Rakova djeca

Rakova djeca

Posljednji nastavak u Kolu iz istoimene knjige

Tu, na »Tribini mladih«, jedne vedre svibanjske večeri Katarina i ja smo se upoznali. Došla je sa sestrom u pratnji Milana, mog mlađeg kolege, koji je slovio za »najupornijeg i najneuspješnijeg srcolomca«, ali je bio drag i osjećajan mladić, čija je ljubavna lirika bila dobra, iako u to vrijeme modernističkog ledenog hermetizma podcijenjena od kritike koja je, dakako, uvijek griješila kada se iz ocjenjivača pretvarala u arbitra i propisivača.

Na programu je bio razgovor o novim tendencijama u domaćem filmu. Sudionici su se trudili biti što »učeniji«, postajalo je sve dosadnije, pa smo nas četvoro na koncu izišli. Šetali smo se bulevarom i lizali sladoled u kornetu. Milan je recitirao svoje najnovije stihove, Dana ga je pobožno slušala, a Katarina i ja smo hodali šutke i kada sam se usudio da joj dodirnem ruku nije je povukla. Prsti su nam se počeli tražiti sve dok se nisu čvrsto isprepleli. Mrak nam je davao hrabrosti, mrak i Danina i Milanova zanesenost stihovima, sada već više ne njegovim, već onima iz Lorcinog kanconijera.

Katarinina i moja ljubav rađala se u najboljoj tradiciji neprijeporno najljepšeg grada panonskog juga, pod pramcem tu zauvijek ukotvljene fruškogorske arke. Rađala se tiho i stidljivo s potajnom željom da traje dok trajemo i mi. Bio sam dio tog Novog Sada koji se vraćao svojim lijepim srednjoeuropskim danima prije svog prvog »oslobađanja« devetstoosamnaeste, Novog Sada koji se, kada bi poželio ponovno se dobro osjećati, putovao u Beč, Zagreb, Prag i Krakow.

Nije, dakako, ni tu sve bilo sjajno. Bilo je rigidnih političara što su Brozovo labavljenje federacije shvatili kao decentralizaciju diktature. Najnepodnošljivije bilo je to što su oni htjeli biti konačni i bespogovorni arbitri u svemu, vjerujući kako sve treba služiti politici, a ne znajući da je dobra politika univerzalni sluga važnijima od sebe.

Nastala je zanimljiva situacija: imali smo sve slobode osim političke. Umjetnike, dakako, napose one koji po naravi svoje umjetnosti nisu mogli apolitički stvarati, taj opseg slobode nije mogao zadovoljiti. A politički vrh pokrajine se iščuđavao zašto ti pisci, filmaši, glumci i ina nepokorna čeljad baš moraju »čačkati mečku«.

Politički Beograd shvatio je to kao zgodnu prigodu da se sveti Novom Sadu time što će mu slati i svoju »nepodobnu« inteligenciju da dodatno iskušava pamet i strpljenje novosadskih partijskih ideologa. Ovi su, razumije se, reagirali kao bik na crvenu krpu. Onda su iz prijestolnice počeli trijumfalno upozoravati kako su sve to vojvođansko slobodoumlje i internacionalizam samo šareni dekor ispod kojeg je vrebao »mračni autonomaški vilajet«.

Brozovi najbliži suradnici tada su, očito radi »mira u kući«, dali prednost dogmatskom vojvođanskom krilu. Ovo je opet, da bi se dokazalo pred gazdom, počelo činiti upravo ono što je Beograd i želio: počeli su smjenjivati uredništva koja nisu mogli kontrolirati, jer su radila po principu općejugoslavenske kooperacije istomišljenika, dakle kao zajednička akcija pojedinaca. A poslije trećih stražilovskih susreta, sudskog procesa i zabrane romana Alojza Majetića te hajke protiv Mirka Kovača jaz između kreativne inteligencije i dotle joj naklonjenih vojvođanskih političara postajao je sve širi.

Tada sam strogo počeo primjenjivati svoju još u maturantskom dobu smišljenu životnu strategiju. Sve sam više objavljivao u Zagrebu i Sarajevu, kamo se preselilo ozračje umjetničke i filozofske slobode. Time sam izbjegao za sebe beskorisni sukob s pokrajinskim »čuvarima tečevina«.

Moja prijepiska s drugovima iz djetinjstva bila je tih godina rijetka, ali redovita. Svi smo manje-više konstatirali kako nam se vrijeme za ponovni susret sasvim približilo. Preostalo je utvrditi mjesto susreta. Bela Crkva nam se činila najlogičnijom, ali je Borko rekao kako, na žalost, grad koji je početkom stoljeća imao tri hotela, sada nema iole pristojno svratište, a i inače, sva ona mjesta iz naših dječačkih dana koja bismo željeli opet vidjeti, bila su beznadno zapuštena i tiho su propadala, nepotrebna turkmenistancima, koji su potpuno zavladali našim jedinim zajedničkim gradom.

Dobro, sastanimo se u Novom Sadu, predložio sam. Tu se i inače sve više sastaju svi kojima je Jugoslavija metafora utopije u kojoj nestaju granice tu gdje su nam preci uvijek bili nečiji graničari i gdje su osjećanja različita ali je svijet jedan. U stvarnosti ona je istodobno još bila umjetni »socijalistički raj« u komu je carevala formula »dezideologizacije« kao komunistički supstitut za prvu od deset božjih zapovijedi, ali je sve više postajala ono što će definitivno biti sutra: nacionalističko lovište na duše.

Odlučili smo da se sastanemo za prvomajske blagdane, jer su »zgodno« padali, pa smo mogli sastaviti četiri neradna dana.

»Čekam vas sve u srijedu navečer«, poručio sam im.

Dvadesetosmi travnja tisućudevetstošezdesetosme. Predvorje hotela na Petrovaradinskoj tvrđavi.

Mirko je doletio tjedan dana ranije »Panamericanovom« linijom New York — Bukurešt, kako bi proveo nekoliko dana s mamom Verom. Potom ga je Borko dovezao autom u Novi Sad. On i Volođa još su bili neženje. Svaki iz svog razloga. Mirko, jer je želio prvo dovesti svoje poslovno kraljevstvo do obima u kome bi mu burzovna izvješća i telefonski kontakti bili način vođenja kompanije »Ober Airways«, kako ju je nazvao po prvome dijelu svoga prezimena. Sjedio bi u kabinetu u svom domu, negdje na Karibima, dok bi njegovih dvadeset zrakoplova raznosilo sjevernoameričku i latinoameričku populaciju i robu od Amazonije do Missisipija i Floride. Sada ih je već imao dvanaest.

Volođa je, opet, objašnjavao kako mora prvo završiti s Ilirima, te kada njegov posao pređe od iskapanja i konzerviranja nalazišta u fazu obrade i usustavljenja nalaza u sarajevskom muzeju moći će biti suprug i otac, a ne da njegova buduća dijeli sudbinu Dalmatinki, čiji muževi svraćaju doma samo da bi im ostavili dolare i napravili dijete.

Dovezavši Mirka, Borko je doveo i svoju Beti. Mladen je doveo suprugu Davorku, također liječnicu, koja se bavila njihovom zajedničkom specijalnosti — pedijatrijom.

Borut je doveo Andreu, ali i malog Iztoka. Katarina i ja smo sljedećeg jutra raspodijelili goste. Prvu večer proveli smo zajedno u restoranu na tvrđavi. Orkestar Janike Balaža svirao nam je čas sjetne, a čas pomalo razuzdane i šeretske pjesme. Većini od njih nekada su se znali autori i glazbe i riječi. Danas se one pjevaju po večernjim tulumima od Podravine do Banata kao takozvane »starogradske pjesme«. Te se večeri, u diskretnom ispitivanju pogledima učvrstilo prijateljstvo naših žena kao novi cement našem prijateljstvu.

Katarina je, dakle, preuzela brigu o suprugama, prepuštajući Iztoka Aleksandri, koja mu je bila vršnjakinja, a Mateja, koji je još bio beba, baki Vidi. Za to vrijeme smo mi, muški, raspredali svoje životne priče, potom oživljavali sjećanja i, kako to uvijek u takvim prigodama biva, pomalo politizirali.

Bili smo tridesetšestogodišnjaci. Uzdajući se u dobru fizičku konstituciju i sreću, mogli smo računati da se tek približavamo polovici svog zemaljskog vremena. Skinuli smo se roditeljima s leđa i, tko manje tko više, stvorili solidnu egzistenciju. Bili smo diskretno prosijedi, jedino je Mirko imao već popriličnu tonzuru. Gubitak kose je, uz smijeh, pripisao stalnoj napetosti koju donosi bavljenje biznisom, a i naslijeđe je tu umiješalo prste, jer mu otac ima još samo pokoji pramen iznad ušiju.

Sjedili smo pod suncobranima na platou kraj tornja sa satom, čija je velika kazaljka pokazivala sate, a mala minute i koji je navodno njezin suprug darovao Mariji Tereziji za njezinu najjužniju utvrdu, sazidanu kada više ništa nije s juga prijetilo Austrijskom Carstvu. Do devetstoosamnaeste. Žene su nam u dućanima s druge strane rijeke kupovale darove koji se neizbježno donose najbližima, a i drugima s takvih putovanja. Žurile su to obaviti jer će od petka u podne sve biti zatvoreno.

Sami, kao nekada na belocrkvanskim jezerima, opet pokraj velike vode, isprva smo se, uz razmjenjivanje kratkih rečenica, koje su više bile prigodne dosjetke no ozbiljan razgovor, ispitivački međusobno gledali, tražeći što je u nama ovakvima ostalo od nekadašnjih četrnaestogodišnjaka. Kada je Borut to i glasno priznao, počeo je pravi razgovor.

— To će nas držati zajedno do kraja života, znate? — izgovori Mladen radosno i skoro vičući, kao da to dojavljuje usudu, rugajući mu se slavodobitno što nas nije uspio rastepsti. Kao da mu poručuje: »Tko te šiša!« — A znate li zašto? Zato što te naše belocrkvanske godine ništa ne može potisnuti, ništa izbrisati.

— Dabome da ne može. A kako bi moglo? — složi se Borko. — U tim godinama bili smo svoji i usred okupacije slobodni. Zatim su nas oslobodili i od tada više nismo ni svoji ni slobodni.

— Ja jesam — Volođa se zavalio u udobnom pletenom stolcu. — Umakao sam »osloboditeljima« kroz vrijeme. Sada sam dvije tisuće godina iza njih.

— I iza nas — primjeti Borko.

— A ne! Ne iza. S vama sam. Vidim ja da ste se vi izvrsno snašli s tim osloboditeljima! Ne prkosite im, ali im dajete najviše deset posto sebe. S ostalih devedeset posto ste se, kao i svi pametni momci, izmakli u onu dimenziju u kojoj su svi bivši, sadašnji i budući ljudi suvremenici. Zato sam ja i dalje s vama.

— Ja sam, znači, jedini stopostotno u sadašnjici a potpuno svoj — zaključi Mirko. — I to je moj problem. Vi s tih deset posto, što ste ih dali društvu u kome živite, ostvarujete svoju egzistenciju i imate skromne prihode od kojih se može sretno živjeti, dakako ako ne patite zbog toga što nemate »mercedes«, jahtu ili vilu u tropima. A ja sam svih ovih godina stoposto sebe davao cilju da stvorim svojih desetak milijuna dolara, jer se s manje od stopostotnog zalaganja u kapitalizmu to ne može napraviti, ma koliko bio vješt, vrijedan i sposoban. Ljudi moji, koliko sam puta u onim nepodnošljivo vlažnim i vrućim noćima, dok su oko mreže nad mojom posteljom zujali moskiti, poželio vratiti se na mamino jezero. Ali znao sam da povratka nema. — Nema sporednih izlaza, prijatelji moji! Ne može se umaći! Mora se stalno biti oprezan kao pantera tu gdje ti je sve prijetnja, sve rizik da se probudiš bez prebijenog centa! Imao sam jednu polovnu »dakotu«, krš božji koji je prkosio zakonima fizike i svaki dan sam leteći u njoj nad zelenim i modrim bezdanima naizmjence, panično osluškivao hoće li zakašljati lijevi motor ili se zadimiti desni, hoću li stići nataknuti padobran na ramena i poletjeti u susret krokodilima i anakondama...

...Tek kad sam od jedne stvorio tri »dakote« odahnuo sam. Ne sasvim, ali malo jesam. Dotle su mi, međutim, živci bili temeljito ruinirani i samo me je nebo sačuvalo da ne posegnem za kokainom.

...Sada gutam neke proklete plave tablete da bih mogao spavati, iako su strah i muke iza mene. Plaćam druge da bi letjeli na mojim zrakoplovima, kompanija mi je osigurana, novac se množi. Ali kako da uvjerim u to svoje nepovjerljive živce?

— Sve se da popraviti, iako živci najsporije — tješio ga je Mladen. — Naučit ću te kako da uspiješ u tome... Neuropsihijatrija mi nije specijalnost, ali znam koliko tebi treba.

— Varaš se, Volođa — obrati mu se Borut, kome je Mirkova ispovijest dala vremena da proanalizira Volođinu teoriju dimenzije svevremenosti — ako misliš da je režim svugdje bio zadovoljan s deset posto. I što bi tih deset posto imalo biti? Lojalnost na poslu, prešutno ili, još bolje, glasno prihvaćanje bezgrješnosti političkog vrha, dakako ako sam vrh ne utvrdi da se i u njegovim redovima krije poneki grešni jarac. Je li to deset posto? A što je onda devedeset posto? Pravo da ti se nitko ne miješa u obiteljske odnose, u intimu? Pravo na osobne simpatije u umjetnosti, u sportu... Pravo da putuješ kamo hoćeš ili tamo kamo ti daju vizu? Ne, Volođa, sve je to malo za devedeset posto. Ako si osam sati na radnom mjestu, onda to nije deset nego barem trideset posto. Trideset posto spavaš i nekontrolirano sanjaš, u redu! Ali što je s preostalih četrdeset posto? Koliko je tu onoga što nam je, zahvaljujući ovom na postotke rasparčanom načinu življenja nedohvatno? I koliko još nakon toga ostaje neispunjeno? Kolika je preostala praznina u nama i oko nas?

— K vragu s tom prazninom! — prasnu Borko. — Kada se sjetim čime, ispunit ću je. Ali kad pominješ ono što nam nije dopušteno... pa, nije nam dopušteno baviti se privatnim biznisom i uskraćena nam je prilika da sve te postotke skupimo u sebe i dobivajući novac gubimo živce. Kao Mirko. A možda bi se našao i neki biznis s manje rizika i manje napetih živaca. — Ja bih, primjerice, volio postati stručni konzultant tvrtki za međunarodnu trgovinu umjesto što kao moj otac utvrđujem mojim seljacima što je čije u to malo preostalih im hektara. Znaš, Borut, mislim da je često ono što nam nije dopušteno i ono što nam je nedostižno jedno te isto. Jer otkud znamo što nam je nedostupno ako to nismo poželjeli?

Možda smo poželjeli nešto dopušteno, ali neostvarivo — promrmlja Borut. — Eto, ja sam u snu letio. Jednostavno tako: zamahnuo sam rukama prema dolje i izdigao se s tla. I onda sam kružio, prvo nad Mariborom, a onda nad okolišom, penjući se sve više. Bilo je tako dobro da sam poželio i na javi pobijediti gravitaciju. Nitko mi to ne bi zabranio, zar ne? Ali...

— Brkaš nedohvatno i neostvarivo — prigovori Borko.

— Borut je letio usnu, dakle ostvarivo je. Samo ne na javi — umiješao sam se u raspravu.

— Ah, vi, pisci! — uzviknu Borko. — Dovoljno vam je zažmiriti pa da budete sretni!

— Volođa je ovom režimu umakao kroz vrijeme, a Mirko kroz prostor — javi se Mladenu. — Umakao sam mu i ja. Kroz rad sam mu umakao! Rekao sam političarima: činite što vam je volja, jer ja imam pametnija posla! Da znate samo kako je moj posao izazovan, dragi moji! Tragam za tajnom života, napredujući kroz razvoj malog ljudskog bića unatrag, sve dalje ka trenutku začeća. I znate što počinjem osjećati? Ja, uvjeren ateist, kakvi smo uostalom svi mi kojima su se bogovi prikazali u pravom svjetlu, slutim kako idem Stvoritelju u susret — ma tko ili ma što on bio!

— Kad smo već kod toga — obrati se Mirko Borku — taj tvoj san da postaneš pravni savjetnik u međunarodnoj trgovini... to i nije baš sasvim neostvarivo, znaš? Kada bi se doselio preko bare, mogao bi početi kod mene i ne bi bilo nemoguće da ubrzo otvoriš ozbiljan odvjetnički ured za te stvari.

— Hvala ti na ponudi, ali neću preko bare.

— A kamo bi? — zainteresirao se Mirko još više.

— Nikamo. Možda samo na sat-dva zrakoplovom od naše upropaštene varošice. Kad me moja Beti nije odvukla na svoje more, nećeš ni ti na tvoje!

Šutjeli smo neko vrijeme sva šestorica. Bijeli visinski oblaci zaklonili su sunce i zapuhao je vjetar sa zapada, uzdižući do nas miris rijeke.

— Bojim se da smo u našoj mudrosti, a prije bih to nazvao lukavošću sputanih ljudi, pogriješili. I vas trojica što ste podijelili život na postotke i nas trojica koji smo se alternativnom življenju predali cijeli — primijeti odjednom Mladen.

— Oho! A zašto? — upitao sam.

— Stvarnost se mijenja. I to opasno mijenja. A mi propuštamo da se od tih mijena unaprijed zaštitimo. Barem koliko možemo. Jer promatrati kako ono od čega ovisi naša svakodnevica teče mimo nas, a da mi ravnodušno puštamo da tako ide, složit ćete se, nije pretjerano mudro. Što mi to uobražavamo? Da smo podvalili režimu? Ili čak Usudu? Dragi moji, ja osjećam kako se pod nama giba tlo, i to sve jače! A mi nemamo samo nas! Neki od nas imaju žene i djecu, drugi barem stare roditelje za koje su također odgovorni što su ovi stariji.

— Čekaj — upao sam mu u riječ. — Recimo da je i tako, iako ja ne vidim to što ti vidiš, što mi možemo učiniti?

— Dočekati novu stvarnost na sigurnom mjestu ili sposobni suočiti se s njom bez posljedica po sebe — začuh miran i uvjerljiv Borkov glas. — Mladen je u pravu. To što mi činimo je zapravo neodgovorno. Zanijelo nas je to što smo uspjeli i u životu i u struci. Ne moramo misliti na kruh naš svagdanji i sve što nam je činiti jeste posvetiti se svom životnom cilju, vozeći veleslalom između gradskih i centralnih partijskih kontrolora i, dakako, ljubiti svoje najbliže. To smo, razumije se, divno smislili, samo — što ako se cijelo to naše okružje počne rušiti pod nekim političkim tornadom? Što onda?

— Mi smo, u Hrvatskoj, prošle godine već imali prvi potres — podsjeti nas Mladen. — Ta Deklaracija o hrvatskom jeziku — taj tihi prosvjed protiv zatiranja posebnosti radi neke fantomske općenitosti — bila je opomena, podsjećanje na ono što je po tko zna koji put u Hrvatskoj zaboravljeno, a što su nam činili i Beč i Pešta i Beograd. I što je vlast uradila? Ponijela se bahato i ružno. A prema komu? Prema ljudima koji više nisu htjeli svoje hrvatstvo skrivati u mišjoj rupi. I što su time učinili? Od uvjerenih socijalista načinili su protivnike... Što sebi — hajde, de — ali i protivnike samoj ideji koja jednako nije zaslužila takve oponente, kao što nije zaslužila ni ovakve promicatelje.

— Sve plemenite ideje u povijesti čovječanstva upropastili su njhovi provoditelji, Mladene — javi se opet Borut. — To znamo. Pa zašto onda, Ivane, misliš da će ovaj put biti drukčije?

Zbilja, zašto sam tada mislio da će biti drukčije? Jesam li vjerovao da će se nakon Broza ta nasmiješena jugoslavenska diktatura pretvoriti postupno u zapadnjačku socijaldemokraciju, a samoupravni socijalizam u zajednicu malih dioničara? Da, u to sam vjerovao! I zato sam uvjereno odgovorio:

— Mislim, Borut. Dvadeseto stoljeće je s dva svjetska i gomilom lokalnih ratova već ispunilo svoju kvotu užasa.

— Volio bih da si u pravu — Borut je sada gledao nekamo k sjeveru, iznad Novog Sada, kojeg je nanovo granulo sunce obavilo u prozirnu izmaglicu, koja se na njegovu dalekom rubu, tamo odakle kreću ceste i kolosijeci ka Europi, zgušnjavala u mliječni vijenac. — Volio bih, ali nisam siguran.

— Što vele tvoji Slovenci? — upita ga naglo Mladen. — Oni imaju dobar nos za takve stvari.

— Što ti vrijedi nos kada si oduvijek bio samo dobar zalogaj? Srdela za talijanske, njemačke i srbijanske ribetine? Mi u ovom južnoeuropskom ribnjaku hinimo da smo još manji nego što jesmo. Tako mali da zbog nas ne vrijedi ni zinuti. To nam je jedina obrana. I mislimo samo o tome kako se održati. Zato, ako izuzmemo grube unutarnje obračune Slovenaca sa Slovencima prvih deset poslijeratnih godina, držimo da nam je ova Brozova država najbolja dosad. Barem dok Europa ne počne funkcionirati tako da u njoj uz jedan Luksemburg bude mjesta i za jednu Sloveniju. Zato, kada pitaš što vele moji Slovenci, mogu ti odgovoriti samo: moji Slovenci ne vele ništa.

— Znate što? Imam osjećaj da smo se sastali u pravi čas — u Borku je, vidjelo se, sazrela ideja koja je iz njega morala neizostavno van. — Zar ne vidite, zaboga, drugovi moji kako nas od djetinjstva drži skupa čvrsta veza, toliko čvrsta da je Mirko preletio pola globusa da ovamo stigne! Hajde da u toj vezi pronađemo zajedničku obranu protiv svake nevolje koja bi mogla naići! Hajde da se dogovorimo opet, kao onda, četrdesetšeste, na belocrkvanskom jezeru. Sjećate se? Bio je isto tako svibanj, bacali smo spljoštene oblutke, koji su odskakivali od površine jezera — Ma, bez veze! Raznježio sam se, oprostite! A htio sam reći: hajde da se opet onako čvrsto dogovorimo: tko god se od nas našao u nekoj velikoj neprilici, svi ćemo mu priteći u pomoć. A ako naiđe nevolja toliko velika da obuhvati cijeli ovaj prostor, od Bele Crkve i Novog Sada do Sarajeva, Zagreba i Ljubljane...

— Onda računajte na mene! — Mirko je to izgovorio blago uzdrhtalim glasom, skoro kao zakletvu. Danas mislim da je on u tom trenutku bio najuzbuđeniji od svih nas.

— Haug! — javio se Volođa. Kratka tišina, a onda svi prsnusmo u smijeh. Kad smo se utišali Borko reče:

— To što smo se nasmijali ne znači da ne mislimo ozbiljno, zar ne? — Prelazio je polako i ispitivački pogledom po svima nama, a onda zadovoljno kimnu glavom.

— Fali nam novo hladno piće — konstatirao sam i pozvao konobara. Žene su nam se vratile. Iztoka i Aleksandru prepustile su mami Vidi, a pakete ostavile u kolima.

Borko je vozio prostrani »opel rekord«, u koji je komotno stalo petoro: on, Beti, Mladen i njegova Davorka i Volođa. Ja sam u svom »fiatu« vozio Katarinu, Boruta, Andreu i Mirka. Poveo sam ih u čardu kod Srijemskih Karlovaca na pravi alaski ručak. Prvo smo u kolima šutjeli, a onda se Borut javi:

— Hoće li nam žene dati da i dalje budemo jedni drugima toliko važni?

— Ja hoću — odgovorila je bez oklijevanja moja Katarina.

— Tvoji drugovi, Borute, dio su tebe kakvog sam te zavoljela — reče Andrea. — Pao bi u mojim očima kad bi se toga dijela sebe odrekao.

— Treba pitati i Beti i Davorku — rekao sam.

— Ne treba — odvrati Katarina.

— Vi ste to unaprijed... — upitao sam.

— Da, pogledima kako žene i čine — potvrdila je moja supruga.

— Ja ću onda razgovarati s Volođom — javi se Mirko. — Da to također riješimo unaprijed sa svojim budućima.

Mirko je to riješio na svoj način. Prije no što se oženio s Myoko načinio je predbračni ugovor, u kojemu je uz ostalo bilo zapisano i to kako se njegova supruga obvezuje da se neće nikada protiviti ničemu što njezin budući bude činio radi očuvanja prijateljstva s poimence pobrojanom petoricom svojih drugova iz djetinjstva. Kada smo se sedamdesettreće konačno upoznali, ta ljupka mlada Japanka, informatičar po struci, uopće nije izgledala kao osoba od koje bi se valjalo unaprijed zaštititi predbračnim ugovorom. Čekala je bebu, ali bio je to tek treći mjesec i neustrašivo je plivala po Novkovićevom jezeru. Izjavila je kako joj Bela Crkva djeluje poznato i podsjeća je na ono prigradsko naselje na zapadnom obodu Denvera, u kojemu se rodila i gdje bi, izlazeći ujutru iz svoje dječje sobe na trijem, prvo ugledala sivkastomodre visove Stijenjaka, udišući snažno oštar gorski zrak, prije no što bi je mati opomenula kako se prvo trebaju oprati zubi i umiti se, a tek potom diviti krajoliku.

Uza sav svoj moderni, ničim opterećeni svjetonazor, imala je usađen tradicionalni japanski odnos prema braku kao svetoj instituciji i osobno poštenje tako snažno da nije bilo te kušnje na ovome svijetu koja bi ga mogla poljuljati.

Katarina i ja smo zbog tog susreta odustali od mora i prihvatili poziv Borka i Beti da ljetujemo kod njih. Aleksandra je u njihovom sinu Igoru imala odgovarajuće društvo, Matej je trčkao za njima, a i on i njegova starija sestra u Valentini Beljanski »rezervnu baku«.

Borkovo i Mirkovo prijateljstvo zbližilo je mame Valentinu i Veru do te mjere da se čovjek morao zapitati: nisu li i njima okupacijske godine i život u kome su uspjele iz odanosti obitelji izlučiti fizičku vjernost muževima i time pomoći sebi da postanu svoje vlastite, pa time i sposobne u teškim trenucima osloniti se na pravoga — sebe samog. I nisu li sada po toj srodnosti sudbina jedna drugu prepoznale?

Te tople kolovoške dane svi smo provodili na Novkovićevom jezeru. A zatim su nama trojici žene dopustile »momačko veče«.

Oženjeni muškarci s dužim stažom zgrabe oduševljeno takvu prigodu kao djeca zabranjene igre. Pa kada se sastanu pretvori se to u običnu gnjavažu jer su svi u svojim sadašnjim životima te sve što imaju iz prošlog jedni drugima priopćiti sastoji se od poneke trivijalne i lascivne, najčešće izmišljene ili barem preuveličane pričice, inventure njihovih gimnazijskih profesora i prisjećanja na odsutne školske kolege.

Mi smo u tome bili iznimka. »Muške« priče bile su nam ispod časti, a o svemu ostalom, što drugi na momačkim večerima prežvakavaju razgovarali smo i pred ženama. Zato je nama taj muški izlazak bio važan samo kao prigoda da pred sebe kao domine poslažemo naše brige, strepnje, namjere — sve ono što se u nama između dva susreta nakupilo, a nismo željeli time opterećivati naše životne saputnice, ili ih tih naših razmišljanja i premišljanja poštedjeti barem dok to među nama ne izvažemo i ne odlučimo što s tim.

Borko predloži da odemo na najbliže od jezera, ono u koje smo davnih dana bacali oblutke. Pored jezera je objekt koji smo krstili »motelom«, rekao je još, mada su u tih nekoliko soba jedini gosti trgovački putnici i ljubavni parovi iz Vršca, koji traže diskreciju. Ali restorančić je ugodniji od gradskih kavana, naročito u ovakvim toplim danima.

Potrpao nas je u svoj »rekord« i odvezao na jezero. Upravitelj motela, kome se Borko očito prethodno telefonom najavio, dočekao nas je s rezerviranim stolom, malo izdvojenim od ostalih desetak, skoro na samoj obali. Na stolu je bio čist bijeli damastni stolnjak i mala porculanska vaza sa cvijećem.

Večernji lahor, spuštajući se s rumunjskih brda, njihao je samo vršne grančice okolnih topola i blago mriješkao površinu jezera, razbijajući zrcalo mjesečine, pa mu je najvažniji učinak bilo rastjerivanje komaraca, što je sjedenje kraj vode činilo izdržljivim.

— Onda? Je li Mladen bio u pravu? Ili nije? — postavio je Mirko čim smo sjeli pitanje koje nam je svima bilo na vrh jezika.

— Vrag bi ga znao — reče Borko. — Kako se uzme. I jeste i nije.

— Imao je pravo — tvrdio sam. — Već mjesec dana nakon što smo se nas šestorica rastali planula je studentska pobuna diljem svijeta. I ovdje.

— Planula i ugasila se — primjeti Mirko. — Režimi su ispali prejaki za studente.

— Kada diplomiraju, uklopit će se u sustav protiv kojega su demonstrirali — zaključi skeptično Borko, a onda živnu: — Možda će ipak ta pobuna imati nekog učinka. Možda će nešto u postojećim sustavima ti bivši pobunjenici učiniti ljudskijim, boljim.

— Ovdje neće, vidiš to i sam — rekao sam. — Ovdje ih je vladajući vrh velemajstorski izmanipulirao. Sjeti se što se dogodilo u Beogradu! Bilo je dostatno da jedan član politbiroa sjedne sa studentima na ulazu u Beograd i stoički podnese blagi udarac pendrekom po leđima, pa da ti isti studenti opet postanu njihovi. Još kad im je Broz svojim govorom pogladio pubertetsku taštinu odmah su povjerovali u bajku o zločestim pojedincima koji su se ugnijezdili između dobronamjernog vrha i naroda, te da će njihovim uklanjanjem sve opet biti lijepo i sve doći na svoje mjesto.

— Ali ništa nije došlo na svoje mjesto — složi se s uzdahom Borko. — Naprotiv. Konzervativci su tu pobunjenu mladost zakvačili kao značku na svoj rever, uplašili Broza da mu liberali ljuljaju tron i počistili ih sve.

— U Hrvatskoj su samo nekolicinu studenata prikvačili na rever — rekao sam. — Većinu ne.

— Svejedno — odmahnu Borko rukom. — Rezultat je isti.

— Rezultat je još gori. Tamo nije bilo samo smjenjivanja. Tamo su zabranjivani listovi, oni za kulturu nad kojima je kontrola bila slaba. Onda su slijedila uhićenja. U zatvorima tamo sada ima više intelektualaca nego kriminalaca.

— Eto, prijatelji moji, zato sam otišao u Englesku — javi se opet Mirko. — Zaključio sam kako imam na raspolaganju samo jedan kratki život i zašto bih dopustio da mi ga Balkan uništi? U redu, vi niste imali tu priliku. Niste imali oca na Zapadu i zato ste se morali prilagođavati. Pa ste postali ljudi od... koliko postotaka?

— Sporedno je — zaključi Borko. — Potres je prošao i život teče dalje.

— Teče, ali kakav? — upitao sam ni sam ne znajući koga.

— Procjena ovisi o tomu što očekujete od života — reče Mirko. — Moja mama Vera je sada sasvim zadovoljna. Veli da bi bila zadovoljna i bez tih petsto dolara mjesečno što joj šaljem. Još kada joj sada majstori, s kojima sam ugovorio posao, srede i kuću i vilu na jezeru proglasit će kako živi u najboljem od svih svjetova.

— Tvoja mama, Mirko, ima veći dio života iza sebe i zato tako razmišlja. A mi, nadam se, imamo još veći dio pred nama — podsjeti ga Borko.

Naglo sam promijenio temu, obraćajući se Mirku:

— Tvoja Myoko je jedno drago stvorenjce s predivnom dušom. Za tvoje mukotrpno probijanje kroz džunglu kapitalizma ona ti je veća nagrada od sveg novca koji si stekao. Pun pogodak! Promatrao sam ga kako se rastapa.

— Da si sladoled, nestalo bi te za tren oka — nasmijao sam se. — Ali ne šalim se. To je istina. Sretan si čovjek.

— Nemam dojam da je i vama s vašim ženama loše — preo je kao zadovoljni mačak. — A koliko sam za prošlog susreta mogao zaključiti, Borut obožava svoju Andreu, a Mladen i Davorka imaju brak koji je model čvrstog saveza dva učenjaka koji se iznad svega savršeno razumiju i načinili su od svoje veze uzor koordinacije.

— Što nam onda okolni svijet može? — uzviknu veselo Borko. Zatim spusti glas, koji mu odjednom dobi prizvuk gorčine: — Može nas onemogućiti da ostvarimo svoje snove, može nas prisiliti da se zadovoljimo prosječnim uspjesima, koji, dakako, čim su prosječni i nisu nikakvi uspjesi, može nas ucjenjivati i za svaki sitan ustupak otimati nam postotak po postotak nas samih, sve dok se tih naših famoznih sedamdeset posto ne svede na... na koliko, Ivane?

— Prvo na obitelj — odgovorio sam oklijevajući — što je ona polovica koju nam ne mogu oteti ako smo dostatno pametni. A kad nam djeca odrastu i društvo počne i od njih otimati postotke... onda se više ništa ne može izračunati.

— Volio bih da dođete meni u posjet. Svi skupa. — Iz Mirka kao da je prosijavalo neko unutarnje blaženstvo. — Dakako, kad stvorim uvjete za to. Selim se na Floridu. Ne, ne u Miami! Tamo žive samo umirovljenici, mafija i kubanski emigranti. Pronašao sam jedan gradić mnogo sjevernije na Atlantiku, ima i pristojnu malu zračnu luku, pa mogu odande izravno u svoju direkciju u Santa Domingo kada zatreba. Tu mi već grade dom. Završit će ga prije no što postanem otac. Pa kad moje dijete prohoda...

— I prije no što krene u školu — osmjehnu se i dobroćudno i pomalo podsmješljivo Borko. — Važi. Dogovorit ćemo se na vrijeme.

— Hajde da prošetamo obalom — predložih. — Do onog mjesta gdje smo bacali oblutke.

— Pamtiš li točno gdje je to? — upita me Mirko.

— Iza je bio šumarak — podsjetih i sebe i njega.

Ustali smo od stola, napomenuvši konobaru da ćemo se vratiti te neka pazi na naše nedopijeno piće.

Restauracija je bila na sjevernoj strani jezera, prema gradu. Pošli smo prema istoku, prateći blagi zavoj obale. Poslije stotinjak metara počeo sam se osvrtati. Nešto nije bilo u redu.

— Što je? — upita Borko.

— Nema šumarka — bjesnio sam. — Posjekli su ga! Ti došljaci uništili su sve čega su se dohvatili! Jesi li bio na Neri, Mirko? Nisi? I bolje ti je! Ničega tamo više nema! Kanal je zabaren, Havličekov mlin su prvo nacionalizirali pa zatvorili, a sam Havliček odselio se nekamo, navodno kod rođaka u Daruvar. Krantzov mlin su također zatvorili, a malu hidroelektranu, koja je Beloj Crkvi davala dodatnu struju, demontirali su i odnijeli, priča se, kao bratsku pomoć nekoj varošici u južnoj Srbiji, koja je također imala rječicu, ali ne i Nijemce da se sjete što sve rječica može ljudima pružiti. Đorđev lug su posjekli još dok si bio tu, obrazlažući to potrebom da spriječe bježanje informbirovaca u Rumunjsku. Po kabinama na kupalištu, čija su vrata i pregrade raznijeli i položili, trče puhovi i poljski miši, plaze bjelouške i gnijezde se netopiri. Sve je otišlo k vragu!

— Nije — umirivao me je Borko. — Ostali su obluci. Evo ih tu, pred tvojim nogama! — Sagnuo se, pod jasnim svjetlom punog mjeseca odabrao jedan i bacio ga snažno, rukom spuštenom postrance.

Dodirnuvši površinu vode, leteći skoro uporedo s njom, oblutak poskoči, zatim još nekoliko puta, ostavljajući za sobom svjetlucav trag.

Mirko se povede za Borkovim primjerom, a onda i ja. Počeli smo se nadmetati, sporiti koliko je puta čiji oblutak odskočio, a na koncu smo prasnuli u smijeh.

— Evo! Sad smo opet stoposto svoji! — uzviknu Mirko. — Kao onda.

— Jesmo. Dok bude trajala čarolija — vraćao sam ga u stvarnost.

— A vjera da možemo uvijek ponovno to postati, kada zaželimo? — branio se Mirko.

— Ona će nas obnavljati kad nam oslabi uporište u životu. I držat će nas skupa — reče Borko. — Ali sloboda djetinjstva se ne vraća. Možemo je ostvariti samo u svojoj djeci, ako im uspijemo omogućiti stupanj vlastite nekadašnje slobode.

— Samo uvjetno, Borko — vrtio sam glavom. — Samo uvjetno. Zašto bi se ona osjećala slobodno ako bi činila ono što smo mi činili? Imat će ona vlastite nestašluke i uživanja. Ne moramo ih učiti tomu. Samo, ne smijemo ih sprečavati da čine one divne bezopasne gluposti kojih će se poslije s nostalgijom sjećati, kao što se mi s nostalgijom sjećamo naših.

— Da, čovjek tijekom života nakupi mnogo straha i razvije oprez kao temeljno pravilo življenja, pa u štićenju svog potomstva ponekad pretjera — složi se Mirko. — Evo, obećavam da ću puštati svoju djecu neka jurcaju po pijesku, neka se penju po drveću, neka...

— Nemoj unaprijed planirati što ćeš im dopuštati — upade mu Borko u riječ. — Pusti da ona osmisle svoje dane, a ti poslije procjenjuj što smiju, a što ne smiju...

Mirko i Myoko ostali su u Beloj Crkvi do jeseni. Borko bi mi se povremeno javljao telefonom pa mi je pričao kako se Mirko sav unio u obnovu vile na jezeru. »Sve je to počelo s prvim rasklimanim čavlima, koje sam ponovno ukucao u drvena vrata«, pravdao se. — Voli on ovo ovdje — govorio mi je Borko kroz slušalicu. — Za neka sjećanja nema uspješne gumice za brisanje. I sprijateljio se s kavalirom svoje mame. Divan čovjek, rekao mi je. Znaš, s mojom mamom se mora biti strpljiv, dodao je, kao sa svakim škorpionom iz prve dekade. — Zamolio me je Borko još da ja pišem Borutu, Mladenu i Volođi o ovom našem ljetovanju. — Ti to umiješ bolje, sočnije — nagovarao me je. — Ja sam samo suhoparni pravnik.

— Lijen na pisanju — dopunio sam ga. — Dobro. Pisat ću.

Te zime naše karijere su neočekivano krenule uzlaznom crtom. Borko je imenovan sucem u Vrhovnom sudu Srbije i selio se za Beograd. Volođa je javljao da je izabran za izvanrednog profesora na sarajevskom sveučilištu i poslao mi je svoju knjigu o Ilirima. Borut je postao gostujući profesor dramaturgije u Grazu, a od Mirka smo dobili kolekciju fotografija njegovog sina Mihaila. »Želio sam biti praktičan«, objašnjavao je svoj izbor i dati mu ime koje će i u Americi zvučati normalno. Bit će naš Mišo i njihov Majkl.

Meni su ponudili pokrajinski resor za kulturne i znanstvene veze s inozemstvom, što sam umalo prihvatio, jer mi se to činilo jednim od najnevinijih političkih kompromisa, a godila mi je i pomisao na putovanja po svijetu, koja su mi se u perspektivi ukazivala. Ipak mi je toliko bilo žao moje uredničke stolice u nakladnom poduzeću »Fokus« i komotnog posla na edicijama svjetske beletristike da sam ponudu odbio.

Najviše je postigao Mladen. Iskoristio je to što je politički i kulturno poraženi Zagreb tražio i utjehu i mogućnost da uzvikne: »Još smo ono što smo bili!«, pa je sve to potražio u znanosti. Ljudi, koji su mu bili bliski, govorili su da se i na V. B-u vidi kako se zgadio nad svojom pobjedom i kako jednostavno žudi da mu se ponudi neki doista važan projekat, na kojemu se ne bi štedio novac.

A Mladen se upravo vratio iz Švicarske gdje je, kako mi je pisao, dvije godine radio na izvantjelesnom začeću kod profesora Beltrama, koji je vrhunski autoritet u tom području. Jedan mladi suradnik »Večernjeg lista« prokljuvio je tu informaciju i načinio s Mladenom intervju. Onda je to pročitao V. B. osobno, razmislio i pozvao ga na razgovor.

Razgovor se vodio u vili »Zagorje«. Kada je Mladen ušao u salon, tu su s V. B-om već bili i dobro mu poznati akademici i predstojnik klinike za ginekologiju i porođaje. Dakako i novi sekretar CK.

V. B. je bio srdačan, daleko od zakopčanog, uglađenog »gospona« za kojeg je inače slovio. Rekao je Mladenu da je pročitao njegov intervju te ga veoma zanima može li se odjel za izvanmaterično začeće i početak trudnoće ustrojiti tu, u Zagrebu. I koliko bi to koštalo. Mladen je odgovorio kako se može ustrojiti i kako bi dosta koštao, ali bi se uloženi novac relativno brzo vratio — što izravno od inozemnih pacijentkinja, što u uštedi kroz domaću obuku kadrova, koja je inače moguća samo vani i to rijetko gdje i uz visoke troškove. A i stečeni ugled u svijetu značio bi mnogo. »Zastao sam«, pisao mi je dalje, »pa produžio rutinski: za Jugoslaviju, a nakon kratke stanke, gledajući V. B-a u oči, dodao sam naglašeno: »za Hrvatsku posebno«.

»Sekretar CK se instinktivno namrštio na taj moj dodatak«, pisao je Mladen, »ali se vidjelo da je V. B-a on pogodio u srce. Nasmiješio se i rekao: »Razmotrit ćemo to ozbiljno, dragi doktore. Dakako, želio bih sada čuti i nazočne vaše starije kolege.«

»A te moje starije kolege«, nastavio je Mladen u pismu, »najrađe bi satrli cijeli projekat da nije bilo tog prokletog V. B-ovog smiješka. Ovako, kimali su glavom, konstatirajući kako bi to moglo biti doista korisno za ugled Hrvatske u svijetu, mada ne očekuju u dogledno vrijeme veliki financijski učinak.«

Odjel je ustrojen i Mladen je imenovan njegovim predstojnikom.

Tako je sedamdesetčetvrte počela ravna dionica naših života. Istodobno sa sudbinskom promjenom ustava, što je potakla proces, koji nas je neplanirano doveo dovde.

Ta životna ravnina uspava čovjekov oprez ako dulje potraje. A ova je trajala svih četrnaest godina! Čovjek se jednostavno na nju toliko navikne da se i ne pita kamo ona vodi. Vidi nju pred sobom dokle mu vizija dopire, osobno je dosegao razinu življenja kojom, ako mu nije do suvišnog luksuza, postane zadovoljan, a ako je k tomu kreativac, kao što smo bili Borut, Volođa i ja, pošalje k vragu politiku, koja mu tih godina više i nije pretjerano smetala i kao da manama sustava kaže: »Nemam vremena za vas«. Uz put se jednako čudi piscima i filmskim i kazališnim redateljima što jašu na grijesima recentne politike, kao i političarima što, reagirajući nervozno, zabranama i proglašavanjem tih umjetnika unutarnjim neprijateljima i rušiteljima poretka, gube postupno sav kapital što su stekli otporom Staljinu.

Povjesničari koji su pisali o tih sedam godina što su počele Deklaracijom o hrvatskom jeziku i pravopisu, donoseći sljedećeg lipnja studentsku pobunu, a sedamdesetprve istodobno i ustavne amandmane i liberalni reformizam u Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj, ali u ovoj potonjoj i »Hrvatsko proljeće«, na što je slijedila radikalna Brozova kontraakcija, da bi se nakon tri godine sve okončalo konfederalizacijom Jugoslavije, radili su to metodom kojom tvorci razbibriga u enigmatskim časopisima posiju po bijeloj plohi brojeve, koji kada ih spojiš, daju konturu »tajanstvenog« lika. Pritom su počinjali ne od šezdesetsedme, već od kasnijih godina, od nekog partijskog plenuma ili Brozovog govora, pa je crtež pokazivao nešto sasvim različito od onoga što je trebao pokazati.

A što je trebao pokazati?

Trebao je pokazati ono čemu je Josip Broz težio od Drugog zasjedanja AVNOJ-a četrdesettreće, a uspio je to ostvariti tek tri desetljeća docnije, kada mu se konačno pružila prilika za to: da načini gospodarski, nacionalno i kulturno maksimalno decentraliziranu državu, a čvrsto vezivno tkivo tog političkog paradoksa trebali su ostati komunisti i vojska.

Imao je potom na raspolaganju šest godina da uvidi kako taj socijalistički frankenštajn funkcionira sve gore i gore. Ali bio je već odveć star i bolestan da bi zamijetio i kako se vezivno tkivo jugoslavenske konfederacije topi i raspada.

Sedmogodišnja završna faza zanimljiva je i po tomu što je sva ispunjena političkim proturječjima. Studentima, koji traže socijalnu uravnilovku, Broz obećava da će ukloniti »crvenu buržoaziju«. Odmah potom dopušta ekonomski liberalizam jer vidi kako će inače gospodarstvo otići do vraga. Zatim ustavnim amandmanima počinje konfederalizaciju države, da bi potom procijenio kako republička i pokrajinska rukovodstva to prebrzo rade, pa ih je poskidao, razjurio, pohapsio njihovu intelektualnu podršku. Zatim je posao konfederalizacije dao u ruke poslušnim mu konzervativcima, ni ne sluteći kako je time svojoj državi potpisao smrtnu presudu. Jer konzervativci, za razliku od liberala, nemaju vizije, nemaju ideala i sve što smatraju vrijednim jeste zadržati vlast u svojim rukama, pa i po cijenu da navuku ruho ideologija koje su im do jučer bile smrtni neprijatelji.

Je li i moj oprez tih godina bio uspavan? Točnije bi bilo reći da ga je potisnuo optimizam koji se uvijek ponovno javi kada prođu loši dani. Kao da čovjeku nešto iz nutrine šapće: »Hajde, pregrmili smo i to! Idemo živjeti dalje!«

Ja sam tim desetljećem i pol doista bio zadovoljan. Objavio sam nekoliko od kritike dobro prihvaćenih knjiga, djeca su mi završila škole i krenula svojim putem. Kći kao da je shvatila kakva se budućnost krije u matematici, koja je u moje vrijeme još slovila kao suhoparna i dosadna znanstvena disciplina, diplomirala ju je s odličnim ocjenama, a sin, četiri godine mlađi, opredijelio se za germanistiku. Aleksandru sam bio poslao na studij u Zagreb. Stanovala je kod tete Klare, koja je prela od sreće što više nije sama, jer su njezinoj društvenosti premalo bili čajevi na Jelačić placu, kojeg nitko nije zvao Trgom Republike, u kavani »Milinov«, koju također nijedna predratna zagrebačka dama nije zvala »Dubrovnik«.

Mateja sam poslao u Innsbruck. Stric Martin uspio je sina Luku, zahvaljujući alpskom zraku, spasiti nasljedne kimmerovske sušice, oženio ga rumenom Tirolkom Helgom i dobio unuke koji su pucali od zdravlja, naslijedivši majčinu krv. Stariji od Mateja, jedan četiri a drugi dvije godine, napustili su već bili roditeljski dom. Stariji sin zaposlio se kao inženjer u razvojnoj službi »Volkswagena« u Bavarskoj, a mlađi je završavao studij prava u Beču. Tako je Helga bila sretna što ima opet koga razmaziti.

Kada je Aleksandra otišla u Zagreb, Katarina i ja smo se brzo privikli na to da joj dvaput tjedno čujemo glas u telefonskoj slušalici i da nas to zadovolji. Matej je još uvijek bio s nama, a i ja sam između zimskih i ljetnih ferija, pretvarao jesenske i proljetne državne blagdane u produljene vikende, pa bismo svi troje sjeli u auto i otišli kod Aleksandre i tete Klare. Ali kada smo i Mateja odveli stricu Luki i vratili se bez njega doma, dugo se nismo mogli privići na fizičku prazninu oko nas. Postupno, međutim, ta praznina kao da nam je vratila onu bliskost iz prvih godina braka, koja se sada rodila iz potrebe za utjehom koju smo jedino jedno drugom mogli pružiti.

Zimske ferije su Mateju, kada bi se odbili ispitni rokovi, bile prekratke da bi dolazio doma, pa smo se obradovali prijedlogu Luke i Helge da Božić i Novo ljeto provedemo kod njih. Uz put bismo u Zagrebu pokupili i Aleksandru, a dolazila su doma i oba njihova sina, pa je nedostajala samo teta Klara, kojoj godine više nisu dopuštale takva putovanja, da bi svi Kimmerovi bili na okupu.

Ja jesam bio i ostao ateist, jer mi je jednostavno bilo nemoguće vjerovati u kozmos kao rezultat neke individualne svrhovite akcije, ali mi je od djetinjstva ostala nježna privrženost Božiću kao blagdanu obiteljske topline i radosti.

To što smo sastavili naše potomke bila je jedna od najmudrijih odluka naših obitelji. I vrlo dalekovidna, iako to u tome trenutku nismo znali. Luka i Helga su sinovima sporazumno dali starijemu hrvatsko ime Zdenko, a mlađemu njemačko Erick. Sjajno su se složili s Aleksandrom i Matejom. Govorili su dobro i očev i majčin jezik, pa Aleksandra nije morala koristiti svoj inače odličan engleski.

Kada smo Katarina i ja kupili na moru kuću za odmor Luka i Helga su počeli tamo dolaziti svakog ljeta. Nisu ostajali dugo — dva tjedna — jer Luka nije htio ostavljati svoj pansion u sezoni bez osobnog nadzora.

Zbliživši djecu, zbližili smo se i mi. I brige su nam bile slične. Kako su nam djeca postajala manja, roditelji su nam postajali veća briga. Moj otac prevalio je osamdesetu, a mama Vida napunila je sedamdeset pet. Stric Martin ostao je udovac. Stariji tri godine od moga oca, bližio se devedestoj. Za sunčanih dana volio je satima sjediti u chaise longueu na livadi pred pansionom, okrenut leđima suncu i zagledan u bijele, oštre alpske visove. Kada bi ga upitali gdje je sada u mislima, odgovarao bi: »U Vukovaru«.

Iako ga nikada to nisam pitao da ne bi ispalo kako se miješam u njegovo životno opredjeljenje, Matej je osjetio kako me to kopka, pa mi je jednoga dana, kada je već bio na trećoj godini studija, rekao da je odabrao germanistiku jer želi da u nacionalnoj kulturi zemlje iz koje su nam preci došli bude kod kuće, kao i u ovoj u kojoj je odrastao. »Živimo u doba globalne anglifikacije«, dodao je ljutito, »i njemačka kultura nepravedno pada u sjenu druge kulture, u kojoj se božanska iskra javila i ugasila skupa s Shakespeareom, a u njemačkoj... to je pravi božanski vatromet!«

Nisam mu htio proturječiti, sjetivši se kako sam i sam u njegovim godinama bio isključiv, a osim toga, ako mu je ono sa samo jednom iskrom u Engleskoj bilo pretjerano podcjenjivanje, ovo drugo s njemačkim vatrometom bilo je točno.

U času kada ovo pišem sretan sam što su me djeca nadmašila. Kada to govorim svojoj supruzi ona veli da joj takva moja konstatacija kao njihovoj majci godi, ali da miješam kruške i jabuke. »Ti si pisac i imaš iza sebe dvanaest dobrih knjiga.«

— Aleksandra se bavi strukom u kojoj su knjige rijetke i tanke, jer formule ne zauzimaju mnogo prostora — branim svoju tvrdnju. — Kći nam je doktor matematike, upravlja računalnim središtem instituta i jednoga ne tako dalekog dana postat će sveučilišni profesor...

— Možda će stići i da se uda i rodi...

— Nije isključeno — tješio sam je. — I Marija Curie imala je dvoje djece.

— Ako stigne — stigne, a ako ne... opet hvala Bogu — pomirila se moja Katarina s obje mogućnosti.

— Naravno. Matej će ti sigurno osigurati unučad. I to napola tvojom rasom.

— Misliš, ako se oženi Irenom? Ali moji nisu Poljaci.

— Djed ti po majci jeste. I drago mi je.

— Zaista ti je drago? A zašto? — upitala je. Bože, oči moje žene su još uvijek tako mlade!

— Zato što će nam to u potomcima pojačati tvoju vrelu krv.

— U našim godinama nije lijepo pominjati takve stvari! — rekla je koketno kao nekada davno i stavila mi ruku na usta.

Onoga rujna kada smo vodili Mateja na studije u Innsbruck još se činilo da ima nade. — Istina, Broz je već treću godinu počivao pod bijelim mramorom, a kolektivno predsjedništvo sve je više po svojoj moći sličilo engleskoj kraljici, ali to kao da nije moglo poljuljati naše uvjerenje kako će sve doći na svoje mjesto kao i toliko puta prije. Zaboravili smo da je Broz bio jedini kohezioni čimbenik i taj previd obio nam se ubrzo o glavu.

Posljednji put smo se sastali svi skupa osamdesetosme u Lovranu, blizu kojeg je Mladen imao kuću za odmor. Pravdao je taj svoj posjed time kako nije mogao zabraniti Davorki privatnom praksom zarađivati novac.

Djeca su nam već krenula svojim putem, a Volođa se nije oženio. Bilo nas je, dakle, jedanaest. Pošto se kod Mladena nismo mogli svi smjestiti, dopustili smo da on ugosti samo Volođu, a mi smo odsjeli u hotelu.

— Svi smo sijedi i svi imamo lijepe žene! — konstatirao je Borko odmah prve večeri na terasi kod Mladena, čija je kuća bila na rubu kestenove šume, dvadesetak metara iznad ceste prema Medveji, ispod koje je uzidao stubište do malog šljunčanog žala, utisnutog između dvije okomite stijene na čijem su vrhu rasli borovi.

Ali nemamo svi istu količinu kose! — primjetio je uz smijeh Mirko, pogladivši svoje golo

tjeme.

— Možda imamo istu količinu briga — javi se Borut.

— Ja odnedavno imam jednu manje — rekao sam. — Poslije one noći kada su nahuškani kolonisti demolirali Novi Sad, odbio sam sve ponude iznenađenog političkog emisara iz Beograda.

— Zašto se iznenadio? — upita me Mladen.

— Zato što su znali za moje sukobe sa službenom linijom pokrajinskog vrha prema kulturi. Nisu znali da mi je više stalo do vlastite časti nego do sumnjive političke karijere.

— Uskoro ću i ja vjerojatno doći na red — zaključi Borko. — Kada se mase počnu valjati ulicama onda pravo postaje sluga politike.

— I... što ćeš? — upita ga Mirko.

— Vratit ću se odvjetništvu.

— Pokupi Beti i sina i dođi kod mene. Brzo ćeš stati na svoje noge.

— Ako budem morao, uradit ću i to. Ali valjda ću naći i neko bliže rješenje.

— I kod nas počinju nacionalne diobe — javi se Volođa.

— Što se to tebe tiče! Ti si Rus! — uzviknu Mirko.

— Tiče me se ako će zbog toga Bosna eksplodirati.

— Mi, Slovenci, odlazimo — začuh miran Borutov glas.

— Kamo? — upita ga Borko.

— Van iz ove ludnice u koju se Jugoslavija počinje pretvarati.

— Mislite da ćete uspjeti?

— Ja ne znam. Oni koji na tome rade misle da hoćemo.

— Pa, sretan put! — rekoh.

Ušutjeli smo. Puhao je jugo i čulo se udaranje valova o litice. — Hoće li se ta srbijanska zaraza proširiti i kod nas? — upita me Davorka.

— Ne znam. Ali bojim se da hoće.

— Po čemu to zaključuješ? — Mladenov glas zvučao je zabrinuto.

— Kada je na pokrajinskoj partijskoj konferenciji novi jaki čovjek Beograda za govornicom prijetio, vaši iz Zagreba sjedili su desno od mene i šutjeli. I nastavili su šutjeti.

— A što bi ti na njihovu mjestu učinio? — Borut me je pozorno promatrao.

— Ili bih rekao što mislim ili bih, zaključivši kako je to uzaludno, izišao demonstrativno iz sale.

— Koliko znam — reče Mladen — ovdje političari misle kako je to vaša interna republička stvar, a i da ste vi u Vojvodini s težnjom ka što većoj samostalnosti otišli predaleko. Misle kako biste mogli biti loš primjer za Dalmaciju i Istru.

— Ako tako misle, onda vam baš nije mnogo pametnih ljudi politički preživjelo sedamdesetprvu — slegnuo sam ramenima. — Ali to tebi, nadam se, ne stvara probleme?

Mladen ne odgovori odmah. Razmišljao je. — Ne znam — reče najzad. — Jer i u medicini postoje ambiciozni mediokriteti koji traže prigodu da te zaskoče i načina da te diskreditiraju.

— Što bi pa tebi mogli nakačiti?

— Pa... primjerice, ja sam skoro zaboravio da sam Srbin, toliko mi to nije bitno. Ali ima ih koji su to radosno otkrili i sladostrasno to šire po klinici.

— I ja sam skoro zaboravio da sam Hrvat. Ali u Vojvodini me zasad još nitko na to ne podsjeća — rekao sam.

— Znate što vas dvojica — umiješa se Borut. — Kada nastanu vremena pogodna za isplivavanje ljudskog šljama, onda možete biti najispravniji, najsposobniji, najpošteniji, postat ćete ipak čovjek s »greškom«. Vlastitom ili obiteljskom, svejedno. Kada su mog oca zatočili na Goli otok, ja sam na akademiji postao student s »greškom«, iako sam, pomalo i za inat, redao na ispitima odlične ocjene. Da me profesor dramaturgije, koji je u ratu bio visoki funkcioner Osvobodilne fronte, nije štitio, ja bih, unatoč odličnim ocjenama, letio van... A niti je moj otac bio čovjek s »greškom«, niti sam bio ja. Ljudi s »greškom« bili su oni koji su njega uhitili i maltretirali na toj goloj jadranskoj stijeni i oni koji su sebi htjeli načiniti mjesta ganjajući mene. Žalosno je samo to što nikakav civilizacijski napredak ne može spriječiti da, ako ne češće, ono svakih pola stoljeća dođe pet minuta onih s »greškom«. Pet minuta nikogovića. Kao da ih zemlja više ne može podnijeti, pa ih ispljune i popljune po nama ostalima.

— Zbivanja se ubrzavaju — reče Mladen. — I izmiču kontroli.

— Naprotiv! — skoro sam uzviknuo. — Ona su savršeno kontrolirana i usmjeravana.

— Valjda postoji netko tko to može zaustaviti? — upita Mirko.

— Postoji, ali je pitanje želi li zaustaviti — rekoh. — Znaš, Mirko, gledao sam generala, ratnog heroja, kako šeni kao malo pašče pred razgoropađenim samozvanim partijskim vođom. Zaboravio je sve u što je vjerovao, za što se borio i što je bio i u očima mu se čitao samo strah da bi mogao ostati bez svoje generalske mirovine. Tko jamči da su aktivni časnici bolji?

Borut odmahnu rukom:

— Ako su nam preostali samo generali — onda nam nije preostao nitko. Izuzmemo li Davorkinu upadicu, naše žene su dotle šutjele. Sada se javi Beti:

— Moj otac je kontraadmiral, dakako u mirovini. Ljetos, kada smo bili kod mojih u Splitu, znate što je rekao meni, mome bratu i Borku? Rekao je: mi nikada nismo bili narodna nego partijska vojska. I sada, kada država puca po šavovima, vojni vrh će se prikloniti najjačem igraču u centralnom komitetu. Časne iznimke nas neće spasiti,

Pomenula sam da bismo možda mogli doći kod njih ako u Vojvodini situacija postane još gora. »Nemojte«, odvratio je moj otac. »Nemojte zbog Borka. Ako situacija u Vojvodini postane još gora, a sve je gora i u Crnoj Gori i u Bosni, onda će to pogoršanje zahvatiti i Hrvatsku. A u takvoj situaciji najsigurnije je ipak biti u svome jatu. Makar i kao bijela vrana.

— Hoće li nam barbari među nama stvarno uništiti naše živote? — skoro jeknu Davorka.

— Hoće ako im dopustimo — javi se moja Katarina. — Ja im neću dopustiti. Kako sam bio ponosan na svoju ženu! Te noći, kada smo ostali sami u hotelskoj sobi, upitao sam je:

— Kako ćeš uspjeti da im ne dopustiš?

— Žene imaju fantastična tajna oružja, koja čak ni vi, civilizirani muški, ne slutite, a kamoli rulja koja se sada valja novosadskim ulicama.

Niti pune dvije godine tada nas više nije dijelilo od... Da, zbilja, kako nazvati klaonicu koja je devedesetprve nastala?

Povjesničarima prepuštam da se petljaju s krupnim činjenicama od kojih su sada, poslije deset godina, ostali kao posljedice samo bol i tuga preživjelih, grobovi dostojni čovjeka i zajedničke rake u koje su čovjekolike zvijeri pobacale svoje žrtve, kuće bez krova, opljačkane i zagađene, mine kao demarkacijska crta između dva dijela iste države i stotine tisuća ljudi, koji više nikomu i ničemu osim humanitarnih organizacija nisu pripadali.

Godinu dana ranije, tisućudevetstodevedesete, Katarina i ja ispratili smo s ovoga svijeta mamu Vidu i sada više nitko nije stajao između nas i vječnosti. Teta Klara je tada već četiri godine počivala na Mirogoju, a tata Eugen sedam na novosadskom groblju, dvije parcele od Katarininog tate Branka i mame Nede. Umro je i stric Martin.

Tih godina i moji prijatelji ostajali su bez svojih roditelja. Kao da se ta generacija žurila sklopiti oči prije no što vrag ovdje ponovno dođe po svoje. Žive su još bile Valentina Beljanski i Vera Oberknežev. Borutovi roditelji umrli su u razmaku od tri mjeseca. Mama Zofja pohitala je za svojim Dušanom kao da nije htjela dopustiti da ako ih je četrdesetdevete razdvojila politička policija, sada to učini i smrt. Mladenu je umrla mati pa je oca doveo u Zagreb. Genadij Semjonov je također poveo suprugu zadnjom cestom svog života.

Bili su u pravu. Ovo je bio naš križni put, a ne njihov. Dok su oni prolazili svoj mi smo bezbrižno tumarali po našem svijetu: svijetu vijugavih banatskih rječica, jezera nad koja su se nadvisili tamnozeleni šumarci, dvorišta i vrtova kroz koje se uvijek moglo pobjeći s opasnih ulica, da bismo se noću sakrili u snove u kojima nas nitko nije mogao pronaći.

Ali sloboda nikada nije besplatna. Samo je vrijeme naplate različito. Nama je sada dospjelo naše.

Borko i ja smo prvo izgubili vezu s Borutom. Ali tamo se sve brzo okončalo. Potom je pukla veza s Hrvatskom.

On i Beti su još neko vrijeme dobivali Split preko mostarske telefonske centrale, ali mi smo s Aleksandrom ostali u vezi samo posredno — preko Innsbrucka. Matej nas je umirivao da mu je sa sestrom sve u redu. Mnogo radi u institutu ali je inače dobro. Molio sam da se Aleksandra javi mom drugu, doktoru Mladenu Staniću i raspita se što je s njim i njegovima. Povratna informacija glasila je:

na kućnom broju doktora Stanića javila se jedna žena i rekla da su gospodin i gospođa doktori na dulje vrijeme odsutni.

Jedne večeri javio mi se Mirko. — Što čekate? — skoro je vikao u slušalicu. — Skupite se vas dvoje i dolazite ovamo! Recite kad da vam šaljemo aviokarte!

— Hvala ti — odgovorio sam mu — ali ovdje još nije tako strašno. Hoću dok god je to moguće da budemo što bliže djeci.

— Isti si kao Borko! — prasnuo je. — Ni on neće. Uostalom, dolazim uskoro po mamu Veru, pa ćemo još o tome popričati.

— Jesi li se javio Volođi? — Jesam, ali on neće nikamo bez sestre i njezine djece. Vaska se prije godinu dana razvela i sada kuburi s novcem. Poslao sam po mojoj vezi u Pan Am-u i JAT-u za nju Volođi prije pola godine tisuću dolara, ali to je očito otišlo a sada ne znam kako bih im opet pomogao.

— Možda kad stigneš...

— Moguće, ako i tamo dotle ne zapuca.

Zapucalo je.

Lipanj devedesetdruge.

Sjedimo u Borkovom domu. Mama Valentina je u kolicima. Paralizirana joj je cijela desna strana tijela. Izbrisano joj je i sjećanje. Stalno se smiješi ali nas promatra kao strance koje prvi put vidi.

Beti upravo zove prijatelje u Grazu. To je jedan od dva ustaljena poziva tjedno. Razgovaraju u šiframa. Na radiju Slobodna Europa pomenuli su viceadmirala Kaliternu, koji se aktivirao. Posredstvom prijateljice Beti saznaje da joj brat negdje kod Unešića brani Dalmaciju.

Sina Igora im je dohvatila mobilizacija prije no što ga je Borko uspio skloniti. Ali sretno se vratio s vukovarske bojišnice. Sada sjedi doma i šuti o paklu u kojem je bio. Jednom je samo tiho rekao Beti: — Majko, moglo se desiti da s druge strane bude ujka Tonko, znaš?

— Znam, sine — odgovorila mu je mati.

Borko, Mirko i ja. Sve je među nama trojicom isto kao i prije. Ne stoga što smo o ovome što se dogodilo jednako mislili, već što smo se dostatno voljeli da nam razlike u mišljenju ne bi pokvarile polustoljetno prijateljstvo. A i za te razlike saznali smo posredno, od naših žena. Razlikovali smo se zapravo samo u stupnjevanju krivice triju sukobljenih strana.