Mladi snimaju

Mladi snimaju

Novo poljsko kino — amaterski debitantski pokušaji

U Poljskoj u prosjeku nastaju četiri debitantska filmska ostvarenja godišnje. U ovoj smo ih sezoni imali trostruko više. Prigovori na onemogućavanje ulaska mladih redatelja u profesiju, tračevi o uzimanju producentskog novca namijenjenog produkciji, sve se to naglo pretvorilo u mit. Barem za onaj dio javnog mnijenja koji vjeruje u statistiku.

Situacija izbliza izgleda drukčije. Premda je čak trinaestoro režisera uspjelo debitirati u ovoj sezoni, to uopće ne znači da se u poljskom kinu dogodio prijelom.

Debija je, uistinu, više nego prije godinu dana, ili prije 5 godina, ali samo zbog toga što se polako zatire u Poljskoj granica, uvjetno je tako nazovimo, između nezavisne i profesionalne produkcije. Prije nije nikome padalo napamet uspoređivati prve filmove Wladislawa Pasikowskog i Dorote Kędzierzawske s amaterskim projektima. Danas se to čini često i bez sustezanja. Bez obzira na razinu, koju predstavljaju nezavisna i profesionalna djela — sva su, bez iznimke, puštena na natječaj u Gdyni, solidno su nagrađivana na nedavno završenom festivalu »Mladi i film« u Koszalinu, zajedno se o njima govori u novinama i na televiziji.

Državne institucije kao što su Kinematografski komitet ili javna televizija, koje tereti obveza potpore umjetnika početnika, također su promijenili stav prema amaterskoj produkciji. Prije nitko od onih koji odlučuju ne bi obratio pažnju na filmiće realizirane u vlastitom domu, npr. zelenogorske grupe Sky Piastowskie. Danas ih se odmah ubraja u postignuća rodne industrije. Ne zato što su tako dobri i zasigurno ne radi potvrđivanja vrijednosti njihovih autora. Radi se o tome kako prevariti filmsku sredinu, a uže, — debitante koji godinama čekaju mogućnost za realizaciju filma. Koliko je lakše državnom uredniku priznati subvenciju za superprodukciju, označenu zvučnim prezimenima takozvanih potvrđenih režisera, nego riskirati, okrećući se produkciji djela nepoznatog umjetnika. I tako kad se film realizira van državne blagajne, ubroji se u statistiku, svi se opravdavaju: htjeli ste debije, imate ih.

Recimo izravno: oko polovice, jer čak 6 od 13 ovogodišnjih debija, djela su amatera, koji su za smiješne novce (nekoliko tisuća zloti) bez profesionalnog pokroviteljstva, samo zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti i pomoći prijatelja, napravili nešto što je trebalo zadovoljiti njihove umjetničke ambicije. I za to im hvala. Off-produkcije ne nastaju samo kod nas, već i u čitavom svijetu. Dio njih je, čak, zanimljiv. Treba imati na umu da su prvi filmovi Stevena Spielberga i Georgea Lucasa nastali izvan glavnog toka američke kinematografije. Slavni novi francuski val izrodio se iz buntovnog istupa filmskih kritičara (amatera). Ljudi bez diplome prikladnih škola, bez profesionalne prakse i bez društvene potpore koju su si, tek, morali osigurati.

Bez dubokog razmišljanja

Nažalost, usporedbe te prirode, nemaju smisla, uglavnom zato, jer mladi Poljaci koji snimaju niskobudžetne filmove ne obraćaju pažnju ni na što, rade to bez dubljeg promišljanja. Vjeruju više svojoj intuiciji, nego programu, koji vjerojatno nikada nisu pokušali niti formulirati. Ne bune se protiv standarda kojeg nameću Wajda i Zanussi, ne protestiraju protiv Big Brothera, ne živcira ih kino-lektira, ne smatraju se nasljednicima surrealista, ni dokumentarista. Uopće se ne smatraju nasljednicima. Nikoga. Nakon što se odgleda »Blok pl.« Marka Bukowskog, »ňe űycie ma sens« Grzegorza Lipca, »Eukaliptus« Marcina Krysztalowicza i dr. prijedloga toga tipa, ima se osjećaj da ti tvorci uopće ne žele pamtiti poljsku tradiciju, da ih se malo stvari, uistinu, tiče. Osim, jasno, snimanja filmova. Radosno, ničim ograničeno stvaralaštvo, očito je zaštitni znak grafomana. Mnogo bi se filmskih autora (i ne samo filmskih) trebalo optužiti za tu bolest grafomanije. Poanta je u tome, da bi se većina njih za takvo što smrtno uvrijedila. Našim amaterima nije stalo, naime, do čiste ekspresije stvaralačkih mogućnosti, koje u njima drijemaju. Njihova jedina, a ujedno i najdublje skrivena želja je stvaranje profesionalnog zabavnog kina. Stopostotno komercijalnog. Kad bi mogli, odmah bi prodali dušu Rogeru Cormanu ili Bobu i Harveyju Wainsteinu (Tarantinovu tutoru) i do kraja bi života preko oceana štancali policijske serije. Kako ih, ipak, ne mogu snimati, pokušavaju besmisleno kopirati holivudski stil. Oni malo odvažniji iživljavaju se u »umjetničkim« parodijama vesterna (slučaj spomenutog Marcina Krysztalowicza). Desperateri se odlučuju na čin iskrenosti ili očajničko opijanje pred kamerom, od tuge što im Arnolda Schwarzenegera nije uspjelo nagovoriti na nastup (slučaj Grzegorza Lipca).

Samo malo, netko će reći, a Generacija 2000. — sposobni, izrazito talentirani, mladi redatelji o kojima je toliko toga lijepoga napisano u čuvenim novinama i stručnim časopisima? A kukasz Barczyk (»Patrzb na ciebie Marysiu«), a Artur Urbazski (»Bellissima«), a Maciej Pieprzyca (»Inferno«), a Mariusz Front (»Portret podwójny«)?

Upravo je njima stalo do opisa suvremene stvarnosti, do izražavanja bolesne istine o njima i čitavoj generaciji. Za njih holivudski model ne predstavlja nedostižnu i ujedno jedinu točku usporedbe. Naravno, sve je to istina. Samo, problem je u tome što je samo Mariusz Front uspio realizirati pravi kino debi. Ostala su trojica jedva snimili jednosatne televizijske radove koji pokazuju razinu njihova talenta, ali ih je teško u potpunosti prihvatiti za onaj željeni prvi korak Osim toga, samo se dvojica od njih mogu smatrati predstavnicima generacije 2000.

Odrednica Generacija 2000. koju je izmislila televizijska filmska agencija prije dvije godine, trebala je, naime, obuhvatiti seriju debija, realiziranih upravo pomoću novca javne televizije (praktički jedine mecene mladih). Planovi su bili smjeli i široki. Izražena je spremnost za produkciju 6 dugometražnih filmova godišnje. Stvoren je čak i Savjet koji se brine za tekstove, prihvaćeni su prvi scenariji... Ipak, nakon dvije uspjele probe prošle godine ideja je zaustavljena. Razlog? Ponestalo je novca. U prvom su redu, naime, morali nastati serijali »Przedwioünia« i »Quo vadis«. Kako bi se izbjegla velika diskusija na tu temu, uređena je revijalna akcija koja je za cilj imala dokaz javnog mišljenja da je, ipak, televizija ispunila svoju obvezu pomoći mladima. Nazivom Generacija 2000. kršteni su, dakle, svi debitanti. Počelo se poistovjećivati TV ciklus s debijima.

Generacija straha

Pričanje o počecima novog vala ili nekakvim obrisima zajedničkog programa koji se pojavljuje u filmovima Pieprzyce i Urbazskog (autora koji su jedini debitirali unutar okvira Generacije 2000), gruba su predrasuda, zadaća, već unaprijed osuđena na propast. Osim što se oba redatelja bliže svojim četrdesetima, što su završili filmske škole i žele biti autentični, ništa ih drugo ne veže. Maciej Pieprzyca, obdaren temperamentom dokumentariste radi društveno angažirano kino. Njegov »Inferno« — uzbudljiva drama o gimnazijalkama koje bez povoda ubijaju svoju kolegicu — daleki je eho kina moralnog nemira. S druge se strane Artur Urbazski usredotočuje na obiteljske situacije. U »Bellissimi« slijedi patologične odnose između sazrijevajuće tinejdžerke i njezine prebrižne majke koja na silu želi usrećiti svoje dijete. Utemeljitelji poljske škole ili tvorci kina moralnog nemira, s kojima se automatski žele usporediti sadašnji debitanti, imali su protivnika: društveno uređenje. Vezali su ih generacijski događaji: potres II. svjetskog rata i ožujka 1968. Koje bi takvo iskustvo moglo vezati njihove nasljednike? Pad Berlinskog zida? Gorki okus slobode kapitalizma? Teško je to zaključiti na temelju njihovih filmova. Ako se, unatoč svemu, pokuša konačno pronaći nešto zajedničko u njima, to bi bio strah. Osobni strah pred sudjelovanjem u odraslom životu. Pred preuzimanjem odgovornosti za sebe i bližnje.

O tome je riječ i u filmu »Patrzb na ciebie Marysiu«, o tom govori »Portret podwójny« — možda i najzanimljiviji debi generacije u kojoj su te emocije izražene u punini. Ali je li taj strah dovoljan da se vrate kinogeneracije?

Članak iz časopisa Polityka, br. 47; 24/11/01

Prevela Marinela Aleksovski