Poljska književna kritika ili književna kritika u Poljskoj?

Poljska književna kritika ili književna kritika u Poljskoj?

Razgovarao gluh s nijemim — to je valjda najkraće moguće sažimanje polemike koja se vodila na našim stranicama,1 a koju sam uspjela, priznajem, ciljano izazvati provokativnim člankom Poljska književnost ili književnost u Poljskoj. Što se, naime, pokazalo? Moji su polemičari jasnog stava da je književnost određen skup djela i njihovih kanoniziranih interpretacija. Za mene je, naprotiv, književnost jedan oblik društvene komunikacije i zato ne mogu zamisliti govor o njoj bez uvažavanja čitatelja i problema vezanih uz njezin prijam. Naravno, profesionalni je prijam jedan od mogućih načina čitanja i razumijevanja književnih djela. Ali nije jedini. Stručnjaci raspolažu znanjem i umijećem koje prekoračuje prosječni fond kulturne kompetencije; njihove sugestije i interpretacije mogu obogatiti neprofesionalnog čitatelja. To, ipak, ne znači da posjeduju ključ Apsolutne Istine. Premda, dakle, s divljenjem čitam djela Književnih Svećenika, ne mogu zaboraviti da su ona — kao i sva druga — društveno i povijesno uvjetovana. Da osim profesionalnih čitatelja postoje također i neprofesionalni primatelji, i to jako različiti. Književnost i književna kritika su, dakle, uistinu namijenjeni njima. Oni su ti koji ih stvaraju kroz svoje, kako je to Escarpit nazvao, stvaralačke izdaje — sve novije interpretacije, zadane suvremenim kontekstima.

Kriza poljske književnosti — valjda to nije samo moje mišljenje — proizlazi iz toga što se u nju upisani virtualni čitatelj (modeliran, utemeljen u tekstu) sve rjeđe susreće s empirijskim čitateljem. Manje-više na to mislim kad pišem da je poljskom čitatelju bliži američki farmer nego Boryna. Ogorčeni W#lodzimierz Odojewski (»Tygodnik Powszechny«) odgovara protutvrdnjom da američki farmer ne može pripadati pravoj poljskoj kulturi. Ali kakva je to prava kultura? Postoji li kakva neprava kultura? Smatram da postoji samo onakva kultura kakva postoji i u tom je smislu prava. Slično je s tradicijom. Tradicija je je živa i funkcionira u društvu.

Jerzy Sosnowski (Bljedolika u zemlji leguana) tvrdi: Znajući unaprijed — obično iz škole — što su napisali Orzeszkowa, Prus, također Norwid i Mi#losz, nismo u stanju s njima uspostaviti dijalog, raspoznati tko nam od njih ima što za reći, koga možemo iskoristiti za razumijevanje svijeta — i ostajemo u uvjerenju da je sve to potpuni trulež. Slažem se — loše predavan kanon u školi danas ne pomaže snalaženju ni u književnosti ni u stvarnosti. Radi se o tome, misli Sosnowski, da to nema veze sa samim kanonom koji mimo svega ostaje čist i neokaljan, negdje na apstraktnom nebu teoretičara književnosti. Ja, nažalost, ne vjerujem u nebo i sumnjam da je način na koji veliki instruktor Jerzy Sosnowski poučava književni kanon s društvenog stajališta od veće važnosti. Baš kao što je, prema Sosnowskom, očigledna i konstatacija da je »Janko Muzykant« loša novelica. Što s tim, ako to nitko ne govori djeci u petom razredu kojima je ona i dalje noćna mora? Gotovo su svi, osim uske elite, uvjereni da je to trulež, a u društvenim je razmjerima, uistinu, tako. To se može pokušati izmijeniti, ali ne treba se vrijeđati zbog činjenica.

Dakle, činjenice. Danas nije u modi neopozitivistički način razlikovanja činjenica od vrijednosti i nužnosti, iako se i dalje čini koristan. Tako sam, baveći se književnom situacijom u Poljskoj, nastojala prije svega promatrati ono što postoji, a ne ono što bi trebalo postojati. (Iako mi s druge strane nije ni zbog toga svejedno.).

Moj je tekst, na kraju, primljen kao apologija popularne književnosti. Pa što, moja krivica — nisam nad glavom mahala Proustom i Heideggerom. Ozbiljno govoreći, mislila sam da je općepoznata činjenica da je Proust bio velik pisac. Ipak, mislim da je svakome tko je ozbiljno i pošteno zainteresiran za nove sadržaje u poljskoj književnoj kulturi neobično korisno pokazati se bar zagledan u popularnu književnost. Mogu se ponovno vratiti, kao što to čini Dariusz Gawin (Problemi s književnošću), različiti budizmi na lomaču šatrovačke književnosti, može se primijetiti iza njih probuđena glad nekonvencionalne metafizike. Pokazat će se tada da se ona gasi pomoću dostojnog i ozbiljnog interesa za Pirsiga, preko prereklamiranog de Melloa i od njega puno lošijih, glupih savjetnika »pozitivnog mišljenja«. Ne govoreći više o pravoj poplavi romana različitih razina koji se okreću oko te problematike. I tada će doći vrijeme za pitanje — što o tom problemu, tako jako zainteresiranom čitatelju, imaju za reći poljski pisci?

Osim toga, važan je element kulturološke »didaktike« također i uzdizanje uvis knjiga onih književnih vrsta koje su se tradicijski smatrale nižima. I kao što smo Lema uvrstili u klasike, možda to zaslužuje i Ursula LeGuin (Lijeva ruka tame i Zemljomore), pa makar zato što je ljestvica, po kojoj se čitatelj, ograničen na fantasy može uspeti na višu razinu dodira s literaturom. Najlakše je reći tako kao Odojewski: »Ja ne čitam takve knjige. Uistinu, zašto? Zar bi skupa s romantičarskom paradigmom nestao u nepovrat kao i etos poljskog intelektualca koji se ne smije samo naslađivati svojom inteligencijom, već mora ispuniti i određenu misiju u društvu?«

Sljedeći nesporazum koji se javlja, tiče se vrijednosti i hijerarhije unutar književnosti. Označava li, uistinu, moje priznavanje činjenice poput postojanja neprofesionalnog prijama negiranje svih kulturoloških hijerarhija i poredaka? Ili je, kako tvrdi Gawin, to prijedlog zamjene književne kritike istraživanjem mentaliteta primatelja i demonstrativnim odbacivanjem visoke, elitne kulture? Ne, nadam se da se to što sam napisala — unatoč Gawinovoj tezi — ne svodi na nekritičnu pohvalu novog stanja stvari i kratkovidnog priklanjanja kulturi liberalne vjere u nevidljivu ruku tržišta. Kada bih stvarno tako mislila, zašto bih pisala da na sliku kulture ne utječe samo tržište kojim upravlja primatelj, da književna kritika stoji pred ozbiljnim izazovom i da mi je stalo do toga da Poljaci čitaju dobru književnost? Zašto bih uopće i o čemu pisala?

Zabavno je to što oni kojima se gade tržišni hitovi, rado navode kao primjer Harlequina, dok zaboravljaju Herberta koji se odlično prodaje. A upravo se izbor Herberta, Heideggera ili Eca može protumačiti postojanjem suvremenih snobizama i vrijednosti, znanjem o određenom poretku u kulturi. I dalje, obveznim uvjerenjem da postoje bolje i lošije knjige. Tržište knjiga, ipak, nije tržište sapuna, to je ujedno tržište ideja. I nije valjda slučajno da je Marta Fik za najveći književni događaj prošle sezone u Poljskoj proglasila izdanje Prousta. (Druga je stvar što je za to dobila svoje!)

Istraživanje književnih ukusa u svojoj je biti proučavanje mentaliteta i šteta što se malo čuje o takvim istraživanjima. Ne treba ih, ipak, zamijeniti postavkama koje vise u zraku, kao na primjer, da su poljski čitatelji samo potrošači masovnog tržišta koji se povode za najprostijim hedonističkim refleksima. Upravo suprotno, čini mi se da još uvijek postoji književna publika — povezana zajednica ukusa i vrijednosti, koju ne zanima samo književnost, već i izražavanje o književnosti. I upravo ta publika tretira književnost kao vrijednost, a ne kao potrošački proizvod. Pitanje je, što ona čita? Može li joj poljska književna kritika pomoći u toj lektiri, ima li priliku za oblikovanje elitnog primatelja? I je li on uistinu, kao što to sugerira Odojewski, predstavnik onih 5 posto društva, cvijeta naroda, elite koja prenosi tradiciju? Ukratko, može li kozmopolit po definiciji pripadati kulturnoj eliti u Poljskoj? Na taj smo način došli do ključnog trenutka spora, tj. do problema »narodnog kriterija« u književnosti.

Najjasnije je čitavu stvar obuhvatio konzervativni povjesničar Dariusz Gawin. On se izjašnjava za tezu da su demokracija i liberalizam po svojoj prirodi suprotni pravoj elitnoj kulturi i jedino što u tim okvirima može funkcionirati je »utržištena« masovna kultura kao uređen standard koji se brani pred postmodernim »sve je dopušteno«. Kao što tvrdi Gawin, Poljaci su nekad, birajući narodnu borbu umjesto asimilacije, već davno i zauvijek odlučili da u višu kulturu spada samo ono narodno. Jedina je alternativa izbor između nedostatka reda i davnog, narodnog kanona u novom odijelu. (Samo tko mu treba to odijelo skrojiti? Nitko ne odgovara na to pitanje!)

Mit poljskoga naroda, koji je jednom izabrao i to potpuno jednoznačno, podjednako je dobar kao mit narodne poljske književnosti. Moguće je da je ta, kako tvrdi Gawin, opće odbačena asimilacija ipak stizala, stvarajući temelje pod otvorenom i univerzalnom kulturom. Upravo je zato, (kao što je poznato — sila reakcije odgovara sili akcije) narodni kanon uvijek iziskivao tako vatrenu obranu. Narodni paun je bio i papiga! A sad je službenica... Amerike?! Koliko ćemo to još dugo ponavljati?

Teza o vezi između liberalne demokracije i pada kulture, koju je Gawin prihvatio kao aksiom, ne izgleda mi uopće očigledna, to je, ipak, tema za posebnu raspravu. Ne zanimaju me idealni uzorci, već ovdje i sada postojeće društvo (ili narod) i njegova kultura. Općeuvriježen stav da je davna romantičarska paradigma obamrla, nova se nije rodila, a to što je ostalo na poprištu bitke je samo poplava masovnih starudija, amerikanizacija ili, u najboljem slučaju, postmodernizam kao antiteza svakom poretku i hijerarhiji, čini se, u najmanju ruku, preuranjena. Tako ćemo moći govoriti kada uložimo malčice napora u pronalaženje nekakvog reda u toj magmi koja užasava književne kritičare, napora koji se temelji na smislu i vrijednostima, a ne samo na pokazateljima tržišne prodaje. Trenutačno, ipak, koliko god puta netko pokuša spomenuti čitatelja, vraćaju ga natrag na prezirano hedonističko tržište »potrošača kulture«.

A možda bi poljskoj kulturi bolje poslužio drukčiji pristup? Manje se usredotočiti na obranu tradicionalnih vrijednosti, a više se otvoriti prema stvarnim nadolazećim procesima. Mislim da književna kultura Poljaka nije posve lišena hijerarhije i reda. Tim više što u ovom trenutku istodobno postoji nekoliko takvih poredaka (među kojima također i »narodni«). Njihova je sredina, ipak, književnost u Poljskoj, u kojoj ima mjesta za poljske pisce, a s druge strane, ne postoji prilika za uvođenje »zaštitnih ciljeva« koji bi ih štitili od sučeljavanja s cjelinom književnog iskustva koje je dostupno društvu. Književna bi kritika imala mogućnost utjecati na oblikovanje svijeta tih ocjena kada bi prestala križati ruke nad mrtvom paradigmom i tom užasnom amerikanizacijom, te se napokon osvrnula uokolo i primijetila ono što postoji. Vrednovanje i hijerarhizacija nisu, nipošto, nepobitni elementi kulture, to što se događa u poljskoj književnoj kritici je jednostavno, otklon od te dužnosti. Njezini se plodovi vrednovanja izjašnjavaju o nečemu što ne postoji u širim društvenim razmjerima premda su rafinirani i zanimljivi, oni su mačji osmjeh bez mačke. Nemam ništa protiv takvog osmjeha, ali zar se ne bi moglo bar ponekad zabaviti onim što ljudi stvarno čitaju, a ne se unaprijed kladiti da je riječ o samom vrhuncu simboličnog smeća?

Zato baš podržavam tezu — sviđalo se to komu ili ne — da je književnost u Poljskoj stvarna postojeća kulturna cjelina, unutar čijih okvira čitatelji ravnopravno tretiraju knjige poljskih autora i prijevode, te se jedni interpretiraju u kontekstu drugih. Što je, dakle, književnost u Poljskoj, a ne u Pernambucu ili na Marsu; njezin oblik nije slučajan odraz svjetske liste bestselera, već naš specifični izbor. Možda je upravo zato američka književnost tako uspješna — jer je osjetljiva na religijsku, često i moralističku problematiku?

Naravno, moguće je da griješim, ali u tom slučaju htjela bih se upoznati s nekim protuargumentima. Predbacujući mi nekompetentnost ili opisujući, također, moje poglede izrazom »neozbiljni« ne donosi, doduše, po tom pitanju ništa novo. To je način ignoriranja problema, njegova prešućivanja; izraz je to magične vjere da će neprihvatljiva stvarnost nestati, ako se dovoljno glasno izrazi negodovanje ili ako se zatvore oči.

»Književnost u Poljskoj« je ono što čita kolektivni poljski čitatelj i — jasna stvar — u nju se ubrajaju također i knjige poljskih pisaca — i u tom smislu ona ne isključuje poljsku književnost. Pored svega toga, moj je prijedlog bio jednoznačno ocijenjen kao pokušaj suprotstavljanja »dobre« narodne književnosti »lošoj« stranoj književnosti. Takvo se shvaćanje čini tipičnim za viziju svijeta podšivenu nacionalizmom, u kojoj se posebno rangira nesvladana opozicija: »vlastito« nasuprot »tuđem«, dok je moje pitanje glasilo: Što je u današnjoj Poljskoj »vlastito«? Što bi književna kritika uspjela primijetiti kada bi se, umjesto da govori o priželjkivanom stanju stvari, objektivno zagledala u ono — što možda nepotrebno, ali realno — postoji?

Zadržimo se malo na ovom »priželjkivanom stanju stvari«. Zanos, u kojem su mi moji polemičari predbacivali mistificiranje problema i skiciranje neistinite alternative (Jerzy Sosnowski), nesigurnu intelektualnu nonšalantnost (Henryk Dasko, Što se dogodilo s piscima) itd. — otuda zasigurno proizlazi upitnost prešutno prihvaćenog načela prvenstva narodnog kriterija u književnosti, pred kriterijem koji je označio opseg živog, općeg opticaja. Kritičar zna što bi čitatelj (kada želi pridobiti njegovo poštovanje) trebao pročitati, ali čitatelj čita nešto drugo. Odatle toliko negativnih osjećaja, čak razumljivih, jer, naime, tu se radi o aksiologičnom poretku, o sferi (neispunjenih) postulata. Kad, naime, dolazi do dijagnoze, Sosnowski priznaje:

»Kanonska djela naše književnosti nestala su pod slojem dosadnih interpretacija i uopće ih ne čitamo, ali Dasko misli suprotno, da je današnje stanje poljske proze intelektualni poremećaj. Ne interesira ih što zanima čitatelja i zašto stoje nad poljskom književnošću i sa strahom i brigom se propitkuju: »Što te boli? Jesi li još živa?« — vjerno se ponavljam, kao što sam pisala prije dva mjeseca...

I upravo je to sama bit stvari. Čini se da nije jasno u odnosu na što treba primijeniti stalno obvezan »narodni kriterij«. Marcin Kró#l je ispravno shvatio (»#ňycie Warszawy«, 11. III: 1994): »da uistinu postoji poljska narodna tradicija, ali je ta tradicija uglavnom mrtva«.

Ali ne uništavajmo oltare prošlosti... Pa ne zahtijevam prisilnu likvidaciju narodne književnosti, ne izabirem niti neki univerzalni oblik kulture lišen lokalnih ukusa. Književnost ispunjava mnogo različitih funkcija i, premda je estetska funkcija nadređena, rijetko se prijam književnosti svodi samo na nju. Htjela bih da se, dakle, osim narodnog kriterija priznaju kao ravnopravni punovažni i drugi kriteriji — vještina izlaženja na kraj s egzistencijalnim problemima pojedinca, stvaranje metafizičkih dilema, buđenje osjetljivosti na drukčije kulture... Ako primijenimo takve kriterije, od kakve je važnosti je li knjiga poljska ili strana? Ili drukčije rečeno, zašto bi se pozicija istog književnog ranga ocjenjivala drukčije samo zato što je jednu napisao Wi#üniewski, a drugu Brown?

Izjašnjavajući se za maksimalno otvaranje poljske kulture, vidim u njoj mjesto za knjige na poljskom, o Poljskoj, za Poljake. Također ništa ne sprječava pisce da se, pišući na istom jeziku, usavrše u nekoj zajedničkoj specifičnosti koja ih razlikuje od drugih. (Tu s ljubomorom mislim na latinoameričku književnost.) Ali, to se ipak, ne mora dogoditi. I opet, to ne znači da ja osobno to ne želim — baš naprotiv! Kao što sam napisala, želim vjerovati da će, kad poljski pisci počnu jednostavno pisati knjige, kad oživi književni život u Poljskoj — oživjeti i poljska književnost i njezine nanovo iščitane tradicije. (Valjda nitko od polemičara nije pročitao moj tekst do ovog mjesta, tj. do kraja.) To iziskuje, ipak, vještinu primjećivanja, kakva je uistinu kultura Poljaka, razumijevanja našeg mjesta u svijetu i hrabrosti prihvaćanja promjena.

Što, dakle, želim i o čemu maštam? Ovdje ću se poslužiti citatom:

Sa slašću se udubljujem u atmosferu ustrajnih polemika, žestokog lansiranja moda, osobnih izleta i zajedljivih aluzija. Jedan dobar roman ovdje izaziva oluju koja se godinama ne stišava. Jednu zlobnu recenziju jezici okreću mjesecima. (...) Ta književnost nije geto — ona je posljednji rezervat, u kojem je ustrajao autentični književni život, buran, ispunjen nametljivošću i voljom obožavanja. Vidi se zašto je nekada čitavo društvo znalo navijati u književnom sporu. Nije nam ni na kraj pameti situacija u kojoj se jednom promovirani autoriteti održavaju na temelju prešutnog sporazuma čitava desetljeća, daveći sve što je živo i obvezujući svakog tko piše pod prijetnjom kolektivne kletve na njihovo zajedničko napuhivanje. (...) Udara kritička samosvijest te književnosti, koja je niknula, ne samo iz postojanja izuzetno žive, pronicljive i nemilosrdne kritike, već također iz stvaralačke spretnosti i poznavanja konvencija među stvaraocima. I ona ima svoje Orzeszkowe, otmjene i dosadne klasike, koje ipak treba poznavati. Ovdje oni sudjeluju u igri, bivaju provocirani i karikirani, žive.

Gdje je taj raj? Prema Janu Gondowiczu (Sve veće muhe, »Nowe Ksi#M#űki« 1/1994) izgubljeni raj živog književnog života, koji nije dobio po nosu, možemo pronaći oko književne fantastike i SF-a, u časopisu »Fantastyka«. I nije to, valjda, slučajno. Ta književnost živi zahvaljujući svojim čitateljima, ali također i tome što joj na nebu ne stanuju tradicije.

Ako se danas želimo izjasniti o književnosti, potrebna nam je otvorenost. Možda također i nadobudnost, nezrelost — atributi fantastičarskog kruga — koji se brane od tuđih napada. Umalo se stara paradigma završila, vrijeme je da pronađemo novu. Nove ključeve, nove hijerarhije, nove poretke. (Ako je »književnost u Poljskoj« loš ključ, nađimo drugi.) Ne tvrdim da oni moraju biti jednostavno preslikavanje tržišta, čak niti tržišta ideja. Moraju, ipak, s njima ostati u nekoj vezi. To iziskuje poštenu konfrontaciju sa stvarnošću, također i hrabrost posjedovanja vlastitog mišljenja. Vještinu silaska s koturni i poniranja u vir diskusije. Htjela bih se jednoga dana probuditi u svijetu u kojem će mi jutarnje novine donijeti bijesni napad Jerzyja Sosnowskog, zavedenog feministicama, na Zbigniewa Herberta, zato što je napisao Gospodina Cogito, a ne Gospođu Cogito. A tu ništa, samo etos, narod, burzovni tečaj i križanje ruku, jer u kulturi nema prijeloma. A odakle nam? Ništa se neće promijeniti, ako će oni koji imaju najviše predispozicija za animaciju i oživljavanje, nabrajati među sobom ezoterične službene izvještaje u unutrašnjim biltenima ili poučavati s visine svojih kula od slonove kosti, uvijek o jednom te istom, čitatelju visokotiražnoga tiska. Trenutačno situacija je paradoksalna — oni koji sada čitaju knjige na tržištu i o njima pišu, često nemaju odgovarajuće umijeće za analizu, a oni koji raspolažu takvim umijećem, ili bi ga mogli stvoriti sada općenito, ne čitaju književnost.

[»Ex libris« br. 53, lipanj 1994]

Prevela Marinela Aleksovski

1 Časopisu »Ex libris« (op. prev.)