Protočna granica

Kibertijela, kiberprostor, cyberpunk. Kulture tehnološke tjelesnosti. Uredili: Mike Featherstone & Roger Burrows, prijevod Ognjen Strpić. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2001.

Jesmo li tehnološkim, prvenstveno elektroničkim, napretkom upravo zakoračili na prag nove ere — ekvivalentne pojavi urbane trgovačke kulture u feudalizmu — ili je važnost kiberkulture koja nas okružuje tek utopija izgrađena na hiperboli i mitologizaciji? Nismo li primjenom generičkog inženjeringa, pomagalima poput srčane premosnice ili umjetnih udova, proteza te mogućnostima estetske kirurgije, zapravo, već kiborzi? Kakav je to novi oblik tjelesnosti u koji se transformira meso kada uronimo u kiberprostor? Je li to vid gubitka identiteta ili pak njegovo multipliciranje? Kako se nove tehnologije odražavaju u književnosti; na filmu?... samo su neka od pitanja na koje nam moguće odgovore esejima nudi šesnaest autora okupljenih u zborniku Kibertijela, kiberprostor, cyberpunk — Kulture tehnološke tjelesnosti propitujući moguće preustrojavanje društvenoga života i kulture s naglaskom na utjecaj i posljedice koje te promjene imaju na tijelo čovjeka. Izvornik je objavljen kod izdavača Sage, kao posebno izdanje časopisa Body & Society, 1996. godine; uredili su ga Mike Featherstone i Roger Burrows, a hrvatskim ga čitateljima nudi Naklada Jesenski i Turk, kao izdanje Biblioteke 42, u prijevodu Ognjena Strpića. Urednici Featherstone i Burrows su i autori uvodnoga teksta zbornika (Kulture tehnološke tjelesnosti) koji je uistinu korisno i potrebno polazište za sve koje problematizirano zanima, a nemaju dovoljno predznanja o tematici: jednostavnim jezikom i stilom objašnjavaju se temeljni pojmovi te skiciraju zapaženiji, često oprečni, stavovi u dosadašnjim promišljanima uključujući i najrecentnija — ona koja se referiraju na sam zbornik. Ilustracije radi navest ću nekoliko osnovnih pojmovnih određenja. U uvodu doznajmo da je pojam kibernetike skovan 1948. godine (Wiener), prema grčkom pojmu za imenicu kormilar, kao opis nove znanosti koja ujedinjuje teoriju komunikacija i teoriju upravljanja, a iz toga je pojma osamdesetih godina izveden niz danas ključnih pojmova: kiberprostor (»odnosi se na informacijski prostor u kojemu su podaci oblikovani tako da onome tko s njima radi daju privid kontrole, premještanja i pristupa informacijama, pri čemu on ili ona mogu biti povezani s velikim brojem korisnika uz pomoć marioneti slične simulacije što se odvija u petlji povratne sprege s korisnikom, a virtualna stvarnost predstavlja krajnje proširenje tog procesa«); kiborg (kibernetski organizam, hibrid čovjeka i stroja u kojem strojni dijelovi postaju nadomjesci); cyberpunk (naziv žanra, književnoga i filmskoga, a odnosi se uglavnom na književni opus izgrađen oko dijela Williama Gibsona te drugih pisaca koji su konstruirali vizije budućih kiberprostora)...

Kada je već o pojmovnom aparatu riječ, potrebno se osvrnuti na hrvatski prijevod zbornika u koji je Ognjen Strpić, sudeći prema sadržanoj bilješci i mnogobrojnim, u nas još neuvriježenim pojmovima, morao uložiti mnogo truda. Već na prvi pogled nedosljedno prevedena naslovna sintagma — kiberprostor, kibertijela, cyberpunk — ostavlja nedoumice tipa treba li anglizirati ili ne prefiks »cyber« u »kiber« u raznovrsnim pojavnim varijantama (cyberspace, cyber-fiction, cyber-world, cyber-feminism...), no, nedoumice oko — i ne samo — naslova nešto su manje nakon čitanja prevoditeljeve uvodne bilješke u kojoj pojašnjava kako je »cyber« prefiks nastao kao anglizirana grčka osnova kakva se hrvatski transkribira prema grčkom, za što je primjer već spomenuta »kibernetika« a koja se u hrvatskom jeziku upravo tako i piše. Izuzetak je »cyberpunk« kao žanrovska odrednica za koje u hrvatskom jeziku, kako navodi Strpić, postoje brojni primjeri neprevođenja. Budući da rječnici uglavnom ne sadržavaju problematične pojmove, na vama je odlučiti hoćete li Strpićeva rješenja prihvatiti ili ne, a koji će oblici vremenom saživjeti u hrvatskom jeziku, odnosno ući u službenu uporabu, ostaje nam vidjeti. Sada se, radije, vratimo zborniku.

Budući da autori na temu raznovrsnih promjena u kulturi i društvu uopće a uzrokovanih suvremenim tehnološkim, ponajprije elektroničkim, razvojem progovaraju iz očišta različitih znanstvenih disciplina — filozofije, sociologije, feminizma, kulturalnih studija... — teorijski, ponegdje naglašeno fragmentarnim diskursom, a propusnim i za osobne priče te interpretacije, nudeći pritom vlastita viđenja, ali i otvarajući nova pitanja koja se umnažaju proporcionalno brzini tehnološkog razvoja, teško je u prikazu poput ovoga sustavno i detaljno progovoriti o svim radovima. Ipak, svi bi se oni mogli okupiti oko pitanja promjena koje na tijelo i identitet uopće ostavljaju preustrojavanja društvenog života, kao i kulture, koja se događaju uslijed razvoja tehnologije u kasnom dvadesetom stoljeću i uzimaju sve više maha, a česta su tema književnih i filmskih ostvarenja.

Pojedinci radikalnu viziju čovjeka na Zapadu danas predstavljaju kao 'kibernetski organizam', da bi i David Tomas (Povratna sprega i kibernetika), progovarajući o novoj slici tijela u kiborškom dobu, zaključio kako je ljudsko tijelo lutka — slika podložna gotovo beskonačnoj manipulaciji — a glavni je postao tehnologije kiberprostora »da posluži kao povratna sprega između lutkara i lutke... lutka lutkaru daje virtualno tijelo, a lutkar lutki osobnost«. Na pitanje kako opstati u okolini koja se sastoji od čiste informacije Tomas nudi odgovor: transformacijom ljudskog organizma u shemu čiste digitalne informacije.

Sadie Plant (Budućnost izviruje: Protkivanje žena i kibernetike) kiberprostor, vidi kao mjesto afirmacije žene: budući da računalo izvire iz povijesti tkanja — postupka koji se navodi kvintesencijom ženskoga roda (pa i Freud tkanje vidi kao ženinu kompenzaciju za odsutnost penisa), a i računalo i žena — nekoć isključivo u službi muškarca, oblikujući se u ono što muškarac zahtijeva od njih i ispisujući to svako na svom zaslonu — danas »bježe iz kuće« i uče misliti! Je li to budućnost izviruje? Plant smatra upravo to.

Michael Heim (Projektiranje virtulne stvarnosti) govori o (višeznačnom, nepreciznom) pojmu 'virtualna stvarnost'; upozorivši i na dvije vrste: tunelsku i spiralnu virtualnu stvarnost. Heim navodi i poetsku privlačnost Leibnizova izraza »mogući svijet« a koji je teorija književnosti već usvojila: naime, još su u 18. stoljeću Bodmer i Bretinger, švicarski književni analitičari, posegnuli za Leibnizovom teorijom mogućih svjetova, a i skupina književnih teoretičara, koja se posljednjih dvadesetak godina suprotstavila teoriji mimezisa ili oponašanja, ističe da je u pripovjednom diskursu riječ o pretpostavljenom a ne stvarnom svijetu. Pripovjedni svijet, dakle, uzimaju kao autonomnu cjelinu i prihvatili su Leibnizov model mogućeg svijeta koji uključuje priču nastalu kazivanjem pretpostavljenih stanja, situacija i događanja. Kada se kaže »mogući svijet« onda se isključuje ono što je već bilo, a uzima ono što još kao takvo nije bilo, ali je moglo biti ili bi moglo biti...

Niegel Clark (Sunčane naočale koje gledaju unatrag) bavi se pitanjima rekurzivnosti; Mark Poster (Postmoderne virtualnosti) — smatrajući da životna artikulacija postmoderne mora uključiti razradu njena odnosa prema novim komunikacijskim tehnologijama — propituje odnos postmodernizma i kiberkulture upozoravajući, između ostaloga i na sljedeće: krećući se na komunikacijskoj 'supercesti' Interneta potkopava se teritorijalnost države-nacije to jest državne granice postaju neučinkovite; promjena spola tijekom igre u 'virtualnoj stvarnosti' stavlja u pitanje binarni rodni sustav dominantne kulture; broj vrsta 'stvarnosti' se povećava, a ljudi se uključuju u 'virtualne zajednice' i ostvaruju veze sa strancima bez društvenih opterećenja koja ih dijele...

Filmska kiber-produkcija polazište je za promišljanja Samanthe Holland (Decartes ide u Hollywood: um, tijelo i rod u suvremenoj kiborškoj kinemtografiji) te Alison Landsberg (Protetsko sjećanje: Total Recall i Blade Runner).

Osobni interes, primarno usmjeren na književnost, uzrokovao je da pozornije čitam upravo one radova, ili njihove dijelove, koji problematiziraju cyberpunk te ću u prikazu izdvojiti upravo taj segment zbornika. Radovi o cyberpunku uglavnom se temelje na književnom radu Williama Gibsona (posebice romana Neuromancer iz 1984), Pat Cadigan, Bruce Sterlinga i drugih. Književni rad W. Gibsona McHale smatra glavnim primjerom postmoderne poetike, a Timothy Leary drži da je stvorio »mitsku podlogu, legendu, srž sljedeće faze evolucije čovjeka«. Za Douga Kellnera književnost cyberpunka predstavlja »analitički resurs kojim je moguće razumjeti postmodernu s daleko više uvida i dinamike nego što to čine recentni radovi kritičara kulture poput Baudrillarda«. Cyberpunk se, dakle, iščitava i kao žanr — književni i filmski — ali i kao teorija društva.

Pitanje cyberpunk jest okosnica rada Kevina McCarrona (Trupla, životinje strojevi i lutke. Cyberpunk i tijelo) koji za razliku od uvriježenog mišljenja kako cyberpunk čitateljima nudi nasilni, maskulin i seksistički svijet 'u kožu odjevenih narkomana' smatra da tijelo tekstova — književnih i filmskih — cyberpunk žanra »konstituira meditaciju koja nema premca u suvremenoj kulturi, o kartezijanskoj dihotomiji duh/tijelo«. S namjerom da dostigne krajnji cilj žanra, a to je čisti um, ljudsko tijelo koje je nemoguće povezati s čistom supstancijom uma gubi organske dijelove i prima umjetne, strojolike. McCarron, dakle, smatra kako je interes cybrepunk pisca za tijelo strogo negativan. Jedno je od središnjih mjesta u cyberpunku jest i interakcija čovjeka i stroja u smislu nemogućnosti njihova razlučivanja, a za što je primjer Blade Runner (kojeg F. Bonner drži egzemplarnim cyberpunkom). Ne smijemo zaboraviti spomenuti još jednu žanrovsku konstantu: računalo.

Samu povijest pojma cyberpunk McCarron nalazi u istoimenoj priči Brucea Bethke iz časopisa Amazing Stories, 1983. godine, da bi u godinu dana kasnije objavljenom članku u Washington Postu upotrijebljen za opis rada nekolicine pisaca (W. Gibson, B. Sterling, L. Shier... i drugih) te postalo uvriježenim pojmom. Upravo na primjeru tekstova spomenutih autora McCarron propituje različite manifestacije tijela, misleći pritom na kiborge, IA, proteze, replikane i druge, budući da se na ljudsko meso u cyberpunku 'gleda s visoka'; meso je nebitno, irelevantno. Likovi su konstruirani, a ako im se dio i ošteti — postoje banke organa i oni mogu nadomjestiti sama sebe!

Zanimljiv je i odnos cyberpunk pisaca prema kapitalizmu koji odslikava blagu satiru: »autori su više nego napola zaljubljeni u ono što mrze te su njime fascinirani«, zaključuje McCarron, »Ono što neprijateljski nastrojeni čitatelji cyberpunka vide kao slavljenje muške pohlepe i šika kriminala, zapravo je paralelni napad na tijelo, ovaj put u njegovom najčistijem kapitalističkom smislu«.

Dakle, odnos žanra prema tijelu jest neprijateljski, tijelo se degradira a um se privilegira te — iako je cyberpunk oslonjen i fasciniran tehnologijom — žanr po sebi promiče konzervativne i antitehnologijske ideje; »cyberpunk priče sugeriraju da strojevi mogu imati um, ali ljudska bića jesu umovi«.

Potpuno oprečno mišljenje dao je Nick Land (Meso [ili: Kako ubiti Edipa u kiberprostoru]) koji u fragmentariziranom eseju žanr cyberpunka prikazuje upravo kao satiranje duha i izlazak u tjelesno iskustvo, a koje se pojavljuje u kulturi univerzalne prostitucije. »Njegove kompulzivne migracije u računalne sustave registriraju očajni pokušaji bijega iz šlampavo oblikovanog, teopolitički raskomadanog, tehno-industrijski skuhanog pod tlakom i podacima ispečenog, retpovirusno oboljelog, izmučenog, rascjepkanog zombijskog mesa. To više nije pomak od tvari u smjeru duha ili ideja u kojima će ja sebi pronaći dom, nego rastavljanje ja unutar strojne matrice: ne rastjelovljeno, nego neorganizirano.«

Osim spomenutih, zbornik sadrži i radove Deborah Lupton (Otjelovljeno računalo/korisnik); Kevina Robinsa (Kiberprostor i svijet u kojem živimo) Vivian Sobchack (Istući meso/privjeti tekst, ili kako izaći živ iz ovog stoljeća); Anne Balsamo (Oblici tehnološkog otjelovljenja: Čitanje tijela u suvremenoj kulturi) te Roberta Rawdona Wilsona (Kiberdijelovi [tijela]: Protetska svijest).

Zbornik nastao na — ipak — protočnoj granici društvenih i humanističkih znanosti usmjerava, dakle, na promišljanja naravi i dubine otisaka koje na kulturu, društvo u cjelini, ali neizostavno i na tijelo pojedinca, ostavlja tehnološki, posebice elektronički napredak. Različiti stavovi prikazuju moguće načine razumijevanja — ne jedne već niza — stvarnosti koje nas okružuju i — ne jednog već nekolicine — tijela u koja se »meso« u kiberprostoru može transformirati. Zanimljivi oblici transformacija prikazani su i u »mogućim svjetovima« književnih i filmskih djela, a čija oprečna čitanja prikazana u zborniku svakako provociraju.

Kristina Peternai