Kritika, drugarica književnosti

Kritika, drugarica književnosti

Dziez Ulissesa i inne szkice na tematy niemitologiczne

1

Na današnji položaj književne kritike nesumnjivo utječe njezina sudbina u Narodnoj Republici Poljskoj. U takvoj mjeri nije utjecalo čak ni ono što je ulazilo u okvire službene kritike koja je godinama postajala sve nevažnijom pojavom. U razdoblju socrealizma, koji je i u tome potpuno zastranio, kritika je trebala predstavljati svojevrsni pogonski remen partije u književnosti (parafraziram Lenjinovu izjavu o sindikatima). U kasnijim su se godinama bavili književnom kritikom i to u većini slučajeva s nesumnjivim uspjehom. Bila je to ipak, na svoj način, djelatnost koju su ne samo ometali već i onemogućavali. Čitav, iznutra složen i proturječan sustav teškoća, neprilika i ograničenja postao je glavnom odrednicom koja je utjecala na načine funkcioniranja kritike i samo njezino postojanje. Ipak, ne može se poreći da su i tada djelovali izvrsni kritičari. Pripadali su generaciji koja je na književnu agoru kročila još u tridesetim godinama, pri tome mislim na Kazimierza Wyku, Artura Sandauera, Zbigniewa Biezkowskoga, ali su djelovali i sjajni kritičari otprilike jednu generaciju mlađi. Spomenut ću poznatu grupu Wykovih krakovskih učenika: Jana Blozskoga, Andrzeja Kijowskoga i Ludwika Flaszena, zatim najpoznatijega komentatora i analitičara poljske poezije dvadesetoga stoljeća Jerzyja Kwiatkowskoga, Jana Józefa Lipskoga koji je, iako vrlo vjeran društvenoj aktivnosti, pronalazio vremena za pisanje o književnosti, te Jacka kukasiewicza i Tomasza Burka od nešto mlađih autora. Nailazimo tu, nesumnjivo, na galeriju individualaca koji su se — kako danas već možemo naslućivati — trajno upisali u povijest poljske književne kritike.

Uzimajući u obzir ove činjenice koje je nemoguće osporavati, može se činiti da je u vrijeme Narodne Republike Poljske kritika dosegla visoku razinu i istakla se važnim postignućima. I to je istina, ali ako bismo se ograničavali samo na nju, bila bi to javna prijevara. Poznati su autori objavljivali svoje radove, ali je književnost kao svojevrsno područje stvaralaštva i književne prakse bila izložena takvim ograničenjima da se ono što je postigla i stvorila, može ubrojiti gotovo u domenu čuda. Moglo bi se reći da se sve urotilo protiv nje: nije se smjelo sumnjati u vrijednost onoga što produciraju službeni autori (nitko tadašnjih godina nije mogao javno tvrditi da su npr. djela Jerzyja Putrametna književno ništavna), sastavljane su liste pisaca čija se prezimena nisu smjela spominjati, a pogotovo se nije smjelo o njima pisati, poljsku su književnost podijelili na dva striktno razgraničena dijela, a onaj dio koji je nastao u emigraciji, bio je obavijen naredbom šutnje i godinama tretiran kao da ni ne postoji. Pojava drugoga samizdata radikalno je izmijenila položaj književnosti, ali nije utjecala na to da se položaj kritike podvrgne temeljitom oporavku. Nastala je još jedna podjela: kritičari koji su objavljivali svoje članke u državnome tisku nisu se mogli baviti književnošću koja je objavljivana bez cenzure, kritičari povezani s časopisima drugoga samizdata uglavnom nisu imali volje razmišljati o djelima, pa čak ni onima odličnima koje su objavljivale državne izdavačke kuće. Kao svaka druga podjela takve vrste, ni ova nije bila sklona književnoj kritici.

Zbog takvih poteškoća i prepreka koje su se množile, kritika nije ni bila u stanju prihvatiti se određenih zadataka. Nije joj bilo dopušteno sagledati pojave u cijelosti, a ako je mogla formulirati programe, onda samo one koji se nikad nisu izravno suprotstavljali službenim koncepcijama. Djelujući u takvim uvjetima bila je osuđena na šutnju i ezopovski jezik. Kritičar nije mogao a da ne bude svjestan situacije u kojoj je trebao raditi, a kad bi utvrdio da se mora ponašati kao da nema tih ograničenja, trebao je pristati na to da će snositi goleme vlastite posljedice. Katkad je to podrazumijevalo pristanak na interpretaciju i javne izjave suprotne književnoj i ne samo književnoj stvarnosti, a koje su vlasti pri tome jednostavno mogle obezvrijediti i omalovažiti. S izborom takve vrste slagao se barem jedan istaknuti kritičar — Sandauer. On je formulirao mnogo točnih tvrdnji o suvremenoj književnosti i književnoj situaciji, izrekao nekoliko istina koje su se nerado slušale, ali unatoč tome i to pokazuje dvoznačnosti odluka takve vrste.

Područja koja su ostavljala određenu slobodu djelovanja bile su analize pojedinih djela ili rezultata ukupnoga stvaralaštva nekog pisca, opisi ideja koji se nisu neposredno povezivali s političkom problematikom, ukratko, sve ono što je imalo imanentno književno obilježje. Ako je kritičar i dalje želio biti kritičar, morao je sam poznavati i poštovati ograničenja — osuđivao je samoga sebe na njihovo usvajanje. To je bilo teško, posebno na dulje vrijeme i zato nema ničeg čudnog u tome da je književna kritika bila ono područje stvaralačke djelatnosti od kojega se bježalo i pribjegavalo poslovima akademskoga tipa kao što su pisanje, lektoriranje ili prevođenje.

2

Naravno, promjene započete 1989. godine iz temelja su izmijenile položaj kritike, slično kao i svih ostalih grana književnoga rada. Nestale su sve teškoće i ograničenja koja su, barem u određenim razdobljima, posve onemogućavale rad kritičara — i prisiljavale ga na neizostavno razrješenje kvadrature kruga. Vrijedi podsjećati na te činjenice da bismo se pitali je li ta promjena, za koju je bilo presudno ukidanje cenzure, imala za književnu kritiku trenutačne, odmah vidljive posljedice. Čini se ipak da je ovdje ponestalo spektakularnosti, možda i zato što je kritika u načelu, svoje glavne slobode, izborila još ranije, što su se određene postavke i ideje iskristalizirale još u vrijeme Narodne Republike Poljske i to treba priznati čak i tada kad se tvrdi da nije bilo mogućnosti za potpunu realizaciju i da se nailazilo na probleme, posebno u želji da se dopre do šire javnosti. Toj relativno slaboj zapaženosti išla je na ruku činjenica da 1989. godine nije uslijedio nijedan književni prevrat, nije se dogodilo ništa što bi nalikovalo na efektno i spektakularno odbacivanje književnosti koja je trebala predstavljati upravo završeno razdoblje, nije se dogodilo ništa jer fenomen koji bi se mogao nazvati »poljskom narodnom književnošću« već odavno u svojim kanonskim oblicima nije postojao, a komadićci, od kojih se sastojalo službeno stvaralaštvo koje se podržavalo jer je služilo cilju propagande, bili su na tako niskoj razini i od tako skromnoga društvenoga značenja da se nitko priseban nije mogao prema njima određivati (smatram da je nužno razlikovanje: književnost Narodne Poljske ili poljska narodna književnost, ta koja je je predstavljala tvorevinu i slugu sustava, te književnost u Narodnoj Poljskoj koja je nastala u nepovoljnim uvjetima stvarnoga socijalizma i bila neovisna ili barem takva da je težila neovisnosti).

I barem se po tome situacija iz 1989. razlikuje od situacije iz godine 1918. Inat povijesti učinio je da se postizanje neovisnosti nakon Prvoga svjetskoga rata poklopilo s posljednjim sagorijevanjem stila koji je obvezivao kroz četvrt stoljeća. Već nekoliko godina prije izbijanja rata, Irzykowski je utvrdio da je Mlada Poljska posjedjela, a nakon završetka rata, bila je bez sumnje već posve sijeda kao golupčić. I to je olakšalo položaj pisaca koji su stupili na pozornicu poslije 1918. godine: oni su s lakoćom mogli odbacivati književnost koju je stvarala prethodna generacija i određivati se prema njoj. Kritičarima i piscima koji su debitirali oko 1989. nije bila dodijeljena privilegija takve vrste, oni nemaju svoju Mladu Poljsku jer sličnu ulogu ne može igrati književnost koja nastaje u Narodnoj Poljskoj (i u emigraciji), također s obzirom na to, da nije predstavljala stil, jedinstven barem u nekom dijelu, a čimbenici koji su dopuštali govoriti o njoj kao o cjelini, nalazili su se izvan nje, proizlazili iz političkih intriga, a time i konteksta u kojima je trebala nastajati i postojati. Nameće se pitanje: Mora li politička promjena nužno prouzročiti književnu promjenu, a ako mora, onda u kojoj mjeri?

U svojim razmišljanjima o poslijelistopadskoj prozi Jan Blozski je prije četrdeset godina u jezik kritičara uveo čuvenu metaforu — smjena garniture, koja ne samo da odgovara situaciji u kojoj je razaslana na sve strane, nego u određenoj mjeri može služiti i opisu današnje situacije. Smjena garniture nema u načelu obilježje cjelovitosti, nikad nije tako da nova, naizgled mlada ekipa u potpunosti zamjenjuje onu koja je prethodno djelovala. Smjena garniture, do koje je došlo tijekom posljednjih godina i koja je i dalje vrlo aktivna, nije se udaljila od toga pravila. Drukčije nije moglo biti, sada djeluju kritičari različitih generacija — počevši od Ryszarda Matuszewskoga, neospornoga doajena među kritičarima, koji je svoj rad započeo još u međuratnom razdoblju, preko onih koji su — kao Jan Blozski — počinjali u pedesetim godinama, sve do debitanata iz prijelomnoga razdoblja. Smjena garniture se ne može ograničiti na jednostavnu činjenicu generacijskih pomaka. Ako treba imati dublje značenje, mora se povezivati podjednako s promjenom mogućnosti djelovanja, kao i s preoblikovanjima u sfere estetskih ideala i vrijednosti. I takvo je sada stanje stvari.

Takva konstelacija problema sastoji se od svega onoga što je činilo politički i književni prijelom — s ukidanjem cenzure na prvom mjestu. To je očito i nema razloga da se ta stvar ponavlja. Ovakvo proširenje mogućnosti ipak ima konkretnu dimenziju. U današnje vrijeme, kad se kritika ne svodi na pisanje onakvih programskih traktata kakvi su sastavljani još u XVIII. stoljeću, uvjet je njezinoga razvoja postojanje časopisa koji književnosti posvećuju svoje stranice, ne ograničavajući se pri tome na prenošenje jednostavnih kroničkih informacija. Istina, takvi su časopisi postojali i u prethodnome razdoblju; spomenut ću samo one koji su nastavili svoju djelatnost: »Nowe KsiMűki«1 i »Twórczoüć«2 — i kroz desetljeća objavljivali kritičke tekstove. Ipak, najvažniji je događaj pojava novih časopisa, a prije svega njihova decentralizacija. Naime, oni se tiskaju u različitim sredinama (najzanimljiviji su uostalom oni koji izlaze izvan Varšave). Međutim, ti brojni časopisi ne posvećuju kritici dužnu pozornost. Časopis »Zeszyty Literackie«3 uopće se ne bavi tim područjem pisanja, a ako uvrsti nekakav književnokritički tekst, onda je to uglavnom osvrt na uradak nekoga od bliskih suradnika časopisa, dakle, riječ je više o društvenom događaju nego o književnom, u pravom smislu te riječi. Šteta što ovaj vrlo kulturni i ambiciozni dvomjesečnik, iako pomalo već akademski, ne pokazuje nikakve težnje ka kritici i jednostavno ju ne uvrštava na svoje stranice.

Ponavljam, pojava brojnih časopisa radikalno je proširila mogućnosti književne kritike, iako se ne smije zanemariti ukidanje dvaju sjajnih časopisa, potpuno različitoga tipa: »Ex libris« i »Nowy Nurt«. Prvi je započeo s informiranjem o novostima u izdavaštvu, a ubrzo je proširio formulu postajući forum ambiciozne esejistike; baš su u tom časopisu objavljivane zanimljive rasprave na temu iz književnosti koja se preoblikovala tijekom smjene garniture. Drugi je časopis bio odraz nastupajuće generacije, dakle časopis u kojem su se na posve prirodan način, bez nužnoga zahtjeva da se postigne kompromis, pojavljivale ideje svojstvene književnosti koja je nastajala, a pri tome i kritici.

3

Spomenute okolnosti, manje ili više uočljive, nisu čimbenici koji na bezuvjetan način određuju položaj književne kritike. Valja naglasiti da se ona našla pred teškim zadacima, a dva se čine najvažnijima. Kao prvo, komentiranje nove književnosti, promatranje njezinih prijedloga, njezinoga položaja, problematiziranje i vrednovanje ideja koje su se u kritici pojavljivale, ali također — formuliranje postulata. Kao drugo, obračun s dotadašnjom književnošću, obračun za kojim se nužna potreba javlja poslije svakoga prijeloma s većom snagom, poslije svake smjene garniture. Ovaj se obračun, prije svega, odnosi na ono što se događalo u razdoblju koje je neposredno prethodilo, koje je utjecalo na tu književnost koja se obično u prijelaznim ili prijelomnim situacijama snažno poriče, a katkad joj se odlučno otimaju sve njezine vrijednosti (dovoljno je prisjetiti se što se pisalo o Mladoj Poljskoj na početku dvadesetoga stoljeća). Jednako je važan, iako možda — ne baš tako neodložan zadatak — utvrditi ono što se smatra cijenjenom tradicijom i vrijednom kontinuiteta — ne samo među pojavama koje su neposredno prethodile nego i u poljskoj književnosti u cijelosti, a također i u tim književnostima određenoga razdoblja koje bivaju posebno atraktivne.

Možemo zatim govoriti o dva stava književnoga kritičara u situacijama sličnima ovoj. Kao prvo, on je utemeljitelj ili — barem komentator novoga književnoga reda (u ovom slučaju neovisno o tome, što o njemu konkretno misli). Kao drugo, on je taj koji iz perspektive procesa koji se odvijaju u najnovijoj književnosti, čija obilježja otkriva i tumači, promatra književnost donedavnoga razdoblja, a katkad i davnije prošlosti, ali odbacuje pojave i ideje koje su ocjenjivane kao lažne, prividne ili su jednostavno lišene svih vrijednosti.

Prvo bih se htio pozabaviti ovim drugim pitanjem; tu — ponavljam — prvorazredno značenje ima odnos prema neposrednoj prošlosti, prema onome što se događalo u posljednjoj četvrtini stoljeća, posebno prema književnosti koja je nastala u domovini jer je odnos prema emigrantskoj književnosti osobni problem, prvenstveno stoga što su je, kad je postala dostupna i oslobođena cenzure, odobravali kao cjelinu, onako kao da je bila jedinstvena pojava i oduvijek na toj istoj razini. Razlike se u pristupu pojavljuju tek sada, a na kraju krajeva ta svojevrsna cjelina prestaje biti objektom apologija, a njezini sastavni dijelovi postaju normalan predmet opisa i vrednovanja. Glavno pitanje upućeno kritici je odnos prema »domaćoj književnosti« koju bi oni najdosljedniji u svom otporu bili spremni jednostavno nazvati »književnošću Narodne Republike Poljske«. Njezin djelokrug biva uostalom u toj vrsti tumačenja začuđujuće prostran i rastezljiv i to čak tako jako da je jedan gorljivi, marljiv čovjek čak u Gombrowiczu prepoznao zaštitnika »književnosti Narodne Republike Poljske«. Nije vrijedno baviti se takvim ekstremnim stavovima, tim više što su oni sve izoliraniji ako ne ubrajamo određenu grupu kritičara (a koje ću uskoro spomenuti).

Međutim, i dalje je aktualna činjenica da kritika kao cjelina (niti još važniji kritičari) nije formulirala na tom području neke jasno izražene stavove. Prvi pokušaji cjelovitih tumačenja su djela povjesničara književnosti, koji se nisu naučili promatrati ono što se u poljskoj književnosti događalo nakon 1945, iz perspektive stvaralaštva koje se sada formira (mislim tu na cjelovita tumačenja, a prije svega na Pokušaj spašavanja4 Tadeusza Drewnowskoga kao i skromnije zamišljene knjige Zbigniewa Jarosizskoga Literatura lat 1945-1975). Ipak, povjesničari književnosti neće zamijeniti kritičare u izvršenju toga zadatka iako se njihovi postupci mogu nadopunjavati. Unatoč svemu, ne može se pobiti sasvim prirodna i u potpunosti razumljiva činjenica da književnost posljednjih desetljeća predstavlja glavno područje vrednovanja. Ponestali su međutim temeljni radovi na tu temu, ponestala su ozbiljna tumačenja koja predstavljaju stavove onih koji se mogu nazvati generalnim likvidatorima, koji u onome što je bilo prije vide samo bezvrijednost (takav pristup veže se uostalom s jasno određenom političkom opcijom), ali ponestali su radovi — ako se ne ubrajaju povjesničari književnosti koji su, barem zbog prirode svoga posla, skloni odmjerenim tumačenjima — koji predstavljaju stav onih koje bih nazvao dobrim gazdama.

Kritičar koji je dobar gazda, suzdržan je u odbacivanju, trudi se da čak cjelini koju negira ne porekne vrijednost barem onome što se na ovaj ili onaj način opire i ima priliku trajati. Priznajem da mi je bliži stav dobrih domaćina nego generalnih likvidatora, barem zato što smatram da je takav stav skloniji književnosti i pritom ga ne prate inkvizicijske geste, lake optužbe ili retorika mržnje koja je prodrla čak i u književnokritičke radove. A istodobno mu ne prijeti opasnost da će postati žrtvom pretjerane dobrohotnosti ili blagoga kriterija — također iz razloga što upravo u vrijeme u kojem sada živimo, selekcijska sita djeluju u većoj mjeri samostalno, što uvjetuje da u književnosti koja nastaje u posljednjih pedeset godina proces očišćenja traje neprestano i to s jakim intenzitetom.

Neovisno o tome u kakvim je okolnostima književna kritika trebala funkcionirati, za nju naravno nije najvažniji obračun s prošlošću, čak ni onom najbližom, već odnos prema najnovijem pisanju, prema onome što predlaže, prema njegovim uspjesima i porazima, prema djelima koja u manje ili više neposrednoj formi predstavljaju njegova obilježja, ili čak, u slučaju kad ostavljaju snažan trag, utječu na njihovo formiranje. I tu moram s golemom satisfakcijom utvrditi: književna je kritika nakon 1989. požnjela sjajan uspjeh. Uspjeh koji se čak ni ne zasniva na tome da su se pojavile falange novih individua; možda se to dogodilo tek tako, ipak se ne bih htio upuštati ni u kakve pojedinačne ocjene, ne osjećam se u tome mjerodavnim, ali je kritika, uostalom kao i književnost, generacijska stvar, vršnjaci promatraju jedan drugoga najpronicljivije i najuspjelije se ocjenjuju (nije to zadatak za stariju gospodu!). Ovu bih pojavu mogao promatrati iz daleke perspektive, pa bi moje sudjelovanje znači zadovoljavati se općenitim tumačenjima. I ako je gledam iz već posve udaljene točke gledišta koja omogućuje prepoznati opće konture fenomena, ocrtava se kao veliki uspjeh. Ne zato što mi se pojedine analize i ocjene čine uspješnima i vrlo zanimljivima već iz najvažnijega razloga — jer je književna kritika, djelujući u ovom slučaju u harmonijskome skladu s piscima, znala prepoznati značenje pokreta, znala je pokazati da pred našim očima nastaje nova književna grupacija i da ju vrijedi ne samo promatrati, već i njezine raznovrsne postupke podvrgavati detaljnom analitičkom opažanju, pronicati u ideje koje su se pojavljivale, ispitivati čemu smjera i koje (književne i ne samo književne) vrijednosti preferira, razmišljati o tome s kojim novostima dolazi i po čemu izlazi izvan okvira onoga što su radili prethodnici, a u čemu je pak slična njihovim prijedlozima i rješenjima.

Ukratko, uspjehom književne kritike posljednjih godina smatra se to što umije prepoznavati nove spisateljske pojave, zna ih komentirati a prije svega prikazivati njihovu važnost. Istina, treba objektivno priznati da je književna kritika imala olakšavajući zadatak jer se poslije svakoga prijeloma, bilo velikoga — kao 1918. godine, ili manjega — kao što je onaj 1956. godine, očekuje nova književna skupina, promatraju se potezi i učinci njezinih stvarnih ili samo mogućih predstavnika s osobitim zanimanjem, štoviše, živi se u nadi da će se pojaviti nešto autentično novo što će promijeniti dotadašnje hijerarhije, utjecati na evoluciju ne samo spisateljskih stilova već također i stilova percepcije. Ali samo umijeće u omalovažavanju povoljnih okolnosti je umjetnost koju vrijedi istaknuti. Valja naglasiti tu činjenicu i zato što je prekinuto s tradicijom koja se prakticirala s velikom dosljednošću i imala velike posljedice u Narodnoj Republici Poljskoj te izdvajala takozvanu mladu književnost. Riječ je o običaju svojstvenom Narodnoj Republici Poljskoj. Przybyszewski i njegovi drugovi bili su na početku Mlade Poljske vrlo mladi ljudi, jednako su tako mladi bili skamanderi, futuristi ili predstavnici krakovske avangarde, na početku druge neovisnosti, ali ipak nikomu nije padalo napamet tretirati ih kao književnu mladež koja zahtijeva posebnu brigu ili jednostavno kontrolu. Takozvani »mladoknjiževni pokret« bio je svojevrsni proizvod realnoga socijalizma, dobro je stoga što se prekinulo sa stvaranjem književnih (dječjih) vrtića. Mladi su pisci ili jednostavno pisci ili ih se ni ne ubraja u takve pa stoga nema ni razloga baviti se njima.

Uspjeh kritike u lansiranju autora koji posljednjih godina ulaze na agoru, potpuno će se otkriti kad se ono što se sada dogodilo, izjednači s nešto ranijim pojavama. Iako je tzv. umjetničku revoluciju u prozi lansirala grupa kritičara, ona ne samo da nije izazvala šire zanimanje nego je ostala marginalna pojava, a pokušaji oživljavanja nisu donosili očekivane rezultate. Nijedan od pisaca koji je predstavljao ovu »revoluciju« nije uspio opstati u književnom životu dok su mnogi autori izvan toga pokreta vrlo brzo i bez većih teškoća pronašli svoje mjesto. A to se nije dogodilo zato što je nova književnost neposredna korisnica beneficija političkoga prijeloma ili zato što pripada masovnoj kulturi pa s probojem do široke javnosti ne može imati većih problema (vrijedi spomenuti: ako je riječ o narativnoj prozi, masovnom su kulturom ovladali prijevodi romana — prije svega s engleskoga jezika). Mislim da na to što je književnost shvaćena s dužnim zanimanjem i ozbiljnošću nije utjecala samo čitanost već je presudila činjenica da se njome zainteresirala kritika i priznala je za važnu pojavu. Kritika vršnjaka, ali ipak ne jedina; vrijedi napomenuti da je popularnosti i uspjehu jednom od najzanimljivijih debitantskih romana posljednjih godina — mislim na roman autora Tryzne Gospođica Nitko — doprinio upravo sam Czeslaw Milosz. Htio bih naglasiti još i ovo: ova kritika, osim jednoga izuzetka, nije ideološkoga karaktera, ona književnosti ne nameće političke postulate, ne uvlači ju u političke igre, ne kreira joj političke interpretacije. A ovaj maloprije spomenuti izuzetak čine kritičari koji predstavljaju krajnju desnicu, glasno djelovanje, u brojnim slučajevima jednostavno izopačenu koja se ipak ne računa kao intelektualni prijedlog. Besmisleno je nabrajati prezimena takvih kritičara (predstavljaju u većem dijelu stariju generaciju), a o razini njihove produktivnosti svjedoči čak i ono što su pisali nakon što je Wislawa Szymborska dobila Nobelovu nagradu. Srećom je to marginalni dio poljske suvremene kritike.

4

Književna je kritika, slijedeći procese oblikovanja nove književne skupine s dužnom pažnjom, u većoj mjeri postala njezin dio. I to ne samo zato što postoje stručnjaci koji joj posvećuju posebnu pozornost, kao Marian Stala, ustrajni i pedantni komentator stvaralaštva najmlađih pjesnika, ili Przemyslaw Czaplizski, odličan poznavatelj prozne produkcije autora koji su se pojavili na književnoj pozornici posljednjih nekoliko godina. To je kritika koja općenito prati književnost, koja prati iz blizine koju je nametnula situacija. I upravo je to u njoj najzanimljivije i najvrjednije.

I stoga, pišući o kritici, razmišljam gotovo isključivo o njezinoj ulozi u današnjem književnom životu jer je upravo njezino sudjelovanje najvažnija i najzanimljivija pojava. Naravno, moglo bi se razmatrati koje su se metode primjenjivale, kojim se sredstvima kritičari služe, kakvu vrstu interpretacijskoga jezika smatraju svojim. To su zanimljive i važne činjenice, i sigurno će u bližoj ili daljoj budućnosti doći i vrijeme za njihovu obradu, njima će se bez sumnje jedanput pozabaviti i povjesničari književne kritike. U ovom mi se trenutku najvažnija čini uloga koju kritika ima u odnosu na samu književnost, a na kraju — također prema književnoj javnosti. A to je, ponovit ću još jedanput, velika uloga.

Ne znači to, naravno, da je sve u kritici jednako vrijedno, ona je izdiferencirana, makar stoga što je tvore autori različitih sposobnosti, interesa, temperamenta, a jednako tako, treba i to bez okolišanja reći — različitih sposobnosti. To također ne znači da sva njezina mišljenja, analize, problematike zaslužuju podjednako ozbiljan pristup, važna je prije svega sama aktivnost, koju ona zajednički stvara, sama činjenica — da — sukladno s tim, u čemu je bit književne kritike vidio prije nekoliko godina Ostap Ortwin — neprestano pokušava upravo problematizirati književnost. Književna kritika, uostalom kao i svaka druga, promatra predmet svojih razmatranja iz bliske perspektive, uočava uplitanja koja su nadohvat ruke; ona je — moglo bi se tako reći — provizorna djelatnost u svojoj biti. Ali, također nije pošteno mjeriti je isključivo kroz trajnost i valjanost stavova koje je formulirala. Kritika neprestano griješi, podjednako u materiji spisateljske hijerarhije kao i u opisu pojedinih djela, ili u zapažanju razvojnih tendencija. U ovom slučaju ipak, osobito kad prati književne formacije koje se nalaze in statu discendi, ono što može definirati kao pogrešku, generalno je ne kompromitira... Ne znam kakve će koncepcije, mišljenje, analize ostati nakon te kritike, kakve će se pokazati opravdane i važne ili će upravo postati opće odobravane otrcane fraze, ne želim počinjati nikakva ispitivanja. I to ne zato što nemam namjeru upuštati se u pretpostavke. Smatram da je od prvorazredne važnosti činjenica da kritika umije biti drugarica književnosti, u stanju je ovakvim ili drukčijim metodama uočavati probleme, a zatim — djelovati i na svijest čitatelja i tijek književnoga života. Neovisno o tome kako će se mišljenja i sudovi izrečeni u bližoj ili daljoj budućnosti korigirati ili odbacivati, to je veliki uspjeh.

1 Mjesečnik Nove knjige s recenzijama objavljenih knjiga i najavama onih koje će se uskoro pojaviti u knjižarama. Izlazi u Varšavi od 1949.

2 Književni mjesečnik koji je izlazio u Krakovu od 1945, a od 1950. u Varšavi. (op. p.)

3 Književni i umjetnički kvartalnik koji je izlazio u Parizu od 1983. do 1990, a zatim u Varšavi. (op. p.)

4 Próba oscalenia — Tadeusz Drewnowski

5 Skamandryta — skamander; pripadnik književne grupe okupljene oko časopisa Skamander. Grupa je osnovana 1920.