Molitvenici u Slavoniji u 18. stoljeću

Molitvenici u Slavoniji u 18. stoljeću

Proslovlje

Kada je riječ o kulturno-književnom životu Slavonije 18. stoljeća, povijesti stare hrvatske književnosti slažu se u nekoliko konstatacija:

prvo — određen je prilikama koje su u njoj vladale prije i poslije odlaska Turaka,1 što riječima B. Vodnika znači da je narod u to vrijeme u Slavoniji živio poludivljim životom;2

drugo — nalazi se u rukama tada gotovo jedino pismenih ljudi — svećenika i redovnika (franjevaca, isusovaca, pavlina);

treće — književnost ima pretežno vjerski karakter,3 svjetovni će se sadržaji u njoj pojaviti u drugoj polovici 18. stoljeća,4 motivirani suvremenim ratovima koje je Habsburška Monarhija u 18. stoljeću vodila s Turskom i Prusijom.5

Odrednica vjerska književnost (K. Georgijević6) ili vjerska knjiga (T. Matić7) dobila je u literaturi istoznačnice kao što su religiozno-moralna književnost (B. Vodnik), vjerskopoučni rad (M. Kombol), vjersko i moralno poučavanje seljaka i građanina (S. Ježić), pobožna književnost (R. Bogišić), nabožno-poučna književnost (M. Kombol — S. P. Novak), itd. Navedene istoznačnice vrlo jasno govore da takva književnost obuhvaća tekstove s naglašenim izvanknjiževnim funkcijama te je, vjerojatno stoga, suvremenu čitatelju »slabo privlačna lektira« (V. Dukat8). Parafrazirajući misli V. Dukata, rekli bismo da tu lektiru i ne čita nitko osim stručnog filologa. U novije vrijeme situacija se promijenila nabolje — tzv. slavonska vjerska knjiga (posebice katekizmi, molitvenici, himnodija, propovijedi) privukla je znatniju pozornost hrvatske kulturnoznanstvene javnosti.9

Molitvenik — pojavni oblik nabožno-poučne literature

Iako je produkcija nabožno-poučne knjige u Slavoniji tijekom 18. stoljeća bila znatno intenzivnija nego tiskanje djela visoke, lijepe literature, ona se svojim kvantitetom ipak u većini slučajeva nije uspjela nametnuti hrvatskim povijestima književnosti kao primarni segment izučavanja. Povijesti stare hrvatske književnosti posvećuju pozornost u većini slučajeva djelima prosvjetiteljskih (M. A. Relković, Satir iliti divji čovik /1762/, Đ. Rapić, Satir obraćen /1765/, V. Došen, Jeka planine /1767/, A. T. Blagojević, Pjesnik-putnik /1771/, J. S. Relković, Kućnik /1769/, itd.), baroknih (A. Kanižlić, Sveta Rožalija /1780/, A. Ivanošić, Opivanje sličnorično groba Josipa Antuna Ćolnića od Ćolke /1786/) i klasicističkih orijentacija (M. P. Katančić, Fructus auctumnales /1791/), dok se postojanje vjerske knjige, uglavnom, samo konstatira:

»Ukupnoj slici stare slavonske književnosti pripada, međutim, i nekoliko književnih djela religiozne tematike i religiozno-moralne funkcije koja se po svojim generičkim obilježjima doimlju staromodnijima od Satira, a pogotovu od Katančićevih Plodova. Zajedno, ona tvore književni subsistem koji svojom generičkom raščlanjenošću podsjeća na generički repertoar stare kajkavske književnosti. Jer, i slavonska se religiozna literatura, slično kajkavskoj, dijeli na liturgijsku liriku, dulje pjesme djelomično ili u cjelini alegoričkoga karaktera i različita genera moralno-poučne proze.«

(Kravar, 1992: 199)

Slavonija 18. stoljeća i gospodarstvom, i prosvjetom, i dobrim dijelom književnošću podsjeća na srednji vijek. Josip Škavić kaže:

»Gospodarska je zaostalost bila takva, da se zemlja obrađivala i stoka timarila onako, kako je to bilo u najranijem Srednjem vijeku, a opće neznanje nadopunjavalo je najgrublje sujevjerje, koje je — među ostalim — pogodovalo širenju strahovitih zaraza. Glad i kuga nisu ble samo vjerne pratilice rata; njihovo je vladanje bilo neograničeno i u periodima relativno mirnih dana.«

(Škavić, 1954: 247)

I dalje:

»Međutim prosvjeta, s kojom su u prvo vrijeme došli u doticaj krajevi oslobođeni ispod turske okupacije, nije ni sama izašla iz okvira Srednjega vijeka. Njezini su nosioci bili franjevci i isusovci, a književna djela, što ih oni štampaju i nastoje proširiti u narod, gotovo su isključivo vjerskog, nabožnog karaktera (...). Koliko se i kako se, međutim, ta književnost idejno vraćala u davnu srednjovjekovnu prošlost svjedoči i to, da se obnavlja čak i crkveno prikazanje, i to potkraj XVIII. st., u radu nekoliko pisaca, a uzor im je — Marko Marulić (na pr. fra Josip Stojanović 1794. — 'Tužba duše i tila osuđena' — Marulićevo 'Govorenje sv. Bernarda od duše osujene'.«

(Škavić, 1954: 247-248)

Da slavonska osamnaestostoljetna vjerska knjiga uvelike podsjeća na srednjovjekovnu, potvrđuje i vrsni sastav jedne i druge: hrvatsku crkvenu književnost 14. i 15. stoljeća, prema F. Fancevu, čine — evanđelistari-lekcionari, psaltiri, molitvenici-oficiji, lekcije-lekcijuni, svetačke legende, crkvena prikazanja i crkvene pjesme,10 a slavonsku nabožnu literaturu 18. stoljeća čine, metaforički rečeno Istine katoličanske, Putovi nebeski, Zrcala istine i Životi božjih ugodnika (N. Andrić11) ili: objašnjenja istine katoličanske vjere, katekizmi, propovijedi, tumačenja evanđelja, životi svetaca (Vodnik, 1913: 342) ili: kršćanski nauci, evanđelistari, hagiografski spisi (Georgijević, 1969: 216-217) ili: katekizmi, zbirke molitava i propovijedi, savjeti, razna mišljenja (Bogišić, 1974: 333) ili: liturgijska lirika, dulje pjesme djelomično ili u cjelini alegoričkoga karaktera i različita genera moralno-poučne proze (Kravar, 1992: 199).

Povijesti stare hrvatske književnosti, dakle, najčešće samo konstatiraju postojanje određenih genera moralno-poučne proze, ne poklanjajući joj pri tome znatniji prostor bibliografske i interpretacijske naravi. Najbolji pregled i prikaz slavonske vjerske knjige 18. stoljeća daje Tomo Matić u djelu Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda (1945). Prema njegovu mišljenju slavonski osamnaestostoljetni subliterarni sistem čine: kršćanski nauci,12 abecevice,13 molitvenici,14 pučka crkvena pjesma,15 lekcionari,16 prijevodi pojedinih dijelova Svetog pisma i prijevod Biblije, prijevodi iz crkvenih otaca,17 pučke knjižice o raskolu između Istočne i Zapadne crkve, životopisi svetaca i svetica u prozi i u stihu, crkvena drama.18

Iz predočena Matićeva pregleda vjerske knjige u Slavoniji 18. stoljeća posebna se pozornost u ovom radu posvećuje molitvenicima.

Bibliografija u Slavoniji u 18. stoljeću

U ovom se radu molitvenicima pristupa kao književnopovijesnom i književnoestetskom fenomenu, unutar kojega je znatan sadržajni dio ponovljiv, a time i predvidiv. Navedeno se ima na umu i pri određivanju pojma molitvenik. Naime, odrediti pojam molitvenik, kao i načiniti njegovu tipologiju, nije jednostavno. Ponuđeni odgovori u literaturi nisu jedinstveni jer su kriteriji različiti, odnosno polazi se od različitih odredbenih elemenata (npr. forma, sadržaj, recipijent, veličina knjige, društveni status pošiljatelja-pisca, povijesni razvoj, itd.).

Iščitana molitvenička građa tiskana prije preporoda, dakle, sam predmet istraživanja, nameće sljedeće pojmovno određenje — molitvenik je zbirka molitava, tekstova i pjesama, čija struktura može imati karakter promjenjivosti ili ustaljenosti, namijenjenih privatnoj pobožnosti ili javnoj službi Božjoj, bilo pojedinca bilo zajednice vjernika.19 Promjenjivost ustroja značajka je onih molitvenika o čijem sadržaju odlučuje u prvom redu sam autor — on sâm piše molitvenik ili prema vlastitom izboru preuzima građu iz drugih knjiga; relativna ustaljenost ustroja značajka je onih molitvenika o čijem sadržaju odlučuje stanovita danost izvan samog pisca (npr. određena liturgijska knjiga /brevijar/, lik nekog sveca ili svetice, obred /križni put/, itd.).

Sakupljanju osamnaestostoljetne molitveničke građe u Slavoniji nije se do danas poklanjala naročita pozornost, zbog čega nam nedostaje i njezina bibliografija. I kada M. Šicel kaže da se »od Jagića do Barca, i sve do naših dana, provlači misao kako još uvijek nemamo dovoljno predradnji za jednu moderno pisanu povijest književnosti« i kada kaže da gotovo svi naši književni povjesničari »moraju početi od početka« (Šicel, 1967: 193), onda se to najvećim dijelom može primijeniti i na molitveničku građu 18. stoljeća u Slavoniji. Tragove sakupljačkoga, tradicionalno filološkog rada nalazimo u radovima P. J. Šafaűika (1865), J. Jakošića (1899), J. Forka (1884, 1886, 1887, 1888), J. Bösendorfera (1910), F. Fanceva (1922), T. Matića (1945) i drugih.

Ovaj rad želi biti mali prilog u stvaranju bibliografije molitvenika u Slavoniji 18. stoljeća. Bibliografiju će činiti molitvenici nastali do kraja 18. stoljeća, pisani hrvatskim jezikom, latiničkim pismom i koji su bili tiskani (ne i oni rukopisni). Bibliografijski će niz tvoriti abecedni red prezimena pisca, a ako je autor nepoznat, abecedni se red prenosi na naslov djela. Ime autora i naziv djela preuzet ćemo iz literature na način kako su u njoj napisani, i to ovim redom: prezime i ime autora, mjesto i godina izdanja. Tomu dodajemo i prezime autora i skraćeni naslov izvora prema kojemu se određena bibliografijska jedinica navodi, te broj stranice na kojoj se ona nalazi. Ako se isto djelo/molitvenik spominje u nekoliko različitih izvora, ali u ponešto izmijenjenu obliku i s više informacija (npr. navedeno je više izdanja određenog djela), uvažit ćemo i navesti i taj izvor, i to na gore navedeni način, ali ne pod novim rednim brojem. Nazivi izvora na temelju kojih će biti građena bibliografija slavonskih osamnaestostoljetnih molitvenika, skraćeni su na sljedeći način:

Kukuljević, BH — Ivan Kukuljević Sakcinski, Bibliografia hrvatska (Zagreb, 1860);

Forko C-I; C-II; C-III; C-IV — Josip Forko, Crtice iz »slavonske« književnosti u 18. stoljeću (I. dio, Osijek, 1884; II. dio, Osijek, 1886; III. dio, Osijek, 1887; IV. dio, Osijek, 1888);

Šafaűik, GDIUKL — Paul Jos. Šafaűik, Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur (Prag, 1865);

Jakošić, SI — Josip Jakošić, Scriptores Interamniae... (Zagreb, 1899; hrvatski prijevod Stjepana Sršana — Pisci međurječja..., Revija 1/1988);

Bösendorfer, CISP — Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti (Osijek, 1910);

Kempf, P — Julije Kempf, Požega — zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i požeške županije (Požega, 1910);

Fancev, IISKOS — Franjo Fancev, Isusovci i slavonska knjiga XVIII. stoljeća (Jugoslavenska njiva, VI, knj. 1, br. 3/5/6, 1922).

Matić, ŽIR — Tomo Matić, Život i rad Antuna Kanižlića, u Pjesme Antuna Kanižlića, Antuna Ivanošića i Matije Petra Katančića (Zagreb, 1940; SPH, knj. XXVI);

Matić, PIKRUS — Tomo Matić, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda (Zagreb, 1945);

Fuček, JM — Ivan Fuček, Juraj Mulih. Život i djelo (Zagreb, 1994);

Marijanović, ŠMIAJK — Stanislav Marijanović, Šimun Mecić i Antun Josip Knezović — preusmjeritelji hrvatske književnosti u Slavoniji 18. stoljeća, u Dani Hvarskog kazališta, XXII (Split, 1996).

Značenje dodatnih znakova:

/?/ — autorstvo je dvojbeno (u literaturi se autorstvo pretpostavlja);

* — djelo u literaturi nije određeno kao molitvenik, ali ga mi svrstavamo u molitvenike npr. prema podacima koje sadrži naslov.

Bibliografija molitvenika u slavonskoj kulturnoj sredini do kraja 18. stoljeća izgleda ovako:

Adjić, Stjepan, Svakodnevna pomisao na smrt i molitva da se postigne milost dobre smrti (Osijek, 1775).

Jakošić, SI; 73.*

Cv... razli... Bogolju... i uprava svetoga PUTA KRIXA pravovirnomu narodu slovinskomu pripravljena (Budim, 1776)

Samostanska knjižnica Sv. Križa u Osijeku.

Kanixlich, Antun, BOGOLYUBNOST đ MOLITVENA, đ NA POSCTENYE đ PRISVETE TROICE đ JEDINOGA BOGA, đ BLAXENE spanICE đ MARIE, đ I SVETIH, đ S — Razlicsitimih Naucih, i I$tođmacsenyem Svetih Obicsajah đ Cerkvenih. đ SLOXENA, I PRIKAZANA đ SVETOMU ALOISII đ DRUXBE ISUSOVE ISPOVIDNIKU (Ternava, 1766; Budim, 21794; Zadar, 31806; Budim, 41813; Zagreb, 51893).

Matić, ŽIR; XXXII-XXXIII.

Kanislich, Antun, BOGOLYUBSTVO đ Na po$ctenye đ SVETOGA đ FRANCESCKA đ SAVERIE, đ DRUXBE ISUSOVE, đ Indianskoga Apo$ctola, i đ $vita Csudotvorca, đ Jednim za Devet Danah za$obice; a đ jednim pako za De$et Petakah đ obicsajno. đ Blagodarnom rukom đ Pripo$ctovanoga Go$podina Go$podiđna IVANA PAXY, Stolne Zagrebecske (sic) đ Carque Kanonika, Prtonotara Aposctolđskoga, Okrunyena B. D. Marie od Albei, i đ Carque Zacsesanske Pripu$cta, Arkidjakona đ od Gve$che, i Sence, Nad$tojnika u Sisku, đ Nyih Excellencie Pri$vitloga Go$podina Biđskupa Zagrebacskoga po Dolnyoj Slavonii đ Vikara, illiti Nami$tnika Opchinskoga, đ na $vitlo$t dano. (Trnava, 1759).

Matić, ŽIR; XXI.

Kanislich, Antun, MALA đ I SVAKOMU POTRIBNA đ BOGOSLOVICA. đ TO JEST đ NAUK KERSTJANSKI. đ U tri Skule razdilyen, đ S — obicsainim Molitvami, đ i Pismami, đ Za dicu, koja igyu u Skulu od Nauka đ Ker$tjanskoga (Ternava, 51773).

Matić, ŽIR; XXIX.

/?/ Kanižlić, Antun, NAUK KARSTJANSKI Sverhu PET POGLAVJAH Petra Cani!ia Druxbe Isusove Na Pitanya, i Odgovore Za tri Szkule razdilyena, S-obicsajnima Molitvami; s-razlicsitih Pismah; s-naredbami Bratin!tva od Nauka Ker!tjanskoga, i Pro!ctenyih od Svetih Otacah Papah Rimskih ovomu Bratin!tvu dopusîtenih, uzmnoxen. I po Zapovidi Priuzviscenoga Gospodina Gospodina ARCI-BISKUPA Za !vekolike Xupe, i Skule Naroda Illyricskoga u Kolocsanskomu Arci-Biskupatu za uc!iti naregyen U Vrime pako Svetih Mi!ionah po Jednomu iz Druxbe Isu!ove Mi!ionaru podilyen (Zagreb, 1762).

Samostanska knjižnica Sv. Križa u Osijeku.

Kanislich, Antun, PRIMOGUCHI đ I SARDCE NADVLADAJUCHI đ UZROCI đ S — Kripostnimih Podpomochmah, đ Za Lyubiti Go$podina đ ISUKARSTA đ SPASITELYA đ NASCEGA đ Sa $vim $ardcem, $a $vom duđ$com, i sa $vom jako$tjom. đ Najprie u Francuski, posli u Niđmacski Jezik na $vitlo dati; a sada u Illy$ricski, illiti Slavonski prinesceni, i s — rađzlicsitima Naucih, i Pripovi$tma, đ illiti Izgledih uzmloxani, i đ obilatie i$tomacseni (Zagreb, 1760).

Matić, ŽIR; XXIV.

Kanislich, Antun, UTOCSISCTE đ BLAXENOJ đ spanICI MARII đ UGODNO, I PRIETNO đ A đ Nami velle Koristno, i Potribito. đ NA đ Posctenye Gospe Almascke, Majke od đ Utocsiscta Nazvane (Mneci, 1759).

Matić, ŽIR; XXII.

Knezovich, Antun Josip, Duhovno »nemojse zaboravit od mene«, iliti knjixica molitvena, koja se zove put nebeski iz razlicsitih jezika i knjixica izabrana i u jedno sastavita (Budim, 1746; Budim, 1818. — popravljeno drugo izdanje čiji naslov glasi Molitvena knjiga pod imenom put nebeski).

Šafaűik, GDIUKL; 264.

Knezović, Anton Jos., Duhovno nemoj se zaboravit od mene (Budim, 1746).

Kukuljević, BH; 71.

Knezović, Anton Jos., Molitvena knjiga pod imenom: »Put nebeski« (Budim, 1758; Budim, 21818. — popravio A. Nagy; III. izd.?; Budim, 41856).

Kukuljević, BH; 71.

Knižica molitvena iz različnih knižicah izabrani načini boga moliti i u vrime bogoljubno potrošiti, sviest ali dušu po ispovidi znati pravedno očistiti po putu božiem i stazah njegovieh dobro hoditi u u ovu jednu knižicu složeni (Trnava, 1724).

Fancev, IISKOS; 185. 186.

Lanosović, Marijan, Bogomolna knjižica iz pisma Davidovih i crkvenih knjiga za duhovnu korist duša krstjanskih (Budim, 1782).

Jakošić, SI; 76.* Lipovčić, Jeronim, Dušu čuvajuće pohođenje, sadržavajući moralnu nauku, prilagođene za propvijedi (Budim, 1767).

Jakošić, SI; 68.*

Lipovčić, Jerolim, Dušu čuvajuće pohodjenje i t. d. ili Andjeoska krunica (Budim, 1750).

Forko, C-I; 7.

Lipovčić, Jerolim, Dušu čuvajuće pohodjenje ili presvetoga trojstva i bogoljubnih promišljanjah, uzdisajah i pjesnicah sklopljena od tri desetine angjeoska krunica, koju Martin Biro de Padany, vesprimski biskup g. 1746. započeo a sad po naredbi Njeg. Excell. iz magjarskoga na jezik ilirički prenešeno (Budim, 1750).

Kukuljević, BH; 85.*

Lipovčić, Angjeoska krunica, sbornik molitava i propovijedi vesprimskog biskupa Padanyi (bez mjesta izdanja, 1750). Bösendorfer, CISP; 419.

Lipovčić, Jeronim, Stazica duhovnog života vikovičnjega od različitih i bogoljubnih molitva učinjena (Budim, 1755; Osijek, 1767).

Jakošić, SI; 68.

Lipovcsich, Jerolim, Stazica nebeska (bez mjesta izdanja, oko 1750).

Šafaűik, GDIUKL; 264.

Lipovčić, Jerolim, Stazica nebeska, knjiga molitvena (bez mjesta i godine izdanja).

Kukuljević, BH; 85. Lipovčić, Jerolim, Stazica duhovna života vikovičnjega od različitih i bogoljubnih molitva učinjena (bez mjesta izdanja, 1767).

Matić, PIKRUS; 154.

Mecich, Simun, CVITAK POKORNIH Aliti Knixice SEDAM PISMI POKORNI, S' Officiom S. Krixa, B. Divicze Marie, Od Martvy, Duha Svetoga, s' Puutom s. Krixa, i s' drugima mlogim bogogliubnim Molitvam, kako i s' naukom Karstianskim, nakichegnie (Budim, 1726; Budim, 21736).

Marijanović, ŠMIAJK; 95.

Mecić, Šimun, Kitica pokornika ili knjižica urešena sa sedam pokorničkih psalama sa službom sv. Križa, Bl. Dj. Marije, za pokojne, Duhu svetom, uz križni put i mnogim drugim pobožnostima te molitvama (Budim, 1736).

Jakošić, SI; 66.

Mecić, Šimun, Cvjetić pokajnički s raznim molitvama (Budim, 1736).

Kempf, P; 598.

Milunović, Josip, Šest nedilja na poštenje sv. Alojžije Gonzage, družbe Isusove ispovidnika, određenih i s različitim za svaki dan molitvami i drugimi stvarma nakićena (Zagreb, 1759).

Fancev, IISKOS; 455.

Mulih, Juraj, BOGOLYUBNE / PJSME / ZA / Probuditi u serdcu Griscnika / LYUBAV BOXJU / I / MARIANSKU, / Sversceno pokajanye od griha, / za naucsiti sva otajstva vire, i Po-/ glavite kriposti Kerstianske, piva-/ti, ali Sctiti velle Koristne. / Koje u Vrime / S. MISSIONA / ILITI POSLANYA APOSCTOLSKOGA / Missnici od Druxbe Issusove, Missionari / Aposctolski z-naukom Kerstianskim obna-/scaju, i od svih griah / OBILATO PROSCTENYE / Svojim virnim sluscaocem navisctaju, / i dragim Putnikom sricsno putovanye scestitu-/ju, i k-tomu Duhovnu hranu, oruxje, i / svakdascnyu straxu proti nepriate-/lyom Dusce priporucsaju (Tyrnava, 1736).

Fuček, JM; 156.*

Pavić, Emerik, Novi i glavni u dvanaest stazicah razdiljeni Put nebeski, iliričkom pravovirnom narodu prikazan (Budim, 1772).

Forko, C-I; 25.

Pavich, Emerik, PUTOVANJE DUHOVNO, U STAZICE Razlic$itoga Bogoljub$tva udiljeno; To jest: Knjiga od MOLITAVA ujedno složena, is-glavnima Pismama nare!sena, Narodu Jllyricskomu, iliti Dalmatinskomu za Bogos!tovno i spasono!sno napridovanje poklonjena, i S-dopus!tenjem Stare!!ina na !vitlost dana (Pes!ta, 1769).

NSK R II-80-205.

Pavić, Emerik, Molitvena knjiga s nikim pismim duhovnim (Budim, 1769). Kukuljević, BH; 120. Relković, Matija Antun, Slavonske libarice s lipimi molitvicami i naukom krstjanskim nakitite (bez mjesta izdanja, 1761).

Matić, PIKRUS; 67.

Sertić, Đuro, Jezgra nauka krstjanskoga, pisme i molitve bogoljubne (Osijek, 1791).

Jakošić, SI; 80.*

Sertić, Đuro, Jezgra nauka krstjanskoga, pisme i molitve bogoljubne (Osijek, 1791; Osijek 1807).

Matić, PIKRUS; 164.*

Tadijanović, Blaž, Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i nimački jezik (Magdeburg, 1766).

Jakošić, SI; 70.

Tadijanović, Blaž, Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i nimački jezik (Magdeburg, 1761; Troppau, 1766).

Matić, PIKRUS; 166.

Velikanović, Ivan, Molitve koje je propisao rimski ritual za vrijeme rata protiv Turaka (Osijek, 1788).

Jakošić, SI; 76.*

* * *

Nameće se zaključak — načinjena je bibliografija molitvenika retrospektivna,20 jer se donosi građa za određeno prošlo razdoblje (18. stoljeće); usmjerena je na određeni predmet — molitvenike — pa je stoga stručna specijalna bibliografija.21 Do svih smo podataka (uz dvije-tri iznimke) došli na temelju literature i već postojećih bibliografija, zbog čega i nije riječ o primarnoj, nego o sekundarnoj bibliografiji;22 bibliografijske su jedinice predstavljene samo osnovnim podacima (ime autora, naslov, mjesto i godina izdanja), te je ona stoga popisna.23

Tipologija molitvenika

U literaturi se obično nakon određenja pojma molitvenik govori i o njegovoj tipologiji. Polazišni su kriteriji različiti, pa su ponuđene tipologije različite. Najjednostavnija je ona koja kao kriterij uzima opseg knjige (broj stranica). Prema takvoj tipologiji postoje: veliki, srednji i mali molitvenici (Fuček, 1994); ako je polazišni kriterij čitatelj, onda se govori o molitvenicima pisanima za puk, bratovštinu, svećenike i puk, misije, ženski spol, hodočasnike, bolesne (Sertić, 1943); ako je polazišni kriterij povijesni razvoj, onda postoje pučki misali, pučki brevijari, pučki rituali (15. st.), zatim molitvenici s izborom tekstova za privatnu pobožnost (18. st.) i dijecezanski/biskupijski molitvenici (Schnitzler, 1960; Kolarić, 1996); ako se za polazišni kriterij uzima piščev stališ (Sertić, 1943), onda postoje molitvenici čiji su autori redovnici, svjetovni svećenici ili svjetovnjaci.

U ovom je radu kao polazišni kriterij za tipologiju uzet oblik i sadržaj molitvenika, jer je molitvenik zbirka molitava, tekstova i pjesama. Uvažavajući te kriterije, govorimo o dvjema temeljnim skupinama molitvenika:

— prvoj pripadaju molitvenici o čijim sadržajima odlučuju u prvom redu sami autori;

— drugoj pripadaju molitvenici čije sadržaje nalaže nešto izvan samog pisca (određena liturgijska knjiga, lik nekog sveca ili svetice, određeni obred).

Unutar prve skupine postoje dva podtipa, a određuje ih sadržaj:

1. čisti molitvenički tip — sadrži, uglavnom, molitve za privatnu pobožnost i u najidealnijem obliku čovjek koji ga posjeduje može za njega reći »to je moj molitvenik« (primjer: Katarina F. Zrinska, Putni tovaruš /1661/; Vitale Andriaši, Put od raja najlašnji /1686/).

2. mješoviti molitvenički tip — poglavlju s privatnim oblicima molitve pridodana su i ona s kršćanskim naukom, pjesmama, pričama-predlošcima za propovijedi, abecevicom, časoslovom,.... Shodno tome možemo govoriti o sljedećim tipovima:

a) molitveničko-katekizamski tip — prevladavajućem molitveničkom dijelu dodan je kršćanski nauk (primjer: Antun Kanižlić, Pobožnost molitvena /1893/).

b) pjesmaričko-molitvenički tip — prevladavajućem je pjesmaričkom dijelu dodan i molitvenik (primjer: /Juraj Mulih/,24 Bogoljubne pisme /1736/).

c) molitveničko-oratorski tip — određeni molitvenički dijelovi služe istodobno i kao predlošci za propovijedi (primjer: Jerolim Lipovčić, Dušu čuvajuće pohođenje /1750/).

d) molitveničko-abecevski tip — molitveničku građu započinje ili zaključuje abecevica, kako bi i oni koji ne znaju čitati tomu se naučili (primjer: Matija Antun Relković, Slavonske libarice /1761/; Petar Jurić, Način pravi kako karstjani imadu Boga moliti /1763/).

Navedeni mješoviti molitvenički podtipovi nisu time i konačno nabrojeni, jer osim tih najjednostavnijih kombinacija postoje i one druge. Tako molitvenik može biti spoj molitvenih tekstova, katekizma i pjesmarice, a svakom dijelu autor prema vlastitu ukusu dodjeljuje odgovarajući prostor (primjer: Nikola Krajačević Sartorius, Molitvene knjižice /1640/; /Antun Kanižlić/,25 Nauk karstjanski /1762/; Antun Kanižlić, Mala i svakomu potribna bogoslovica /1773/).

Unutar druge skupine molitvenika postoji, također, nekoliko podtipova; ta tipologija ne ovisi toliko o autorskom stajalištu pisca, nego o nekim nadsubjektivnim elementima. Shodno tome možemo govoriti o još jednoj podjeli:

1. molitveničko-brevijarski tip — izbor molitava, čitanja, himana, psalama najvećim dijelom nameće brevijar, službena crkvena knjiga »u kojoj se nalaze sustavno poredani molitveni tekstovi i čitanja za sve dane u godini i za sve sate u danu. Dužnost pak moljenja tog sadržaja zove se officium divinum, 'božanska služba' (11 oficij).«26 Ono što u takvim molitvenicima također upućuje na logiku brevijara jeste i ustroj njihovih poglavlja — obično su naslovljena kao oficij27 i imaju osam dijelova, kao što se i dnevna pobožnost, prema brevijaru, sastoji od osam ura (sati).28 Opisana logika brevijara u molitvenicima je nazočna na dva načina, zbog čega i razlikujemo dva podtipa:

a) prvi je i sadržajno i kompozicijski na tragu brevijarske dnevne pobožnosti — poglavlje (oficij) dijeli se na osam dijelova, a svaki sadrži određene psalme, čitanja, molitve, himne (primjer: najstariji tiskani Hrvatski molitvenik iz 15. stoljeća). Ustrojavanje molitveničke građe na takav način i nakon srednjega vijeka govori o konzervativnosti samoga djela;

b) drugi je samo kompozicijski na tragu brevijarske dnevne pobožnosti — ustroj molitvenika nameće brojka 8 (jer dnevna pobožnost ima osam dijelova), ali sadržaj je individualna piščeva kreacija, neovisna o brevijarskim rasporedima molitava, čitanja, himana, psalama (primjer: Antun Kanižlić, Primogući i sardce nadvladajući uzroci /1760/);

2. molitveničko-svetački tip — sadržajno-kompozicijski izgled molitvenika određen je likom nekog sveca ili svetice, što znači da upravo oni nalažu izbor molitava, pjesama, litanija, časoslova (primjer: Antun Kanižlić, Bogoljubstvo na poštenje svetoga Frančeška Saverije /1759/; Antun Kanižlić, Utočište Blaženoj Divici Marii /1759/);

3. molitveničko-pasionalni tip — molitveničkom je dijelu dodano i poglavlje s križnim putom. Piščeva kreativnost u oblikovanju poglavlja s križnim putom nije naročito velika, jer križni put ima uglavnom 14 postaja,29 put od jedne do druge postaje ispunjen je promišljanjem (meditacijom), molitvom te određenom strofom iz himna Stabat mater dolorosa (primjer: Anonim, Cv... razli... bogolju /1776/).

Kako je molitvenik kao književno djelo izrazito hibridna književna vrsta, to ni granice unutar navedenih dviju temeljnih skupina molitvenika nisu strogo povučene. Drugim riječima, moguće su kombinacije određenih molitveničkih tipova ne samo unutar jedne temeljne skupine nego i u odnosu na molitveničke tipove druge temeljne skupine. Posljedica je takve prirode stvari, na primjer, molitveničko-brevijarsko-katekizamsko-pasionalni tip molitvenika (primjer: Šimun Mecić, Cvitak pokornih /1726/) ili molitveničko-brevijarsko-katekizamsko-pjesmarički tip (primjer: Laurencius Bogović, Hiža zlata /1754/).

U slavonskoj kulturnoj sredini 18. stoljeća potvrđeni su gotovo svi molitvenički tipovi. Iznimka je samo čisti molitvenički tip iz prve temeljne skupine — istražena molitvenička građa ne potvrđuje, dakle, onaj tip molitvenika koji sadrži, uglavnom, molitve za privatnu pobožnost i za koji u najidealnijem obliku čovjek može reći »to je moj molitvenik«. Najčešći su mješoviti molitvenički tipovi (molitveničko-katekizamski, pjesmaričko-molitvenički, molitveničko-oratorski, molitveničko-abecevski) i tipovi druge temeljne skupine molitvenika (molitveničko-brevijarski, molitveničko-svetački, molitveničko-pasionalni). Zašto je tomu tako? Razlozi po svemu sudeći nisu samo literarne naravi. Naime, u razvijenijim kulturnim sredinama, kao što su to na primjer u 17. stoljeću bile dubrovačko-dalmatinska i ozaljska, susrećemo i čisti molitvenički tip (v. V. Andriaši, Put od raja najlašnji ili K. Frankopan Zrinski, Putni tovaruš!). Kada se pogleda tko je pisao takve molitvenike ili za koga su bili pisani, vidi se da su ili autori ili čitatelji bili plemenitaši: Vitale Andriaši posvećuje Put od raja najlašnji (1686) »Prisvietloj Gospođi Gospođi Marri Zamagna Givha Gozzi Plemenitoj vladici dubrovačkoj«, a plemenitašica Katarina Frankopan Zrinska posvećuje Putnog tovaruša (1661) najprije »Vsega hervackoga i slovinskoga orsaga Gospodi i poglavitim ljudem obojega spola«. Čini se da razvijenije kulturne sredine s kanoniziranom velikom, učenom, umjetničkom književnošću, s razvijenim društvenim životom (koji podrazumijeva i određene oblike vjerskog života), kao i postojanje materijalno i politički uglednoga društvenog sloja (vlastele, plemića) poticajno utječu upravo na pojavu čistoga molitveničkog tipa.

Situacija na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće na sjeveru Hrvatske nešto je drugačija — karlovačkim je mirom (1699) Slavonija oslobođena od Turaka, ali slobodu prati gospodarska zaostalost, nepismenost i neznanje, prazno, glad i kuga, kako kaže J. Škavić. Sve što je pogodno utjecalo na nastanak čistoga molitveničkog tipa (razvijen književnokulturni život, postojanje povlaštenoga plemićkog sloja) u Slavoniji tog doba nije bilo. I to bi trebao biti odgovor na pitanje — zašto molitvenička građa 18. stoljeća u Slavoniji ne potvrđuje čisti molitvenički tip. Ni društveni, ni kulturni, ni literarni, ni neposredni život nisu bili na onoj razini koja bi omogućavala pisanje molitvenika iz zabave i dokolice (K. Frankopan Zrinska) ili po narudžbi za određenu osobu (V. Andriaši).

Zaostaloj i nepismenoj Slavoniji 18. stoljeća bile su potrebne knjige koje će neobrazovana čitatelja istovremeno učiti čitati i pisati (abecevski dijelovi) poučavati kršćanskom nauku i molitvi (katakizamski i molitvenički dijelovi), koje će mu donositi verzificirane, uglavnom, vjerske istine (pjesmarički dijelovi), širiti štovanje nekog sveca, tumačiti križni put (pasionalni dijelovi), itd. Proizlazi, dakle, da se jadan i neprosvijećen pretežit dio slavonskog puka 18. stoljeća nameće učenim ljudima-piscima kao potencijalni čitatelj, čije potrebe treba zadovoljiti i tematski, i stilski, i argumentacijski.

Posljedica navedenoga prevladavajući su mješoviti molitvenički tipovi, kao i tipovi molitvenika iz druge temeljne skupine u Slavoniji 18. stoljeća.

Molitvenici — povijesne početnice?

Molitvenici su jedan od pojavnih oblika nabožno-poučne literature, ali molitvenici su i jedan od pojavnih oblika pučke književnosti. Pod pojmom pučka književnost obično se misli na književnost pisanu (vezanost uz tisak) za široke slojeve (naglašena komunikativnost), koja ima zadaću prije svega poučiti, informirati i zabaviti, pri čemu često izostaju literarne ambicije (Pavličić, 1991). Opredijeljenost molitvenika kao pučkog štiva vidljiva je u odnosu tri bitna aspekta književnoga djela — u odnosu prema autoru, prema tekstu i prema čitatelju. Autor — u pučkoj književnosti uloga autora u tekstu, kao i predodžba o autoru u očima publike drukčija je od pozicije autora u umjetničkoj/visokoj/elitnoj književnosti. U umjetničkoj književnosti pisac govori u svoje ime, a u pučkoj kao posrednik općih istina. Pisac djela pučke književnosti često je nepoznat, a djelo popularno.

Čitatelj — visoka literatura računa, kako kaže P. Pavličić, s čitateljem koji posjeduje književno iskustvo i koji je svjestan da je književni tekst nešto drugo u odnosu na zbilju; čitatelj pučke književnosti takvo iskustvo ne posjeduje i tekst prima kao životnu činjenicu, kao nešto što se negdje nekada doista i dogodilo. Pučko je štivo namijenjeno jednostavnu čitatelju, iz slabo obrazovanih nižih društvenih slojeva. Kada je riječ o učinku kojem teže pučka odnosno umjetnička književnost, vidljivo je da »(...) umjetnička književnost uvijek teži da bude ono što jest, da pruži čitatelju one vrijednosti koje mu samo ona može dati. Pučka književnost nema svoga strogo ograničenog područja, pa zato nastoji dati čitatelju i ono što bi on eventualno mogao dobiti i na drugoj strani, recimo u novinama ili u izrazito književnim tekstovima; pučka je književnost, tako, prisiljena da se bori za čitateljevu pažnju s drugim nekim sferama.« (Pavličić, 1991:88)

Tekst — kada se u odnosu na sferu teksta govori o razlici između pučke i pisane umjetničke književnosti, onda se kao bitni razlikovni parametri navode: odnos teksta prema drugim književnim tekstovima i uloga estetskih elemenata u tekstu. Prvi razlikovni element — odnos teksta prema drugim književnim tekstovima — govori o pučkoj književnosti kao o onoj kojoj nije do originalnosti i inovativnosti. Djelo pučke književnosti odnosi se prema drugim djelima kao prema nekom općem dobru. U odnosu na drugi razlikovni element — uloga estetskih elemenata u tekstu — bitno je da su u visokoj literaturi estetski elementi svrha, a u pučkoj sredstvo. U djelu pučke književnosti uvijek je u pitanju neki praktični cilj, neka korist, jer ono želi poučiti, informirati o svjetovnim ili vjerskim stvarima.

Kada se sve navedeno uzme u obzir, proizlazi da je molitvenik jedan od pojavnih oblika pučke književnosti, koji se razlikuje od djela visoke literature i u odnosu na autora, i u odnosu na čitatelja, i u odnosu na tekst.

Vratimo se ponovno tvrdnji — da pučka književnost nema strogo ograničeno područje bavljenja, zbog čega čitatelju nudi i onu građu koju bi mogao dobiti na nekome drugom mjestu. Molitvenici vrlo lijepo potvrđuju rečeno — osim uobičajenoga molitveničkog štiva pisci u svoje molitvenike uključuju i kratke tečajeve iz povijesti (dvije-tri kartice teksta o važnim događajima iz prošlosti), zemljopisa (koliko godina ima dana, mjeseci, kada je i zašto koja godina prijestupna), pisanja i čitanja (u obliku abecevica ili bukvica). Ono što će nas u ovom radu posebno zanimati jest povijesno gradivo uključeno u molitvenike 18. stoljeća u Slavoniji, kao i način na koji je to učinjeno.

Prisutnost nemolitveničkog štiva uz uobičajeno molitveničko u slavonskim osamnaestostoljetnim molitvenicima rječito govori o njihovoj polifunkcionalnosti, jer se njima ne propovijeda samo riječ Božja nego se posreduju i stanovita svjetovna — povijesna, zemljopisna, jezikoslovna znanja. Neznanje je tada, bez obzira na godine starosti, gotovo opća pojava, zbog čega zagrebački biskup Franjo Tauzi u predgovoru Kanižlićeva katekizma Obilato duhovno mliko (1754) kaže:

»Dakle, i vas s istim ričma ljubljeno zovem k meni i ne samo vas malane u godinicah, negoli i osobitim načinom svekolike vas malakne i nejake u znanju nauka krstjanskoga; (...).

(Kanižlić, 1754: <4>30).

Ako je znanje kršćanskoga nauka malakno i nejako, onda ni situacija s ostalim znanjima nije puno bolja. Vjerojatno stog razloga pisci molitvenika podsjećaju svoje čitatelje i na važne događaje iz povijesti. Koji će događaji biti važni, ovisit će o prostoru i vremenu u kojem molitvenik nastaje, jer se slavonski osamnaestostoljetni molitvenici pojavljuju u doba jake regionalne centriranosti društvenog života između Drave i Jadrana (Kravar, 1992). To znači da će u slavonskoj kulturnoj sredini povijesni podatak podsjećati i poučavati čitatelja o turskim vremenima i bitkama za slavonske gradove (npr. Juraj Mulih, Bogoljubne pisme /1736/), u dubrovačko-dalmatinskoj o starim Rimljanima, mletačkoj vlasti, Duklji i Turcima (npr. Petar Jurić, Način pravi kako Krstjani imadu Boga moliti /1763/), dok će u molitvenicima gradišćanskih Hrvata naglasak biti stavljen također na turska vremena, ali kroz prizmu bitaka za nehrvatske gradove: Požun, Budim, Temišvar, itd. (npr. Laurencius Bogović, Hiža zlata /1754/).

U odnosu na molitvenike u Slavoniji 18. stoljeća postavlja se pitanje — na koji je način povijesna građa ukomponirana u molitveničko štivo? Mogli bismo govoriti o najmanje tri načina: prvi — u obliku »povijesne početnice«, drugi — u obliku molitve i treći — u obliku literarizacije povijesti.

Prvi način — oblik »povijesne početnice«

O ovom načinu govorimo onda kada pisac na početnim stranicama molitvenika, dakle, u uvodnom dijelu (načinom označivanja stranica molitvenici su obično dvodijelni, jer postoji uvodni i središnji, tipično molitvenički dio!) donosi kalendar najvažnijih događaja iz prošlosti.31 Godine nisu jednostavno kronološki poredane. Da bi čitatelj do njih došao, mora upotrijebiti svoje matematičko znanje. Naime, kalendar započinje godinom kada je molitvenik tiskan (Bogović, 1754: <22>), dakle piščevom i čitateljevom suvremenošću, u odnosu na koju se određuje vremenska udaljenost nekog događaja. Tako J. Mulih svoj kalendar započinje 1736. godinom, jer je te godine knjiga Bogoljubne pisme tiskana, a o npr. turskim opsjedanjima Beča kaže:

Što je bio Turčin pervi put pod Bečem sada ima godin. . . .207.

Što drugi i poslidni put Beč obsidoše dvi sto hiljada Turčina,

odkuda protirani jesu, ima godin. . . . . . . . . . . . . . . . . .53.

(Mulih, 1736: <23>)

Da bi doznao godinu turskih opsjedanja Beča, čitatelj mora od tekuće godine oduzeti broj 207 (1736 — 207 = 1529), odnosno 53 (1736 — 53 = 1683). Na isti način mora postupiti i čitatelj Bogovićeva molitvenika Hiža zlata, s napomenom da se ondje kao umanjenik i umanjitelj pojavljuju drugi brojevi (jer je tekuća godina 1754 !), a razlika je ista. Laurencius Bogović je zapisao:

Leta

Od pervi turski bigov je. . . . . . . . . 225

Od drugi turski bigov je. . . . . . . . . 713

(Bogović, 1754: <23>)

Kada se od 1754 oduzme 225, dobije se, kao i u Muliha, godina 1529, odnosno kada se od 1754 oduzme 71, dobije se godina 1683, isto kao i u Muliha. Zanimljivo je da je na takav način posredno progovoreno i o vremenu Luke Ibrišimovića32 i njegovim borbama protiv Turaka. Tako u Mulihovu povijesnu kalendaru o izgubljenim i ponovno vraćenim gradovima čitamo:

Što je bio izgublen. đđ Što je opet doblen.

Požega ima god. . . . . . 193 đđ . . . . . . . . . . . . . . . 45.

(Mulih, 1736: <24>)

Prema Mulihovoj »povijesnoj početnici« Požega je, dakle, bila izgubljena 1543. godine (1736 — 193 = 1543), a ponovno dobivena godine 1691. (1736 — 45 = 1691). U točnost tih povijesnih podataka ne ulazimo.33

Takav način poučavanja čitatelja povijesnim događajima podrazumijeva objektivnost iskaza, referencijalnost, orijentaciju jezika prema kontekstu; uključenost autora u tekst u smislu komentara zanemariva je; ako se i pojavi, više je zahvala Bogu negoli vrednovanje povijesnih zbivanja. Na primjer, J. Mulih svoju »povijesnu početnicu« zaključuje ovako:

»Dušo bogoljubna, da se doblena mista občuvaju, i druga dobiti mogu, moli Boga i kad si izvan takova vrimena od boja, pivaj Slavu i zafalan budi Gospodinu Bogu.

(Mulih, 1736: <24>)

Drugačiji je slučaj s onim »povijesnim početnicama« u kojima se pojavljuje angažirani autor, koji komentira, vrednuje i kritizira povijesna zbivanja. Navedeno rječito potvrđuje predgovor molitvenika Primogući i sardce nadvladajući uzroci (1760) Antuna Kanižlića. I Kanižlić donosi godine koje govore o turskoj vladavini u Slavoniji, ali mu to nije jedini cilj, kao što je to slučaj s Mulihovom kalendarskom »povijesnom početnicom«. Kanižliću je povijesni podatak poticaj za šire utvrđivanje posljedica turske vlasti u tim krajevima. Stoga on kaže:

»Istina je, kada Turci godište 1544. nadvladaše Slavoniju oružjem; nadvladaše, i jezik slovinski jezikom svojim. Pod jarmom turskim toliko vrimena cvileću oslobodi, i obradova slavodobitnik Leopoldo Prvi, ovoga imena cesar, godište 1687. Protiraše naši priko Save Turčina, ali mloge riči turske ostadoše, kanoti na priliku penđer, tefter, čaršia, ćuprija, i ostale, koje se u slovniku turskomu nahode, a ne nahode se u slovnici oniu naroda, koji se iliričkim jezikom, prem da drugim od izgovaranja načinom, služe.«

(Kanižlić, 1760: <10>)

Turčin, dakle, nije vladao metonimijski rečeno samo sabljom nego i riječju — »jezik naš da tako rečem turčeći«34 (Kanižlić, 1760: <12>).

U vremenu neposredno nakon odlaska Turaka, kaže Kanižlić, u Slavoniju i Srijem dolaze Srbi iz države Raše, koji ilirički, »slavonski slavni jezik« porugljivo zovu racki. Kanižlić to vrlo temperamentno, emocionalno komentira:

»Prišiše nam po rugu, vlašku ovu peraču, kojom valjalo bi takva usta otarti, da se po koji način oprati mogadiahu sa svim Dunavom, po komu se dovezoše iđući s-tarbuhom, za našim kruhom.«

(Kanižlić, 1760: <11>)

Funkcija vrednovanja (aksiološka) u takvu je iskazu očita i zorna, a s obzirom na čitatelja apelativna, jer on treba biti ponosan na slavni jezik slavonski, kao i na slavnu prošlost. O slavnoj prošlosti svjedoči i priča o Požegi i nastanku njezina imena:

»Nadjačiše Macedonce, i iste Rimljane, kako svidoči Dio Casius, Svetonius, Eutropius, i ostali pisaoci, koji od bojah pišu. Jedno istom na parvo donosim, što se dogodi godište od narođenja Isukarstova deseto. Kada po zapovodi cesara Augusta, rimska vojska dođe na Požegu, u ono vrime Rekationom nazvanu, kako svidoči Hibner, Rekatinci videći; da tolikoj sili odoliti ne mogu; među zidovih varoških, i kućah naložiše oganj, na ta način; da prie ne plane, negoli Rimljani u varoš uniđu; oni se pako u grad skupiše: Rimljani na to i nemisleći, ulizoše viteški, i jurišom na grad sarnuše. U to doba odasviu stranah oganj plahnu; a Rekatinci iz grada strilami prosuše, i udariše. Opazivši Rimljani, da su vatrom obastarti, i videći prid sobom od strilah; a za sobom od vatre smart očitu, smetoše se neznajući kudli, kamoli bi okrenuli? Pogibejih nikoliko; a nikoliko jih kroz oganj skačući izmače, i od smarti uteče. Mogla se je Rekatina još u ono doba Požegom nazvati. Slavno se doisto Rekatinci ponesoše, i Rimljane otiraše, koji se većma pripadoše, od plamena viteškoga sardcah Rekatinacah; nego od izvanskoga ognja. Još nie ovi junački oganj utarnuo; gori i sada u sardcu slavnoljutih Krainah naših, koji u vrime prošastih bojnih godinah u Italianskoj, Francuskoj, Nimačkoj; a sada, kada ovo pišem, u Češkoj zemlji, i u Šleziji, tako slavno plahnu, i prosinu; da se isti rečenih kraljevstvah vojnici čudiše.

(Kanižlić, 1760: <14-15>)

Kanižlićeva »povijesna početnica«, dakle, naglasak stavlja ne toliko na konkretne godine, koliko na prikazivanje junačke prošlosti, koja u čitatelja budi ponos i zadovoljstvo.

Isti je Kanižlićev molitvenik doživio i drugo, nešto prerađeno izdanje u drugoj polovici 19. stoljeća. Priredio ga je »Jedan svećenik« i tiskao u tiskari M. Kraljevića 1864. u Požegi. Od prvotne Kanižlićeve »povijesne početnice« nije ostalo ništa — one stranice koje su govorile o Ibrišimovićevu vremenu, o vremenu borbi protiv Turaka jednostavno su ispuštene. Čini se da je razvijeniji društveni i kulturni život 19. stoljeća doveo do sužavanja višenamjenskosti osamnaestostoljetnih molitvenika, jer navedeni primjer pokazuje da u 19. stoljeću molitvenik postaje sve više knjiga iz koje se moli, a manje knjiga iz koje se uči i povijest, i zemljopis, i abeceda.

S obzirom na prvi način unošenja povijesne građe u molitveničko štivo moglo bi se reći da su povijesna zbivanja ili objektivno kalendarski prikazana ili da je naglasak stavljen više na interpretaciju prošloga s naglašeno angažiranim autorom.

Drugi način — privatni oblik molitve

Pojavljuju li se Turci u naslovima privatnih oblika molitava osamnaestostoljetnih molitvenika? Na to će se pitanje određenije moći odgovoriti onda kada bude spomenuta molitvenička građa bolje istražena/iščitana. Za sada se zna da je Ivan Velikanović godine 1788, dakle za vrijeme austrijsko-rusko-turskog rata (1787-1791) tiskao djelo pod nazivom Molitve koje je propisao rimski ritual za vrijeme rata protiv Turaka (Jakošić, 1988: 76). Logičnom se čini pretpostavka da postoje i molitve u kojima su apostrofirani i Turci Ibrišimovićeva vremena, jer su muslimani činili polovicu stanovništva tadašnje Slavonije:

»Krajem 16. stoljeća na prostoru istočne Slavonije prisutno je više od 16.000 muslimana. Taj se broj znatno uvećao kroz 17. stoljeće, što je vidljivo iz podatka da je 1687. iz Slavonije (uglavnom iz Đakova, Osijeka i Valpova) u Bosnu prešlo oko 60.000 slavonskih muslimana. Procjenjuje se da ih je tada u Slavoniji bilo više od 100.000, što je gotovo polovina ukupnog stanovništva tadašnje Slavonije.«

(Šundalić, 1997: 260-261)

Naime, privatni oblik molitve karakterizira improvizacija, što znači da se molitelj obraća moljenomu (to su sveci/svetice, odnosno Bog u krajnjoj konzekvenciji), a molitvoslovni je sadržaj najčešće u svezi s konkretnim prostorom i vremenom, odnosno situacijom u kojoj se čovjek-vjernik nalazi (Šundalić, 1995) — u jutro se moli jutarnja molitva, molitvu dumne ne izgovara muškarac, u kišnom se vremenu ne moli za daždno/kišno vrijeme, nego za vedrinu, itd. U današnje vrijeme suvremenost u molitvenicima odražavaju molitve tipa — Molitva učenika i studenta.35

U Slavoniji 18. stoljeća molitvenici čuvaju sjećanje na vrijeme kada je kršćanska vjera bila ugrožena turskim najezdama. Gotovo su nezaobilazne molitve za prijatelja i molitve za neprijatelja; kada je riječ o poganima, progoniteljima (ili progonećima), nevirnicima, zlotvorima, onda su to redovito molitve protiv pogana, progonitelja, nevirnika, zlotvora. Iz takvih molitava doznajemo da su pogani oholi, da se uzdaju u svoje divljaštvo i svoju smionost, te stoga njihovu oholost treba poniziti, izlomiti, njihovu silu slomiti i satrti. U takvim molitvama nema kršćanskoga praštanja. Na primjer:

Protiva poganom.

Svemogući vikovičnji Bože, u koga su ruci svih oblasti, i sviju kraljestva razlozi, obazri se na pomoć karstianom, neka narodi poganski, koji u svoju varlost ufaju, mogućstvom desnice tvoje budu satarveni.

(Mecić, 1726: 315)

Protiva progoniteljom.

Neprijateljah naših, molimo te, Gospodine oholost ponizi, i njihovu silu desnice tvoje kripošću slomi. Po Isukerstu.

(Kanižlić, 1794: 469)

Prema onome što nam donosi Akademijin Rječnik36 pod natuknicom pogan i njezinim izvedenicama, može se zaključiti da su Turci često sastavni dio objasnidbenog dijela natuknice, kao:

— »Hode naši po Turcęh i po inęh poganeh (iz XV vijeka).«

— »Suprot Turkom ali inim poganom. Korizm. 29a.«

— »U Turcęh i Stracineh i v ineh narodeh poganbscęh (iz XV vijeka).«

— »Ako sagriješi jedan Turčin, jedan nevjernik, jedan pogan. Bašić 260.«

— »Ženidba... među poganicima, Turcima i priličnim. Kadčić 488.«

Ako se već u 15. stoljeću pod pojmom pogan/pogani podrazumijevaju Turci, nije čini nam se pretjerano pretpostaviti da se i u slavonskim molitvenicima nakon odlaska Turaka molitvom protiv pogana naznačuju i takve konotacije.37 Tijekom 19. stoljeća molitva protiv pogana, odnosno molitva protiv nekoga ili nečega izostaje, a profilira se tip molitve za nekoga ili nešto.38

Kada je, dakle, riječ o privatnom obliku molitve kao drugom načinu unošenja povijesne građe u molitveničko štivo 18. stoljeća, može se reći da on nije strogo denotativan — molitelj se moli protiv pogana/nevjernika/zlotvora/progonitelja, ali se pri tome ne spominju konkretna povijesna zbivanja; zamjenjuju ih opći pojmovi kao što su — divljaštvo, sila, oholost, prema kojima autor zauzima vrlo angažirano stajalište, jer pogane treba slomiti/izlomiti i satrti. Iako su, dakle, teška turska vremena aktualizirana samo u naznakama, odnos prema njima je jasan, nedvojben, »istrebljivački«.

Treći način — literarizacija povijesti

U slavonskim molitvenicima 18. stoljeća Turci će se pojaviti na još jedan način — kao akteri kratkih priča, kojima se želi zorno i uvjerljivo prikazati moć nekoga sveca ili svetice. U takvim pričama Turci jesu nevjernici i pogani, ali ih ne treba Božjom pomoći satrti, kao u slučaju molitve protiv pogana; ovdje im treba pomoći, kako bi ih se pridobilo za kršćansku vjeru i kako bi se tim činom naglasilo kršćansko praštanje i moć nekog sveca/svetice. Tako na primjer drugo poglavlje39 svog molitvenika Utočište Blaženoj Divici Mariji (1759) Antun Kanižlić otvara pričom iz 1551. o carigradskom paši Korkutu, koji na smrt bolestan zaziva Gospu od Utočišta i nakon toga ozdravi. Da bi svečeva/svetičina moć i pomoć dobili na važnosti i veličini, i ljudsko stradanje mora biti veliko. Shodno tomu jedna priča započinje ovako:

»Turčin niki, od grede, koja mu ozgor na glavu pade tako bih udaren i ranjen; da likar odmah dozvan, kroz ranu iste možđani ugledavši, od života njegova svekoliko ufanje izgubi.«

(Kanižlić, 1759:44)

Neke priče svojom strukturom i čudnovatošću podsjećaju na bajke. Jedna govori o majci i njezinu sinu koji dospijeva u tursko sužanjstvo; brojne molitve uslišava Gospa od Utočišta i poput čudotvornoga bajkovnog pomoćnika u tren oka premješta, prenosi izgubljena sina iz turskog tabora pred majčina vrata:

»Dogodi se jedan put u subotu, kada bi svičnjak naređivala (majka — op. Z. Š.), pade joj na pamet sin u turskoj zemlji sužanj; zato hroneći suze priporuči ga Gospi, da ga izbavi, i nju utiši. Opravivši posao carkveni, vrati se kući, i vrata zatvorivši, čuje da nitko kuca. Otvori dakle vrata, i nuto! vidi mladića u odići turskoj, plemenito odivena, u desnoj ruci od zlata čaša, a u livoj ibrik imajućega, kano da bi hotio komu napitak dati. Pripade se ona, i hoće da vrata zatvori; ali ne dade novi gost; nego i on isti, čudeći se reče: Majko! ja sam stajao kod tarpeze gospodina moga paše u Carigradu ovako, kako me vidiš, hotiući mu dati zlatnu ovu čašu da pie, i nuto čuda! prid tobom sada me vidiš. Ovo je molitavah tvojih kripost, da sam amo čudnovato prinešen.

(Kanižlić, 1759: 53)

U takvim su pričama autorski komentari gotovo nezaobilazni i to u funkciji direktne didaktike i moraliziranja.

Npr. priča o carigradskom paši Korkutu ovako završava:

»Eto svidočanstva od tuđine, iliti inostranca; koji je izvan prave vire? Kako se ne bi pravovirnim slugam i službenicam svojim ukazala Maria, da je od Utočišta Majka u nemoći, budući da se i neviri turskoj takovu ukaza? I ukazala se je doisto, kako nam svidoče pune čudesah takovih knjiga.«

(Kanižlić, 1759: 4)

A priču o Turčinu koji bî udarcem grede ranjen do mozga autor ovako komentira:

»Nie li istinu rekao S. German? Maria je likaria neizličivih ranah naših.«

(Kanižlić, 1759:44)

Navedene su priče vrlo lijepo mogle poslužiti svećenicima kao podloga za propovijedi. Neki autori izrijekom naglašavaju da određene priče mogu poslužiti u takve svrhe. Tako npr. Jerolim Lipovčić na kraju svog molitvenika Dušu čuvajuće pohođenje (1750) stavlja kratko poglavlje pod nazivom — Ukazanje kratko, što se u nedilje i osobitie svetkovine iz oviu knjiga može pripovidati i prave predike načinjat (Lipovčić, 1750: <1>; podcrt. Z. Š.).

Iz navedenih bi se primjera moglo zaključiti da su se priče o Turcima (naravno, i ostale priče o neturcima) ukomponirane u molitvenike mogle čitati na najmanje dva načina: prvi — kao zabavno štivo, kao ono što privlači čitatelja. O tome sam Kanižlić u predgovoru Primogućih i sardce nadvladajućih uzroka kaže:

»Istina je, da ako bi tko i nimački, i ovu iliričku (knjigu — op. Z. Š.) proštio; mogao bi reći, da su većma neprilične, negoli prilične; ali mi zato nitko neće zamiriti; zaštobo sam nikoja ostavio razum mlogih nadvisujuća; na misto kojih mloga sam druga nadodao, navlastito duhovne pripovisti, iliti izglede bogoljubnih dušah; znajući, da su takve pripovisti, kako ostalim narodom, tako i našemu vele drage štiti, i čuti, imajući kripost, ne samo volju našu na naslidbu maknuti, nego i prignuti.«

(Kanižlić, 1760: <8>)

drugi — kao egzempl (primjer), koji je sastavni dio propovijedi, jer zorno objašnjava neku misao ili ideju;40 priča može biti zgusnuta (opisuje samo značajan događaj i likove) i razvijena (dodan je pripovjedačev komentar, dijalog, rjeđe opisi).41

U navedenim pričama iz slavonskih osamnaestostoljetnih molitvenika pripovjedačevi su komentari gotovo neizostavni.

Zaslovlje

Izložena je građa još jedanput potvrdila da su kulturni život Slavonije 18. stoljeća i vrijeme nakon odlaska Turaka tijesno povezani. O tom vremenu B. Vodnik kaže:

»(...) dugo (se) još ne javlja književnost na jeziku narodnom, jer je iznajprije trebalo narod izvesti iz dotadanjeg poludivljeg života«.

(Vodnik, 1913: 342)

U takvim je prilikama i kulturno-književni život bio tek u zametku. Njegovu razvitku pripomogli su i molitvenici tiskani tijekom 18. stoljeća. Analiza molitveničkog štiva pokazala je da molitvenici 18. stoljeća u Slavoniji nisu zadovoljavali samo vjersko-pragmatične potrebe čovjeka nego su donosili i minimalna svjetovna znanja (pravopisna, povijesna, zemljopisna, pa čak i matematička42).

U odnosu na zbivanja u prošlosti molitvenici su se pokazali i kao svojevrsne »povijesne početnice«. Tako o vremenu turskih osvajanja čitatelj uči iz kalendarskih tablica, kroz molitve protiv pogana angažirano se stavlja na stranu zatiranja sjemena »nevirničkog«, a u pričama u kojima se Turci pojavljuju, uglavnom, kao središnji likovi, oni služe kao sredstvo naročitog isticanja moći nekog sveca. Dok je, dakle, u primjeru kalendarskih tablica povijesni podatak doista bio samo to, u preostala dva slučaja skloniji smo govoriti o literarizaciji povijesti, odnosno literarizaciji vremena prije potpisivanja karlovačkog mira.

Zaključno još recimo da su i bibliografija i tipologija molitvenika 18. stoljeća u Slavoniji još uvijek otvorena pitanja. Svako novo istraživanje (čitanje) te problematike korigirat će spoznaje do kojih se došlo u ovom radu, bilo u smislu opovrgavanja, dograđivanja ili potvrđivanja.

Izvori

Andriaši (Andriašević), Vital, Put od raja najlašnji (Mleci, 1686)

Bogović, Laurencius, Hiža zlata (Železno polig S. Briga Kalvarie, 1754)

Kanižlić, Antun, Bogoljubnost molitvena (Budim, 1794)

Kanižlić, Antun, Obilato duhovno mliko (Zagreb, 1754) Kanižlić, Antun, Primogući i srce nadvladajući uzroci (Zagreb, 1760)

Kanižlić, Antun, Utočište Blaženoj Divici Mariji (Mleci, 1759)

Mecić, Šimun, Cvitak pokornih (Budim, 1726)

Knezović, Antun Josip, Molitvena knjiga pod imenom Put nebeski (Budim, 1818)

Mulih, Juraj, Bogoljubne pisme (Trnava, 1736)

Lipovčić, Jerolim, Dušu čuvajuće pohođenje (Budim, 1750)

Relković, Matija Antun, Slavonske libarice (s. l. 1761)

Zrinski, Frankopan Katarina, Putni tovaruš (Benetke, 1661)

Literatura

Andrić, Nikola, Iz ratničke književnosti hrvatske. Literarna slika XVIII. vijeka (Zagreb, 1902)

Bogišić, Rafo, Književnost prosvjetiteljstva, u Povijest hrvatske književnosti, knj. (Zagreb, 1974)

Bösendorfer, Josip, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: Križevačke, Virovitičke, Požeške, Cisdravske baranjske, Vukovarske i Srijemske te kr. i slob. grada Osijeka u srednjem i novom vijeku (Osijek, 1910)

Dukat, Vladoje, Kulturne sličice iz Hrvatske XVIII. vijeka (Jugoslavenska njiva, VII, br. 6, 1923)

Dukić, Davor, Povijesna epika u slavonskoj književnosti 18. stoljeća, u Ključevi raja. Hrvatski književni barok i slavonska književnost 18. stoljeća (zbornik priredila J. Matanović; Zagreb, 1995)

Fancev, Franjo, Isusovci i slavonska knjiga XVIII. stoljeća (Jugoslavenska njiva, VI, knj. 1, br. 3, 5, 6, 1922)

Fancev, Franjo, Latinički spomenici hrvatske crkvene književnosti 14 i 15 v. i njihov odnos prema crkvenoslovenskoj književnosti hrvatske glagolske crkve (uvod u knjigu Vatikanski hrvatski molitvenik i Dubrovački psaltir. Dva latinicom pisana spomenika hrvatske proze 14 i 15 vijeka; Djela JAZU, knjiga XXXI, Zagreb, 1934)

Forko, Josip, Crtice iz »slavonske« književnosti u 18. stoljeću, I (Osijek, 1884), II (Osijek, 1886), III (Osijek, 1886), IV (Osijek, 1888)

Fuček, Ivan, Juraj Mulih. Život i djelo (Zagreb, 1994)

Georgijević, Krešimir, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni (Zagreb, 1969)

Jakošić, Josip, Scriptores Interamniae (Zagreb, 1899, objavio M. Šrepel; hrvatski prijevod Stjepan Sršan, Revija br. 1, 1988)

Juvan, Marko, Slovenska baročna pridiga kot transtekstualni pojav, u Obdobja 9. Obdobje baroka v slovenskem jeziku, književnosti in kulturi (Ljubljana, 1989)

Kolarić, Juraj, Hrvatski kajkavski molitvenici i njihov utjecaj na duhovnost, u Kajkaviana Croatica (Zagreb, 1996)

Kravar, Zoran, Barok u staroj slavonskoj književnosti (Revija, br. 3/4/5/6, 1992)

Logar, Janez, Uvod u bibliografiju (Sarajevo, 1973)

Lopašić, Radoslav, Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović (Zagreb, 1888)

Matić, Tomo, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda (Zagreb, 1945).

Pavličić, Pavao, Kamo pripada Reljkovićev Satir?, u Vrijeme i djelo Matije Antuna Reljkovića (uredio D. Čalić; Osijek, 1991)

Schnitzler, Theodor, Gebetbuch, u Lexikon für Theologie und Kirche (Freiburg, 21960)

Sertić, Nikola, Hrvatski kajkavski molitvenici (Zagreb, 1943; rukopis doktorskog rada br. 24 u tajništvu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu)

Smičiklas, Tade, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, I (Zagreb, 1891)

Šafaűik, Paul Jos., Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur (Prag, 1865)

Šicel, Miroslav, Dosadašnje koncepcije povijesti hrvatske književnosti (Umjetnost riječi, br. 3, 1965)

Škavić, Josip, Književnost u Slavoniji u XVIII. stoljeću (Republika, br. 2-3, 1954).

Šundalić, Antun, Religije i konfesije u istočnoj Slavoniji i Baranji, u Zbornik radova o Vukovarsko-srijemskoj županiji (Vinkovci, 1997)

Šundalić, Zlata, Molitva u Kanižlićevu stvaralaštvu, u Ključevi raja. Hrvatski književni barok i slavonska književnost 18. stoljeća (priredila J. Matanović; Zagreb, 1995)

Vodnik, Branko, Povijest hrvatske književnosti, Knjiga I. Od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća s uvodom V. Jagića o hrvatskoj glagoljskoj književnosti (Zagreb, 1913)

1 Karlovačkim mirom, koji je bio potpisan u siječnju 1699. godine, Slavonija je bila oslobođena od Turaka. O ratu za oslobođenje Slavonije usporedi: Lopašić, 1888; Smičiklas, 1891.

2 »Upravo na izmaku XVII. stoljeća oslobodjena je Slavonija od Turaka karlovačkim mirom (1699), ali i poslije oslobodjenja još se dugo ne javlja književnost na jeziku narodnom, jer je iznajprije trebalo narod izvesti iz dotadašnjeg poludivljeg života.« (Vodnik, 1913: 342)

3 »Vjerski karakter hrvatske književnosti u Slavoniji u prvim decenijama osamnaestoga vieka poslije izgona Turaka bio je naravno posljedica osobitih prilika u zemlji: obrazovanih domaćih svjetovnjaka gotovo nije ni bilo, a redovnički i svjetovni kler u prvom je redu vrlo težko osjećao, što je narod za turske vlade jako zaostao, a vrlo često i zastranio u vjerskom životu.« (Matić, 1945: 43)

4 »Iz cijele naše slavne vojničke prošlosti nije nam mnogo ni za književnost ostalo. Pa ipak! Dolazim do uvjerenja, da su austrijski bojevi u drugoj polovici XVIII. vijeka sami sobom dali direktan impulz stvaranju hrvatske svjetske književnosti u Slavoniji.« (Andrić, 1902: 3)

5 Korpus povijesne epike u slavonskoj književnosti 18. stoljeća jest pozamašan. Davor Dukić navodi djela Josipa Paviševića (pseudonim don Ivan Zaničić), Šimuna Štefanca, Antuna Ivanošića, Blaža Bošnjaka, Josipa Stojanovića (v. Dukić, 1995: 31. i dalje).

6 »Tako vidimo da je mreža škola i prosvjećivanja u slavonskom provincijalu u redovničkim rukama; ni u Vojnoj granici nisu prilike — vidjet ćemo — utješnije. Otuda i pretežno vjerski karakter književnog rada u Slavoniji u XVIII stoljeću.« (Georgijević, 1969: 216; podcrt. Z. Š.).

7 »Na vjersku knjigu nadovezuju se i prvi početci književnoga rada Matije A. Relkovića, po vremenu i po značenju prvoga pisca svjetovne prosvjetne književnosti u Slavoniji: (...).« (Matić, 1945: 67; potcrt. Z. Š.).

8 Ono što je 1923. V. Dukat napisao o kajkavskoj književnosti 18. stoljeća, moglo bi se prenijeti i na vjersku knjigu Slavonije 18. stoljeća. On kaže: »Silesija propovijedi, evanđelja, molitvenika, katekizama, životâ svetaca, pobožnih razmatranja i drugih knjiga asketičkog sadržaja, kojima obiluje kajkavska literatura, za modernog su čitača, dašto, slabo privlačna lektira.« (Dukat, 1923: 256).

9 V. radove F. E. Hoška, I. Fučeka, J. Kolarića, S. Marijanovića, Z. Kravara, H. Mihanović-Salopek, J. Bratulića, M. Tatarina, Z. Šundalić i druge.

10 »A prema vrstama potvrđenih i sačuvanih spomenika opseg te hrvatske crkvene književnosti bio je vrlo ograničen; zasada sigurno je naime samo to, da se ona sastojala od evanđelistara-lekcionara, psaltira, molitvenika-oficija, lekcija-lekcijuna, svetačkih legendi, crkvenih prikazanja i crkvenih pjesama, t.j. sastojala se od tekstova, bez kojih se odgoj vjernika u vjeroispovijedanju kao i u pobožnostima ne može ni zamisliti.« (Fancev, 1934: II-III)

11 »Prije sedmogodišnjega rata (od 1756-1763) ne nalazimo u slavonskom odjelu gotovo nijedne knjige svjetskoga sadržaja. Prije god. 1760. imali smo za slavonski ikavski puk štampane same 'Istine katoličanske', 'Putove nebeske', 'Zrcala istine'i 'Živote' raznolikih božjih ugodnika.« (Andrić, 1902: 3-4)

12 »Iako se opravdano govori i piše, da književnost u Slavoniji počinje tek poslije izgona Turaka — dosada nam barem nije poznat iz sedamnaestoga vieka nijedan pisac iz redova slavonskih franjevaca — s obzirom na uzke veze franjevaca s ove i s one strane Save nema već a priori sumnje, da su i franjevci i pismeni svjetovnjaci u Slavoniji za turske vlasti poznavali vjersku knjigu, koja se u Bosni razvila u sedamnaestom vieku. Na to upućuje i prvi kršćanski nauk, što su ga isusovci izdali za Slavoniju 1696. u Trnavi u dva izdanja: jedno ćirilicom, a drugo latinicom. Kratka azbukvica i kratak krstjanski katoličanski nauk naslanja se po pismu na vjerske knjige iz Bosne, a latiničko izdanje iste knjige Kratka abekavica... je početak nove književnosti pisane latinicom, što se u Slavoniji razvila u osamnaestom vieku.« (Matić, 1945: 19-20)

13 »Te su Abecevice bili sitni priručnici od dva lista džepnoga formata: na prve dvie strane bila su odštampana velika i mala slova i 'Složenje slova' t. j. vezanje glasova u slogove, pri kraju druge strane dodana je molitva prije nauka, a na trećoj i četvrtoj strani je bio Čin vjere, ufanja i ljubavi, očito kao prvi tekst za vježbe u čitanju.« (Matić, 1945:39)

14 Molitvenik ulazi u kontekst vjerske prosvjete, te o Relkovićevim Slavonskim libaricama (1761) kaže: »Upravo kao Milunović polazi i Relković od vjerske prosvjete i prevodi iz svojega francuzkoga molitvenika — francuzki je naučio u zarobljeništvu u Frankfurtu na Odri — u materinji jezik 'lipe molitvice i nauk krstjanski', a da se njegovi 'dragi Slavonci' mogu darom okoristiti, naštampao im je odmah iza predgovora abecedu, velika i mala slova, neka nepismeni nauče čitati.« (Matić, 1945:41)

15 »Pjevanje je imalo od pamtivieka veliko značenje u vjerskom životu, pa je posve razumljivo, da je i u Slavoniji već od prvih početaka nastojanja oko vjerske prosvjete uz katekizme njegovana pučka crkvena pjesma: kršćanski je nauk bio namienjen razumnome shvaćanju, dok je pjesma govorila srdcu, a to je i u mladeži i u starijega svieta, osobito neobrazovanoga, lakši i sigurniji put do uspjeha.« (Matić, 1945: 49) 16 I lekcionari trebaju pridonijeti vjerskoj prosvjeti — »(...) lekcionar nije dakle imao biti samo priručnik svećenicima u vršenju njihova zvanja, nego je trebalo da postane narodna prosvjetna knjiga.« (Matić, 1945: 51)

17 »Crkveni otci i učitelji su u hrvatskoj književnosti u Slavoniji slabo zastupani, a drugačije ne može ni biti u književnosti, koja je u prvom redu namienjena vjerskoj pučkoj prosvjeti i najprečim potrebama klera, koji se dobrim dielom — osobito u prvim decenijama osamnaestoga vieka — ni sam nije izticao osobitom teološkom spremom.« (Matić, 1945: 53)

18 »U Slavoniji su također najstarija dramska prikazivanja u vezi s crkvom i njezinim nastojanjem oko vjerskog odgoja naroda.« (Matić, 1945: 104)

19 Definiciju sam preuzela iz svog doktorskog rada Molitvenici u hrvatskoj književnosti od 16. do 18. stoljeća (s posebnim osvrtom na Antuna Kanižlića) (Zagreb, 1998; rukopis, str. 13).

20 »Bibliografija u obliku knjige donosi građu za određeno proteklo razdoblje i dovršeno je djelo. (...) Takvu bibliografiju imenujemo retrospektivnom bibliografijom.« (Logar, 1973: 49)

21 »A ako se izbor bibliografskih jedinica ograničava na određenu struku ili predmet, takva se bibliografija naziva stručna specijalna bibliografija.« (Logar, 1973: 50)

22 »Uzimajući u obzir način bibliografskog opisivanja, razlikujemo:

1. primarne bibliografije, za koje bibliograf snima podatke neposredno po uvidu u knjige (bibliografija, izrađena de visu, po autopsiji; podaci su iz prve ruke);

2. sekundarne bibliografije u kojima su podaci za opise jedinica snimljeni po bibliografijama i drugim izvorima (katalozima, revijama itd.).« (Logar, 1973:51)

23 »S obzirom na manji ili veći broj bibliografskih elemenata, koje upotrebljavamo u opisu, bibliografije odvajamo na popisne, opisne i analitičke. Popisna (franc.: bibliographie signaletique; takođe registracijska, indikativna b.) je ona bibliografija u kojoj su bibliografske jedinice opisane samo osnovnim elementima bibliografskog opisa, tako kao, na primjer, u kataloškom opisu.« (Logar, 1973: 51)

24 Ime autora stavljamo u zagradu jer ono kao takvo nije nigdje u knjizi navedeno.

25 Ime autora stavljamo u zagradu jer ono kao takvo nije nigdje u knjizi navedeno. Autorstvo je utvrđeno posredno.

26 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (uredio Anđelko Badurina; Zagreb, 1985; Sveučilišna naklada Liber — Kršćanska sadašnjost; str. 175)

27 Leksikonsko tumačenje toga pojma glasi: Oficij (lat. officium »služba, dužnost«)

1. Dužnost klerika da mole brevijar. Ta se dužnost često brka s njenim predmetom pa se često i brevijar zove oficij, a najčešće se tim nazivom imenuje sam čin moljenja brevijara.

2. U prenesenom smislu, tako se naziva dio brevijara koji se mora izmoliti u jednom danu. (Leksikon ikonografije, ... /str. 433/).

28 »Za svaki pojedini dan brevijar je podijeljen na osam dijelova, koji svoja imena imaju prema onom doba dana kada se mole. To su: matutinum (jutarnja): moli se u drugom dijelu noći, pred zoru; laudes (pohvale): mole se u zoru; prima, tertia, sexta i nona mole se u 6, 9, 12 i 15 sati (zovu se horae minores »mali časovi«); vesperae (večernja): moli se u sumrak; completorium (povečerje): moli se neposredno prije počinka. (Leksikon ikonografije, ... /str. 175/)

29 »Križni put (lat. Via crucis). Običaj da se označe, naslikaju ili sagrade mjesta (postaje) u spomen na pojedine dijelove Kristove muke, pa se — po redu postajâ — ide od jednog do drugog takvog mjeste uz meditaciju i molitve. Tu je praksu u Evropi uveo u XV. stoljeću dominikanac Alvaro u Cordobi prenijevši je iz Jeruzalema, gdje je postojala već ranije. Ubrzo se raširila po Evropi. Općom i od pape priznatom praksom postaje križni put u XVII. stoljeću, a glavni su joj nosioci franjevci, koji jedini imaju povlasticu blagoslivljati postaje križnog puta. Broj postaja je varirao (u početku ih je samo sedam), ali se već u XVII. stoljeću ustalio na četrnaest, a to su: 1. Pilat osuđuje Isusa na smrt, 2. Isus prima na se križ, 3. Isus pada prvi put pod križem, 4. Isus susreće svoju majku, 5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, 6. Veronika pruža Isusu rubac, a on joj u nj utiskuje sliku svog lica (legendarna scena), 7. Isus pada drugi put pod križem, 8. Isus tješi jeruzalemske žene, 9. Isus pada treći put pod križem (tri Isusova pada su legendarna), 10. Isusa svlače i napajaju žučju, 11. Isusa pribijaju na križ, 12. Isus umire na križu, 13. Isusa skidaju s križa i polažu u Marijino krilo (pieta), 14. Isusa polažu u grob.« (Leksikon ikonografije, liturgike... /Isto; str. 361-362/).

30 »Trokutaste« zagrade znače da je stranica nepaginirana; broj u »trokutastoj« zagradi je naša paginacija nepaginiranih stranica na početku knjige.

31 Na primjer u Bogovićevu molitveniku kalendar najavljuje ovaj naslov: »Va ovom leti 1754. po narođenju našega Spasitelja Jezuša Kristuša, ova večnoga spominanja vridna, moreju se ovako broiti.« (Bogović, 1754: <22>) Nakon takve najave slijedi tablica važnijih događaja.

32 Luka Ibrišimović (Požega, oko 1620. ili 1626. — Požega 1698), biskupijski vikar u Slavoniji i narodni vođa. Sudjelovao u općim pripremama za rat radi oslobođenja hrvatskih i ugarskih zemalja od Turaka. Više je puta zatvaran od Turaka. Godine 1683, nakon izbijanja rata, osuđen je na smrt, ali uskoro i pušten uz otkup. Bio je na čelu ustanka u Slavoniji u borbi protiv Turaka. Važna je njegova pobjeda nad Turcima 12. III 1689. kod Požege. Sudjelovao u ratovanjima do 1691, kad je (bitkom kod Slankamena) Slavonija očišćena od Turaka. (Usp. Opća enciklopedija, 3, Foc-Iw, JLZ, Zagreb, 1977, str. 551)

33 Prema nekim podacima turska okupacija Požege počinje 1533. godinom, zbog čega bi prvi Mulihov podatak bio ili netočan ili bi posrijedi bila tiskarska pogreška — umjesto broja 203 (1736 — 203 = 1533) otisnut je broj 193 (1736 — 193 = 1543).

34 Iako je A. Kanižliću kao piscu i učenu čovjeku teorijski bilo jasno koliko je duboke korjene pustila turska vlast i turski »duh«, ipak u praksi nije uvijek bio uspješan u borbi protiv »turčenja slavonskog jezika«. Tako se u jednoj njegovoj priči, za koju on kaže da je preuzima od Alfonsa Andrade Družbe Isusove, radnja događa u jednom gradu Flandrije, glavni je lik Rikardo i njegov bezimeni prijatelj, obojica duboko ogrezla u grijehu; Rikardo se spašava od pakla molitvom B. D. Mariji, a njegova prijatelja čekaju crvi ognjeviti i goruće zmije u paklu, jer se molitvom nije preporučio Bogu. Dakle, priča je preuzeta od Alfonsa Andrade, događa se u nekom gradu Flandrije, glavni je lik Rikardo, ali kada se opisuje mjesto grijeha, onda je to — mehana:

»Onda duh (pokojnog prijatelja iz pakla — op. Z. Š.) uzdišući reče: znaj da u onu istu uru, u koju mi zajedno u mehani onoj biahono, duh pakleni obodvoicu je tužio prid pristoljem Božjim, pravdu i osvetu ištući. I jao meni! biahmo obodvoica na smart osuđena; ali tebi zarad molitvice, koju si govorio Odvitnica Maria, vrime isprosi, da pokoru činiš; mene pako, u zao čas! kada hotih iz mista nesrićnoga izići, zgrabivši đavao zadavi, i dušu u pakao odnese.« (Kanižlić, 1759: 70; podcrt. Z. Š.)

35 V. na primjer Cvjetnjak svetog Antuna Padovanskog. Molitvenik štovatelja sv. Antuna (Zagreb, 91993; str. 166-167).

36 Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, Dio X, Planda — Posmrtnica; obradio T. Maretić, JAZU (Zagreb, 1931).

37 Tome u prilog ide i rečenica K. Georgijevića, u kojoj govori o katoličkoj reakciji, te kaže: To je potpuno odgovaralo ciljevima koje je sebi postavila Congregatio de propaganda fide — da odgaja misionare, propovjednike, pisce i branitelje vjere protiv krivovjeraca (heretika), raskolnika (šizmatika) i pogana (Turaka). (Georgijević, 1969: 60-61).

38 Na primjer u molitveniku A. J. Knezovića Put nebeski (1818) postoje molitve za braću i dobročinitelje, za prijatelja, za neprijatelja, ali ne i protiv neprijatelja.

39 To je poglavlje naslovljeno ovako — Poglavje drugo. Potvarđuje se s različitima događajih; da Maria jest Majka od Utočišta (Kanižlić, 1759: 40).

40 O egzemplu Marko Juvan kaže: »Eksempel namreč ponazarja, mimetizira, približuje izkušnji in doživljanju neko mesel, idejo ter jo presvazivno uveljavlja kot moralno sporočilo oz. vodilo. To pa je ravno pragmatska (komunikacijska) logika pridige.« (Juvan, 1989: 178)

41 Usp. isto.

42 Npr. A. M. Relković u Slavonskim libaricama (s. l., 1761) govori posebno o broju (od 1 do 128) i o tablici množenja (Tabula uzmložavanja) do 1000 (Relković, 1761: 117-118).