Osnovne značajke torlačkoga narječja

Osnovne značajke torlačkoga narječja

Torlačkim se narječjem govori na krajnjem jugoistoku srednjojužnoslavenskoga dijasistema, između kosovsko-resavskoga dijalekta štokavskoga narječja te bugarskoga i makedonskoga jezika. Tom narječju pripadaju i govori oko Karaševa u Rumunjskoj te govor Svinice u Đerdapu. Uglavnom torlačkim govorima komuniciraju Srbi. Hrvati govore torlački u Karaševu i okolici te u Janjevu, Letnici, Vrnavokulu i još ponegdje (Šašare, Vrnez) na Kosovu. Kosovski Hrvati danas u znatnu broju žive u zagrebačkoj Dubravi i u Kistanjama blizu Drniša i Knina.

U torlačkom je narječju jat uglavnom redovito ekavski; kažem tako jer nekih odstupanja ipak ima, kao što nam karaševski primjeri pokazuju.

Na mjestu praslavenskih poluglasova čuva se šwa (bilježim ga kao '): d'ž, pet'k, d'n, udov'c, d'n's itd. Nenaglašeni šwa često se otvara, a zatvara, pa dolazi i do jednačenja šwa i a. Rjeđe se na mjestu šwa izgovara a ili e.

Vrlo je važna sudbina samoglasnoga l. Ono je najčešće dalo u u prizrensko-južnomoravskom dijalektu; u njemu je ipak iza dentala dobiveno lu: sluza, dlug itd. I u svrljiško-zaplanjskom dijalektu obično je dobiveno u (žut. npr.), iza dentala l+šwa (sl'za). Nešto je drugačije stanje u lužničkome poddijalektu timočko-lužničkoga dijalekta; tu redovito dolazi l+šwa (žl'to »žuto«), a iza labijala u (vuk). U karaševsko-svinjičkom dijalektu čuva se samoglasno l ili se često realizira kao šwa+l.

U blizini makedonskog jezika nesumnjivi su makedonski utjecaji, npr. a kao refleks stražnjeg nazala: viknala i slično.

I turski utjecaj očit je na jugu narječja. U Đakovici npr. čuva se fonem üskupa s riječima iz turskoga jezika (tütündžija »duhandžija«).

Važna je vokalna značajka da je kod broja 11 dobiveno i (jedinaese), kod broja 1 šwa se čuva (jed'n). Tu je, dakle, situacija kao u makedonskome, različita u odnosu na slovenske govore i ostale govore srednjojužnoslavenskoga dijasistema (tu je uvijek šwa ili refleks šwa), kao i u odnosu na bugarske idiome (tu je redovito i).

U pogledu konsonantizma važna je pojava gotovo redovito gubljenje h, uglavnom i f, npr. bua, kava. Nova jotacija provedena je kod dentala, ali obično nije kod labijala.

Fonem #3 (=dz) pojavljuje se u mnogim govorima, najčešće ispred v (#3vono, <#3vezda), ali i u drugim primjerima: #3adnji, na#3rem itd.

Dočetno l na kraju sloga obično se čuva (bel), ali u prizrensko-južnomoravskom dijalektu na Kosovu dolazi -ja: beja »bijel«, bija »bio«, vikaja »vikao«. Na Kosovu istočno od Prizrena bilježeno je videv, pepev, kao u makedonskim govorima oko Tetova.

U timočko-lužničkom dijalektu staro ć, đ dalo je č, dž (noč, medža), a ć, đ ili slični glasovi dobiveni su kad se k, g našlo ispred e, i ili iza j, nj, lj (ruće, drudži, majća i slično). U tom dijalektu dolazi tip dojde, također u svrljiško-zaplanjskom. Prizrensko-južnomoravski dijalekt, kao i svrljiško-zaplanjski, čuva staro ć, đ, čuva k, g bez spomenutih promjena, tip dođe; dođe je i u karaševsko-svinjičkom dijalektu.

Na Kosovu dosta je jak albanski utjecaj, kao npr. u istom izgovoru lj i l ispred e i i(=l') ili u obezvučavanju dočetnih šumnih suglasnika (grop npr.). U karaševsko-svinjičkom dijalektu čuva se inicijalno čr-.

U primjerima s'g »sada«, t'g »tada« dolazi g.

Dočetne skupine -st, -zd, -št, -žd uglavnom su svagdje pojednostavljene u -s, -z, -š, -ž, npr. groz.

Akcent je u torlačkom narječju uglavnom redovito ekspiratoran, tj. izgubljene su razlike među akcentima i po trajanju i po tonskom kretanju. Taj jedan akcent može stajati na svim slogovima u riječi. Većinom je staro akcenatsko mjesto sačuvano; dakle, postoji, stanovita odstupanja (npr. južno i zapadno od Vranja, oko Aleksinca na sjeveru prizrensko-južnomoravskog dijalekta). Na jugu narječja izrazit je i makedonski utjecaj, npr. u Sredskoj je akcentuacija zapadnomakedonska, tj. naglašen je treći slog od kraja riječi, npr. govňrila.

Torlačka deklinacija uglavnom na cijelom području prostiranja toga narječja nije slavenskoga tipa. Naime, u funkciji genitiva, lokativa, instrumentala, obično i dativa, javlja se akuzativ kao opći zavisni padež. Tu je važna uporaba prijedloga: na + opći padež rabi se mjesto dativa, s ili s's + opći padež umjesto instrumentala. Dativ se čuva uglavnom od imenica koje znače rodbinski odnos. Sačuvana je posebnost vokativa. Važni su karaševski i svinjički primjeri instrumentala jednine muškoga i srednjeg roda na -'m odnosno -am, jer je u tom veza tih torlačkih govora sa sjevernoslavenskim stanjem. U akuzativu množine imenica m. roda javlja se nastavak -i: donel venci. Nerijetko imenice ženskog roda na konsonant prelaze u muški rod: pamet veliki i sl. Ponegdje, osobito u timočko-lužničkom dijalektu, dolaze stari oblici množine, npr. sinove u nominativu množine. Enklitike ličnih zamjenica 1. i 2. lica množine su ni, vi u dativu, ni, vi ili ne, ve u akuzativu. Među glagolskim vremenima imperfekt i aorist su česti. Zanimljivo je da u 2. licu množine imperativa većinom dolazi -ete, a to je od praslavenskoga #Đte. Glagoli na -ujem imaju analoško -u i u infinitivnoj osnovi: ajdukuval. Na području južno od Vranja dolazi -u u 1. licu jednine prezenta.

Torlačko narječje posebni je pečat dobilo svojim ulaskom u balkansku jezičnu ligu (bugarski, makedonski, grčki, albanski, rumunjski). Balkanizmi su ovi: gubitak infinitiva i njegova zamjena konstrukcijom da + prezent ili prezentom; preobrazba deklinacije; posebna komparacija, pri čemu se komparativ tvori po principu po + pozitiv (postar), superlativ konstrukcijom naj + pozitiv (najstar); likvidacija slavenskog futura (ću pričam; će pomremo); parazitska uporaba enklitičkih oblika ličnih zamjenica (mene me boli) te postpozitivni član (npr. čovek't, ženata, deteto). Balkanizmi nisu svagdje podjednako uobičajeni; timočko-lužnički dijalekt najbalkaniziraniji je, pa ima i postpozitivni član, dok su prizrensko-južnomoravski i karaševsko-svinjički dijalekt najmanje balkanizirani.

Iz sintakse napominjem da se u muškom rodu najčešće upotrebljavaju oblici na -a i na -i za sve brojeve veće od 1: dva muža i dva muži, devet meseca i devet meseci.

U leksiku golem je utjecaj turskoga jezika, manji albanskoga.

Glavna literatura

Aleksandar Belić, »Dijalekti istočne i južne Srbije«, Srpski dijalektološki zbornik, 1, 1905.

Ronelle Alexander, Torlak accentuation, München, 1975.

Danilo Barjaktarević, Dijalektološka istraživanja, Priština, 1977.

Dalibor Brozović — Pavle Ivić, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Zagreb, 1988.

Nedeljko Bogdanović, Izoglose jugoistočne Srbije, Niš, 1992.

Dr. Radosav J. Đurović, Letnički govorni tip, Vranje, 2000.