O neodređenim izrazima logično i matematički jasno

Ljiljana Šarić: Kvantifikacija u hrvatskome jeziku; Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002.

Prva autorska knjiga Ljiljane Šarić, prerađena njezina disertacija, koja se pojavila početkom (2002) godine predstavlja pionirski pothvat, krčiteljski korak u tom području, jer je pisana načinom, metodama i obuhvatom do sada neprimjenjivanim u kroatističkim radovima. Doduše, u autorice se i u dosadašnjem radu dalo nazrijeti kako joj u znanstvenom promišljanju nisu relevantne rasprave o normativnoj (ne)ovjerenosti, odnosno »kako što valja, a kako ne valja« koje bi bile utemeljene na romantičarskom, zanesenjačkom traganju za Atlantidama naših zabluda, dobrim nacionalnim jezičnim osjećajem, već joj je a priori stalo do pronalaženja i primjene novih modela »kako što valja opisati«, a koji će otkriti prirodu i ustrojstvo nacionalne jezične duše u svoj punini logičkih i jezičnih zakonitosti ili ih prikazati u drukčijem svjetlu. Iako naslov Kvantifikacija u hrvatskome jeziku sugerira kako je samo riječ o obradi jednoga lingvističkog problema u konkretnom prirodnom jeziku, no on je zastupljen izravno tek u drugom dijelu knjige (3. i 4. poglavlje), jer prvi dio predstavlja prikaz povijesti kvantifikacije, koji nije shvaćen samo u području lingvistike, te koje su sličnosti u opisu te pojave u logici i prirodnom jeziku (1. i 2. poglavlje). Opis gramatičkih fenomena vrijedi uvijek unutar određenog teorijskog modela, no zbog činjenice da je kvantifikacija bila prvotno predmetom filozofskih i logičkih proučavanja, u ovoj knjizi uputnije je govoriti o primjeni različitih modela koji »izvana« proistječu iz više znanstveno-teorijskih okvira nastalih unutar lingvistike, filozofije, logike i matematike. U sjecištu tih modela autorica nastoji u jezičnim fenomenima, točnije neodređenim količinskim izrazima, prepoznati logičke kategorije.

Prije negoli se detaljnije izloži sadržaj knjige, na početku dajem kratak prikaz tradicionalnoga lingvističkog određenja kvantifikacije i kako je ona obrađivana u kroatističkim radovima, a što se fragmentarno nalazi u različitim poglavljima ove knjige, te na koje se jezične jedinice u hrvatskom jeziku prema Lj. Šarić u ovoj analizi proteže pojam kvantifikatora.

Od lingvista prvi koji operira s pojmom kvantifikatora, još 30-ih godina prošloga stoljeća, bio je danski anglist Oto Jespersen čije semantičko određenje Lj. Šarić (2002: 37-8) danas drži tradicionalnim. Prema njemu kvantifikatori su zasebna vrsta riječi koje sekundarno označuju kvantitetu, količinu i stupanj onoga što primarno imenica, kojoj su dodani, znači. Iz toga proistječe njihova velika sličnost s pridjevima koji su također dodaci imenici i koji ju kvalificiraju, a Jespersenu ne polazi za rukom otkriti sintaktičke posebnosti između takvih dodataka te se nadaje zaključak kako je riječ o pripadnosti istoj kategoriji. No ni u takvom obliku određenje kvantifikatora uglavnom nije dospjelo u hrvatske gramatičke opise te ono što danas pokriva njihovo značenje razasuto je u tradicionalnijoj kategorizaciji, pretežito u morfološkim opisima zamjenica, brojeva i priloga. Tako u Akademijinu Povijesnom pregledu... stoji: »Prilozi mogu izbliže označavati i imenicu ako ona znači radnju: skitanje noću, putovanje ljeti...«.1 To je samo djelomice točno jer količinski prilozi označuju imenice koje nisu samo deverbativne naravi: puno ljudi; više cvijeća, svaka žena.2 I. Pranjković koji uočava takvu sintaktičku funkciju priloge sa značenjem »apstraktna količina«3 dovodi u sumnju njihovu pripadnost kategoriji priloga te ih hipotetski smješta u nepromjenjive pridjeve. B. Tafra, u skladu s teorijskim odrednicama generativne gramatike, prva u nas eksplicite upozorava na slabosti klasične podjele riječi jer se u njoj brkaju različiti kriteriji (morfološki, semantički, sintaktički, funkcionalni) kada su kvantifikatori u pitanju.4 Ona uz količinske priloge u kvantifikatore ubraja još brojeve i imenice koje se ne označuju predmet već količinu (vreća, vagon, čaša), a zajednička im je karakteristika da su u distribuciji ograničeni na imenske sintagme. Iako ne upotrebljava pojam kvantifikatora, u vezi s narečenom potrebom kategorijalnog pospremanja leksičkog inventara valja spomenuti i zapažanja S. Kordić. Ona također upozorava na distribucijsku i funkcijsku podudarnost pojedinih riječi u imenskim sintagmama (IS), za koje se uvriježio naziv determinatori, samo ih ona ograničuje na sve zamjeničke podskupine, osim povratne zamjenice se i osobnih zamjenica. Priloge koji također mogu biti sastavnim dijelom IS-e ona svrstava u funkcionalni razred atributa.5 Međutim, za Lj. Šarić uz brojne sličnosti funkcija determinatora i kvantifikatora nije istovjetna o čemu će biti riječi nešto kasnije.

Kada je riječ o leksičkim jedinicama koje izriču neodređenu količinu a na koje se referira u ovome radu, prema normativnom Povijesnom pregledu... bile bi smještene u sljedeće kategorije riječi:

a) imenice: većina, manjina, nekolicina, cjelina

b) priloge: mnogo, puno, malo, uvijek, često, nekad, uvijek...

c) neodređene (imenič) ke i pridjevne) zamjenice: nešto, netko, svaki, neki, svi...

d) brojeve: oba, obadvoje, jedan...6

e) pridjeve: cio, čitav

U uvodu se knjige najavljuje metodologija, sadržajni okvir obrade teme i razlozi njezina izbora koji ponajprije leže u činjenici da je ona u kroatističkim istraživanjima zauzimala »ograničen prostor«, a da je i u najviše opisivanom jeziku, engleskom, daleko od potpune jasnoće. Zatim slijedi opsežno pregledno poglavlje o različitim pristupima kvantifikaciji te tri analitička poglavlja ustrojena kao zatvorene cjeline: Kvantifikacija u logici prema kvantifikaciji u prirodnome jeziku; Vrste kvantifikacije i kvantifikacijske jedinice i Determinatori i kvantifikatori. Zbirni prikaz istraživanja dan je u zaključku, a u dodatku sadržaju izdvojeni su i jasno objašnjeni ključni pojmovi matematičkih i logičkih pristupa jezičnom opisu te posljednje etape generativne gramatike. Zavidno bogata i ažurna bibliografija, obaseže preko 400 jedinica, uglavnom inozemnih izdanja. Zbog brojnog pojmovlja, autora i njihovih teorijskih pogleda mali je propust što se nije priredilo kazalo imena i predmetno kazalo, bilo bi to potrebno i zahtjevnijem čitatelju.

U prvom poglavlju Pregled nekih pristupa problematici kvantifikacije odaje se širina zahvata u razradi same teme, a način na koji se navode različiti pristupi nije prigodnog ili ilustrativnog karaktera. Lj. Šarić na temelju izvornih tekstova komparirajući teorije pojedinih autora o problematici kvantifikacije ističe prednosti i nedostatke svake od njih kako bi došla do pogodnog metodološkog instrumentarija pri čemu pokazuje vrsnu upućenost te kritički odnos i vlastito mišljenje o proučavanoj građi. Za pojedine se točke ovog poglavlja može reći kako imaju i promotivnu, otkrivalačku ulogu jer predočuje teorije koje ni u razrješenju drugih jezičnih pitanja nisu ostavile traga u kroatističkim radovima, iako postanjem nisu suvremene.

Od izvorno nelingvističkih promišljanja o kvantifikaciji za polazište se uzima logička teorija Gottloba Fregea, njemačkog filozofa koja je bila posebno inspirativna za čitav niz logičara poslije njega, a u ovoj knjizi poticajna je pojmovljem i metodologijskim instrumentarijem. On se u djelu Begrifsfschrift (Pojmovno pismo) iz davne 1879. zalaže za upotrebu logičkoga, jednoznačnog simboličkog jezika jer prirodnom jeziku nije svojstvena apsolutna logičnost i mogućnost sveobuhvatne formalizacije.7 Tako riječ konj ima različito značenje u ovim dvjema rečenicama:

(i) Konj je životinja.

(ii) Konj je u staji.8

u (i) je opći pojam, a u (ii) je pojedinačna stvar. Ti logički nedostaci, dvoznačnost u prirodnom jeziku i pismu izbjegnuta može biti jednoznačnim označavanjem simbolima, tako da na mjestu tematskih riječi stoji u (i) primjerice #"c, a u (ii) simbol #$c, gdje je #" — univerzalni kvantifikator, znači 'svi, svaki'; #$ — egzistencijalni kvantifikator u značenju 'postoji bar jedan', a #c — individualni objekt. Fregeovo razdvajanje referencije od smisla, odnosno ekstenzionalnog i intentenzionalnog značenja u logičkim sustavima također je jedna od postavki koja je ugrađena ne samo u temelje analize kvantifikatora već i suvremene semantike. Promotrimo parafrazu poznatih Fregeovih primjera Zvijezda zornica je zvijezda večernica / Zvijezda zornica je zvijezda zornica / Zvijezda zornica nije zvijezda (već planet).9 Riječ je o logički istovrijednim izrazima jer i zvijezda zornica i zvijezda večernica referiraju na istu stvar — planet Veneru, »ali različito jer nemaju isti smisao, tj. intenzionalno značenje.«

Nadgradnju Fregeova pristupa autorica vidi u gramatici logičara Richarda Monteguea koji također odbacuje ideju metajezika kao dijela opisivanog jezika te se zalaže da se simboličkim aparatom intenzionalne logike opiše semantička strana sintaktičkih konstrukcija prirodnog jezika, što je u vremenu (početak 70-ih godina prošlog stoljeća) kada se ta ideja pojavila oponirala dominantnom sintaktičkom usmjerenju generativne gramatike. U intenzionalnoj logici središnje su dvije kategorije: ekstenzija (individua na koju izraz referira) i intenzija (pojam njime izražen), a u određenju kvantifikatora, isključivo unutar imenske sintagme, ključan je i pojam istinitosti (preuzet od A. Tarskog) kao odraz razrješenja vječnog filozofskog problema — istine. IS, prema Montegueu, neovisno o tome jesu li kvantificirane ili ne, promatraju se kao sintaktički istovrijedan skup entiteta. Tako je u rečenicama Svaki čovjek šeta / Čovjek šeta zadovoljen kriterij istinitosti ako se podrazumijeva da skup svaki čovjek pripada skupu šetača, odnosno da čovjek pripada skupu ljudi i skupu šetača koji nije prazan. Isto se tako interpretira i da umjesto opće imenice stoji vlastito ime. Uvođenjem pojma 'mogući svijet' tako se istinitim mogu objasniti i oni izrazi koji ne referiraju na individue, odnosno koji nemaju denotat u stvarnom svijetu kao što je fikcijski, u lingvistici rado oživljavani, jednorog, a njihova upotreba proistječe i iz značenjske funkcije glagola. Istinito je Ivan traži jednoroga, ali ne i Ivan je susreo jednoroga.

Monističko shvaćanje imenske sintagme kod sljedbenika Montegueove gramatike, a koje se izjednačuje sa singularnim nazivima, odnosno da upućuju na pojedinačno kao i vlastita imena, može se osporiti na više načina:

(i) Svaki od Ivanovih (tih, njegovih) prijatelja

(ii) * Svaki od nekih prijatelja.

Lj. Šarić navodi primjere s dva kvantifikatora u partitivnim konstrukcijama (ii) koji su neprihvatljivi za razliku od konstrukcija u kojima imenicu specificiraju posvojni oblici ili pokazne zamjenice (i). Time se da jasno uočiti drukčija uloga kvantifikatora u odnosu na determinator ili atribut (i) u IS. Isto vrijedi i za neke sintaktičke preoblikama, na što upozorava logičar K. J. J. Hintikka, koje su neprovodive ako je u polazišnoj rečenici kvantifikator, odnosno preoblikom se mijenja i značenje kao što se čini refleksivizacijom ili pronominalizacijom: Neki dečko vjeruje da ga Marija voli različito je od Neki dečko vjeruje da Marija voli nekog dečka.

Slično je i s nemogućnošću preoblike aktivnih rečenica kada su u njima kvantifikatori u njihove pasivne ekvivalente: Svatko voli nekoga — Netko je voljen od svakoga.10 Autorica tako navodi kako su preoblike rečenica s kvantifikatorom u svom ustrojstvu uzrokovale rascjep suvremene lingvističke teorije, transformacijske generativne gramatike na generativnu gramatiku i generativnu sintaksu jer se pokazala dvojbenim uloga transformacija kao poveznica između površinskog i dubinskog ustrojstva. U generativnoj semantici briše se razlika između dubinskog ustrojstva i semantičke analize (logičke forme) rečenice, stoga njezin pristup postaje sličan logičkoj interpretaciji. No razlike se jasno uočavaju, upozorava Lj. Šarić, kada se uzme način pristupa objašnjavanju sinonimije dviju strukturno različitih rečenica jer generativna semantika (Lakoff) tu pojavu tumači postojanjem istog semantičkog ustrojstva, ne vodeći računa o razlikovanju smisla i referencije. U suvremenoj logici dvije su rečenice ekvivalentne samo ako imaju istu referenciju (ekstenzionalno značenje), a različit smisao.

U drugom se poglavlju izravno pokazuje na koji se način može dovesti u vezu kvantifikacija kao logička kategorija s onom u prirodnom jeziku, otkrivajući sličnosti ali i razlike. I dok bi logičari svaki od kvantifikatora u rečenicama: »Svi političari govore isprazno / Svaki od političara govori isprazno /Bilo koji političar govori isprazno«, zamijenili istom oznakom, univerzalnim kvantifikatorom i tim rečenicama pripisali isti ustroj, u jeziku, ne ulazeći u stupanj njihove istinitosti, značenje tih kvantifikatora nije isto jer se domena kvantifikacije i individua, na koje se referira, ne podudaraju. Time se neizravno pokazuje ne samo nedostatci logike (predikatne) u primjeni na jezična ustrojstva, već i u lingvistici svođenje različitosti na strogo diskretne, omeđene kategorije kakva je primjerice klasična kategorijalna podjela na vrste riječi. Uz objašnjenje nekih pojmova iz logike (predikatne, modalne intenzionalne) i kategorijalne gramatike u tom poglavlju, za lingvističko shvaćanje kvantifikatora, posebice za značenjske nijanse među njima, veoma je koristan pojam dosega kvantifikatora kao dometa utjecaja na ostale jedinice u iskazu. Autorica zaključuje kako za određivanje dosega kvantifikatora nije bitan linearni redoslijed sastavnica u iskazu (kako su smatrali generativni semantičari) već gramatička uloga kvantificiranog izraza te unutar njega denotacija kvantifikatora i kvantificirane domene. Među leksičkim kvantifikatorima uspostavlja se jasna hijerahija od onih koji teže širokom dosegu (svaki kao krajnja točka) do onih koji teže uskom dosegu (malo).

U određivanju dosega bitno je li riječ o kolektivnoj ili individualnoj interpretaciji pri čemu neki izrazi mogu biti interpretirani na oba načina kao Sve su žene počele praviti garažu. (1. sve prave jednu garažu 2. svaka pravi jednu garažu), a u obzir se uzimaju i obilježja apsolutnosti i ditributivnosti.

U trećem poglavlju pristupa se podrobnom opisu kvantifikacije u hrvatskom jeziku. Uz već spomenuti eksplicitni leksički repertoar kvantifikacijskih izraza (v. točku 2. ovoga prikaza) autorica navodi i implicitne načine, uvjetovane kontekstom, pri čemu posebno razlučuje opću (a) i pojedinačnu (b) kvantifikciju, a o pripadnosti nekoj od njih ponekad je presudno glagolsko vrijeme:

a) Dabar gradi nasip.

b) Dabar će graditi nasip.

Kao što je u pluralnim oblicima imenica misao upravljena na više pojedinačnih primjera: listovi, cvjetovi, a u zbirnih imenica misao je upravljena na cjelinu sastavljenu od mnoštva primjeraka iste vrste:1 lišće, cvijeće, tako se i među leksičkim (eksplicitnim) neodređenim količinskim izrazima razlikuje kolektivna upotreba svi političari, u kojoj se kvantificirani skup promatra kao cjelina, te distributivna upotreba svaki političar, gdje se elementi skupa promatraju odvojeno. Kvantifikatorom se može iskazivati i veličina danog skupa ili proporcionalan odnos među njegovim članovima, no tu nije riječ o apsolutnim vrijednostima, jer što je nekomu puno, drugomu je možda malo (novaca), no pragmatički kontekst, ali i znanje o svijetu sužava i specificira doseg proporcionalnih kvantifikatora. Toj vrsti proporcionalnih kvantifikatora, autorica pridodaje i sintaktičke komparativne konstrukcije s više nego/manje nego odnosom.

U posljednjem poglavlju raspravlja se o sintaktičkim i semantičkim značajkama kvantifikatora i determinatora te njihovu razgraničenju. Osim razlike u uporabi jer u jednoj IS nikada ne mogu biti dva kvantifikatora (*neki svi prijatelji) za razliku od semantički raznovrsnijih determinatora (te moje ljubavi) te pasivne preoblike iskaza koja je u iskazima s determinatorom moguća, ali ne i s kvantifikatorom (v. točku 4. 2.), autorica vidi drukčijom i preobliku pomicanja obiju jedinica iz subjektne sintagme udesno. No upitna je argumentacija kako je pomicanje kvantifikatora udesno prihvatljivo (Čitalo je puno učenika / Učenika je čitalo puno), a determinatora neprihvatljivo (Moji učenici su čitali / ?Učenici su čitali moji), u oba slučaja čini se kako je riječ o obilježenom iskazu. Nakon razrade lingvističkih kriterija u raščlani tih dviju jedinica u četvrtom je poglavlju puno prostora posvećeno njihovu opisu u sklopu teorije poopćenih kvantifikatora koju su utemeljili logičari Mostowski i Montegue, a koju su na prirodni jezik primijenili J. Barwise i R. Cooper. Prema njoj determinatori i kvantifikatori unutar imenskih sintagmi pokazuju slična svojstva. Uključenost negacije u rečenice s univerzalnim kvantifikatorima (Svi političari ne varaju) redovito rezultira mogućnošću dvoznačne interpretacije, jer prema jednoj riječ je o potpunoj negaciji, a prema drugoj samo djelomičnoj (Neki političari varaju, a neki ne). Autorica u tom dijelu ispituje odnos negacije i kvantifikatora i u drugim jezicima i posebno pitanje (ne)ekonomičnosti višestruke negacije kao markirajućeg svojstva slavenskih jezika.

Posljednja cjelina u radu završava se izlaskom iz kvantifikacije individua i objekata unutar imenske sintagme i njezinim proširenjem na druge sintaktičke cjeline s leksičkim jedinicama kojima se kvantificira vrijeme u rečenici, a to bi bili pridjevi: čest, povremen, učestao, rijedak, prilozi: često, malokad, uvijek, katkad, ponekad... koji iskazuju pluralnost događaja ili stanja. Ovakvo poimanje kvantifikacije u lingvistici novijega je postanka te će vjerojatno otvoriti mnoge diskusije, kao što je primjerice granica između okolnosnosti spomenutih riječi i kvantifikacije; ili ako je katkad kvantifikacijski prilog u rečenici Marija katkad plete džempere, kako sintaktički omeđiti kvantifikaciju vremena budući da je katkad zamjenjivo i s rečenicom Kad se ukaže prilika (Marija plete džempere). No autorica i tvrdi kako, u sklopu teorije poopćenih kvantifikatora koja se zapravo može primijeniti na sve determinatore, kvantifikacija vremena i nije tipična te da nema sve karakteristike koje ima kvantifikacija individua, primjerice odsustvo parnjaka kao kod generičkih priloga općenito, normalno ili odvojenost od izraza kvantifikacije

Ljiljana je Šarić pokazala prednosti primjene logičkog pristupa na opis jednog segmenta prirodnog jezika, koji u hrvatskom jeziku nikada i nije bio sustavno istraživan, a u lingvističkim je teorijama stalno izmicao uklapanju u postojeće modele. No isto tako na primjeru kvantifikatora dokazano je kako formalizirani i homogeni logički sustav s krutim jasno omeđenim kategorijama koje su ograničene na jedan svijet ne može biti doslovno preslikan na jezični heterogeni i višedimenzionalni sustav s nejasnim granicama među kategorijama čiji ostvaraji mogu uključivati više mogućih svjetova. Autorica slikovito zaključuje kako se u jezičnom izrazu s kvantifikacijskim prilogom Rijetko idem u kino zapravo djelomice, polovično negira iskaz Idem u kino, u logičkom sustavu ne postoje stupnjevita negacija ili »oslabljene« istine već samo čiste istinitonosne vrijednosti.

Iz opširne, ali kritički vrednovane literature proistekao je originalni pristup koji je ponudio minucioznu analizu semantičke raslojenosti kvantifikatora i njihovih sintaktičkih relacija, pri tome ne zanemarujući pragmatičnu stranu takvih izraza koju formalni sustavi ne mogu obuhvatiti. Hrvatsko je jezikoslovlje dobilo nadahutu i poticajnu interdisciplinarnu knjigu, u području kvantifikacije gotovo arhetipsko istraživanje, ali koja može istodobno biti i referentna točka filozofima i logičarima.

Branko Kuna

* Osvrt je prethodno ponuđen »Glasu Slavonije« (Osijek), ali »budući se nije uklapao u koncepciju« nije objavljen »iz tehničkih razloga«.

1 S. Babić, D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, I. Škarić, S. Težak (1991) Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, HAZU, Globus, Zagreb, str. 721.

2 Ista se skupina riječi uvrštava i u kategoriji brojeva pod nazivom neodređeni brojevi, no autori zaključuju kako se oni »ne mogu zamijeniti određenim brojem, pa s gledišta brojivosti oni i nisu brojevi, nego samo količinski prilozi« (!? Isto, str. 663.

3 I. Pranjković (1993) Hrvatska skladnja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, str. 29.

4 B. Tafra (1989) Što su brojevi (Gramatički i leksikografski problem)?, U: Rasprave Zavoda za jezik, Zagreb

5 S. Kordić (1992) Determinator — vrsta riječi ili funkcionalni razred?, U: Suvremena lingvistika, br. 33, str. 29. Kako se ne bi učinilo da je riječ o umnažanju naziva za iste funkcije, S. Kordić tvrdi da determinator samo specificira način referiranja imenske riječi i to uglavnom gramatičkim sredstvima (ova knjiga), a atribucija je pobliže određivanje (modificiranje)sadržaja imenske riječi leksičkim sredstvima (crvena knjiga).

6 Kada je identitet skupa prije u kontekstu ustanovljen: »Oba, obadva su pala...«, a jedan u značenju neodređenog člana: »Jedan čovjek jučer je dobio premiju«, a ne izbrojive količine: »Ja imam jednu knjigu, a ti dvije.«

7 Kada su u pitanju slavenski jezici, zapaža autorica formaliziranost te ali i drugih teorija posebno nedostaje u opisima slavenskih jezika. (Šarić 2002: 14). U ovom prikazu zbog potrebe dodatnog prostora za objašnjenje simboličkog jezika upotreba je simbola svedena na najmanju mjeru.

8 Primjer uzet iz knjige G. Švoba (1992) Frege: Pojmovno pismo, Filozofski fakultet, Zagreb, str. 62.

9 Prema J. Lyons (1977) Semantics, Cambridge University Press, str. 197-8.

10 S obzirom da autorica posljednjih nekoliko godina piše u duhu kognitivne lingvistike, vjerojatno bi dovela pod znak pitanja istoznačnost aktivnih i pasivnih rečenica i kada u njima nema kvantifikatora: Šime je uzeo igračku / Igračka je uzeta od Šime. (op. a.)

11 Određenje prema Povijesnom pregledu, str. 486.