vremena na vrijeme ulaze u dijaloge ili jednostavno izlažu svoja uvjerenja i iskustva. Uz Karinu i Nielsena, koje smo već spominjali, u svojim je izjavama najtipičniji Dupont. Predstavnik je krajnjeg bezvjerja i potpunog nihilizma, Ne vjeruje ni u što:

»...ni u Boga ni u ljude«. Vjeru jednostavno drži »predrasudom koja je davno preživjela«. Međutim, i za to ima olakotnu okolnost. Respektira one koji vjeruju »bez ikakve skrivene misli i primisli«, naivno ali iskreno, dvoličnosti i materijalne koristi, dok prevarante, zapravo »trgovce« vjerom ili »ljudskom glupošću«, strogo osuđuje. Vjerovati se, tvrdi, »može samo naivno, bez ikakve primisli, bez ikakve kombinatorike«.65

Nielsen, središnji lik uz Barutanskoga, ima još negativniji odnos prema vjeri. Potpuno neprijateljski. Jednostavno ne podnosi. Izaziva u njemu sukobe i reakcije. Zato je smatra bolešću koja unosi u čovjeka psihopatski sindrom: grižnju savjesti i odbojnost prema materijalnoj stvarnosti. Po njegovu je mišljenju njegova prijateljica Karina, zbog svoje naklonjenosti vjeri i molitvi živi primjer tog sindroma. Zbog toga joj ljutito dobacuje:

...ako je netko bolestan treba da se liječi, a ti, ako vjeruješ da je tvoje slaboumno klečanje pred drvenim svecima ljekovito, ti se obmanjuješ, na kraju, to su tvoje stvari, ja se »posljednjim stvarima« ne bavim, ali ne osjećam nikakve, čuješ li, baš savršeno nikakve simpatije ni spram koga tko vjeruje u prekogrobne svjetove, bez obzira na to radi li se o intimnim tajnama, o starim ranama ili o kajanju. Karina! Nisam tako glup ni tako primitivan te ne bih znao ili, ako hoćeš, osjećao da je čovjek pod zvijezdama isto tako bespomoćan kao cvrčak na livadi, ali mrzim, čuješ li, klečanje pred fetišima. Ako je čovjek bolestan, neka ima toliko smionosti da pogleda u oči istini, to je moja logika...66

Znakovito je da tako oštre primjedbe, u svezi s religioznom pobožnošću, izgovara humanistički izobražen lik s dosta pozitivnih vrlina u romanu. Ponovno je u pitanju autor, koji sve vrlo vješto modificira, dok s jedne strane prati Nielsenove žučljive reakcije, neku vrstu mržnje prema vjeri, a s druge lakomislenost praznovjerne Karine koja doživljava vjeru kao mehaničko sredstvo za čišćenje:

... što radimo kada smo zaprljali svoje ruho, — pita ona jednom prilikom Nielsena, da bi u istom dahu odgovorila — dajemo ga u kemijsku čistionicu, a što je »vjera« zapravo drugo nego kemija, za vas materijaliste kemija je »bog« i to je sve jedna te ista stvar, eto tako, mili, svatko vjeruje u nešto kako zna, netko u kemijske formule a netko u u boga.67

U tom stilu autor u svojoj koncepciji Karinine primitivne vjere otkriva što ona sama priznaje, kako u biti nebulozno vjeruje u Nešto »što postoji izvan nas i nad nama », odnosno kako osjeća nutarnju potrebu religiozne ovisnosti o tome »Što« je »izvan nas«, bilo da je to »Bog«, bilo »Nešto Drugo«.68

Nasuprot Karini Nielsen je izgrađeni bezbožac. Stoga se smjelo suprotstavlja svakoj religioznoj misli i vjerskom ponašanju, biblijskim porukama i crkvenim obredima, vjeri u prekogrobni život i, kako kaže, crkvenom »bezobrazluku«.69 U toj je percepciji u njegovim očima cjelokupna ljudska religioznost odraz iskonskog straha i crkveno »opsjenjivanje nepismene svjetine«. Stoga krležijanski zaključuje:

Plaše ljude stranim i nerazgovijetnim riječima, a u biti sve je to u nebo vapijući bezobrazluk tako nametljivo slaboumno trgovati ljudskom glupošću.70

* * *

Sigurno je, završit ćemo, da ima ljudi u različitim pokretima koji u krivoj informaciji i svom neznanju tako doživljavaju vjeru i Crkvu. No malo je vjerojatno da se neki humanist, kako pisac prikazuje Nielsena, tako neodgovorno izražava o religioznim doživljajima i kršćanskim shvaćanjima Kristove poruke: da je On »Uskrsnuće i Život«.71

Religijska motivika i analize ateističkih likova u Zastavama

Zastave su najopsežnije Krležino djelo.72 Dugačka epopeja o Prvome svjetskom ratu i hrvatskoj zbilji. Iako nisu postigle željeni uspjeh, u cjelini su egzistencijalno tkane, disperzivno a jedinstveno, na osnovi povijesnih činjenica i modernih kretanja, s jasnim koncepcijama idejnih i religijskih razdjelnica staroga i novoga svijeta, koje su u Krležinoj optici društvenih procesa bile fundamentalne. Po koncepciji su i izradi slojevite. Pune su ratnih zbivanja i životnih sudbina, ideja i događanja, društveno-političkih i sentimentalnih priča, socijalnih tema i dnevnih storija, novinskih priloga i esejističkih rasprava. S tog su gledišta roman i kronika srednjoeuropskih nemira i hrvatske tragične sudbine (od 1912. do 1922. godine), u kojima se kroz literarne ilustracije i dijaloške refleksije ogledaju moderna vremena i njihova duhovna razmeđa.

Dva pristupa religijskoj motivici

Religijske su teme i motivi disperzivno uključeni u široku naraciju, Ponegdje sporadično, a ponegdje, posebno u trećem svesku, zgusnuto i slojevito. Iskazi im se i shvaćanja miješaju i mijenjaju ovisno o autorovim modelima i junacima. Teško im je dati određenu formu i jasnu dorečenost. U tom svjetlu mu pojedini likovi simboliziraju različita iskustva i shvaćanja. Religiozna i areligiozna.

Pri izlaganju se služi dvama glavnim modelima. U prvom, općem, u romanesknoj naraciji različitih događanja usputno otkriva gdje se i kako što događa, tko su ljudi o kojima piše, u kojem svijetu žive i kojoj vjeri pripadaju. Iako se pritom religiozni izričaji najčešće izriču iz navike,73 bez dublje svijesti o onome što označuju, a katkad i u ironičnu tonu, sami po sebi upućuju da je tematska osnova u Zastavama, kao i u drugim Krležinim djelima, formalno religiozna, da je svijet o kojem se govori i piše u civilizacijskom smislu kršćanski.

U drugom se modelu, religijski tematskom, autor povremeno predmetno usredotočuje na vjerska pitanja.74 To je metodski druga razina književno povezana uz osnovno tkivo, ali po strukturi specifična. Motivika joj je izrazito religijska. Pisac je intencionalno bira i književno stilizira. U njoj se glavni (i važniji) junaci posebno »religiozno« obrađuju kao simboli jednog ili drugog svjetonazora. Autor im intencionalno pristupa. S jedne ih strane promatra i opisuje, s druge ih uvodi u izravne izjave i razmišljanja. U toj se kombinatorici javljaju glavna sučeljavanja, dijalozi i izjave u kojima se koncepcijski oslikava religiozna svijest sa svojim pozitivnim i negativnim odrazima religiozne zbilje. S njima se, kroz mješoviti kolaž realne stvarnosti i autorske doživljenosti, dobiva konačna slika religioznog svijeta s neizbježnim razdjelnicama starih i novih opcija i shvaćanja.

Simboli teističkih i ateističkih opcija

U Zastavama se među teističkim predstavnicima najčešće spominje Kamilo Emerički — Presvetli (otac Mlađega) — i njegov kućni sluga Mika, dok su na ateističkoj strani glavni junaci: Kamilo Emerički Junior (alias Mirković) i njegov prijatelj Joja, Joakim Dijak.75 Stariji je kršćanski dvojac predstavljen u tradicionalnim vjerskim bojama: Presvetli kao skeptično-liberalan kršćanin, a Mika kao fideistično — formalan vjernik, dok su mladi bezvjernički dioskuri predočeni u novom svjetlu: Joja kao ratoboran revolucionar i izraziti marksist, a Kamilo kao nemiran intelektualac, sljedbenih nietzscheovskih nadahnuća. Obojica su svjesni nevjernici, odlučni i angažirani, dapače antivjernici.76

Evo kakav je Presvetli u priči o njegovu zavjetu za sinovo ozdravljenje:

Kad je Kamilo, naime, umirao u Ungarisch-Weisskirchenu, zavjetovao se Presvetli da će u znak zahvalnosti, za spas svog jedinca, Majci Božjoj na Kamenitim vratima pokloniti srebrnu ploču, da će se na koljenima tristatridesettri puta moliti kod rane jutarnje mise za zdravlje svoga sina, a kako se Kamilo, hvala dragom Bogu, živ i zdrav vratio, trebalo bi, zapravo, izvršiti ovo delikatno obećanje, bilo bi to ipak nekako gentlemanlike, a opet, istina je i to, pribiti javno onu nesretnu ploču, iz zahvalnosti Prečistoj da mu je vratila jedinca iz rata, što će među smrdljivim bogomoljkama na Kamenitim vratima izazvati nesumnjivo kompromitantnu senzaciju, ne čini se da je naročito zgodno, a osim toga ovaj gest mogao bi da zasjeni njegov općepriznati ugled liberala i takozvanog »slobodnog mislioca«.

U dilemi da se kompromitira ili da se pritaji. Presvetli se, posjećujući rane jutarnje zornice od prvog dana Adventa, priklonio najdiskretnijem zlu, da bi na povratku, poslije mise, kod obilatog Mikinog fruštuka... dao svome »dvorskom« plein pouvoir: neka kupi krizbaum (božićno drvce) s božjim blagoslovom i neka se dogovori s babama u kuhinji za pečenke i za kolače.77

Miku, kućnog upravitelja i poslužitelja u obitelji Emerički, pisac ovdje naziva »dvorski«. On je religiozan i poslušan. No, kako rekosmo, više ga obilježava kao fanatična sljedbenika tradicionalnih običaja nego svjesna vjernika. U toj optici upozorava da je bio samostanski đak i ministrant, koji mnoge misne molitve i biblijske izreke zna napamet te ih u različitim zgodama rado recitira. Tako u božićnom vremenu stavlja u Mikina usta — što je tipično za Krležino poznavanje ministrantskih ponašanja i liturgijskih tekstova — središnje misli iz božićne Ponoćke, i to na latinskomu:

...Svom auditoriju — otkriva autor — od sudopera i konjušare Mika recitirao bi i hrvatsku varijantu Ponoćne molitve, ali ne od riječi do riječi i ne baš sasvim razgovijetno, »jer ovaj Bog, koji se rodio »u štalici na slamici », nedokučiv je u svakom pogledu, jer se pred Njim može čovjek pojaviti samo na koljenima, te nije baš sasvim jasno kako to s Njim stoji doista, jer da se rodio i da postoji, to je nepobitno, ali kako On to postoji nije sasvim normalno kad Ga svi psuju sve glasnije, a On o Sebi ne daje glasa baš nikakvog.«

Nakon toga popratnog opisa i Mikina navoda autor nastavlja izravno s izjavom svog junaka koji mjesto njega tumači religiozna kretanja i gubljenje vjerskih uporišta u širem pučanstvu:

— Danas Boga sve menjše i menjše ima — upozorava Mika — i kaj bi Boga iskati trebalo, Bog se v sebi nosi, al žnjim nekaj vredu čistom baš ne bu, gdi se denes samo fektaši i bokci Bogu moliju, a nemoralna duha ne sve strane diši...78

Unatoč tomu, Mika — kako pisac razjašnjava u svojim daljnjim izlaganjima — uza svu svoju »sumnjičavost spram raznih ovozemaljskih obmana«, »nije ni jednog dana posumnjao u vrhunaravno značenje božićne Svjetlosti«:

...Sveta betlehemska Noć, — parafrazira Krleža i tumači Mikina uvjerenja — upravo, nadasve sveta i najsvetija Svjetlost Betlehemske Noći, obasjavajući nas istinitom kao dan jasnom rasvjetom. Deus, qui hanc sanctissimam noctem veri luminis fecisti illustratione clarescere,79 svijetlila je Miki od djetinjstva...80

Zanimljivo je dodati da tu vjersku postojanost pisac u nastavku veže uz tobožnju Mikinu viziju nebeskih zvijezda u odsjevu bunara, čime s jedne strane svjesno ili podsvjesno baca sjenu na Mikinu vjeru, s druge u njegovim latinskim recitacijama božićnih antifona traži priliku da istakne liturgijske deklamacije koje u sebi nosi.

Apologija modernog bezvjerja

Nakon toga autor istražuje ili, točnije, slika drugu stranu svojega religioznog svijeta: glavne likove, Kamila i Joju.81 Pošto ih je, nakon više godina njihova rastanka ponovno sastavio, dovevši Joju neočekivano u Kamilov obiteljski dom, u kojem Mika s poslugom obavlja posljednje pripreme za božićno slavlje, vješto ih inspirira da u dramatičnu dijalogu izlože dva paralelna, ponešto različita. Ali u osnovnim zaključcima radikalna ateistička stajališta, Marxovo i Nietzscheovo. U toj ih nakani, iako im mnogi događaji naviru u sjećanje, stalno vraća — što je za našu analizu indikativno — na religiozna pitanja.82 Služeći se izravnim modelom religioznih kazivanja, ubrzo ih, nakon dvije-tri pripovijetke o ratnim nevoljama, uvodi u tematsku raspravu o njihovim duhovnim učiteljima i osobnim vjerskim stajalištima.

Pozornost jednako posvećuje apologiji modernog ateizma i literarnim analizama njihova bezvjerja. Otkriva kako moderne ateiste ne zanima istina o Bogu, nego negacija Boga.83

Da bi stvar bila dojmljivija, na momente ih suprotstavlja. U toj optici oni, jedan na jedan način, drugi na drugi, odbacuju svaku pomisao o Bogu. Jednostavno ga isključuju iz našeg svijeta. Za Kamila je »Bog« mrtav, Nietzsche ga je intelektualno otpisao. Za Joju je to nepotrebna priča, jer Boga nikad nije ni bilo. Ljudi su ga izmislili, i to kao »strah«, iz društvenih razloga — radi pokornosti nižih klasa višima. Joja stoga u svojemu revolucionarnom zanosu i Boga uspoređuje s ratnim i klasnim »kundakom«,84 izmišljenim nasilnikom i osvetnikom, dok ga s druge strane istodobno poriče. Naime, povremeno se osvrće na ratne priče te utvrđuje kako ga doista nema, odnosno kako nikakve moći i molitve ne pomažu, jer se na bojištu jednako gine i stradava, a »moćima« i bez »moćiju«, bio vjernik ili nevjernik.85

Autor je pritom vrlo sugestivan i dramatičan. Da bi ostavio što uvjerljivi dojam, spontano suprotstavlja svoje junake. Svaki se drži svog mentora.86 Rasprava je stoga na momente veoma oštra, puna dinamičnih naboja i povremenih tenzija. Joja se toliko priklonio Marxu da ga smatra jedinim pravim učiteljem borbenog bezvjerja i napretka. Stoga na Kamilovu relativno mirnu riječ o Nietzscheovoj ulozi u modernim društvenim i duhovnim kretanjima gotovo ratoborno upada:

Nietzsche i Marx ne mogu se usporediti ozbiljno, jedno je feljtonistika, a drugo socijalizam, jedno je socijalistička politika, a drugo kundak!

Kamilo se s tim ne slaže, dapače kritički se osvrće na marksistička nasilja. Za nj je Nietzsche u religijskom smislu sa svojom idejom »Bog je mrtav« potaknuo duhovnu revoluciju i naučio čovjeka kritički razmišljati. Joja mu još oštrije uzvraća:

što znači uopće ta vaša otrcana fraza da je Bog Umro? Koji Bog i kakav to vražji Bog? »Sumrak bogova«, pa to je dobar naslov za pangermansku operu, to da, jer ono što su ljudi vjerovali i što još i dan-današnji vjeruju da je Bog, to nije nikakav Bog nego kundak, razumiješ li, ništa drugo nego kundak, i tu treba da se izgovori prava riječ na pravome mjestu, kundak i antikundak.87

Time pisac oživljava svoju poznatu tehniku dramskih scena i antitetičkih gledišta među istomišljenicima. Joja predvodi, dok se Kamilo nešto blaže izražava.88 Ne prijeti vjeri i vjernicima nasiljem, ali uporno zastupa Nietzscheovu ulogu u svom osvješćenju:

...tko me je ohrabrio u ovu današnju pseudonauku, na primjer, u filozofiju, na primjer, u moral... tko mi je pomogao da se snađem i to... prije Marxa, tko mi je uopće poslužio kao propedeutički kurs za recimo — socijalističko gledanje, ako to nije bio Nietzsche... ne mogu da slijedim tvoju misao, dragi, sve što Marx priča o religiji nije nikakav protuvjerski stav, nego baš obratno, ono apologija religiji.

— Ta idi, molim te — odgovara mu Joja — Marx expressis verbis kaže, ako se prava i autentična borba vodi tamo gdje se bitka bije za druge, ljudskog života dostojnije uslove, naime za takve socijalne odnose, u okviru kojih više neće biti potrebno da se, vjerujući u drugi, bolji život na onom svijetu, luta za fikcijama...89

Nakon takvih jasnih ateističkih ideja autor časkom mijenja tematiku, prelazi na druge priče i motive, ali se Joja koji nameće pitanja ne zaustavlja u svom izlaganju te nakon iskaza kako je postao ateist apodiktički zaključuje:

...Bog je djelo ljudske gluposti, taj isti gospodin koji blagoslivlje kundake i vješala, taj gospodin je pokundačio sve oko sebe i kreće se svijetom kao povampirena kundačina! Čitava pisanija o Bogu je prazna slama, da li ga ima ili ne, vrlo važno, bog i bogovi, svi ansambli svih bogova od ekvatora do Arktika sele se kao Cigani, i što me se tiču njihovi benavi Augusti po crkvama i po katedrama, šta će nam ovi ateistički hermetičari, ova loša literatura za nepismene sluškinje!90 Iako je izrečena kritika očito višeslojna — s jedne strane sve ratne i klasne sukobe prenosi na Boga, s druge vrlo jasno upućuje da su rasprave o Bogu suvišne,91 — u svojoj je oštrini marksistički revolucionarna. Kamilo je stoga procijenio da omalovažava metodu njegova mentora, pa se brzo »ubacio u ovu bujicu«:

...čekaj, prestani tako ti boga. Pa o svemu tome govori Nietzsche...

U toj ga suglasnosti Joja rado prihvaća i podupire. No raspravu ipak završava revolucionar sa svojim neizbježnim »kundakom«:

— Bravo, samo ne razumijem čemu toliko kokodakati, kao da smo otkrili perpetuum mobile? Ponavljam: za sve to postoji formula: kundak!92

Koliko su u tim riječima (i drugim navodima) prepoznatljive povijesne okolnosti, ratni nemiri i idejna kretanja, toliko su i autorova životna iskustva i ateističke opcije. No najzanimljivije su pritom analize Jojina i Kamilova bezvjerja.

Introspekcija ateističkih junaka

Nakon smjelo izloženih i međusobno pomirenih Marxovih i Nietzscheovih stajališta i utjecaja na europsku inteligenciju, Krleža u svojim pretraživanjima ide i dalje. Proniče tobože u svoje junake, istražuje njihova osobna stajališta (zapravo pokazuje svoja) i otkriva kako Joja i Kamilo nisu samo uvjereni ateisti nego i rođeni antiteisti, uporni osporavatelji teističkih shvaćanja i smjeli pokazivači svećeničkih poroka.93

Sam autor će dovoljno pokazati da im nisu bitna teološko-filozofska razmišljanja i razložite rasprave o metafizičkim prijeporima, nego njihove ideje i iskustva. Joja je pritom karakterističan. Revolucionarni je ateist, zapravo antiteist. Sve mu je sumnjivo što ga podsjeća na bilo kakvu transcendenciju. Zapravo ne zanima ga Bog, nego njegovo poricanje, nijekanje. U tom zanosu nameće novu tematiku — pitanje kako su on i Kamilo postali ateisti — te hvalisavo izjavljuje kako je »bezbožnik« po rođenju:94

...što se mene tiče, meni lično nikada nitko nije morao dokazivati da Boga nema, rodio sam se kao bezbožnik, a propos, da mi kažeš, molim te, sjećaš li se ti, kako si ti zapravo postao ateist i kada, jer koliko se ja sjećam — da ne vjerujemo, to smo znali, ali se o tome nikada nismo ispitivali kako je do toga zapravo došlo...

— Da Boga nema — prihvaća Kamilo u sličnu tonu — nije mi bilo jasno kako je to uopće, s njim da ga ima, a kad smo se našli u gimnaziji, koliko se sjećam, nisam više vjerovao ni u šta, ali me stvar nije ni mučila, a kad mi je prvi put pao u ruke Nietzsche, tada sam ga čitao već kao svoga čovjeka.

— A ja sam ušao u borbu s Bogom — izlaže Joja novu verziju o podrijetlu svoje nevjere — u vezi sa Fra Celestinom, ako ga nisi zaboravio, stigao nam je kao suplent, kad je naš kateheta Pintarić bio uklonjen zbog samoubojstva jedne učiteljice...95

Joja u nastavku raspreda intimne priče o svojoj vezi s fra Celestinom, koji ga je homoseksualno zaveo te ga tako, kako kaže, »oslobodio« da se potpuno poda seksualnom nagonu i slobodnu općenju, bez ikakve stege:

...U vezi s tim trajnim prelaženjem one granice, kada se griješi protiv jedne od najokrutnijih božjih zapovijedi, došlo je do moje prve otvorene borbe sa vrhovnim moralnim autoritetom...96

Sam pritom priznaje kako je zbog toga odbacio sakramente ispovijedi i pričesti, zanemario Boga i pregazio »svoju grižnju savjesti kao krepanu mačku«. Za sve mu je, kaže, kriv Celestin koji mu je lagao, i kad ga je zaveo, i kad se poslije pred njim ispovijedao.97

Intrigantne su te storije. To više što Joja intenzivno naglašava kako su mu oba vjeroučitelja bili bludnici; jedan i homoseksualac. No nećemo se zato prepirati sa sveznajućim piscem, bilo da kao književnik izmišlja, bilo da izlaže gole činjenice. Radije ćemo se zaustaviti još malo na autorovoj kombinatorici i čuti još jednu literarnu priču koja je, iako s predmetnom tematikom nema puno veze, veoma indikativna. S jedne strane upozorava na nemoralna ponašanja crkvenih predstavnika, a s druge na introspektivu ateističkih junaka. Evo te nove digresije:

...U tom pogledu — opet će Joja — pokazala su se i gospoda kanonici kao neobično vješti teoretičari! Da bi se mogli trajno kajati, griješili su isto tako ustrajno sa kaptolskim curama, pak je tako naša Marta postala mnogo traženi specijalitet u ljubavnim vještinama sa starijom gospodom grešnicima, i tako sam se naslušao od Marte masu svinjarija... Ona je postala mnogo dosljedniji ateist od Zaratustre!98 Može se dakle zaratustrovski intonirati rekvijem nad otvorenim božjim grobom, ne poričem da je umro, ali ne znam kome je potrebno frazirati na ovu banalnu temu, kad se klerici i fratri trajno muče sa svojom grižnjom savjesti...99

Unatoč tim drastičnim izloženim pričama s gnušanjem o katehetima i kanonicima u svezi sa seksom, Krležin junak najizravnije bez ikakva osjećaja krivnje priča o svome slobodnom životu, pogaženoj savjesti »kao krepanoj mački« i svom predanju krajnjoj erotici.

Je li to nova optužba njegovih zavodnika ili smiona apologija vlastitih čina? Bilo kao bilo, književni su primjeri i njihova iskustva, i kad su fiktivni, dovoljno sugestivni. Na svoj su način realni. Pisac ih tako prikazuje i čitatelj spontano shvaća kao ilustraciju zbilje. Unatoč tomu moramo upozoriti da se svim tim pričama može pristupiti i s druge strane. Sama činjenica da književni junaci, nekadašnji vjernici, uza sve iskaze kako su oduvijek ateisti, literarno priznaju da su se odrekli Boga zbog ponašanja kateheta, svećenika i kanonika, upućuje na stanovito »pravdanje« pred vlastitom savjesti. Zbog toga bi se sve priče koje pisac iznosi mogle jednostrano shvatiti kao podsvjesni kompleks njihova religioznog stanja pa i stanja samog autora.

Suvišno bi bilo bilo što dokazivati. No, nije suvišno spomenuti da se traženje Jojinih uzroka zašto je »ušao u Borbu s Bogom« i ostavio vjeru, kao i priče o zavodnicima i kanonicima, ma kakvi oni bili, sugestivno samouvjeravanje kako je imao dovoljno razloga da postane nevjernik i antivjernik, odnosno da se opravda pred savjesti za svoje prijestupe i postupke.100

Realistički pristupi i generacijska razilaženja

Ipak ovdje, u višeslojnim romanesknim digresijama u kojima se naširoko povezuju različita zbivanja i sjećanja dvojice prijatelja s izloženim svjetonazorima, autor ne bježi od realne zbilje i religiozne prakse u Kamilovu domu, od konkretnih doživljaja i blagdanskih priprema do religiozne molitve i generacijskih lomova. Zapravo obje se opcije zajednički isprepleću i prate: s jedne se strane nižu uspomene i priče o badnjoj noći Polnoćki, božićnim slavljima, s druge o Jojinim i Kamilovim stajalištima, pri čemu se naizmjenično miješaju realistički postupci i asocijativna razmišljanja.

Tradicionalni su božićni običaji opširno prikazani. Veliki se blagdan doživljava svečano. S posebnim osjećajem u kući i gradu. U tom ozračju autor izlaže svoj realistički zapis o ponašanjima šire družine u domu Emeričkih. Evo kako to izgleda u času kad su božićna zvona najavila zajedničko slavlje:

Nastade tišina. Iz daljine, na talasu vihora bas svečane grmljavine Svetoga Stjepana kralja mađarskoga, sa Svetim Markom mletačkim i Svetom Katarinom aleksandrijskom, i Svetim Ćirilom i Metodijem, blagim prorocima Narodnog jedinstva naših Crkvi, i Svetim Franjom Asiškim, i Svetim Ivanom Krstiteljem novoveškim, čitav orkestar zvona ispunio je dvoranu svečanom simfonijskom instrumentacijom betlehemske vigilije, a beznadno mračno nebo ljudskog nokturna rasparala je svojom meteorskom magijom betlehemska zvijezda blistajući odonda pune dvije tisuće godina kao jedina svjetlost, a da u njeno poslanje već dvije tisuće godina ne vjeruje ni živa duša...

U hipnozi višeg imperativa, kao nadahnut, ustao je stari gospodin Emerički i, prekriživši se patetično... on se zaputio polaganim koracima do božićnjeg drvca... U polutmini titrave svjetlosti one jedne jedine uboge svjećice ostao je usred sobe pognut, u nijemoj molitvi, a to je potrajalo beskonačno mučno.101

Jasno, ništa od toga nije odgovaralo Joji i Kamilu, što je uvjetovalo »mučan« doživljaj. No i bez toga odnosi su nam poznati; autor ih je dovoljno motivirao i pokazao. Nazori se i shvaćanja Emeričkih ostenzivno dijele. Zapravo, kroz svoje priče i junake, autor, baš u božićnom ozračju, predočava vjerske i civilizacijske lomove među generacijama: Miko i Presvetli, takvi kakvi su, žive u religiozno obilježenu svijetu, dok mu se Kamilo i Joja u svojoj nevjeri svjesno suprotstavljaju i zauvijek otimaju takvom modelu. Joja će u vezi s tim ugasiti i onu »jednu jedinu ubogu svjećicu« koja je uz božićno drvce osvjetljavala sobu.

U tome predočavanju tradicionalnih običaja i novih civilizacijskih kretanja pisac realistički nastavlja. Presvetli se s ukućanima raduje velikom blagdanu te s Mikom, Polancom i Suzanom odlazi na svečanu polnoćku, dok Joja i Kamilo ostaju raspredajući svoja sjećanja i ateistička uvjerenja.

Zanimljivo je napomenuti da autor daljnjih pričanja o Božiću i božićnim misama na svoj način, u nadrealističkoj formi postupka literature tijeka svijesti, u Jojinim sjećanjima budi davne ministrantske uspomene.102 Negdje mu se iz davnih sjećanja pojavljuju božićne slike i doživljaji; osjeća kako »...na vjetru pjevaju zvona Hristos se rodi, Gloria in excelsis, pax hominibus bonae voluntis« (Slava Bogu na visini, a mir ljudima dobre volje).

Istodobno se Joja i autor negdje u podsvijesti spominju božićnih napjeva i misnih čitanja, dapače na latinskome (na kojem su se nekad obavljali bogoštovani čini). Evo dvaju-triju: Lux fulgebit hodie super nos: quia natus est nobis Dominus (Danas će nas svjetlost obasjati: jer nam se rodio Gospodin) ili: In illo tempore: Pastores loquebantur ad invicem: Transeamus usque Betlehem... (U ono vrijeme pastiri govorahu jedni drugima: Pođimo u Betlehem), odnosno: ...a saeculo tu es (Ti postojiš od vječnosti).103

U spomenutom analitičkom dijeljenju generacija, pisac, kako smo vidjeli, ističe Presvetlog kao nositelja religiozne tradicije, no ne želi ga izravno suočiti sa sinom koji ima drugačija shvaćanja. Teško je reći je li to zbog toga što je u najvećem dijelu romana više puta upozoravao na njihove očite društveno-političke i nazorske suprotnosti i razlike, ili zato što je i Presvetli, uza sve svoje molitve i pohađanja misa, u autorovim očima više kršćanski liberal nego vjerski tradicionalist.

Naprotiv, Mika je na svemu zamjerio Kamilu. Naime, kad mu je mladi Emerički čestitao blagdan, nije mu po običaju uzvratio. Rekao je to i Presvetlomu, protumačivši zašto. Kad mu je Kamilo prigovorio da mu nije uzvratio čestitku, Mika mu otkriva zbog čega je tako postupio:

...meni pak je tak da si mislim, da je današnji dan kakti dan Narođenja Božjeg, a snoćka sem se tulko vašeg bogohulstva naslušal, bormeš, da mi ni za veruvati da ti je do Narođenja Božjeg baš ikaj stalo, em ti i onak v Boga ne veruješ, em ti i onak tvrdiš da je vmral pak da ga ni!

Ipak, njihov se razlaz ili, bolje, nesporazum završava pomirljivo:

— E, pa sada, Mika, to su dijačke dišputacije... — izvlači se Kamilo.

— ...pazi, dragec, dobro, — upozorava ga stari »dvoranin« — taj te bu još na galge spremil, to ti velim! Sam ga je Lucifer k nami donesel, Belzebub ga dal i stvoril!

— Naj se jeziti, Mika, budi Bog s tobom prosim te lepo...104

U tom je stilu u Zastavama, dakako u isprepletenosti životnih tema i romanesknih priča, vrlo dinamično, u različitim opcijama i praktičnim suodnosima, prikazan religijsko-religiozni svijet. Uglavnom u glavnim likovima. Pogledi im se ukrštavaju, suprotnosti osjećaju. Dapače, revolucionarne su ideje na pomolu. Nove generacije kreću novim putem.

To je, zaključit ćemo, osnovni moto Krležinih misli i tendencija. Ne samo u sva četiri izložena romana nego i u cijelome djelu.

1 Krleža je smatrao da je roman najvažniji književni žanr, u kojem se najcjelovitije može prikazati »udes« ljudskog života: »Roman je kao historijska kronika« — zabilježio je u dnevničkom zapisu 1943. godine, »jedini beletristički način da se stvari prikažu u svoj jadnoj golotinji, bez maske. Ljudi putuju kroz vrijeme, a da bi se udes njihova života prikazao u svoj grozosti bezidejnog trajanja, to je ostvarljivo samo u romanu«.

2 Miroslav Krleža je, prema novijim analizama, napisao šest romana: Tri kavaljera frajle Melanije (1920), Vražji otok (1923), Povratak Filipa Latinovicza (1932), Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi i Zastave (jedan i drugi u obliku romana-rijeke, u dužim razmacima). Mi smo se u našoj studiji, pisanoj dijelom i za Krležina života, kad je i sam Vražji otok smatrao pripoviješću, na taj roman osvrnuli u poglavlju o novelistici, a budući da u Tri kavaljera nema važnih elemenata za našu tematiku, ovdje ćemo se zaustaviti na četiri posljednja.

3 Iako je objavljen 1932, zbog njegove složene tematike, moderna stila i širokih autorskih pristupa duhovnim i društvenim problemima, možemo ga smatrati prvim hrvatskim velikim modernim romanom. Kažem velikim, jer se roman Milutina Cihlara Nehajeva Bijeg (1909) — u kojem je glavni junak Đuro Andrijašević, u sukobu sa životom, posebno zbog sumnjičenja da se, tobože, suprotstavljao vjeri, doživio slom — općenito naziva našim prvim modernim romanom.

4 Na kraju doznaje da mu je Liepach naravni otac.

5 Nema posebnih razloga da bismo sumnjičili Krležu zbog njegovih priča o svećenicima, jer su gotovo svi likovi u romanu, koliko oni areligiozni, skeptični i ateistički, toliko i religiozni, s moralnog gledišta veoma negativni. Ima doduše nekih izričaja koji, premda su stilski uspješno utkani u romaneskno tkivo, stvarno pokazuju i autorove idejne odnose. U njima se smiono ističu svećenici ili čak uopćeno, svećenstvo (usp. Povratak Filipa Latinovicza, u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 93, str. 18, 41, 136, 47 i 122).

6 Česte su u Krleže žene koje opsjeda dijabolični eros. Takva je upravo Bobočka.

7 To su upravo ona tri izvora poroka: požuda tijela, požuda očiju i oholost života, o kojima govori sv. Ivan u svojoj poslanici (1 Iv 2, 16) i Dante u Božanskoj komediji, u uvodu u Pakao.

8 Povratak... u nav. nakladi, 18, 81, 136, 178-181.

9 Nav. dj., str. 80 (vidjeti još str. 9-11 i 36-41). — Priča o Filipu gotovo doslovce podsjeća na Krležinu priču o sebi u Djetinjstvu 1902-1903, u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 92, 312-316. Stoga se s pravom smatra da je Povratak dijelom i autobiografski roman.

10 Povratak..., u nav. nakladi, 25. 11 Nav. dj., 46-47.

12 Nav. dj., 78.

13 Znakovito je spomenuti da se romanopiscima različitih religijskih uvjerenja: Dostojevskomu (Braća Karamazovi), Rogeru Martinu du Gardu (Thibaultovi), Bernanosu (Dnevnik seoskog župnika), Duhamelu (Kronika Pasquierovih), Camusu (Kuga), Hemingwaju (Kome zvono zvoni), Grahamu Greenu (Bit stvari) — javljaju gotovo ista pitanja i nemiri u svezi sa »šutnjom Neba« i patnjom, odnosno smrti nevina djeteta.

14 Katekizam Katoličke Crkve, 1992, br. 309. Hrvatsko izdanje, Zagreb, 1994. Usp. također Ante Mateljan, Tražeći uporište, Split, 2000, 33-48.

15 Povratak..., u nav. nakladi, 131-132. Iako Krleža vrlo vješto stavlja te riječi u usta svog junaka, ruskog nihilista, »mistifikatora« Kyrialesa, to su u biti njegova često izražena gledišta.

16 Ovdje se autor kao pristaša Darwinova evolucionizma poziva na biogenetski zakon po kojem se filogeneza, kako je zastupao Ernst Haeckel (1834-1911), potvrđuje u ontogenezi: organizam u svom razvitku ponavlja glavne stadije razvitka cijele vrste. Uostalom, sva su Kyrialesova razmišljanja Krležina. Susrećemo ih, na jedan ili drugi način u mnogim djelima.

17 Povratak..., u nav. nakladi, 136-147, posebno (za navod) 141 i 144.

18 Aluzija na Kristova blaženstva (usp. Mt 5, 3).

19 Povratak..., u nav. nakladi, 119-120.

20 Nav. dj., 120-122.

21 Miroslav Krleža, Na rubu pameti, u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 93, Zagreb, 1973, 199.

22 Nav. dj., 274.

23 Premda autor vrlo vješto skriva svoga glasnogovornika, on je očito njegov alter-ego, intimno Ja koje obrazlaže svoje ideje i htijenja. Uporno slijedi autističke opcije te se, bez obzira na to o čemu govori, uvijek apologetski postavlja. S jedne strane etički razmišlja, buni se i kritizira, dok se s druge i sam slobodarski ponaša. Rastaje se sa ženom, napušta obitelj, živi izazovno s Jadvigom Jasenski, sumnjivom krijumčarkom kokaina i krajnje nemoralnom osobom (nav. dj., 239-260), koja će završiti samoubojstvom u bečkom Tref-baru (nav. dj., 393-394).

24 Riječ je očito o stajalištima i motivima koje Krleža, pozivajući se na etiku i moral, rado ističe, ponekad u skladu s kršćanskim shvaćanjima. Međutim, budući da njegov glasnogovornik, kao i on, odbacuje Boga, odnosno transcendentni princip moralne norme, a u čovjeku ne vidi nikakve mogućnosti imanentnoga moralnog reda, jer ljudima vladaju životinjski nagoni i nesavladive strasti, ideja moralnosti ostaje mu neodređena, bez najvažnijih osnova i određenja.

25 M. Krleža, Banket u Blitvi, u Proza 5, Oslobođenje, Sarajevo, 1980, 344.

26 Na rubu pameti, u nav. nakladi, 304 i 331.

27 Nemoguće nam je, drži, doći do potpune istine. Nema stoga, kaže, znanstvenog ateizma, kao što nema ni znanstvenog teizma. Zbog toga, kao »slobodni građanin«, ne želi ničiji monopol, pa ni ateistički (usp. nav. dj., 189-190).

28 Nav. dj., 189-190.

29 Nav. dj., 198.

30 Krležino je shvaćanje Čovjeka najbliže evolucijskom darwinizmu iz prvih gimnazijskih razreda, kad je u njemu otkrio dvonožnu životinju. Ovdje to spominjemo kao primjer granične tematike. Svjesni smo da nije izravno religijska tema, ali se nedvojbeno suprotstavlja religijsko-teološkim razmišljanjima i biblijskoj poruci o čovjeku kao Božjem stvorenju.

31 Vidjeli smo ga i u nekim drugim Krležinim djelima (usp. ovdje: odjeljak Fatalistička pozadina Krležine pripovjedačke literature u VII. poglavlju i odjeljak Vječna pitanja i nihilistička gledišta u VIII).

32 Izlaganje o »pogledu na svijet« i navodi: Na rubu pameti, u nav. nakladi, 294-311.

33 Nav. dj., 218-19. — Goj je u židovskom shvaćanju običan čovjek iz tuđega, poganskog naroda.

34 Nav. dj., 376-377.

35 Nav. dj., 378.

36 Usp. nav. dj., 333-334, 352.

37 Nav. dj., 330, 333.

38 Nav. dj., 333-334.

39 Prvi se svezak pojavio 1938, drugi 1939, treći 1962 (u Forumu), zatim u Krležinim Sabranim djelima (1964, knjiga 1).

40 Ilustracije su književno simbolične. Ali okrutno realne. Oslikavaju svoje vrijeme i vječne ljudske probleme. Barutanski je uvjereni predstavnik etičkog nihilizma. Negira sve vrijednosti, vjeru i moral, smisao i ideale. Tako i postupa. Život mu ne znači ništa. Čak ga i autor osuđuje da mašta »ako su ljudi manje vrijedne zvijerke« (Banket u Blitvi, Oslobođenje, Sarajevo, 1980, Proza 5, 204).

41 Iako se Nielsen, pisac i humanist, htio boriti protiv nasilja i diktatura snagom argumenata i »kutijom olovnih slova«, što Krleža posebno cijeni, ratne ga neprilike vode u bitku u kojoj će i sam okaljati ruke. Zamke povijesti su, drži pisac, neizbježive, te će i on stjecajem okolnosti, koliko god se skrivao i bježao od nasilja, postati nasilnik i ubojica. Ubit će na svom bijegu okrutnoga Georgisa koji je pohitao da ubije njega. Život je doduše spasio, ali ga sudbina vodi daljnjim nesporazumima. Spontano postaje sudionikom zbivanja i revoltiranim buntovnikom, spremnim da zamijeni ubijenog Barutanskog te se tako izloži sličnim postupcima i ponašanjima kakva su bila i okrutnog diktatora.

42 I ovdje treba napomenuti, što vrijedi za cjelokupno djelo, da za cjelovitu sliku Krležina »religioznog svijeta« nisu važni samo teistički junaci i autorske analize njihove vjere nego i ateistički i analize njihove nevjere, odnosno svih ponašanja koje u svezi s tim pokazuju.

43 Bonaventura je duhovni negativac, prepun poroka i mana, prevrtljiv i dvoličan. Barutanski ga, iako ga praktično prihvaća i s njim rado razgovara, naziva »odvratnom kreaturom«, a pisac uhodom i srebroljubcem, svećenikom koji je spreman na svakom koraku izdati vjeru i Boga. Karina je naizgled nešto smirenija, jednostavnija. Međutim, i ona je etički upitna i religijski površna. Koliko je s jedne strane skromna i naivna, toliko je s druge religiozno praznovjerna. Vjera joj je neka vrsta nutarnje potrebe da se može nositi s različitim strahovima i kušnjama, osobito pri pomisli na smrt. Međutim ni druga dvojica nisu bolja; slični su prvima ili, točnije, još gori. Posebno Barutanski. Apsolutni je negativac, nasilnik i razbojnik. Nielsen je nešto humaniji. Međutim, i on je pun nutarnjih lomova, buntova i nemira. Pun je mržnje prema vjeri.

44 Glavno mu je, prema romanu, ocrniti Nielsena, ugoditi Barutanskom i dobiti od njega novac za gradnju sjemeništa. Barutanski ga iz svojih psiholoških potreba prividno prihvaća, ali ga krivo tumači i o njemu najgore misli. U jednom se času pita: »Što hoće taj fratar od njega?« Zajedno sa sveznajućim autorom nedvosmisleno odgovara: »Ta je fratrina, ako se pravo uzme, odvratna kreatura! Ljubavnik koji svoju ljubovcu šalje na vješala, ispovjednik koji prodaje tajnu sakramenta, agent koji njuška po kavanama za bijednu krvarinu, njuškalo koje ogovara Beauregarda na nuncijaturi, mizerija koja nema nikakve druge misli u glavi osim srebra i srebrnjaka« (Banket u Blitvi, nav. naklada, Proza 4, 203).

45 Tumačeći članke kršćanskog vjerovanja o Bogu i čovjeku, vjerskim istinama i duhovnom pozivu, shvaćanju višeg reda i ostvarenju slike Božje u sebi, otac Bono se nepotrebno »gubi« u katekizamskim formulama i »gotovim frazama«, bez najosnovnijih povijesno-teoloških osvjetljenja i racionalnih postupaka. Jednostavno se u funkciji zadanog cilja zaustavlja na »mehaničkim« ponavljanjima i fideističkim shvaćanjima vjere kao objave koju treba prihvatiti u ime onoga »koji ne može prevariti ni prevaren biti« (usp. M. Krleža, Banket u Blitvi, Proza 4, 145-208 (passim).

46 Tako, primjerice, zamišlja kako ga Bonaventura uči da je čovjek »igračka« »neprijateljskih i nesklonih snaga u ruci Gospodnjoj«, odnosno da se i on može nasilnički ponašati s tuđim sudbinama. Jer, kako kaže, ako je život pakao, a smrt osloboditeljica iz tog pakla, onda: »Ako si ubio nekoga, učinio si mu uslugu« (usp. nav. dj., 176-177).

47 Razgovori se vode — ponovimo, jer je indikativno — između dvaju religiozno suprotnih, a etički vrlo sličnih likova. Barutanski je diktator i ubojica, a Bonaventura špijun i varalica, doušnik i izdajnik ispovjedne tajne. Unatoč tomu, autor ga, tako nevaljala, stavlja u prvi plan religiozne misije. Jasno je da neće uspjeti.

48 Nav. dj., 174.

49 U toj se interpretaciji vraćamo već izrečenoj napomeni kako je Krleža u svojim viđenjima religiozne stvarnosti često bio skloniji izlaganju svoga subjektivnoga, nego stvarnoga religioznog svijeta. Ovdje se stvari ipak miješaju. S jedne strane su mu pred očima školski vjeronaučni postupci, naravno kako ih je doživio, s druge stanovite oporbe tim postupcima i njihovim izlaganjima. Zato se tako snažno osjećaju neka stara (gimnazijska) sjećanja i razilaženja, bolje reći autorske kritike na onodobna trijumfalistička i fideistička ponašanja.

50 Imao je Krleža zato svojih razloga. U prvim je razredima gimnazije prihvatio evolucijsku sliku svijeta i čovjek je od tada u njegovoj filozofiji »postao« najobičnija životinja kojom vladaju nesavladivi nagoni.

51 Danas je teško zamisliti da bi neki teolog mogao euforično nastupati i formalistički tumačiti. No to ne znači da se u Krležino mladenačko doba to nije događalo. Zbog toga se, s više ili manje romanesknih motivacija, spontano javljaju katehetski upiti i odgovori, primjerice kako je čovjek stvoren da spozna Boga i vjeruje u njega, kako nam vjera otkriva vrijednosti »višeg reda«, kako Bog »pred našim očima« neprestano djeluje, kako nas Crkva uči kršćanski moliti i pobožno živjeti... (usp. nav. dj., 145-208, passim).

52 Doduše, i autor i njegov junak priznaju da se s našega malog interesnoga gledišta, »sa stanovišta sitnih zemaljskih istina«, pojedinim zbivanjima može dati i priznati neki smisao, ali kad se stvari promatraju filozofski, sudbinski, onda ga, kažu, nema (nav. dj., 165).

53 Nav. dj., 165.

54 Nav. dj., 165-666.

55 Nav. dj., 178-179.

56 Banket u Blitvi, nav. naklada, 190-192. — Ovdje vidimo kako se Krleža, što smo više puta isticali, kritički postavlja prema određenim (ateističkim) shvaćanjima te na svoj način, preko svojih junaka, zauzima za prihvaćanje nekih vrijednosti i vrlina, koje u radikalnim sukobima, u općoj koncepciji svog svijeta, redovito odbacuje. To su, kako smo već u uvodnim izlaganjima upozorili, njegove imanentne predispozicije, suprotnosti ili antinomije.

57 Nav. dj., nav. naklada, Proza 5, 204.

58 Pogrešno bi bilo poistovjetiti Krležu s bilo kojim njegovim junakom pa tako i s Barutanskim, koji je u autorovim očima zločinac, simbol totalitarističkih prijetnji protiv kojih se Krleža bori. No ne treba bježati od osnovnih pretpostavki da pisci redovito pišu o onome što su doživjeli, vidjeli, iskusili, što misle, žele i hoće, tako da, i kad imaginarno stvaraju, odražavaju vlastite misli i iskustva. U tom se svjetlu mnoge rasprave između Bonaventure i Barutanskoga javljaju u manjoj ili većoj sličnosti s Krležinim antietičkim razmišljanjima.

59 Usp., primjerice, nav. dj., Proza 4, 180.

60 Usp. nav. dj., 176 i 183-184.

61 Nav. dj., 183-184.

62 Nav. dj., 175. Ne pada nam na pamet da bismo u Barutanskome vidjeli njegova autora, ali se, što je normalno, u nekim njegovim mislima, kao na primjer u ovoj: da je smrt »pitanje na koje nema odgovora«, vrlo lako prepoznaju Krležina razmišljanja o smrti.

63 Usp. nav. dj., Proza 4, 187 i Proza 5, 251-253.

64 Nav. dj., Proza 5, 259. Ilustracija je to svećenika kojima je, prema autoru, »Bog trbuh«.

65 Nav. dj., 150.

66 Nav. dj., nav. naklada, Proza 5, 264 — Usp. širi kontekst, ib., 247-265.

67 Nav. dj., Proza 5, 249-250.

68 Usp. nav. dj., 250 i širi kontekst 249-257.

69 Autor ga prikazuje kao izrazitog protivnika vjere, posebno ispovijedi. Tako ga jednom zgodom, kad Karina ide u ispovjedaonicu, dramatično opisuje: »Uznemiren tetralikom tog iznenadnog prizora, takoreći grubo napušten usred božjeg stana i stavljen pred svršen čin Karininog izravnog poniženja, udarajući grubo svojom okovanom štapinom o mramorni crkveni pod, napustio je Nielsen sveto mjesto kao hromi đavo, neprijatno uzbuđen, upravo bijesan«. (Banket u Blitvi, Proza 5, 251; usp. šire: 251-253)

70 Banket u Blitvi, nav. naklada, Proza 5, 249.

71 Iv 11, 25. — A baš to, tobože, iritira Nielsena.

72 Pisane su šezdesetih godina XX. stoljeća. Obuhvaćaju pet opsežnih svezaka (iako nisu završene).

73 Riječ je o religioznim frazemima, spontanim i jednostavnim, ali u kršćanskim sredinama uobičajenim, primjerice: »za Boga miloga«, »Bože moj«, »slava Bogu«, »Bog mi se smilovao«, »pokoj vječni« i slično. Čak je posljednje poglavlje u 4. svesku — o smrti glavnih junaka: Kamila Emeričkog, starijeg, Presvetlog, revolucionarnog Joje i sentimentalne Ane — oslovljeno s »Pokoj vječni daruj im, Gospodine«. Štoviše, autor se, budući da piše o vremenu kad je u hrvatskom narodu crkveni kalendar zamjenjivao svjetovni, drži starih načina izražavanja te mnoge događaje veže uz poznate svetkovine i crkvena vremena, primjerice: o Božiću, po Uskrsu, od početka adventa, u korizmi, na dan Majke Marije Svijećnice, oko svete Kate, kod Svete Ane i slično. Osim toga često spominje pojedine crkve, posebno zagrebačke (usp. Zastave, Oslobođenje, Sarajevo, 1976, sv. 3, 365) sa svim podacima tko su im patroni i odakle dolaze.

74 Nadugo se raspravlja o božićnim običajima, božićnom drvcu, badnjoj večeri i ponoćnoj misi, zvonjavi zvona i vjerničkim doživljajima. Osim toga, često se spominju vjerski obredi, osobito mise: svečane, tihe polnoćke, zornice, zadušnice, odnosno sprovodne i zahvalne službe. Uz to, s vremena na vrijeme — što je karakteristično za Krležu — on sam ili njegovi junaci napamet izgovaraju pojedine molitvene izričaje i navode iz Biblije ili iz misnih čitanja (neke i na latinskome).

75 Naravno, u romanu ima i drugih, drugotnih ili sasvim sporednih likova koji na svoj način podupiru jedno ili drugo stajalište. Međutim, pisac se najčešće osvrće na spomenute.

76 Iako potječu iz religioznih obitelji, već su u gimnaziji bili skeptični i areligiozni. Kamilo je, premda je pohađao vjeronauk, čitao brošuru kako je »Čovjek stvorio Boga«, a Joja je kao ministrant, zbog nastranosti svog vjeroučitelja homoseksualca koji ga je nekom prigodom zaveo, vrlo rano došao u sukob s vjerom i Bogom (usp. nav. dj., sv. 3, 290-292). — Uz njih se u romanu kao bezvjerci još posebno ističu Jovica Žeravica (usp. nav. dj., sv. 3, 272-276) i obeshrabljeni »ordonans« Imbro (nav. dj., sv. 2, 319).

77 Nav. dj., sv. 3, 101.

78 Nav. dj., 3, 102.

79 Bože, koji si učinio da ova presveta noć zasvijetli zrakom prave svjetlosti.

80 Nav. dj., na istom mjestu.

81 U romanu su im, posebno Kamilu, posvećene mnoge stranice. Svašta su doživjeli. Njihove su ih borbe za »hrvatsku slobodu« u gimnazijskim godinama razdvojile. Svaki je na svoj način proživio svoje kalvarije. Joja i zatvore, ne samo austrougarske nego i srpske, premda se borio i na srpskoj strani. Pisac svu svoju pozornost posvećuje njihovu religioznom svijetu, odnosno, kako smo već naznačili, njihovoj apologiji modernog bezvjerja.

82 Iako je riječ o posebnom diskursu, koji ima malo veze s romanesknim tkivom, autor se vješto ponaša, kao da gradi s njima nove rasprave i priče. Stvar je, međutim, potpuno suprotna. Zanimaju ga ateistička izlaganja i procesi.

83 Krležine su ilustracije književnih junaka, bez obzira na to jesu li realistične ili tendenciozne, literarno zanimljive. Ovdje bih ipak napomenuo da su mu mnogo značajnije analize ili, bolje, svjedočanstva — na što se koji put zaboravlja — ateističkih nego teističkih likova. Već smo vidjeli Nielsena i Barutanskog u Banketu u Blitvi, Krleca u Smrti Franje Kadavera, Kyrialesa u Povratku Filipa Latinovicza i neke druge u drugim djelima. Svi oni otkrivaju kompleksne snimke ljudske psihe u suočenju s religijskim fenomenom. Pa ipak, Joja i Kamilo ih sve zasjenjuju. Krleža je u njima, u svom idejnom forsiranju ateističkih izlaganja i svojevrsnoj psihoanalizi njihova duhovnog stanja, u našoj hrvatskoj književnosti dao najcjelovitiju sliku razvojnih procesa svijesti i podsvjesti ateističkih junaka koji su se pod utjecajem modernih ideologija od vjernika razvili u bezvjerce.

84 Usp. nav. dj., 3. sv., str. 267, 293, 408. — Štoviše, za ratobornog je Joju: »bog kundak, država kundak i crkva kundak« (3. sv., 408).

85 Usp. nav. dj., 3. sv., str. 274-276 i širi kontekst rasprava, 3, 266-293. Usp. još izjavu »ordonansa« Imbre. Videći ratne tragedije i opću bespomoćnost, Imbro, nekdašnji vjernik, gubi vjeru te čas prije nego što će ga pogoditi topovsko tane objavljuje da više ne vjeruje: jer, »...Da Boga ima, on bi već bio davno stjerao ljude u red« (Zastave, 2 sv., 319).

86 Kamilu je osnovno polazište Nietzscheova krilatica »Bog je umro«, a Joji Marxova ideja o ljudskom izmišljanju Boga i nasilju »u njegovo ime«, što on sažima u marksističku pretpostavku: »Čovjek je stvorio Boga, a bog je u stvari izmišljeni kundak« (usp. nav. dj., 3. sv., 260-268 i 276-279).

87 Nav. dj., 3, 267.

88 Unatoč tomu, Kamilov svijet gledanja nije ništa manje ateističan negoli Jojin. On u biti slijedi autorovu ideju da je vjera suvišna i besmislena. U tom smislu nešto poslije, u četvrtom svesku, zastupa misao da je vjerovanje opasno, posebno ako se reklamira i filozofski dokazuje: »Vjerovati u svakom slučaju je opasno, ali ako se već vjeruje, ne treba o tome deklamirati, nego se tako vladati kao da se doista vjeruje, a tko se tako vlada, bit će božji funkcionar. »Naprotiv, »vjerovati u vrhunaravne hipoteze samo zato da bismo obmanuli svoje bližnje da povjeruju kao da doista vjerujemo, glumiti tako loše kao što glume svi ovi Monsignori, sve je to najsuptilniji besmisao, kao što je uostalom besmisao na ovome svijetu« — i ovdje se potpuno slažu s piscem — »sve što se zove organizirana Ideja« (nav. dj., 4, 17). 89 Za opći tijek rasprave, usp. nav. dj., 3, 260-294. Glede tih navoda i njihova konteksta usp. 3, 267-268 i 276-280

90 Nav. dj., 3, 293.

91 Sama istina Joju i ne zanima, jer se, rekao bi Krleža, ništa o tome ne može dokazati (pisanje je o Bogu »prazna slama«, nav. dj., na istom mjestu).

92 Nav. djelo, na istom mjestu.

93 Nav. dj., 290-292.

94 Momentalno zaboravlja priču koju će do čas na istoj stranici ispripovjediti kako ga je vjeroučitelj homoseksualac prisilio da »uđe u Borbu s Bogom«...

95 Nav. dj., 3, 290-291.

96 Nav. dj., usp. 3, 291-292.

97 Rekao mu je: »da se tajna svete vjere krije upravo u tome da se čovjek trajno kaje, a da bi se mogao kajati, on treba da griješi«. Joja ga je zato s pravom optužio za praktični ateizam i »krivotvorenje kršćanske istine« i sam se odrekao vjere (nav. dj., 3, 292).

98 Autor ovdje očito misli na Nietzschea, apostrofirajući ga metonimijski po njegovu djelu Also sprach Zarathustra (Tako je govorio Zaratustra).

99 Za sve navode u ovom djelu usp. Zastave, u nav. nakladi, 3, 291-292.

100 Mnogi Krležini junaci imaju neke Krležine crte. Tako i Joja. Primjerice, bio je ministrant, odrekao se vjere, oštro joj se suprotstavlja... No nećemo reći da se autor poistovjećuje s njim. Doduše, u mnogočemu se s njim slaže, ali ga ne smatra glasnogovornikom. Naprotiv, koliko god ga prihvaća kao smiona revolucionara, toliko ga omalovažava kao samouvjerena ideologa koji umišlja da posjeduje svu istinu, pa i kad je riječ o metafizičkim pitanjima, o pitanju Božje opstojnosti.

101 Nav. dj., 3, 365-366.

102 U svezi s tim autor se spominje i Jojine matere, upozoravajući da je bila dobra vjernica i vjerna svome jedincu: »za čiju se sreću molila Gospodinu predano kod svih ranih jutarnjih misa... voljela je ljude biblijski, novozavjetno, darivala prosjake, a onda je otputovala...« (nav. dj., 3, 390).

103 Usp. nav. dj., 3, 387-392. Autor ne prevodi latinske navode; mi ih prevodimo radi boljeg razumijevanja.

104 Usp. nav. dj., 3, 381-386.