Poljska književnost ili književnost u Poljskoj?

Poljska književnost ili književnost u Poljskoj?

Unatoč tomu što Hrvati i Poljaci pripadaju istom europskom kulturnom krugu, znanje Hrvata o Poljskoj i Poljacima zasigurno je obrnuto proporcionalno prostoru koji Poljska zauzima na zemljovidu. Posegnemo li za informacijama u hrvatskim leksikonima i enciklopedijama, iznenadit će nas mnogi zanimljivi podaci koji potvrđuju povezanost tih dvaju europskih naroda kroz duga stoljeća povijesti. Uz zajedničku postojbinu iz koje su Hrvati i Poljaci krenuli prema području koje danas naseljavaju, neraskidiva je spona tih dvaju naroda zasigurno — katolicizam.

Poljska je zemlja na čijem su se terenu ispreplele istočna i zapadna kultura, jak istočnjački utjecaj i blizina zapadnoeuropskih središta snažno su utjecali na formiranje različitih kulturnih običaja i obilježja.

Teško je, naravno, kroz nekoliko tekstova približiti neku zemlju i predstaviti način percipiranja i tumačenja ključnih problema, ali svakako vrijedi pokušati.

Unatoč bremenitoj poljskoj povijesti, posebice onoj novijoj kojom su prevladavale Hitlerove sulude zamisli i snažna »ruska čizma«, što je ostavilo snažan pečat na svijest Poljaka, valja priznati da je neosporavano pravo na nacionalnu i jezičnu pripadnost olakšalo i ubrzalo promjene u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća. Ulazak stranoga kapitala Poljska može zahvaliti među ostalim i svojemu geografskom položaju pa je nesumnjivo da mnogobrojne promjene utječu i na status religije u zemlji čiji stanovnici i danas svoj opstanak na zemljopisnoj karti pripisuju snažnoj vjeri. Hoće li religija izgubiti borbu s vremenom kojim prevladavaju demokracija i liberalizam u onom obliku koji je katolicizmu stran, pitanje je koje muči i — Karla Wojtylu — krakovskoga biskupa koji je 1978. izabran za papu.

Promjene su se odrazile i na status Polonije — poljske etničke skupine koja živi izvan domovine. Najbrojnije su Polonijine organizacije u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, ali su od posebne važnosti one u Rusiji, Bjelorusiji, Litvi, Ukrajini i Kazahstanu. Danas su Polonijine organizacije u SAD-u i na zapadu Europe izgubile ulogu »prozora u svijet« kakvu su imale do početka 1990-ih godina i novoga razdoblja u životu Poljaka, ali su im stoga na brizi ostale one skupine Poljaka na Istoku koje od njih danas traže veliku pomoć pa su teret koji pritišće Poljsku željnu ravnopravna statusa s ostalim europskim zemljama.

Iako utjecaj Polonije možda naizgled slabi, neprijeporna je činjenica da izvan Poljske danas živi oko 12-15 milijuna Poljaka, od toga, prema posljednjim podacima, oko 6-10 milijuna u SAD-u. Tako velik broj Poljaka nastanjenih u Sjedinjenim Američkim Državama posljedica je mita o lagodnom životu, duboko ukorijenjenom u svijesti Poljaka. Slabiji interes za rad Polonije i njezin opstanak u svijetu uvjetovan je dakako gospodarstvenim promjenama u Poljskoj.

Književna — stvaralačka i čitateljska tradicija iznjedrila je i nekoliko nobelovaca (W. S. Reymont, H. Sienkiewicz, Cs. Mi#losz, W. Szymobrska) pa ne začuđuje bitan položaj i ugled književne kritike. Nekoliko kritičkih tekstova M. G#lowi#zskoga, I. Filipiak i D. Nowackoga, rasvijetlit će današnji status književnosti i promjene koje su i nju zadesile s obzirom na prethodna književna razdoblja.

Prisutnost Židova u Poljskoj od 10. st., odnos Poljaka prema njima i posljedice Hitlerova bolesnoga nauma — u znatnoj su mjeri oblikovali poljsku povijest. Vječno spornu temu — Židove u Poljskoj, kojih danas u Poljskoj ima samo oko 15 000, u povijesne je okvire smjestila u odličnom tekstu Maria Janion, poljska povjesničarka književnosti.

Otvaranje poljskih državnih granica otvorilo je gospodarska, društvena, kulturna vrata pa tako i jezična. Prodor anglizama zatekao je možda pomalo nespremne i same jezikoslovce. Razlog je očito psihološke prirode, korisnici poljskoga jezika osjetili su u sve učestalijoj uporabi anglizama dokaz svoje konačne slobode i neovisnosti, ulaska u svijet, u Europu. Međutim, intenzivnost anglizacije jezika plaši posebno stariji naraštaj Poljaka koji engleski pomalo doživljava kao jezik-okupator.

Jerzy #ňurawiew organizirao je 1927. prvo Međunarodno pijanističko natjecanje Fryderyka Chopina, kao uspomenu na skladatelja pedeset sedam mazurki i 16 poloneza koje je posvetio svojoj rodnoj zemlji. Do 1949. održala su se 4 natjecanja, a od 1955. natjecanje se održava svakih 5 godina. Sudjeluju pijanisti mlađi od 27 godina iz cijeloga svijeta. Godine 1980. na njemu je sudjelovao i Ivo Pogorelić. Sudeći prema broju poljskih sudionika kojih je svake godine sve manje, čini se da je ono očito važnije inozemnim pijanistima nego Chopinovim zemljacima.

Povijest kina u Poljskoj započinje s godinom 1896, a prvi su filmovi snimljeni početkom 20. st. Poljska filmska škola dominirala je poljskom kinematografijom 1950-ih godina kao odgovor na umjetnost socijalističkog realizma. Iako se »službeno« ugasila početkom 1960-ih, upravo su njezini osnivači i članovi obilježili i svjetsku kinematografiju brojnim nominacijama i osvojenim nagradama. Tradicija »poljske škole« poistovjećuje se s Kanalom za koji je Wajda osvojio Srebrnu palmu u Cannesu 1957, i tako školi pribavio međunarodni status. Za film Čovjek od željeza dobio je Zlatnu palmu u Cannesu 1981, a 2000. Wajda konačno dobiva Oscara. Nož u vodi Romana Pola#zskoga, prvi je poljski film nominiran za Oscara, 1962. Danas je teško predvidjeti hoće li novi redatelji — debitanti steći međunarodni ugled kao njihovi kolege po struci prije otprilike pola stoljeća.

I za kraj, umjesto zaključka. Nemoguće je u samo nekoliko tekstova predstaviti reprezentativan stil i najčešće teme poljskoga feljtona, ali će sigurno neke nove informacije pojasniti aktualni trenutak i možda rasvijetliti ključne probleme u Poljskoj o kojima se piše i govori, kaže Ivana Vidović Bolt koja je za Kolo priredila ovu panoramu.

Poljska je književnost patos, dosada i briga. Ali, kao prvo — ona je svetinja koju smo nosili kroz povijest, gledajući u njoj smisao i priliku za spas narodnog identiteta. Kao drugo — to su djela (koja nitko ne bi nikad pročitao, da nije bio na to prisiljen) i čete bljedolikih koje su joj služile, imajući uvijek nadohvat ruke neko važno pitanje: »Koje su boje bile Jagnine vrpce na vjenčanju?« i »Zašto nas ne uzbuđuje, ako je bio veliki pjesnik?«. I kao treće — otkad pamtim, poljska nas književnost podsjeća na bolesnika nad kojim se sa strahom i brigom saginjemo propitkujući: »Što te boli? Jesi li još živa?«.

Problem je, kao što se vidi, podjednako književnost jučer kao i književnost danas, a način na koji ona povezuje prošlost sa sadašnjošću podsjeća nas na ponašanje poludjela mačka koji se uporno okreće, goneći vlastiti rep. Cijeli sveti, književni kanon trebao bi, naime, imati smisla kad bi postojao njegov živ kontinuitet, kad bi prisilno znanje dječurlije u školi bilo znanost koda koji je potreban za dešifriranje postojećih književnih smislova. Progutana, kontemplacijom svog oboljelog repa, poljska suvremena književnost nije u stanju ući u dodir sa stvarnošću. Gledajući kako patos vene u mjehurićima dosade, ona nema hrabrosti oduprijeti se tradiciji, niti se otkinuti od nje, kao da je ne želi ostaviti na cjedilu. Zapliće se tako u tipično, lažno kolo: tradicija nema smisla, jer nema kontinuiteta, a kontinuitet besmislene tradicije je nemoguć. Kanon se može reanimirati samo onda ako je korijen žive kulture, zasad, ipak cvijet suvremene književnosti nekako ne želi procvjetati na obamrloj grani. Kad bih morala dati dijagnozu stanja bolesnice, rekla bih da teško boluje »na živce«. Evo njezinih simptoma: narcizam, nedostatak slike vlastitog identiteta. Zagledana samo u sebe, nesretna poljska književnost baca se između krajnje idealizirane vizije vlastitih dužnosti (»ah, kako sam čista i lijepa«) i samoomalovažavanja (,»glupa sam, ružna i nitko me ne voli«). Taj tipično neurotički splet, koji dovodi do odsijecanja od svake stvarnosti, gubitka dodira s društvenom pozadinom, samonavijajući je stroj koji proizvodi kulturološki neprimjerene reakcije.

A kakva je stvarnost? Otkad je nestala službena cenzura, a knjiga je u većoj mjeri postala tržišna roba — izdavačka ponuda postaje sve raznovrsnija — a čitateljstvo se povećalo. Ako ne koristimo izraz »književnost« na vrijednosni način — rezervirajući ga samo za knjige koje smatramo dostojne tog imena — već se prema njemu ponesemo u najširem smislu smještajući u njega svu književnu produkciju, kao i paraknjiževnu (filozofija, psihologija, savjetnici, faktografija i tome slično...) — zasigurno ćemo se složiti da je teško govoriti o padu književnosti u Poljskoj. Još uvijek čitamo — jedni manje, drugi više, jedni ovo, drugi ono... Ali, upravo takva književnost uistinu postoji i funkcionira. Ona je dio simboličke kulture i upravo je to stvarnost s kojom je vrijeme da stupimo u neki kontakt. Nedostaci poljske književnosti ne proizlaze, naime, iz toga što nije opisala Poljska Narodna Republika, ili što se nije obračunala s komunizmom, ili što isto nije u stanju opisati svakodnevne probleme vlasnika »čeljusti«. Problem leži u tome što je izgubila dodir s knjigama koje Poljaci čitaju, a na kraju se pišu knjige o drugim knjigama.

Stražari svetog ognja, koji govore u ime poljske književnosti, također imaju izopačenu viziju primatelja. S jedne je to strane POLJAK (pisano velikim slovima) koji, poput pustinje, žeđa za narodnim istinama svoje veličine, a s druge strane, kad prosječan čitatelj ne ispuni taj ideal, ispada običan prostak koji čita samo Ludluma i Harlequina, dakle, knjige na koje je dovoljno odmahnuti rukom.

Naravno, Poljacima je, kao i svima, potrebna klasična, zabavna književnost: ljubići, SF, senzacije, krimići, popularni romani, horor... Ali i tu postoje goleme različitosti i treba se osvijestiti da su najbolje pozicije majstora popularnih žanrova, poput Le Carréa, Kinga ili Ursule LeGuin, uistinu bolja književnost od pozitivističkih romančića u stilu »Janka Muzykanta«. I ako ih je netko u stanju čitati i razumjeti, to uopće nije tako strašno primitivno; kultura također zbog toga ne trpi. Primatelji književnosti se, uistinu, ne dijele na sve užu elitu koja brani Mi#losza i na prostake koji su izgubljeni za pravu kulturu. Vrijedi se zamisliti, što znači dvanaesto izdanje Buđenja od de Mella u tvrdom uvezu i općenito, interes za različite pozicije s granica kontrakulture filozofije i psihologije. Možda se potreba za smislom života ne svodi uopće na želju za razumijevanjem komunističkih iskustava? Možda Poljaka danas više zanima budizam?

Knjige, koje se čitaju, od onih najjednostavnijih do onih najprofinjenijih — osim zabave, primatelju isporučuju simbole, kulturološke znakove pomoću kojih on uređuje svoj svijet. Svidjelo se to nama ili ne, arsenal tih znakova znatno prekoračuje plemića sa sabljom, rascijepljeni bor, a od policajca iz razdoblja ratnoga stanja, veću težinu ima, kao što se čini, kozmopolit (Däniken!). Naravno, sve se to može smatrati smećem koje nepotrebno blati poljske umove, ali za mene je baš to prava kultura Poljaka. Moguće da joj danas u većoj mjeri pripada — poduprta filmom — slika američkog farmera na kukuruznom polju (uskoro će doći kriza i on će krenuti sa svojim drndavim teretnim kolima u Kaliforniju brati naranče), nego slika Boryne koji bježi kroz polje u smrtnoj košulji. Književna istina nije samo fiktivna vjerojatnost, to je također fikcija koju priznajemo kao istinu. I teško je tu išta savjetovati, kad nam se istinitim čini agent CIA-e u lovu za gangsterom, a policijski funkcioner u toj nam ulozi izgleda neprirodan. Elementi poljske stvarnosti su u malom stupnju pretvoreni u znakove. Osim, možda, Palače kulture. To je uspjelo Konwickom. Zato je pred poljskom književnošću iznimno teška zadaća. Kostimi iz starog kovčega nisu pogodni za opis stvarnosti (npr. pokušaj romantične heroizacije ratnog stanja završio je velikim ismijavanjem). S druge strane, elementi stvarno postojećeg svijeta se nisu uspjeli preraditi u simbole. Može se za to kriviti komunizam, ali ipak, istodobno treba imati na umu da simboli stvaraju određenu strukturu i međusobno su povezani. Neće nam uspjeti obnoviti jezik poljske književnosti oslanjajući se samo na Mickiewicza, on mora nastati u skladu sa znakovima koji su stvarno razumljivi čitatelju i koje on osjeća.

U toj nas situaciji može spasiti samo mir. Bez obzira na to kako će dalje napredovati bolest poljske književnosti postojat će književnost u Poljskoj i poljska kultura — naš vlastiti mozaik složen iz jako različitih kamenčića. U njemu se imaju priliku pronaći i knjige koje su napisali poljski pisci (mnoge se tu i nalaze). Prestanimo, dakle, misliti da poljska književnost mora postojati. Ne mora. Čak i ako nestane i tada će u Poljskoj postojati nekakva književnost. Svatko će moći izabrati nešto iz velike svjetske ponude, a kome se gadi život u globalnom selu kupit će Kraszewskog u antikvarijatu.

Dakako, na sliku kulture ne utječe samo tržište kojim upravlja primatelj, već i časopisi koji stvaraju mišljenje i skupine koje oblikuju književne ukuse. I tu treba nastupiti promjena. Treba odgovoriti na pitanje je li nam dovoljna dobra književnost ili je nužno da ona bude poljska. Možda nije važno hoće li Poljaci slaviti Konopnicku, već je važno da vole dobre knjige neovisno o narodnosti njihovih autora, kako bi je mogli čitati i razumjeti. Oblikovanje primatelja ne može se temeljiti na neprestanim pretenzijama kako ne predstavlja vlastitu razinu i ne čita romantičare prije spavanja. Dosta je jecanja pisaca da ih nitko neće izdavati, te da to uzrokuje pad poljske kulture. Neka pišu dobre knjige (takvo je to zanimanje). Može im se čak ponekad dati i financijska potpora samo kad se to ne bi odvijalo pod parolom spašavanja narodne biti.

Vrijeme je da se priznaju činjenice: književnost u Poljskoj postoji i ona čini naš svijet, treba se i njome pozabaviti. Valja priznati postojanje strane književnosti koju Poljaci čitaju kao sastavni dio kulture, te se ona također treba istraživati i analizirati. Ona čini bitan dio našega svijeta, a nije samo neki čudan, nevažan dodatak. Osim toga, ono što se čita u Poljskoj uopće nije slučajno: hitovi, često potvrđeni u svijetu, tu se ne prodaju, a slabo poznati pisci postaju kultni objekti. Pa što onda ako ne pišu na poljskom jeziku? Mi ih, ionako, prerađujemo na svoj način, iako bi bilo dobro kad bi ih kritika znala upoznati, staviti ih u odnos s poljskim, društvenim i povijesnim iskustvima. Zagledani u ideal nepostojeće narodne književnosti, u nekakvo mitsko, izmišljeno djelo spremni smo previdjeti novu kvalitetu što nastaje — otvorenu, univerzalnu kulturu u Poljskoj.

A što je s poljskom književnošću? Dopuštam si na kraju predstaviti optimističnu verziju. Možda nam jednom uspije razumjeti i prihvatiti kulturu Poljaka, takvu kakva ona jest, a ne kakva bi trebala biti, kada će poljski pisci pisati knjige (a ne stvarati književnost) i naglo ćemo otkriti da imamo sjajnu poljsku književnost i da je vrijedno posegnuti čak i za Norwidom kako bismo se njime znali u potpunosti veseliti.

[»Ex libris« br. 48, ožujak 1994.]

Prevela Marinela Aleksovski